Časni Poslanik

Časni Poslanik, hazreti Muhammed, sin Abdullaha, s.a.v.a., kojim je okončano Poslanstvo, rođen je 570. godine po rođenju Isaa. U četrdesetoj godini je postao poslanik. Trinaest godina je u Mekki pozivao ljude u islam i podnosio brojne teškoće i nevolje. U tom razdoblju odgojio je skupinu odabranih ljudi i nakon toga iselio se u Medinu i pretvorio je u središte poziva u vjeru. Deset godina je u Medini slobodno pozivao u vjeru, ratovao sa arapskim buntovnicima i sve ih savladao. Poslije deset godina, svi stanovnici Arapskog poluotoka su postali muslimani. Ajeti časnog Kur'ana su postepeno, tokom dvadeset i tri godine, spuštani Poslaniku.

Muslimani su pokazivali neobičnu privrženost Kur'anu, kao i Časnom Poslaniku. Časni Poslanik je preselio na Ahiret u jedanaestoj godini po iseljenju iz Mekke, kada je imao šezdeset i tri godine. Iza sebe je ostavio tek utemeljeno društvo, društvo puno vedrog duha i sa vjerom u graditeljsku ideologiju koja je imala osjećaj odgovornosti prema cijelom svijetu.

Ono što je ovom, tek nastalom društvu dalo duh i jedinstvo bile su dvije stvari: prva je Časni Kur'an, koji se stalno učio i donosio nadahnuće ljudima, a druga je velika i uticajna ličnost Časnog Poslanika, koji je srca vjernika čuvao zaokupljenim i zanesenim. U nastavku ćemo ukazati na neke odlike Poslanikove ličnosti.

Razdoblje djetinjstva

Bio je još u utrobi majke kada mu je otac preselio na Ahiret u Medini, na trgovačkom putu za Siriju. Njegov djed Abdul-Muttalib preuzeo je brigu o njemu. Još od djetinjstva tragovi veličine i izvanrednosti bili su vidljivi na njegovom licu, u njegovom ponašanju i govoru. Abdul-Muttalib je svojom oštroumnošću shvatio da njegov unuk ima svijetlu budućnost.

Bilo mu je osam godina kada mu je umro djed, po čijoj oporuci Ebu Talib, Poslanikov cijenjeni amidža, preuzima starateljstvo nad njim. I Ebu Talib je ostajao zapanjen neobičnim ponašanjem ovoga djeteta koje nije bilo slično onom kod ostale djece.

Nije zabilježeno da je ikada, kao njegovi vršnjaci, pokazivao ljubav prema hrani ili proždrljivost. Zadovoljavao bi se malom količinom hrane i ustezao se od pretjerivanja.  Za razliku od svojih vršnjaka i za razliku od običaja i odgoja tog vremena, svoju kosu je držao urednom, a lice čistim.

Jednog dana, Ebu Talib je zatražio od njega da u njegovom prisustvu skine odjeću i da ode u postelju. Ova naredba je Poslaniku bila odbojna, a pošto nije htio da se protivi naredbi svoga amidže, rekao mu je: “Okreni lice kako bih mogao skinuti odjeću.”

Ebu Talib je ostao zapanjen ovim mališanovim riječima, jer među Arapima tog vremena čak ni odrasli nisu imali nelagodu prema obnaženosti svih dijelova tijela. Ebu Talib kaže: “Ja nikada nisam čuo od njega laž. Nisam vidio nedolične radnje i neumjestan smijeh. Nije hrlio dječjim igrama. Volio je samoću i osamljenost i uvijek je bio skroman.”

Odbojnost prema besposličarenju i beskorisnim radnjama

Poslanik je osjećao odvratnost prema besposličarenju i beskorisnim radnjama. Govorio bi: “Bože moj! Tebi se utječem od bezvoljnosti i nedostatka vedrine, od klonulosti i lijenosti i od nemoći i bijede.”

Muslimane je bodrio na rad i govorio je: “Robovanje ima sedamdeset dijelova, a najbolji dio je zarada na dozvoljen način.”

Povjerljivost

Prije objave i Poslanstva za Hatidžu, koja je poslije postala njegova supruga, Poslanik je obavio trgovačko putovanje u Siriju. Na tom putovanju još više je do izražaja došla njegova sposobnost, nadarenost, povjerljivost i poštenje. Među ljudima je postao poznat po poštenju tako da je dobio nadimak Povjerljivi. Njemu su povjeravali stvari na čuvanje. Nakon što je postao Poslanik, unatoč neprijateljstvu koje su osjećali prema njemu, Kurejšije su opet svoje stvari povjeravali njemu na čuvanje. Upravo zbog toga je nakon iseljenja u Medinu ostavio Alija, a.s., nekoliko dana iza sebe da vlasnicima vrati stvari koje su mu bile povjerene na čuvanje.

Borba protiv nasilja

U paganskom dobu sklopio je sporazum sa skupinom koja je također trpjela nasilje i tlačenje kako bi branio potlačene i suprotstavljao se tlačiteljima. Ovaj sporazum je sklopljen u kući Abdullaha ibn Džad‘ana, koji je bio jedna od važnih ličnosti u Mekki, a nazvan je Hilful-fudul. On je kasnije, u vrijeme Poslanstva, više puta spominjao taj sporazum i govorio: “Nisam spreman da se taj sporazum pogazi i sada sam spreman da učestvujem u takvom sporazumu.”

Porodični moral

Unutar porodice Poslanik je bio ljubazan. Prema svojim suprugama nije pokazivao nikakvu grubost, a to je bilo suprotno naravi ljudi Mekke. Podnosio je nepristojan govor nekih svojih supruga do te mjere da su drugi patili zbog tolikog podnošenja. Savjetovao je i naglašavao da se sa ženama postupa lijepo i govorio je: “Svi ljudi imaju i lijepe i ružne osobine. Muškarac ne treba uzimati u obzir samo nepoželjne strane svoje supruge i ostavljati je, jer svaki put kada bude oneraspoložen zbog jedne njene osobine, druga njena osobina biva razlogom njegova oraspoloženja i ovo dvoje treba zajedno uzeti u obzir.”

Prema svojoj djeci i unucima bio je izuzetno osjećajan i ljubazan. Iskazivao im je ljubav. Stavljao ih je sebi u krilo. Nosio ih je na ramenima. Ljubio ih je i sve ovo je bilo suprotno ponašanju i običajima koji su bili zastupljeni u tom vremenu.

Jednog dana, u prisustvu jednog uglednika, ljubio je unuka, hazreti Hasana Mudžtebaa, a.s. Taj čovjek je rekao: “Ja imam dva sina i do sada čak ni jedanput nisam ni jednog od njih poljubio.” Poslanik je rekao:

مَنْ لا يَرْحَمْ لا يُرْحَمْ

“Ko se ne smiluje, neće biti obuhvaćen milošću.”

Bio je ljubazan i prema svoj muslimanskoj djeci. Stavljao ih je na svoja koljena i milovao ih rukom po glavi sa mnogo ljubavi. Ponekad bi mu majke davale svoju malu djecu da im prouči dovu. Dešavalo bi se da se ponekad ta dječica pomokre na njegovu odjeću. Majke bi se nelagodno osjećale i postidjele bi se. Htjele bi da spriječe dalje mokrenje djeteta. On je strogo zabranjivao da to rade i govorio je: “Ne branite djetetu da se nastavi mokriti. To što će se moja odjeća uprljati nije važno, očistit ću je.”

Ponašanje prema robovima

Prema robovima je bio izuzetno ljubazan. Ljudima je govorio: “Oni su vaša braća. Koju god hranu da vi jedete, nahranite i njih istom. Koju god odjeću nosite, odjenite i njih istom. Ne namećite im nepodnošljive poslove. Sami im pomažite u poslovima. Ne oslovljavajte ih riječima robe ili sluškinjo (što upućuje na posjedništvo), jer smo svi u posjedu Božijem i zbiljski vlasnik je Bog, već ih oslovljavajte riječima mladiću ili djevojko.

U islamskom vjerozakonu predviđene su sve moguće olakšice za oslobađanje robova kako bi se robovlasništvo okončalo oslobađanjem svih robova. Poslanik je smatrao prodaju roblja najgorim zanatom i rekao je: “Najgori ljudi kod Uzvišenog Gospodara su trgovci robljem.”

Čistoća i ugodni mirisi

Poslanik je veoma volio čistoću i ugodan miris. I sam je to u životu provodio, a i drugima je preporučivao isto. Svojim prijateljima i sljedbenicima je naglašavao da svoje tijelo i kuću drže čistim. Naročito ih je petkom poticao da uzimaju gusul i da se namirišu kako se ne bi osjetio njihov neugodan miris, a potom da dođu na džumu-namaz.

Ophođenje i saobraćanje

U obraćanju ljudima bio je ljubazan i vedrog lica. Svima je prvi nazivao selam, čak i djeci i robovima. Ni pred kim nije pružao noge i nije se naslanjao ni u čijem prisustvu. Obično je sjedio na koljenima. Na skupovima je običavao sjediti u krugu kako skup ne bi imao gornji ili donji dio i kako bi svi imali jednak položaj.

Raspitivao se o ashabima. Ukoliko u tri dana ne bi vidio nekog ashaba, raspitivao bi se o njemu. Ako bi ashab bio bolestan, posjetio bi ga, a ako je bio u nevolji, pomagao bi mu. Na skupovima nije gledao i nije oslovljavao samo jednu osobu, već je svoj pogled usmjeravao na skup. Bilo mu je odvratno da on sjedi, a drugi služe. Ustajao bi i sudjelovao u poslovima. Govorio je: “Bogu nije drago da vidi roba koji vjeruje kako ima neku prednost nad drugima.”

Blagost uz čvrstoću

U vezi sa ličnim pitanjima i onim što je bilo u vezi sa njegovom ličnošću Poslanik je bio nježan, blag i brzo bi praštao. Njegovi veliki historijski oprosti bili su jedan od razloga njegovog napretka. Međutim, po pitanju načela i onoga što se ticalo svih ljudi, tamo gdje je granica bio zakon, pokazivao je čvrstinu i tu nije smatrao umjesnim praštanje. Nakon osvajanja Mekke i pobjede nad Kurejšijama previdio je sve zlo koje su Kurejšije tokom dvadeset godina učinile njemu samom i svima im je oprostio. Prihvatio je čak i pokajanje ubice njegovog dragog amidže hazreti Hamze.

Međutim, tokom osvajanja Mekke žena iz plemena Benu Mahzum počinila je krađu i utvrđeno je njeno krivično djelo. Žena je bila iz ugledne porodice plemena Kurejš. Članovi ove porodice smatrali su uvredom za sebe izvršavanje šerijatske kazne za krađu. Činili su sve da Poslanik odustane od izvršenja šerijatske kazne. Neke ugledne ashabe su zamolili da posreduju, ali Poslaniku se od srdžbe promijenila boja lica. Rekao je: “Zar ovdje ima mjesta za zauzimanje?! Zar se Božiji zakon može zbog pojedinaca dokinuti? Istog dana, popodne, u skupu ljudi je održao govor u kojem je rekao:

“Plemena i narodi u prošlosti su propali i nestali jer su pravili razliku u provedbi Božije kazne. Svaki put kada bi neko od jačih i nadmoćnijih ljudi počinio grijeh, bilo bi mu oprošteno, a ako bi slabi i neko od podređenih uradio isto, kažnjavao bi se. Kunem se Bogom, u Čijoj ruci je moja duša, neću pokazati slabost u provedbi pravde, čak i da se radi o mojim najbližim srodnicima.”

Robovanje (ibadet)

Dio noći, ponekad pola, ponekad trećinu, a ponekad dvije trećine Poslanik je provodio u ibadetu. Iako bi radio po cijeli dan, naročito dok je boravio u Medini, on nije smanjivao vrijeme ibadeta. Svoj potpuni smiraj je pronalazio u molitvi i šaputanju sa Bogom. Njegov ibadet nije bio posljedica žudnje za Džennetom ili straha od Džehennema; naprotiv, bio je protkan ljubavlju i zahvalnošću.

Jednog dana jedna od supruga mu je rekla: “Zašto toliko činiš ibadet? Tebi je oprošteno!” Odgovorio je: “Zar da ne budem zahvalni rob?”

Često je postio. Pored mjeseca ramazana i dijela mjeseca šabana, postio je svaki drugi dan. U posljednjoj trećini mjeseca ramazana u noćima je potpuno raspremao postelju i neprestano boravio u džamiji radi molitve (itikaf). Ipak, drugima je govorio: “Dovoljno je tri dana u mjesecu da postite.”

Također je govorio: “Činite ibadet u mjeri u kojoj možete izdržati. Ne namećite sebi više nego što možete podnijeti, jer to ima suprotan učinak.”

Suprotstavljao se monaštvu, osamljivanju, povučenosti i napuštanju porodice. Neki ashabi, koji su donijeli ovakvu odluku, bili su predmetom osporavanja i ukora. “Vaše tijelo, žena i djeca i vaši prijatelji – svi imaju prava nad vama i trebate ih se pridržavati.”

U osami je dugo ibadetio. Ponekad je na sjedenju satima bio zaokupljen učenjem. Međutim, kada bi klanjao u džematu, nastojao je skratiti namaz, smatrajući da je potrebno imati obzira prema najnemoćnijim džematlijama i savjetovao bi da se pazi na njih.

Zuhd i jednostavan način života

Zuhd (uzdržanost od Ovoga svijeta) i jednostavan način života bili su dio načela Poslanikovog života. Hranu je jeo na jednostavan način. Odjeću je oblačio na jednostavan način i jednostavno se kretao. Prostirka mu je bila pretežno hasura. Sjedio je na zemlji. Svojim rukama je muzao kozu, jahao je jahalicu bez sedla i samara i strogo je branio da neko hoda u njegovoj pratnji.

Hrana mu je uglavnom bila ječmeni hljeb i hurma. Obuću i odjeću je krpio svojim rukama. Iako je primjenjivao jednostavnost, nije bio zagovornik siromašnog načina življenja. Smatrao je da su imetak i bogatstvo potrebni i da trebaju biti stavljeni u korist društva i iskorišteni u zakonom odobrene svrhe. Govorio je: “Kako je dobar čist imetak za dobrog čovjeka!”

Što bi značilo “Kako li je lijepo bogatstvo koje se stekne na zakonit način za čovjeka koji je dostojan da ga posjeduje i zna kako ga koristiti.”

Također je govorio: “Kako je bogatstvo lijep pomagač bogobojaznosti!”

Volja i ustrajnost

Poslanikova volja i ustrajnost bila je bez premca. Prenijela se sa njega na njegove prijatelje. Vrijeme od dvadeset i tri godine njegovog Poslanstva je u cjelini lekcija volje i ustrajnosti. U životu se Poslanik više puta nalazio u okolnostima kada su nadanja bila odsječena sa svake strane, ali on ni na tren u svojim mislima nije dopustio pomisao na poraz. Njegova snažna vjera u uspjeh nije se ni na tren poljuljala.

Vodstvo, upravljanje i savjetovanje

Iako se njegova naredba provodila među ashabima bez odlaganja i iako su oni više puta govorili: “Budući da imamo čvrstu vjeru u tebe, ako narediš da se utopimo u moru ili da se bacimo u vatru, to ćemo i učiniti”, on nikad nije postupao na način na koji su postupali diktatori.

Sa ashabima se savjetovao o poslovima o kojima nije primio naredbu od Uzvišenog Gospodara i uvažavao je njihova mišljenja. Na ovaj način je u njima stvarao osjećaj vrijednosti. U Bici na Bedru prepustio je dogovoru pitanje ulaska u rat, pitanje određivanja mjesta stacioniranja i način ophođenja prema ratnim zarobljenicima. I na Uhudu se savjetovao da li će Medinu učiniti vojnom bazom ili će bazu postaviti van Medine. Savjetovao se sa ashabima i oko bitaka na Hendeku i Tebuku.

Poslanikova blagost i milostivost, opraštanje i prelazak preko grešaka, traženje oprosta za ashabe i njegova nestrpljivost za opraštanje grijeha ummeta, kao i njegov obzir prema ashabima i prijateljima, njihovo uzimanje za sagovornike u savjetovanju i davanje osjećaja važnosti njihovoj ličnosti bili su neki od glavnih razloga njegovog ogromnog i jedinstvenog uticaja na skupinu ashaba. Časni Kur'an ukazuje na ovo pitanje kada kaže:

S milošću Allahovom ti si nježan prema njima! A da si namrštena čela i tvrda srca, oni bi od tebe brzo otišli. Pa, praštaj im i od Allaha im traži oprosta i u svemu se savjetuj s njima.

Red i disciplina

Poslanikovim poslovima su vladali red i disciplina. Svoje vrijeme je dijelio i drugima je savjetovao da to rade. Ashabi su se pod njegovim uticajem dosljedno pridržavali reda. Odluke za koje je smatrao da ih ne treba obznaniti nije obznanjivao da ne bi, ne daj Bože, neprijatelj saznao za njih.

Njegovi prijatelji su bez pogovora izvršavali njegove odluke. Naprimjer, naređivao bi: “Budite spremni da sutra krenemo!” Svi bi sa njim krenuli na onu stranu na koju je on naredio iako nisu znali koje je krajnje odredište. U posljednjim trenucima bi saznavali.

Ponekad bi jednoj skupini nalagao da krenu na neku stranu, dao bi pismo zapovjedniku i rekao: “Nakon nekoliko dana, kada stignete tu i tu, otvori pismo i izvrši naredbu.” Oni su postupali po njegovim riječima i prije stizanja do samog mjesta nisu znali krajnje odredište i sa kojim zadatkom idu. Na ovaj način su neprijatelja i neprijateljeve uhode držali neobaviještene, a ponekad bi ih iznenadili.

Spremnost da se sasluša prigovor i odbojnost prema hvaljenju i ulagivanju

Poslanik je ponekad bio suočen sa prigovorima nekih prijatelja, ali bez pokazivanja grubosti i njihova bi mišljenja pridobio i usaglasio sa onim što je on sam odlučio. Osjećao je odvratnost prema pretjeranoj hvali i ulizivanju.

Govorio je: “Bacite prašinu u lice hvaliteljima i ulizicama!”

Volio je da se poslovi obavljaju čvrsto. Želio je da posao koji obavlja bude obavljen kako treba, tako da je npr., nakon preseljenja svog iskrenog prijatelja Sada ibn Muaza i Sadovog spuštanja u mezar, svojim rukama namještao i učvršćivao kamenje, a nakon toga je rekao:“Ja znam da će se ubrzo sve ovo pokvariti, ali Bog voli da svaki put kada rob obavi neki posao, učini to temeljito i postojano.”

Borba sa slabostima

Poslanik nije iskorištavao slabosti ljudi i njihovo neznanje. Naprotiv, borio se protiv ovih pojava i ljude je obavještavao o njihovom neznanju. Na dan preseljenja Ibrahima, Poslanikovog osamnaestomjesečnog sina, desilo se da je došlo do pomračenja Sunca. Ljudi su govorili da je razlog pomračenja nedaća koja je zadesila Poslanika. On nije prešutio ove neznalačke izmišljotine ljudi i nije iskoristio ovu slabost, već je otišao na minber i rekao:

“O ljudi! Mjesec i Sunce su dva Božija znaka, i ne pomračuju se zbog nečijeg umiranja!”

Posjedovanje uvjeta potrebnih za vodstvo

Uvjete za vodstvo, kao što su sposobnost procjene, odlučnost, nepokolebljivost, neustrašivost, preuzimanje inicijative i nepostojanje bojazni od mogućih posljedica, predviđanje i dalekovidnost, sposobnost podnošenja kritika, upoznavanje sa pojedincima i njihovim sposobnostima, prepuštanje ovlasti u skladu sa sposobnostima, blagost kada se radi o nekim pojedinačnim pitanjima i čvrstina kada se radi o temeljnim pitanjima, davanje značaja ličnosti sljedbenika, njihovo uzimanje u obzir, odgoj njihovih racionalnih, emotivnih i praktičnih sposobnosti, izbjegavanje samovolje i želje za slijepim pokoravanjem, skrušenost i poniznost, jednostavnost i skromnost, staloženost i stabilnost, snažna želja za organizacijom i uređenjem kako bi se uredile i oblikovale ljudske snage – Poslanik je posjedovao na razini savršenstva.

Govorio je: “Ako vas trojica zajedno krene na putovanje, jednu osobu odaberite kao vođu i zapovjednika.”

U Medini je uspostavio posebno uređenje. Između ostalog, okupio je skupinu pisara i svaka manja skupina je imala posebno zaduženje. Neki su bili pisari Objave i pisali su Kur'an, neki su bili zaduženi za posebna pisma, neki su bilježili ugovore i poslovanje među ljudima, neki su upisivali sadaku i porez, neki su bili odgovorni za povelje i zavjete.

U historijskim knjigama, kao što su Historija Jakubi, Et-Tenbihu vel-išraf od Mes‘udija, Mu‘džemu-l-buldan od Belazurija i Tabekat od Ibn Sa‘da sve je ovo zabilježeno.

Način promicanja vjere

U promicanju islama Poslanik je imao jednostavan pristup i nije bio strog. Više se oslanjao na radosne vijesti i nadu nego na strah i prijetnju. Jednom svom prijatelju, kojeg je poslao u Jemen sa zadatkom da promiče islam, naredio je: “Olakšaj, a ne otežaj, obraduj ih lijepim vijestima i nemoj stvarati u njima odbojnost.”

Pri promicanju vjere Poslanik je stalno bio u pokretu. Putovao je u Taif. U danima Hadždža obilazio je plemena i širio vjeru. Jedanput je Alija, a.s., a drugi put Muaza ibn Džebela poslao u Jemen da šire vjeru.

Poslanik je prije svoga odlaska poslao Mus‘aba ibn Umejra u Medinu da širi vjeru među tamošnjim ljudima. Veliku skupinu svojih prijatelja je poslao u Abesiniju. Pored toga što su se spasili od naroda Mekke, oni su i širili islam i osigurali su pogodne okolnosti da Nedžaši, kralj Abesinije, i polovina naroda Abesinije prihvate islam.

Šeste godine po Hidžri Poslanik je napisao pismo poglavarima država i obznanio im svoje Vjerovjesništvo i Poslanstvo. Ostalo je sačuvano oko stotinu pisama koja je pisao različitim ličnostima u svijetu.

Podsticanje na znanje

Poslanik je podsticao na znanje i pismenost. Djecu svojih ashaba je podsticao da nauče slova i da budu pismeni. Nekim prijateljima je naredio da nauče sirijski jezik. Govorio je: “Traženje znanja je stroga obaveza svakog muslimana i muslimanke.”

Također je govorio: Uzimajte znanje gdje god i kod koga god da ga nađete, pa čak i od mnogobožaca i licemjera.

Također je rekao: “Tražite znanje, pa čak i u Kini.”

Ovo naglašavanje i podsticanje na traganje za znanjem omogućilo je da muslimani jedinstvenom željom i brzinom krenu u potragu za znanjem po cijelome svijetu.

Gdje god da su našli naučna djela, sakupljali su ih i prevodili, sami su proučavali knjige i tako, pored toga što su postali spona između stare grčke, rimske, perzijske, egipatske, indijske kulture sa novom evropskom, sami su stvorili jednu od najveličanstvenijih civilizacija i kultura u historiji čovječanstva, koja je prepoznatljiva po nazivu islamska civilizacija i kultura.

Poslanikova narav je bila, kao i njegov govor i vjera, sveobuhvatna i svestrana. Historija ne pamti tako veliku ličnost, koja je kao on u svim ljudskim aspektima bila na razini savršenosti i potpunosti. On je uistinu bio savršen čovjek.

Izvor: Murteza Mutahari, Uvod u islamski svjetonazor – Objava i Vjerovjesništvo, Fondacija “Mulla Sadra”, Sarajevo, 2011., sa perzijskog prevela: Mediha Imamović