Čovjek i njegov položaj sa stanovišta Kur'ana

Dvije su vrste kur’anskog odnosa prema čovjeku.

Koji su to razlozi svrstavanja ljudi u spomenute dvije skupine – dobre i loše? Da bismo ovo utvrdili, trebali bismo ajete koji čovjeka uzdižu odvojiti na jednu, a one koji ga srozavaju do dna na drugu stranu. Prve ajete smo obradili, a druge ćemo uskoro privesti kraju. Došli smo do čovjekovih osobina koje ga odlikuju kao zalima.

Na Ovom svijetu zalimi neće imati svog pomagača i sigurno je da će biti uništeni. Ostaje neodgovoreno pitanje: ako je tačno da će zalimi biti uništeni, otkud zalimi u ovolikom broju u današnjem svijetu?

Ovaj svijet uređen je po jednom Božijem zakonu i stvoren je radi nekog cilja. Jedan od njih jeste testiranje i iskušavanje čovjeka. Podsjećamo na 214. ajet sure El-Bekara:

أَمْ حَسِبْتُمْ أَن تَدْخُلُواْ الْجَنَّةَ وَلَمَّا يَأْتِكُم مَّثَلُ الَّذِينَ خَلَوْاْ مِن قَبْلِكُم مَّسَّتْهُمُ الْبَأْسَاء وَالضَّرَّاء وَزُلْزِلُواْ حَتَّى يَقُولَ الرَّسُولُ وَالَّذِينَ آمَنُواْ مَعَهُ مَتَى نَصْرُ اللّهِ أَلا إِنَّ نَصْرَ اللّهِ قَرِيبٌ

Zar vi mislite da ćete ući u Džennet, a još niste iskusili ono što su iskusili oni koji su prije vas bili i nestali? Njih su satirale neimaštine i bolest, i toliko su bili uznemiravani da bi i poslanik, i oni koji su s njim vjerovali – uzviknuli: “Kada će već jednom Allahova pomoć!?” Eto, Allahova pomoć je zaista blizu! 

Znači, Božije iskušenje zakon je od kojega ne možemo pobjeći niti se možemo izvući. No, ako trebamo biti ispitani po tom zakonu, zašto mora biti prisutno nasilje u svemu tome? Mora, jer kakav bi bio ispit ako nema nasilja. Taj test ili iskušenje zahtijeva vrijeme u kojem će ljudi biti provjereni i ispitani: bit će testirani i oni koji čine nasilje i oni kojima se čini nasilje. To što zlo trenutno dominira u ljudskim društvima nije zbog toga što Allah dž.š. ne podržava istinu, nego zato što je ne podržavaju oni koji su dužni to činiti.

Zulum dominira u određenom vremenu, ali će na kraju sile zla izgubiti, a istina pobijediti. Zlo može dominirati i zbog toga što oni koji bi se trebali boriti za hakk, to ne čine. Samo njihovo nežrt-vovanje za hakk od njih čini jednu vrstu zalima (nasilnika), te se pravi zalimi usredotočuju na njih i pobjeđuju ih, ali to nije pobjeda zla nad hakkom – to je pobjeda zalima nad zalimom drugog reda.

ظَهَرَ الْفَسَادُ فِي الْبَرِّ وَالْبَحْرِ بِمَا كَسَبَتْ أَيْدِي النَّاسِ لِيُذِيقَهُم بَعْضَ الَّذِي عَمِلُوا لَعَلَّهُمْ يَرْجِعُونَ قُلْ سِيرُوا فِي الْأَرْضِ فَانظُرُوا كَيْفَ كَانَ عَاقِبَةُ الَّذِينَ مِن قَبْلُ كَانَ أَكْثَرُهُم مُّشْرِكِينَ

Zbog onoga što ljudi rade, pojavio se nered (fesad) i na kopnu i na moru, da im On da da iskuse kaznu zbog dijela onoga što rade, ne bi li se popravili. Reci: “Putujte po svijetu pa pogledajte kako su oni prije završili; većinom su oni mnogobošci bili.” (Er-Rum, 41 i 42)

Nered se pojavio zbog onoga što su stekle ljudske ruke i to da bi oni osjetili efekte svojih djela, a možda će se u međuvremenu i popraviti.

U 80. i 81. ajetu sure Ta-ha Allah dž.š. kaže:

يَا بَنِي إِسْرَائِيلَ قَدْ أَنجَيْنَاكُم مِّنْ عَدُوِّكُمْ وَوَاعَدْنَاكُمْ جَانِبَ الطُّورِ الْأَيْمَنَ وَنَزَّلْنَا عَلَيْكُمُ الْمَنَّ وَالسَّلْوَى كُلُوا مِن طَيِّبَاتِ مَا رَزَقْنَاكُمْ وَلَا تَطْغَوْا فِيهِ فَيَحِلَّ عَلَيْكُمْ غَضَبِي وَمَن يَحْلِلْ عَلَيْهِ غَضَبِي فَقَدْ هَوَى

O sinovi Israilovi, Mi smo vas od neprijatelja vašeg izbavili, i na desnu stranu Tura vas doveli, i manu i prepelice vam slali. Jedite ukusna jela kojima vas opskrbljujemo i ne budite u tome obijesni da vas ne bi snašla srdžba Moja; a koga snađe srdžba Moja – nastradao je!

Iz ovih ajeta zaključujemo slijedeće: Uzvišeni Allah dž.š. jevrejima je uništio neprijatelja, dao im razne blagodati, ali pod uvjetom da ne čine nered i nasilje. Znači, Allahu dž.š. nije važno ime, porijeklo i pleme, već samo djelo. Imam Ali rekao je: “Vlast može opstati na kufru, ali na zulumu ne.”

Ovu izreku možemo primijeniti i na običnu porodicu: ako neko u porodici čini zulum, ona će se raspasti, a ako je kafir, ne mora značiti da će se raspasti.

Postoji i hadis u kojem se kaže: “Ako postoji ijedna kuća u kojoj je ugrađena jedna jedina cigla priskrbljena na haram način, ona će biti sravnjena sa zemljom.”

Tabatabai u tefsiru navedenih ajeta sure Er-Rum kaže:

1. Pojava nasilja (zuluma) nije specifična samo za određeno vrijeme, mjesto i prostor, nasilje je svojstveno svim vremenima, mjestima i ljudima. Božiji univerzalni zakon poručuje: Ko god na svijetu bude zulum činio, bez obzira ko je, vratit će mu se taj zulum.

2. Šta se misli pod činjenjem nereda na zemlji? Nered se može očitovati na razne načine: zemljotresi, poplave, bolesti, ra-tovi.

3. Sve nabrojane nevolje uzrokovane su zbog loših misli, ahlaka i djela ljudskih.

4. Ova veza naših djela i pojava oko nas prvi put je spomenuta u Kur’anu. Prije njega takvo šta nije spomenuto ni u ljudskim djelima niti u svetim knjigama. Kur’an nam otkriva tajnu kako naša djela utječu na pojave u prirodi, mala djela na malom planu izazivaju velike poremećaje na krupnom planu.

وَلَوْ أَنَّ أَهْلَ الْقُرَى آمَنُواْ وَاتَّقَواْ لَفَتَحْنَا عَلَيْهِم بَرَكَاتٍ مِّنَ السَّمَاء وَالأَرْضِ وَلَـكِن كَذَّبُواْ فَأَخَذْنَاهُم بِمَا كَانُواْ يَكْسِبُونَ

A da su stanovnici sela i gradova vjerovali i grijeha se klonili, Mi bismo im blagoslove i s Neba i iz zemlje slali, ali, oni su poricali, pa smo ih kažnjavali za ono što su zaradili. (El-A'raf, 96)

U navedenom ajetu sure Rum, kaže se: Zbog dijela onoga što rade, što Tabatabai tumači ovako: “Kada bi Allah pokazao sve posl-jedice ljudskih djela, to bi ih sve uništilo.”

Jaču potvrdu utjecaja naših djela nalazimo u ajetu:

وَمَا أَصَابَكُم مِّن مُّصِيبَةٍ فَبِمَا كَسَبَتْ أَيْدِيكُمْ وَيَعْفُو عَن كَثِيرٍ

Kakva god vas nevolja zadesi, to je zbog grijeha koje ste zaradili, a On mnoge i oprosti. (Eš-Šura, 30)

5. Uzvišeni Allah šalje ove nesreće i iskušenja ne bi li se narod vratio vjeri, počeo malo razmišljati.

6. Ako ne vjerujete u sve ovo, kaže se u Kur’anu, pogledajte kako su završili oni prije vas. Ako se zapitamo zašto su neki ljudi nasilnici, a neki drugi potlačeni – Allah je taj koji bi trebao nas pitati to, a ne mi Njega. Pitanje će biti postavljeno i jednima i drugima: nasilnici će biti pitani zašto su to činili, a potlačeni će morati odgovarati zašto su olahko dopustili da im se to čini. Nesreće se na zemlju spuštaju na dva načina: nekada pogađaju samo onoga ko je učinio nasilje, a u drugom slučaju pogađaju i one oko njega pa čak i vjernike.

Zbog čega nesreća pogađa sve, a ne samo one koji zulum čine?

وَاتَّقُواْ فِتْنَةً لاَّ تُصِيبَنَّ الَّذِينَ ظَلَمُواْ مِنكُمْ خَآصَّةً وَاعْلَمُواْ أَنَّ اللّهَ شَدِيدُ الْعِقَابِ

I izbjegavajte ono što će dovesti do smutnje koja neće pogoditi samo one među vama koji su zulum činili, i znajte da Allah strašno kažnjava. (El-Enfal, 25)

Koji su razlozi zbog kojih ta nesreća pogađa sve, a ne samo one koji su nasilništvo činili? Zato što su oni bili skloni razmiricama i raskolima međusobnim, nisu upućivali na dobro ni odvraćali od zla, zato što nisu bili spremni za rat i suprostavljanje nasilnicima.

Sad se možemo zapitati: zar ne kažemo da je Bog pravedan, zar se ne kaže u Kur’anu da niko neće nositi ničije breme, kako je moguće da zbog grešnika mogu nastradati i neki vjernici? Nasilnicima je to kazna, a vjernicima test i iskušenje.

وَإِن طَائِفَتَانِ مِنَ الْمُؤْمِنِينَ اقْتَتَلُوا فَأَصْلِحُوا بَيْنَهُمَا فَإِن بَغَتْ إِحْدَاهُمَا عَلَى الْأُخْرَى فَقَاتِلُوا الَّتِي تَبْغِي حَتَّى تَفِيءَ إِلَى أَمْرِ اللَّهِ فَإِن فَاءتْ فَأَصْلِحُوا بَيْنَهُمَا بِالْعَدْلِ وَأَقْسِطُوا إِنَّ اللَّهَ يُحِبُّ الْمُقْسِطِينَ إِنَّمَا الْمُؤْمِنُونَ إِخْوَةٌ فَأَصْلِحُوا بَيْنَ أَخَوَيْكُمْ وَاتَّقُوا اللَّهَ لَعَلَّكُمْ تُرْحَمُونَ

Ako se dvije skupine vjernika sukobe, izmirite ih; a ako jedna od njih ipak učini nasilje drugoj, onda se borite protiv one koja je učinila nasilje sve dok se Allahovim propisima ne prikloni. Pa ako se prikloni, onda ih nepristrasno izmirite i budite pravedni; Allah, zaista, pravedne voli. Vjernici su samo braća, zato pomirite vaša dva brata i bojte se Allaha, da bi vam se milost ukazala. (El-Hudžurat, 9, 10)

Sintagma “dvije skupine” iz ajeta može se odnositi na dvije porodice, dvije mahale, dva grada. Dakle, treba ustati protiv onih koji čine nasilje i to ne predstavlja nikakav militarizam, to je stvaranje mira, a Allah voli one koji su zagovornici mira.

Uzmemo li za primjer hranu koju konzumiramo, svaka radnja, izdvojeno gledana (žvakanje, sjeckanje, varenje…), izgleda kao zulum toj hrani, zubima i organima za varenje, ali gledano u cjelini, kad postanemo siti, imamo energiju, kad imamo energiju, učimo i imamo znanje, kad znamo, imamo industriju itd., sav taj proces nije nikakav zulum, već jedan lijepi proces.

Poslije tegobe dolazi slast

Poslije tegobe dolazi slast i ne može drukčije. Za određene užitke potrebno je pretrpjeti i određene tegobe. Sve te prepreke, gledane izvana, izgledaju nasilničke (sjetimo se prerade hrane), ali na kraju proizlazi korist iz svega toga.

Mevlana kaže da je pijanstvo lijepo kada se čovjek opije toliko da se sruši, ali kakav je smisao užitka kad si već pao?

Ono što nama izgleda kao relativno ovladavanje zla nad dobrom, u određenom vremenskom periodu, ustvari je ovladavanje velikog zla nad malim zlom, a pod malim zlom podrazumijevaju se oni što su činili zulum time što nisu branili hakk.

Činjenica da zlo postoji i da ćemo biti iskušavani zapravo je neminovnost Ovoga svijeta – to je utkano u njegovu bit, jer je on sazdan od oprečnosti. Na ovom svijetu ne može se priskrbiti nikakav užitak, a da se ne okusi gorčina. Naprimjer, ako smo gladni i priđemo sofri na kojoj su raznovrsna jela, da bismo uživali u hrani, potrošit ćemo jedan dio vremena i energije u samo jedenje, a “istrošit” ćemo i zube. Ove dunjalučke oprečnosti zlo su ako ih gledamo pojedinačno, ali ako ih gledamo kao cjelinu, dolazimo do suprotnog zaključka.

Sada ćemo govoriti o Sudnjem danu i moralnom padu čovjeka koji je imao priliku biti halifa na zemlji, kako mu je i obećano. Naime, radi se o čovjeku koji je radi jednog trenutka uživanja pretvorio u vatru sve ostale visoke odlike kojim ga je Uzvišeni obdario. Kada nastupi Sudnji dan, niko nikog neće primjećivati, svi će se o sebi zabaviti, iako će se vidjeti. Veliki grešnik poželjet će založiti sve ljude kako bi sebe spasio, pa čak i svoju porodicu, braću, sestre – ukratko, cijeli svijet.

Uporedimo sada čovjeka koji žrtvuje svijet radi sebe i imama Alija, koji kaže da kada bi mu dali cijeli svemir da nanese i najmanji zulum mravu, on to ne bi učinio. Sada vidimo da je čovjek biće koje je smješteno između dvije krajnosti: pozitivne i negativne.

S jedne strane imamo čovjeka za kojeg se kaže da je “Božija milost za sve svjetove”, a drugi su oni koji zavode ljude, ali to ne rade po šejtanovom diktatu, nego su oni sami šejtani. U Kur’anu se kaže da će svaki poslanik imati neprijatelje, a šejtani će biti u džinskom ili ljudskom liku. Jedna skupina insana pretvara se u prave šejtane, ne sljedbenike šejtana, već čiste šejtane.

Tri skupine ljudi: robovi Božiji, robovi šejtanovi, sami šejtani

Kur'an dijeli ljude na tri skupine:

robovi Božiji,

robovi šejtanovi,

sâmi šejtani.

Postoji jedna anegdota koja kaže: Neki čovjek učinio neki veliki grijeh i rekao: “Proklet bio šejtan što me nagovorio da to uradim.” Tada se pojavio sam šejtan i rekao: “Proklet nek si ti! Ja u toku svog života nisam toliki grijeh napravio.”

Zašto uopće ta krajnost u životu ljudi? Da li odredba Božija to tako želi, da li je tako određeno Njegovim planom, ili se sve odvija po onom hadisu koji kaže da će sretnici u utrobama biti sretnici u životu, a nesretnici u utrobama bit će nesretnici u životu?

Da bismo spoznali zbilju ovoga, potrebno je prvo razmotriti 14 kur’anskih stavki:

1. Čovjekova sloboda izbora: koliko je čovjek slobodan u iz-boru puta kojim će krenuti?

2. Čovjekov život protkan je znanjem.

3. Čovjek je takve prirode da mu se ništa na silu ne može nametnuti.

4. Kakva je veza između samog čovjeka i njegovih misli? (Še-jtan nije nikad uhvatio čovjeka za ruku i natjerao ga da se napije ili uradi nešto loše, već to prikaže lijepim u čovjekovim mislima i on se sam pokrene u grijeh.)

5. Kakva je veza između čovjeka i njegova ahlaka?

6. Svako djelo koje čovjek uradi proizvest će neku posljedicu (ako smo učinili neko djelo, ne znači da smo s njim završili, postoje učinci tog djela koje ćemo u budućnosti sresti. Ta posljedica izaziva novu reakciju i tako redom).

7. Ključna uputa čovjeku dolazi od njegova Stvoritelja, jer On kada ga je stvorio, stvorio je Sebi i obavezu da ga upućuje.

8. Čovjek je stvoren od duhovne supstance i strasti: strasti ga nastoje prikovati za tlo, a duh ga želi uzdignuti ka nebesima i razapet je između toga dvoga.

9. I duhovna materija i strasti imaju svoje specifične zahtjeve, a potpuni čovjek bit će onaj ko ovo dvoje uspije uskladiti.

10. Koliko čovjek ima potencijala pri sebi? Ghandi je divno izjavio: “U toku svog života došao sam do tri zaključka: svako ko je spoznao sebe, spoznao je svog Boga; najveća sila na svijetu jeste čovjekova duša; onaj ko ovlada svojim duhom ovladao je svijetom.”

11. Korelacija između toga da li ćemo mi vladati vremenom ili će vrijeme vladati nama (jedni ljudi na zemlji su osuđeni da vladaju vremenom, a drugi da budu potčinjeni vremenu).

12. Kakva je uloga čovjeka u Kreaciji? (Da li mi kao stvorenja možemo utjecati na Kreaciju, da li imamo toliku pozitivnu energiju u sebi, jer neko je toliko pozitivan da je kadar načiniti reformu u cijelom svijetu, a neko drugi može biti toliko negativan da sruši cio svijet.

13. Vječnost stvaranja – da li će neko shvatiti da je pred njim vječnost ili će biti od onih koji kažu da smo prolazni, a od toga zavisi kakav će ko biti rob. Nietzsche je bio zagovornik obožavanja vlastitog nefsa. S druge strane, imam Ali a.s. bio je spreman da bude okovan 1000 godina radije nego da izađe pred Allaha kao nasilnik.

14. Zašto smo stvoreni?

Ako na ovih četrnaest pitanja i stavki adekvatno odgovorimo, znat ćemo zašto su neki ljudi namjesnici Božiji na Zemlji, a zašto su drugi niži i od životinja.

Da podsjetimo, čovjek je stvoren između dvije krajnosti: može napredovati toliko da stigne do stepena halife Božijeg na Zemlji, što podrazumijeva da sve Božije atribute ima u sebi ili može biti “gori od svinje”. Isa a.s. mogao je napraviti pticu od zemlje koja je oživjela i počela letjeti i to je učinio posredstvom provedbe Božijeg imena Hajj – Živi; Muhammed s.a.v.a. učinio je Isra i Miradž, što je dokaz da je ovladao Božijim imenom Kadir – Moćni.

Po jednom hadisu, na Sudnjem danu doći će pismo u ruke nekih osoba od Uzvišenog Allaha, a naslov pisma bit će: Od Živog i Vječ-nog koji ne umire živom i vječnom koji ne umire.

من الحي القيوم اللذي لا يموت الي الحي القيوم اللذي لا يموت

I oni koji ovladaju Božijim sifatima, u stanju su kazati: “Budi!” – i da to bude.

Ovaj hadis, također, potvrđuje ono što se u Kur'anu često ponavlja, a to je: Kun fe jekun – “budi i ono bude”. Prema tome, i oni koji ovladaju Božijim sifatima u stanju su uraditi isto. Ova moć priključivanja Božijih imena insanu primjenjiva je kako na Sudnjem danu tako i na Ovom svijetu. Ako neko ima dušu u koju su utkani Božiji atributi, materijalni svijet uopće ne može utjecati na njega. Ako, pak, vrijeme ima ikakvog utjecaja, taj se utjecaj ogleda u tome da određeni vremenski period takvim osobama sa Božijim sifatima služi da bi prevladale određene prepreke na svom putu usavršavanja.

Musa a.s. u 40. godini dostiže savršenstvo kada je ostvario komunikaciju sa Uzvišenim. Imamo i potvrdu u Kur’anu za ovo.

وَهَلْ أَتَاكَ حَدِيثُ مُوسَى إِذْ رَأَى نَارًا فَقَالَ لِأَهْلِهِ امْكُثُوا إِنِّي آنَسْتُ نَارًا لَّعَلِّي آتِيكُم مِّنْهَا بِقَبَسٍ أَوْ أَجِدُ عَلَى النَّارِ هُدًى فَلَمَّا أَتَاهَا نُودِي يَا مُوسَى إِنِّي أَنَا رَبُّكَ فَاخْلَعْ نَعْلَيْكَ إِنَّكَ بِالْوَادِ الْمُقَدَّسِ طُوًى وَأَنَا اخْتَرْتُكَ فَاسْتَمِعْ لِمَا يُوحَى إِنَّنِي أَنَا اللَّهُ لَا إِلَهَ إِلَّا أَنَا فَاعْبُدْنِي وَأَقِمِ الصَّلَاةَ لِذِكْرِي

A da li je do tebe doprla vijest o Musau, kada je vatru ugledao pa čeljadi svojoj rekao: “Ostanite vi tu, ja sam vatru vidio, možda ću vam nekakvu glavnju donijeti ili ću pored vatre naći nekoga ko će mi put pokazati.” A kad do nje dođe, neko ga zovnu; “O Musa, Ja sam, uistinu, Gospodar tvoj! Izuj, zato, obuću svoju, ti si, doista, u blagoslovljenoj dolini Tuva. Tebe sam izabrao, zato ono što ti se objavljuje slušaj! Ja sam, uistinu, Allah, drugog boga osim Mene nema; zato se samo Meni klanjaj i namaz obavljaj da bi Me se sjećao! (Ta-ha, 9-14)

يَا يَحْيَى خُذِ الْكِتَابَ بِقُوَّةٍ وَآتَيْنَاهُ الْحُكْمَ صَبِيًّا

“O Jahja, prihvati Knjigu odlučno!” – a dadosmo mu mudrost još dok je dječak bio. (Merjem, 12)

U istoj suri u 29. i 30. ajetu čitamo:

فَأَشَارَتْ إِلَيْهِ قَالُوا كَيْفَ نُكَلِّمُ مَن كَانَ فِي الْمَهْدِ صَبِيًّا قَالَ إِنِّي عَبْدُ اللَّهِ آتَانِيَ الْكِتَابَ وَجَعَلَنِي نَبِيًّا

A ona im na njega pokaza. “Kako da govorimo djetetu u bešici?” – rekoše. “Ja sam Allahov rob” – ono reče – “meni će On Knjigu dati i vjerovjesnikom me učiniti.”

Ovdje vidimo da dijete, koje u naše vrijeme jedva da bi ponekad progledalo, obznanjuje najveće hakikate i ovog i Onog svijeta.

فَوَجَدَا عَبْدًا مِّنْ عِبَادِنَا آتَيْنَاهُ رَحْمَةً مِنْ عِندِنَا وَعَلَّمْنَاهُ مِن لَّدُنَّا عِلْمًا

I nađoše jednog Našeg roba kome smo milost od Nas darovali i onome što samo Mi znamo naučili. (El-Kehf, 65)

Ovo pokazuje da se potencijal koji čovjek posjeduje kreće od nule ka beskonačnosti u pozitivnom smjeru, bez obzira ko je u pitanju. Međutim, postoji i negativni smisao i također se kreće od nule do beskonačnosti. U Kur'anu se kaže: Njegov primjer je kao primjer psa, (El-A’raf, 176), ili: …Slični su magarcu koji knjige nosi. (El-Džumu’a, 5).

Čovjek je po djelima smješten između dvije beskonačnosti

Čovjek je svojim djelima i duhom smješten po zasluzi između ove dvije krajnosti. Ovdje se ne želi reći da je neko stvoren kao pripadnik pozitivne ili negativne krajnosti, već svako svojim djelima zaslužuje jedno ili drugo.

Sada ćemo pojedinačno razmotriti onih 14 stavki koje objašnjavaju zašto je to tako:

1) Prva stvar bila je da čovjek ima slobodu izbora (da li će biti u pozitivnoj ili negativnoj krajnosti). Riječ sloboda različito se tumači, zavisno od naroda i podneblja. Naprimjer, zapadnjaci tretiraju slobodu na sebi svojstven način, a mi ćemo sada vidjeti kako je Kur’an tretira. Napravit ćemo i jedno poređenje kur’anske slobode i slobode koju tretiraju zapadnjaci. Kur’an na mnogo mjesta iz različitih uglova tretira pitanje slobode. U hadisima je, također, pitanje slobode precizno pojašnjeno, tako da niko ne može prigo-voriti ni za šta.

إِنَّا خَلَقْنَا الْإِنسَانَ مِن نُّطْفَةٍ أَمْشَاجٍ نَّبْتَلِيهِ فَجَعَلْنَاهُ سَمِيعًا بَصِيرًا

2) Mi čovjeka od smjese sjemena stvaramo da bismo ga na kušnju stavili i činimo da on čuje i vidi. (Ed-Dehr, 2)

هَلْ أَتَى عَلَى الْإِنسَانِ حِينٌ مِّنَ الدَّهْرِ لَمْ يَكُن شَيْئًا مَّذْكُورًا

3) Mi mu na Pravi put ukazujemo, a njegovo je da li će zah-valan ili nezahvalan biti. (Ed-Dehr, 3)

Riječ emšadž plural je imenica mašedž ili mašidž, a znači smjesa, pomiješano, mješavina. Postoje dva odgovora na pitanje šta je pomiješano:

ćelije najjednostavnijeg oblika za koje postoji vjerovatnoća da iz njih nastane nešto,

 spajanje muških i ženskih spolnih ćelija.

Glagol ibtala znači ispitati, testirati, a nekada znači prevoditi nešto iz jednog u drugo stanje (kao kada kovač topi zlato i oblikuje ga). Mufessir Alusi u tumačenju ovog ajeta kaže da je ovaj glagol upotrijebljen u značenju ispita ili testa za čovjeka, ali Tabatabai to opovrgava i kaže da je pravo značenje ovoga glagola prevođenje stvari iz jednog u drugo stanje. To je, ustvari, prevođenje iz kapi sjemena u ugrušak, iz ugruška u fetus, itd., sve do stanja kada Allah dž.š. čovjeku udahne ruh, i na kraju prelazi u stanje kada može čuti i vidjeti. Da je Alusi u pravu, morali bismo zamijeniti redoslijed riječi i bilo bi ovako: stvorili smo čovjeka, dali mu sluh i vid da bismo ga ispitali.

Tumačenje Tabatabaija glasi: “Mi smo čovjeka stvorili i iz jednog stanja usavršavanjem prebacili smo ga u drugo i onda smo ga učinili da vidi i čuje i da Božije zakone i riječ spozna.” U ovom ajetu (2. ajet sure Ed-Dehr) skrivena su sva tri vida Božijeg jedinstva:

– tevhid,

– poslanstvo,

– Sudnji dan.

Uputa se kroz Kur'an iskazuje na dva načina:

1. Prvi način je pokazivanje puta – kao kada neko pita gdje se nalazi neka zgrada i vi mu objasnite kako stići do nje.

2. “Uzeti” nekoga za ruku i odvesti ga na cilj. Ovdje se ističe potencijal koji je dat svakom biću da bi ispunilo svoju funk-ciju. Ako npr. zasijemo košpicu hurme uz odgovarajuće klimatske uvjete, njen potencijal pomoći će da iz nje nekad izraste drvo hurme.

“Put” iz 3. ajeta sure Dehr podrazumijeva put kojim čovjek stiže do određenog cilja, a dio gdje se kaže: da li će nezahvalan ili zah-valan biti, ima dva tumačenja sa kojima ćemo poništiti Alusijev pre-thodni iskaz:

a) “Put” je zakonski okvir kojim se čovjek treba kretati na Ovom svijetu da bi bio siguran, a čovjek samo krećući se tom stazom stiže do dunjalučke i ahiretske sreće. Put koji čovjeka vodi ka Stvoritelju nije ništa drugo nego put istine. Alusi, međutim, tumači put u ovom kontekstu: Mi smo djetetu u utrobi majčinoj pokazali put kako da izađe. Tabatabai to poriče, jer ako bi to bilo tako, to ne bi imalo veze s čovjekom. Sva živa bića znaju kako izaći iz utrobe i ne mora im se pokazivati put. Tabatabai je kategoričan kad je u pitanju tumačenje “puta” i kaže da onaj uzvišeni položaj kojeg Kur’an dodjeljuje čovjeku nije zbog toga što on zna kako izaći iz utrobe.

b) Taj put tiče se čovjekove slobodne volje i tek se na ovo nadovezuje smisao onoga: da li će zahvalan ili nezahvalan biti. Imamo dva dokaza da se (ne)zahvalnost čovjekova tiče njegove slobodne volje: jasno je da se čovjeku pripisuju odlike zahvalnost i nezahvalnost (šukr i kufr), jer da nije bio obdaren slobodnom voljom, ne bi imalo smisla ni pitanje da li će zahvalan ili nezahvalan biti. Mevlana kaže da slobodu izbora potvrđuje čak i činjenica da ljudi mogu birati hoće li piti iz plave ili bijele čaše.

Uputa na Pravi put u čovjeku može biti dvojaka:

– fitretska uputa (podarena od prirode činom rođenja),

– uputa jezikom i riječima.

Čovjeku prva uputa služi da spozna onu pravu uputu i sam čovjekov bitak tada mu govori da mora ići putem istine i pokoravati joj se, mora biti neko ko je zagovara, jer je to jedino dobro, i da njegovo djelo mora biti samo dobro djelo. Sve se ovo nalazi u bitku čovjeka.

7. i 8. ajet sure Eš-Šems usko su povezani sa prethodnim:

وَنَفْسٍ وَمَا سَوَّاهَا فَأَلْهَمَهَا فُجُورَهَا وَتَقْوَاهَا

I duše i Onoga Koji je stvori pa joj put dobra i put zla shvatljivim učinio.

Ili, u 30. ajetu sure Rum imamo:

فَأَقِمْ وَجْهَكَ لِلدِّينِ حَنِيفًا فِطْرَةَ اللَّهِ الَّتِي فَطَرَ النَّاسَ عَلَيْهَا لَا تَبْدِيلَ لِخَلْقِ اللَّهِ ذَلِكَ الدِّينُ الْقَيِّمُ وَلَكِنَّ أَكْثَرَ النَّاسِ لَا يَعْلَمُونَ

Ti upravi lice svoje vjeri, kao pravi vjernik, fitretu Allahovu, prema kojem je On ljude načinio – nema promjene u Alla-hovu stvaranju. To je ispravna vjera, ali većina ljudi to ne zna.

Tabatabai pojašnjava da ljudski fitret uvijek podstiče na dobro. Čak i kad ubice pitate zašto su ubili, reći će da su uradili nešto dobro – to je zato što oni tako misle. Najbolji primjer za ovo jesu svjetski diktatori. Čak i oni misle da rade dobro. Niko nikad nije vidio nekog zalima ili diktatora koji se, nakon učinjenog zla nad nekom zemljom, nije posvetio vlastitoj propagandi (uljepšavanju svog zlodjela). On to čini da bi sebe zadovoljio, jer ako sebe ne zadovolji, savjest će ga gristi.

Kant je rekao divnu stvar: Zašto se uvijek teroristi, nasilnici, ubice odaju nekim porocima: drogi, alkoholu… Nasilnik se zamorio slušajući svoju savjest koja ga neprestano bocka: Zašto si ubio, zašto si prevario, oteo…? On tada alkoholom ili drogom daje anesteziju svojoj savjesti da više ne bi slušao takva pitanja.

Drugi razlog zašto se diktator posvećuje propagandi jeste spre-čavanje pobune naroda. Ako bi nekad ljudi shvatili da je on zalim, sa njim bi bilo gotovo. Zato ih on neprestano uvjerava da je ono što on radi dobro. Pola njegovog truda oko propagande ide u podmirivanje samog sebe (svoje savjesti), a druga polovina u smirivanje drugih.

Postoji jedna arapska izreka: “Nesreća kada sve obuhvati, biva sreća”. Naprimjer, ako bi samo u jednoj porodici bio šehid, porodica bi bila očajna, ali kad je u svakoj drugoj kući šehid, onda su svi pomireni s tim. Kad bi neka njemačka djeca bila gladna kao afrička, digla bi se revolucija, ali pošto su u Africi svi gladni, oni su još i sretni, možda sretniji od nas.

Ili druga oprečnost: s jedne strane, u Kur’anu se kaže da nema prisile u vjeru, a s druge strane, vlada donese zakon da se kažnjava sa 100 batina onaj ko npr. jede uz ramazan. Kako ovo dvoje može ići zajedno?

Odgovor: Nema veze koje je vjere onaj ko krši svetost ramazana, problem je u tome što on svojim činom poziva i druge da to rade. Budući da svi ljudi nisu intelektualno moćni da spoznaju istinu od neistine, onda je slabe karaktere vrlo lahko navesti da čine ono što čine navedeni kršioci zakona.

Imam Homeini izdao je fetvu da ako neko slučajno osuđeniku na smrt opali šamar, on ima pravo uzvratiti istom mjerom, a smrtna presuda opet će se izvršiti.

O vrstama upute

Ostalo nam je da pojasnimo uputu jezikom i riječju, koja se stiče pozivom, riječima, knjigom – i to je posao Božijih poslanika a.s. To su ljudi koji dolaze sa naročitom misijom, sa odabranom knjigom, koji upućuju ljude određenim zakonima, pomoću kojih ovi idu pravcem istine. Ova vrsta upute prisutna je oduvijek: otkad ima ljudi, ima i poslanika. Osobenost poslaničke upute njena je prihvatljivost ljudskom fitretu.

وَجَاء مِنْ أَقْصَى الْمَدِينَةِ رَجُلٌ يَسْعَى قَالَ يَا قَوْمِ اتَّبِعُوا الْمُرْسَلِينَ اتَّبِعُوا مَن لاَّ يَسْأَلُكُمْ أَجْرًا وَهُم مُّهْتَدُونَ

I s kraja grada žurno dođe jedan čovjek i reče: “O narode moj, slijedi one koji su poslani! Slijedite one koji od vas ne traže nikakvu nagradu, a na pravom su putu! (Ja-sin, 20-21)

Spomenuti Božiji poslanici imaju dvije osobenosti koje nakon provjere prihvata ljudski fitret:

–  oni ne traže nikakvu nagradu,

–  upućuju govorom koji je zasnovan na argumentu i dokazu jasnom.

Znači, fitret i poslanstvo povezani su, što potvrđuju kur’anski ajeti.

إِنَّا أَوْحَيْنَا إِلَيْكَ كَمَا أَوْحَيْنَا إِلَى نُوحٍ وَالنَّبِيِّينَ مِن بَعْدِهِ وَأَوْحَيْنَا إِلَى إِبْرَاهِيمَ وَإِسْمَاعِيلَ وَإْسْحَقَ وَيَعْقُوبَ وَالأَسْبَاطِ وَعِيسَى وَأَيُّوبَ وَيُونُسَ وَهَارُونَ وَسُلَيْمَانَ وَآتَيْنَا دَاوُودَ زَبُورًا

Mi objavljujemo tebi kao što smo objavili Nuhu i vjerovjes-nicima poslije njega, a objavili smo i Ibrahimu, i Ismailu, i Ishaku, i Jakubu i unucima, i Isau, i Ejubu, i Junusu, i Harunu, i Sulejmanu, a Davudu smo dali Zebur. (En-Nisa, 163)

Sve su ovo poslanici koji donose radosnu vijest i opomenu. Zašto to čine? Da ne bi ljudi imali nikakva dokaza pred Bogom poslije poslanika. Da nije došao poslanik, ljudi bi rekli da nisu imali upute. Kada dođu poslanici i izlože uputu, ljudi nemaju više nikakva izgovora pred Bogom.

Sada se nameće pitanje: Kakva je razlika između upute jezikom i upute fitretom? Moramo imati na umu da su neophodne obje upute, ne mogu jedna bez druge jer se međusobno podržavaju.

Postavlja se sada i drugo pitanje: koje su zajedničke tačke između upute putem fitreta i upute putem poslanstva, a koje su tačke gdje se ove dvije upute razilaze? Ako nema zajedničkih tačaka, ove dvije upute ne podržavaju jedna drugu, a ako nema različitosti, onda nema smisla za postojanjem obje upute.

Rekli smo da nam je dat potencijal da možemo stići do cilja koji nam je određen. Također smo rekli da uputa može biti ili putem fitreta ili pomoću jezika (poslanika). Uputa putem fitreta jest uputa koja dolazi iz čovjekove nutrine i ona je odraz njegovog dubinskog osjećaja. Druga uputa tiče se poslanika. Ovo potvrđuje i prvi ajet sure Ibrahim:

الَر كِتَابٌ أَنزَلْنَاهُ إِلَيْكَ لِتُخْرِجَ النَّاسَ مِنَ الظُّلُمَاتِ إِلَى النُّورِ بِإِذْنِ رَبِّهِمْ إِلَى صِرَاطِ الْعَزِيزِ الْحَمِيدِ

Elif-lam-ra. Knjigu ti objavljujemo zato da ljude, voljom njihova Gospodara, izvedeš iz tmina na svjetlo, na put Silnoga i Hvaljenoga. (Ibrahim, 1)

Zašto su nam potrebne obje upute, i fitretska i uputa pomoću jezika?

Da bismo ovo pojasnili, malo ćemo skrenuti sa glavne teme. Zakon života nam je jasan. Ako želimo dati odgovor na neko pitanje ili raspravu, trebamo voditi računa o tri stvari:

– trebamo shvatiti ono što čujemo (pojašnjenje pojma),

–  da li je to nešto postojano ili je legenda (svi smo čuli za aždahu, ali ne znamo da li postoji),

– od čega je to stvoreno i ko ga je stvorio.

Iz ovoga slijede tri osnovna pitanja u logici uopće: ma, hel, li (maza), šta je to, da li postoji i zašto postoji?

Da bismo odgovorili na prethodna pitanja, moramo prvo razjasniti šta je fitret, zatim da li postoji ili ne i ako postoji, zašto postoji i koji je smisao njegovog postojanja?

Dvije osnovne definicije fitreta

1. Nešto je fitretsko ako u svim vremenima ljudi o tome misle jednako. Tako svi u svom fitretu shvataju da izvan nas kao bića postoji svijet koji nas okružuje. To su uvijek svi prihvatali u svim vremenima. Čak su i sofisti, koji su sve ne-girali, ovo prihvatili, jer i oni kada ogladne, idu jesti, a kada ožedne, piju vodu, a ne svoje misli, kada ih zvijer napadne, bježe. Dakle, svi se na svijetu slažu oko ove prve tačke, a to je da žive u nekom svijetu koji ih okružuje.

2. Čovjek shvata neke stvari unutar sebe i te stvari svi shvataju i prihvataju na isti način. Znači, doživljavamo svijet iznutra isto kao što i drugi čine i svjesni smo toga. Postoji i tzv. prisutno znanje (ilme huzuri) putem kojeg se shvata postojanje Boga. Svaki čovjek u dubini svoje duše prihvata ovu činjenicu i kaže da mu treba Uzvišeno Biće i da je ovisan o Njemu, iako se ljudi razlikuju po poimanju te Uzvišenosti. Neki će to shvatiti kao neke kipove, a neki u vidu istinskog Boga. Svi u svojoj nutrini osjećamo potrebu za tim Uzvišenim koji će nas “uzeti za ruku i povesti”. To se pokazalo i u praksi pa bez obzira o kome je riječ, o vjernicima ili nevjernicima, svi se okreću svom Uzvišenom kada se nađu u očajnoj situaciji. Neko je pitao praunuka Poslanikovog s.a.v.a., Džafera es-Sadika a.s., šta je Bog. On mu je odgovorio: “Da li si se ikada našao u bezizlaznoj situaciji gdje ti niko ne može pomoći?” On odgovori da jeste jer radi na moru pa je često u takvim situacijama. Praunuk Poslanikov mu odgovori: “Kada se nađeš u valovima morskim, kuda god ti se srce okrene tada, tu je Bog, On biva najbliži svojim stvorenjima kada su u najtežoj situaciji.”

Tako se u 30. ajetu sure Er-Rum kaže:

فَأَقِمْ وَجْهَكَ لِلدِّينِ حَنِيفًا فِطْرَةَ اللَّهِ الَّتِي فَطَرَ النَّاسَ عَلَيْهَا لَا تَبْدِيلَ لِخَلْقِ اللَّهِ ذَلِكَ الدِّينُ الْقَيِّمُ وَلَكِنَّ أَكْثَرَ النَّاسِ لَا يَعْلَمُونَ

Ti upravi lice svoje vjeri, kao pravi vjernik, fitretu Allahovu, prema kojem je On ljude načinio – nema promjene u Alla-hovu stvaranju. To je ispravna vjera, ali većina ljudi to ne zna.

Šta je to čista vjera? To je, ustvari, fitret Božiji, supstanca prema kojoj je Bog stvorio čovjeka. To je nešto u dubini čovjeka na temelju čega je stvorena cijela njegova Kreacija. Od početka svijeta do kraja nema promjene fitreta. To je ta stabilna i čvrsta vjera. Fitret je ono što čovjeka u materijalnom svijetu upućuje na najkraću stazu prema Bogu. Naprimjer, voda će teći linijom manjeg otpora, tj. tamo gdje joj je najveći pad. Čovjek u svojoj duši osjeća da je on potrebito stvorenje (za neki cilj) i da treba oslonac u nekom uzvišenijem biću. Ako želi živjeti, mora riješiti problem svoje egzistencije (hrana, odjeća, grijanje, svjetlost) i shvata da za to treba koristiti svoj mozak, a da bi i to mogao, mora biti zdrav. Čovjek je svjestan da sve ove potrebe priskrbljuje neko za njega, a taj Neko nije s Ovog svijeta. Međutim, čovjek mora iskoristiti i svoje potencijale koje ima: pa ako je žedan, mora tragati za vodom, niko mu je naći, ako mu je hladno, treba obezbijediti sebi grijanje. Kada čovjek krene u potragu za hranom, shvati da i hrana (biljke i životinje) treba svoju hranu, svjetlost. Svako na svijetu slaže se s ovim činjenicama.

Fitret je potvrđen u Kur’anu i upravo nam on ukazuje na našu ovisnost i poziva nas ka Uzvišenom biću.

Sada ćemo razmotriti koje su to zajedničke tačke između upute putem fitreta i upute pomoću jezika, a gdje se one razdvajaju. Ono u čemu se razlikuju fitret i poslanstvo ukazuje na potrebu nečije upute izvana (poslaničke upute), iznad nas.

Prvo ćemo ipak nabrojati zajedničke tačke ove dvije upute:

1. Obje upute pripadaju Božanskom stvaranju i izraz su Božije volje,

2. I poslanstvo i fitret upućuju čovjeka prema istom cilju, a taj cilj jeste vječna sreća i spas,

3. Poslanstvo i fitret međusobno se potpomažu, nijedno ne bi moglo bez onog drugog,

4. Oboje naglašavaju potrebu za onim drugim bez kojeg ne može ništa učiniti.

Sada ćemo vidjeti u čemu se spore:

1. Fitret je opći, pripada svim ljudima; svaki čovjek propao bi bez fitreta. To bi bilo adekvatno situaciji da neko pusti čovjeka da hoda po minskom polju koje nije obilježeno. Svi su ljudi uvijek imali taj fitret. Fitret je svjetiljka čovjeku (čak i kafiru) u materijalnom svijetu.

2. Svi ljudi imaju isti fitret, takav im je stvoren i po kvalitetu i intezitetu. Poslanik s.a.v.a. kaže da je svako dijete rođeno sa čistim fitretom, osim kada ga vanjski faktori skrenu s njega. Spominjali smo ajete u kojima se kaže:

 

وَنَفْسٍ وَمَا سَوَّاهَا فَأَلْهَمَهَا فُجُورَهَا وَتَقْوَاهَا

I duše i Onoga Koji je stvori pa joj put dobra i put zla shvatl-jivim učinio. (Eš-Šems, 7-8)

Vanjski faktori mogu pojačavati ili slabiti intenzitet fitreta. To je razlog zašto čovjek ima razne potencijale u sebi. Kada se čovjek orijentira na jedan potencijal, neki drugi mu slabi. I grijeh može biti jedan od razloga zašto zapostavljamo neke svoje potencijale, a može i ekstremnost u nečemu biti razlog zapostavljanja drugih stvari.

Uzvišeni Allah u suri El-Džasija, u 23. ajetu, nabrojao je sve faktore koji nam umanjuju moć pozitivnog potencijala zahvaljujući našem davanju prednosti strastima.

أَفَرَأَيْتَ مَنِ اتَّخَذَ إِلَهَهُ هَوَاهُ وَأَضَلَّهُ اللَّهُ عَلَى عِلْمٍ وَخَتَمَ عَلَى سَمْعِهِ وَقَلْبِهِ وَجَعَلَ عَلَى بَصَرِهِ غِشَاوَةً فَمَن يَهْدِيهِ مِن بَعْدِ اللَّهِ أَفَلَا تَذَكَّرُونَ

Reci ti Meni ko će uputiti onoga koji je strast svoju za boga svoga uzeo, onoga koga je Allahu zabludi ostavio, a da je on toga svjestan bio, i sluh njegov i srce njegovo zapečatio, a pred oči njegove koprenu stavio? Ko će mu, ako neće Allah, na Pravi put ukazati? Zašto se na urazumite?

Šta se ovdje desilo? Čovjek ima fitret koji ga upućuje na pravi pravac, ali strasti stupaju na scenu i navode ga na drugi, naravno, krivi put.

Fitret se može i pojačati. Tako posljednji ajet sure Ankebut kaže:

وَالَّذِينَ جَاهَدُوا فِينَا لَنَهْدِيَنَّهُمْ سُبُلَنَا وَإِنَّ اللَّهَ لَمَعَ الْمُحْسِنِينَ

One koji se budu zbog Nas trudili Mi ćemo, sigurno, putevima koji Nama vode uputiti; a Allah je, zaista, na strani onih koji dobra djela čine! (El-‘Ankebut, 69)

Ako je nečiji fitret npr. kao svijeća, svojim trudom on može učiniti da svijeća preraste u sijalicu snage 200 vati.

Kad je poslanstvo u pitanju, ono za razliku od fitreta ne pripada svim ljudima, nije univerzalno. Nisu svi ljudi u svim vremenima čuli govor Poslanika, ni direktno ni indirektno. Poslanstvo nije bilo jednako dostupno svima, ali u Kur'anu se navodi i jedan izuzetak iz toga:

وَمَا كُنَّا مُعَذِّبِينَ حَتَّى نَبْعَثَ رَسُولاً

A Mi nijedan narod nismo kaznili dok poslanika nismo poslali! (El-Isra’, 15)

Moguće je, dakle, da nekom narodu nije stigao poslanikov govor, ali fitretska uputa stiže svima i ista je za svakog. Prirodna je stvar da je onima koji su bili bliže Poslaniku i koji su svoje fitretske sposobnosti dobro iskoristili ojačan i din i fitret. Poslanik s.a.v.a. jednom je rekao: “Blago se onima koji čuju moj govor i prenose ga generacijama poslije njih koji su znaniji.” Naprimjer, kada je Poslanik s.a.v.a. narodu svom rekao da je Kur’an poput Sunca: ako je Sunce za sva vremena, onda je i Kur’an. Ljudi u to vrijeme nisu znali ništa o Suncu osim da je “usijana lopta”. Međutim, danas ljudi mnogo znaju o Suncu i mnogo im je jasniji taj hadis koji su prenijeli ljudi koji su manje učeni od njih.

Postoji i hadis koji kaže: “Ko god doživi četrdeset godina a nije štap uzeo, grešan je.”

Poslije se raspravljalo zašto je Poslanik to rekao, pa su neki “eksperti” zaključili da čovjek bez štapa može negdje pasti i razbiti se. Međutim, pravo tumačenje je: u 40. godini dostiže se najzrelija dob, upotpunjen je čovjek kad je znanje u pitanju. Štap je, ustvari, ispravna misao, na nju se tada treba osloniti.

Fitret je uvijek isti, u svim vremenima i kod svih ljudi

Da rezimiramo, fitret je uvijek isti, u svim vremenima i svim ljudima isti je, a poslanstvo ipak nije jednako dostupno svima.

Rekli smo prije da Kur’an nema protivrječnosti. Međutim neko ko želi to opovrgnuti reći će da je našao jednu protivrječnost i navest će 24. ajet sure Fatir:

إِنَّا أَرْسَلْنَاكَ بِالْحَقِّ بَشِيرًا وَنَذِيرًا وَإِن مِّنْ أُمَّةٍ إِلَّا خلَا فِيهَا نَذِيرٌ

Mi smo te poslali s Istinom da radosne vijesti donosiš i da opominješ; a nije bilo naroda kome nije došao onaj koji ga je opominjao.

Znači, svi ljudi su imali onoga koji opominje. Međutim, u 6. ajetu sure Ja-sin kaže se naizgled oprečna stvar:

لِتُنذِرَ قَوْمًا مَّا أُنذِرَ آبَاؤُهُمْ فَهُمْ غَافِلُونَ

Da opominješ narod čiji preci nisu bili opominjani, pa je ravnodušan!

Ova dva ajeta, površno gledano, očigledno su međusobno suprotstavljena. Međutim za ovo postoji objašnjenje. U navedenom ajetu sure Fatir misli se na fitretsku uputu, koja je, kako smo rekli, u svim vremenima svima ista. Upravo je fitret taj koji upozorava čovjeka iznutra da ne učini bilo kakvo zlo.

Nema čovjeka na svijetu koji ne zna da je ubiti dijete zlo. Sjetimo se diktatora svijeta koji svoje zlo nastoje opravdati lijepim riječima, jer osjećaju da sve to moraju umotati u formu pravednosti, jer su, po svom fitretu, svjesni da je pravda dobra, a nepravda zla. Isto tako niko na svijetu neće reći da su izdaja i nasilje dobri, a da je humanost loša. Osvrnimo se još jednom na posljednji ajet sure Ankebut koji glasi:

وَالَّذِينَ جَاهَدُوا فِينَا لَنَهْدِيَنَّهُمْ سُبُلَنَا وَإِنَّ اللَّهَ لَمَعَ الْمُحْسِنِينَ

One koji se budu zbog Nas trudili Mi ćemo, sigurno, putevima koji Nama vode uputiti; a Allah je, zaista, na strani onih koji dobra djela čine!

Ako neko zna da je pravdenost lijepa stvar i bori se za to – tada slijedi Božanska uputa. Uzmimo za primjer neko džahilsko selo u kojem njegovi stanovnici odjednom primaju islamIslam, a da ih niko nije otišao tamo pozvati. To je njihov fitret shvatio da je islamIslam prava vjera.

Navedimo primjer jednog Nijemca koji je primio islamIslam: Čovjek je cijeli život bio pravedan, pomagao siromahe, besplatno im radio, potom se oženio Lejlom i primio islamIslam. Lejla je bila samo posljednja kap u punoj čaši islamaIslama. On je i sam rekao da je cijeli život živio islamski, a da toga nije bio svjestan. Zašto onda islamske zemlje u većini slučajeva pogađa siromaštvo? Zato što su zaboravili ono što su znali po fitretu i poslanstvu, i nisu to činili.

Što se tiče 6. ajeta sure Ja-sin, radi se o uputi pomoću poslanstva. U 22. ajetu iste sure stoji:

وَمَا لِي لاَ أَعْبُدُ الَّذِي فَطَرَنِي وَإِلَيْهِ تُرْجَعُونَ

Zašto da se ne klanjam Onome Koji me je stvorio, a Njemu ćete se vratiti?

Ovdje imamo glagol fetare – stvoriti, koji je istog korijena kao fitret, pa se u ovom ajetu podrazumijeva “pomoću fitreta stvoriti”. Znači, nekad sam bio ništa, pa me je stvorio, pa ću se Njemu vratiti, jer nije me stvorio bez cilja. Zato Ga moramo obožavati, klanjati Mu i hoditi prema Njemu. Bit čovječija počiva na tri stvari: misao, ahlak ili djelo. Njegovo djelo rezultat je njegovog morala (ahlaka), a moral je rezultat misli. Vidimo da je ahlak u sredini. S jedne strane mu je misao, a s druge djelo. Misao potiče iz duše, iz našeg bitka. Ako je bit od Boga, onda i svi učinci našeg bitka moraju biti činjeni u ime svog Gospodara da bi On bio zadovoljan.

U 22. ajetu sure Ja-sin radi se o čovjeku koji se obraća narodu, nastojeći pobuditi fitret kod ljudi. Onaj koji opominje je, ustvari, fitret. Dakle, svakome kome je bilo dostupno poslanstvo a nije poslušao, sljeduju kazne, što ne mora biti isto i za fitretsku nepos-lušnost (bez dostupnog poslanstva). Da pojasnimo, neće neki eskim ili indijanac biti kažnjen zato što nije klanjao pet namaza, već ako je neki zulum učinio jer je po fitretu znao da čini zulum (njegov fitret mu je jasno govorio šta je dobro, a šta zlo). U suri Nisa’ od 97. do 99. ajeta spominje se grupa ljudi koji će na Sudnjem danu biti među nesretnicima.

إِنَّ الَّذِينَ تَوَفَّاهُمُ الْمَلآئِكَةُ ظَالِمِي أَنْفُسِهِمْ قَالُواْ فِيمَ كُنتُمْ قَالُواْ كُنَّا مُسْتَضْعَفِينَ فِي الأَرْضِ قَالْوَاْ أَلَمْ تَكُنْ أَرْضُ اللّهِ وَاسِعَةً فَتُهَاجِرُواْ فِيهَا فَأُوْلَـئِكَ مَأْوَاهُمْ جَهَنَّمُ وَسَاءتْ مَصِيرًا إِلاَّ الْمُسْتَضْعَفِينَ مِنَ الرِّجَالِ وَالنِّسَاء وَالْوِلْدَانِ لاَ يَسْتَطِيعُونَ حِيلَةً وَلاَ يَهْتَدُونَ سَبِيلاً فَأُوْلَـئِكَ عَسَى اللّهُ أَن يَعْفُوَ عَنْهُمْ وَكَانَ اللّهُ عَفُوًّا غَفُورًا

Kad (meleci) budu uzimali duše onima koji su se prema sebi ogriješili, meleci će upitati: “Šta je bilo s vama?” “Bili smo potlačeni na Zemlji” – odgovorit će. “Zar Allahova Zemlja nije prostrana i zar se niste mogli nekud iseliti?” – reći će meleci, i zato će njihovo prebivalište biti Džehennem, a užasno je on boravište. Samo nemoćnim muškarcima, i ženama, i djeci, koji nisu bili dovoljno snalažljivi i nisu znali puta, Allah će, ima nade, oprostiti jer Allah briše grijehe i prašta.

 

Rahmetli Tabatabai din i fitret doveo je u vezu kroz 170. ajet sure El-A'raf:

وَالَّذِينَ يُمَسَّكُونَ بِالْكِتَابِ وَأَقَامُواْ الصَّلاَةَ إِنَّا لاَ نُضِيعُ أَجْرَ الْمُصْلِحِينَ

A oni koji se čvrsto drže Knjige i koji obavljaju molitvu – pa, Mi doista nećemo dopustiti da propadne nagrada onima koji čine dobra djela.

Kako se na Zemlji uopće uspostavlja nered i fesad?

Ako želimo pravilno odrediti korijen nereda, trebamo se podsjetiti na dva prethodno spomenuta ajeta:

فَأَقِمْ وَجْهَكَ لِلدِّينِ حَنِيفًا فِطْرَةَ اللَّهِ الَّتِي فَطَرَ النَّاسَ عَلَيْهَا لَا تَبْدِيلَ لِخَلْقِ اللَّهِ ذَلِكَ الدِّينُ الْقَيِّمُ وَلَكِنَّ أَكْثَرَ النَّاسِ لَا يَعْلَمُونَ

Ti upravi lice svoje vjeri, kao pravi vjernik, fitretu Allahovu, prema kojem je On ljude načinio – nema promjene u Alla-hovu stvaranju. To je ispravna vjera, ali većina ljudi to ne zna. (Er-Rum, 30)

A u suri Ali-Imran, početak 19. ajeta, kaže se: Allahu je prava vjera jedino – islam.

Ako ova dva ajeta sravnimo, doći ćemo do dva lijepa zaključka:

1.Uvijek je izvor nereda na zemlji izbacivanje fitreta izvan funkcije. Ne može se desiti da se pojavi neki nered u društvu a da fitret nije blokiran.

2. Islam nije suhoparna vjera, sastavljena od nekih oporih propisa koji se svode na ono što se smije ili ne smije, što se mora ili ne mora. IslamIslam je, ustvari, utemeljen na shvatanju i poimanju zakona Božijeg stvaranja. Kako cvijet u dobrim uvjetima lijepo procvjeta, tako i onaj ko shvati ove Božanske zakone sam procvjeta.

Da se podsjetimo, dvije su vrste upute koje se nude čovječanstvu: fitretska i uputa putem jezika (poslanstva). Ove dvije upute imaju svoje dodirne tačke, ali se negdje i razlikuju. Uzvišeni je rekao da se Pravi put postiže čvrstim držanjem Knjige i obavljanjem namaza, a nered se postiže napuštanjem ovoga dvoga. Da vidimo sad kako se taj nered (fesad) ostvaruje u društvu?

Tabatabai u svom tefsiru tumači ajete (161-171) sure El-A'raf, koje navodimo ovdje:

وَإِذْ قِيلَ لَهُمُ اسْكُنُواْ هَـذِهِ الْقَرْيَةَ وَكُلُواْ مِنْهَا حَيْثُ شِئْتُمْ وَقُولُواْ حِطَّةٌ وَادْخُلُواْ الْبَابَ سُجَّدًا نَّغْفِرْ لَكُمْ خَطِيئَاتِكُمْ سَنَزِيدُ الْمُحْسِنِينَ

161. A kada im je bilo rečeno: “Nastanite se u ovom gradu i jedite odakle hoćete i recite: ‘Oprosti!’, a na kapiju uđite glava pognutih – oprostit ćemo vam grijehe vaše, a onima koji dobra djela čine dat ćemo i više!”

فَبَدَّلَ الَّذِينَ ظَلَمُواْ مِنْهُمْ قَوْلاً غَيْرَ الَّذِي قِيلَ لَهُمْ فَأَرْسَلْنَا عَلَيْهِمْ رِجْزًا مِّنَ السَّمَاء بِمَا كَانُواْ يَظْلِمُونَ

162. Onda su oni nepravedni među njima zamijenili drugom riječ koja im je bila rečena, i Mi smo na njih s Neba kaznu spustili zato što su stalno nepravedni bili.

واَسْأَلْهُمْ عَنِ الْقَرْيَةِ الَّتِي كَانَتْ حَاضِرَةَ الْبَحْرِ إِذْ يَعْدُونَ فِي السَّبْتِ إِذْ تَأْتِيهِمْ حِيتَانُهُمْ يَوْمَ سَبْتِهِمْ شُرَّعاً وَيَوْمَ لاَ يَسْبِتُونَ لاَ تَأْتِيهِمْ كَذَلِكَ نَبْلُوهُم بِمَا كَانُوا يَفْسُقُونَ

163. I upitaj ih o gradu koji se nalazio pored mora kad su propise o suboti kršili: kada su im ribe, na oči njihove, dolazile dok su subotu svetkovali, a kad nisu svetkovali, one im nisu dolazile. Eto, tako smo ih u iskušenje dovodili zato što su stalno griješili.

وَإِذَ قَالَتْ أُمَّةٌ مِّنْهُمْ لِمَ تَعِظُونَ قَوْمًا اللّهُ مُهْلِكُهُمْ أَوْ مُعَذِّبُهُمْ عَذَابًا شَدِيدًا قَالُواْ مَعْذِرَةً إِلَى رَبِّكُمْ وَلَعَلَّهُمْ يَتَّقُونَ

164. A kad neki od njih rekoše: “Zašto opominjete narod koji će Allah uništiti ili ga teškim mukama namučiti?” – oni odgovoriše: “Da bismo se pred Gospodarem vašim opravdali i da bi se oni grijeha klonili.”

فَلَمَّا نَسُواْ مَا ذُكِّرُواْ بِهِ أَنجَيْنَا الَّذِينَ يَنْهَوْنَ عَنِ السُّوءِ وَأَخَذْنَا الَّذِينَ ظَلَمُواْ بِعَذَابٍ بَئِيسٍ بِمَا كَانُواْ يَفْسُقُونَ

165. I kada zaboraviše ono čime su bili opominjani, Mi izbavismo one koji su od nevaljalih djela odvraćali, a teškom kaznom kaznismo grešnike, zato što su stalno u grijehu bili.

فَلَمَّا عَتَوْاْ عَن مَّا نُهُواْ عَنْهُ قُلْنَا لَهُمْ كُونُواْ قِرَدَةً خَاسِئِينَ

166. I pošto su oni bahato odbili da se okane onoga što im se zabranjivalo, Mi smo im rekli: “Postanite majmuni prezreni!”

وَإِذْ تَأَذَّنَ رَبُّكَ لَيَبْعَثَنَّ عَلَيْهِمْ إِلَى يَوْمِ الْقِيَامَةِ مَن يَسُومُهُمْ سُوءَ الْعَذَابِ إِنَّ رَبَّكَ لَسَرِيعُ الْعِقَابِ وَإِنَّهُ لَغَفُورٌ رَّحِيمٌ

167. I Gospodar tvoj obznani da će do Sudnjega dana pre-puštati nad njima vlast nekome ko će ih na najgori način tlačiti. Gospodar tvoj je, doista, brz kad kažnjava, a On oprašta i samilostan je.

وَقَطَّعْنَاهُمْ فِي الأَرْضِ أُمَمًا مِّنْهُمُ الصَّالِحُونَ وَمِنْهُمْ دُونَ ذَلِكَ وَبَلَوْنَاهُمْ بِالْحَسَنَاتِ وَالسَّيِّئَاتِ لَعَلَّهُمْ يَرْجِعُونَ

168. I Mi smo ih po Zemlji kao narode raspodijelili: ima ih dobrih, a i onih koji to nisu; i u dobru i u zlu smo ih iskušavali da bi se opametili.

فَخَلَفَ مِن بَعْدِهِمْ خَلْفٌ وَرِثُواْ الْكِتَابَ يَأْخُذُونَ عَرَضَ هَـذَا الأدْنَى وَيَقُولُونَ سَيُغْفَرُ لَنَا وَإِن يَأْتِهِمْ عَرَضٌ مُّثْلُهُ يَأْخُذُوهُ أَلَمْ يُؤْخَذْ عَلَيْهِم مِّيثَاقُ الْكِتَابِ أَن لاَّ يِقُولُواْ عَلَى اللّهِ إِلاَّ الْحَقَّ وَدَرَسُواْ مَا فِيهِ وَالدَّارُ الآخِرَةُ خَيْرٌ لِّلَّذِينَ يَتَّقُونَ أَفَلاَ تَعْقِلُونَ

169. I poslije njih ostala su pokoljenja koja su Knjigu naslijedila i koja su kupila mrvice ovoga prolaznog svijeta, i govorila: “Bit će nam oprošteno!” A ako bi im opet dopalo šaka tako nešto, opet bi to činili. Zar od njih nije uzet zavjet u Knjizi – a oni čitaju ono što je u njoj – da će o Allahu samo istinu govoriti. Onaj svijet je bolji za one koji se grijeha klone; opametite se!

وَالَّذِينَ يُمَسَّكُونَ بِالْكِتَابِ وَأَقَامُواْ الصَّلاَةَ إِنَّا لاَ نُضِيعُ أَجْرَ الْمُصْلِحِينَ

170. A oni koji se čvrsto drže Knjige i koji obavljaju molitvu – pa Mi doista nećemo dopustiti da propadne nagrada onima koji čine dobra djela.

وَإِذ نَتَقْنَا الْجَبَلَ فَوْقَهُمْ كَأَنَّهُ ظُلَّةٌ وَظَنُّواْ أَنَّهُ وَاقِعٌ بِهِمْ خُذُواْ مَا آتَيْنَاكُم بِقُوَّةٍ وَاذْكُرُواْ مَا فِيهِ لَعَلَّكُمْ تَتَّقُونَ

171. A kada smo iznad njih brdo podigli – činilo se kao oblak – oni su bili uvjereni da će na njih pasti. “Prihvatite odlučno ono što smo vam dali, i neka vam je na umu ono što je u njemu – da biste bili pobožni!”

Tri vrste ljudi

U ovih deset ajeta možemo naći tri vrste ljudi:

1. zalimi (nasilnici),

2. neutralni,

3. oni koji se suprotstavljaju zalimima.

Kur’an prvo ističe karakteristike ovih ljudi, a zatim pojašnjava Božiji zakon stvaranja i zakone stvaranja nereda na Zemlji (od čega on počinje i kako se širi), da bi objasnio smisao vjere uopće. Na kraju nam biva jasno da je vjera sastavljena od dvije komponente: poslanstva i fitreta, po čemu imamo i dvije upute. Tabatabai konstatuje: Ako bismo ovim deset pridodali još nekoliko kur’anskih ajeta, dobili bismo zapravo potpuni mozaik čovječije ličnosti, kako bi ona trebala izgledati.

Kada sravnimo sve ove izrečene ajete, dolazimo do zaključka da čovjek nije ništa drugo nego ospoljavanje i oličenje njegovih fitretskih osobina. Zapravo, čovjek je oličenje Božanskih zakona koji upravljaju svijetom i zakona svoga fitreta. Kada kažemo zakona fitreta, mislimo na zakone koji se realizuju samim životom na Ovom svijetu putem sučeljavanja sa poslanstvom.

Tabatabai kaže da je njegov cilj pronaći odgovor na pitanje šta je prava vjera. Ono što svijet obično misli jest da je vjera kompozicija zakona u kojima se nešto dopušta ili zabranjuje, što, naravno, nije tačno. Din nije nešto što se bavi samo zabranama i halalima, on je, zapravo, spoznaja Božanskih zakona na njihovom izvoru, zakona fitreta, ujednačenje ovog dvoga i usmjeravanje ka zajedničkom glavnom cilju.

Din je došao da nam, između ostalog, ojača one potencijale koje posjedujemo unutar sebe, u svom srcu: ahlak, blagost, nježnost, um, razboritost itd. Ako neko prati pravilno ove postulate dina, onda, prema tumačenju Kur’ana, ne može zalutati, a od dina može odustati samo onaj kome je pamet oduzeta. Tako se i u Kur’anu kaže:

وَمَن يَرْغَبُ عَن مِّلَّةِ إِبْرَاهِيمَ إِلاَّ مَن سَفِهَ نَفْسَهُ وَلَقَدِ اصْطَفَيْنَاهُ فِي الدُّنْيَا وَإِنَّهُ فِي الآخِرَةِ لَمِنَ الصَّالِحِينَ

Vjeru Ibrahimovu izbjegava samo onaj ko je zaluđen. A Mi smo njega na Ovom svijetu odabrali, i na onom će biti među dobrima. (El-Bekara, 130)

Ako bi se ovo pravilo objelodanilo, svi bi to prihvatili, rekavši da je to nešto stvarno, prirodno, nešto što nam odgovara – svi, osim onih koji su ludi. Ali uvjet da ovo urodi valjanim plodom jeste da ono što imamo u sebi očistimo, a zatim da provedemo ovo pravilo.

Osim karakteristika triju vrsta ljudi, onih deset navedenih ajeta navode i neke anegdote iz života izraelskog naroda gdje se upravo mogu naći sve tri spomenute skupine ljudi, ističe Tabatabai. Kur'anske priče ne bave se historijom, nigdje nema datuma, ali one upravo prenose suštinu koja se slaže s fitretom čovječijim. Iz priča se može zaključiti da svaki naš postupak ili ponašanje povlači sa sobom i neki rezultat. Znači, loše ponašanje loš rezultat, a dobro ponašanje dobar rezultat.

Imam Ali a.s. u Nehdžul-Belagi kaže: “Zakoni Božanski isti su i na Nebu i na Zemlji.” Ovdje se misli da su zakoni isti u materijalnom i duhovnom svijetu, kao i u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, kao što je Bog isti u prošlosti sadašnjosti i budućnosti. To podrazumijeva da ti zakoni uvijek imaju svoju posljedicu.

U ovih deset ajeta govori se o tome kako su Jevreji dobili zadatak od Boga da uđu u jedan grad u Palestini, da ga osvoje i pokore njegove tadašnje stanovnike. Ali Kur'an kaže da Jevreji nisu izvršili svoju obavezu i onda su osuđeni i od Boga prokleti na četrdeset godina lutanja po Sinaju.

U suri El-Maida od 20. do 26. ajeta govori se o njima:

وَإِذْ قَالَ مُوسَى لِقَوْمِهِ يَا قَوْمِ اذْكُرُواْ نِعْمَةَ اللّهِ عَلَيْكُمْ إِذْ جَعَلَ فِيكُمْ أَنبِيَاء وَجَعَلَكُم مُّلُوكًا وَآتَاكُم مَّا لَمْ يُؤْتِ أَحَدًا مِّن الْعَالَمِينَ

20. A kada Musa reče narodu svome: “O narode moj, sjetite se Allahove blagodati prema vama kada je neke od vas vjerovjesnicima učinio, a mnoge vladarima, i dao vam ono što nijednom narodu nije dao;

يَا قَوْمِ ادْخُلُوا الأَرْضَ المُقَدَّسَةَ الَّتِي كَتَبَ اللّهُ لَكُمْ وَلاَ تَرْتَدُّوا عَلَى أَدْبَارِكُمْ فَتَنقَلِبُوا خَاسِرِينَ

21. O narode moj, uđite u Svetu zemlju, koju vam je Allah dodijelio, i ne uzmičite nazad, pa da se vratite izgubljeni” –

قَالُوا يَا مُوسَى إِنَّ فِيهَا قَوْمًا جَبَّارِينَ وَإِنَّا لَن نَّدْخُلَهَا حَتَّىَ يَخْرُجُواْ مِنْهَا فَإِن يَخْرُجُواْ مِنْهَا فَإِنَّا دَاخِلُونَ

22. oni rekoše: “O Musa! u njoj je nemilosrdan narod i mi u nju nećemo ući dok god oni iz nje ne iziđu, a ako iziđu, mi ćemo onda sigurno ući.”

قَالَ رَجُلاَنِ مِنَ الَّذِينَ يَخَافُونَ أَنْعَمَ اللّهُ عَلَيْهِمَا ادْخُلُواْ عَلَيْهِمُ الْبَابَ فَإِذَا دَخَلْتُمُوهُ فَإِنَّكُمْ غَالِبُونَ وَعَلَى اللّهِ فَتَوَكَّلُواْ إِن كُنتُم مُّؤْمِنِينَ

23. Dva čovjeka koja su se Allaha bojala i kojima je On darovao milost Svoju rekoše: “Navalite im na kapiju, pa kad kroz nju prođete, bit ćete sigurno pobjednici; a u Allaha se pouzdajte, ako ste vjernici!”

قَالُواْ يَا مُوسَى إِنَّا لَن نَّدْخُلَهَا أَبَدًا مَّا دَامُواْ فِيهَا فَاذْهَبْ أَنتَ وَرَبُّكَ فَقَاتِلا إِنَّا هَاهُنَا قَاعِدُونَ

24. “O Musa ” – rekoše oni – “dok god su oni u njoj mi nećemo u nju ulaziti! Hajde ti i Gospodar tvoj pa se bijte, mi ćemo ovdje ostati!”

قَالَ رَبِّ إِنِّي لا أَمْلِكُ إِلاَّ نَفْسِي وَأَخِي فَافْرُقْ بَيْنَنَا وَبَيْنَ الْقَوْمِ الْفَاسِقِينَ

25. “Gospodaru moj ” – reče Musa – “ja osim sebe imam moć samo nad bratom svojim; zato presudi nama i ljudima grešnim!”

قَالَ فَإِنَّهَا مُحَرَّمَةٌ عَلَيْهِمْ أَرْبَعِينَ سَنَةً يَتِيهُونَ فِي الأَرْضِ فَلاَ تَأْسَ عَلَى الْقَوْمِ الْفَاسِقِين

26. “Četrdeset godina oni će zemljom lutati” – reče On – “jer će im Sveta zemlja zabranjena biti, a ti ne tuguj za narodom grešnim!”

Koja je bila svrha četrdesetogodišnjeg jevrejskog lutanja?

Svrha je da generacijski izumre neposlušna generacija i da niko, nakon četrdeset godina, od te generacije ne bi ušao u sveti grad.

I dalje Kur’an navodi priču o sudbini ljudi na obali mora. To su oni koji su Božije zakone stavili pod noge i oni, Jevreji, kojima je bila subota određena za mirovanje i zabranjen ribolov, a oni su baš tada lovili. A zašto? Dogodilo se da su ribe upravo subotom dolazile narodu na dohvat ruke sa svih strana, a na prelazu subote na nedjelju bi se povlačile i odlazile u dubinu mora. Ribe su slate Jevrejima, stoji dalje u Kur’anu, kao ispit i iskušenje, da bi Bog vidio kako će postupati. Cilj je bio razdvojiti dobročinioce od onih nasilnika i kršilaca zakona.

Ovdje dolazimo do jednog vrlo lijepog moralnog zaključka. Kada Kur’an kaže da je sve što je na Zemlji i nebesima Njegovo, ne smijemo to smatrati kao neku frazu, već trebamo shvatiti da sva bića, kako u prošlosti, tako i u budućnosti i sadašnjosti, i u svakom momentu, postupaju po Njegovom naređenju. I mnoge stvari koje se nama danas zbivaju u našim životima, ako malo pažljivije promotrimo, vidjet ćemo da su samo testovi Božanski. Nama se upravo danas mnoge privlačne stvari događaju, a haram su. Naprimjer, nudi nam se odlazak na neko mjesto gdje ima harama, jeftino i nagodno, i mi sebe brzo uvjerimo da je to dobro.

Vrlo je zanimljv jedan hadis u vezi s ovim: “O ljudi, klonite se grijeha jer kada čovjek kroči stepenicama griješenja, treba se pripaziti da ne pređe jednu stepenicu više za koju se Allah zakleo ko je pređe da mu neće podariti uspjeh shvatanja vjerskih načela i da mu nema više povratka nazad.” A odakle mi znamo da grijeh koji činimo nije na posljednjoj kritičnoj stepenici?

Uvijek smo na testu između Boga, s jedne strane, i naših strasti, odnosno šejtana, s druge strane. Izaberemo li Boga, uvijek smo u Džennetu, a izaberemo li, pak, stranu šejtana, eto nas u Džehennemu.

Sjedio je jednom Božiji Poslanik s.a.v.a. u društvu ashaba i najednom oni primijetiše da se njegovo lice promijeni. Pitaju ga: “Šta bi, Božiji Poslaniče, šta te to oneraspoloži?” Poslanik s.a.v.a. odgovori: “Prije sedamdeset godina jednog su bacili odozgo s vrha u džehennemsku provaliju i sada je nakon sedamdeset godina putovanja pao na dno provalije.”

Imam Homeini kaže da oni koji su prethodni hadis doslovno shvatili, nisu razumjeli njegov smisao. Zapravo je Božiji Poslanik htio reći da je umro čovjek koji je sedamdeset godina svog života proveo u suprotstavljanju Bogu, sve što je govorio, mislio, radio, činio bilo je džehenemsko. Danas je on, ustvari, umro i otišao u Džehennem.

Znači, smisao ovog ajeta bio je da nam kaže da smo uvijek na testu, kao što su Jevreji bili iskušani ribama subotom. Međutim, oni su mislili Boga prevariti, pa su pravili mali vještački zaliv i stavili branu gdje su ribe, pa su ih onda drugi dan (u nedjelju) lovili.

Drugu skupinu, rekli smo, čine neutralci. Kur’an ima lijepo pojašnjenje za neutralce: za vrijeme krize i nevolja od njih nema nikakve koristi, a kada je podjela ratnog plijena u pitanju, oni su najgrlatiji i najrevnosniji.

Treća skupina ona je koja navraća na dobro a odvraća od zla. Kur’an kaže da dolaze neutralci i navraćaju: Budući da kafiri ne slušaju Božije direktive, naredbe, zakone Njegove, što bi vas slušali. Ostavite ih i prepustite Bogu – neka On čini od njih šta hoće. Skupina koja odvraća od zla i zapovijeda dobro odgovorit će da će oni i dalje nastaviti s opominjanjem iz dva razloga:

– da imamo kod Boga izgovor da smo nešto učinili,

–  postoji još uvijek velika nada da će se oni vratiti Bogu, jer srca su u Božijim rukama – možda će jedan naš savjet biti dovoljan da pokrene njihova srca.

Tabatabai je izveo jedan zaključak: Grupa koja odvraća od zla i upućuje na dobro naglašava da im je to što rade isprika kod vašeg Gospodara (Rabbikum), a ne kažu kod našeg Gospodara (Rabbina). Tabatabai objašnjava da oni žele reći da je to vaš Gospodar i ovo što mi činimo činimo u ime vašeg Gospodara i vi isto tako imate prema Gospodaru istu dužnost. Pošto oni koji idu za svojim ribama koje im se pojavljuju subotom, pa ih loveći krše zakon, i vi isto tako kršite zakon što ste neutralni, jer i vi morate odvraćati od zla i navraćati na dobro.

Obaveza upućivanja na dobro i odvraćanja od zla nije zato da se neko spriječi u grijehu, nego zato što je to pojedinačna dužnost svakog od nas. Vrlo je bitna poenta i to da upućivanje na dobro i odvraćanje od zla ne smije biti u srazmjeri s time kako oni (upućivani) to prihvaćaju. Upućivaću bi trebalo biti svejedno kako će upućivani reagovati (tj. da li će prihvatiti poziv ili će ga arogantno odbiti). I ovo je vrlo važna stavka u društvenim relacijama.

Ako ovo budemo imali na umu, imat ćemo dva pozitivna ishoda. S jedne strane nećemo se umoriti čineći to i, s druge strane, uopće nas neće zanimati šta ljudi misle o tom našem pozivanju. Zašto? Zato što mi od ljudi ništa zauzvrat ne tražimo za to što činimo. Izvršili smo vjersku obavezu, a nagradu ionako očekujemo od svoga Gospodara.

Zašto Džehennem ima sedam vrata, a Džennet osam?

وَإِنَّ جَهَنَّمَ لَمَوْعِدُهُمْ أَجْمَعِينَ لَهَا سَبْعَةُ أَبْوَابٍ لِّكُلِّ بَابٍ مِّنْهُمْ جُزْءٌ مَّقْسُوم

Za sve njih mjesto sastanka Džehennem će biti, On će sedam kapija imati i kroz svaku će određen broj njih proći. ( Hidžr, 43-44)

Poslanik s.a.v.a. kaže: “Ovaj svijet je njiva na kojoj se sije za Ahiret.”

Ko god polazi na Onaj svijet, mora krenuti s ovog i mora proći kroz ova vrata, bilo džehennemska ili džennetska. Mi smo ti koji sebi otvaramo neka od navedenih vrata.

Svaki insan ima osam čula za shvatanje: pet čula su zahirska čula (čulo vida, sluha, okusa, mirisa i dodira), a preostala tri su unutar čovjeka, u batinu, a to su: akl (razum), hijal (mašta) i vahima (savjest ili podsvijest)

Vahima (savjest) je čulo kojim osjećamo radost ili razočarenje u prvi mah kada neko, npr., uđe na vrata. Hijal (mašta) je stanje kada formiramo sebi slike minulih događaja. Svako od ovih osam čula ima po dva usmjerenja: jedan prema Džehennemu, jedan prema Džennetu. Naprimjer, pomoću čula vida možemo sebe odvesti u Džennet ili Džehennem, isto tako i pomoću čula sluha. Osmo čulo koje nas vodi samo u Džennet jeste akl. Odgovor zašto je to tako imamo u 30. ajetu sure El-Bekara:

وَمَن يَرْغَبُ عَن مِّلَّةِ إِبْرَاهِيمَ إِلاَّ مَن سَفِهَ نَفْسَهُ

Vjeru Ibrahimovu izbjegava sano onaj koji je zaluđen.

Pitali su Božijeg Poslanika s.a.v.a. šta je to akl. Odgovorio je da je to ono čime se robuje Bogu i zarađuju dženneti. Onaj koji svojim aklom bude upravljao na pravi način, pod kontrolu će staviti i ostalih sedam čula, tako da će dobiti na raspolaganje osam dženetskih vrata. Kada su u pitanju džehennemske kapije, zloupotreba svih sedam čula vodi do kapija džehennemskih.

U suri En-Nur, 21. ajet, kaže se:

يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا لَا تَتَّبِعُوا خُطُوَاتِ الشَّيْطَانِ وَمَن يَتَّبِعْ خُطُوَاتِ الشَّيْطَانِ فَإِنَّهُ يَأْمُرُ بِالْفَحْشَاء وَالْمُنكَرِ وَلَوْلَا فَضْلُ اللَّهِ عَلَيْكُمْ وَرَحْمَتُهُ مَا زَكَا مِنكُم مِّنْ أَحَدٍ أَبَدًا وَلَكِنَّ اللَّهَ يُزَكِّي مَن يَشَاء وَاللَّهُ سَمِيعٌ عَلِيمٌ

O vjernici, ne idite šejtanovim stopama! Onoga ko bude išao šejtanovim stopama on će na razvrat i odvratna djela navoditi. A da nije Allahove dobrote prema vama i milosti Njegove, nijedan od vas ne bi se nikad od grijeha očistio; ali Allah čisti onoga koga On hoće. Allah sve čuje i sve zna.

Razlikuje se filozofski i praktični smisao akla. Svi nevjernici Ovoga svijeta koliko god da su moćni u promišljanju, snalažljivosti i nauci, posjeduju samo akl ‘ameli (praktični razum) i oni tim svojim razumom dobro rezonuju šta je za njih dobro a šta loše i po tim “vagama” dobro se snalaze u životu. Ta je vrsta akla poput jednog od čula i ne razlikuje se ni kod kafira niti kod mu'mina.

إِنَّهُ فَكَّرَ وَقَدَّرَ فَقُتِلَ كَيْفَ قَدَّرَ ثُمَّ قُتِلَ كَيْفَ قَدَّرَ ثُمَّ نَظَرَ ثُمَّ عَبَسَ وَبَسَرَ ثُمَّ أَدْبَرَ وَاسْتَكْبَرَ فَقَالَ إِنْ هَذَا إِلَّا سِحْرٌ يُؤْثَرُ

Jer je smišljao i računao, i proklet bio kako je proračunao! i još jednom, proklet bio kako je proračunao! Zatim je pogledao pa se onda smrknuo i namrštio i potom se okrenuo i uzoholio i rekao:”Ovo nije ništa drugo do vradžbina koja se nasljeđuje. (El-Muddessir, 18-24)

Jedna skupina htjela je ukloniti Muhammeda s.a.v.a. i nakon dugog razmišljanja otišli su kod Ebu-Taliba i ponudili mu Velida ibn Mikire, lije-pog i inteligentnog mladića, u zamjenu za Muhammeda s.a.v.a. kojeg će oni ubiti.

Naravno, Ebu-Talib je odgovorio: “Zar ste poludjeli?! Ja vašeg sina da hranim, a vi mog da ubijete. A ako već hoćete takav plan, onda mi dovedite vašeg sina da ga ja ubijem i onda ću razmisliti šta ću sa ovim.”

Znači, funkcija praktičnog akla raspoznavanje je dobra od zla ili in-teresa. Postoji i akl nezari (spekulativni, filozofski razum) koji razmatra hakk i batil kao nešto što se ne može mjeriti dunjalučkim mjerilima. Tim razumom vladaju oni koji imaju zdravu vjeru i koji imaju zdrav fitret. Oni koji imaju barem jedno od ovoga dvoga, ili zdravu vjeru ili zdrav fitret, neće praviti moralne prekršaje. Možemo staviti ove dvije vrste akla na vagu, a to je najbolje porediti sa anegdotom iz rata između imama Alija i Muavije. Muavijevci su zauzeli jedini izvor vode (što je značilo poraz za ove druge), a ubrzo poslije Alijevi sljedbenici osvajaju taj izvor. I šta se događa? Alijevi borci žele uzvratiti istom mjerom i muavijevcima uskratiti vodu. Imam Ali tada donosi odluku da se otvori koridor do izvora i da im se dopusti voda. Sa stanovišta političke pragmatike, imamova odluka je pogrešna (akl ameli), ali sa stanovišta akla nezari, ta odluka je dobra i valjanja. Pitali su Poslanika s.a.v.a. da li može biti vjernik onaj koji hoće makar malo slagati. Odgovor je bio da može, ali uslijedilo je i pitanje da li može izdati. Poslanik je odgovorio da to ne može. Vjernik se ne služi prevarom i obmanom jer je to suprotno aklu. Akl ameli će reći da cilj opravdava sredstvo, ali će akl nezari reći – ne!

 

 

Izvor: Šejh Akbar Eydi, Bit islama, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2004, sa perzijskog preveo: Ibrabim Avdić

Pitanja i odgovori