Misija Poslanika islama i dužnost muslimana u sadašnjem vremenu

U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog

Hvala Allahu, Gospodaru svih svjetova, i neka je blagoslov Božiji na Muhammeda, na njegovu čistu porodicu i uzorite ashabe

Uvod

Jednoga dana jedan produhovljeni čovjek u osami je provodio vrijeme u razgovoru sa svojim Bogom. Predanog srca za Voljenim, bio je potpuno sam u tišini noći. U praskozorje, koje je postalo početak historije za ljudsku zajednicu, pogledom u dubinu svoga bića primio je umilni glas od Milostivog Boga:

اقْرَأْ بِاسْمِ رَبِّكَ الَّذِي خَلَقَ‌ ۝ خَلَقَ الْإِنسَانَ مِنْ عَلَقٍ ۝‏ اقْرَأْ وَرَبُّكَ الْأَكْرَمُ ۝‏ الَّذِي عَلَّمَ بِالْقَلَمِ ۝‏ عَلَّمَ الْإِنسَانَ مَا لَمْ يَعْلَمْ

Čitaj, u ime Gospodara tvoga Koji stvara, stvara čovjeka od ugruška! Čitaj, plemenit je Gospodar tvoj, koji poučava peru, koji čovjeka poučava onome što ne zna.[1]

Taj donosilac poruke, povjerenik božanske Objave, bio je Džebrail koji je rekao:

أَنَا جَبْرَئِيلُ أَرْسَلَنِي اللَّهُ إِلَيْكَ لِيَتَّخِذَكَ رَسُولًا

“Ja Sam Džebrail; Allah me poslao tebi, da bi tebe uzeo za poslanika.”[2] Milostivi kurir je prenio poruku Poslaniku, s.a.v.a., i on ju je istinski prihvatio. To je bio prvi put da su njegovim plemenitim jezikom potekli časni ajeti. Ovo je upravo onaj sudbonosni dan i historija sigurno nikada nije vidjela i neće vidjeti tako blagoslovljen dan, jer je jedino časno biće tog Božijeg odabranika ono za koje je Gospodar svjetova rekao:

وَ مَا أَرْسَلْنَاكَ إِلَّا رَحْمَةً لِلْعَالَمِينَ‌

A tebe smo samo kao milost svjetovima poslali.[3] To znači da je Poslanik, s.a.v.a., posrednik u spuštanju milosti na sve što nije Allah i da se može reći da su misija, vjerovjesništvo i vjera razlog stvaranja svijeta. Plemeniti Kur'an u brojnim ajetima ističe da je svijet stvorio radi čovjekovog dosezanja savršenstva:

هُوَ الَّذِي خَلَقَ لَکُمْ مَا فِي الْأَرْضِ جَمِيعًا ثُمَّ اسْتَوَى إِلَى السَّمَاءِ فَسَوَّاهُنَّ سَبْعَ سَمَاوَاتٍ وَ هُوَ بِکُلِّ شَيْ‌ءٍ عَلِيمٌ‌

On je Taj Koji za vas sve što je na Zemlji stvori, zatim se ka Nebesima upravi pa ih u Nebesa sedam uobliči, i On sve u potpunosti zna.[4]

U ovom časnom ajetu, prema tumačenju Allame Tabatabaija, r.a., izražena je zbilja čovjeka i ono što je Uzvišeni Bog položio u njegovu iskonsku prirodu.

Plemeniti Kur'an na jasan način objašnjava da su Zemlja, nebo i sve ono što se nalazi između njih stvoreni radi koristi i interesa čovjeka. U ovakvim ajetima razmatraju se savršenstvo i egzistencijalna širina čovjeka, kao i postaje koje on treba proći na svome putu prema Bogu.

Misija Poslanika islama

U odgovoru idolopoklonicima koji su imali čudna očekivanja od Poslanika, Bog poručuje: Reci im da, prvo, moje poslanstvo nije nova pojava da bi izazivalo čuđenje i nejasnoće kod vas, nego je ono kao i kod prethodnih poslanika koji su nosili božansku poruku. U ovom vremenu Uzvišeni Bog je poslanstvo spustio na mene i ja sam zadužen da jasno prenesem poruku slavljenog Boga i ništa više. Drugo, vjerovjesništvo ne znači upravljanje svijetom i gospodarenje u stvaranju. Gospodarenje svijetom isključivo je pod upravljanjem i proviđenjem Stvoritelja stvorenja i ja sam samo jedno od stvorenja, a sudbina, proviđenje i upravljanje je u Njegovim rukama:

قُلْ مَا کُنْتُ بِدْعًا مِنَ الرُّسُلِ وَ مَا أَدْرِي مَا يُفْعَلُ بِي وَ لَا بِکُمْ إِنْ أَتَّبِعُ إِلَّا مَا يُوحَى إِلَيَّ وَ مَا أَنَا إِلَّا نَذِيرٌ مُبِينٌ‌

Reci: “Ja nisam prvi poslanik i ne znam šta će biti sa mnom ili s vama; ja slijedim samo ono što mi se objavljuje i samo sam dužan da otvoreno opominjem.”[5]

Potrebno je napomenuti da, ako se u ovom časnom ajetu negira znanje Poslanika o budućim događajima, to ne znači da su Poslanik i Božiji prijatelji neobaviješteni o svim stepenima nevidljivoga, nego je potrebno da se ovakvi ajeti usklade i usporede s drugim ajetima iz Kur'ana koji jasno govore o njegovom znanju o nevidljivom. Pored toga, ove riječi žele negirati i očekivanja mnogobožaca koji su umišljali da Poslanik, ako je poslanstvo stvarno, treba imati ulogu u upravljanju svijetom. Na ovaj način je negirana njihova neznalačka ideja. Međutim, s druge strane treba obratiti pažnju na činjenicu da, kada je riječ o znanju o nevidljivom, mada je ono “suštinski” vlasništvo Boga Uzvišenog, i drugi “uz Božiju dozvolu” mogu imati određene stepene znanja o tome. Isto ovo vrijedi i za uputu. U suri Kasas se navodi:

إِنَّكَ لَا تَهْدِي مَنْ أَحْبَبْتَ وَ لَکِنَّ اللَّهَ يَهْدِي مَنْ يَشَاءُ

Ti, zaista, ne možeš uputiti na Pravi put onoga koga ti želiš, nego Allah ukazuje na Pravi put onome kome On hoće.[6] Ali na drugom mjestu se kaže:

وَإِنَّكَ لَتَهْدِي إِلَى صِرَاطٍ مُسْتَقِيمٍ‌

A ti, zaista, upućuješ na Pravi put.[7] Ovo nisu kontradiktornosti, nego nam se ukazuje da je uputa “suštinski” u vlasništvu Boga i Njegovom voljom “posredno” se daje i poslanicima, nebeskim knjigama i drugima. Pitanje uzimanja duša je isto takvo. S jedne strane se kaže:

اللَّهُ يَتَوَفَّى الْأَنْفُسَ حِينَ مَوْتِهَا

Allah uzima duše u času njihove smrti,[8] ali na drugom mjestu uzimanje duše dovodi se u vezu s melecima:

قُلْ يَتَوَفَّاکُمْ مَلَكُ الْمَوْتِ الَّذِي وُکِّلَ بِکُمْ

Reci: “Melek smrti, koji vam je za to određen, duše će vam uzeti.”[9]

Prema tome, ne treba isključivo vanjskim pogledom na jedan ajet ili predaju pristupiti njihovoj interpretaciji, nego su za to potrebne detaljne kur'anske analize te komparacija i usklađivanje s drugim ajetima.

U vezi s misijom poslanstva postoji nekoliko značajnih i temeljnih načela o kojima, kao musliman, treba imati dovoljno saznanja:

  1. Načelo filozofije poslanstva,
  2. Pouzdani temeljni izvori,
  3. Faktori širenja islama,
  4. Naša dužnost u pogledu poslanstva i pitanja vezanih s njim.

Ova četiri načela trebaju se ispravno razjasniti kako bi čovjek, kao musliman, ispunio svoju ljudsku i božansku dužnost i obavezu te kako bi imao neki odgovor za Uzvišenog Boga i Njegovog Poslanika na Dan povratka; odgovor koji upotpunjuje dokaz, spašava čovjeka od patnje, poziva ga u vječnu kuću, dobar trajni život i blizinu Svemogućega Boga te koji čini da se okoristi beskrajnim blagodatima. Potrebno je napomenuti da drugo i treće načelo, zbog ograničenosti ovog teksta, ovdje neće biti razmatrani.

Filozofija poslanstva

Uzvišeni Bog je stvorio čovjeka kako bi manifestirao njegovo namjesništvo na Zemlji. Dakle, ovo biće nužno treba posjedovati mnoge potencijale, želje i sposobnosti kako bi u svojoj duši moglo pojmiti imena i svojstva Uzvišenog Boga te, pored toga, treba imati i mogućnost ispoljavanja svih tih zbilja. Ti potencijali neće imati mogućnost ispoljavanja i pokazivanja na drugi način osim putem poslanstva.

Jedna od urođenih ljudskih tendencija jeste propitivanje i otkrivanje istine. Budući da su sva ljudska bića takva, ta unutrašnja želja i njezini zahtjevi moraju se usmjeriti na odredište i zadovoljiti. Gospodar svjetova je čovjeku na raspolaganje stavio najbolja sredstva upućivanja:

قَالَ رَبُّنَا الَّذِي أَعْطَى کُلَّ شَيْ‌ءٍ خَلْقَهُ ثُمَّ هَدَى‌

On reče: “Gospodar naš je Onaj Koji stvari svakoj postojanje njezino dade, zatim je uputi.”[10] Stvoritelj je u prirodu stvorenja položio sve što je im je potrebno da dođu do savršenstva i sreće. Također ih je usmjerio i uputio kako bi mogli dosegnuti taj cilj.

Vrste upute čovjeka

Stvaranje čovjeka je sama filozofija kreacije, u smislu da su sva stvorenja Boga Uzvišenog u potpunosti stvorena za čovjekovo stizanje do savršenstva. Kada ga je stvorio, Bog kaže:

فَتَبَارَكَ اللَّهُ أَحْسَنُ الْخَالِقِينَ‌

Pa blagoslovljen neka je Allah, najbolji od stvoritelja![11] To što je Bog Sebe tada nazvao najboljim od stvoritelja znači da je i čovjek najbolje od stvorenja. Zato Bog ima posebnu naklonost prema uputi i čovjekovom stizanju do savršenstva, kao i njegovom dosezanju položaja božanskog namjesništva. Bog je za njega odredio dvije vrste upute i milosti:

  1. uputa iznutra,
  2. uputa izvana.[12]

Unutrašnja uputa čovjeka je postojanje niza sposobnosti unutrašnjeg i vanjskog percipiranja i razumijevanja. Jedna od tih sposobnosti zove se snaga razuma, a ona procjenjuje ispravnost i neispravnost drugih potencijala i sposobnosti i njihovih percepcija. Međutim, vanjska uputa je postojanje pobožnih ljudi koji poruku Uzvišenog Boga primaju iz nevidljivog svijeta i jezikom razuma i iskonske prirode nude je čovječanstvu. Ako unutrašnje sposobnosti i potencijali zapadnu u konflikt i kontradiktornost i izađu sa svoga ispravnog smjera, one se upućuju svjetiljkom Objave i vraćaju se na smjer općeg kretanja svijeta. Stanje zapitanosti u čovjeku postoji da bi on bio upućen i da bi shvatio cilj i svrhu. To je jedan nagon i težnja u čovjeku koja nikada i ni u kakvim uvjetima ne napušta čovjeka i koja je i sama jedan od Božijih dokaza za čovjeka. Naime, čovjek će biti pitan: Zašto nisi pitao? Ili ako je pitao, bit će mu postavljeno pitanje: Zašto se nisi pokrenuo da pronađeš odgovor?, i tome slična pitanja.

Jedno od ovih prirodnih pitanja je pitanje o filozofiji poslanstva. Zašto se u društvu trebaju pojaviti osobe koje su nosioci Božije poruke i faktor upozorenja i donošenja radosnih vijesti?

Uzvišeni Bog ovako daje odgovor:

لَقَدْ مَنَّ اللَّهُ عَلَى الْمُؤْمِنِينَ إِذْ بَعَثَ فِيهِمْ رَسُولًا مِنْ أَنْفُسِهِمْ يَتْلُو عَلَيْهِمْ آيَاتِهِ وَ يُزَکِّيهِمْ وَ يُعَلِّمُهُمُ الْکِتَابَ وَ الْحِکْمَةَ وَ إِنْ کَانُوا مِنْ قَبْلُ لَفِي ضَلَالٍ مُبِينٍ‌

Allah je vjernike milošću Svojom obasuo kad im je jednog između njih kao poslanika poslao, da im riječi Njegove kazuje, da ih očisti i da ih Knjizi i mudrosti nauči, jer su prije bili u očitoj zabludi.[13] U ovom časnom ajetu uzete su u obzir tri tačke čije se razumijevanje čini neophodnim.

Misija poslanika kao Božiji blagoslov

Isto kao što su osnova stvaranja svijeta i postojanje sredstava percepcije, kao što su uši, oči, srce i razum, za čovjekovo dosezanje vječne sreće milost Božija, tako je i postojanje poslanika, mir s njima, u ljudskom društvu veliki blagoslov i ima istu svrhu.

Postojanje vjerovjesnika kao korist za vjernike

Uzvišeni Bog navodi i još jednu istinu, a to je da su samo vjernici ti koji cijene ovu blagodat i koriste se njom, a ne svi ljudi i zajednice. Ove riječi ukazuju na činjenicu da postoje zajednice i narodi koji ne znaju vrijednost ove Božije blagodati i u osnovi je ne smatraju blagoslovom te se prema poslanicima odnose sa zlobom, licemjerstvom, pokvarenošću i protivljenjem. Razlog takvom stanju leži u tome što je Božiji zakon uspostavljen tako da čovjek svjesno i svojom voljom može odabrati put. Prema tome, vjernici trebaju obratiti pažnju na dvije činjenice: jedna je da prisustvo ovih poslanika smatraju Božijim blagoslovom, da budu zahvalni i da cijene tu vrijednu blagodat koja im jamči vječnu sreću i lijep život, a druga je da postoje neprijatelji koji su otvoreni i odlučni da se ozbiljno usprotive i bore protiv poslanika i objavljene spoznaje te teže ratu i uništenju njihovih sljedbenika.

Ciljevi poslanstva

Kada Mudri Bog Svojom voljom odredi sudbinu u poretku svijeta, sigurno je da je korist i interes za ljude u tome što je odredio da budu manifestacija božanskih imena i svojstava na Zemlji i da uspostave Njegovo namjesništvo. Pritom je poslanstvo jedna od najvažnijih odredbi Uzvišenog Boga. Zbog toga je časni Kur'an u brojnim ajetima pitanje poslanstva i ciljeva i propisa vezanih za njega izrazio na najjasniji i najotvoreniji način. Pored toga, poslanike je zadužio da jasno prenesu poruku i da ljude obavijeste o cilju svoga prisustva i spoznaji koju je Bog Uzvišeni spustio, tako da nikome ne bi ostala ni najmanja nedoumica do kraja svijeta i da niko ne može pred Boga doći sa opravdanjem za odsustvo spoznaje. Naravno, plemeniti Kur'an dužnost onih koji uistinu nisu pronašli nikakav put ka spoznaji vraća na stranu dobrote, milosti i oprosta Uzvišenog Boga. Zato Isa, a.s., svome Gospodaru kazuje:

إِنْ تُعَذِّبْهُمْ فَإِنَّهُمْ عِبَادُكَ وَ إِنْ تَغْفِرْ لَهُمْ فَإِنَّكَ أَنْتَ الْعَزِيزُ الْحَکِيمُ‌

“Ako ih kazniš, robovi su Tvoji, a ako im oprostiš, silan i mudar Ti si.”[14]

Odredbe svijeta i upravljanje poretkom čovjekovog života u potpunosti su u moći Boga, iznad Koga nema nikakve moći i Koji sve čini na osnovu mudrosti, proviđenja i svrsishodnosti.

Ciljevi vjerovjesništva

Ako se analiziraju časni ajeti plemenitog Kur'ana, vidjet će se da se filozofija i misija poslanstva vraća na dva osnovna pitanja i sva ostala objavljena spoznaja potpada pod ova dva osnovna načela i temelja koji podrazumijevaju:

  1. poziv na obožavanje Boga,
  2. uputu čovjeka savršenstvu i vječnoj sreći.

Potrebno je napomenuti da se i drugo načelo analizira i tumači pod prvim načelom, jer nema mogućnosti da čovjekova sreća i stizanje do trajnog savršenstva budu ostvareni na neki drugi način, osim putem monoteizma i obožavanja Gospodara. Bog u suri Nahl kaže:

وَ لَقَدْ بَعَثْنَا فِي کُلِّ أُمَّةٍ رَسُولًا

I zaista, poslali smo svakoj zajednici poslanika…

أَنِ اعْبُدُوا اللَّهَ وَ اجْتَنِبُوا الطَّاغُوتَ فَمِنْهُمْ مَنْ هَدَى اللَّهُ وَ مِنْهُمْ مَنْ حَقَّتْ عَلَيْهِ الضَّلَالَةُ

Allahu se klanjajte, a kumira se klonite! I bilo je među njima onih kojima je Allah na Pravi put ukazao, a i onih koji su zaslužili da ostanu u zabludi.[15]

Cilj slanja i prenošenja poruke je bio da Jedan Bog bude obožavan i da se kloni pokoravanja nekome mimo Boga i idolima. Neki ljudi su postali obožavaoci Uzvišenog Boga i bili su obuhvaćeni Božijim blagoslovom i uputom, a druga skupina je zbog tvrdoglavosti i neprijateljstva zaslužila lutanje i zabludu.

Dakle, to je osnovni i temeljni cilj i filozofija prisustva poslanika u ljudskom društvu, a sekundarni ciljevi zapravo su detaljnije razrađena dva osnovna načela i podrazumijevaju poučavanje mudrosti i uspostavljanje pravde u svim sferama života.

Poučavanje mudrosti

Kada je riječ o mudrosti, pod njom se podrazumijeva spoznaja i svijest o zbiljama svijeta. Prema tome, mudrac je onaj koji razumijeva stvarnost upravo onakvom kakva jeste u suštini postojanja: mrak vidi kao mrak, svjetlo kao svjetlo, znanje, razum i spoznaju percipira onakvima kakvi jesu, a i neznanje i zlo razumijeva u njihovoj istinskoj formi. Ako se nekome daruje mudrost, on je primio uistinu veliko dobro:

يُؤْتِي الْحِکْمَةَ مَنْ يَشَاءُ وَ مَنْ يُؤْتَ الْحِکْمَةَ فَقَدْ أُوتِيَ خَيْرًا کَثِيرًا

Daruje mudrost onome kome On hoće, a onaj kome je mudrost darovana – darovan je blagom neizmjernim.[16]

Dakle, mudrost znači sve ono što jamči čovjekovu sreću i na jednom i na drugom svijetu te nije ništa drugo do upoznavanje objavljene spoznaje, odnosno upravo onih mudrih odredbi Boga, Stvoritelja svijeta. Prema tome, jedna od dužnosti vjerovjesnika je poučavanje mudrosti i predstavljanje puteva dolaska do nje.

Razlika između znanja i vjerovanja

Jedna od blagodati poslanstva i objavljene spoznaje jeste to da, prvo, čovječanstvo poziva znanju, spoznaji i upoznavanju postojanja; drugo, za to su predviđene brojne nagrade, u toj mjeri da je rečeno da se stope učenjaka na Ovom svijetu nalaze na krilima meleka; i treće, razlike između stepena vjere i vjernika su određene na osnovu njihovog znanja i njihove svijesti:

يَرْفَعِ اللَّهُ الَّذِينَ آمَنُوا مِنْکُمْ وَ الَّذِينَ أُوتُوا الْعِلْمَ دَرَجَاتٍ

(…) pa će Allah uzdignuti one među vama koji vjeruju, a one kojima je dato znanje i za nekoliko stepena.[17]

Međutim, istovremeno postoji jedna temeljna razlika između znanja i vjerovanja, a to je da je znanje sredstvo i pod čovjekovom vlašću, te gdje god on želi, koristi se tim znanjem, dok vjerovanje vlada čovjekom vjernikom i vodi ga na svaku stranu koju određuje njegovo ubjeđenje. Dakle, znanje je pod vlašću učenjaka, ali je vjernik pod vlašću vjerovanja. Zato i u individualnoj i u društvenoj sferi vjerovanje jamči izvršenje zakona i normi, a i određuje smjer korištenja znanja.

Jedan od plodova poslanstva jeste pomaganje ljudima i poticanje na učenje i stjecanje znanja. Vjera naučava da znanje dovodi do spoznaje svijeta postojanja i poretka prirode. Vjerovanje u Boga i povjerenje u poslanstvo dovode do toga da čovjek Stvoritelja svijeta vidi kao moćnog, mudrog i znalačkog Stvoritelja i da shvati da je svijet stvoren na osnovu mudrog poretka. On razumijeva da će naučna nastojanja sigurno otkriti njegove tajne i to vjerovanje postaje motiv za istraživače i naučnike. Treba znati da i sami veliki naučnici insistiraju na nužnosti vjere. Einstein, istaknuti fizičar, smatra da je religija faktor pojave nauka i naučnih pretpostavki. On kaže: “Potvrđujem da je vjera najjači i najbolji poticaj znanstvenim istraživanjima i studijama te samo oni koji razumiju značenje izvanrednih i nevjerovatnih napora znanstvenika i, što je najvažnije, odricanja i truda znanstvenih vođa i pionira mogu shvatiti veliku snagu uzbuđenja koja su izvor i uzrok svih ovih neobičnih izuma i istinskih inovatora tehnika života.”

Uspostavljanje pravde u svim sferama života

Pravda je ono na čemu je uspostavljen poredak postojanja:

بِالْعَدْلِ قَامَتِ السَّمَاوَاتُ وَ الْأَرْضُ‏

“Zbog pravde opstoje Nebesa i Zemlja”,[18] kaže se u predaji. Među ljudskim zajednicama pravda je jamac napredovanja, interakcije, saradnje, ljubavi i jedinstva. Svaki čovjek može se, na osnovu pravde, koristiti svojim naučnim i praktičnim ostvarenjima te ostvariti svoje materijalne i duhovne želje. Bog u suri Hadid kaže:

لَقَدْ أَرْسَلْنَا رُسُلَنَا بِالْبَيِّنَاتِ وَأَنْزَلْنَا مَعَهُمُ الْكِتَابَ وَالْمِيزَانَ لِيَقُومَ النَّاسُ بِالْقِسْطِ

Mi smo izaslanike naše s jasnim dokazima slali i po njima knjige i terazije objavljivali, da bi ljudi pravedno postupali.[19]

Allame Tabatabai, r.a., u cijenjenom tefsiru El-Mizan dao je objašnjenje u vezi s ovim časnim ajetom i potrebno je obratiti pažnju na njegov sadržaj: “Svrha slanja poslanika i spuštanja Knjiga je to da se ljudi naviknu na pravdu i ravnotežu. Vaga je upravo ono sredstvo mjerenja kako bi se ljudi pozvali pravednosti u poslovanju i u njenom okrilju niko nije izložen gubitku ni šteti, nego svaka osoba ostvaruje onu korist koja je rezultat njenog nastojanja i njeno legitimno i zakonsko pravo; ni manje, ni više. Također, jasno je da je opstanak društva uspostavljen na poslovanju i razmjeni roba, što se odvija davanjem jedne robe u zamjenu za drugu. Na taj način – korištenjem vage – uspostavlja se ta dosljednost. Možda se pod vagom i ravnotežom upravo misli na vjeru, jer je vjera ono čime se mjere vjerovanja i djela čovjeka te je ovo mjerenje i osnova kontinuiteta sretnog života čovjeka kako kao individue tako i u ljudskoj zajednici.”[20]

Dakle, pravda, njena provedba i navikavanje ljudi na njeno širenje i izbjegavanje svake vrste nasilja i nepravde neki su od plodova i rezultata prisustva poslanika, mir s njima, i ciljeva poslanstva.

Izbavljenje iz tmina

Izbavljenje iz tmina i dosezanje doline svjetlosti još je jedan od ciljeva poslanstva:

کِتَابٌ أَنْزَلْنَاهُ إِلَيْكَ لِتُخْرِجَ النَّاسَ مِنَ الظُّلُمَاتِ إِلَى النُّورِ بِإِذْنِ رَبِّهِمْ إِلَى صِرَاطِ الْعَزِيزِ الْحَمِيدِ

Knjigu ti objavljujemo zato da ljude, voljom njihova Gospodara, izvedeš iz tmina na svjetlo, na put Silnoga i Hvaljenoga.[21]

Jasno je da se pod ovom tminom ne misli na njeno vanjsko značenje, nego na mrak neznanja, retrogradnost mišljenja, nepravdu i nemoć, a sve ovo je srušilo čovječanstvo i zarobilo ga u svijetu prirode. Vjera i poslanici su došli kako bi čovjeka spasili od ograničenja i zarobljeništava te uputili prema kraljevstvu nebeskom i kako bi uništili ona praznovjerja koja su, poput okova i lanaca, svezala čovjekove noge i ruke:

وَ يَضَعُ عَنْهُمْ إِصْرَهُمْ وَ الْأَغْلاَلَ الَّتِي کَانَتْ عَلَيْهِمْ

(…) koji će ih tereta njihovog i okova koji su bili na njima osloboditi.[22] Vjera i poslanici čovjeku kažu: Ti si stvoren slobodan i tvoja sudbina je predata u tvoje ruke; što se više trudiš, bit ćeš savršeniji i više ćeš proširivati svoju egzistenciju.

Razvoj intelekta

Intelekt je ona sposobnost i snaga percepcije koja je razlog čovjekove superiornosti nad svim bićima. Ako ovaj intelekt bude isprepleten sa ispravnim vjerovanjem, moralnim vrlinama i dobrim djelima, čovjeka dovodi iznad statusa meleka i od njega udaljava nečistote. U Kur'anu se nečistota dovodi u vezu s dvjema skupinama ljudi. Prva je ona skupina koja nema vjere u Boga:

كَذَلِكَ يَجْعَلُ اللَّهُ الرِّجْسَ عَلَى الَّذِينَ لَا يُؤْمِنُونَ

Tako Allah na one koji ne vjeruju nečistotu postavlja.[23] Drugu skupinu čine oni koji su sebi uskratili razum:

وَيَجْعَلُ الرِّجْسَ عَلَى الَّذِينَ لَا يَعْقِلُونَ

A postavlja nečistotu na oni koji neće da shvate.[24] Na toj osnovi je Poslanik islama, s.a.v.a., rekao:

وَ لَا بَعَثَ اللَّه نَبِيًّا وَ لَا رَسُولًا حَتّى‏ يَسْتَكْمِلَ الْعَقْلَ، وَ يَكُونَ عَقْلُهُ أَفْضَلَ مِنْ عُقُولِ جَمِيعِ أُمَّتِهِ

“Bog nije poslao nijednog poslanika ni vjerovjesnika dok njegov razum nije doveo do savršenstva i dok njegov razum nije bio bolji od svih razuma u njegovom ummetu.”[25]

Odgoj intelekta i njegovo korištenje ubrajaju se u temeljne ciljeve i zapovijedi Božijih poslanika, a.s. Zato Bog u jednom hadisi-kudsiju Svome velikom Poslaniku, s.a.v.a., kaže: “O Ahmede, iskoristi svoj razum prije nego te napusti, jer ko iskoristi svoj razum, neće pogriješiti, niti će u zlu svaku mjeru prevršiti.”[26]

Korijen svih pokvarenosti je ili u neznanju i intelektualnoj stagnaciji ili u kršenju Božijih granica ili prava Božijih robova. Međutim, intelekt je svjetiljka upute, koja osvjetljava unutrašnjost i čovjeka upoznaje sa njime samim. On razjašnjava granice ostvarivanja i primanja utjecaja i rasvjetljava zakone stvaranja i božanske upute. Zato, kada se unutar čovjeka ostvari ova spoznaja i kada se upali ona unutrašnja svjetiljka, čovjek sebi neće dozvoliti da nasrće na granice Boga Uzvišenog, na prirodna prava ljudi ili na njihovu krv i ugled. Intelekt također pred čovjekom zatvara put greške, jer greška ima smisao ondje gdje se pred čovjekom pokažu dvije ili više sličnih stvari, a on ne zna koja je ispravna i korisna, a koja pogrešna i štetna. Ali kada svjetlo intelekta, sa pokazateljima koje podstavlja pred čovjeka, daruje snagu razlučivanja Istine od zablude, čovjek biva u stanju da prepozna put sreće i razliku između njega i puta propasti.[27]

Upravo na tom temelju, Poslanik je toliko insistirao na intelektu i razmišljanju. Prema njegovim riječima, jedan sat razmišljanja bolji je od jedne godine ibadeta.[28] Razmišljanjem čovjek sebi obezbjeđuje sretan život i sigurnost od svih nesreća i propasti. Ali, nažalost, čovjek niti razmišlja niti je spreman da sluša proračunate i razumne riječi.

Uzvišenost i razvoj morala

Moralni razvoj je jedan od najznačajnijih temelja individualnog i društvenog usavršavanja čovječanstva, jer su čovjekova djela, društveni odnosi i način njegovog prisustva u zajednici manifestacije morala. Ljubav prema drugima, pomaganje siromašnima, borba protiv silnika, nenasrtanje na prava ljudi i neki drugi slični primjeri plodovi su morala i uzdizanja duševnih svojstava čovjeka te jedan od značajnih ciljeva misije svih poslanika. Plemeniti Poslanik, s.a.v.a., kaže:

إنّما بُعثت لِأُتمّم مكارمَ الأخلاق

“Poslan sam samo zato da upotpunim plemenite ćudi.”[29]

Drugim riječima, jedna od filozofija njegove misije i poslanstva jeste upotpunjenje, usavršavanje i dovođenje do razvoja i procvata moralnih vrlina u individuama i društvu. U okrilju morala, preporučivanje dobrote prema ocu i majci, supružniku i komšiji dobija puni smisao. Privrženost sporazumu, nekršenje ugovora, udaljavanje od idolopoklonstva i dvoličnosti dešavaju se uz postojanje morala. Pravda i njeno širenje u društvu, bogobojaznost i čednost, poštenje i desetine i stotine drugih djela u sferi društva povezani su sa čišćenjem morala i njegovim razvojem i uzdizanjem. Kraće rečeno, ako se moral popravi, iz društva se udaljavaju sva zla, problemi i nedaće.

Suđenje i vladavina zakona

Jedna od filozofija poslanstva jeste pitanje presuđivanja u nesporazumima među ljudima ili među zajednicama. Ispravno suđenje naprosto je jedna od potreba i nužnosti vladavine prava. Zato plemeniti Kur'an u suri Bekare navodi upravo ovu temu kao smisao poslanstva:

کَانَ النَّاسُ أُمَّةً وَاحِدَةً فَبَعَثَ اللَّهُ النَّبِيِّينَ مُبَشِّرِينَ وَ مُنْذِرِينَ وَ أَنْزَلَ مَعَهُمُ الْکِتَابَ بِالْحَقِّ لِيَحْکُمَ بَيْنَ النَّاسِ فِيمَا اخْتَلَفُوا فِيهِ وَ مَا اخْتَلَفَ فِيهِ إِلَّا الَّذِينَ أُوتُوهُ مِنْ بَعْدِ مَا جَاءَتْهُمُ الْبَيِّنَاتُ بَغْيًا بَيْنَهُمْ فَهَدَى اللَّهُ الَّذِينَ آمَنُوا لِمَا اخْتَلَفُوا فِيهِ مِنَ الْحَقِّ بِإِذْنِهِ وَ اللَّهُ يَهْدِي مَنْ يَشَاءُ إِلَى صِرَاطٍ مُسْتَقِيمٍ‌

Ljudi zajednica jedna bijahu, pa Allah Vjesnike kao blagovjesnike i upozoravatelje slaše, i posla po njima Knjigu s Istinom, da sudi među ljudima u onome u čemu se razilažahu. A u njoj se ne razilažahu doli oni kojima data bijaše, nakon što im znakovi jasni dođoše, iz zlobe međusobne; pa Allah, voljom Svojom, uputi one koji vjerovahu u pogledu onog od Istine u čemu se razilažahu. A onoga koga On hoće Allah na Put pravi upućuje.[30]

Značajne činjenice na koje je ukazano u ovom ajetu jesu sljedeće:

  • Ljudsko društvo je nekada bila mala zajednica u kojoj su članovi živjeli u milosti i ljubavi kao jedna porodica miroljubivim životom i bez razdora.
  • Postepeno se društvo razvilo te su interesi i želje da se steknu mogućnosti i prilike dovele do širenja sektašenja i neprijateljstva u njemu.
  • Bog Uzvišeni je radi otklanjanja razdora i uspostavljanja mira, spokoja i pravde slao poslanike koji su, s jedne strane, upozoravali kršitelje zakona i tlačitelje te, s druge strane, donosili radosnu vijest poslušnima, vjernicima i uvjerenima u zakon i poštivanje prava. Bog je s poslanicima spuštao i Knjigu koja moral, mišljenja i društvene odnose ljudi usmjerava prema sreći i spokoju.
  • Nažalost, ljudi koji su poznavali Knjigu i božanske zakone, zbog duha nasilništva i nepravednosti, samu Božiju Knjigu i njenu objavljenu spoznaju su koristili za stvaranje razdora i sektašenja te su doveli do sukoba, krvoprolića i pokvarenosti u ljudskom društvu.
  • Vjernici u Uzvišenog Boga su i drugi put obasuti milošću i nisu nasjeli na prevaru pokvarenih i licemjernih učenjaka i silnika – koji su vjeru prodali za Ovaj svijet – te su u okrilju božanske upute osigurali sebi sretan život.

Prema tome, prvi zakonodavci i pozivatelji zakonu bili su Božiji poslanici, mir s njima, koji su ljudima predstavili i ponudili odredbe Objave. Nasuprot njima, predvodnici nepravde i zločina u svijetu su se okrenuli i usmjerili protiv vjere, bezakonje i nasilje su pripisivali vjernicima te su se – zbog zlobe i licemjerstva, a pod plaštom slobodarstva i uspostavljanja sigurnosti – borili protiv onih koji su najrazumniji i najprivrženiji zakonu, miru i stabilnosti.

Sloboda u ljudskom društvu

Jedan od svetih ideala i uzvišenih i progresivnih ciljeva vjere, u općem smislu, i islama u posebnoj formi, jeste pitanje individualne i društvene slobode. Hazreti Musa, mir s njim, prilikom susreta s faraonom navodi upravo ovu temu:

فَأَرْسِلْ مَعَنَا بَنِي إِسْرَائِيلَ وَ لَا تُعَذِّبْهُمْ

(…) pusti sinove Israilove da idu s nama i nemoj ih mučiti![31]

Imam Ali, mir s njim, također kaže:

لا تَكوننَّ عبد غيرِك فقد جَعلك اللّه سبحانه حرّا

“Nemoj biti rob drugih bića, jer te je Allah Svevišnji učinio slobodnim.”[32]

Drugim riječima, nikada se ne dovodi pod vlast i dominaciju drugih, jer te je Bog stvorio slobodnim za dosezanje savršenstva i tvoju sudbinu je predao u tvoje ruke. S tim u vezi, od Imama Sadika, mir s njim, navedeno je mnogo predaja, među kojima i ova:

خَمسُ خِصالٍ مَن لَم تَكُن فيهِ خَصلَةٌ مِنها فَلَيسَ فيهِ كَثيرُ مُستَمتِعٍ، أوَّلُهَا: الوَفاءُ، وَالثّانِيَةُ: التَّدبيرُ، وَالثّالِثَةُ: الحَياءُ، وَالرّابِعَةُ: حُسنُ الخُلُقِ، وَالخامِسَةُ ـ وهِيَ تَجمَعُ هذِهِ الخصِالَ ـ: الحُرِّيَّةُ

“Postoji pet osobina i svako kome nedostaje jedna od njih nije od velike koristi: prva je odanost, druga je razmišljanje o posljedicama, treća je stid, četvrta je lijepa ćud i peta, koja spaja sve ove osobine, jeste sloboda.”[33]

Dakle, sa stanovišta islama i logike ljudskosti, a što je upravo ona suštinska priroda čovjeka, biti slobodan i slobodouman jeste fundamentalno načelo oko čije ose su uspostavljeni svi objavljeni propisi i sve ljudske vrline i plemenitosti. Zato, ako se kaže: “Vjera je potpuno prirodna stvar”, to znači da, kada se njeni propisi i spoznaja ponude bilo kojoj osobi, biva jasno da su sve ove naredbe upravo ona unutrašnja htijenja i želje čovjeka.[34]

Bog je čovjeka stvorio kao slobodno biće sa karakterom i samopoštovanjem. Dao mu je razum i inteligenciju i dao mu je moć odlučnosti i volje da koristi svoje misli i da upotrijebi svoju fizičku snagu i unutrašnje sposobnosti kako bi u potpunoj slobodi i dostojanstvu sebi osigurao častan život.

Jasno je da u Božijoj kreaciji nijedno ljudsko biće nema sva savršenstva. Dakle, i ako neko ima mnogo vrlina, on je ipak biće kojem su potrebna druga bića. S druge strane, nijedna osoba nije stvorena bez ikakvih vrijednosti i sposobnosti. Prema tome, svako može koristiti svoje sposobnosti i stupiti u interakciju s drugima. Zato je, u skladu s logikom vjere, jasno razjašnjeno da nijedna osoba ni društvo nemaju pravo sebe dovesti u poniženje i ponašati se kao slab i bezvrijedan rob ili slabo i bezvrijedno društvo:

وَلِلَّهِ الْعِزَّةُ وَلِرَسُولِهِ وَلِلْمُؤْمِنِينَ

A moć samo Allahu i Poslaniku Njegovom i vjernicima pripada [35]

Poštovanje i slava su vlasništvo Allaha Uzvišenog, Njegov Poslanik je bio poštovan, vjernici su također poštovani i niko nema pravo da zanemari ovu čast, karakter i ugled, koje je Allah Uzvišeni podario vjernicima, te prihvati poniženje i sramotu robovanja zbog pohlepe za imetkom, zbog oholosti ili zbog prohtjeva i života na Ovog svijetu.

Dimenzije misije

Ciljevi i svrha koji su doveli do toga da Uzvišeni Bog pošalje Svoje poslanike i na njihova pleća položi zaista tešku misiju imaju raznovrsne aspekte i obuhvataju sve ljude, sa različitim tendencijama i orijentacijama, u različitim vremenima i na različitim mjestima. Poslanici trebaju biti uputa, radosna vijest i opomena za sve ljude, kako za one koji su se udaljili od naklonosti materijalnom svijetu, tako i za one koji su se u duhovnom i intelektualnom smislu uzdigli u svijet imaginalni i Berzah i svijet nematerijalnosti, jer je i u toj fazi i nakon upoznavanja čovjeka sa zbiljama i spoznajom visokog ranga moguće da se čovjeku desi nešto što uzrokuje zabludu. Zato je moguće da je poslanička uputa nužnija za takve ljude i zato je potrebno da, korak po korak, njihovo kretanje bude usmjeravano i da bude usklađeno sa onim stepenima opomene i radosne vijesti.

Sva tri svijeta, svijet prirode, svijet imaginalni i svijet nematerijalnosti, jesu dio orbite kretanja i usavršavanja čovjeka. Zar Uzvišeni Bog nije rekao Poslaniku islama, s.a.v.a., da ljudima ispriča kazivanje o čovjeku koji je spoznao zbilje, a nakon toga nije imao ni najmanju sumnju u postojanje Uzvišenog Boga i Drugog svijeta. On je bio dobro upoznat sa božanskim spoznajama i nagradama i kaznama na Drugom svijetu. Međutim, on je skinuo odjeću spoznaje, bogobojaznosti i robovanja, a kada je to učinio, šejtan je počeo da ga zavodi i na kraju je sa Ovoga svijeta prema vječnosti otišao izgubljen i zalutao, sa teškom sudbinom:

وَ اتْلُ عَلَيْهِمْ نَبَأَ الَّذِي آتَيْنَاهُ آيَاتِنَا فَانْسَلَخَ مِنْهَا فَأَتْبَعَهُ الشَّيْطَانُ فَکَانَ مِنَ الْغَاوِينَ‌

I kaži im vijest o onome kome smo dokaze Naše dali, ali koji se od njih udaljio pa ga je šejtan dostigao, i on je zalutao.[36]

Zašto se to desilo? Kur'an navodi njegova dva osnovna nedostatka kao razlog devijacije, napuštanja Istine i kretanja prema fatamorganama: jedan je to što je vječnost i trajnost tražio u ovom materijalnom životu i Svijetu prirode, a drugi je što je slijedio svoje egoistične prohtjeve i predao im se, tako da se na kraju našao među zalutalima. Prema tome, djelokrug misije poslanstva obuhvata i sve osobe i društva, a i sve svjetove: kako Svijet prirode i Međusvijet ili Svijet imaginalni, tako i Svijet uma ili nematerijalnosti. Dakle, u svim tim fazama i postajama poslanstvo treba biti istinski prisutno kako bi prenosilo jasne poruke Istine čovječanstvu.

Poslanstvo u individualnoj i društvenoj sferi

Sa stanovišta časnog Kur'ana, Sunneta Poslanika i Imama Ehli-bejta, mir s njima, kao i sa stanovišta ljudskog razuma, jasno je da je u prirodu svakog čovjeka, pojedinačno, položena težnja prema Bogu, prema savršenstvu i izbjegavanju nedostataka i nedaća, te u istoj mjeri u kojoj društvo ima potrebu za prisustvom Božijih poslanika, individue također imaju potrebu za njihovom uputom. Zbog toga se riječi Imama Alija, mir s njim, o filozofiji poslanstva, kada kaže da Uzvišeni Bog Svoje poslanike šalje jednog za drugim u ljudske zajednice kako bi ih izbavili iz neznanja i uputili svjetlu Istine, odnose i na pojedince i na društva.

Ako se ciljevi poslanstva – kao što su podsjećanje na zaboravljene blagodati, procvat ljudske iskonske prirode i razvijanje potencijala intelekta i sposobnosti percepcije – podvrgnu procjeni, shvatit ćemo da se oni odnose na oba područja, i individualno i društveno. Čak i pitanje ibadeta (obredoslovlja), koje je jedan od ciljeva stvaranja,[37] obuhvata stanje i osobe i društva. Ipak, jasno je da je Bog čovjeku prepustio izbor i odluku o poslušnosti ili neposlušnosti, a vjerovjesnici, mir s njima, samo su dužni da objasne koristi i štete i da čovjeka opomenu i donesu radosnu vijest.

Poslanstvo Poslanika islama u poređenju s prošlim vjerovjesnicima

Iako je poslanstvo pečatnog Poslanika, s.a.v.a., u nekim aspektima ujednačeno i usklađeno sa prijašnjim poslanicima, mir s njima, i islam je potvrda drugih božanskih religija, među njima postoje i značajne razlike. Naravno, ove razlike nisu bile u suštini i zbilji poslanstva, nego proistječu iz pečatnosti islama. Dakle, svojstva pečatnosti i konačnosti jesu ono što stvara razlike, koje su kao razlika između nepotpunog i potpunog bića, u smislu da uzvišenije i potpunije biće ima sva istinska svojstva onog nepotpunog bića, a, pored njih, dodate su mu još neke zbilje koje u onom nepotpunom biću ne postoje i ne mogu postojati. Međutim, ta superiornija savršenstva ne negiraju one zbilje prethodnog bića.

Da bi ovo pitanje bilo jasnije, koristit ćemo se primjerom života i postojanja u stvorenjima. U prirodnim znanostima i teološkoj filozofiji pokrenute su rasprave o duši i njenoj zbilji. Ako se napravi poređenje između biljne, životinjske i ljudske duše, shvatit će se da biljna duša ima tri svojstva, a to su: ishrana, rast i razmnožavanje. Naprimjer, jedna biljka koristi svjetlo, vodu, zrak i hranjive tvari iz zemlje za ishranu i usljed te ishrane ostvaruje rast i razvoj. Pored toga, proizvodnja sjemena koje se razvija u biljci dovodi do nastanka drugih, njoj identičnih, biljaka i tako dolazi do razmnožavanja. Ili, naprimjer, od grane jednog drveta moguće je razviti drugo drveće i taj primjer je jasan i ne treba ga objašnjavati. Kada ista ta duša ili život koji postoji u biljkama evoluira i manifestira se u životinjskoj formi, pored triju navedenih svojstava ima i dodatna dva: prvo je postojanje osjetila i drugo je sposobnost kretanja. Dakle, posjedujući različita osjetila, životinja je u stanju da osjeti bol ili ugodnost, a posjedujući volju, u stanju je da se po svojoj želji kreće i ide od jedne do druge tačke. Tako životinja, uz posjedovanje savršenstava biljke, ostvaruje i dva dodatna savršenstva. Ako ova životinjska duša pređe u napredniju fazu i postane ljudska duša, pored onih pet svojstava koja postoje u biljkama i životinjama, ona usvaja i druga savršenstva, a ta svojstva su razmišljanje i razumnost. Iz poređenja triju spomenutih vrsta duše razumijevamo da je duša u svom kretanju usvojila savršenstva i stepene, tako da je u svakoj fazi prethodnim savršenstvima dodala nova savršenstva. Pritom, njihova osnova i zbilja je bila jedna, s tim što u posljednjoj fazi razvoja postoji veća egzistencijalna širina i razvijenija sposobnost primanja i ostvarivanja utjecaja.

Tako je i sa poslanstvom, koje liči na dušu i život u trima vrstama bića, tj. svaki novi poslanik, u odnosu na poslanika koji mu prethodi, pored mnogih zajedničkih svojstava i jedinstvene zbilje, ima i prednosti u odnosu na njega i razlikuje se od njega. Tragom ovog objašnjenja, želimo znati koje su prednosti i razlike između poslanstva hazreti Muhammeda, s.a.v.a., i poslanika prije njega i prijašnjih zakona.

Prednost islama u odnosu na prijašnje religije

1.Prednost ličnosti Poslanika u odnosu na prethodne vjerovjesnike

Kur'an ističe da poslanici, mir s njima, nisu bili na jedinstvenom stepenu, nego da su u bliskosti Uzvišenom Bogu imali različite stepene i vrline:

وَ لَقَدْ فَضَّلْنَا بَعْضَ النَّبِيِّينَ عَلَى بَعْضٍ

Mi smo jedne vjerovjesnike nad drugima odlikovali.[38]

To znači da među poslanicima, mir neka je s njima, postoji hijerarhija i superiornost egzistencije i savršenstva. Potrebno je podsjetiti da je isticanje razlike i prednosti među Božijim poslanicima u Kur'anu zasnovano na beskrajnom i sveobuhvatnom Božijem znanju, koje dominira nad svim vanjštinama i nutrinama stvorenja i njihovim zaslugama, te ih On sve obuhvata Svojim znanjem:

اللَّهُ أَعْلَمُ حَيْثُ يَجْعَلُ رِسَالَتَهُ

A Allah dobro zna kome će povjeriti poslanstvo Svoje.[39]

2. Superiornost Kur'ana nad drugim knjigama

Uzvišeni Bog kaže:

وَأَنْزَلْنَا إِلَيْكَ الْكِتَابَ بِالْحَقِّ مُصَدِّقًا لِمَا بَيْنَ يَدَيْهِ مِنَ الْكِتَابِ وَمُهَيْمِنًا عَلَيْهِ

A tebi objavljujemo Knjigu, samu Istinu, da potvrdi knjige prije nje objavljene i da nad njima bdije.[40]

Općenito, sintagma onaj koji bdije ukazuje na onoga ko je dominantan nad drugima. Ova dominacija i bdijenje Kur'ana nad knjigama drugih poslanika, mir s njima, obuhvata tri segmenta. Prvi segment je potvrda univerzalnih i stabilnih načela prijašnjih religija, a neka od tih načela su monoteizam, poslanstvo, proživljenje, pravda, borba protiv nepravde, pomaganje potlačenima, poštivanje morala, ljubav i tome slično. Drugi segment je odbacivanje pitanja koja pripadaju vremenu, tj. koja su bila zahtjev vremena i mjesta i specifičnost tadašnjih uvjeta te, prema tome, nisu prihvatljiva u novim uvjetima. Primjer ovoga je zabrana hrane koja je u judaizmu bila zabranjena zbog neposlušnosti i tu je zabranu dokinuo Isa, a.s. Treći segment je promjena sekundarnih normi na osnovu načela islama, koji je posljednja i najpotpunija vjera, i zato njegove i sekundarne norme trebaju obuhvatiti i sve dozvoljeno i dobro, kao i sve loše i zabranjeno. Primjeri ovoga su namaz, post, zekat, hadž i drugo, što je postojalo i u prijašnjim religijama, a u islamu se razlikuju samo uvjeti i načini njihovog prakticiranja, iako su te prakse potvrđene.

3. Sveobuhvatnost objavljenih propisa i spoznaja

Spoznaje i saznanja koji su došli u islamu u osnovi nisu uporedivi s propisima koji su postojali u knjigama prijašnjih poslanika. Zato je Bog Uzvišeni Kur'an, u odnosu na prethodne knjige, proglasio onim koji bdije. Pojedinosti koji se tiču ove superiornosti i sveobuhvatnosti treba razmotriti na odgovarajućem mjestu.

Jedna od grešaka mnogih orijentalista, ako nije i tvrdoglavost, jeste to što su neutemeljeno tvrdili da se islam po znanju, istinama i ljudskim vrlinama ne razlikuje od drugih nebeskih vjera i da je jedina njegova superiornost vezana za niz društvenih pitanja. Dakako, ovo je jasna nepravda prema islamu i časnom Kur'anu.

4. Superiornost intelektualne u odnosu na osjetilnu mudžizu.

Mudžiza (nadnaravno djelo) je uvijek jedan od argumenata istinitosti tvrdnji o poslanstvu poslanika, a.s. Niti postoji poslanik bez mudžize niti je moguće ostvarenje mudžize bez istinskog poslanika. Većina mudžiza koje su pokazali prijašnji poslanici bila je iz kategorije opipljivih mudžiza, shvatljivih pomoću vanjskih osjetila, kao što su nesagorijevanje hazreti Ibrahima, a.s., u vatri, otvaranje mora pred hazreti Musaom, a.s., i njegovo pretvaranje štapa u zmiju, Isaovo, a.s., oživljavanje mrtvih, hazreti Salihovo, a.s., izvođenje kamile iz stijene mudžizom, vraćanje vida hazreti Jakuba, a.s., pomoću košulje hazreti Jusufa, a.s., itd.

Ali u vezi s mudžizom Poslanika islama, s.a.v.a., treba reći da, iako je on pokazao i osjetilne mudžize,[41] njegova glavna mudžiza je Kur'an, koji pripada naučnim i intelektualnim mudžizama. Sama činjenica da je njegova mudžiza od samog početka poslanstva bila u sferi nauke, čitanja, razumijevanja i spoznaje tretira se kao jedna vrsta mudžize. Ako se uistinu obrati pažnja samo na ovu tačku, to može biti najveći argument potvrde poslanstva i Poslanikove povezanosti sa nebom i svijetom nevidljivog. Pored toga, u toj Knjizi se u svakom redu, propisu i saopćenju nalazi dodatna drugačija mudžiza. Iz tog razloga Kur'an postavlja izazov i kaže ljudima da ne mogu sačiniti nijedan ajet ili suru sličnu njemu, jer su svaki njegov ajet i sura očita mudžiza za sebe, koja čovjeka potiče na razmišljanje.

5. Odsustvo potrebe za vjerovjesnicima misionarima

Još jedna razlika koja je izuzetno važna i uočljiva jeste pitanje misionara i promotora misije poslanstva. U prošlosti su postojale dvije vrste vjerovjesništva i poslanstva koje su se međusobno nadopunjavale: poslanstva zakonodavca i donosioca zakona i Knjige te misionarska vjerovjesništva, koja su bila promotivna i potvrdna. Vjerovjesnici misionari ustvari su bili pomoćnici poslanicima, donosiocima Šerijata:

وَ اضْرِبْ لَهُمْ مَثَلًا أَصْحَابَ الْقَرْيَةِ إِذْ جَاءَهَا الْمُرْسَلُونَ‌ ۝ إِذْ أَرْسَلْنَا إِلَيْهِمُ اثْنَيْنِ فَکَذَّبُوهُمَا فَعَزَّزْنَا بِثَالِثٍ فَقَالُوا إِنَّا إِلَيْکُمْ مُرْسَلُونَ‌

Navedite im kao pouku stanovnike jednog grada kad su im došli poslanici; kad im Mi poslasmo dvojicu, ali im oni ne povjerovaše, i pojačasmo trećim, pa rekoše: “Mi smo vama poslani!”[42]

Vjerovjesnici misionari su čisti od grijeha i imaju odnos sa nevidljivim svijetom. Ustvari, budući da je intelektualni nivo ljudi u prošlosti bio niži, bilo je potrebno da i ti vjerovjesnici misionari budu čisti i da raspolažu mudžizama kako bi mogli privući povjerenje ljudi i pozvati ih prema Istini, jer da nije bilo tako, njihov poziv ne bi bio prihvatljiv.

Poslije hazreti Ibrahima, a.s., došle su stotine poslanika i svi su promovirali njegov Šerijat, potvrđivali njegovu vjerodostojnost i pozivali ljude njemu, poput hazreti Luta, Jakuba, Šuajba i Jusufa, a.s. Kada se hazreti Jusuf, mir neka je s njim, predstavio zatvorenicima, rekao je:

وَ اتَّبَعْتُ مِلَّةَ آبَائِي إِبْرَاهِيمَ وَ إِسْحَاقَ وَ يَعْقُوبَ مَا کَانَ لَنَا أَنْ نُشْرِكَ بِاللَّهِ مِنْ شَيْ‌ءٍ ذَلِكَ مِنْ فَضْلِ اللَّهِ عَلَيْنَا وَ عَلَى النَّاسِ وَ لَکِنَّ أَکْثَرَ النَّاسِ لَا يَشْکُرُونَ‌

“Slijedim vjeru predaka svojih, Ibrahima i Ishaka i Jakuba; nama ne priliči da ikoga Allahu smatramo ravnim. To je Allahova milost prema nama i ostalim ljudima, ali većina ljudi nije zahvalna.”[43]

A u vezi sa hazreti Jakubom, neka je mir na njega, kada je bio na pragu smrti, u Kur'anu se navodi sljedeće:

أَمْ کُنْتُمْ شُهَدَاءَ إِذْ حَضَرَ يَعْقُوبَ الْمَوْتُ إِذْ قَالَ لِبَنِيهِ مَا تَعْبُدُونَ مِنْ بَعْدِي قَالُوا نَعْبُدُ إِلَهَكَ وَ إِلَهَ آبَائِكَ إِبْرَاهِيمَ وَ إِسْمَاعِيلَ وَ إِسْحَاقَ إِلَهًا وَاحِدًا وَ نَحْنُ لَهُ مُسْلِمُونَ‌

Nego, zar vi svjedoci bijaste kad Jakubu smrt nastupi, kad sinovima svojim reče: “Kome ćete, poslije mene, robovati?” Oni rekoše: “Robovat ćemo Bogu tvome i Bogu očeva tvojih Ibrahima i Ismaila i Ishaka – Bogu Jednome, i mi smo Njemu predani.”[44]

Prema tome, časni ajeti Kur'ana jasno govore o postojanju poslanika čija je dužnost i obaveza njihove misije isključivo da promoviraju i objašnjavaju zakone poslanika donosilaca Šerijata, kao i da spriječe iskrivljivanje, što je posve jasno.

Međutim, u pečatnom Šerijatu – kada je predmet Poslanikove mudžize pitanje učenja i čitanja, intelekta, svijesti i razmišljanja o ajetima – pokazuje se da je doba oslanjanja na osjetila završeno i da je započela nova faza, a to su dani intelektualne zrelosti i intelektualnog razvoja čovječanstva, odnosno doba kada ljudi trebaju jačati svoje civilizacijske temelje putem nauke, razmišljanja i razumnosti.

Kako je rečeno, nužnost postojanja vjerovjesnika misionara nastala je zbog činjenice da u tim periodima ljudski razum i znanje nisu bili dovoljno jaki da bi bez prisustva vjerovjesnika mogli biti misionari jednog Šerijata i da bi na osnovu dijaloga i rasuđivanja mogli potvrditi ispravnost i povezanost tog Šerijata sa nevidljivim svijetom i Uzvišenim Bogom.

Ali u pečatnom i završnom Šerijatu, Uzvišeni Bog povećava moć znanja i pera i uči čovjeka onome što on nije znao i nije mogao razumjeti. Ovo podučavanje i učenje pomaže u intelektualnom i analitičkom razvoju i usavršavanju čovjeka, tako da čovjek može razumjeti, razlučiti, prepoznati Istinu i zabludu i razlučiti korist od štete. Kada se takav rast ostvari u društvu, više nema potrebe za nastavkom spuštanja Objave radi promicanja Šerijata i objašnjenja njegove istine, već sam intelekt vidi postojanje Šerijata neophodnim i za svoj razvoj i usavršavanje sam se obraća poslanstvu. U to vrijeme, propisi i učenja vjere mjere se vagom nauke i razuma te, konačno, postaje jasna potreba za Objavom i Šerijatom.

Značajna činjenica u vezi s pojmom civilizacija

Ako je kriterij razvoja i evolucije čovječanstva racionalnost i razmišljanje te se na temelju njih ocjenjuju pojedinci i društva, jasno je da vrijeme, mjesto i društveni uvjeti nisu kriteriji civiliziranosti i primitivizma. Naime, nije tako da sve što se dogodilo u prošlosti pripada primitivizmu, a da sve što se događa u sadašnjem dobu pripada civilizaciji i evoluciji.

Prema tome, kriterij civilizacije je racionalnost, sposobnost razlikovanja Istine od zablude te razumijevanje održivih dobrobiti od nestabilnih. Stoga, u ovom vremenu i na ovom mjestu, unatoč svim znanstvenim dostignućima, neki mogu živjeti u neznanju i biti zarobljeni u intelektualnoj stagnaciji, i obrnuto, u veoma dalekoj prošlosti postojali su vrlo civilizirani i kulturni narodi, jer je kriterij za njihovo priznavanje i negiranje bila mudrost. U plemenitom Kur'anu postoji kazivanje koje svjedoči o ovome, a ono se nalazi u suri Ja-Sin, gdje se kazuje o jednoj osobi iz prošlosti. Ako se obrati pažnja na njenu orijentaciju i rasuđivanje, vidi se da je bila veoma razumna, pronicljiva, realna i analitična osoba, iako je živjela u vremenu općeg neznanja. Taj čovjek je iznio najviši logički argument u pogledu načela ljudske prirode, a u odbranu božanske objave i Božijih poslanika među tim neukim društvom. On se obraća ljudima i kaže: “O ljudi, slijedite ove Božije glasnike.” Ali zašto? On spominje dvije jedinstvene karakteristike za Božije poslanike, koje bi svaka razumna osoba, shvatajući ih, trebala prihvatiti na osnovu suda razuma i ljudske prirode koja teži koristi i izbjegavanju štete. Prvo, za svoj poziv oni ni od koga ne traže nikakvu platu ni nagradu. Ovo je značajno pitanje na koje ukazuje civiliziran i razuman čovjek i ljude potiče na razmišljanje o njemu. Znači, kada poslanici za prihvatanje svog poziva od ljudi ne traže korist, onda se materijalni motivi ili prevara i laž sami po sebi isključuju. Drugo, riječi i stavovi koje oni iznose obuhvataju uputu ka Istini i u interesu su ljudi i korisni su za njih:

اتَّبِعُوا مَنْ لَا يَسْأَلُکُمْ أَجْرًا وَ هُمْ مُهْتَدُونَ‌

“Slijedite one koji od vas ne traže nikakvu nagradu, a na Pravom su putu!”[45]

Prema tome, kada su riječi logične i u skladu s ljudskom iskonskom prirodom i kada ih ljudska priroda prihvata, a s druge strane ne postoji nikakav zahtjev za nagradom ni platom, prirodno je da su te istinite riječi korisne za čovjeka. Taj čovjek je nakon ove čvrste argumentacije odredio svoju poziciju i uspostavio granicu sa negatorima:

وَ مَا لِيَ لَا أَعْبُدُ الَّذِي فَطَرَنِي وَ إِلَيْهِ تُرْجَعُونَ‌ ۝ أَ أَتَّخِذُ مِنْ دُونِهِ آلِهَةً إِنْ يُرِدْنِ الرَّحْمَنُ بِضُرٍّ لَا تُغْنِ عَنِّي شَفَاعَتُهُمْ شَيْئًا وَ لَا يُنْقِذُونِ‌ ۝ إِنِّي إِذًا لَفِي ضَلَالٍ مُبِينٍ‌ ۝ إِنِّي آمَنْتُ بِرَبِّکُمْ فَاسْمَعُونِ‌

“Zašto da se ne klanjam Onome Koji me je stvorio, a Njemu ćete se vratiti? Zašto da prihvatam druge bogove mimo Njega? Ako Milostivi hoće da me snađe neko zlo, njihovo posredovanje neće mi biti ni od kakve koristi i oni me neće moći spasiti, a ja bih tada bio u pravoj zabludi; ja vjerujem u Gospodara vašeg, čujte mene!”[46]

Zašto da ne obožavam Onoga Ko me stvorio i Kome ćemo se svi vratiti? Da li razum, priroda, težnja ka savršenstvu i izbjegavanje štete čovjeku dozvoljavaju da obožava onoga koji nema moći da od njega otkloni bilo kakvo zlo, a nije u stanju ni da mu daruje bilo kakvo dobro? Ako to učinim, trebam znati da sam u očitoj i jasnoj zabludi. Da, znajte svi da ja vjerujem u Gospodara svega, istog Onog Kome pozivaju poslanici. Ovaj plemeniti čovjek je pokazao da je, pored argumentiranog govora, i na djelu privržen svojim riječima.

Da li se mogu zanemariti ova logika, način procjene i analitičnost te da li se ovaj čovjek smatrati neciviliziranim samo zato što je živio u vremenu kada je većina tog društva bila usmjerena prema neznanju, praznovjerju i negiranju istina? Da li se individue i društva koji se nalaze u vremenu naučnog progresa mogu smatrati civiliziranim kada je svijet svakog dana svjedokom njihovom nasilju i nepravdi prema potlačenima, beskućnicima i porobljavanju žena i djece? Ova takozvana civilizirana i nemilosrdna društva ljude bacaju u krv i blato i uništavaju njihove zemlje i gradove. Uistinu takvi lideri i takva društva jesu jasan primjer primitivizma i divljaštva. Prema tome, ovaj kriterij treba uzeti u obzir u svim sferama individualnog i društvenog života i treba, mjerilom razuma i morala, razdvojiti razumnog i civiliziranog od nerazumnog i primitivnog a modernog čovjeka.

Dvije važne dužnosti muslimanskih učenjaka

Šehid Motahari, Bog bio zadovoljan njime, u jednoj od svojih izuzetno vrijednih rasprava govori o dužnostima učenjaka vjere u periodu pečatnog poslanstva, ukazujući na potrebne promjene koje su u skladu sa današnjim sagovornicima, kako bi bilo jasno da učenjaci u pečatnoj vjeri objašnjavaju Šerijat, sprečavaju njegovu devijaciju i daju odgovore na nedoumice i sumnje. Oni su, također, borci protiv nasilnika i svoje ruke pružaju potlačenima kako bi ih spasili i izbavili.

Prva dužnost: Nasljeđivanje poslanstva

Plemeniti poslanik, s.a.v.a., kaže:

إِنَّ الْعُلَمَاءَ وَرَثَةُ الْأَنْبِيَاءِ

“Zaista su učenjaci nasljednici poslanika.”[47]

Jasno je da se ne misli kako su učenjaci poput poslanika misionara, da posjeduju Objavu i direktnu vezu sa Uzvišenim Bogom, jer je islam, kao što je napomenuto, pečatni Šerijat i zauvijek je prekinut odnos Objave u značenju poslanstva sa Zemljom te više nikada i ni u kakvim uvjetima Uzvišeni Bog neće poslati novog poslanika čovječanstvu. Dakle, ta vrata su zauvijek zatvorena, ali nasljedstvo u smislu razumijevanja i promoviranja vjere i njenog čuvanja od devijacija jeste jedna božanska dužnost koja je stavljena na pleća islamskih učenjaka, mislilaca i intelektualaca.

Kada je Poslanik islama predstavljen kao pečatni poslanik, to znači da je niz poslanika stigao do svoga kraja i da više neće biti poslan nijedan poslanik, ni poslanik donosilac Šerijata, ni vjerovjesnik promotor i misionar prijašnjeg Šerijata. Kao što je objašnjeno, intelektualni razvoj i zrelost čovječanstva su se našli na stepenu kada se može otvoriti dijalog i jezikom nauke, razuma, logike i argumentacije društvo se može usmjeriti prema savršenstvu i mogu se predočiti istine. Uzvišeni Bog je u vrijeme pečatnosti misionarstvo i promociju prepustio nauci i razumu i učenjaci vjere i mislioci muslimani imaju misiju da, na temelju Kur'ana i poslaničkog Sunneta, preuzmu teret misije i da istine Šerijata jasnim i razumljivim tumačenjem predočavaju ljudima.

کُنْتُمْ خَيْرَ أُمَّةٍ أُخْرِجَتْ لِلنَّاسِ تَأْمُرُونَ بِالْمَعْرُوفِ وَ تَنْهَوْنَ عَنِ الْمُنْکَرِ وَ تُؤْمِنُونَ بِاللَّهِ وَ لَوْ آمَنَ أَهْلُ الْکِتَابِ لَکَانَ خَيْرًا لَهُمْ مِنْهُمُ الْمُؤْمِنُونَ وَ أَکْثَرُهُمُ الْفَاسِقُونَ‌

Vi bijaste zajednica najbolja koja se ljudima pojavi: tražite da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćate i u Allaha vjerujete. A kad bi sljedbenici Knjige ispravno vjerovali, bilo bi bolje za njih; ima ih i pravih vjernika, ali, većinom su grješnici.[48]

Jasno je da se bivanje najboljim Ummetom ne postiže parolama. Naređivanje dobra, odvraćanje od zla i vjera u Boga dovode do uzdizanja i superiornosti. Ovaj ajet ističe i činjenicu da Ummet islama treba biti dobro za čovječanstvo, a ne samo određeni broj ljudi. Istovremeno, utjecajnost je uvjetovana postojanjem vjere. Zato islamski Ummet i muslimani trebaju svoje duše istinski ukrasiti uzvišenim moralom i dobrim svojstvima te ozbiljno raširiti interakciju i svoje društvene odnose kako bi se mogli, poput jednog poslanika, obraćati cijelom čovječanstvu.

Budući da se ljudi općenito dijele u tri skupine kada se suočavaju sa religijom, vjerski učenjaci bi trebali moći, prikladno svakoj toj skupini, pozivati ​​dobru, naređivati ​​dobro i, sa pozicije autoriteta, sprečavati zlo i ružno. Te tri skupine su:

  1. vjernici i osobe koje posjeduju vjeru, ili su zainteresirane za vjeru, ili joj teže;
  2. protivnici, licemjeri i retrogradni pojedinci nazadnog mišljenja;
  3. neutralne osobe za koje je moguće da na poziv i propagandom bilo koje skupine, kako vjernika tako nevjernika, budu njoj privučene.

Učenjaci vjere, intelektualci muslimani i oni koji su saosjećajni prema društvu trebaju, prema sudu Kur'ana, imati program za sve tri ove skupine.

Druga dužnost: Idžtihad

Druga dužnost zapravo je nadopuna za prvu dužnost i ako se ne obavlja, i to blagovremeno i primjereno zahtjevima novih društvenih uvjeta, ona će u potpunosti nestati. Ta druga dužnost podrazumijeva idžtihad, znači razumijevanje univerzalija i načela kako bi se na osnovu njih izvodili partikularni slučajevi i donosili zaključci u vezi s njima.

Postoje pitanja koja su partikularna i pojedinačna, ili su u osnovi nove teme koje su uzrokovali uvjeti vremena, mjesta i društvenih promjena. Najvažnija dužnost učenjaka posljednje vjere jeste razumijevanje partikularnih pitanja i njihovo usklađivanje sa univerzalijama i vraćanje sporednih načela na glavna. Prema objašnjenju Ikbala Lahorija, idžtihad u vjeri znači onu sposobnost i snagu koja Šerijatu daje stanje kretanja i to je pokretačka snaga. Životnost, dinamičnost i trajno odgovaranje vjere na pitanja uvjetovani su upravo ovim pitanjem idžtihada.

Imam Ali, neka je mir s njim, na različitim mjestima u Nehdžu-l-belagi na najljepši i najprikladniji način objašnjava učenjake i idžtihad i neke od tih primjera ćemo, u skladu s potrebom, i spomenuti.

On u svojim svijetlim riječima u vezi s učenjacima govori o dvjema temama: o svojstvima učenjaka vjere i o njihovim dužnostima.

Jasno je da između ovih dviju tema postoji istinski i nužni odnos te povezanost. Naime, ovu božansku dužnost može izvršavati samo onaj ko posjeduje potrebna svojstva i osobine i ko se može predstaviti kao promotor objavljenih spoznaja i lider islamskog Ummeta, a sigurno je da to nije u svačijoj moći. Vršenje ove dužnosti traži da čovjek, prije svakog koraka, pristupi svojim ličnim svojstvima i širini svoje egzistencije i da se dovede na visok stepen kako bi bio spreman izvršavati dužnosti i zapovijedi Uzvišenoga Gospodara.

Imam Ali, mir s njim, kaže:

مَن نَصب نَفسَهُ للنَّاس إمامًا فَلْيَبْدَأْ بِتَعليم نفسِه قَبْلَ تعليم غيرهِ و لْيكنْ تَأْديبهُ بسيرتهِ قَبْلَ تَأْديبه بِلِسانِهِ وَ مُعلِّمُ نفسهِ وَ مُؤَدِّبُهَا أحَقُّ بالْإِجْلالِ مِنْ معلِّمِ النَّاسِ وَ مُؤَدِّبِهِمْ

“Ko sebe učini vođom ljudi, neka započne s podučavanjem sebe prije podučavanja drugih. Podučavanje njegovo treba biti postupcima svojim prije podučavanja jezikom. Onome ko podučava i upućuje sebe pripada veće pravo na poštovanje nego onome ko podučava i upućuje druge.”[49]

S tim u vezi postoji arapska poslovica koja kaže: “Kako se može od krivog drveta očekivati da mu sjena bude prava i da ne bude izobličena!?” Dakle, mišljenja i postupci čovjeka su sjena njegove duhovne i istinske ličnosti.

Hazreti Sadik, mir s njim, također ovako kaže:

إِنَّ الْعالِمَ إِذا لمْ يعملْ بِعِلمهِ، زَلَّتْ موْعِظتهُ عن الْقلوبِ كما يَزِلُّ الْمَطر عن الصَّفَا

“Kada god učenjak ne postupa prema svom znanju, njegovi savjeti će iskliznuti iz srca kao što kiša sklizne s kamena.”[50]

Prema ovoj predaji, djelovanje čovjeka učenjaka kao individue prirodno ima istinski odnos sa njegovim društvenim dužnostima kao vjerskog učenjaka i oni se trebaju kretati u istom smjeru te izvršavanje uloge vjerskog vođe ne može biti poput nekog formalnog i ugovornog pitanja. Imam Ali, mir s njim, ovaj odnos smatra jednim od jasnih zakona Gospodara svjetova i kaže:

وَ اعْلَموا أَنّ عِباد اللَّهِ الْمُسْتَحْفَظينَ علمَهُ يَصونونَ مَصونَهُ وَ يُفجِّرونَ عيونه يَتَواصلونَ بِالْوِلاية و يَتَلاقَوْنَ بِالْمحبَّةِ و يَتَساقَوْنَ بِكأْسٍ رَوِيَّةٍ و يَصدرون بِرِيَّةٍ لا تَشوبهم الرِّيبةُ و لا تُسرِعُ فيهم الغِيبةُ على ذلك عَقَدَ خَلْقهم وَ أَخْلاقَهمْ فعليه يتحَابُّونَ و به يتواصلون فكانوا كَتَفاضُل الْبَذْرِ يُنْتَقَى فيُؤْخذ منه و يُلقى قد مَيَّزَهُ التخليص و هَذَّبه

“Znajte da oni od robova Božijih koji čuvaju znanje Njegovo zaista pružaju zaštitu onome što On želi zaštititi i oni čine da vrela Njegova teku. Oni se uzajamno odnose kao prijatelji i međusobno se susreću s ljubavlju. Jedni druge napajaju iz pehara koji gase žeđ i vraćaju se s pojila posve zadovoljeni. Sumnja ih ne obuzima i ogovaranje ne dobiva oslonac u njima. On je tako povezao stvaranje njihovo i čestito ponašanje njihovo. Zato se oni vole u ime Njegovo i uzajamno posjećuju, pa su postali nadmoćni poput sjemena koje je odabrano uzimanjem jednih a odbacivanjem drugih. To odabiranje ih je odvojilo i postupak izbora ih je očistio.”[51]

Drugim riječima, znajte da Božiji robovi, koje je On učinio čuvarima Svog znanja, čuvaju božanske tajne da ih ne bi doticali šejtani i da ih ne bi iskrivljivali licemjeri te ne dozvoljavaju da te tajne dospiju do nemoćnih duša, među vjernicima, koje nemaju snagu da razumiju te istine. S druge strane, te tajne se ne trebaju uskratiti onima koji su ih dostojni. Kao da su poslanici čuvari ovih tajni kako bi ih prenijeli dostojnima i usljed ove božanske milosti oni vjerničkim trudom i iskrenim nastojanjem čine da teku vrela toga znanja.

Međusobni odnosi božanskih učenjaka

Imam Ali, mir s njim, negira bilo kakvu vrstu ružnih svojstava i pokuđenog morala kod božanskih učenjaka. Njihovo prijateljstvo i međusobni odnosi zasnovani su na prijateljstvu sa Uzvišenim Bogom. Oni imaju isto to božansko prijateljstvo jedan prema drugom i njihovi susreti i odnosi su zasnovani na ljubavi i prijateljstvu. Uzvišeni Bog im daje da kušaju Istinu i suštinu bivanja učenjakom, tako da prilikom međusobnog susreta kao da su trpjeli razdvojenost zaljubljenog i voljenog i da su se privukli krajnjom ljubavlju, a teška srca se rastaju. Nikada među njima ne postoje zategnuti odnosi. Razmjenjuju pehare nakupljenog znanja i duhovnosti i poput dviju blistavih svjetiljki, vezom među svojim znanjima prostor društva ispunjavaju svjetlom.

Njihovi skupovi su prepuni ljubavi, iskrenosti i interakcije. Rastaju se i napuštaju druženje onda kada su napunjeni znanjem i ljubavlju. Sumnja, tjeskoba i nemir nemaju pristupa njihovim dušama, nego su spokojni i prepuni vjere u Boga i objavljene spoznaje. Ogovaranje, sumnjičenje i loš govor nemaju mjesta među njima i u njihovim bićima nema ni traga od krivog mišljenja i grješnih djela. Oni na osnovu božanske ljubavi pokazuju milost jedni prema drugima. Okuplja ih ljubav prema Bogu Uzvišenom i uže njihove povezanosti je kod Onoga Koji ih je sakupio. Njihova priroda i bit je poput najboljeg sjemena koje zemljoradnici odabiru za svoje njive kako bi imali najbolje plodove. Oni su osobe koje je Božija odredba odabrala kao uzor i kao najbolje.

Ovo su svojstva koja je Imam Ali, neka je mir s njim, naveo za učenjake vjere, jer Božija vjera, božanske granice i objavljene spoznaje nisu jeftina roba koju bi Bog stavio na raspolaganje svakome ko se proglasi Božijim namjesnikom ili zamjenikom Poslanika i Imama Ehli-bejta i prepustio mu na raspolaganje Svoju vjeru, a Ummet, koji je stub palače namjesništva, obavezao da ga slijedi.

Vrijednost vjere

Vjera i božanska spoznaja imaju toliki značaj da Bog Uzvišeni u najjasnijem ajetu kazuje da, kada bi Poslanik islama pokazao i najmanju naklonost željama idolopoklonika – s nadom da će biti upućeni – bio bi izvrgnut patnji i na Ovom i na Drugom svijetu:

وَ إِنْ کَادُوا لَيَفْتِنُونَكَ عَنِ الَّذِي أَوْحَيْنَا إِلَيْكَ لِتَفْتَرِيَ عَلَيْنَا غَيْرَهُ وَ إِذًا لَاتَّخَذُوكَ خَلِيلًا ۝ وَ لَوْ لَا أَنْ ثَبَّتْنَاكَ لَقَدْ کِدْتَ تَرْکَنُ إِلَيْهِمْ شَيْئًا قَلِيلًا ۝ إِذًا لَأَذَقْنَاكَ ضِعْفَ الْحَيَاةِ وَضِعْفَ الْمَمَاتِ ثُمَّ لَا تَجِدُ لَكَ عَلَيْنَا نَصِيرًا

I zamalo da te oni odvrate od onoga što ti Mi objavljujemo, da bi protiv nas nešto drugo iznio, i tada bi te oni smatrali prijateljem. A da te nismo učinili čvrstim, gotovo da bi im se malo priklonio, i tad bismo ti, zaista, dali da iskusiš dvostruku muku u životu i dvostruku patnju poslije smrti; tada ne bi nikoga našao ko bi ti protiv Nas pomogao.[52]

Upravo zbog toga je Bog plemenitom Poslaniku, s.a.v.a., podario stabilnost, čistotu i postojanost na putu Objave da ni u kakvim uvjetima ne govori, ne misli i ne čini ništa osim istine.[53] Uzvišeni Bog je i sam Sebe obavezao da čuva vjeru, Kur'an te objavljene spoznaje i božanske istine:

إِنَّا نَحْنُ نَزَّلْنَا الذِّکْرَ وَ إِنَّا لَهُ لَحَافِظُونَ‌

Mi, uistinu, Kur'an objavljujemo i zaista ćemo Mi nad njim bdjeti![54]

Kur'an je potreba ljudske zajednice i vjera je skrivena u ljudskoj biti. Jasno je da ljudska bit treba biti sačuvana od opasnosti. Ona zbilja koja ima moć zaštite ove biti i prirode je vjera, a Kur'an je manifestacija te istinske vjere. Otuda, da bi se sačuvala ljudska priroda, prirodno i njen čuvar treba opstati, a i sve što zadovoljava osnovne potrebe ljudi treba biti sačuvano putem poretka stvaranja i božanskih zakona.

Dužnosti vjerskih učenjaka

Učenjaci sa svojstvima i kriterijima koji su spomenuti smatraju da je njihova najvažnija i temeljna dužnost zaštita i čuvanje nezamjenjive i jedinstvene riznice vjere. Ta dužnost se ukratko može ovako objasniti:

1.Ispravno razumijevanje vjere

Dok čovjek ispravno ne upozna neku stvar ili zbilju i ne smatra je vrijednim kapitalom za sebe, neće moći preduzeti korake ka njenoj zaštiti i očuvanju, jer vršenje svake aktivnosti treba biti ili radi ostvarivanja koristi ili radi izbjegavanja štete. A ako nešto bude nepoznato, čovjek prema tome ne osjeća nikakvu vrstu obaveze. Zato je upoznavanje vjere temeljno načelo za njenu zaštitu.

2. Postupanje prema propisima i saznanjima vjere

Kada čovjek shvati da je vjera blagotvorna trgovina, a njene koristi beskrajne, on će nastojati da djelovanjem prema njenim odredbama ukrasi svoje biće njenim spoznajama i da se okoristi njenim prednostima.

3.Promoviranje vjere

Propagiranje i promoviranje vjerske i božanske spoznaje sigurno će dovesti do toga da se neki ljudi usmjere prema vjeri. Svaka nova snaga zapravo povećava broj saveznika u redovima vjere u odbrani protiv neprijatelja i samo to povećanje broja onih koji vjeruju u Šerijat dovodi do poraza premoći neprijatelja.

4.Upoznavanje temeljnih načela vjere

Sva istina je skup jednog niza načela čije očuvanje jamči postojanje te istine. Jasno je da zaštita temeljnog okvira vjere dovodi do zaštite drugih pitanja. Zato je potrebno upoznati duh vjere, razumjeti logiku vjere i na ispravan način shvatiti cilj prisustva vjere u društvu. Prema tome, svijest i znanje o ovim temeljnim okvirima neophodni su za očuvanje vjere.

5. Poznavanje sekundarnih i promjenljivih elemenata vjere

Postoji u vjeri jedan niz sekundarnih odredbi koje su i ukras onim temeljnim načelima, a i njihovi čuvari. One su kao zaštitna ograda koja je postavljena oko nekog značajnog objekta. Monoteizam i spoznaja Boga Uzvišenog jesu temeljna načela vjere, ali jedan vjernik, da bi čuvao ova načela i pazio na njih, dužan je da klanja namaz, posti, ode na hadž, bude prijatelj sa Božijim prijateljima i neprijatelj sa Njegovim neprijateljima, kao i da druge sekundarne propise u vjeri poštuje na ovakav način.

6. Upoznavanje odnosa između temeljnih i sekundarnih načela

Svaki učenjak i poznavalac vjere, koji je čuvar njenih vrijednosti, treba znati da između stabilnih, općih i trajnih načela i sekundarnih, promjenljivih načela postoje povezanost i odnosi. S jedne strane, sekundarni principi trebaju se kretati u okviru temeljnih načela, a s druge strane, trebaju biti čuvari tih načela u promjenljivim uvjetima vremena, mjesta i društvenih promjena.

Zato mudžtehidi, učenjaci i poznavaoci vjere, neizostavno trebaju ovo pitanje shvatiti na ispravan način. Pored toga, još jedno pitanje na koje treba obratiti pažnju jeste pitanje društvenih promjena. S promjenom uvjeta uvijek se pojavljuju pitanja koja prije nisu postojala, a vjernik treba znati svoju šerijatsku obavezu prema tom novom pitanju kako bi mogao na njega ispravno i u skladu s vjerom reagirati. Naprimjer, znamo da je u islamu zabranjeno seciranje mrtvog tijela muslimana i da je njegov ukop obavezan. To je jedan od propisa vjere i na osnovu norme: “Ono što je dozvolio Muhammed, dozvoljeno je do Sudnjeg dana, a ono što je zabranio Muhammed, zabranjeno je do Sudnjeg dana”,[55] treba mu biti privržen. Ali danas se javlja problem u izvršenju ovog zakona, jer je nauka napredovala i za dijagnosticiranje uzroka bolesti, liječenje bolesti, sprečavanje smrtnosti i sl. postoji potreba za seciranjem tijela umrlog. Šta treba činiti? Da li treba djelovati u skladu s onim obaveznim propisom o ukopu umrlog i spriječiti napredak medicinske nauke, ili napustiti propis i posvetiti se nauci? Da li smo primorani da između napretka nauke i vjere odaberemo jedno od toga?

Ne, islam nudi treću opciju, koja nije isključivo nijedan od ovih dvaju sukobljenih načina. Slijedeći prioritete, vjerski pravnici nude različite puteve za sprečavanje ovog čina – seciranja tijela muslimana – ali to bi nas udaljilo od teme naše rasprave.

Uloga Imama u sferi vjere i vjerovanja je spomenuta u ajetima časnog Kur'ana i predajama prenesenim od Poslanika islama, s.a.v.a., te od samih Imama Ehli-bejta, mir s njima. Imam Sadik, mir s njim, u jasnom objašnjenju poručuje da je jedna od obaveza vjerskog učenjaka poznavanje vremena i aktuelnih događaja. On kaže:

العالِم بِزَمانه لا تَهْجُمُ عليه اللَّوابِس‏

“Onoga ko poznaje svoje vrijeme neće napasti sumnje.”[56]

Čovjek koji poznaje vrijeme u kojem živi neće biti zahvaćen sumnjama i prevarama onih koji vole Ovaj svijet i šejtana. Ova spoznaja je upravo ona baklja upute koja otklanja mrak i osvjetljava put za kretanje učenjaka. Prema tome, ako neka osoba – čak i ako je u pogledu znanja i naučnih informacija na visokom nivou – u vremenu smutnje i zbunjujućih događaja koji je okružuju nije u stanju da razlikuje istinu od zablude i prepozna ispravan put, ona se ne smatra učenjakom i nije se okoristila svojim znanjem. Zato je jedna od bitnih obaveza vjerskog učenjaka da posjeduje svijest i znanje o vremenu i njegovim nužnostima i upravo ta spoznaja rezultira njegovom sposobnošću da između trajnih i nepromjenljivih načela i promjenljivih i partikularnih principa uspostavi ispravan, tačan i dubok odnos te da na osnovu toga osigura uputu vjere za izlazak iz tjesnaca u kojem se našla zajednica muslimana, i to tako da opća načela ostanu u svojoj formi i, istovremeno, da ispravna zajednica muslimana ne zaostane iza karavana nauke i civilizacije čovječanstva.

Imam Ali, mir s njim, o obavezama vjerskih učenjaka kaže:

قد نَصب نَفسَه لِلَّه سبحانه في أَرْفَع الْأُمور من إصْدار كلِّ واردٍ عليه و تَصْييرِ كل فَرْعٍ إلى أصلهِ

“Radi Boga Uzvišenog prihvatio se obavljanja djela najuzvišenijih, postavljajući sve na mjesto svoje i vraćajući ogranak svaki osnovi njegovoj.”[57]

Istinski božanski učenjak radi tumačenja Božije vjere, širenja objavljene spoznaje i sprečavanja devijacija u Šerijatu, kao i radi zadovoljstva Uzvišenog Boga sebe dovodi na visok položaj kako bi mogao biti uputa ljudima. Jasno je da su naučne kompetencije, poznavanje vremena, svijest o unutrašnjoj spoznaji i bogobojaznost doveli do ovog visokog i istaknutog položaja te između tog položaja i božanskog učenjaka postoji jedan istinski odnos, a ne proizvoljni odnos koji se u ljudskim zajednicama utvrđuje za određene pozicije i imenovanja. Upravo zbog toga Imam Ali, mir s njim, određuje pokazatelj i daje kriterij te kaže: “postavljajući sve na mjesto svoje i vraćajući ogranak svaki osnovi njegovoj”. Šta god takvom učenjaku dođe i šta god bude pitan, on ne ostavlja bez odgovora te pitanja i sumnje ne smatra novotarijom. On zna da je Bog rekao Svom Poslaniku:

وَ إِنْ أَحَدٌ مِنَ الْمُشْرِکِينَ اسْتَجَارَكَ فَأَجِرْهُ حَتَّى يَسْمَعَ کَلَامَ اللَّهِ ثُمَّ أَبْلِغْهُ مَأْمَنَهُ ذَلِكَ بِأَنَّهُمْ قَوْمٌ لَا يَعْلَمُونَ‌

Ako te neki od mnogobožaca zamoli za zaštitu, ti ga zaštiti da bi on saslušao Allahove riječi, a potom ga otpremi na mjesto sigurno za njega. To je zato što oni pripadaju narodu koji ne zna.[58]

Nažalost, neke osobe, naizgled učenjaci, zauzimaju negativan stav o sumnjama i misle da su ljudi ostali bez vjere zato što postavljaju pitanje i iznose prigovore u vezi sa islamom. Međutim, ljudima treba dati priliku da mogu iznijeti svoja pitanja i treba srdačno dočekati postavljanje pitanja te naučnim jezikom dati odgovarajući i zadovoljavajući odgovor, jer je filozofija postojanja vjere osvještavanje, poučavanje, razvijanje i usavršavanje. Zato učenjak, koga Imam potvrđuje, kada se suoči sa pitanjem, odgovor daje na osnovu općih načela i ogranke i promjenljive elemente vraća na stabilna načela. Na taj način on donosi sud o tom pitanju koje do tog vremena nije bilo aktuelno i nije bilo poznato u zajednici. On je kao jedan zlatar koji pomoću sredstva za razlikovanje zlata od drugih metala, kada mu u ruke dospije nešto što je slično zlatu, tim sredstvom brzo određuje da li je to pravo zlato, ili je neka kopija, ili nešto nečisto, te nikada ne biva prevaren.

Prema tome, vjerski učenjaci – sa onim svojstvima koja je sama vjera objasnila – imaju zadatak kao i vjerovjesnici misionari, s tom razlikom što nisu čisti od grijeha i ne spušta im se Objava, ali su u sebi razvili bogobojaznost i stepene savršenstva i usvojili potrebne spoznaje. Ispravno su upoznali vjeru, zahtjeve vremena, mjesta, društvene uvjete, kao i odnose između osnovnog i sporednog te su se našli na uzvišenom položaju predvodnika Ummeta i lidera zajednice. Oni sprečavaju iskrivljivanje vjere, neumorno se bore protiv silnika, u svim prilikama su pomoćnici potlačenima i naporno se zalažu za provođenje pravde u društvu.

Dužnosti ostalih ljudi

Muslimani i vjernici koji nisu učenjaci također, na osnovu suda razuma i islama, imaju dužnosti koje trebaju izvršavati. Oni trebaju biti odgovorni prema blagodati islama i Kur'ana i u skladu sa svojim mogućnostima djelovati u skladu sa islamom i promovirati vjeru. Način izvršenja te dužnosti je obraćanje učenjacima vjere i pružanje podrške tim učenjacima, tj. trebaju ih podržavati vjerom, društvenim utjecajem, imetkom i bogatstvom i trebaju im dati društvenu moć i kredibilitet kako bi svi, u saradnji i interakciji, izvršili obaveze koje imaju u pogledu vjere i izgradnje identiteta jedne vjerske zajednice, čime bi, u okrilju vjere, ostvarili jedinstvo, saradnju, sreću i vječni život. O odnosu između ovih dviju strana, učenjaka i naroda, prenesene su predaje od Ehli-bejta, a u jednoj od njih se kaže:

فأما من كان من الفُقَهاء صائنا لنفسه حافظا لدينه مُخالفا على هواه مطيعا لأمرِ مَوْلاهُ فَلِلْعَوَامِّ أن يُقَلِّدوه

“Na narodu je da slijedi onog učenjaka koji čuva svoju dušu, štiti svoju vjeru, protivi se svojim prohtjevima i pokoran je odredbama svoga Imama.”[59]

U ovoj časnoj i svijetloj predaji ukazano je na uzajamne dužnosti vjerskih učenjaka i naroda, kao i na kriterije prepoznavanja učenjaka prihvatljivog islamu, kako ljudi ne bi slijedili kvaziučenjake. Ovi kriteriji podrazumijevaju da se stručno poznaje vjera, da se slijeđeni učenjak ubraja među učenjake koji duboko poznaju vjeru i da njegova duša bude sačuvana.

Sačuvanost duše

Sačuvanost duše znači da, pored dubokog poznavanja vjere, to što dobro poznaje treba prodrijeti u njegovu dušu i njegovo biće treba biti manifestacija vjere, bogobojaznosti, spoznaje Boga i vjere u proživljenje. On svoju dušu treba sačuvati od svih prohtjeva, ovosvjetskih želja, moralnih, političkih i ekonomskih prljavština. Treba biti čist i trebaju mu Bog i Njegovo zadovoljstvo biti na prvom mjestu, odnosno, kako kaže hazreti Isa, a.s.: “(…) da njegova vjera čovjeka podsjeti na Boga”.[60]

Hazreti Imam Sadik, mir s njim, rekao je:

أُثامنُ بالنفس النَّفيسة رَبَّها فليس لها في الخَلْق كُلِّهم ثمنٌ

“Za dragocjenu dušu nema kupca osim njenog Gospodara, niti za nju cijene u svemu stvorenom.”[61]

Od Imama Alija, mir s njim, također se prenosi da je rekao:

أَكْرِم نفسك عن كُلِّ دَنِيَّة و إن ساقَتْكَ إلى الرَّغائب فإنك لن تَعْتَاضَ بما تبذل من نفسك عِوَضا

“Ukloni se sa svakog položaja, čak i ako te dovodi do tvojih želja, jer u zamjenu za ono što ćeš platiti nećeš dobiti ništa.”[62]

Sačuvanost vjere

Sačuvanost vjere znači da vjerski učenjak štiti vjeru od napada unutrašnjih i vanjskih neprijatelja i šejtana. On se bori protiv silnika i podržava potlačene, daje odgovore na sumnje, pitanja i probleme u vezi s vjerom i vjerskim vrijednostima te ne dozvoljava da neprijatelj širi pogrešna uvjerenja kao kulturu vjere.

Protivljenje vlastitim prohtjevima

Ljudi uvijek imaju želje i prohtjeve, koji su nekada legitimni, a nekada nelegitimni i nerazumni. Protivljenje prohtjevima znači da se vjerski učenjak – osim što treba napustiti zabranjene i nerazumne prohtjeve te izbjegavati i ono što je sumnjivo – mora suzdržavati i od nečega što je dozvoljeno.

Društvena pravda

Jedno od važnih načela i jedan od vrijednih ciljeva svih vjerovjesnika jeste pitanje društvene pravde. Ti velikani su na dva načina ulagali neiscrpan napor u ostvarenju te božanske, ljudske i društvene obaveze: borbom protiv silnika, pohlepnih i njihovih pomoćnika te podrškom i saosjećanjem sa siromašnima u ostvarivanju njihovih ovosvjetskih prava.

Kur'an u tolikoj mjeri pridaje značaj pitanju pravde u ljudskoj zajednici i insistira na njoj da su neki islamski mislioci to tretirali kao poseban cilj koji se treba ostvariti:

لَقَدْ أَرْسَلْنَا رُسُلَنَا بِالْبَيِّنَاتِ وَ أَنْزَلْنَا مَعَهُمُ الْکِتَابَ وَ الْمِيزَانَ لِيَقُومَ النَّاسُ بِالْقِسْطِ

Mi smo izaslanike naše s jasnim dokazima slali i po njima knjige i terazije objavljivali, da bi ljudi pravedno postupali.[63]

Cilj slanja poslanika, postojanja jasnih objašnjenja i dokaza za razlučivanje Istine, spuštanja knjiga Objave i vage za mjerenje jeste da ljudi uspostave pravdu i očiste društvo od nepravde.[64] Zato poslanici, mir s njima, u prvoj fazi nastoje da putem borbe protiv silnika i pomaganja potlačenima u društvu prošire pravdu i da svi Božiji robovi imaju koristi od nje, ali ako u tome ne ostvare uspjeh, ili ako u manjoj mjeri uspiju uspostaviti pravdu, okreću se drugom načinu, a to je da žive na razini siromašnih i da svjesno izbjegavaju korištenje materijalnih blagodati. Ovakvo postupanje dovodi do toga da, kada siromašni vide da njihov predvodnik i imam živi kao i oni i razumije teškoću neimaštine i siromaštva, oni u velikoj mjeri postižu duhovni spokoj. Ustvari, ovo je pravda i jednakost među siromašnima. Imam Ali, mir s njim, o ovome kaže:

أَ أَقْنَعُ مِن نفسي بِأَنْ يُقال هذا أمير الْمؤمنين و لا أُشارِكُهم في مَكاره الدهر أو أكونَ أسوةً لهم في جُشوبَةِ العَيْشِ‏

“Hoću li biti zadovoljan time što mi se govori: ‘Ovo je Zapovjednik vjernika!’, a da s njima ne dijelim tegobe vremena, ili da im budem primjer u nevoljama života?”[65]

Nasljednici Poslanika i Imami Ehli-bejta također trebaju biti takvi. Naravno, proučavanje i istraživanje života muslimanskih učenjaka i naučnika pokazuje da je historija vidjela mnoge ovakve naučnike i sigurno je da će ih vidjeti i u budućnosti. Oni su ti koji su sačuvali vjeru od iskrivljenja i spasili je iz kandži ekstremizma i pretjerivanja. Borili su se protiv protivnika i licemjera, zatvarani su u zatvore, podnosili su divljačka mučenja i svojom čistom krvlju i tijelima očistili su zemlju:

طِبْتُمْ و طابَتِ الأرضُ التي فيها دُفنتم

“Blago vama i blago onoj zemlji u koju ste ukopani!”[66]

To su borci na Putu istine, oni šehidi sa vrlinom koji su bili čisti i nisu imali ni trun prljavštine. Očistili su ujedno i onu zemlju u koju su ukopani. Brojne svijetle stranice historije ukazuju na učenjake i borce koji su, čišćenjem duha, uzdržavanjem i izbjegavanjem Ovoga svijeta i moćnika, bili svjetiljke upute i zastava pravde, a nikada nisu pristali na kompromis sa silnicima i pljačkašima.

Vjerski učenjaci i nastavak puta vjerovjesnika

Kontinuitet upute, promoviranja i objašnjavanja objavljenih spoznaja i nebeskih istina u periodu pečatnog poslanstva uvijek je bio na plećima muslimanskih učenjaka i reformatora. Ikbal Lahori kazuje:

Ko god da sa Vječnim savez pogodi

Robovanja svemu drugom on se oslobodi.

Znači, ako čovjek sklopi savez sa Bogom, Koji je jedina istinska i suštinska egzistencija, onda za njega nikakvo drugo božanstvo nema smisla.

Oslobodi se tugovanja ako za Boga znaš

Oslobodi se maštanja da manje il’ više imaš!

Vjera, neprolazna istina

Uzvišeni Bog je časnom pečatnom Poslaniku, s.a.v.a., darovao sveobuhvatne riječi:

أُعْطِيتُ جَوامعَ الكَلِم

“Meni su darovane sveobuhvatne riječi.”[67] Ovo je jedna od posebnosti Poslanika islama. Ali šta se podrazumijeva pod sveobuhvatnim riječima?

Može se zaključiti da se iz svakog govora i riječi Poslanika mogu izvesti hiljade moralnih, pravnih, političkih, društvenih i drugih propisa i odredbi. Iz tog razloga su Poslanikov Sunnet i časni Kur'an neiscrpni izvori za dolazak do sreće i vječnog života kako u materijalnom tako i u duhovnom pogledu. Izvođenje ovih propisa trebaju obavljati vjerski učenjaci, mislioci i intelektualci i to je značenje riječi da su učenjaci nasljednici poslanika.

Završna riječ

Ovu raspravu završavamo navođenjem predaje od Božijeg Poslanika, s.a.v.a., koju je Allame Tabatabai prenio svome učeniku ajatullahu Hasanzade Amoliju, kako bi ova svijetla predaja bila argument neiscrpnosti izvođenja propisa iz Kur'ana i Sunneta, a i kako bi bila spomen na ovu dvojicu velikih učenjaka.

Allame Tabatabai, r.a., obraćajući se svome učeniku, rekao je da je u djelu Medžme‘u-l-bahrejn od Turejhija navedeno:

ما من حَرف من حُروف الْقُرْآن إلا و له سبْعونَ أَلْف مَعْنَى

“Ne postoji nijedno slovo u Kur'anu, a da nema sedamdeset hiljada značenja.”[68]

Ajatullah Hasanzade Amoli kaže da je rekao Allami Tabatabaiu: “Kada su 497.664 geometrijska pravila izvučena iz geometrijskog oblika koji se zove sektor kruga, zašto bismo se čudili da jedno slovo Kur'ana ima sedamdeset hiljada značenja i smatrali to malo vjerovatnim!?”[69]

Prema tome, kao što je priroda konačna, ali su zakoni koji postoje u njoj beskrajni, i Šerijat je isti takav. Znači, sve ono što je bilo potrebno da se prenese ljudima, preneseno je preko pečatnog Poslanika, s.a.v.a., i više nijedan poslanik ni vjerovjesnik sa Knjigom i Šerijatom neće biti poslan od strane Boga. Time je okončan niz poslanstva. Ali unutar tog Kur'ana i posljednjeg Šerijata postoje nebrojeni propisi i racionalne, moralne, društvene, materijalne i duhovne norme u životu, koje se trebaju izvesti naučnim zalaganjem naučnika muslimana. Također treba otkloniti iluziju da, osim onoga što su rekli ispravni prethodnici i islamski učenjaci, više nema šta da se kaže. Tačno je da nema ništa iznad Kur'ana i Sunneta, ali je Poslanik, s.a.v.a., milost svim svjetovima. U svakom vremenu, u svakom mjestu, u svim uvjetima i za svaku osobu i društvo on je milost. Ne može se reći da su njegove riječi, savjeti i dobronamjernost bili samo za vrijeme njegovog prisustva i da su samo one osobe koje su bile u njegovom prisustvu sve razumjele, a da se za buduće generacije više nema šta dodati. Ova ideja je protivna razvojnom kretanju svijeta, razumu i društvenim promjenama i, od svega važnije, suprotna je navedenim predajama od časnog Poslanika, s.a.v.a. Zato veliki učenjaci na blagoslovljenom putu idžtihada otkrivaju nove norme koje skidaju zastore sa svijetle istine islama i predočavaju njegovu još ljepšu sliku.

 

prof. Akbar Eydi

 

[1] El-‘Alek, 1–5.

[2] Biharu-l-envar, sv. 18, str. 194.

[3] El-Enbija’, 107.

[4] El-Bekare, 29.

[5] El-Ahkaf, 9.

[6] El-Kasas, 56.

[7] Eš-Šura, 52.

[8] Ez-Zumer, 42.

[9] Es­Sedžde, 11.

[10] Ta­Ha, 50.

[11] El-Mu'minun, 14.

[12] Ovim se ukazuje na hadis od hazreti Musaa ibn Džafera, a.s: “Bog nad ljudima ima dva dokaza: vanjski dokaz i unutrašnji dokaz. Vanjski dokaz su upravo oni izaslanici, poslanici i imami, a.s., a unutrašnji dokaz su razumi.” (Kafi, sv. 1, str. 35)

[13] Alu ‘Imran, 164.

[14] El-Ma'ide, 118.

[15] En-Nahl, 36.

[16] El-Bekare, 269.

[17] El-Mudžadele, 11.

[18] ‘Avali-l-le'ali-l-‘azizijje fi ehadisi-d-dinijje, sv. 4, str. 103.

[19] El-Hadid, 25.

[20] El-Mizan (prijevod na perzijski), sv. 19, str. 301–302.

[21] Ibrahim, 1.

[22] El-A‘raf, 157.

[23] El-An‘am, 125.

[24] Junus, 100.

[25] Kafi, sv. 1, str. 30.

[26] Biharu-l-envar, sv. 74, str. 21.

[27] Postoje brojni ajeti i predaje o ovoj temi. Naprimjer u suri Mulk se vodi razgovor između Božijih izaslanika i grješnika kada su suočeni sa rezultatima svojih mišljenja, morala i djela. Taj je razgovor veoma značajan i za razmišljanje:

وَ لِلَّذِينَ کَفَرُوا بِرَبِّهِمْ عَذَابُ جَهَنَّمَ وَ بِئْسَ الْمَصِيرُ ۝ إِذَا أُلْقُوا فِيهَا سَمِعُوا لَهَا شَهِيقًا وَ هِيَ تَفُورُ ۝ تَکَادُ تَمَيَّزُ مِنَ الْغَيْظِ کُلَّمَا أُلْقِيَ فِيهَا فَوْجٌ سَأَلَهُمْ خَزَنَتُهَا أَ لَمْ يَأْتِکُمْ نَذِيرٌ ۝ قَالُوا بَلَى قَدْ جَاءَنَا نَذِيرٌ فَکَذَّبْنَا وَ قُلْنَا مَا نَزَّلَ اللَّهُ مِنْ شَيْ‌ءٍ إِنْ أَنْتُمْ إِلَّا فِي ضَلَالٍ کَبِيرٍ ۝ وَ قَالُوا لَوْ کُنَّا نَسْمَعُ أَوْ نَعْقِلُ مَا کُنَّا فِي أَصْحَابِ السَّعِيرِ ۝ فَاعْتَرَفُوا بِذَنْبِهِمْ فَسُحْقًا لِأَصْحَابِ السَّعِيرِ

A za one koji ne vjeruju u Gospodara svoga kazna je Džehennem, užasno je on boravište! Kad budu u nj bačeni, pucketanje njegovo će čuti, i on će ključati, gotovo da se od bijesa raspadne. Kad god se koja gomila u nj baci, stražari u njemu će je upitati: “Zar nije niko dolazio da vas opominje?” “Jest, dolazio nam je onaj koji nas je opominjao” – odgovorit će – “a mi smo poricali i govorili: ‘Allah nije objavio ništa, vi ste u velikoj zabludi!’” I reći će: “Da smo slušali ili razmišljali, ne bismo među stanovnicima Džehennema bili!” I oni će priznati da su bili nevjernici – pa, stanovnici Džehennama ognjenog daleko bili! (El-Mulk, 6–11)

[28] Biharu-l-envar, sv. 68, str. 326.

[29] Nehdžu-l-fesaha, str. 345.

[30] El-Bekare, 213.

[31] Ta­Ha, 47.

[32] Gureru-l-hikem, str. 758.

[33] Džami‘u ehadisi-š-ši‘a, sv. 25, str. 164.

[34] Naravno, vjera odgajanjem razuma i usavršavanjem prirode upoznaje prirodu sa istinama, a da nema pomoći vjere, ne bi bilo ni mogućnosti da ih ona razumijeva:

وَعَلَّمَكَ مَا لَمْ تَکُنْ تَعْلَمُ

I naučio te onome što nisi znao. (En-Nisa’, 113)

[35] El-Munafikun, 8.

[36] El-A‘raf, 175.

[37] Ukazuje se na 56. ajet sure Zarijat u kojem se kaže:

وَ مَا خَلَقْتُ الْجِنَّ وَ اْلإِنْسَ إِلَّا لِيَعْبُدُونِ

Džine i ljude sam stvorio samo zato da Mi se klanjaju.

 

[38] El-Isra’, 55.

[39] El-En‘am, 124.

[40] El-Ma'ide, 48.

[41] Allame Hilli je naveo više od hiljadu osjetilnih mudžiza Poslanika islama, s.a.v.a., kao što su govor pijeska, raspolućenje Mjeseca, progovaranje guštera i druge. Jedina postojeća i naučno dokazana mudžiza među njegovim osjetilnim mudžizama jeste određenje smjera kible u Medini. On je kilometrima udaljen od Kabe stao i pokazao ispravan smjer koji je pokazivao direktno ka Kabi. Tačnost ovog postupka potvrdili su naučnici. (Doruse šarhe Ešarat va tanbihat, Hasanzade Amoli, sv. 9, str. 76)

[42] Ja­Sin, 13–14.

[43] Jusuf, 38.

[44] El-Bekare, 133.

[45] Ja­Sin, 21.

[46] Ja­Sin, 22–25.

[47] Kafi, sv. 1, str. 83.

[48] Alu ‘Imran, 110.

[49] Ibn Ebi-l-Hadid, Šerhu Nehdži-l-belaga, sv. 18, str. 220.

[50] El-Kafi, sv. 1, str. 44.

[51] Ibn Ebi-l-Hadid, Šerhu Nehdži-l-belaga, sv. 11, str. 65.

[52] El-Isra’, 73.

[53] Budući da su vjera i objavljene spoznaje uputa čovječanstvu za dosezanje vječne sreće i postizanje položaja božanskog namjesništva, a poslanici su odgovorni za taj Pravi put, Uzvišeni Bog je jednim posebnim blagoslovom sačuvao Poslanika od bilo kakvog posrtaja, pa čak i najmanjeg, i on je uvijek bio pod nadzorom Božijeg znanja i moći:

وَاصْبِرْ لِحُكْمِ رَبِّكَ فَإِنَّكَ بِأَعْيُنِنَا

A ti strpljivo čekaj presudu Gospodara svoga, Mi tebe i vidimo i štitimo. (Et-Tur, 48)

[54] El-Hidžr, 9.

[55] Mir'atu-l-ʻukul fi šerhi ahbari-r-Resul, sv. 1, str. 200.

[56] Biharu-l-envar, sv. 75, str. 269.

[57] Ibn Ebi-l-Hadid, Šerhu Nehdži-l-belaga, sv. 6, str. 363.

[58] Et-Tevbe, 6.

[59] Biharu-l-envar, sv. 2, str. 86.

[60] Poslanik islama, s.a.v.a., rekao je:

قال الحَواريون لِعِيسَى: يا روح اللَّهِ مَن نُجالس؟ قَالَ: مَن يُذَكِّركم اللَّهَ رُؤْيَتُهُ.

“Havarijuni su upitali Isaa: ‘O Ruhullah! S kime da se družimo i budemo prijatelji?’ On je rekao: ‘Sa onim koji vas, kada ga pogledate, podsjeti na Boga.’” (Biharu-l-envar, sv. 1, str. 203)

[61] Biharu-l-envar, sv. 47, str. 25.

[62] Ibn Ebi-l-Hadid, Šerhu Nehdži-l-belaga, sv. 16, str. 93.

[63] El-Hadid, 25.

[64] Naravno, jasno je da uspostavljanje pravde nije moguće osim u okrilju vjere, širenja monoteizma, vjere u proživljenje i dobrih djela vjernika. Vjerovanje u Boga jamči provođenje pravde.

[65] Ibn Ebi-l-Hadid, Šerhu Nehdži-l-belaga, sv. 16, str. 287.

[66] Biharu-l-envar, sv. 98, str. 362.

[67] Men la jahduruhu-l-fekih, sv. 1, str. 241.

[68] Medžme‘u-l-bahrejn, sv. 4, str. 313.

[69] Dar asemane ma‘refat, str. 28

Pitanja i odgovori