Adab hazreti Sulejmana i Davuda

Kur’an Časni prenosi hvalu hazreti Sulejmana i Davuda: Davudu i Su­lej­manu znanje smo darovali i oni rekoše: “Hvala Allahu Koji nas je od­li­kovao iznad mnogih robova Svojih vjernika!”[1]

Adab koji su ova dva ve­likana ljudskog roda primijenili u svojoj hvali jeste da su dar znanja pri­pisali Allahu, dž.š. Ovo je razumljivo, jer oni nisu kao ljudi bez imana, koji znanje vide od sebe, kao što to posvjedočuju Karunove riječi u od­go­vo­ru na upozorenje njegova naroda da se ne uznosi svojim imetkom: Ovo mi je dato samo po znanju mome.[2] Isto svojstvo Kur’an navodi i u pri­mje­ru drugih naroda: Kada su im poslanici sa znamenjima jasnim dolazili, oni su likovali zbog znanja koje su već imali, pa ih snađe ono čemu su se stalno rugali.[3]

Zato, hvalu Davuda i Sulejmana ne treba vidjeti u svjetlu lične hvale i likovanja svojim znanjem, pa samim tim ni kuditi ih zbog toga. Zapravo, njihova namjera je bila da isticanjem darovane im bla­go­dati iskažu zahvalu na tome, što je bilo ispravno. Sulejman i Davud, neka je mir s njima, bili su odlikovani iznad mnogih vjernika. Isto tako, Kur’an bi­lježi dove vjernika koji su tražili od Uzvišenog viši položaj u odnosu na dru­ge i nisu zbog toga bili ukoreni od strane Allaha, dž.š. Štaviše, bili su po­hvaljeni zbog istoga: Oni koji govore: “Gospodaru naš… i učini da bu­de­mo predvodnici onima koji su bogobojazni!”[4]

Također, jedna od dova koja svjedoči adab poslanika jeste i ona koja se navodi u kazivanju o Sulejmanu, a.s., i mravima: Čim stigoše do mrav­lje doline, jedan mrav reče: “O mravi! Ulazite u staništa vaša, da vas ne zga­zi Sulejman i vojske njegove, a da to i ne osjete!” I Sulejman se rije­či­ma njegovim glasno nasmija, te reče: “Gospodaru moj, nadahni me da Ti zahvalim na blagodatima koje Si podario meni i mojim roditeljima, i da činim dobro s kojim Si zadovoljan Ti! I Milošću Svojom međ’ Svoje dobre ro­bove mene uvedi!”[5]

Ovaj mrav je svojim postupkom podsjetio hazreti Sulejmana na veliku vlast koja mu je darovana. To je bila vlast čiji su temelji bili učvršćeni posredstvom potčinjenosti vjetra njegovoj zapovijedi, kao i potčinjenosti džina, koji su za njega gradili šta god da je on tražio te posredstvom zna­nja o govoru životinja.

Nema sumnje da je Sulejman, a.s., raspolagao sa tako velikom vlašću. Me­đutim, sva ta vlast i moć u njegovom srcu nije imala ono mjesto koje ima u našim srcima, kao najslađa moguća želja koju čovjek priželjkuje. Ova vlast u hazreti Sulejmanu nije odagnala misao njegove niskosti i po­lo­žaja roba. Zapravo, doživljavao ju je samo kao blagodat od Gospodara da­rovanu njemu i roditeljima njegovim, čime su bili posebno počašćeni u od­nosu na ostale ljude. Ovakvo mišljenje od ljudi koji su u položaju kao ha­zreti Sulejman i raspolažu takvom vlašću treba smatrati najboljim ada­bom spram Gospodara. Govor mrava je hazreti Sulejmana istoga časa pod­sjetio na brojne Gospodareve blagodati. I pored činjenice da su ove bla­godati bile brojne i nesagledive, on se rečenom prilikom između njih pri­sjetio samo podarene mu velike i moćne vlasti. Zato od svoga Go­spo­da­ra moli za uspjeh činjenja dobra, jer je svjestan da je svaki vid dobra i lije­pog postupka hvale vrijedan za položaj čovjeka koji sjedi na pri­jes­to­lju. Upravo zbog svih tih svojstava koja odlikuju njegov položaj, od Allaha, dž.š., moli prije svega za dar zahvale na blagodatima. Tek nakon toga, u dru­gom koraku, hazreti Sulejman pokazuje da se ne zadovoljava i ne og­ra­ničava samo željom za činjenje dobra, već u isto vrijeme moli da to bu­de u Njegovom zadovoljstvu. Hazreti Sulejman je rob koji ima za cilj is­ključivo Božije zadovoljstvo. Njega ne zanima dobro djelo, osim ako je ra­zlog zadovoljstva njegova Gospodara. U nastavku hazreti Sulejman svo­je iskanje dobrog djela upotpunjuje traženjem za njegovo bivanje do­brim po biti, te kaže: “I Milošću Svojom međ’ Svoje dobre robove mene uvedi!

Izvor: Allame Tabatabaji, Adabi Božijih poslanika u tefsiru El-Mizan, Fondacija “Mulla Sadra”, Sarajevo, 2009, preveo sa prezijskog: Amar Imamović

[1] Naml, 15.

وَلَقَدْ آتَيْنَا دَاوُودَ وَسُلَيْمَانَ عِلْمًا وَقَالا الْحَمْدُ لِلَّهِ الَّذِي فَضَّلَنَا عَلَى كَثِيرٍ مِّنْ عِبَادِهِ الْمُؤْمِنِينَ

[2] Kasas, 78.

إِنَّمَا أُوتِيتُهُ عَلَى عِلْمٍ عِندِي

[3] Mu’min, 83.

فَلَمَّا جَاءتْهُمْ رُسُلُهُم بِالْبَيِّنَاتِ فَرِحُوا بِمَا عِندَهُم مِّنَ الْعِلْمِ وَحَاقَ بِهِم مَّا كَانُوا بِهِ يَسْتَهْزِؤُون

[4] Furkân, 74.

وَاجْعَلْنَا لِلْمُتَّقِينَ إِمَامًا …وَالَّذِينَ يَقُولُونَ رَبَّنَا

[5] Naml, 18-19.

حَتَّى إِذَا أَتَوْا عَلَى وَادِي النَّمْلِ قَالَتْ نَمْلَةٌ يَا أَيُّهَا النَّمْلُ ادْخُلُوا مَسَاكِنَكُمْ لاَ يَحْطِمَنَّكُمْ سُلَيْمَانُ وَجُنُودُهُ وَهُمْ لاَ يَشْعُرُونَ فَتَبَسَّمَ ضَاحِكًا مِّن قَوْلِهَا وَقَالَ رَبِّ أَوْزِعْنِي أَنْ أَشْكُرَ نِعْمَتَكَ الَّتِي أَنْعَمْتَ عَلَيَّ وَعَلَى وَالِدَيَّ وَأَنْ أَعْمَلَ

Pitanja i odgovori