OPASNOST OD LJUBAVI ZA IMETAK I POLOŽAJE TE POHVALJENOST ZADOVOLJAVANJA SKROMNIM ŽIVOTOM

“O Ebu Zerre, ljubav prema imetku i slavi u vjeri čovjeka napravi veću štetu nego što mogu učiniti dva krvoločna vuka u toru ovaca, koji se u njemu zadrže do ujutro. Šta će ostati od ovaca?” Upitao sam: “O Božiji Poslaniče, da li će oni koji strahuju od Boga, ponizni, skromni, koji Allaha mnogo spominju preteći druge u ulasku u Džennet?” Odgovorio je: “Ne, nego će siromašni muslimani, zaista, hodajući na ramenima ljudi ići ka Džennetu. Čuvari Dženneta će im reći: ‘Čekajte kao i svi drugi, dok vam se obračun ne izvrši.’ Oni će odgovoriti: ‘Šta da nam se obračuna? Tako nam Allaha, mi nismo imali vlasti da bismo poklanjali i uspostavljali pravdu. Nije nam dato veće bogatstvo od onoga što nam treba da bismo udjeljivali ili škrtarili, već smo robovali Gospodaru našem, sve dok nas nije pozvao, pa smo se (kada nas je pozvao) odazvali.’ O Ebu Zerre, zaista Ovaj svijet zaokuplja srca i tijela. I zaista će nas Allah Blagoslovljeni i Uzvišeni pitati za halal blagodati koje nam je dao, pa kako da nas ne pita o blagodatima koje su stečene haramom? O Ebu Zerre, zaista sam molio Allaha, neka je uzvišeno Njegovo veličanstvo, da učini dovoljnom opskrbu onih koji me vole, a da imetak i djecu mojih neprijatelja uveća. O Ebu Zerre, blago li onima koji se ustežu na Ovome svijetu i koji su srca svoja vezali za Budući svijet, koji su Zemlju Božiju uzeli za prostirku, tlo za postelju i vodu za lijep miris. Knjigu Božiju učinili su sebi bliskom poput potkošulje, molitvu su učinili ogrtačem i odvojili su se od Ovoga svijeta ustezanjem od njega. O Ebu Zerre, dobra djela su njiva Budućeg svijeta, a imetak i djeca su njiva Ovoga svijeta.”

Ovaj svijet – cilj ili sredstvo?

Prema kur’anskom stavu, ako nema Ovoga svijeta, ne može biti ni Budućeg. Mi svoj život na Budućem svijetu pripremamo na Ovome svijetu posredstvom svoga ponašanja i svojih djela, koja činimo na osnovu slobode izbora – kao što je i rečeno u nekim predajama: Ovaj svijet je njiva Budućeg svijeta. Dakle, ako ne bi bilo Ovoga svijeta, niko ne bi mogao otići u Džennet jer su džennetske blagodati nagrada za djela koja su učinjena na Ovome svijetu. Plemenitost, vrline i položaji Budućeg svijeta plodovi su truda i djela koja je čovjek činio na Ovome svijetu. Prema tome, Ovaj svijet je veoma vrijedan. Kada obratimo pažnju na ovu zbilju, javlja nam se sljedeće pitanje: Zašto je u predajama Ovaj svijet – koji je tako vrijedan – kuđen i koren? U odgovoru na ovo pitanje moramo reći da ovosvjetski život – zato što je jedno od stvorenja Božijih – nema nikakvu mahanu. U osnovi, poredak ovosvjetskog života je najbolji mogući poredak koji je vrhunac postojanosti i ljepote. Prema tome, izvor ove teškoće treba tražiti na drugom mjestu.

Ako budemo razmatrali ajete i predaje malo pažljivije, vidjet ćemo da se teškoća i slabost nalaze u kakvoći čovjekovog odnosa prema Ovome svijetu i u njegovom načinu postupanja sa Ovim svijetom, jer upravo taj njegov način postupanja sa Ovim svijetom može ga učiniti za budućnost štetnim ili korisnim, vrijednim ili bezvrijednim, dobrim ili lošim. Za koji nedostatak i teškoću, za svoje ponašanje, život i budućnost – osim rijetkih primjera, kada se usljed nekih dešavanja koja nisu u njegovoj moći suočava s nizom zala i nedostataka – čovjek može kriviti Ovaj svijet? Osim toga, mahane i zla koja postoje na Ovome svijetu uopće nije moguće uporediti sa dobrom i savršenstvima koja na njemu postoje. Iz dosada iznesenog očito je da se kuđenje i kritiziranje odnosi na čovjekov način gledanja i na njegov odnos prema Ovome svijetu – odnos koji se oblikuje na osnovu davanja prednosti Ovome svijetu i materijalističkom pogledu na njega.

Mišljenje onih koji smatraju da osim života na Ovom svijetu nema nikakvog drugog života u stvarnosti je zabludjela pretpostavka. Takvo gledanje na Ovaj svijet je pogrešno i tu se radi o grešci koja za sobom povlači mnogo drugih grešaka, koje se očituju u čovjekovim djelima i u njegovom ponašanju. Dakle, trebamo ispraviti svoje viđenje Ovog svijeta i shvatiti da čovjekov život nije ograničen na ovosvjetski život, već da nakon njega za čovjeka predstoji jedan vječni život. U slučaju kada čovjek Ovaj svijet smatra prolazom, a ne krajnjim odredištem i ciljem, naravno da mora sebi pribavljati sredstva za život, imetak, bogatstvo i druge stvari potrebne za dostizanje savršenstva. U ovom slučaju hrana, odjeća, stan, vozilo, novac, bogatstvo i vlast smatraju se preduvjetima i sredstvima, a ne glavnim ciljem. Međutim, u slučaju kada se oni smatraju glavnim ciljem, a ne uvjetima i sredstvima, onda čovjeka sprječavaju da postigne njegova savršenstva i krajnji cilj te su pokuđeni upravo iz ovog razloga.

Dvije opasne zvijeri

Poslanik, s.a.v.a., prethodna kazivanja dopunjuje govorom o pokuđenosti ljubavi prema imetku i položaju:  “O Ebu Zerre, ljubav prema imetku i slavi u vjeri čovjeka napravi veću štetu nego što mogu učiniti dva krvoločna vuka u toru ovaca, koji se u njemu zadrže do ujutro. Šta će ostati od ovaca?” Poslanik – da bi opisao značaj teme i da bi izazvao u ummetu strah od opasnosti ljubavi prema Ovom svijetu i opasnosti ovisnosti o ovosvjetskim položajima i slavi – ljubav prema Ovom svijetu i slavi predstavlja slikom o dva krvoločna vuka koji od noći do jutra napadaju i kolju ovce zatvorene u toru. Prirodno, kada vuk napadne stado, neće se zadovoljiti jednom ovcom, već će jednu po jednu sve njih preklati i na kraju će se zabaviti jelom. A ako bi dva krvoločna vuka napala stado, da li bi do jutra i jednu ovcu ostavili na životu? Opasnost koja od ljubavi prema Ovome svijetu i vlasti prijeti čovjekovoj vjeri i moralnim vrijednostima mnogo je veća od opasnosti koja prijeti stadu ovaca od napada dva krvoločna vuka, jer ljubav prema Ovome svijetu i vlasti uništava čovjekovu duhovnu i ljudsku samosvojnost i vjeru – ono od čega zavisi čovjekov zbiljski lik i život. (Sadržaj Poslanikovog govora u ovom dijelu je mustefiz ili mutevatir i prenesen je posredstvom različitih izraza. U djelu Usulu Kafi čak je uobličeno zasebno poglavlje o pokuđenosti ljubavi prema imetku i vlasti.)

Ovo kazivanje Poslanika, s.a.v.a., nije nikakvo pretjerivanje, već je istina koja se muslimanima predstavlja u obliku upozorenja. Ovo je zbilja koju potvrđuju i historijska iskustva. Od same pojave islama do danas u korijenima svih skretanja od islama nalazi se ljubav prema imetku i vlasti, jer je šteta od osobe koja je opčinjena ljubavlju prema imetku, Ovome svijetu i vlasti mnogo veća od štete koju može načiniti bilo koji neprijatelj. Izmjena putanje hilafeta Božijeg Poslanika, s.a.v.a., uspostava nasljednih monarhija i udarci koji su zadani tijelu islama potekli su iz ljubavi prema imetku i vlasti. Zato moramo biti svjesni opasnosti za vjeru od ljubavi prema imetku i vlasti i dok smo mladi i dok se ove dvije odlike – obožavanje Ovoga svijeta i obožavanje vlasti – nisu ukorijenile u nama, trebamo se boriti protiv njih i ne smijemo im dozvoliti da puste korijene u našem srcu. Ukoliko stičemo neki imetak, njime ćemo se koristiti koliko je potrebno, a višak ćemo dati na raspolaganje siromašnim, rodbini i prijateljima koji imaju potrebu.

Trudimo se da drugima dajemo od imetka koji je nam drag, jer Kur’an poručuje: Nećete postići dobročinstvo sve dok ne udijelite dio od onoga što vam je najdraže.[1]

Nema nikakve sumnje da udjeljivanje stvari koje su čovjeku drage sprječava ukorjenjivanje ljubavi prema imetku u njegovom srcu. Postupkom sličnim onom koji smo naveli u vezi sa borbom protiv ljubavi prema imetku možemo se koristiti i za borbu protiv ljubavi prema vlasti. Ako čovjek dođe do nekog položaja i odgovorne dužnosti, treba se truditi da se u njemu ne javljaju osjećanja veličine, vladanja i smatranja sebe boljim od drugih, nego se treba truditi da služi bez isticanja sebe i bez težnje ka omiljenosti, ljubavi ljudi prema njemu, položaju itd. Naravno, opasnost od ljubavi prema vlasti ne tiče se onih koji nisu u prilici da dođu do neke dužnosti ili položaja; ova opasnost prijeti onima koji su u prilici da mogu postići neki položaj ili slavu, koja bi im mogla ozbiljno ugroziti vjeru.

Siromašni vjernici, prvaci u džennetskim vrtovima

Nakon što je Poslanik, s.a.v.a., podsjetio na opasnost od ljubavi prema imetku i vlasti, Ebu Zerr je upitao:“O Božiji Poslaniče, da li će oni koji strahuju od Boga, ponizni, skromni, koji Allaha mnogo spominju preteći druge u ulasku u Džennet?” Ebu Zerr je, nakon što je shvatio da su oni koji traže imetak i koji su ljubitelji vlasti u opasnosti od propadanja, pomislio da će oni koji se boje Boga i koji su ponizni prvi ući u Džennet. Stoga o tome pita Poslanika, s.a.v.a., a Poslanik odbacuje njegovo mišljenje i kaže: “Siromašni muslimani će, zaista, hodajući na ramenima ljudi ići ka Džennetu. Čuvari Dženneta će im reći: ‘Čekajte kao i svi drugi, dok vam se obračun ne izvrši.’ Oni će odgovoriti: ‘Šta da nam se obračuna? Tako nam Allaha, mi nismo imali vlasti da bismo poklanjali i uspostavljali pravdu. Nije nam dato veće bogatstvo od onoga što nam treba da bismo udjeljivali ili škrtarili, već smo robovali Gospodaru našem, sve dok nas nije pozvao, pa smo se (kada nas je pozvao) odazvali.’”

Stvarno je začuđujuće da – premda se u predajama vrline kao što su skrušenost, poniznost i mnogo veličanja Gospodara toliko hvale – Poslanik, s.a.v.a., skrušene, ponizne i one koji Allaha mnogo spominju ne predstavlja kao predvodnike u Džennet, nego kaže da su predvodnici u Džennet oni koji su u siromaštvu i neimaštini sačuvali svoju vjeru i nisu se pokajali zbog uloženog truda, džihada i borbe ili sticanja znanja. Hodajući na rame nima ljudi, oni će se kretati ka Džennetu kao da hoće poletjeti. Kada im bude rečeno: “Čekajte da se vidi šta ste radili”, oni će odgovoriti: “Mi nismo imali vlast ni položaj da bismo prema ljudima bili strpljivi i da bismo izvršavali pravdu, nismo imali novca da bismo udjeljivali ili škrtarili. Ono što smo mi mogli činiti bilo je obožavanje i robovanje Bogu, koje smo provodili.” Da, oni nisu imali bogatstvo da bi bili odgovorni za rasipništvo, pretjerivanje ili za uskraćivanje pomoći drugima. Zbog toga se obračunavanje njihovih djela neće oduljiti.

Isto tako, i da su posjedovali imetak koji bi trošili na Božijem putu i na putu Istine, opet se obračunavanje njihovih djela ne bi oduljilo. Uzimajući u obzir kritike izrečene na račun Ovoga svijeta i opasnosti koje čovjekovoj vjeri prijete od ljubavi prema imetku i vlasti, govor Poslanika, s.a.v.a., tješenje je i umirivanje onih koji nemaju pristupa ovosvjetskom imetku ili koji se zbog zauzetosti obavezama, kao što su sticanje znanja, džihad i borba s neprijateljem, nisu mogli koristiti Ovim svijetom. Tačno je da kada čovjek raspolaže imetkom, da se može njime koristiti tako što udjeljuje drugima i što služi islamu, ali su oni koje je sticanje znanja ili učešće u odbrani zemlje i vjere spriječilo da stiču imetak i da ga troše na Božijem putu ostvarili viši položaj od onih koji svoj imetak troše na Božijem putu, jer ovi ulažu od svoga imetka, a tražilac znanja i borac na Božijem putu zalažu svoje živote, sigurnost i lagodnost, pa su vrijednosti koje ovakvi ljudi postižu veće od onoga što su drugi postigli. Kada se čovjek na kraju rata praznih ruku vraća s bojišta i vidi da su oni koji su bili daleko od ratnog poprišta i borbe stekli velika bogatstva, napravili lijepe kuće, ukratko ne manjka im ničega i svega imaju u izobilju, moguće je da mu šejtan kaže: “Eto, ti si se borio i ostao praznih ruku, a gledaj šta su sve drugi postigli! Ti si se borio, ranjavan si ili si postao invalid, a sada te niko ne cijeni i niko na tebe ne obraća pažnju, dok su drugi došli na razne dužnosti i položaje!” Moguće je da ova šejtanska došaptavanja ostvare uticaj na one koji imaju slab iman i da se zbog njih pokaju za svoje učešće u borbi.

Također je moguće da i oni koji su se odvažili da stiču vjerska znanja u središtima za vjerska naučavanja budu na domašaju šejtanskog došaptavanja, tako da u sebi pomisle kako su pogriješili, jer dok su se drugi – nakon pohađanja i završavanja fakulteta – zaposlili na pogodnim mjestima i tako stekli prilična bogatstva, oni, tragaoci za znanjem, ni nakon trideset godina učenja nisu u stanju ponijeti kući hljeba! Ovakva šejtanska došaptavanja stalno se dešavaju vjernicima koji su na Ovom svijetu praznih ruku. Zbog toga ih Poslanik, s.a.v.a., svojim riječima smiruje i tješi: iako ste vi zaostali u sticanju imetka, ipak ste postigli vrijednosti kojih su drugi lišeni i oni će na Sudnjem danu sa uzaludnim kajanjem upirati poglede na vaše položaje.

U nastavku Časni Poslanik, s.a.v.a., kaže: „O Ebu Zerre, zaista Ovaj svijet zaokuplja srca i tijela. I zaista će nas Allah Blagoslovljeni i Uzvišeni pitati za halal blagodati koje nam je dao, pa kako da nas ne pita o blagodatima koje su stečene haramom?” Nema nikakve sumnje da se na putu sticanja ovosvjetskog imetka mora raditi i dušom i tijelom. Poslovni ljudi ovu činjenicu najbolje shvataju. Čovjekove teškoće nekad su tako brojne da on zbog njih ne može čak ni spavati i neprekidno razmišlja o čeku i mjenici, prodaji i kupovini, o promjeni cijena, o dugovima, porezu i sličnim stvarima. Svakako, onaj ko se zanima za sticanje imetka, mora se namučiti, bilo da želi sticati imetak na dopušteni, bilo na zabranjeni način, jer se imetak ne stiče lahko. Naravno da ovakva osoba ne nalazi ni trenutka slobodnog vremena za ibadet ili razmišljanje. Ona ne nalazi snage da bi razmišljala o Bogu, Sudnjem danu ili da bi se okrenula šapćućem moljenju Bogu.

Onaj koji iz dubine svoga srca voli Ovaj svijet, čak i ibadete čini sredstvom za Ovaj svijet. Od jutra do mraka se ne smiruje da bi nešto zaradio, a ako u noći ustane iz kreveta da bi klanjao noćni namaz, želja mu je povećanje opskrbe i bogatstva. Može li biti niže nastojanje i veća sramota od pojave da čovjek ibadet i spominjanje Boga stavi u službu stomaka i sticanja ovosvjetskog imetka! Ibadet, koji treba biti sredstvo stizanja u Džennet – i još većeg od toga, do Božijeg zadovoljstva, pravi se sredstvom za sticanje više hrane, bolje kuće i skupljeg vozila. Tome nasuprot, srcu koje je oslobođeno privrženosti Ovome svijetu svejedno je imalo ili nemalo. Za njega nema neke razlike između prašine i čistoga zlata. Bez obzira na okolnost što mi možda i ne poznajemo takve ljude, neupitna je činjenica da takvi pojedinci postoje.

Postoje poslovni ljudi za koje nema razlike između vreće smeća i gomile novca i vrijedno im je samo ono što potroše na Božijem putu. Možda čovjek ne može povjerovati dok se u to ne uvjeri, ali ja sam to vidio svojim očima pa vjerujem: Prije četrdesetak godina otišao sam na teheransku pijacu kod nekog trgovca da kupim samovar, pa sam se nakon obavljene kupovine zaputio u Kom. Nesvakidašnje ponašanje tog čovjeka tako me je privuklo da sam sve do večeri ostao kod njega, a on mi je davao savjete, pri čemu su mu suze kvasile bijelu bradu. Upitao me je: “Kako je naslovljena prva knjiga koju učite u školi?” Odgovorio sam: “Šerhu emsile.” Upitao je: “Šta piše na prvoj strani ci te knjige?” Odgovorio sam: “Početak znanja je spoznaja Boga Moćnoga.” Onda on reče: “Naučio si da je početak znanja spoznaja Boga!” On je govorio dok su mu suze tekle potocima. Za to vrijeme su njegovi šegrti prodavali robu, a on je posve nezaokupljen uzimao novac i bacao ga u kasu. Nastupilo je vrijeme podne-namaza. Sa suznim očima je ustao sa svoga mjesta i otišao u mesdžid. Ja sam se poslije namaza i ručka ponovo vratio u njegovu radnju i ostao sam do večeri, slušajući njegove savjete. Istina je, ako u čovjekovom srcu ne bude ljubavi prema Ovome svijetu, tovari novca za njega nemaju nikakvu vrijednost; njegovo srce je na drugom mjestu. Ukoliko u čovjekovom srcu bude ljubavi prema Ovome svijetu, njegove su misli na drugom mjestu. I kada klanja, on namazom smjera ka Ovome svijetu. Ukoliko u čovjekovom srcu postoji ljubav prema položaju, čak i kada bi proučavao irfan i bio upoznat s duhovnim putovanjem, njegove misli su nošene nastojanjem da postigne položaje koje drugi nisu postigli, tj. da bude bolji od drugih. Ustvari, on se ne zaokuplja robovanjem Bogu. On je poput hinduskih isposnika, koji vježbanjem, radom i trudom dobiju moć činjenja stvari koje drugi ne uspijevaju činiti.

Osoba odgojena u islamu razmišlja samo o robovanju Bogu i ni o čemu drugom. Islam želi ljude čiji su borba i trud samo radi Boga, čak im i sticanje imetka biva samo radi Boga. Upravo poput Imama Alija, a.s., koji je svojim rukama sadio hurme, pravio plantaže, kopao bunareve, a kada bi počeli rađati plodovi, on bi to uvakufljavao na Božijem putu. Prema tome, trebamo se truditi da smanjimo privrženost Ovome svijetu. Naravno da obični ljudi, srazmjerno veličini materijalne blagodati kojom raspolažu, postaju privrženiji Ovome svijetu, jer kada se povećavaju blagodati Ovoga svijeta, one se postepeno oslađuju čovjeku i povećava se njegova sklonost prema njima. Zbog ove pojave oni koji se zanimaju za sticanje bogatstva i imetka imaju veliku odgovornost i na Sudnjem danu će biti pitani za svaki djelić imetka i bogatstva koje su stekli, neovisno o okolnosti da li su ga stekli na dopušten ili na zabranjen način. Za razliku od običnih ljudi, Božiji ugodnici, i u prilikama kada posjeduju mnoštvo blagodati, ne bivaju ni jednu trunku privrženi Ovome svijetu. Njihova srca su na drugom mjestu. Dakako da je ovakvih ljudi veoma malo. Kroz historiju je postojao veoma mali broj ljudi poput Sulejmana, a.s., koji bi se zadovoljavali jedenjem ječmenog hljeba, unatoč mnoštvu blagodati i veličanstvenom kraljevstvu koje je posjedovao. Zbog toga, uzimajući u obzir neobično korisni savjet Poslanika, s.a.v.a., bolje je da čovjek ne teži gomilanju imetka i bogatstva, a da obožavanjem Allaha i robovanjem Njemu očuva sebe od prljavština Ovoga svijeta, poput Ebu Zerra, kojeg Imam Ali, a.s., opisuje riječima: “U prošlosti sam imao brata na Božijem putu: malehnost Ovoga svijeta u očima njegovim učinila ga je velikim u očima mojim…”[2]

Pohvaljenost zadovoljavanja onim čime se raspolaže i skromnošću u životu te pokuđenost pretjerivanja

U nastavku hadisa Božiji Poslanik, s.a.v.a., kaže: “O Ebu Zerre, zaista sam molio Allaha, neka je uzvišeno Njegovo veličanstvo, da učini dovoljnom opskrbu onih koji me vole, a da imetak i djecu mojih neprijatelja uveća.” Kao što je i prije rečeno, posjedovanje više blagodati za većinu ljudi je povod veće privrženosti i naklonosti srca prema Ovome svijetu. Dakle, da bi se spriječila njihova uprljanost Ovim svijetom, bolje je da ne posjeduju više nego što im je potrebno sredstava i da se mogućnostima koriste tek toliko da udovolje svojim potrebama. Zato Poslanik, s.a.v.a., iz brige koju ima prema onima koji ga vole, traži od Allaha da im podari opskrbe upravo onoliko koliko im je potrebno, a ne toliko da mogu rasipati i pretjerivati. S druge strane, za svoje neprijatelje od Boga traži uvećanje imetka i broja djece. Zapravo, uvećanje imetka neprijatelja Božijih jeste Božiji zakon uzet iz “zakona o postepenom približavanju propasti”. Naime, Uzvišeni Bog obasipa nevjernike materijalnim blagodatima u tolikoj mjeri da oni bivaju zavedeni Ovim svijetom, a tonjenjem u Ovome svijetu povećava im se nevjerstvo i neposluh. Kao posljedica, njihova kazna na Budućem svijetu postaje veća i bolnija. Pored toga, posredstvom iznesenog postupka povećava im se i uznemirenost na Ovome svijetu. Za neprijatelje Boga i Njegovih ugodnika nema teže kazne na Ovom svijetu od ishoda da tonjenjem u besmislice Ovoga svijeta budu lišeni mogućnosti robovanja.

Svakim danom, zbog veće lišenosti dobrote Božije, sve više im se povećava zastranjenje i nevjerstvo. Uzvišeni o tome kaže: Neka nikako ne misle nevjernici da je dobro za njih to što im dajemo dug život. Mi im ga dajemo samo zato da što više ogreznu u grijehu; njih čeka sramna patnja.[3]

Na drugom mjestu Uzvišeni kaže: Neka te ne oduševljavaju bogatstva njihova, a ni djeca njihova! Allah hoće da ih njima kazni na Ovome svijetu i da skončaju kao nevjernici.[4] Uzvišeni Bog – da vjernici ne bi svoje poglede upirali ka ovosvjetskom bogatstvu i da ne bi zavidjeli ljudima Ovoga svijeta i zavedenima Ovim svijetom – poručuje: Ne pružaj poglede svoje za onim što Mi dajemo na uživanje nekim od njih i ne budi tužan zbog njih, a prema vjernicima blag budi.[5]

Ali, a.s., bio je upitan o značenju dobra (hajr) pa je odgovorio: “Dobro nije imati mnogo imetka i potomstva, nego je dobro da ti se uveća znanje i strpljivost i da se u robovanju Gospodaru tvome natječeš s ljudima. Ako učiniš lijepo, da se zahvališ Allahu, a ako učiniš loše, da od Allaha tražiš oprost. Na Ovom svijetu dobro je samo za dvije osobe: onome koji počini grijehe, pa ih popravi kajanjem, i onome koji se natječe u činjenju dobrih djela.”[6]

Pohvaljenost suzdržanosti od Ovog svijeta i ravnodušnosti prema njemu

Poslanik, s.a.v.a., dalje u hadisu kaže: “O Ebu Zerre, blago li onima koji se ustežu na Ovome svijetu i koji su srca svoja vezali za Budući svijet, koji su Zemlju Božiju uzeli za prostirku, tlo za postelju i vodu za lijep miris. Knjigu Božiju učinili su sebi bliskom poput potkošulje, molitvu su učinili ogrtačem i odvojili su se od Ovoga svijeta ustezanjem od njega.” Blago onome ko nije privržen Ovom svijetu i ko razmišlja samo o Budućem svijetu. Takvi su spoznali zbilje Ovoga svijeta i znaju gdje se nalaze prave vrijednosti. Oni su spremni sjediti na zemlji i zemlju učiniti svojom posteljom. Za njih nema razlike između skupocjenih tepiha i zemlje. S druge strane, mi – privrženici Ovoga svijeta – nikako nismo spremni sjediti na zemlji i stidimo se ako neko vidi da sjedimo na njoj.

Moramo u sebi oživjeti stanje na osnovu kojeg će biti svejedno da li sjedimo na tepihu ili na zemlji i, ako dužnost bude iziskivala, da možemo ponizno pored nekog siromaha sjediti na zemlji, da se s njim družimo i da se ne stidimo. Oni koji se ustežu ne misle da se moraju namirisati skupim mirisima, već im je dovoljno da se očiste i namirišu vodom koja teče na Zemlji. Njihova veza sa Bogom toliko je jaka da kada uče Kur’an, osjećaju kao da im se Bog obraća, a kada se mole, osjećaju kao da razgovaraju s Bogom. Među ljudima su: gledaju ih očima, ali su im srca na drugom mjestu. Njihov udio od Ovoga svijeta jeste da ga ostavljaju iza sebe i da ga smotaju kao gomilu papira. Budući da je Ovaj svijet prolazan i da propada, oni se okreću ka Bogu i onome što je vječno. Više puta je rečeno da ove odgojne upute nemaju za cilj potpuno odricanje od Božijih blagodati i da ne znače da su oni koji raspolažu ovosvjetskim blagodatima loši ljudi. Ovi savjeti su radi toga da bi se smanjila naša privrženost Ovome svijetu i da bismo razmišljali o tome šta nam dužnost nalaže. Ako bi nam dužnost nalagala da oblačimo lijepu odjeću, da se vozimo u dobrim automobilima i tome slično, s obzirom na okolnost da je to dužnost i da je Bogu milo, učinit ćemo to. Ali ako budemo u blagodatima uživali radi udovoljavanja sebi, onda smo zakoračili na opasan put, i htjeli ili ne, bit ćemo privučeni ka nekim djelima koja nisu predmet Božijeg zadovoljstva, zato što su htijenje duše i želja Božija nespojivi.

Put želja i obožavanja strasti odvojen je od puta obožavanja Boga i nikada se ne približavaju jedno drugom: Jesi li vidio onoga koji je strast svoju za boga svoga uzeo, onoga koga je Allah svjesnog u zabludi ostavio, i sluh njegov, i srce njegovo zapečatio, a pred oči njegove koprenu stavio?![7]

Dakle, ova objašnjenja imaju za cilj smanjivanje privrženosti srca Ovom svijetu, podsticanje na to da budemo skromni, da ne razmišljamo o skupim tepisima i o raskošnom životu, ali ne znače da trebamo sebe zamarati i da se ne trebamo koristiti Božijim blagodatima. Jedan sufija upitao je Imama Sadika, a.s.: “Zašto si obukao ovu skupocjenu odjeću, zar ti nisi sin Alija, a.s.?” Imam, a.s., odgovori: “U vrijeme Alija, a.s., ljudi su živjeli u siromaštvu i gladi, pa je bilo potrebno da imam muslimana živi skromno, da siromašni ne bi bili povrijeđeni i uznemireni zbog svoga siromaštva. Ali kada su ljudi dospjeli u izobilje i mnoštvo blagodati, dobri su zaslužniji od drugih da se koriste blagodatima.”

Kada to uvjeti iziskuju, muslimani trebaju ići za tehnološkim razvojem i mijenjati način svoga života, kako bi pred nevjernicima sačuvali čast i obraz. Pored toga, ako muslimani ne budu pratili tehnološki i naučni razvoj potreban za jedno savremeno i civilizirano društvo, u tom slučaju morat će svoje ruke pružati prema nevjernicima, zbog čega će biti poniženi i prezreni. Ako bi se islamsko društvo htjelo zadovoljiti onim najmanjim, onda bi moralo koristiti samo ručne proizvode, za prijevoz koristiti primitivna sredstva, također se naoružavati samo primitivnim oružjem. Sa ovakvim stavom, koji traži jednostavnost i zadovoljenje najmanjim, ne treba se truditi da bi se nešto novo otkrilo ili stvaralo. U takvom slučaju sigurno bismo bili pod vlašću nevjernika i takvo društvo bi bilo poniženo, porobljeno i ovisno, a Bog Uzvišeni ne prihvata da božansko društvo bude porobljeno od strane nevjernika i ovisno o njima, jer: A Allah neće dati priliku nevjernicima da unište vjernike.[8]

A On je učinio da moć pripada samo Allahu, Njegovom Poslaniku i vjernicima:…A snaga je u Allaha, i u Poslanika Njegova, i u vjernika…[9]

S obzirom da industrijska zaostalost povlači za sobom tlačenje i kulturno potčinjavanje, truditi se na polju stvaralaštva i napredovanja ummeta od Boga je propisana obaveza i napuštanje ove obaveze ničim se ne može opravdati. Brojne preporuke koje su Poslanik islama, s.a.v.a., i Imami, a.s., davali u vezi sa usvajanjem znanja i nauka najbolji su dokazi ove tvrdnje. Poslanik, s.a.v.a., kaže: “Tražite znanje, pa makar i u Kini.”[10]

Ovo bi značilo: Usvojite svaku vrstu znanja potrebnu islamskom društvu! Na kraju ovog dijela predaje Poslanik kaže: “O Ebu Zerre, dobra djela su njiva Budućeg svijeta, a imetak i djeca su njiva Ovoga svijeta.” Ako neko želi Budući svijet, mora činiti dobra djela, a ako želi Ovaj svijet, neka ide za imetkom i djecom.

Izvor: Muhammed Taqi Misbah Yazdi, Putevi i staze dobra, Savjeti Božijeg Poslanika, s.a.v.a., Ebu Zerru, r.a., sv. 1, prijevod: Lutfi Akbaš, Fondacija „Mulla Sadra“ u BiH, Sarajevo, 2010.

[1] Ali ‘Imran, 92.

[2] Nehdžu-l-belaga, Fejzu-l-islam, govor 281, str. 1225.

[3] Ali ‘Imran, 178.

[4] Et-Tevba, 55.

[5] El-Hidžr, 88.

[6] Nehdžu-l-belaga, izreka 92.

[7] El-Džasije, 23.

[8] En-Nisa, 141.

[9] El-Munafikun, 8.

[10] Biharu-l-envar, sv. 1, str. 177.