Ciljevi islamskog obrazovno-odgojnog programa

Ljudski odnosi u školi i obrazovnim ustanovama, uspostavljaju se na temelju obrazovno-odgojnih ciljeva. Ciljevi obrazovanja i odgoja su u sprezi sa ciljevima porodice i društva, koji zajedno sa drugim društvenim ustanovama nemaju drugu svrhu osim odgajanja i pripreme čovjeka za stizanje u blizinu Božiju. Središta koja se prepoznaju kao obrazovne ustanove, poput osnovnih i srednjih škola te univerziteta, u islamskoj odgojnoj misli zaduženi su za istovremeno obrazovanje i odgajanje. Zadatak ovih središta je izgradnja čovjeka, a upravo izgradnja čovjeka je bila zadatak i poziv poslanika i evlija. Islamska obrazovna središta sebi u zadatak stavljaju odgoj Bogu predanih ljudi i svoje ciljeve ne ograničavaju samo na obrazovne ciljeve, jer trud i nastojanje da se ostvare vjerski ciljevi smatraju svojom dužnošću:

On je Taj koji je neukima poslao Poslanika, jednog između njih, da im ajete Njegove kazuje i da ih očisti i da ih Knjizi i mudrosti nauči.[1]

Cilj časnog Poslanika, s.a.v.a., bio je čišćenje duša, te poučavanje Kur’anu i mudrosti. Prema tome, islamska obrazovna središta ne smiju zanemariti odgajanje i čišćenje ljudi i zadovoljiti se isključivo poučavanjem pojmova i termina. Ukoliko učitelji i učenici spoznaju ciljeve islamskog obrazovanja i odgoja i njihovo ostvarivanje smatraju nužnim za izgradnju jedinke i islamskog društva, napor za dostizanje tih ciljeva će smatrati svojom šerijatskom i moralnom dužnošću. Prema tome, općeniti uvid u ciljeve islamskog obrazovanja može nas približiti obrazovnom moralu u islamu.

Ciljevi islamskog obrazovno-odgojnog programa su:

1. Poučavanje pojmovima i saznanjima neophodnim za kretanje prema Allahu, dž.š., i ostvarivanje islamskih ciljeva za izgradnju čovjeka;

2. Stvaranje preduvjeta za usvajanje moralnih sposobnosti i navika koje su usklađene sa krajnjim ciljem čovjeka;

3. Poučavanje informacijama neophodnim za život u islamskom društvu;

4. Poučavanje naukama za kojima islamsko društvo ima potrebu;

5. Razvijanje neophodnih vještina potrebnih za primjenu naučnih saznanja;

6. Razvijanje motivacije i sposobnosti za otkrivanja nepoznanica na različitim područjima ljudskoga znanja.

S obzirom na ove ciljeve, polje djelovanja obrazovnih središta može biti podijeljeno na dva područja:

– Opći odgoj i obrazovanje;

– Posebni odgoj i obrazovanje;

Opći odgoj i obrazovanje obuhvataju sve obrazovno-odgojne aktivnosti koje su potrebne za odgoj čovjeka vjernika, oplemenjenog uzvišenim Božanskim moralnim vrijednostima i putnika prema Allahu. Ove se aktivnosti provode nad svim polaznicima obrazovno-odgojnih ustanova. Posebni odgoj i obrazovanje obuhvataju obrazovno-odgojne aktivnosti vezane za nauku i tehnologiju. Radi sagledavanja moralnih vrijednosti aktivnosti onih koji poučavaju i poučavanih, potrebno je rasvijetliti utjecaj znanja kojem se poučava na ostvarivanje čovjekovog krajnjeg cilja.

Dakle, potrebno je obratiti pažnju na sljedeće dvije tačke:

Prvo – Kada govorimo o utjecaju nekog znanja na ostvarivanje čovjekovog krajnjeg cilja, mi ustvari u obzir uzimamo pretpostavku da će to znanje da se pretoči u djelo. Drugim riječima, utjecaj svakog znanja na čovjekovu bliskost Bogu jeste jedan praktičan utjecaj, čiji učinci postaju očevidni primjenom tog znanja.

Drugo – Učinak znanja na čovjekov krajnji cilj nije jednak. Nauke vezane za Drugi svijet i opće gradivo kojem se poučava u općem obrazovanju, imaju izravan utjecaj na ovaj cilj, te pripadaju obaveznim uvjetima za približavanje Bogu. Međutim, nauke vezane za posebni odgoj i obrazovanje, imaju posredan učinak na ovom polju. Utjecaj ovih nauka zavisi od potrebe društva te njihove primjene s ispravnom namjerom.

Uzevši u obzir gore navedene dvije činjenice, potrebno je da se podsjetimo da se nauke vezane za specifični odgoj i obrazovanje primjenjuju u okviru ovosvjetskih potreba, kao i da je usvajanje i učenje ove vrste nastavnog gradiva rašireno među svim učiteljima i učenicima svijeta. Dobročinitelj i grješnik, vjernik i nevjernik, dobar i zao – svi oni stječu ova znanja i koriste ih za izgradnju ovosvjetskog života.

Razmjena pojmova vezanih za ova znanja nije uvjetovana čistoćom srca i iskrenošću namjere. Dakle, ova se znanja mogu stjecati i bez iskrenosti, i mogu se koristiti u svrhu uređivanja ovosvjetskih stvari. Međutim, primjena znanja koja se stječu tokom općeg obrazovno-odgojnog procesa, nije u okviru ovosvjetskih stvari, već se tiče Onoga svijeta. Sva onosvjetska djela trebaju nijet, namjeru približavanja Bogu i ova namjera nije moguća bez vjere u Boga. Srčano uvjerenje u sadržaj onosvjetskih znanja postiže se tek kada njihovom stjecanju pristupimo sa iskrenom namjerom; zato što znanje nije skup termina, nego je zbilja koja pospješuje čovjekov egzistencijalni razvoj i smješta se u čovjekovo srce zahvaljujući Božijoj milosti.

Svjetlo znanja

Znanje o kojem u svakom dobu zavisi uređenost Onog svijeta jeste vjersko znanje. Zbilje ovog znanja su vječne i nepromjenjive. Za nekog se može kazati da je naučio ova znanja tek kada se vide njihovi praktični učinci. Česta je pojava da ljudi poznaju terminologiju duhovnih i onosvjetskih znanosti, ali se na tim ljudima ne vide tragovi tih znanja. Najbolji dokaz za postojanje takvih ljudi jesu predaje koje nam predstavljaju loše učenjake, obećavajući im patnju i Vatru. Iz ovih se predaja može shvatiti da su oni nazvani učenjacima samo figurativno, jer u drugim predajama se ukazuje da je učinak znanja spas i uspjeh. Ukoliko je učinak znanja spasenje i dobro na Onom svijetu, čovjek koji je učen (alim) ne može biti stanovnik Džehennema i imati nesretan kraj. Dakle, ako nekog ko će imati loš Budući svijet nazivaju učenjakom, to je samo figurativno, a ne istinski. Ovo je dovoljno da prihvatimo kako znanje ne predstavljaju pojmovi i termini. Znanje je zbilja koja se ne stiče naučnim raspravama. Naučne rasprave i poučavanje nisu ništa drugo doli preduvjeti za stjecanje ove zbilje, dok je znanje svjetlost koju Allah dariva srcima iskrenih vjernika. Imam Sadik, a.s., kaže: “Znanje se ne stiče poučavanjem, zaista je znanje svjetlo, koje Allah stavlja u srce onog koga želi uputiti.”[2] Ovo gledište – da se znanje ostvaruje Božijim darivanjem, ima ključnu ulogu u moralnom osposobljavanju.

Dužnosti tragaoca za znanjem

Učenik koji se kreće za ovim znanjem, neće prepuštati uho i srce svakom govoru, niti će znanje uzimati sa svakog izvora i s obzirom na to da svoju dušu priprema za prijem čiste hrane, on pristupa čišćenju svoje nutrine. Kako bi svjetlost znanja zasjala u srcu, potrebno je srce ulaštiti, što znači da je borba protiv nefsa neophodan početni posao koji treba poduzeti onaj koji traga za onosvjetskim znanjem. Prenosi se od Imama Bakira, a.s., da je u vezi sa ajetom: Pa neka pogleda čovjek u hranu svoju,[3] rekao: . “Misli se na znanje koje uzima, da zna od koga ga uzima.”[4]

Važnost izvora znanja je ogromna, jer cilj stjecanja znanja je savršenstvo duše, a do savršenstva duše dolazimo samo sa istinskim znanjem koje je u skladu sa zbiljom. Dakle, oslanjanje na nesigurne izvore sa sobom ne donosi korisno znanj.

“Ko je slušao nekog govornika, klanjao mu se; pa ako je taj govorio riječi koje su od Boga, klanjao se Bogu, a ako je pak govorio riječi koje su od šejtana, klanjao se šejtanu.”[5] Onaj koji stiče znanje na putu spasenja, znanje traži od Allaha: Reci: “Gospodaru moj, Ti mi znanje uvećaj!”[6] A traži ga zarad napretka i uzdizanja, ne zarad nefsanskih i ovosvjetskih ciljeva: “Mogu li da te pratim da me poučiš onome čemu si ti, kao upućen, poučen?”[7] Kada se ove dvije stvari uzmu u obzir, ispravan način stjecanja znanja je u tome da učenik povede krajnju pažnju pri biranju škole i učitelja, a nakon toga, da od Boga traži istinsko znanje i da Ga moli za spas od zalutalosti: … “Bože moj, zbilja Ti se utječem od toga (…) da zalutam ili da odvodim u zabludu, da činim nepravdu ili da mi se čini nepravda…”[8] Ovakva traženja utočišta kod Boga su neophodna, jer na putu do znanja postoji veliki broj opasnosti. Položaj znanja i znalaca u društvu na prirodan način osiguravaju određeno mjesto učenom čovjeku. Pažnja koju mu ljudi posvećuju, te materijalne koristi koje učenjak može ostvariti, ugrožavaju iskrenost njegove namjere, kao i iskrenost namjere onog koji je odlučio postati učen.

Prenosi se od Imama Bakira, a.s.: “Ko traži znanje da bi se s njim ponosio pred učenima ili se sporio sa maloumnima ili privlačio pozornost ljudi, pa pripremio je sebi mjesto u Vatri.”[9] Od Imama Sadika, a.s., se također prenosi: “Ko želi hadis zarad ovosvjetske koristi za njega na onom svijetu nema udjela, a ko njime želi postići dobro onog svijeta, Allah će mu dati dobro i Ovoga i Onoga svijeta.”[10]

Riječi poput ovih upozorenje su tražiteljima znanja da ni u kom slučaju svoju namjeru ne zaprljaju ovosvjetskim ciljevima; jer uloga onosvjetskog znanja je u ispravljanju Onog svijeta, a onosvjetska korist ne može biti ostvarena bez iskrene namjere. Sve predaje koje kude ovosvjetske namjere vezane su za onosvjetsko znanje. Međutim, kada je riječ o ovosvjetskim naukama i tehnologiji, ako neko hoće da njihovo stjecanje bude korisno i za njegovo duhovno putovanje on mora učiniti iskrenom svoju namjeru da stiče znanje i da ga primjenjuje u korist i za dobro muslimana, kao i da povećanje spoznaje prirode i njenih zakona želi radi spoznavanja Božijih znakova i usmjeravanja prema Njemu. Predaje koje pozivaju na iskrenost istovremeno su i uputa za izbor učitelja. Ukoliko onaj koji traži znanje vidi da je neki učitelj predan Ovom svijetu, ne smije ga odabrati za svoga učitelja, jer utjecaj koji učitelj ima na učenika je toliki da učenici koji slušaju svoga učitelja kao da mu robuju.

Imam Sadik, a.s., upozorava na to da se treba čuvati učitelja okrenutih Ovom svijetu. On kaže: “Kada vidite učenjaka koji voli Ovaj svijet, smatrajte ga sumnjivim za svoju vjeru, jer svaki zaljubljenik se brine o onome što voli.”[11] Kada tragalac za znanjem očisti svoju nutrinu od ovosvjetskih namjera, zatraži od Boga znanje, odabere odgovarajućeg učitelja i potraži utočište kod Boga od opasnosti zastranjenja, tada je potrebno da se pridržava određenih stvari kada je u pitanju odnos prema učitelju:

1.Pri korištenju učiteljevog znanja mora istovremeno poštovati dvije stvari. Prva je da uvijek smatra kako je veća vjerovatnoća da je učiteljevo mišljenje ispravnije od njegovog, jer učitelj ima više znanja i iskustva. Dakle, treba imati povjerenje u svoga učitelja. Druga je da razmišlja o ispravnosti učiteljevih riječi i da pri razmatranju koristi razum kao mjerilo. Drugim riječima, da znanje stiče kao istražitelj i da bez racionalne procjene ispravnosti kazanog, za mjerilo ne uzme činjenicu da su to učiteljeve riječi. Za učenika koji se nalazi na početku putovanja, put istraživanja je težak, zato ne treba žuriti u davanju svojih mišljenja. Radi stizanja do istine, potrebno je da svoje kritike i pitanja razmijeni sa učiteljem. Od Imama Sadika, a.s., se prenosi sljedeće: “Zaista ovo znanje ima katanac, a ključ mu je pitanje.”[12]

2. Pred učiteljem treba biti ponizan. Učitelj čovjeka upoznaje sa znanjima korisnim za savršenstvo, priprema za njega ono što mu je potrebno za spas i kod njega ima veliko pravo. Od Imama Sadika, a.s., se prenosi: “Budite ponizni pred onim od koga tražite znanje.”[13]

3. Učenik se treba truditi kako bi stekao učiteljevo zadovoljstvo. Učitelj od svojih učenika očekuje dvije stvari: da budu učtivi te da budu vrijedni i uporni u stjecanju znanja koje im prenosi. Učenik koji želi zadobiti učiteljevo zadovoljstvo, ne smije zaboraviti ove dvije stvari. Podsjetimo da je obrazovanje odgovor na čovjekovu sklonost za saznavanjem istine, i da je korak koji se čini u smjeru saznavanja prirodna stvar. Sada se postavlja pitanje iz koje naše težnje izvire poziv na bavljenje poslom podučavanja? I koji nas motiv pokreće da se bavimo podučavanjem?

Poduka (ta‘lım – تعلیم)

Čovjek, u skladu sa svojom urođenom prirodom, sklon je kreativnosti i stvaralaštvu. Čine ga sretnim izumi novih alatki, oduševljava ga uzgajanje cvijeća i biljaka, a od davnina dresurom životinja gasi žeđ za izgrađivanjem. Obrazovne aktivnosti učitelja, s jedne strane su odgovor na ovu prirodnu težnju, a s druge strane su odgovor na sklonost ka saznavanju istine. Jer, na času ne uči samo učenik, i učitelj prilikom naučnog razgovora sagledava nove uglove naučnih pitanja i nalazi u sebi sposobnost izlaganja i davanja odgovora na nova pitanja. Ove dvije prirodne sklonosti mogu se smatrati ishodištima podučavanja drugih. Postoje i drugi činioci koji se, također, mogu smatrati poticajima za podučavanje, međutim nisu toliko važni poput prethodna dva. Neki od njih su podučavanje radi materijalnog i tehničkog napretka društva, povećanje mogućnosti za zdrav i udoban život, podučavanje zarad zadovoljavanja sklonosti da se vlada nad drugima… Postoji još jedan važan činilac, a to je poziv od Boga i Božijih evlija, kojim se učeni ljudi pozivaju na podučavanje drugih.

One koji budu tajili jasne dokaze koje smo Mi objavili i Pravi put, koji smo u Knjizi ljudima označili, njih će Allah prokleti, a proklet će ih i oni koji proklinju.[14]

Moralne obaveze učitelja

Kao što je iz imena jasno, učitelj prije svega mora biti učen, ukrašen vrlinama učenih i biti stručan u onome čemu podučava druge. Također je potrebno da i sam čini ono čemu druge uči, kako bi njegove riječi imale učinka. Imam Sadik, a.s., kaže: “Zaista, kada učenjak ne postupa u skladu sa svojim znanjem, njegov savjet se ne prima za srce, kao što se voda ne prima za tvrd i gladak kamen.”[15] On mora uzeti u obzir sposobnosti učenika i svakog od njih podučavati u skladu sa njegovim mogućnostima i sposobnostima.

Prenosi se da je hazreti Isa, a.s., rekao: “Ne govorite neznalicama mudrost, jer ćete joj učiniti nepravdu, niti je zabranjujte onima koji su je dostojni jer ćete im učiniti nepravdu.”[16] Ukoliko nađe nekog da je dostojan, učitelj neće oklijevati da ga podučava. Imam Sadik, a.s., rekao je: “Zaista, Allah nije uzeo prisegu od neznalica da će tražiti znanje sve dok od učenih nije uzeo prisegu da će znanje davati neznalicama, jer znanje je bilo prije neznanja.”[17]

Također je rekao: “Zekat na znanje je da se njemu pouče Božiji robovi.”[18] Učitelj očekuje od učenika da nauči i koristi stečeno znanje i radostan je kada u tome postigne uspjeh. Prema tome, osim što učitelj treba biti milostiv zbog vjerskog odnosa koji ima sa tragaocima za znanjem, on isto tako prema njima treba biti milosrdan i blag radi postizanja boljih rezultata. Časni Poslanik, s.a.v.a., rekao je: “Budite blagi prema onome koga poučavate i onome od koga učite.”[19] U svrhu uspjeha u svom radu, učitelj mora znati da su njegove metode učinkovite samo zahvaljujući Božijoj volji, zato što nijedno sredstvo ne daje poželjan ishod ako Allah to ne bude želio. Zato, učitelj treba učiti dove za uspjeh, tražiti pomoć od Boga i moliti Ga da od lutanja sačuva i njega i njegove učenike. Jedna od moralnih obaveza učitelja je da se ne susteže od iznošenja onoga što zna pred onim koji je dostojan da to zna, kao i da se kloni od govora o onome što ne zna. Imam Sadik, a.s., rekao je: “Zaista se Allah svojim robovima posebno obratio sa dva ajeta iz Knjige: Da ne govore dok ne budu znali i da ne poriču ono što ne znaju. Uzvišeni je rekao: Zar od njih nije uzet zavjet u Knjizi – a oni čitaju ono što je u njoj – da će o Allahu samo istinu govoriti. [20] I rekao je: Oni poriču prije nego što ga svojim znanjem obuhvate, a još im nije došlo ni tumačenje njegovo.”[21]

Isto tako, učitelj koji na svoj posao gleda kroz prizmu vjere u Boga, ne oklijeva priznati svoj propust i ukazati učenicima na njega, jer zna da snaga i čast pripadaju Bogu i dobivaju se od Njega. Na kraju, iznosimo riječi Imama Sedžada, a.s., iz Poslanice o pravima, koja govori o moralnim obavezama učitelja: “A što se tiče prava tvojih sljedbenika u znanju, ono je da znaš da te je Bog učinio nadzornikom nad njima samo posredstvom znanja koje ti je dao i otvarajući ti Svoje riznice. Ako postupaš lijepo u podučavanju ljudi, ne postupajući s njima grubo i ne uznemirujući ih, onda će Bog uvećati Svoju dobrostivost prema tebi. Ali, ako ustegneš svoje znanje od ljudi, ili postupaš s njima grubo kad oni traže znanje od tebe, onda je pravo Boga Svemogućeg i Uzvišenog da ti oduzme znanje i njegov sjaj i učini da padneš sa svog položaja u srcima ljudi.”[22]

Izvor: Mohammad Fathali Hani, Temelji islamske etike 2, Fondacija “Mulla Sara”, Sarajevo, 2017., s perzijskog preveo Ertan Basarik

[1] El-Džumu‘a, 2.

[2] Biharu-l-envar, sv. 1, str. 225.

[3] ‘Abese, 24.

[4] Biharu-l-envar, sv. 2, str. 96.

[5] Usulu Kafı, sv. 6, glava El-Gina’, hadis 24.

[6] Ta-Ha, 114.

[7] El-Kehf, 66.

[8] Men la jahduruhu-l-fakih, sv. 1, str. 337, hadis 928.

[9] Usulu Kafı, dio Fadlu-l-‘ilm, glava El-Muste’kilu bi ‘ilmih ve-l-mubahı bih, sv. 1.

[10] Isto.

[11] Isto.

[12] Isto, glava Su’alu-l-‘alim ve tezkaruh, sv. 1, hadis 3.

[13] Isto, glava Sifatu-l-‘ulema’, sv. 1, hadis 1.

[14] El-Bekare, 159.

[15] Usulu Kafı, dio Fadlu-l-‘ilm, glava Isti‘malu-l-‘ilm, sv. 1, hadis 3.

[16] Isto, dio Fadlu-l-‘alim, glava Bezlu-l-‘ilm, sv. 1, hadis 4.

[17] Isto, hadis 1.

[18] Usulu Kafı, dio Fadlu-l-‘ilm, glava Isti‘malu-l-‘ilm, sv. 1, hadis 3.

[19] Biharu-l-envar, sv. 2, str. 62, hadis 7.

[20] El-A‘raf, 169.

[21] Usulu Kafı, dio Fadlu-l-‘ilm, glava En-Nehju ‘ani-l-kavli bi gajri ‘ilm, sv. 1, str. 8; Junus, 39.

[22] El-Mehadždžetu-l-bejda’, sv. 3, str. 450.