Odgoj emocija i razuma kod djeteta

Jedna od dužnosti roditelja, koja ujedno predstavlja našu današnju temu, jeste odgoj emocionalnih značajki vjere i morala u djetetu. U skladu sa islamskom predajom, roditelji muslimani su dužni od malih nogu dijete usmjeravati ka vjeri i u njemu buditi urođenu prirodu obožavanja Boga. Posredstvom ibadeta potrebno je navoditi dijete na poslušnost Božijim zapovijedima te ga na putu uspostave veze sa Bogom treba odgojiti da bude moralno i dobro ljudsko stvorenje.

Potrebno je, prije svega, istaći jednu činjenicu koja se tiče osnove odgoja vjere i korisna je po pitanju emocija; naime, zbilje u stvorenom svijetu, sa stanovišta ljudskog znanja, dijele se u dvije skupine:

a) U prvu skupinu se ubrajaju one emocije kojima svjetski naučnici, u okviru naučnog napretka i pomoću preciznih i moćnih sredstava i instrumenata, mogu tačno odrediti mjeru. Naučnici su, putem svojih istraživanja i posredstvom preciznih proračuna, uspjeli doći do ispravnih zaključaka o tim zbiljama i predstaviti ih u brojčanom obliku…

b) U drugu skupinu spadaju zbilje koje u stvorenom svijetu imaju realnu egzistenciju, ali koje ljudsko znanje nije uspjelo obujmiti putem naučnih i empirijskih pokazatelja. Radi se o zbiljama koje se ne mogu izmjeriti posredstvom uređaja i preciznih instrumenata te su naučnici potpuno nemoćni da ih izmjere. Ove nemjerljive istine, zbilje koje nauka ne može izmjeriti, postoje u velikom broju u svim stvorenjima u svijetu, a posebno u građi čovjeka. Po preciznom sudu učenjaka, zbilje koje se ne daju naučno izmjeriti neuporedivo su važnije od činjenica koje se daju izmjeriti.

Doktor Alexis Carrel, poznati svjetski naučnik, je kazao:

Iznošenje kvantiteta matematičkim jezikom je stvorilo nauke, a kvalitet je ostavljen u žbunju zaborava. Apstrahiranje primarnih osobina stvari jeste logično, ali je zaboravljanje sekundarnih osobina stvari nešto neispravno, što nam je donijelo loše učinke, jer ono što je u ljudskom biću jeste neuporedivo vrjednije od onoga što je mjerljivo. Postojanje misli zbiljsko je poput fizičko-hemijske ravnoteže krvnog seruma.[1] 

Činjenice koje nisu naučno mjerljive

Tuberkuloza i rak su dvije nesretne i opasne bolesti koje čovjeka čine slabim i nemoćnim, obaraju ga s nogu, tijelo tope i uništavaju mu sam korijen života. Naučnici su obje ove bolesti dobro upoznali i u opremljenim laboratorijima odredili su sve njihove odlike i parametre. Nauka je egzaktno odredila i izmjerila napredak i tok ovih bolesti, uvjete koji pogoduju bolesti, slabosti koje dovode do bolesti i uopće sve suštinske činioce i parametre bolesti.

Zavist je poput tuberkuloze i raka opasna bolest, a u nekim okolnostima njene posljedice čak i nadilaze opasnost i štete koje mogu nastati od tuberkuloze i raka, jer ostavlja na tijelu i duši bolesnika jako loše posljedice. Ona zamračuje razum, ubija čovječnost, podstiče na zločine i izdaju, odstranjuje od čovjeka radost i veselje, dokida čovjekov san, postepeno truje tijelo, čini ga nemoćnim i na koncu ga uništava. Ali, ova bolest se ne može izmjeriti u laboratoriju, ona nije uzrokovana nikakvim mikrobima, ne može se uočiti ni pod kakvim mikroskopom. Zavist je jedno psihičko stanje, jedan psihički unutrašnji osjećaj. Zavist je jedna neporeciva stvarnost koja ostavlja desetine posljedica i tragova na duši i na tijelu bolesnika, ali se ipak ne može izmjeriti nikakvim uređajem.

Porazi, duševni neuspjesi, psihički kompleksi, strahovi i brige su poput bolesti malarije i malteške groznice, koje slabe tijelo i lice čine žutim. Oni su takvi da u sebi sadrže desetine različitih posljedica. Malarija i malteška groznica se mogu otkriti pomoću naučnih pokazatelja, ali neuspjesi, porazi, duševni lomovi i kompleksi ne mogu se odrediti putem naučnih uređaja i u laboratorijima.

Grančica prelijepog cvijeta se ističe u kutku bašče i svojom pojavom zadivljuje posmatrače. Posmatrač uživa i biva opčinjen ljepotom tog cvijeta. Ali, cvijet u svojoj građi posjeduje jednu logiku, a u ljepoti drugu. Građa cvijeta predstavlja naučni predmet istraživanja, a njegova ljepota predstavlja emocionalnu karakteristiku. Naučnici stručnjaci mogu cvijet potpuno tehnički definisati: mogu mu laboratorijski odrediti sve mineralne i druge prirodne sastojke i predstaviti ih tačnim brojevima, ali ljepota i blistavost cvijeta su nemjerljivi. Ova zadivljujuća stvarnost, ova privlačna suština je ono što okuplja ljude i podstiče ih na posmatranje i divljenje. Dakle, ljepota i blistavost cvijeta ne mogu se izmjeriti ni odrediti nikakvom naučnom metodologijom niti bilo kakvim univerzitetskim naučnim uređajima. Samo ljudske emocije mogu shvatiti i pojmiti ljepotu cvijeta. Ljudske emocije, a ne razum i nauka, znanje i škola. Naučna pitanja je moguće mjeriti i izračunavati, a ljudske emocije su one koje se ne mogu zatočiti niti staviti u okvir bilo kakvih empirijskih i iskustvenih nauka.

Jedna dragocjena vrhunska umjetnička slika, koja odražava emocije i osjećanja nadarenog umjetnika, proda se za milion dolara i uzme ljudima sklonim umjetnosti i ushićenju, koji uživaju posmatrajući je, hiljade dragocjenih sati. Ako bismo tu sliku posmatrali sa naučnog stanovišta, laboratorijskom analizom uočili bismo da se ona sastoji od 10 grama crvene boje, od 100 grama zelene boje te od 50 grama plave boje sa posebnim hemijskim smjesama, od komada daske, nešto platna – i sve to ne vrijedi više od nekoliko dolara. Ali na ovoj tabli postoji nešto drugo, što vrijedi milion dolara. Ta stvar nije razumskog i naučnog karaktera, niti laboratorijski i hemijski dokaziva. To se ne može izmjeriti naučnim mjerilima. Ta stvar je ljepota i krasota. Mjesto njenog izlaganja je sajam ljudskih ukusa, a njeni kupci su emocije i osjećaji ljudi. Hemijski elementi i prirodne supstance slike moguće je mjeriti i naučno izračunati, ali ljepota slike ne staje u okvire naučnog mjerila učenjaka.

Svijetla suština vjerovanja, pohvalne osobine i moralne vrline, poput ljubavi prema čovjeku, dobrohotnosti, hrabrosti, velikodušnosti, kreposti, blagosti i dr, kao i moralne nepoćudnosti, poput zavisti, oholosti, zlobnosti, pohlepe i sl. – psihičke su kategorije i pripadaju emocionalnom sklopu čovjeka. Pohvalne i pokuđene osobine su zbilje koje ostavljaju svoje dobre ili loše učinke na čovjekovom tijelu i duši, ali su nemjerljive naučnim sredstvima i uređajima. Postojanje jedne zbilje odvojeno je od mogućnosti njenog mjerenja. Potrebno je realnim pogledom sagledati zbilje i priznati njihovo zbiljsko postojanje, iako su naučna sredstva nemoćna da ih izmjere.

Istraživači ne mogu istražiti sve dimenzije ljudske ličnosti jer ljudske nauke ne shvataju nešto što nema materiju i dimenzije. Nauke se koriste samo za ono što je moguće smjestiti u vrijeme i prostor, a nisu u stanju mjeriti pohlepu, srdžbu, neprijateljstvo, ljubav i ljepotu, misli naučnika i vjerovanje vjernika. Ali, kako se učinci psiholoških i duhovnih djelatnosti neprekidno oslikavaju u prirodi, u mislima, ponašanju i načinu djelovanja ljudi, onda se s lahkoćom mogu shvatiti  i fiziološki učinci ovih psihičkih stanja. Ukoliko mi neku stvar nismo uspjeli definisati, to ne znači da ona ne postoji.[2]

Nema potrebe da stvarnost uvijek bude jednostavna i nama shvatljiva, a zatim da se očituje u različitim oblicima. Svjesno stanje čovjeka, kost ljudske ruke i rana na koži – sve su to očigledne zbilje. Ne treba nas na izučavanje nekog kvaliteta podsticati činjenica da ćemo jednostavnim tehnikama doći do tog kvaliteta. Beskrajna tuga majke koja je izgubila svoje dijete, unutrašnja duhovna revolucija mistika usljed katarzičnog pročišćenja u dubini noći, kao i bol pacijenta koga izjeda rak – bez obzira što nisu mjerljivi, ipak su činjenice koje se ne mogu poreći.[3]

Pobjede nauke

Već neko vrijeme naučnici su duboko u istraživanjima i uspjeli su strgnuti zavjesu sa mnogih prirodnih tajni. Kako sitne zemaljske atome tako i ogromna nebeska tijela oni su stavili u središte proučavanja te su uspjeli riješiti mnoštvo pitanja koja su u prošlosti bila nepoznata. U novoj civilizaciji znanje je sa imaginativne i predodžbene razine prešlo na osjetilnu i empirijsku. Laboratoriji su odredili mjeru prirodnim pojavama i dali odgovore u brojkama.

Nova nauka je načinila veliku revoluciju u svim oblastima života i utrla put novoj civilizaciji. Čovječanstvo je posredstvom moćnog oružja nauke počelo stavljati prirodu pod svoju kontrolu i uklanjati jednu po jednu nejasnoću. Nauka je proširila uglove gledanja u mračne prostore prirode te je čovjek postajao sve obavješteniji o skrivenim tajnama prirode. Čovjek je upoznao proste i složene stvari na svijetu, odredio im mjeru i polahko ušao u poredak uzroka i posljedica te svakom tom elementu, živom ili mrtvom, odredio ulogu u svijetu. Zahvaljujući otkrivanju tajni u svijetu čovjek je mogao ovladati silom Zemljine teže te u svemir poslati rakete. Danas čovjek već razmišlja o tome kako da pokori i neka druga nebeska tijela, nada se da će jednog dana doći do njih i da će putem moći znanja i njima zagospodariti.

Do svih ovih pobjeda čovjek je došao posredstvom nauke; nauke oslonjene na iskustvo, osjetila, laboratorije, nauke koja se temelji na proračunu i mjerenju. Empirijske nauke, svojim ogromnim napretkom, ostvarile su veliki uticaj na mišljenje ljudi. Svijet se okrenuo ovom znanju i univerziteti su utemeljeni upravo na osnovama ovih nauka. Malo-pomalo svijet se potpuno okrenuo mjerljivim zbiljama, a one nemjerljive prepuštene su zaboravu. Nagli napredak ovog mjerljivog znanja ljude ograničenih kapaciteta je potpuno zaslijepio. Toliko su se opili i uobrazili da su odbacili sve nemjerljive činjenice i zbilje. Zaboravili su Boga, vjeru, Božije poslanike, poštovanje prema duhovnom i psihološkom jezgru čovjeka, koje označava najveću riznicu ljudske sreće – sve su to prezrivo i podrugljivo bacili u zaborav. Ovo neznanje je, sa stanovišta realističkih svjetskih učenjaka, najveća nesreća današnje civilizacije. 

Nedostatnost nauke 

Utemeljitelji nove civilizacije priznali su da je naučno znanje ljudi u ovom velikom svijetu veoma malo i beznačajno. Današnji naučnici također priznaju nedostatnost nauke u pogledu spoznaje miliona skrivenih zbilja i činjenica u čovjekovom biću, kao i u ogromnom univerzumu koji ga okružuje.

Thomas Edison je kazao da mi od onih 1 posto spoznatljivih stvari znamo tek milioniti dio. A Isaac Newton je rekao: “Svekoliko znanje je kao zaljev iz čijeg prostranstva smo ja i moje kolege prikupili samo nekoliko zanimljivih zrnaca pijeska.”

Pretpostavimo li sada da čovječanstvo jednog dana toliko uznapreduje u nauci da uspije otkriti sve racionalne činjenice i znanja Ovoga svijeta i sve ih izmjeri, opet treba reći da je shvatilo tek jedan dio činjenica o čovjeku i svijetu, a da o drugim dijelovima ne zna ništa. Jer činjenice nisu isključivo racionalne i sve zbilje se ne mogu pojmiti racionalnom argumentacijom i naučnom logikom. Postoje emocionalne i neracionalne zbilje koje su nepobitne činjenice ljudske psihe. Jednostavno, razum i naučna mjerila im nemaju pristupa. Ukoliko obrazovani i školovani ljudi žele biti realistični i stvarnost vidjeti onakvom kakva ona zaista jeste, onda je potrebno da se oslobode naučne oholosti i uobraženosti, da potpuno slobodno, s obzirom na vrijednost racionalnih pojava i dokazanih naučnih pitanja, priznaju vrijednost iluminacijskih i nemjerljivih duhovnih zbilja te da se na putu vlastitog i društvenog uzdizanja uporedo koriste dvjema velikim moćima: moću razuma i moću emocija.

Zbilje koje se ne mogu opisati 

U životu učenjaka, junaka i čistih ljudi nalazi se jedna nepotrošiva riznica duhovne energije. Ovi ljudi su uzdignutih glava i poput planina u ravnici koje nam pokazuju dokle možemo da se uzdignemo i koliko je uzvišen cilj kojem teži priroda ljudske svijesti. Samo ovakvi ljudi mogu osigurati potrebnu duhovnu hranu za naš unutrašnji život.

U ljudskoj psihi postoje činioci koji nisu spoznati kao što je poznat razum, te osjećaj moralnosti i vrlina. Ovi činioci, koji se ne mogu opisati riječima, sastoje se iz iluminacije, nagonskih privlačenja, a ponekad i nadosjetilnog shvatanja zbilja. Iz ovoga moćnog duhovnog izvora energiju crpe i pojedinci i narod. Ova neopisiva duhovna energija se ne može pronaći kod naroda koji sve stvari želi podvrgnuti jasnim i definisanim formulama. Ovakvo šta vrijedi za Francusku, zato što je Francuz odbacio sve što nije racionalno pojmljivo i zaboravio pojave koje riječi ne mogu opisati. Osobe koje žele ići do krajnjeg, uzvišenog ljudskog cilja moraju ostaviti postrani intelektualnu oholost, kao i zabludu o nadmoćnoj snazi misli i neograničenoj snazi logike, i u sebi moraju osnažiti osjetilo ljepote i osjetilo vjere. Ljubav prema ljepoti i ljubav prema Stvoritelju ne mogu se steći kao matematičko znanje. Osjetilo ljepote može se steći samo posredstvom duha ljepote. Ljubav uzdiže ljepotu svojih odabranika, jer našu dušu vodi ka odvažnosti i oslobođenosti te do bezgranične ljepote Uzvišenog Boga. Samo na krilima spoznaje ljudska duša može okončati svoje uzdizanje.[4]

Islam u podučavanju zajednice obraća pažnju na sve razumske i emocionalne vidove čovjeka. Islam, s jedne strane, ljude poziva promišljanju i umovanju, nauci i logici, a s druge strane, poziva pročišćenju duše i njenom uzdizanju u visoka duhovna područja. Islamska vjera je prepuna racionalnih i mjerljivih pitanja. Ali se islam ne svodi u cijelosti na racionalna pitanja i naučno mjerljive činjenice. Duh islama je iznad razuma, iznad znanja i naučnih proračuna.

Vjerovanje u Boga, koje je osnova islama, postiže se prolaskom dvije razine:

a) Razumska razina, tj. dokazivanje postojanja Boga,

b) Nadrazumska razina, tj. vjerovanje u Boga.

Na prvoj stepenici Kur'an Časni se koristi snagom razuma i ljude podstiče na proučavanje začuđujućeg i preciznog uređenja svijeta stvaranja kako bi na taj način shvatili postojanje Boga, Mudrog i Sveznajućeg, te kako bi, posredstvom razumskog i naučnog istraživanja, čovjek priznao Njegovo postojanje. Međutim, stvarno vjerovanje u Boga nije samo u obraćanju pažnje na racionalne uzročno-posljedične odnose. Čovjek treba nadići ovaj naučni proračun i sa stepena razuma preći na stepen duše i dubokog duha, čime će suhoparno, racionalno zaključivanje i argumentaciju preinačiti u stanje žara i ushićenosti te ih pretvoriti u gorljivu ljubav prema Bogu, koja će prodrijeti u sve njegove pore. Prema tome, čovjek treba upotpuniti logiku argumenta sklonu proračunima i objašnjavanjima u svom nutarnjem biću i pretvoriti je u nemjerljivo vjerovanje i uvjerenost koja se ne može opisati.

Namaz je jedna od važnih islamskih obaveza i sastoji se od dva aspekta: razumskog i nadrazumskog. Ovaj razumski aspekt namaza sadrži odredbe koje su određene i odmjerene. Obredno kupanje (gusul), abdest, čišćenje zuba, ispiranje usta i nosa, sa stanovišta čistoće i higijene su poželjni činovi, pri čemu se podrazumijeva da voda, odjeća i mjesto namaza budu čisti i halal, da dijelovi namaza, sa stanovišta vanjske ispravnosti, budu valjani, da se džemat oblikuje na temelju učvršćivanja prijateljstva u društvu, da kijam, ruku, sedžde budu psihičke sugestije i sl, a sve ovo je sa racionalnog stanovišta mjerljivo. Međutim, duh namaza i njegova suština ne mogu se izmjeriti razumskim i naučnim proračunima. Duh namaza jeste uspostava duhovne veze sa svojim Gospodarom. Namaz je duhovno uzdizanje (miradž) vjernika, nutarnja čistota, činilac sigurnosti i smiraja psihe i duše. Namaz je najveće duhovno utočište skromnih i skrušenih klanjača. Stanje svijesti i uzdizanje klanjača ne mogu se razumom objelodaniti niti bilo kakvim naučnim prikazom predočiti. Nemjerljiva zbilja namaza je u tome da nutarnje biće klanjača bude potpuno pročišćeno od svake nečistote, čime se klanjač odvraća s puta griješenja.

 إِنَّ الصَّلَاةَ تَنْهَىٰ عَنِ الْفَحْشَاءِ وَالْمُنكَرِ

Zaista namaz odvraća od razvrata i od svega što je ružno...[5]

Nemjerljiva snaga vjerovanja i neopisiva moć koja se pojavljuje u nutrini bića klanjača vjernika takva je da može sve pobunjeničke nagone ukrotiti i može klanjača udaljiti od svih jakih želja i prohtjeva te ga učiniti čistim i dobrim čovjekom. Nemjerljiva snaga vjere je ta koja vjernika i u samoći i među ljudima odvraća od zastranjenja i zaprljanja.

Duhovna stanja ljudi čistog srca i onih koji doživljavaju nutarnja duhovna ushićenja noćnim obraćanjima Gospodaru, nemjerljiva su i neopisiva. Ona postaju izvorište najvećih duševnih promjena i duhovnih uzdignuća. Hrabrost, samokontrola, dobrota srca, dobrostivost, požrtvovanost – ukratko, svi moralni i ljudski kvaliteti stiču se u okrilju vjere i u zrakama svjetlosti duha.

Učinak obraćanja Bogu

الصَّابِرِينَ وَالصَّادِقِينَ وَالْقَانِتِينَ وَالْمُنفِقِينَ وَالْمُسْتَغْفِرِينَ بِالْأَسْحَارِ

Oni koju budu strpljivi, i istinoljubivi, i Allahu poslušni, i oni koji budu milostinju udjeljivali, i koji se budu u posljednjim časovima noći za oprost molili...[6]

Potreba za Bogom iskazuje se obraćanjem Njemu. To obraćanje je uzvik nemoći, zahtjev za pomoć, svojevrsna pjesma ljubavi, to nije samo sklop riječi čije značenje ne razumijemo. Učinak ovoga iskrenog obraćanja Bogu je gotovo uvijek pozitivan. I kao da Uzvišeni sluša Svoga roba i daje mu neposredan odgovor. Tada se događaju neočekivane stvari. Uspostavlja se divna duhovna ravnoteža. Ovaj svijet gubi svoje nemilosrdno i nasilničko lice a postaje milostiv. Tada neka čudna snaga poteče iz naše nutrine. Čežnjivo i plačno obraćanje Gospodaru daje čovjeku snagu podnošenja tuge i nesreća, pa kada ne može naći logične riječi za buđenje nade, dova mu daje nadu da ustraje i ostane čvrst u velikim događajima.

Svijet nauke razlikuje se od svijeta dove, ali nije potpuno različit od njega, kao što se ni racionalno od iracionalnog u potpunosti ne razlikuje. Koliko god ovaj kvalitet bio neshvatljiv – potrebno je priznati njegovo postojanje.[7]

U časnom Kur'anu su razumom neobuhvatljive i nemjerljive zbilje nazvane jednom riječju – gajb (nevidljivo). Vjernici su obavezni da u te zbilje, koje nadilaze ljudski um, vjeruju.

الَّذِينَ يُؤْمِنُونَ بِالْغَيْبِ

Oni koji u nevidljivi svijet (gajb) budu vjerovali...[8 

Bez sumnje, znatan dio islamskih odredbi, iz oblasti obredoslovlja (ibadeta), trgovine i politike, kaznenog prava i obeštećenja za nanesene tjelesne povrede ili ubistva, razumljiv je i racionalno i naučno objašnjiv, dok je manji dio vjerskih zbilja nadracionalan i nemjerljiv. Međutim, vrlo je važno znati da se vrijednost shvatljivih, vidljivih i mjerljivih odredbi vjere zasniva na nemjerljivom dijelu vjere. Prvi i najvažniji oslonac vjere jeste iman (vjerovanje) u Boga. Sveto Božije Biće kao i vjerovanje u Njega predstavljaju gajb (nevidljivo), a oboje su nemjerljive činjenice i oboje je nadrazumsko. Isto je tako i Poslanstvo (nubuvvet) utemeljeno na Objavi (vahj). A i sama Objava je istina koja se ne može izračunati i nadilazi razum i nauku. Proživljenje je jedan od stubova imana, a i njegova dubina je razumu nedokučiva.

Onaj ko vjeru posmatra samo s gledišta razuma i mjerljivih vrijednosti te zaželi sva uvjerenja i propise vjere podvrgnuti naučnim proračunima – sigurno nije razumio zbilju i suštinu Božije vjere niti je shvatio sveti cilj islama i Kur'ana. To je nešto poput nemogućnosti materijalnog i proračunatog razumijevanja stvarne ljepote skupocjene slike, ako bi se ona gledala sa stanovišta analize boja i naučne analize hemičara. Duhovna ljepota Božije vjere i prosvijetljenost imana Božijih robova također se ne može iskazati jezikom razuma, niti putem naučne procjene.

Prilike koje pruža djetinjstvo

Prije nego djetetu um postane aktivan i prije nego počne shvatati naučne činjenice, u njegovoj duši su aktualni iskonska priroda jednoboštva i etičke emocije, te je ono spremno za odgojni proces. Jako je važno da roditelji shvate vrijednost ove prilike te da ovu prirodnu budnost i osjećaje djeteta u najvećoj mjeri iskoriste, da se u psihi djeteta – dok ono još u sebi ima toliku pripravnost i sklonost – ojačaju i odgoje vjerovanje u Boga i moralne osobine. To je važno učiniti prije negoli se djetetov razum u potpunosti razvije i prije nego ono krene u učenje životnih zbilja umskim i racionalnim putem. Dijete se tako izvodi na put s čistom nutrinom, sa samopouzdanjem, sa vjerom i valjanim moralom.

Dakle, čovjek je mnogo prije negoli Božiju egzistenciju uspije potvrditi razumom, po svojoj iskonskoj prirodi usredsređen na Boga. Za stvaranje osjećaja vjerovanja kod malog djeteta ne trebaju razumski argumenti. Sama moć iskonske prirode i prirodna spoznaja koja postoji u građi njegova bića dovoljni su za odgoj vjerovanja u njemu. Moguće je dijete, oslanjajući se samo na svoju vlastitu iskonsku prirodu, okrenuti ka vjeri u Jednog Boga i učiniti ga čovjekom koji vjeruje u Gospodara, Stvoritelja Milostivog. Isto tako, za odgoj visokih moralnih osobina u djetetu kao što su: iskrenost, čestitost, ljubav, samilost, pravičnost, velikodušnost, odgovornost, istinoljubivost, sklonost pomaganju drugima, ili, jednom riječju, za načelo moralnih vrlina – naučne argumentacije nisu potrebne. Dijete je, dakle, otpočetka moguće odgojiti i usmjeriti ka visokim moralnim osobinama, tako da mu te osobine prerastu u životne navike.

Valjano odgajanje emocija i osjećanja djeteta predstavlja osnovu za visoke duševne domete. Postizanje sreće i savršenstva dostojnih čovjeka nije moguće postići bez odgoja vjerovanja i etičkih svojstava. A osnova svega toga postavlja se još u djetinjstvu.

Roditelji i odgajatelji moraju znati da je vjera u odgoju djeteta njihov najbolji saveznik i pomoćnik. Iman i vjerovanje su baklje koje osvjetljavaju najmračnije puteve i savjesti daju budnost i senzibilitet. Gdje god da bude zastranjenja, dijete s lahkoćom ispravljaju i usmjeravaju na Pravi put.[9 

Ono što čovjeka vodi do vrhunca njegove sudbine jesu emocije, a ne razum. Čovjekova duša više se uzdiže posredstvom boli i čežnje nego posredstvom razuma. U drugim slučajevima, gdje razum postaje težak teret, duša ga nadilazi i svodi na ljubav, što i jeste njena suština.

Većina ljudi se danas toliko približila životu životinje da su postali potpuno posvećeni traženju samo materijalnih vrijednosti. Upravo zato se njihov život na vrijednosnoj ljestvici spustio ispod života životinje. To je zato što isključivo nematerijalne i duhovne vrijednosti čovjeku mogu prosvijetliti put i donijeti mu istinsko zadovoljstvo.[10]

Prvo načelo odgoja nije odgajanje moći razuma, stvarne racionalne osnove nalaze se u samoj duši koja je oslonac svih drugih njenih činilaca.

Neophodnost posjedovanja osjetila morala ni u čemu nije manja od potrebe za posjedovanjem vida i sluha. Trebamo se priviknuti da sa istom preciznošću razlikujemo dobro i zlo, kao što razaznajemo svjetlo od tame i kao što zvuk razlikujemo od tišine, a zatim se obavezati da se čuvamo zla i činimo dobro.

Konačni razvoj tijela i duše nije moguć bez pročišćenja duše. Ma koliko se prihvatanje ovog stanja danas činilo stranim učiteljima i sociolozima, ono ipak čini osnovni stub čovjekove ličnosti. Ono je poput aerodromske piste s koje ljudska duša može uzletjeti.[11]

U skladu sa islamskim naučavanjima, odgoj imana i pohvalnog morala kod djeteta predstavlja jedno od osnovnih prava djece. O ovoj temi postoji mnogo islamskih predaja.

Imam Sedždžad, a.s., je o pravu djece kazao: “Zaista, ti si odgovoran u svojoj vlasti nad svojim djetetom – da li si ga odgojio da se lijepo ponaša i usmjerio prema njegovu Gospodaru.”[12]

Časni Poslanik, s.a.v.a., jednom prilikom je očevima objasnio prava sinova i kćeri rekavši: “Pravo djeteta kod oca je da poštuje njegovu majku, da mu nadjene lijepo ime, da ga poduči Božijoj knjizi te da ga lijepo i čedno odgoji.”[13]

Također, Božiji poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Kada učitelj poduči dijete bismili, Allah će njemu, djetetu i djetetovim roditeljima upisati izbavljenje od Vatre.”[14]

Imam Askeri, a.s., je kazao da će Allah roditeljima dati veliku nagradu: “Oni će (na Ahiretu) kazati: ‘Bože naš, odakle ovolika nagrada, pa naša djela ne vrijede ovoliko?’ – pa će im se reći: ‘Ovo vam je zato što ste svoju djecu podučili Kur'anu i što ste ih kako treba, pronicljivim, odgojili u vjeri islamu.’”[15]

Abdurahman Sullemi podučio je sina Imama Husejna, a.s., suri Fatiha. Kada je dijete u prisustvu Imama Husejna proučilo Fatihu, on je učitelja, u vidu priznanja, ne samo novčano nagradio nego mu je dao i platna, a pored toga mu je još i usta napunio biserima. Prisutni su mu prigovorili u vezi s njegovim postupkom. Imam Husejn, a.s.,im odgovori: “Kako će moje materijalno davanje biti jednako sa njegovim davanjem, odnosno njegovim podučavanjem?”[16]

Ovim je Imam Husejn, a.s., htio poručiti: Sura Fatiha, koju je naučilo moje dijete, neuporedivo je vrjednija od mog materijalnog dara.

Islamski predvodnici su vjerskim temeljima i islamskom podučavanju djece poklanjali toliku pažnju da su se jasno odricali i udaljavali od očeva i majki koji se nisu zanimali za vjerski odgoj svoje djece.

Prenosi se da je Božiji poslanik, s.a.v.a., pogledao neku djecu te je rekao: “Teško li se djeci na kraju vremena zbog njihovih očeva!” Pa ga upitaše: “A da li misliš, Božiji poslaniče, na očeve mnogobošce?” Odgovorio je: “Ne, mislim na očeve vjernike koji svoju djecu ne uče nikakvim farzovima, a zadovoljni su njihovim neznatnim materijalnim stvarima. Ja se njih odričem, a i oni se mene odriču.”[17]

Neophodnost odgoja imana

I zapadni naučnici priznaju potrebu za vjerskim podučavanjem i toplo ga preporučuju s ciljem da se postigne dobar odgoj i osigura sreća djeteta. Raymond Beach kaže: 

Bez sumnje, moralno i vjersko poučavanje više od drugih pitanja odgovornost je porodice, jer odgoj bez morala ne donosi ništa osim prepredenog kriminalca. S druge strane, ljudsko srce se ne može okrenuti moralu ako u njemu nema vjere. I ako neko želi podučiti nekoga moralnim načelima bez vjerske osnove, to je kao namjeravati načiniti živo tijelo bez disanja.

Prva predstava i poimanje koje dijete u svom umu stekne o Bogu proističe iz njegovih odnosa sa ocem i majkom. Isto tako, prva njegova svijest o poslušnosti, velikodušnosti i istinoljubivosti prije svega zavisi od djelovanja i ponašanja porodice. Sve ovo dijete treba usvajati u prvim godinama života, jer upravo u ovim godinama djetetov um bolje nego u ostala doba pamti ono što opaža.

Roditelji ne samo da imaju pogodan položaj da obrate naročitu pažnju na djetetovu svijest i misli u prvim njegovim godinama već su obavezni upoznati dijete sa njegovim Gospodarom – Bogom – i svim Njegovim dobročinstvima i moćima te Njegovom voljom i veličinom. Upravo zato se ne može dijete podučavati moralu i moralnim načelima bez vjerske podloge. Stoga se dijete treba podučavati iz dva bogata izvora: jedan je vjera, a drugi je priroda.[18]

Dijete koje se od samog početka odgaja na temelju vjerovanja u Boga posjeduje jaku volju i psihu. Ono je od početka svoga djetinjstva jako i hrabro, a primjetni su sjajni učinci vjere u ispravnom i dobrom govoru i ponašanju.

Iskreni Jusuf, a.s., bio je dijete Jakuba, a.s. Ovo ljupko dijete je lekciju obožavanja Boga naučilo od svoga velikog oca te je pod njegovim skutima odgojeno kao vjernik. Njegova starija braća su mu počela zavidjeti te su donijeli odluku da mu naude. Odveli su ga u pustaru i nakon mučenja i ružnog postupanja prema njemu naumiše da ga ubiju. Potom odustadoše od ubistva te ga baciše u bunar i na kraju kao rob on biva prodat egipatskoj karavani.

Ebu Hamza upita Alija ibn Husejna, a.s.: “Koliko je godina hazreti Jusuf imao kada su ga braća bacili u bunar?” Imam, a.s., je odgovorio: “Devet.”[19]

Od djeteta koje ima devet godina, i koje se zatekne u ovako nepovoljnim uvjetima, ne može se očekivati ništa do strah i strepnja. Ali snaga vjere ostvarila je nevjerovatno snažan uticaj na ponašanje ovog djeteta.

Kada su Jusufa izvadili iz bunara i kada su ga prodali kao roba, jedan od prisutnih obratio je pažnju na stanje djeteta te je iz milosti i blagosti kazao: “Budite prema ovome usamljenom djetetu blagodarni!” Čuvši ove riječi, Jusuf tiho i smireno reče: “Onaj koji je s Bogom, nije ni sam a ni usamljen.”[20]

Halima Sa‘dijja, dojilja časnog Poslanika, je kazala: “Kada su hazreti Muhammedu bile tri godine, jednoga dana me je upitao: ‘Majko, gdje idu svakog dana ova moja braća?’ Ona odgovori: ‘Oni tjeraju ovce na pašu.’ ‘A zašto i mene ne povedu?’ Ona upita: ‘A želiš li ići sa njima?’ On odgovori: ‘Da!’” Sutra ujutro ona je hazreti Muhammeda oprala, namazala mu kosu uljem i na oči mu navukla surmu te mu je o vrat objesila jednu jemensku krunu za čuvanje od zla. Mali Muhammed je strgnuo tu krunu i rekao: “Majko, moj Bog, Koji je uvijek sa mnom, dovoljan mi je kao čuvar i zaštitnik.”[21]

Vjera u Boga, koju je dijete od 3 godine imalo, učinila je da ono bude slobodno, hrabro i snažnog karaktera.

Dječija psiha je spremna za primanje vjerskog i moralnog podučavanja poput plodne i spremne zemlje, tako da kada se u nju baci zrno, ona ga “odgoji” i ono proklija. Roditelji su dužni da ojačaju moral svoga djeteta, i to što je prije moguće, te ne bi trebali olahko propustiti nijednu priliku za djelovanje na tom polju. Potrebno je da vrlo rano već u prvim ukazanim prilikama dijete poduče ljubavi i sklonosti ka Bogu i prvacima vjere.

Prenosi se od Imama Sadika, a.s., da je rekao: “Podučite dijete što prije islamskim predajama, prije nego vas preduhitre vaši protivnici te svojim nevaljalim govorom obuzmu dječije srce.”[22]

Svođenje računa sa samim sobom

Pročišćenje duše i obraćanje pažnje na vlastiti duhovni aspekt predstavlja stalnu obavezu svih ljudi. Radi sticanja ljudskog savršenstva, potrebno je da svi ljudi – istovremeno dok udovoljavaju svojim (materijalnim) željama i ostvaruju užitke – povedu računa i o svom duhovnom aspektu i da na planu duhovnog uzdizanja učine stanoviti napor.

Imam Ali, a.s., je kazao: “Vjernik svoje vrijeme dijeli na tri dijela: vrijeme za posvećivanje svome Gospodaru, vrijeme za sticanje životne opskrbe te vrijeme za udovoljavanje dozvoljenim sklonostima i uživanje u dozvoljenom.”[23]

Osiguravanje hrane i užitaka zajedničke su osobine ljudi i životinja. Ono što čovjeka izdvaja i uzdiže u odnosu na životinje jesu čovjekove duhovne veze sa Uzvišenim i njegovo postizanje umnih i emocionalnih savršenstava.

Imam Sadik, a.s., je rekao: “Prije nego umreš, sačuvaj svoju dušu od onoga što šteti njenom dobru i sreći. Upravo kako se trudiš u sticanju životne opskrbe, tako isto se potrudi u oslobađanju svoje duše od nečistota, jer zaista, tvoja duša je u zalogu tvojih djela.”[24]

Upravo kao što su za čuvanje života i tjelesnog zdravlja neophodne stalne ekonomske djelatnosti i higijenske mjere, isto je tako za očuvanje psihičkog zdravlja potrebno stalno bdjenje i ulaganje stanovitih napora. Onaj ko želi postići uzvišenost duše i čistotu nutrine, potrebno je da svoj govor i ponašanje u potpunosti stavi pod strogu kontrolu, da se kloni svega što vodi grijehu i nečistoti duše te da svoj jezik sačuva od nevaljalog i prljavog govora. Potrebno je da čovjek svakog dana svodi račun sa samim sobom te da sva svoja svakodnevna djela podrobno izanalizira.

Rekao je Ebu-l-Hasan Er-Rida, a.s.: “Nije od nas onaj ko svaki dan ne svodi račun sa sobom.”[25]

Središte vjerovanja

Središte vjerovanja čine dubina ljudske duše i različiti aspekti ljudske psihe. Istinski vjernik je onaj koji je uvjeren u božanska i poslanička naučavanja u svom nutarnjem biću. Na temelju međusobne sprege i isprepletenosti, međusobnog uticaja tijela i duše jednog na drugo, za vjernika je neophodna harmonizacija odnosa između ovog dvoga. Jer, u skladu s islamskim predajama, iman označava zbir duhovnih uvjerenja, očitovanja jezika te tjelesnih i djelatnih manifestacija.

Baš kao što predavanja jednog profesora ili operacija hirurga jačaju njihove naučne korijene, isto tako zikr i tjelesni ibadeti pobožnih ljudi jačaju njihov unutrašnji iman.

Imam Ali, a.s., je kazao: “Prvi znak imana u čovjekovom srcu jeste sićušno svjetlo i bjelina. Kada Božiji rob nastavi i uveća činjenje dobrih djela, svjetlo raste i uvećava se sve dok se cijelo srce ne osvijetli.”[26]

Bez sumnje, ustrajavanje u tjelesnim ibadetima i skrušenim dovama pred Uzvišenim Gospodarom snažan je činilac prosvjetljenja duše i jačanja osnova vjerovanja. Jedan značajan dio islamskih naučavanja o duhovnom uzdizanju tiče se ibadeta i skrušenog obraćanja Bogu (munadžat). Neki ibadeti i zikrovikao obavezna ili dobrovoljna djela propisani su u posebnim okvirima, dok su neki drugi ibadeti, zikrovi i dove propisani da se izvode po slobodnoj volji. Neki ibadeti, zbog određenih interesa i dobara, izvode se javno, a za značajan dio drugih ibadeta, uključujući i dove, naglašeno je da se trebaju obavljati u samoći i skrivenosti.

Imam Sadik, a.s., prenosi od svoga oca, a on od svojih očeva da je Poslanik, s.a.v.a., rekao: “Najveća nagrada pripada ibadetu koji je najskriveniji.”

U mrkloj noći, kada svi ljudi spavaju, i kada je cijelu Zemlju obuzela tišina, oni koji obožavaju Boga, vjernici, ustaju i skrušeno se molitvom i dovama obraćaju Bogu.

“To su oni koji se lišavaju postelja s ciljem da se obraćaju svome Gospodaru.”[27]

Vrele suze pobožnosti i prodorni plamen vjere izbijaju iz dubina njihovih duša. Sa sviješću i neopisivim ushićenjem oni uzimaju abdest i staju sa skrušenošću i strahopoštovanjem pred svoga Gospodara. Oni govore s Njim, upućuju Mu dove, rone suze, podrhtavaju i utapaju se u obraćanju Njemu, prisjećaju se grijeha, traže oprost i milost Njegovu, sa svojim Gospodarom uspostavljaju ugovor o ispravnosti i poštenju, od Njega traže pomoć te iz Njegove nepresušne moći crpe snagu i ustrajnost.

Ona duševna stanja i nutarnja uzbuđenja koja iza pola noći doživi Božiji čovjek – nešto što je iznad nauke i razuma – to je zbilja koja se ne može mjeriti i stvarnost koja se ne može opisati. Iako je riječ o neopisivom realitetu i istini, ipak se zapanjujući uticaji toga daju primijetiti na svakom djeliću bića toga Božijeg čovjeka. U njegovom tijelu i duši pokrenuta je oluja koja ostavlja traga na svim njegovim moćima. To smiruje njegovo srce, daruje mu odvažnost i hrabrost, to kroti njegove nagone i odvraća ga od grijeha. Njegovo srce čini dobrostivim i milostivim. On postaje velikodušan i požrtvovan čovjek. Ukratko, čini ga savršenim čovjekom, sa svim ljudskim osobinama i vrlinama, i čini ga aktivnim.

Upravo to stanje čistote njegove nutrine i ta njegova nebeski prosvijetljena duhovnost jesu suština potpune bogobojaznosti i cilj islama.

Gospodar u Kur'anu Časnom kaže: Allaha se bojite onako kako se treba bojati! Ebu Basir je upitao Imama Sadika, a.s., za značenje ovog ajeta, na šta je on rekao:“Istinski bogobojazan je onaj koji je pokoran i ne griješi, koji stalno Allaha spominje i ne zaboravlja Ga, i koji Mu stalno zahvaljuje i nikada ne poriče Njegove blagodati.”

Vjerska nadahnuća 

Uticaj vjerskih nadahnuća u čovjeku dublji je od filozofskih misli. U minulim civilizacijama upravo je vjera oblikovala osnovu i temelj kako individualnog tako i društvenog života. Evropsko tlo i sada je pokriveno ostacima hramova koje su podigli nekadašnji naraštaji. Međutim, danas gotovo da niko ne razumije njihovo značenje. Pa ipak, izvršavanje vjerskih obaveza u savremenom dobu ostalo je jedno od neophodnih duhovnih djela određenih osoba i ponovo se očituje kod osoba na višoj kulturološkoj razini.

Vjerske, kao i moralne djelatnosti, imaju raznolike aspekte, koji na osnovnoj razini – u vidu neodređenih i nejasnih nadahnuća – vuku čovjeka ka nekoj većoj snazi koja nadilazi materijalna i misaona očitovanja našeg svijeta, što prerasta u tiho obožavanje i potragu za apsolutnom Ljepotom.

Ona ljepota i krasota koja je krajnji gnostikov cilj, ne pojavljuje se ni u kakvom posebnom obliku, nikakvim posebnim jezikom se ne može opisati i skrivena je u središtu stvari našeg pojavnog svijeta. Pokrenuti se ka pročišćenju duše odveć je težak zadatak, zato je malo osoba koje imaju motiva otisnuti se na ovaj put. Onaj ko se pak otisne na ovaj opasni i teški put mora se osloboditi sam sebe (svog ega) i odreći ovosvjetskih stvari, a zatim, u tami mrkle noći, dok plače zbog nemoći i posrtaja, tražiti Božiju dobrotu. Na ovaj način on stiže do slobode duše i dova za njega postaje duhovno putovanje – jedino što kasnije ne može opisati ono što vidi.[28]

Pripremni ibadeti

Da bi djeca od početka bila odgojena kao vjernici, potrebno je u njima sa vjerskog stanovišta uspostaviti ravnotežu između duha i tijela. Upravo zato je islam, s jedne strane, obavezao roditelje da dijete usmjere i okrenu ka Bogu te da ga poduče osnovnom ibadetu, a da, s druge strane, djecu podstiču na obavljanje namaza i pripremne ibadete.

Muavija ibn Veheb je kazao:

“Upitao sam Imama Sadika, a.s., u kojoj godini treba dijete podsticati da počne klanjati. Rekao mi je: ‘Između šest i sedam godina?’”[29]

Božiji Poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Svojoj djeci naređujte da od sedam godina počnu klanjati.”[30]

Imam Bakir, a.s., u jednom opširnom hadisu opisao je dužnosti djetetovih bližnjih po pitanju vjerskog odgoja u različitim godinama. Između ostalog, kazao je:

“Sa tri godine učite dijete riječima Božijeg jedinstva La ilahe illallah, a sa četiri godine podučite ga još Muhammedun resulullah. Sa pet godina okrenite dijete prema kibli te mu kažite da spusti glavu na sedždu. Sa punih šest godina dijete ćete podučiti da ispravno obavi ruku i sedždu. Sa sedam godina djetetu ćete reći: ‘Operi svoje ruke i lice i klanjaj namaz.’”[31]

Djetetovo obraćanje Bogu 

Pripremni ibadeti djeteta i djetetovo obraćanje Bogu ostavljaju svijetle tragove u njegovoj duši i psihi. Moguće je da dijete namaske izraze i rečenice ne razumije, ali značenje njegove usmjerenosti ka Bogu, njegovog obraćanja Bogu, traženja pomoći od Boga, upućivanja molbi Bogu, dijete shvata u svom dječijem svijetu. Ono postaje optimist, njegovo srce je sigurno u Boga i Njegovu neograničenu milost. U svojoj nutrini ono osjeća oslonac za sebe. To stanje optimizma i sigurnosti te usmjerenost ka neograničenoj Božijoj moći, predstavlja najveće blago i polog sreće u svim dobima života koji je pred njim. Dijete će se kasnije, u teškim vremenima, u vrijeme nepovoljnih događaja, moći koristiti ovom unutrašnjom snagom, osloniti na nju, biti sigurno i moći će u plimama i osekama životnih događaja sa smirenom i spokojnom sviješću sačuvati svoju ličnost.

الَّذِينَ آمَنُواْ وَتَطْمَئِنُّ قُلُوبُهُم بِذِكْرِ اللهِ أَلاَ بِذِكْرِ اللهِ تَطْمَئِنُّ الْقُلُوبُ

…One koji vjeruju i čija se srca, kad se Allah spomene, smiruju – a srca se, zaista, kad se Allah spomene smiruju![32]

Da bi neko postigao visoko duhovno stanje nije potrebno da bude učenjak ili genije. Dovoljno je da to želi, da svakog jutra i svakog popodneva odvoji nekoliko minuta samo za sebe, da se izoluje od svijeta te da prizove svoju savjest kao sudiju, pa da tako spozna svoje greške i da uspostavi plan njihova ispravljanja. U isto vrijeme, oni koji znaju način obraćanja Bogu trebaju upućivati dove. Obraćanje Bogu uvijek ima učinak, pa čak i onda kada to nije onaj učinak koji smo mi željeli. Upravo zato djecu treba u ranoj mladosti naviknuti da kratko vrijeme provedu u šutnji i tišini obraćajući se Bogu. Svako ko je jednom uspio, može kada god to poželi dostići mirni svijet koji nadilazi slike stvari i riječi. Tada postepeno nestaje tmina i kao da iz izvora svjetlosti kroz tišinu protiče svjetlost (nur).[33]

Primjer savršenog čovjeka

Najbolji primjer jednog savršenog čovjeka, čovjeka sa potpunim imanom, jeste primjer Alija ibn Ebi Taliba, a.s. To je ličnost bez premca, majka historijskih kretanja više nikad neće biti u stanju da odgoji sina kakav je bio on. On je čovjek čije ime silno kretanje svijeta nije uspjelo izbrisati sa stranica historije tokom dugog niza stoljeća niti njegovu ličnost potisnuti u zaborav. Ali ibn Ebi Talib jedna je od najsvjetlijih zvijezda na nebu ljudskosti. Historija života ovoga velikog predvodnika puna je primjera bogobojaznosti, ljudskih vrlina, pravičnosti, hrabrosti, požrtvovanosti i velikodušnosti, ustrajnosti i izdržljivosti. U najkraćem, on predstavlja zbir svih moralnih ljudskih odlika i vrlina. Ali ibn Ebi Talib, a.s., je u okrilju stvarnog i zbiljskog imana uspio preći sve stepenice savršenstva i postići sve vrste ljudskog ponosa i vrijednosti.

Veliki učitelj Alija ibn Ebi Taliba bio je istinski predvodnik i prvak, poslanik Muhammed, s.a.v.a. Hazreti Ali je od početka svog djetinjstva bio pod stalnom Muhammedovom paskom i nadzorom i odgajan je u njegovom krilu, punom milosti. Sve ono što je potrebno pravilnom odgoju tijela i duše jednog djeteta hazreti Ali je dobio od Muhammeda, s.a.v.a., koji ga je učinio dostojnim i vrijednim u svakom pogledu.

Hazreti Ali je imao 10 godina kada je Muhammed, s.a.v.a., od strane Uzvišenog poslan kao Vjerovjesnik. Poslanik tada tom malom i inteligentnom dječaku od deset godina predstavlja islam i poziva ga da prihvati ovo nebesko učenje. Pametni dječak tada srčano prima islam te se zajedno sa Poslanikovom vrijednom ženom Hatidžom, koja je također primila islam, zasniva islamski trojac koji predstavlja jezgro islama.

U vrijeme kada glas islama još uvijek nije bio stigao do ušiju ljudi i dok ljudi još uvijek nisu imali vijesti o Muhammedovoj nebeskoj vjeri, oni su viđali jednog mladog čovjeka kako, obraćajući se svome Gospodaru, obavlja namaz. Uz Poslanika su viđali dječaka, a straga jednu ženu kako svi zajedno obavljaju namaz. Zajedno su stajali na rukuu, zajedno su padali na sedždu. Kajs, koji je bio jedan od arapskih prvaka, čudio se ovome te je tada Abbasu ibn Abdul-Mutallibu, koji se tu našao, rekao:

“Neka velika stvar!” A i Abbas reče: “Da, velika stvar!”

“A znaš li ti ko je onaj mladi čovjek?”, upita Kajs. “Pa to je Muhammed ibn Abdullah ibn Abdul-Mutallib, sin moga brata.” “A ko je onaj dječak s njim?” Abbas reče: “To je Ali ibn Ebi Talib, sin moga brata.” “A znaš li ko je ona žena?” “Ona je Hatidža bint Huvejlid. Pričao mi je moj bratić (Muhammed) da mu je njegov Gospodar, Gospodar Nebesa i Zemlje, naredio da slijedi ovu vjeru u kojoj je sada. Kunem se Bogom da na Zemlji nema nikoga u ovoj vjeri osim ovo troje.”[34]

Pokretač Alija ibn Ebi Taliba u to vrijeme bila je vjera u Boga. Vrela ljubav prema Bogu obuzimala je sve djeliće Alijevog tijela. On je čvrsto vjerovao da je Muhammed, s.a.v.a., Božiji Izaslanik, i branio je njega i njegovu vjeru radi Boga. U toj otrovnoj i opasnoj sredini Poslaniku je svakog trenutka prijetila opasnost od tih divljih i neobuzdanih ljudi i hazreti Ali je koristio svu svoju snagu da zaštiti Poslanika. Kako je vremenom rastao broj muslimana, tako je zloba idolopoklonika bila jača i bili su odlučniji u namjeri da ubiju Poslanika i unište tragove islama. Poslanik je bio primoran iseliti se u Medinu. Hazreti Ali se također uputio ka Medini. U teškoćama prije Hidžre i u svim bitkama poslije Hidžre on je bio uz Poslanika i svom je snagom branio njega i vjeru islam.

“Tako mi Allaha, od djetinjstva pa do starosti udarao sam sabljom.”[35]

Alijeva požrtvovanost i nesebičnost bile su objedinjene sa hrabrošću i odvažnošću te postojanošću i ustrajnošću.

“Nikada nisam izrazio slabost i nemoć i nikada se nisam uplašio.”[36]

Onaj ko je od najranijeg doba oblikovan kao vjernik, koji je svoju bit povezao sa neograničenom moći Uzvišenog, ničega se ne boji i ni od čega ne strepi.

U vrijeme kada se kao halifa nalazio u Kufi, kada su zapuhali zli vjetrovi smutnje – oličeni u ratobornoj haridžijskoj sekti koja je odlučila da ga ubije – Ali bi krajem noći odlazio u osamu i posvetio se šaputanju sa svojim Gospodarom. Kanber, Alijev vrli sluga, tajno je sa sabljom pratio Imama Alija. Jedne noći Ali, a.s., ga je ugledao, te ga upita:

“O Kanbere, šta je s tobom?” Reče: “Kao što znaš, Vladaru pravovjernih, stanje je opasno, strahujem za tvoj život pa sam izašao da te štitim.” Ali mu reče: “Stanovnici Zemlje ne mogu mi ništa učiniti bez dozvole Uzvišenog Allaha, zato se ti vrati.” I on se vrati.[37]

Ali ibn Ebi Talib čvrsto je vjerovao u Boga i oslanjao se na Bit svoga Gospodara. A onome ko vjeruje u Boga i oslanja se na Njega, srce postaje sigurno i duša smirena. Briga, strepnja i stres nemaju pristupa takvom srcu. Ali ibn Ebi Talib se svake noći osamljivao sa svojim Gospodarom. Nalazio se u Medini ili Mekki, u Kufi ili Basri, u gradu ili pustinji – nije pravio razliku. Svake noći u praskozorje osamljivao bi se stanovito vrijeme u obraćanju i održavanju veze sa Allahom. Skrušenošću i smjernošću, sa ljubavlju i čežnjom, pristupao bi svome Gospodaru. Iz dubine svog bića obraćao se Bogu i od Njega primao milost. Prosvijetljeno srce njegovo bi postajalo još prosvjetljenije i čisto nutarnje biće bivalo bi mu još spokojnije.

Unutrašnja ushićenja i duhovne revolucije koje bi Ali, a.s., preživljavao u toku svojih obraćanja i šaputanja, ne mogu se racionalno shvatiti niti jezikom opisati. Neki pojedinci su imali priliku da slučajno zavire u taj Alijev usamljenički kutak, da ga vide u tim neobičnim stanjima skrušenosti, dove i munadžata, i premda je to neopisivo, ipak su ponešto prenijeli. Jedan od njih prenosi sljedeće:

“Pred kraj noći vidio sam Alija kako je ruke ispružio na zid. Izgledao je poput bespomoćnog bića, učeći Kur'an i lijući suze.”[38]

Drugi je pak kazao:

“Toliko je pred Gospodarom izgledao skrušen i nemoćan da bi se, učeći o Božijoj kazni, onesvijestio i pao na zemlju. Prišao sam mu, a on nepokretan poput oborenog stabla. Pomjerio sam ga, a on se ne mrda. Tada rekoh: ‘Svi smo mi Allahovi i Njemu se vraćamo.’ Potom kazah u sebi: ‘Boga mi je umro Ali ibn Ebu Talib.’”[39]

O blagoslovljena noćna ptico, što melodično Božiju pjesmu pjevaš,

iz noćnih munadžata do Kabe dopire ti glas.

Zemzem izvor uživa i čisti se suzama tvojih očiju,

budi oličenje Ptice radosti gdje god da si.

Sjena Feniksova uklanja sjenu suncobrana tvog,

ti si onaj čvrsti oslonac iz kojeg izbija čvrsti iman.

Pošto u harem Kabe uđe prvi put na plećima posljednjeg Poslanika,

u veličanju tvoga prašnjavog puta malo je sve što kažem.

Iako je Sunce oko na horizontu i svjetiljka svijeta,

svjetlo njegovo spram svjetla tvog tek je pod tvojim nogama prašina. 

Upravo je vjera u Boga bila ono veliko blago koje je Alija ibn Ebi Taliba iz djetinjstva vinulo do vrhunca ljudskosti. Priuštiti sebi Božije zadovoljstvo i pokoriti se Božijim zapovijedima otpočetka je bio njegov cilj. Sva njegova kretanja i stanke bili su usklađeni sa ovim ciljem. Sva njegova osjećanja proisticala su iz snažnog vjerovanja. Ljubav prema imetku i položaju, naklonost prema bratu i sestri, samilost prema kćerki i sinu, ljubav prema životu, ukratko – ljubav prema svemu i svakome kod njega je bila u okvirima granica Božijeg zadovoljstva.

Kada je bio izabran za halifu i postao prvi čovjek islamske države, njegov cilj ne bijaše slast položaja upraviteljstva, ili slast hrane i odjeće, niti užitak u posjedovanju dobre jahalice – jedini njegov užitak i uzvišeni cilj koji je prožimao cijeli njegov upraviteljski položaj bio je zadobijanje Božijeg zadovoljstva posredstvom davanja prava njegovom vlasniku i uspostavljanjem pravde. 

Abdullah ibn Abbas je rekao: “U vrijeme kad je Ali, a.s., išao na ratište kod Basre, na odmorištu Zikar došao sam kod njega i vidio kako šije poderanu sandalu. Upita me: ‘Šta misliš koliko vrijedi ova sandala?’ Odgovorih: ‘Ne vrijedi ništa.’ On mi na to reče: ‘Tako mi Allaha, ova sandala mi je draža od upravljanja vama, osim ukoliko u upravljanju uspijem da provedem istinu i pravdu te da spriječim neistinu i krivdu.’”

Da, uspostavljanje pravde je pokornost Božijim odredbama i ta sveta obaveza dužnost je svakog vjernika.

Ali ibn Ebi Talib u svim teškim i mučnim događajima stajao je uspravno kao planina. Bio je strpljiv i ustrajan pred svim životnim nevoljama i nedaćama, ali su na njega djelovali i činili ga potištenim nedjela nasilnika i plač potlačenih. Kada su ga obavijestili da je Muavijna vojska prodrla u granični irački grad Enbar, da su ubili Hasana ibn Hasana Bekrija te da su poskidali nakit muslimanskih i nemuslimanskih žena koje su bile pod zaštitom muslimana, jako se ražalostio pa je tim povodom kazao:

“I ukoliko bi nakon ovog nasilničkog čina neki musliman iz tuge i žalosti umro, ne treba ga koriti, jer je za mene smrt u odnosu na ovakav zločin dostojan čin.”[40]

Otrovana sablja teško je ranila Imama Alija, a.s., i učinila ga je nemoćnim u smrtnoj postelji. Njegove svijetle oči sve manje su sjajile, a njegov prodorni glas sve se manje čuo, ali je njegov snažni duh i dalje raskošno sijao. Ovo je bilo vrijeme kada je on svojoj djeci davao oporuku (vasijet). Svaka rečenica ovog velikana bila je svim muslimanima poduka od životnog značaja. Jedna njegova rečenica ticala se uspostave pravde i zaštite nemoćnih. Tako je svojoj djeci kazao:

“Budite neprijatelji nasilniku, a pomagači onome kojem se čini nasilje.”[41]

I prijatelj i neprijatelj priznali su duhovne i ljudske vrline Imamu Aliju, a.s. Historija ovog čovjeka puna je vrlina i predmet je ponosa.