Oholost i uobraženost

Smatranje sebe boljim od drugih naziva se oholost (kibr). Ohola osoba je ona koja zbog toga što je izložena bolesti oholost od drugih očekuje poštovanje i uvažavanje, pa se uobraženo ponaša. Oholost je vrsta pogrešne samospoznaje, koja okončava pogrešnim ponašanjem prema drugim ljudima. Ova pogrešna samospoznaja izvire iz samozadivljenosti (‘udžb), i javlja se prilikom procjenjivanja sebe u usporedbi sa drugima.

Samozadivljenost je također vrsta spoznaje o sebi bez poređenja sa drugima. Čovjek postaje samozadivljen kada smatra velikim ona savršenstva koja u njemu postoje, a ne smatra se dužnikom Bogu za njihovo posjedovanje, već kao da misli da ih je on sam ostvario. Prema tome, samozadivljenost je neispravna samospoznaja koja potiče iz slabe spoznajne veze čovjeka s Bogom. Istinski vjernik ne podliježe takvoj grešci. On zna da je sve od Boga i za svaku vrijednu osobinu ili djelo koje u sebi nađe, zna da je od dobrote i volje Božije. Ukoliko čovjek ne bude smatrao da su stvari koje posjeduje od Boga, počevši od tjelesnih i umnih potencijala, znanja i spoznaje, ibadeta, imetka i bogatstva i svakog drugog savršenstva, nalazi se u opasnosti da oboli od bolesti zvane oholost. Neizbježno je da se čovjek razlikuje od drugih ljudi, pa poredeći se sa njima njegov sud može biti donesen na dva načina. Čovjek ili uočava da je veći od drugih i da su mu savršenstva bolja od njihovih, ili pri poređenju nalazi da su neka savršenstva drugih ljudi bolja od njegovih. Svako poređenje čini se na temelju nekog mjerila. Ukoliko mjerilo za poređenje ljudi bude blizina uzvišenom Allahu, u tom slučaju niko ne može doći do kategoričkog rezultata, pa samim tim ne može sebe ili drugog smatrati boljim. Moguće je da svaki čovjek, zbog nekog razloga, kod Boga ima određeni položaj, ili da Božijom dobrotom ima dobar svršetak i da postigne dobar položaj kod Boga. Prema tome, obje spomenute presude će na temelju mjerila blizine Bogu biti neispravne. Međutim, prema nekim drugim mjerilima poređenje može biti ispravno. Naprimjer, tjelesna ili umna snaga pojedinaca mogu biti izmjerene i tako se može uvidjeti ko je bolji. To, također, može biti slučaj sa ibadetom, odnosno količina namaza i posta može se smatrati većom ili manjom. Ako u poređenju svojih razlika sa drugima stignemo do zaključka da smo jači, učeniji ili pobožniji, a da nismo zanemarili osnovno mjerilo ljudskih vrijednosti, opet te odlike ne možemo smatrati uzrokom istinske prednosti ili veće blizine Bogu, jer učinak svega toga ovisi o Božijoj milosti. Moguće je svakog trenutka da ova savršenstva nestanu ili da zbog nezahvalnosti izgube utjecaj na čovjekovo savršenstvo i budu povod njegove propasti.

Vjerovanjem da ova savršenstva zavise od Boga, nestaje samozadivljenosti i na taj način se zatvara put oholosti i smatranju sebe boljim od drugih. Prenosi se od Imama Bakira, a.s. da je kudeći samozadivljenost rekao: “Ko postane samozadivljen, propast će.”[1]

Zapovjednik pravovjernih, a.s., kaže: “Zadivljenost čovjeka samim sobom jedan je od zavidnika razumu njegovome.”[2]

Kudeći oholost, časni Poslanik, s.a.v.a., rekao je: “Neće ući u Džennet onaj u čijem srcu bude oholosti koliko zrno gorušice.”[3]

Jedna od posljedica oholosti (kibr) je oholo ponašanje. Čovjek koji se smatra boljim od drugih uznosit će se nad njima i očekivat će od njih da ga cijene, uvažavaju i da mu budu na usluzi, a katkad će se suzdržati i od druženja sa njima. Ovakvo očekivanje i ponašanje jeste oholo i ono kvari odnose nadmenih ljudi sa drugima. Uobraženost, kao jedno posebno ponašanje, nastaje zbog dva razloga. Prvi razlog je pogrešna percepcija, tj. viđenje sebe boljim. Objasnili smo neispravnost ovog osjećaja i rekli da na osnovu istinskog mjerila čovjekove vrijednosti i veličine, niko ne može sebe smatrati boljim od drugih ljudi. Riješiti se ove vrste oholosti moguće je ako se udaljimo od ovog pogrešnog suda. Ko god istinski vjeruje u jednog Boga, zna da je sve od Boga i svjestan je svoje ovisnosti, a upravo svijest o ovisnosti uništava samozadivljenost i oholost.

Druga vrsta oholosti je određena vrsta odbrambenog ponašanja. Čovjek koji se smatra bezvrijednim i niskim, pati od kompleksa manje vrijednosti i ima želju nadoknaditi je. Jedan od načina kojim se služi da nadoknadi kompleks manje vrijednosti jeste hvalisanje pred drugima. On misli da će, ako se pred drugima pokaže velikim, na taj način sakriti svoj skriveni kompleks manje vrijednosti, što je naravno pogrešno.

Imam Sadik, a.s., kaže: “Niko se neće uobraziti ili osiliti, a da to nije zbog niskosti koju nalazi u sebi.”[4] Uobražen čovjek misli da je način spasa od svoje stvarne niskosti pokazivanje velikim. S obzirom na to da se plaši otkrivanja svoje niskosti, on je pokriva uobraženošću, međutim ishod je suprotan njegovim očekivanjima, jer je njegovo djelo razlog uznemiravanja drugih ljudi, što je opet povod da se ljudi udaljavaju od njega i da slika njegovog pravog stanja postane jasnija. Imam Ali, a.s., rekao je: “Ko se pred ljudima pravi važan bit će ponižen.”[5]

Spoznajom samoga sebe moguće je boriti se protiv ove vrste uobraženosti. Čovjek koji zna da sve blagodati ima zahvaljujući Božijem davanju, i koji je svjestan da Allah, dž.š., pred njim nije zatvorio put savršenstva, vjerovat će da sa tim blagodatima može ostvariti Božiju blizinu. Blagodat pomoću koje se može postići tako veliki cilj, uopće nije malena. Takav čovjek pridaje važnost svojim sredstvima, čuva ih i koristi na ispravan način. Svoja sredstva za stizanje do cilja ne smatra bezvrijednim i malim, niti ih zanemaruje. Imam Sadik, a.s., rekao je: “Zaista je Uzvišeni Allah sve stvari prepustio vjerniku, a nije mu dopustio da bude ponižen. Zar nisi čuo govor uzvišenog Allaha kada kaže: A čast pripada Allahu i Poslaniku Njegovom i vjernicima. Dakle, vjernik je častan, a nije ponižen.” Zatim reče: “Vjernik je jači od planine, jer se lopatom umanjuje od planine, a od vjere vjernika se ne umanjuje ništa.”[6]

Iz ove se predaje saznaje da svaki vjernik ima dovoljno potencijala i snage za upravljanje svim čime raspolaže, pa iako se to ne ograničava samo na onosvjetska pitanja, sasvim sigurno je da su za vjernika najvažniji njegovi onosvjetski ciljevi. Svaki vjernik koji svoje potencijale i moći smatra dovoljnim za stizanje do dobrih ciljeva, nikada neće podleći poniženju i kompleksu manje vrijednosti. Posljednja vrsta uobraženosti, kako smo već ukazali, potiče iz kompleksa niže vrijednosti. Prema tome, uobraženost je neispravno ponašanje koje vuče korijen iz jednog od dva svojstva: smatranja sebe boljim od ostalih ili iz kompleksa niže vrijednosti. Ova dva izvora uobraženosti mogu se smatrati dvjema stranama istog unutarnjeg stanja. Jedno od ovo dvoje usmjereno je ka pretjerivanju, a drugo ka zapostavljanju. Sredina između ova dva stanja je vjerovanje u sebe i posjedovanje samopouzdanja. Samopouzdanje i vjera u sebe predstavljaju srednji put samospoznaje. Čovjek koji vjeruje u sebe ne umanjuje vrijednost svojstava sa kojima je stvoren, i moć koju ima smatra dovoljnom za stizanje do cilja. Takav čovjek je samopouzdan i u poređenju sa drugima smatra se dovoljno snažnim. Govoreći o teološkoj etici, objasnili smo da između samopouzdanja i oslanjanja na Boga nema nikakve oprečnosti. Samopouzdanje podrazumijeva smatranje svojih Bogom danih snaga i mogućnosti dostatnim, a neophodnost bogobojaznosti znači da te sposobnosti ne treba smatrati nezavisnim, već treba znati da je njihov utjecaj vezan za Božiju volju.

Izvor: Mohammad Fathali Hani, Temelji islamske etike 2, Fondacija “Mulla Sara”, Sarajevo, 2017., s perzijskog preveo Ertan Basarik

[1] Džami‘u-s-se‘adat, sv. 1, str. 360.

[2] Nehdžu-l-belaga, izreka 212.

[3] Džami‘u-s-se‘adat, sv. 1, str. 382.

[4] Usulu Kafı, dio El-Iman ve-l-kufr, glava El-Kibr, sv. 2, str. 312, hadis 17.

[5] Tuhafu-l-‘ukul, str. 88.

[6] Usulu Kafı, dio El-Džihad, glava Kerahetu-t-te‘arrudi lima la jutık, sv. 5, str. 63, hadis 1.