Ibadet

U polemikama o teološkoj etici posvetit ćemo pažnju onim djelima koja uređuju odnose između čovjeka i Boga i pripremaju pogodno tlo za čovjekovo postizanje savršenstva i sreće. Već smo se podsjetili toga da su sva čovjekova djela i ponašanja na određen način povezana sa odnosom između njega i Boga. Ako je čovjekovo ponašanje prema drugima i prirodi usklađeno sa šerijatskim naredbama, to će njegovu vezu sa drugima i prirodom učiniti zdravom i plodnom. Pored te veze, time bi bila učvršćena i razvijala bi se i njegova veza s Bogom. Prema tome, sva čovjekova djela i sve njegove misli, koji su u vezi sa sobom i okruženjem, također se tiču i njegove veze sa Bogom.

S gledišta islama, svako korisno i dobro djelo, učini li se sa čistom namjerom i u ime Boga, predstavlja ibadet. Međutim, postoji i posebna veza između ljudi i Boga koju nazivamo ibadet u posebnom značenju. Čovjek u dovama, preklinjanjima i ibadetima izravno razgovara sa svojim Bogom. Dvije strane ove relacije su Bog i čovjek te između njih nema posrednika. Ibadet nije moguć bez vjerovanja u Boga i Njegova lijepa imena. Čovjek koji je svjestan da Bog ima znanje o njegovim stanjima i da je moćan da udovolji njegovim htijenjima može činiti ibadet Bogu i iznositi mu svoje potrebe. S Bogom posredstvom ibadeta može ostvariti vezu onaj koji vjeruje da je Bog Sveznajući, Moćan i Milostiv prema Svojim robovima. Vrijeme je da posvetimo veću pažnju značenju riječi ibadet.

Jezičko značenje riječi ibadet je robovanje. Odnos robovanja uspostavljen je između roba i gospodara. Rob je prema svome gospodaru poslušan i ponizan. Samo njemu služi i samo od njega očekuje nagradu. Pokaže li rob neposlušnost, nada se da će mu gospodar oprostiti. Svoga gospodara smatra velikim i ne voli njegove neprijatelje. Sve ovo su osobine dobrog roba. Osnovni uvjet robovanja je poslušnost. Ako rob ne bude poslušan, ubraja se u neposlušne robove i bit će zbog toga prekoren. Robovanje je nekada dobrovoljno, a nekada prisilno. Nekada je iz straha od biča i pritvora, nekad s nadom u nagradu, a nekad iz ljubavi, prijateljstva i iskrenosti.

Ibadet Bogu također je u značenju iskrene poslušnosti Njemu. Ovo je opće značenje ibadeta. Posebno značenje ibadeta je ispoljavanje robovanja i slavljenje Gospodara kroz posebna djela i obrede stoga što se smatra da je On dostojan obožavanja. Namaz, post i Hadždž, između ostalog, pripadaju ovoj vrsti ibadeta. Čovjek je stvoren kako bi činio ibadet svome Bogu. Taj ibadet je svrha stvaranja čovjeka: A Ja sam stvorio džine i ljude samo da bi Mene obožavali.[1]

Svrha stvaranja čovjeka je ibadet, a budući da Bog nema nedostatka ni potrebe, u stvaranju čovjeka nije bilo koristi za Njega. Namjera zbog koje je stvorio ljude i džine jeste da oni stignu do razine robovanja, pa se korist stvaranja vraća njima, a ne njihovom Stvoritelju. Kada ljudi i džini stignu do položaja robovanja, sebe vide ništavnim robovima pred Bogom i svojom voljom zanemaruju sebe i posvećuju se svome Gospodaru. Pažnja usmjerena prema Bogu i odvajanje od svega drugog mimo Njega stanje je koje Bog uvijek daje Svojim iskrenim robovima i evlijama. Međutim, ibadeti poput namaza, posta i Hadždža jesu prilike i odgovarajuća mjesta da se pažnja roba usmjeri samo prema Bogu i odvoji od svega drugog. Za stizanje do ovog stepena ibadeta neophodno je da se ljudi bore protiv svoga nefsa i da u namazu postignu stanje prisustva srcem.

Vježbanje prisustva srca i usmjeravanje pažnje prema Bogu povod je da se razina ibadeta podiže i da se čovjek približi svrsi svoga stvaranja. Da bi se postiglo podizanje razine ibadeta, potrebno je da, prije svega, namjera bude čista i iskrena, jer je ibadet bez iskrene namjere širk, a širk je povod da se čovjek udalji od sreće i spasa.

Vrste ibadeta

Hazreti Ali, a.s., ibadet ljudi dijeli prema njihovim namjerama na tri vrste: ibadet trgovaca, ibadet robova i ibadet slobodnih: “Zaista, neki ljudi robuju Bogu iz želje za nagradom. To je robovanje trgovaca! Neki ljudi robuju Bogu iz straha. To je robovanje robova! A neki ljudi robuju Bogu iz zahvalnosti. To je robovanje slobodnih!”[2]

Svaka od ove tri skupine robuje Bogu sa jednom namjerom. Međutim, ono što predstavlja pravi ibadet i što dovodi do svrhe čovjekovog stvaranja jeste ibadet slobodnih. Hazreti Ali, a.s., ubraja se u najveće i najiskrenije robove. On obraćajući se Bogu kaže:  “Bože, ne činim Ti ibadet iz straha od Tvoje Vatre, niti iz želje za Tvojim Džennetom, već shvatih da si dostojan ibadeta i zato Ti ibadetim.”[3] Obavljanje ibadeta sa iskrenim nijjetom kod onoga koji ih čini stvara učinke ibadeta poput uvećane spoznaje, uvjerenosti i Božije bliskosti.Tevhıd u ibadetu zahtijeva iskrenost namjere i uništavanje primjesa širka prilikom obavljanja ibadetskih djela.

Ibadeti su vjerom propisani

Ibadet u posebnom značenju definiramo kao: “Ispoljavanje robovanja i slavljenja Boga u formi posebnih djela i obreda.” Sada je potrebno objasniti zašto ibadetska djela i obredi imaju određenu formu i sadržaj, koji su nepromjenjivi, i, kako se to stručno kaže, vjerom propisani (tevkıfı). Ibadet znači objelodanjivanje robovanja pred apsolutnim Gospodarom i slavljenje Te beskonačne Biti. Iskazivanje ropstva pred svim gospodarima srazmjerno je njihovoj veličini. Međutim, da li mi možemo ostvariti spoznaju koja će biti dostojna veličine Gospodara? Da li možemo preletjeti ogromni razmak između nas i Boga?

Slavljenje, nesumnjivo, zahtijeva spoznaju. Ne možemo slaviti ono biće o kojem nemamo nikakvog znanja. Ljudi svojim ograničenim umom postižu samo površnu i veoma slabašnu spoznaju o nekim Božijim svojstvima i nikada ne mogu spoznati veličinu svojstava svoga Gospodara. Svaki ibadet je slavljenje Gospodara preko nekog od Njegovih svojstava, a namaz, kao najobuhvatniji ibadet, predstavlja slavljenje Boga svim Njegovim svojstvima. Pitamo se: Kako slabašni čovjek može spoznati ova svojstva, da bi mogao hvaliti Boga u skladu s njima? Samo pomoću Objave i Božijeg podučavanja možemo spoznati načine slavljenja svete Biti Božije. Samo On zna i poznaje Svoja svojstva onakva kakva ona jesu.

Čovjek, koji je od zemlje, nije moćan spoznati Svevišnjeg Boga. Hazreti Ali, a.s., obraćajući se Gospodaru kaže: “Hvala se duguje Bogu (…) Kojeg stremljenja najviša ne mogu obuhvatiti, Kojeg shvatanja zadubljena ne mogu doseći. On je Taj Čije svojstvo nema granice nikakve, niti opisa ikakva.”[4]

Razum je nemoćan da dosegne Njegove aspekte. “On nije umovima raskrio tajanstvo svojstva Svoga.”[5] Naravno, to nije oprečno čovjekovoj prirodnoj spoznaji Boga. Bila je to Božija volja da tako općenitu spoznaju podari Svojim stvorenjima, kao što se u predajama kaže da Boga spoznaje i svaki neuki čovjek. Čak i skeptici i poricatelji nesvjesno posjeduju svijest o Božijem postojanju: “Spoznaje ga svaki neuki čovjek.”[6] Isto onako kako je Bog Svojim stvorenjima dao prirodnu spoznaju, On Svojim robovima poklanja i veće razine spoznaje i ukazuje im počast spoznajom o najuzvišenijem i najboljem Koji se spoznaje, dakle samosvjesnom spoznajom koja je uvod u čovjekovo kretanje prema savršenstvu. U predaji se kaže: “Stvorenje ne može ništa spoznati osim uz pomoć Boga i spoznaja Boga se ne može postići osim uz pomoć Njega.”[7]

Uzvišeni nije zatvorio put spoznaje Sebe i ljudskom razumu je dao sposobnost u toj mjeri da ostvari obaveznu spoznaju: “A nije ih spriječio u stjecanju obavezne spoznaje Njega.”[8] Bog svijeta Svojom milošću uzdiže Svoje poslanike i evlije na putu spoznaje na najviše razine. Božijom voljom najvišu razinu spoznaje posjeduju bezgrješni, a.s. Međutim, i pored toga, ti čisti ljudi priznaju: “Ne spoznasmo Te spoznajom dostojnom Tebe.”

Prirodno je, prema tome, da ibadet Gospodaru onako kako to Njemu dolikuje nije u moći ni poslanika ni evlija, kao što su na kraju i sami priznali: “Nismo te obožavali na Tebi dostojan način.” Kako onda tek da Ga slavi i čini Mu ibadet čovjek koji je nemoćan spoznati Ga? Čovjek mora priznati svoju nemoć u slavljenju Gospodara i Boga hvaliti riječima: “Ti si Onakav kako si slavio samog Sebe.”[9] Uz tako veliku čovjekovu nemoć, kako to da ga je Allah obavezao da Ga slavi i da Mu robuje? Ukoliko On ne uzme čovjeka za ruku, čovjek nikada neće moći sam obaviti tu dužnost. Božija je želja da preko Svojih odabranika pouči čovjeka načinu slavljenja. Zato se ibadet mora činiti onako kako je čovjek poučen i mora se koračati izričito unutar okvira koji je Allah odredio.

Prisustvo srca

Dozvola za činjenje ibadeta i ispoljavanje robovanja u formi riječi i pokreta koje je Allah propisao za čovjeka predstavljaju čast koju je Allah ukazao čovjeku. Te riječi i pokreti imaju svoju formu i suštinu. Samo oni koji posvete pažnju i formi i suštini ibadeta mogu stići do blagoslovljenih učinaka ibadeta. To su oni koji, pored obavljanja formalne strane ibadeta, obraćaju pažnju na značenja onog što se izgovara, kao i na pokrete koje čine. To su oni koji su svjesni činjenice da razgovaraju sa Bogom Uzvišenim. Srce je prisutno u namazu kod onoga ko u ibadetu bude svjestan Božije veličine i bude znao značenje onoga što izgovara, kod onoga, dakle, koji isprazni svoje srce od mašte i misli mimo ibadeta i ne bude mislio ni o čemu drugom osim o Bogu, a ibadet bude obavljao na način kako to i dolikuje Uzvišenom Bogu. Prisustvo srca u toku ibadeta ima svoje razine. Prelazak i uspinjanje ovim razinama težak je zadatak i iziskuje nadzor nad svojim nefsom i borbu protiv njega. I sam govor o ovim razinama obuhvata teške polemike. Prisustvo srca u ibadetu toliko je važna da prihvatanje ibadeta zavisi od toga. Časni Poslanik, s.a.v.a., rekao je: “Robuj Allahu kao da Ga vidiš, a ako ti Njega ne vidiš, pa zaista On tebe vidi.” Zaista, ako čovjek koji obavlja ibadet sebe stvarno vidi pred Bogom, neće moći razmišljati ni o čemu drugom osim o Njemu, niti će u srcu dati mjesta bilo čemu osim Njemu. Kada se nađemo u prisustvu velikog ili moćnog čovjeka, trudimo se ponašati u skladu sa njegovim položajem. Sva svoja čula upregnemo prema njemu te iz uma i srca izbacimo svaku misao i maštu.

Razlog ove pažnje i usmjeravanja čula jeste shvatanje veličine položaja te osobe. Upravo zato što smo svjesni toga, svoj um, jezik i ponašanje posvećujemo njemu. Dakle, budemo li stvarno vjerovali da se nalazimo pred Svemoćnim i Sveznajućim Bogom, Bogom Koji zna sve naše misli i moćan je kazniti nas ili nagraditi za naša djela, bez ikakve sumnje, sve drugo mimo svijesti o Njemu izaći će iz našeg srca. Znači, ako nam čula nisu usredsređena i do našeg srca dopiru druge misli, to je zbog nemara prema veličini Gospodara pred Kojim se nalazimo. Imam Homeini, koji bijaše zaljubljenik u Boga i iskreni rob u prisustvu Gospodara, o važnosti prisustva srca u ibadetu kaže: “Posjednicima mudrosti i znanja, koji su upućeni u tajne predaja od bezgrješnog i čistog Ehli-bejta, nije skriveno da se duša, potpunost i savršenstvo ibadeta očituju u prisustvu srca i radosnom prihvatanju prisustva srca, jer nijedan ibadet bez toga nije prihvaćen od Boga Jedinoga, niti će biti pod okriljem Njegove milosti i dobrote, niti pravovaljan.”[10]

Ukoliko ibadet bez prisustva srca nije prihvaćen, a ukoliko je stvaranje čovjeka zarad ibadeta, to znači da je postizanje prisustva srca ulaganje napora u ostvarenje svrhe čovjekovog stvaranja. Svako ko želi stići do krajnje svrhe svoga stvaranja i ko želi da mu život ne bude beskoristan i uzaludan, mora postići prisustvo srca i obavljati ibadet onako kako to i dolikuje njegovom Jednom Jedinom Bogu.

Način postizanja prisustva srca

Kao što smo rekli, uzrok zaborava na Boga i neusredsređenosti misli prilikom ibadeta jeste zanemarivanje veličine Boga pred Kojim obavljamo svoj ibadet. Prema tome, za postizanje prisustva srca najvažnije je da se shvati pred Kim se nalazimo i Kome se obraćamo u ibadetu. Uvijek je, prije početka ibadeta, potrebno da se sjetimo da idemo pred Stvoritelja, Moćnog i Sveznajućeg, i da smo dobili dozvolu za razgovor s Njim. Nakon toga potrebno je da otklonimo činioce nemara i činioce koji ometaju usredsređenost čula. Činioci nemara su dvojaki: vanjski i unutrašnji. Kako bi se uklonili vanjski činioci, potrebno je vrijeme i mjesto ibadeta odrediti na način da ne postoje činioci koji remete pažnju. Naprimjer, vrijeme obavljanja ibadeta mora biti sačuvano samo za ibadet, a ne da bude isprepleteno s dnevnim obavezama. Čovjek koji svoj namaz obavlja usred dnevnih poslova i zabrinut je za profesionalne obaveze i dužnosti ne može imati prisustvo srca u ibadetu. Potrebno je dovoljno vremena te odgovarajući dio dana ostaviti samo za ibadet. U tom vremenu uopće se ne treba baviti nečim drugim. Isto važi i za mjesto ibadeta. Za namaz i dovu potrebno je odabrati mjesto koje nije neki prolaz i na kojem nema buke. U vidokrugu čovjeka koji obavlja ibadet ne treba biti nešto što bi mu odvlačilo pažnju od Boga niti pred njim smiju biti – ne dao Bog – prizori grijeha i nemara.

Unutrašnji činioci remećenja pažnje i nemara jesu naše srčane vezanosti. Ono što je mimo Boga, to je pokuđeni Ovaj svijet. Ako je srce usredsređeno na ovosvjetske pojave, te želje i zanimanja prepreke su usmjeravanju pažnje na Boga. Čovjek čija je težnja da postigne bogatstvo, položaj i ovosvjetsku moć i koji iznad postizanja Ovog svijeta ne vidi ništa više, on je sve vrijeme usredsređen na Ovaj svijet i na svoje lažno božanstvo, a nije svjestan istinskog Boga i stvarne kible srca. On nije svjestan da je razlog zbog kojeg teži postizanju bogatstva, moći i položaja upravo to što on po svojoj prirodi teži apsolutnom savršenstvu. Iz tog razloga najbolje je da okrene leđa tim prolaznim božanstvima i da se usmjeri ka apsolutnom savršenstvu kao jedinoj neprolaznoj zbilji. Da bi se ostvarilo prisustvo srca, potrebno je shvatiti nepostojanost i bezvrijednost Ovog svijeta i materijalnih dobara te uvijek govoriti svome srcu da je cjelokupno postojanje podređeno Božijoj volji, kao i da stizanje do Ovog svijeta nije moguće bez volje i zadovoljstva Božijeg. Ovaj svijet je prolazan, a naša djela i namjere opstaju. Bit ćemo proživljeni sa svojim djelima, a djela koja su činjena sa uzvišenim namjerama povod su sreće na Budućem svijetu, za razliku od djela koja su činjena sa ovosvjetskim namjerama. Nakon oslobađanja okruženja i srca od vanjskih i unutrašnjih činilaca koji ometaju usredsređenost srca, potrebno je da u srcu razumijemo značenje onoga što izgovaramo jezikom i činimo tijelom.

U namazu trebamo biti svjesni značenja riječi koje izgovaramo i trebamo znati svrhu pokreta koje obavljamo. Opće značenje svih riječi i pokreta koje obavljamo tokom ibadeta jeste slavljenje Gospodara. U svakom trenutku ibadeta mi se bavimo slavljenjem Uzvišenog i Moćnog Allaha. Nikada se ne može slaviti neko koga nismo svjesni. Čak i ako ne budemo znali tačno značenje riječi koje izgovaramo u ibadetu, ako budemo svjesni činjenice da su u svakom slučaju te riječi slavljenje Gospodara, naše će se srce usmjeriti prema našem Hvaljenom, Milostivom i Jedinom Bogu, a kada već s Njim razgovaramo i slavimo Ga, zaboravit ćemo na sve ostalo i stići ćemo do određene razine prisustva srca. Teško je zadržati prisustvo srca kada nemamo podrobno znanje o značenju riječi i djela. Zarad očuvanja prisustva srca moramo naučiti značenje sastavnih dijelova ibadeta. Trebamo održavati pažnju u trenutku kada slavimo Gospodara. Što svijest i znanje o značenjima činilaca ibadeta budu veći i dublji, to će i razina prisustva srca biti bolja i plodonosnija.

Razine prisustva srca

Razine prisustva srca usklađene su sa razinom spoznaje koju ima čovjek koji čini ibadet. Što je njegova srčana spoznaja veća, to će i prisustvo srca biti bolje. Rasprava o razinama prisustva srca zahtijeva upoznavanje sa nekim uvodnim pitanjima, koja sada nije moguće navoditi. Međutim, općenito, razine prisustva srca su:

Prva razina je usredsređenost na to da je ibadet hvaljenje i slavljenje Gospodara, pri čemu čovjek koji obavlja ibadet podrobno ne poznaje riječi i djela kojima čini ibadet. Čovjek koji obavlja taj ibadet ipak je svjestan da je to najbolji oblik i metoda slavljenja Boga, jer je upravo Bog odredio izgovaranje tih riječi i činjenje tih djela.

Druga razina je usredsređenost na značenje riječi koje izgovaramo. Imam Sadik, a.s., rekao je: “Ko obavi dva rekata namaza, znajući šta na njima izgovara, završit će namaz u stanju da između njega i Boga neće biti nijednog grijeha, a da mu nije oprošten.”[11]

Treća razina prisustva srca je spoznaja i usredsređenost na tajne ibadeta i značenja svakog pojedinačnog postupka, poput rukua, sedžde itd. A četvrta razina je znanje i usredsređenost na to da je sve što postoji stvoreno od Boga, pred Kojim se nalazi, kao što se i svi naši ibadeti i djela nalaze pred Njim. Postoje i bolje i veće razine, koje su duhovni učenjaci, koristeći se poukama čistog i bezgrješnog Ehli-bejta, predstavili, ali je njihovo poimanje veoma teško i vjerovatno je moguće samo onima koji su stigli do njih.

Učinci ibadeta

Ibadeti, posebno u islamu, u osnovi postoje radi uređivanja odnosa između čovjeka i Boga. Međutim, postoje i drugi učinci koje ostvarujemo ibadetom. Učinci ibadeta u islamu su raznovrsni. Prepoznajemo odgojne, moralne, društvene, političke, irfanske i druge učinke. Za svaki od ovih učinaka moguće je nabrojati više primjera. Namaz, kao najvažniji islamski ibadet, pored učinka koji ima na relaciju između čovjeka i Stvoritelja, povod je sređenosti individualnog i kolektivnog života. Stvaranje duha discipliniranosti i spremnosti na disciplinu može se smatrati odgojnim učinkom namaza. Post čovjeka čini sposobnim za samokontrolu i daje mu snagu da se suprotstavi strastima. Samokontrola je odgojni učinak posta. Nju smatramo odgojnim učinkom zbog toga što sama po sebi nema pozitivnu moralnu vrijednost.

Mnogi pojedinci samokontrolu koriste za stizanje do ciljeva koji su moralno neprihvatljivi. Naprimjer, nevjernik koji se želi uvući u redove vjernika može se s tom namjerom odreći zadovoljenja strasti. On je postigao samokontrolu, ali s moralnog gledišta on ne čini dobro. Namaz također ima moralne učinke. Čovjek koji obavlja namaz ide u susret Bogu. On se, kao takav, treba truditi da pred Bogom ne bude posramljen. Zato nastoji da se sačuva od grijeha i da svoje tijelo ne zaprlja činjenjem sramnih djela poput laži, ogovaranja i ostalih nemoralnih djela. Stvarni postači znaju da se post ne prima zbog same apstinencije od hrane i pića. Suzdržavanje od hrane i pića najlakši je dio posta. Od časnog Poslanika, s.a.v.a., prenosi se da je reka:  “Uistinu, najlakše čime je postač obavezan u svome postu jeste suzdržavanje od hrane i pića.”[12]

Za primanje posta postoje znatno teži uvjeti. Postač mora cijelo svoje biće spriječiti od grijeha. Imam Sadik, a.s., rekao je: “Post nije suzdržavanje od jela i hrane, pa da postač samo ne jede i ne pije, već kada postiš, neka posti i tvoj sluh, i tvoj vid, i tvoj jezik, i tvoj trbuh, i tvoje stidno mjesto, i čuvaj svoje ruke i stidno mjesto, i mnogo šuti, osim kada govoriš dobro, i budi milostiv prema slugi.”[13]

U predajama se kaže da je postač onaj čovjek koji se kloni svega zabranjenog i koji se i javno i tajno suzdržava od onoga što je Allah zabranio. S obzirom na to da su Božiji propisi skup moralnih, društvenih, ibadetskih i drugih propisa, ovakve predaje su pokazatelji svestranosti moralnih, odgojnih, društvenih i irfanskih učinaka posta. Isto tako, jedan od društvenih učinaka namaza je i taj da se u ispunjavanju uvjeta za obavljanje namaza ne smiju kršiti tuđa prava. Mjesto i odjeća za namaz, mjesto uzimanja abdesta, voda za abdest, kao i sve ostalo, mora biti dopušteno. Zajednički namaz i džuma-namaz također imaju društvene učinke. Ova vrsta namaza jača međusobnu povezanost vjernika, jačajući kolektivni duh u muslimanskom društvu.

Džumanamaz, zajednički namazi i Hadždž imaju vrijedne političke učinke, poput jedinstva među muslimanima. U ovakvim ibadetima nastaje jedinstvo i usklađenost muslimana. To je pogodna prilika za razmjenu ideja i stizanje do rješenja problema muslimanskih društava. Velika konferencija, kao što je Hadždž, prilika je da neprijatelji vide veliki broj muslimana, što jača i učvršćuje utjecaj muslimana u svijetu. Svi ovi učinci povezani su sa izvornim učinkom ibadeta, to jest sa njegovim irfanskim i duhovnim učinkom. Što ibadet bude bio bliži svojoj zbilji, a to je slavljenje Gospodara, i što prisustvo srca bude bilo veće, to će i ovi učinci biti jači i očitiji. Namaz od klanjača udaljava sve moralne i društvene nepodobnosti: Namaz, zaista, odvraća od razvrata i ružnih djela.[14]

Možemo ovdje kao uvjet dodati to da namaz bude obavljan prisutnog srca i s namjerom približavanja Bogu. Ako namaz obavljamo na ovakav način, imamo vrijedne učinke, poput onoga što hazreti Ali, a.s., nabraja u 199. govoru Staze rječitosti. On u izvanrednom obraćanju svojim prijateljima preporučuje da pridaju pažnju namazu, da ispunjavaju njegove uvjete, da paze na njegovo vrijeme te da mnogo obavljaju namaz, jer je obavljanje namaza vjernicima učinjeno obaveznim u precizno određeno vrijeme. Zatim kaže: “Zar ne čujete odgovor Džehennemlija kada budu pitani: ‘Šta vas je dovelo u vatru?’, a oni će odgovarati: ‘Nismo obavljali namaz.’” U ovom dijelu govora hazreti Ali, a.s., učinkom namaza predstavlja udaljenost od džehennemske patnje.

U nastavku govori i o drugim učincima, a između ostalog kaže: “Namaz čini da grijesi opadaju poput lišća, oslobađajući vratove od užeta grijeha. Poslanik je namaz usporedio sa izvorom tople vode u nečijoj kući, u kojem se on pet puta dnevno pere. Da li i pored tih pranja može ostati prljavštine na njegovom tijelu?” U ovom dijelu govora hazreti Ali, a.s., ističe brojnost učinaka koje namaz sa sobom nosi, jer grijesi postoje u svim aspektima čovjekovog života i udaljenost od njih znači popravljanje i uređivanje svih aspekata života. U suštini, čistota od grijeha uređuje i aspekt robovanja i čovjekove relacije sa Bogom, postavljajući čovjeka na putanju istinskog savršenstva.

 

Izvor: Mohammad Fathali Hani, Temelji islamske etike, sv.1., Fondacija „Mulla Sadra“, 2016., s perzijskog preveo Ertan Basarik

[1] Ez-Zarijat, 56.

[2] Nehdžu-l-belaga, mudrost 238.

[3] Biharu-l-envar, sv. 70, str. 197.

[4] Nehdžu-l-belaga, govor 1.

[5] Isto, govor 49.

[6] Tahrıru Temhıdi-l-kava‘id, str. 783; preneseno iz djela Tevhıd, pogl. Et-Tevhıd ve nefju-t-tešbıh, hadis 15

[7] Isto.

[8] Nehdžu-l-belaga, govor 49.

[9] Šarhe ćehel hadis, str. 224; preneseno iz djela Furu‘u Kafi, sv. 3, pogl. Es-Salah.

[10] Sirru-s-salah, str. 36.

[11] Šarhe ćehel hadis, str. 432; preneseno iz djela Sevabu-l-a‘mal ve ‘ikabu-l-a‘mal, str. 64.

[12] Vesailu-š-šı‘a, sv. 7, str. 118.

[13] Isto.

[14] El-‘Ankebut, 45.

Pitanja i odgovori