Vjerovanje

Spoznaja Boga i racionalna spoznaja o Njegovoj Biti i atributima predstavlja prvu razinu spekulativnog savršenstva. Kada čovjekov razum prihvati postojanje Boga, Uzvišenog i Moćnog Stvoritelja, time je zadovoljio prvi uvjet potreban za kretanje prema Njemu. Međutim, za svaki pokret, pored spoznaje, potreban je i poticaj.

Spoznaja sama po sebi ne može pokrenuti čovjeka, posebno ako je riječ o pokretu u smjeru koji obiluje teškoćama. Spoznaja može čovjeka pokrenuti ako budi u njemu silnu želju, a takva želja se u čovjeku budi kada on shvati da su učinci njegovog kretanja užitak, sreća i savršenstvo. Čovjek koji je kušao slast nekog djela i iskusio zadovoljstvo koje se stječe nekim postupkom ima veći poticaj da ga obavi, posebno ako mu praksa pokaže da ponavljanjem tog djela stiže do većeg užitka i sreće i da užitak koji se stječe ponovljenim djelom nije uvijek isti i jednoličan. Ako tjelesni užici, poput užitka unošenja hrane i tečnosti u organizam, pređu preko određene granice, pretvaraju se u bol i nezadovoljstvo. Unese li se i najukusnije jelo u pretjeranim količinama, više neće biti ukusno, već će nanositi štetu i tijelu i duši.

Međutim, duhovni užici nisu takvi; njihovo ponavljanje ne izaziva neraspoloženje i tegobe, već svaki put kada se iznova iskuse, sa sobom nose veće užitke. Ukoliko čovjekova spoznaja o nekoj zbilji bude pokazatelj postojanja posebnog savršenstva i užitka usljed posebnog djela, time će nastati primarni poticaj za obavljanje djela. Kako bi ovo postalo jasnije, usporedit ćemo dvije spoznaje. Ukoliko neko zna koliki je najviši vrh Himalaja, nikad se u njemu zbog tog znanja neće roditi želja da ga osvoji. Takva spoznaja nema za posljedicu kretanje. Međutim, ukoliko neko zna da osvajačima tog vrha daju veliku nagradu, u njemu će nastati poticaj za pokretom. Tada počinje porediti napor potreban za osvajanje sa nagradom koja se dobija osvajanjem najvišeg vrha. Uvidi li da je nagrada dovoljno velika, prihvatit će da pretrpi ulaganje potrebnog napora za osvajanje vrha.

Spoznaja Boga i Njegovih atributa pripada spoznajama koje potiču na pokret, jer monoteista zna da je sve stvoreno stvorio Bog Koji sve zna, a on sam je slobodan da izabere kretanje prema Bogu. Učini li tako, stići će do najboljih užitaka i najpostojanijih sreća i savršenstava. Dakle, da bi se osjetili ovi užici i postiglo to savršenstvo, mora se krenuti. Ova obaviještenost u čovjeku stvara želju, ali ona nije dovoljna, jer čovjek koji saznaje o sreći i užicima preko svjedočenja razuma i vijesti koje dobija od drugih ljudi ne može imati poticaj i želju da stigne do njih kao onaj koji ih je iskusio i osjetio. Prema tome, možemo smatrati da je spoznaja čovjeka koji je iskusio te užitke dublja i da više motivira.

Uzevši u obzir prethodna objašnjenja, vjerovanje (iman) ćemo definirati ovako: Vjerovanje je spoznaja koja stvara jaku želju za kretanjem prema uzvišenoj Istini, javlja se kao posljedica racionalnog razumijevanja, razvija se posredstvom praktičnog iskustva i očituje se kroz riječi i djela.

U predaji od hazreti Alija, a.s., kaže se: “Vjerovanje je spoznaja srcem, priznanje jezikom i djelovanje organima.”[1]

U drugoj predaji Imam Rida, a.s., prenosi od hazreti Alija, a.s., da je časni Poslanik, s.a.v.a., rekao: „Vjerovanje je izgovaranje riječima, djelovanje i spoznaja razumom.”[2]

U ovakvim predajama naglašavaju se sastavni dijelovi spoznaje i djelovanja. Vjerovanje je zbilja koja u životu vjernika ima očit i jasan utjecaj. Vjernik se u govoru i djelu ističe među drugima, a njegova praktična metoda življenja u skladu je s njegovim vjerovanjem.

Veza između znanja i vjerovanja

Vjerovanje je nešto što je veće od racionalne ili sigurne spoznaje. Ono je sigurna spoznaja isprepletena s djelom i ljubavlju. Uzevši u obzir ono što smo prije kazali u vezi sa uvjerenošću i njenim razinama, razine uvjerenosti osvjedočenjem i one iznad njega možemo smatrati spoznajom isprepletenom s vjerovanjem, zato što vjernik činjenjem dobrih djela i provođenjem šerijatskih duhovnih smjernica podiže razinu svoje uvjerenosti. Ova vrsta duhovnih smjernica i dobrih djela javlja se kao posljedica jake želje za Istinom koja je spoznata, stvarajući kod vjernika iskustvo koje, s jedne strane, predstavlja bližu i dublju spoznaju, a s druge dovodi do toga da mu jačaju želje i da čini više djela.

Prema tome, racionalna sigurna spoznaja, koja je u skladu sa zbiljom i nazivamo je znanje, predstavlja potrebni uvjet i neophodnu pripremu za vjerovanje (iman). Međutim, vjerovanje je nešto što je iznad znanja. Ono osim znanja sa sobom donosi snažnu želju i djelo. Koliko je ljudi koji i pored posjedovanja znanja ne postanu vjernici i ne postupaju u skladu sa onim što njihovo znanje iziskuje! Faraon i njegovi sljedbenici primjeri su onih ljudi koji, i pored toga što su imali sigurno znanje, ipak nisu postali vjernici.

Musa, a.s., im je predočio jasne Božije znakove i oni su bili uvjereni u ispravnost njegovih riječi, ali su ipak ustali i borili se protiv njega:

وَجَحَدُواْ بِهَا وَٱسۡتَيۡقَنَتۡهَآ أَنفُسُهُمۡ ظُلۡمٗا وَعُلُوّٗاۚ فَٱنظُرۡ كَيۡفَ كَانَ عَٰقِبَةُ ٱلۡمُفۡسِدِينَ

I oni ih (znakove Naše), nepravedni i oholi, porekoše, ali su u sebi čvrsto vjerovali da su istiniti, pa pogledaj kako su skončali smutljivci.[3]

Faraon se suprotstavio Musau, a.s., unatoč činjenici da se osvjedočio u njegove mudžize. Drugi ljudi, poput mađioničara koje je faraon unajmio da se suprotstave Musau, također su bili svjedoci Musaove mudžize i, suprotno faraonu, povjerovali su u Musaa i njegovog Boga te su ostali vjerni svome imanu i verbalno i praktično. Nakon što su vidjeli Musaovu mudžizu, bez oklijevanja padaju na sedždu i obznanjuju svoje vjerovanje u Musaovog Gospodara. Nisu čak imali straha ni od faraonove prijetnje i od vjerovanja ih nije mogao odvratiti strah od mučenja i smaknuća. Sada nam se nameće važno pitanje: Zašto znanje samo po sebi ne dovodi do vjerovanja?

Prepreke vjerovanju

Za odgovor na postavljeno pitanje, pored podsjećanja na ono što smo već kazali, potrebno je da ukratko razmotrimo i prepreke vjerovanju. Kao što smo već istakli, vjerovanje je voljno djelo, što znači da čovjek svojom voljom započinje pokret prema Uzvišenoj Istini Svijeta, tj. prema Bogu, stvoritelju svega. Prema tome, pored znanja, i volja utječe na vjerovanje. Ako činioci koji su učinkoviti u čovjekovoj volji budu u skladu s vjerovanjem, čovjek će moći odabrati put vjerovanja, a ako se ne budu podudarali s njim, bit će teško izabrati vjerovanje. Zato je za stizanje do vjerovanja potrebno prepoznati prepreke na tom putu i naučiti boriti se protiv njih. U prethodnim raspravama nabrojali smo činioce koji su prepreke spoznaji. Svi oni iz dvaju aspekata mogu biti predstavljeni i kao prepreke vjerovanju: prvo, zato što je spoznaja neophodna priprema i potreban uvjet vjerovanja, što znači da sve ono što je prepreka spoznaji nedvojbeno jeste i prepreka postizanju vjerovanja.

Drugo, činioci poput odavanja Ovome svijetu, površnosti, poroka duše itd., čak i ukoliko ne budu prepreka spoznaji Istine, u velikom broju primjera predstavljaju prepreku vezanju srca za Istinu i postupanju u skladu s onim što Istina iziskuje. Dakle, ukoliko čak ove prepreke u fazi spoznaje, kao potrebnom uvjetu vjerovanja, ne budu učinkovite, postat će učinkovite i predstavljat će prepreku u fazi kada se treba ostvariti dovoljni uvjet za javljanje vjerovanja, praktičnog pridržavanja i kretanja u skladu sa onim što spoznaja iziskuje. Naprimjer, neki duševni nedostatak, poput želje za prevlašću i oholosti koje su imali faraon i njegove pristalice, nije bio prepreka da ostvare spoznaju, ali je bio prepreka za praktično prihvatanje Istine. Kao što smo iz 14. ajeta sure Neml vidjeli, oni su se, i pored sigurnosti koju su stekli u Božije znakove, ipak suprotstavili tim znakovima. Razlog njihovog poricanja i suprotstavljanja – kako je to u ajetu istaknuto – jesu nepravednost i oholost, koje su zaprljale njihove duše. Faraonovi sljedbenici su bili smutljivci, a sudbina smutljivaca je da budu lišeni vjerovanja čak i ako su razumom stigli do istine i uvjereni su u nju.

Tragovi vjerovanja

Vjerovanje u Uzvišenog Allaha usmjerava život prema duhovnim i uzvišenim pojavama, povećavajući u čovjeku žar za kretanjem i ulaganjem napora. Vjernik želi užitak i savršenstvo koji su takvi da nijedan ovosvjetski užitak ni materijalno savršenstvo nisu vrijedni ni poželjni kao oni, tako da je njegov polet kojim je usmjeren prema ovim užicima i savršenstvu veći od poleta onih osoba koji žele materijalne užitke i savršenstva. Vjerovanje u postojanje Mudrog i Moćnog Boga razlog je da prihvatimo da Svijet ima svrhu postojanja. Svrhu stvaranja predstavljaju sreća i savršenstvo čovjeka, dakle sistem stvaranja je takav da nije prepreka čovjekovom savršenstvu i sreći. Ovo vjerovanje vodi čovjeka do postizanja osjećaja mira i sigurnosti. Vjernik ulaže napore s nadom u budućnost, krećući se prema savršenstvu. On ne gubi nadu usljed prividnih poraza, jer zna da Bog posmatra njegova djela i uvjeren je da pravedni sistem stvaranja neće previdjeti njegove iskrene napore za stizanje do savršenstva te da će mu dati nagradu za napore koje ulaže:

 إِنَّ اللّهَ لاَ يُضِيعُ أَجْرَ الْمُحْسِنِينَ

Allah zaista neće uskratiti nagradu dobročiniteljima.[4]

Isto tako, ni formalni uspjeh i pobjeda nisu razlog da vjernici postanu oholi, jer znaju da se sve pobjede ostvaruju zahvaljujući dobroti i pomoći Božijoj:

وَمَا رَمَيْتَ إِذْ رَمَيْتَ وَلَٰكِنَّ اللَّهَ رَمَىٰ

I ti nisi bacio, kad si bacio, nego je Allah bacio.[5]

Vjerovanje u Boga i Božansku religiju također na dva načina pomaže u poboljšanju društvenih relacija. Pobožan čovjek, s jedne strane, poštivanje prava drugih ljudi vidi kao svoju religijsku obavezu i uvjeren je da ga, ukoliko pogazi tuđa prava, čeka prijekor i kazna Božija, a strah od Božije kazne nagoni ga da poštuje tuđa prava. S druge strane, vjeruje da pomoć drugim ljudima predstavlja povod za Božije zadovoljstvo pa dobročinstvom prema drugim ljudima on stječe Božiju nagradu, a pored toga jača i svoju vezu sa Bogom. Još jedan društveni učinak vjerovanja u Boga jeste opredijeljenost vjernika za popravljanje stanja društvenog sistema. Vjernik se zbog vjerskih obaveza smatra dužnim da se zalaže za uspostavljanje pravednog i religijskog društvenog uređenja. Isto tako, izgradnju povoljnog društvenog okruženja za postizanje ljudskih savršenstava smatra poželjnim činiocem koji doprinosi približavanju Bogu.

On je uvjeren da je u društvima u kojima prevladavaju Božanske vrijednosti moguće stići do ljudskih savršenstava i veliki se broj ljudi u takvim okolnostima može približiti cilju svoga stvaranja. Prema tome, jedan od učinaka vjerovanja jeste društvena odgovornost i angažman.

Razine vjerovanja

Poput spoznaje, i vjerovanje ima svoje razine. Jedan dio onoga što smo rekli u vezi s razinama spoznaje tiče se i razina vjerovanja, jer upravo kao što je kazano u definiciji: Vjerovanje je zbilja koja se sastoji od spoznaje, snažne želje i djela. Prema tome, predstavljanje razina spoznaje zahtijeva i objašnjenje nekih razina imana. U definiciji koju smo naveli o vjerovanju povećanje razina vjerovanja značilo je povećanje stepena spoznaje, snažne želje i djelovanja. Budu li se ova tri činioca uvećavala u istom smjeru i budu li usklađena, vjerovanje pojedinca će uznapredovati.

U Kur’anu i predajama postoje eksplicitna ukazivanja na to da je vjerovanje stepenasto. U 2. ajetu sure Enfal kaže se:

إِنَّمَا الْمُؤْمِنُونَ الَّذِينَ إِذَا ذُكِرَ اللَّهُ وَجِلَتْ قُلُوبُهُمْ وَإِذَا تُلِيَتْ عَلَيْهِمْ آيَاتُهُ زَادَتْهُمْ إِيمَانًا وَعَلَىٰ رَبِّهِمْ يَتَوَكَّلُونَ

Vjernici su samo oni čija srca zatrepere kad se Allah spomene, i kad im se Njegovi ajeti uče, povećava se njihovo vjerovanje, i samo se na Gospodara svoga oslanjaju.

Prenosi se da je Imam Sadik, a.s., rekao: “Vjerovanje ima stepene, slojeve i postaje. Od toga je i potpuno vjerovanje, kao i nepotpuno vjerovanje, čija je nepotpunost očita, kao i istaknuto vjerovanje, koje je zbilja nadmoćno.”[6]

Dobra djela pomažu čovjeku da se uspinje stepenima vjerovanja. U predaji od časnog Poslanika, s.a.v.a., stoji: “Uistinu iman stvara tračak bijele svjetlosti u srcu, pa kada vjernik čini dobra djela, ta svjetlost raste i uvećava se sve dok ne obasja cijelo srce.”[7]

Prva razina imana javlja se onda kada čovjekov razum postane pokoran pred Istinom. Kada razum potvrdi postojanje Boga i Njegovih atributa, stigli smo do prve razine imana. Međutim, zadovoljstvo razuma nije prepreka postojanju sumnji. Vjernik je u početku izložen sumnjama, a dok one ne iščeznu, njegovo vjerovanje je zaprljano idolopoklonstvom:

وَمَا يُؤْمِنُ أَكْثَرُهُم بِاللَّهِ إِلَّا وَهُم مُّشْرِكُونَ

 I sigurno većina njih ne vjeruje u Allaha, a da nisu (istovremeno) i mnogobošci.[8]

Iako se ova razina može nazvati nižom razinom vjerovanja, Kur’an preporučuje da je nazovemo razinom islama:

قَالَتِ الْأَعْرَابُ آمَنَّا  قُل لَّمْ تُؤْمِنُوا وَلَٰكِن قُولُوا أَسْلَمْنَا وَلَمَّا يَدْخُلِ الْإِيمَانُ فِي قُلُوبِكُمْ

Beduini kažu: “Mi vjerujemo.” Ti reci: “Vi ne vjerujete; nego recite: ‘Mi smo postali muslimani’, jer vjera još nije ušla u vaša srca.”[9]

Iman je viša razina od islama. Kao što smo definirajući iman kazali, to je spoznaja koja je isprepletena sa snažnom unutrašnjom željom za činjenje dobrih djela i pokornosti Bogu i Poslaniku.

Čovjek koji Božije naredbe slijedi preko volje ili Mu se pak ne pokorava, nije vjernik. Iskreni vjernik je onaj čovjek koji sa unutrašnjim oduševljenjem i žarom slijedi i poslušan je Bogu i Božijim evlijama, i nijedno ga iskušenje ne dovodi u sumnju.

إِنَّمَا الْمُؤْمِنُونَ الَّذِينَ آمَنُوا بِاللَّهِ وَرَسُولِهِ ثُمَّ لَمْ يَرْتَابُوا وَجَاهَدُوا بِأَمْوَالِهِمْ وَأَنفُسِهِمْ فِي سَبِيلِ اللَّهِ  أُولَٰئِكَ هُمُ الصَّادِقُونَ

Pravi vjernici su samo oni koji vjeruju u Allaha i Poslanika Njegova, i poslije nikad ne sumnjaju, i bore se na Allahovom putu imecima svojim i životima svojim. Oni su ti koji su (u svom vjerovanju) iskreni![10]

Ako vjernik koji je raščistio sa sumnjama, koji čini dobra djela i koji u pokoravanju Bogu uloži veće napore te pređe preko granice obaveznog i obavlja ono što je preporučeno i dobrovoljno, Allah će njegovo uvjerenje učiniti jačim, a spoznaju jasnijom. Ovakav pojedinac osvjedočit će se u ono što je običnim ljudima skriveno, a njegova spoznaja o Bogu će se dići na razinu prisutne spoznaje, što će povećati njegov žar i njegovu ljubav prema Bogu te će on biti postojaniji na putu Istine.

Izvor: Mohammad Fathali Hani, Temelji islamske etike, sv.1., Fondacija „Mulla Sadra“, 2016., s perzijskog preveo Ertan Basarik

[1] Nehdžu-l-belaga, izreka 227.

[2] El-Hajat, sv. 1, str. 220.

[3] En-Neml, 14.

[4] Et-Tevbe, 120.

[5] El-Enfal, 17.

[6] El-Mehadždžetu-l-bejda’, sv. 1, str. 277.

[7] El-Mehadždžetu-l-bejda’, sv. 1, str. 277.

[8] Jusuf, 106.

[9] El-Hudžurat, 14.

[10] El-Hudžurat, 15.