Stepeni samopokazivanja

Jezid ibn Halife navedenim lancem prenosilaca prenosi od Imama Sadika, a.s., da je rekao: “Svako samopokazivanje je mnogoboštvo (širk). Zaista, na grada onog ko je radio za ljude je kod ljudi, a nagrada onog ko je radio za Allaha je kod Allaha.”[1]

Znaj da je dvoličnost (ریاء) pokazivanje i hinjenje nekog lijepog djela, ili lijepog svojstva, ili ispravnog vjerovanja pred ljudima kako bi čovjek kroz to stekao položaj u srcima ljudi i postao poznat kod njih po dobru, ispravnosti, povjerljivosti i pobožnosti, ali bez ispravne božanske namjere.

To se ostvaruje u nekoliko položaja: Prvi položaj ima dva stepena. Prvi stepen je da iskazuješ ispravno vjerovanje i božanska učenja kako bi postao poznat po pobožnosti i stekao položaj u srcima ljudi. Naprimjer, kao da kažeš: “Ja osim Allaha nikoga drugoga ne smatram utjecajnim u postojanju.” Ili da kažeš: “Ja se samo u Allaha pouzdam.” Ili da sebe indirektno i aluzijom predstaviš kao nekoga ko ima ispravno vjerovanje. Ovaj drugi oblik prikazivanja je rašireniji. Naprimjer, povede se razgovor o pouzdavanju u Allaha i zadovoljstvu Njegovom odredbom, a osoba koja se samopokazuje jednim dubokim uzdahom ili klimanjem glavom sebe prikaže kao dijelom te skupine ljudi.

Drugi stepen je taj da se čovjek odriče neispravnih vjerovanja i svoju dušu drži čistom od njih, ali s namjerom stjecanja ugleda i položaja u srcima ljudi, bilo da to pokazuje jasnim govorom ili išaretima i aluzijom. Drugi položaj, također, ima dva stepena. Prvi stepen je da čovjek sebe predstavlja posjednikom pohvalnih svojstava ustaljenih vrlina, a drugi stepen je odricanje od onoga što je oprečno njima i čišćenja duše bez jasne namjere.

Treći položaj je samopokazivanje kakvim ga fakihi poznaju, Allah bio zadovoljan njima, i ono ima sljedeća dva stepena. Prvi stepen je da čovjek obavlja šerijatska djela i ibadete ili čini ono što mu razum nalaže s namjerom da se prikaže ljudima i njihova srca privoli k sebi, bilo da sâmo djelo obavlja iz samopokazivanja ili njegov kvalitet ili njegov uvjet ili dio njegov, onako kako je pojašnjeno u fikhskim knjigama.[2] Drugi stepen je napuštanje djela s navedenom namjerom.

Prvi položaj

Znaj da je samopokazivanje u načelima vjerovanja i Božijih učenja u poređenju s drugim oblicima najteži oblik samopokazivanja. Posljedice ovog oblika samopokazivanja su od svih drugih pogubnije i njihova tama u poređenju s posljedicama drugih oblika samopokazivanja najtamnija je i najdublja. Ako čovjek s ovim oblikom samopokazivanja istinski ne bude vjerovao u ono kakvim se prikazuje, svrstava se u red onih licemjera (munafika) koji će vječno ostati u Vatri, vječno stradati i čija je kazna najbolnija. Međutim, ako čovjek bude istinski vjerovao, ali to bude prikazivao ljudima kako bi stekao položaj kod njih, iako nije licemjer njegovo samopokazivanje uzrokovat će da svjetlost imana ode iz njegova srca, a da tama nevjerstva zauzme njeno mjesto. Iako je ta osoba u početku mnogobožac, i to zbog skrivenog mnogoboštva – jer istinska božanska učenja i istinska vjerovanja trebaju biti iskrena i jedino radi Allaha i njihov posjednik je Sveta Bît Božija – ona je to predala ljudima i druge učinila Njemu sudrugom u tome a šejtanu dala to na raspolaganje, pa takvo srčano djelo nije radi Allaha. Međutim, ova strašna nesreća i ova tamna narav i ovo nečisto ustaljeno svojstvo na kraju učine da čovjekovo srce pripadne samo onome što nije Bog i malo po malo tama ovog poročnog svojstva biva uzrokom da čovjek ode s Ovog svijeta bez imana i da njegov nestvarni iman, koji je samo oblik bez značenja i tijelo bez duše i ljuštura bez srži, ne bude primljen kod Allaha.

Na ovo upućuje predaja u Usûli Kâfiju, koju Ali ibn Sâlim prenosi od Imama Sadika, a.s.: “Čuo sam od Imama Sadika, a.s., sljedeće: Allah Uzvišeni rekao je: ‘Ja Sam najbolji ortak. Ko Meni pridruži nekog drugog u djelu koje je uradio, Ja to djelo neću prihvatiti ako nije učinjeno iskreno samo radi Mene.’”[3] Jasno je da, ako srčana djela čovjeka nisu iskrena, Uzvišeni Allah neće ni obratiti pažnju na njih, niti će ih primiti, ustvari, predat će ih onome radi kojeg su urađena s namjerom da bi mu se pokazao. Dakle, ovakva srčana djela pripadat će isključivo onome radi kojeg su i urađena, a onoj koji ih je uradio prešao je granicu širka i ušao u čisto nevjerstvo. Zapravo, može se reći da ova osoba pripada skupini licemjera (munafika): kao što mu je mnogoboštvo skriveno, i licemjerstvo mu je skriveno. Nesretnik je mislio da je vjernik, ali je mušrik od samog početka i, u krajnjem, licemjer i morat će kaznu licemjera iskusiti. Teško onome čiji poslovi završe u licemjerstvu!

Znaj da iman (vjerovanje) nije isto što i znanje o Bogu, Njegovoj Jednoći i drugim svojstvima savršenstva, kao što su svojstva subutije, salbije i dželalije, te znanje o melecima, poslanicima, knjigama i Sudnjem danu. Štaviše, moguće je da neko posjeduje ova znanja a da nije vjernik. Šejtan ima znanje o svim ovim stepenima koliko i svi mi, ali je opet nevjernik. Zapravo, iman je srčano djelo i dok takvim ne bude, nema ni imana. Osoba koja dođe do znanja posredstvom demonstrativnog racionalnog dokaza, ili onoga što se u vjerama smatra nužnim, da bi postala vjernik treba se i svojim srcem predati tome i učiniti srčano djelo, što je, ustvari, jedan oblik predavanja i skrušenosti i jedan oblik prihvaćanja i potčinjavanja. Savršenstvo imana je smirenost i spokoj. Kada se uveća svjetlost imana, u srcu se javlja smirenost. Sve to nije isto što i znanje. Moguće je da vaš razum posredstvom demonstrativnog argumenta shvati neku stvar, ali da se srce tome ne pokori i da znanje postane beskorisno. Naprimjer, vi racionalno prihvatite da mrtvac ne može nikom nauditi i da ni jedan mrtvac na svijetu ne osjeća, niti ima pokret ni koliko jedna muha, te da su ga sve tjelesne i duhovne moći napustile. Međutim, budući da srce ovo nije prihvatilo i nije se pokorilo razumu, čovjek se ne usuđuje provesti cijelu noć osamljen u tami s mrtvacem. Međutim, ako se srce pokori razumu i prihvati ovaj racionalni sud, vama uopće neće biti teško to uraditi. Ako se srce nakon što se to ponovi nekoliko puta pokori razumu, ono se neće plašiti mrtvaca. Dakle, postalo je jasno da pokoravanje, koje je čin srca, nije isto što i znanje, koje je čin razuma. Moguće je da čovjek demonstrativnim racionalnim argumentom dokaže postojanje Uzvišenog Stvoritelja, Njegovo Jedinstvo, proživljenje i Sudnji dan, kao i druga istinska vjerovanja, ali ta vjerovanja nisu isto što i iman, pa se on ipak ne ubraja u vjernike, nego pripada skupini ili nevjernika ili munafika ili mušrika. Međutim, danas su zatvorene oči tvoga srca i nemaju duhovni melekutski pogled, a ove tjelesne oči ne percipiraju. Kada se razotkrije narav, očituje istinska vlast Božija, nestane priroda i objelodani se zbilja, tada ćeš postati svjestan da nisi bio vjernik u Allaha i da ove [tvoje] racionalne presude nisu iman. Sve dok perom razuma riječi Nema boga osim Allaha ne budu ispisane na čistu stranicu srca, čovjek nije vjernik u Njegovu Jednoću. Kada ova lijepa Božija riječ uđe u srce vjernika, vlast nad srcem pripada samo Allahu Uzvišenom. Nakon toga čovjek više nikoga ne vidi izvorom utjecaja u Božijem carstvu osim Allaha, niti očekuje položaj i veličinu od nekog mimo Njega. Položaj i slavu ne traži u drugih. Ovakvo srce više nije licemjerno i laskavo. Dakle, ako u srcu nađeš samopokazivanje, znaj da ti se srce nije pokorilo razumu i iman ti ne svijetli u srcu. Nekog drugog držiš za Boga i onoga koji je izvor utjecaja, a ne Uzvišenog Allaha. Ti si ili u skupini munafika ili mušrika ili nevjernika.

Pazi! O, ti koji se samopokazuješ, koji si istinsko vjerovanje i Božija učenja predao u ruke Božijem neprijatelju, odnosno šejtanu, čime si odlike Božije pripisao drugima. A one svjetlosti koje osvjetljavaju dušu i srce, koje su kapital izbavljenja i vječnog blaženstva, izvor susreta s Bogom i sjeme blizine Božije, pretvorio si u strahobalne tame, vječne nesreće i stradanje i u kapital udaljenosti od Svete blizine Voljenog i udaljenosti od susreta s Bogom, budi spreman za tamu koju ne slijedi svjetlost, nevolje nakon kojih ne dolazi olakšanje i bolesti neizlječive: smrti u kojoj nema života. Budi spreman za vatru koja se pojavljuje iz dubine srca i sagorijeva melekut duše i tijelo i to takvim spaljivanjem koje ni meni ni tebi nije naumpalo, kao što Uzvišeni Allah u Kur’anu opisuje Svoju Vatru: “Vatra Allahova razbuktana, koja će do srca dopirati.”[4] U ovom ajetu Allah Uzvišeni obavještava o vatri koja će zavladati srcima i spaljivati ih. Ni jedna vatra ne može spaljivati srce osim Božije vatre. Ako je izgubljena jednobožačka priroda, koja je Božije stvaranje, i umjesto nje se nastani širk i nevjerovanje, za čovjeka se neće zauzimati oni koji se zauzimaju, ostat će vječno u patnji i to u kakvoj patnji? U patnji proizašloj iz Božije ljutnje i Gospodarove ljubomore (gajrete Rububi). Stoga, dragi moj, nemoj sebe izlagati Božijem gnjevu i srdžbi radi jedne isprazne misli, jedne ispoljene ljubavi slabašnih robova, jedne pažnje bijednih ljudi. Ne prodaji one Božije ljubavi, one neograničene iskaze plemenitosti, one Gospodarove blagonaklonosti i milosrđa, za jednu omiljenost kod stvorenja, koja nema nikakva utjecaja i od koje nećeš imati ništa drugo osim kajanja i nesreće. Kada ne budeš na Ovom svijetu, koji je mjesto stjecanja, i kada tvoje djelo bude prekinuto, od pokajanja više nećeš imati koristi, kao ni od vraćanja.

Uzvišeni Allah, posredstvom Svoje moći, koja obujmljuje sva bića, i rasprostranjenosti Svoje vlasti u svim stvorenjima te obuhvatnosti Svoje samoopstojnosti i uzdržavanja svih kontingentnih bića, srca svih robova potčinjava Svome raspolaganju, Svojoj moći i vlasti i niko drugi nema dopuštenje da raspolaže srcima robova bez dopuštenja Samoopstojećeg, Koji uzdržava sve drugo, i Njegovog stvaralačkog dopuštenja, niti će imati. Također, i sami vlasnici srca ne mogu raspolagati vlastitim srcima bez Božijeg dopuštenja i raspolaganja. Na ovo značenje ukazano je kroz aluziju, išaretom, ali i izravno u Kur’anu i predajama Ehli-bejta.[5] Dakle, Uzvišeni Gospodar je Posjednik srca i njime slobodno raspolaže. Vi, koji ste slabi i nemoćni robovi, ne možete vladati srcima bez Božijeg vladanja. Zapravo, Njegova volja nadvisuje vašu volju i volju svih bića. Stoga, ako je vaše samopokazivanje i laskanje radi privlačenja srca robova, bivanja omiljenim srcima, stjecanja položaja i veličine u srcima i reputacije po dobru, to je u potpunosti izvan vaše vlasti, a u vlasti je Boga. Gospodar i Posjednik srca pažnju srca usmjeri prema onome kome On želi. Zapravo, moguće je da dobijete rezultat suprotan vašoj želji. Vidjeli smo i čuli da su osobe koje se samopokazuju, čija srca nisu bila čista, na kraju ostale osramoćene i dogodilo se suprotno od onoga što su priželjkivali.

Na ovo značenje ukazuje časna predaja u Usûli Kâfiju: Imam Sadik u vezi s ajetom: “Ko se nada susretu s Gospodarom svojim, neka dobra djela čini, i neka štuje Gospodara svoga ne pridružujući Mu nikoga”, rekao je: “Čovjek koji radi neko dobro djelo i u tome ne traži Božije zadovoljstvo, već samo traži da ga ljudi smatraju čistim i da čuju za ono što je uradio, osoba je koja je pridružila Bogu sudruga u ibadetu Gospodara svoga.” Potom reče: “Nema roba koji sakrije dobro i potom dani protječu zauvijek dok mu Allah ne otkrije dobro. Nema roba koji sakrije zlodjelo i potom dani protječu zauvijek sve dok mu Allah ne otkrije zlodjelo.”[6]

Stoga, dragi moj, lijep spomen traži od Allaha. Sklonost srca ljudi traži od Posjednika srca. Radi za Allaha, a On će ti, pored ahiretskih počasti i onosvjetskih blagodati, još na Ovom svijetu podariti počasti. Tebe će učiniti voljenim. Tvoj položaj će uvećati u srcima ljudi. Tebe će na oba svijeta učiniti poštovanim. Međutim, ako možeš, borbom i trudom u potpunosti očisti svoje srce od ove ljubavi. Svoju unutrašnjost učini čistom i prijatnom da tvoje djelo iz ovog aspekta bude čisto i iskreno, da srce bude svjesno Istine, a odstrani nečistoću nefsa da duša ne bude zagađena. Kakva je korist od ljubavi i mržnje slabih ljudi te od čuvenja i slave kod neznatnih robova!? Pod pretpostavkom da i ima koristi, to je opet tek neznatna korist od nekoliko dana. Moguće je da ova ljubav čovjekov kraj dovede do samopokazivanja i, ne daj Bože, čovjeka učini mušrikom, munafikom i nevjernikom. Ako na Ovom svijetu ne bude osramoćen, onda će na Budućem svijetu pred pravdom Gospodara, dobrih Božijih robova, Njegovih velikih vjerovjesnika i bliskih meleka biti osramoćen, ponižen i bijedan. Ti ne znaš kakva je to sramota tog Dana. Samo Allah zna koje tame slijede osramoćenost toga dana. To je dan kada će, prema Allahovim riječima, nevjernik reći: “Kamo sreće da sam ja ostao prašina!”[7] Ali od toga neće biti koristi.

O, bijedniče! Ti si zbog jedne neznatne ljubavi i beskorisne slave kod robova ostavio sve one Božije počasti, izgubio Božije zadovoljstvo i sebe izložio Božijoj srdžbi. Djela posredstvom kojih trebaš osigurati kuću počasti te vječni i radostan život i naći se na najvišim stepenima Dženneta promijenio si u tame širka i samopokazivanja. Time si sebi pripremio kajanje i teške kazne, sebe si učinio stanovnikom sidždžina, odnosno zatočenikom Džehennema, kao što kaže Imam Sadik u časnoj predaji u Usûli Kâfiju da je Allahov Poslanik, s.a.v.a., rekao: “Uistinu, melek se radosno uzdiže s djelom roba, a kada se uzdigne s njegovim dobrim djelima Allah, dž.š., kaže: ‘Ostavite ova djela u sidždžinu. Ovaj rob ova djela nije radio samo radi Mene.’”[8] Ti i ja u ovom stanju ne možemo zamisliti “sidždžin” i shvatiti knjigu djela grješnika, niti vidjeti oblik ovih djela u sidždžinu. Vidjet ćemo zbilju stvari onda kada bude kasno i kad ne mognemo ništa uraditi.

O, dragi moj! Probudi se, oslobodi se nemara i opijenosti! Na vagi razuma izmjeri svoja djela prije nego što ih budu mjerili na Budućem svijetu. Svedi račun sa sobom prije nego što drugi budu svodili račun s tobom. Očisti ogledalo srca svoga od širka, samopokazivanja i dvo ličnosti. Ne dopusti da hrđa širka i nevjerstva tako uzme srce da ga ni onosvjetska vatra ne mogne očistiti. Ne dopusti da se svjetlost tvoje prirode promijeni u tamu nevjerovanja. Ne dopusti da: “stvaranje Allahovo, prema kojem je On ljude načinio”[9],propadne. Ne budi toliko nevjeran prema ovom Božijem emanetu. Očisti ogledalo srca da se svjetlost Božije ljepote ukaže u njemu; da te učini neovisnim o Ovom svijetu i sve mu što je u njemu; da se ljubav Božija rasplamsa u srcu i spali sve ljubavi, da jedan trenutak ljubavi ne daš za cio svijet; da toliki užitak doživiš u sjećanju na Boga i Njegovom zikru da nakon toga sve životinjske užitke vidiš poput igrarije. Ako nisi ovog položaja i ako ti je ovo veoma neobično, ne dopusti da izgubiš Božije blagodati Budućeg svijeta o kojima govore Kur’an i predaje bezgrješnih. Nemoj upropaštavati sve te nagrade stječući sklonost srca stvorenja zbog kratkotrajne umišljene slave. Ne lišavaj sebe svih tih počasti. Ne prodaji vječno blaženstvo za vječnu nesreću.

Znaj da nas je istinski Malikul-muluk i zbiljski Dobročinitelj svim ovim odlikovao i priredio nam sve ove ugode prije nego što smo i došli na Ovaj svijet – ukusnu hranu s korisnim sastojcima koji odgovaraju našem slabom želucu, odgajateljicu i služavku s urođenom nježnom ljubavlju (majku), čija je služba bez prigovora, odgovarajuću okolinu i zrak i druge unutrašnje i vanjske blagodati – kao što nam je pripremio sve blagodati na Budućem svijetu i u Berzahu prije nego što smo i otišli tamo, a od nas je tražio da ovo srce očistimo za Njega ili Njegove počasti kako bi se sami okoristili rezultatima toga. I pored svega toga mi ne slušamo i nismo pokorni i krećemo se suprotno Njegovom zadovoljstvu. Kako smo samo počinili veliku nepravdu i s kakvim smo Malikul-mulukom započeli neprijateljstvo, čiji je rezultat činjenje nepravde prema samome sebi, a Njegovoj vladavini to nikakvu štetu ne nanosi. Mi ne izlazimo izvan okvira Njegove vlasti, bilo da smo mušrici ili jednobošci. Kod Njega to nema nikakve razlike. Bio arif koji je spoznao Allaha ili bogobojazan čovjek pročišćene duše, to je u našu korist. Bio nevjernik ili mušrik, to je na našu štetu.

“(…) pa, zaista, Allah nije ovisan ni o kome!”[10]Allah nema potrebe za našim ibadetom, za našom iskrenošću, za našim robovanjem. Naša nepokornost i širk i dvoličnost ne nanose štetu Njegovoj vlasti. Ali budući da je Naj milostiviji, Njegova sveopća milost i beskrajna mudrost iziskuju da nam pokaže puteve upute, put dobra i zla, put lijepog i ružnog; da nam ukaže na provalije na putu čovječnosti i mjesta poskliznuća na putu blaženstva. Uzvišeni Allah u ovim uputama i vođenjima nad nama, kao i za nas propisanim ibadetima, iskrenostima i robovanjima, ima ogromno pravo, koje ne možemo shvatiti dok nam se ne otvore duhovne i berzahske oči koje vide zbilju. Sve dok smo na Ovom svijetu skučenosti, tame i prirode, zarobljeni lancima vremena, prostorne protežnosti i zatočeni u zatvoru tame, ne možemo percipirati velika Božija dobročinstva, pa ne možemo ni zamisliti Božije blagodati u vezi s ovom iskrenošću, ibadetom i uputama.

Nemoj misliti da mi imamo neko pravo kod velikih vjerovjesnika ili časnih evlija ili uleme ovog ummeta, koji su naši vodiči ka blaženstvu i spasu, koji su nas izbavili iz neznanja, tame i nesreće i pozvali nas ka Svijetu svjetlosti, sreće i veličine, pri tome podnoseći sve te velike nedaće i dan danas to čine radi našeg odgoja i radi našeg spasa od tama koje su nužna posljedica neispravnih vjerovanja i složenih neznanja; i od onih pritisaka i patnji koji su oblici ustaljenih svojstava i moralnih poroka; i od onih zastrašujućih oblika koji su melekut naših djela i odvratnih radnji; te radi našeg dosezanja onih svjetlosti, radosti, zadovoljstava, spokojstva, hurija, dvoraca koje mi ne možemo ni zamisliti. Ovaj stvoreni materijalni svijet, i pored sve svoje veličine, manji je i tješnji od toga da bismo u njega mogli donijeti jedan komad dženetske odjeće. Naše oči nemaju moć da bi vidjele samo jednu dlaku dženetskih hurija. A sve to je melekutski oblik vjerovanja, morala i djela kojeg su posredstvom objave percipirali, vidjeli i čuli i ka tome nas pozvali veliki vjerovjesnici, a posebno posjednik univerzalnog otkrovenja i sveobuhvatne zapovijedi, Pečat vjerovjesnika, s.a.v.a. A mi jadnici smo poput djece neposlušne sudu razumnih ljudi, zapravo, razumne ljude optužujemo i stalno smo s njima u ratu, svađi i raspravi. A oni pročišćeni i smireni nefsovi i čisti ruhovi, zbog svog sažaljenja i samilosti koje imaju prema Božijim robovima, nikada nisu bili nemarni i nepažljivi u svom pozivanju zbog našeg neznanja. Oni su nas i milom i silom poveli ka Džennetu i blaženstvu, ne tražeći nagradu za svoj trud. Kada Allahov Poslanik, s.a.v.a., svoju nagradu vidi jedino u “ljubavi za svoje bližnje”[11], možda će nam oblik te ljubavi u Budućem svijetu biti svjetliji od svih drugih oblika. Ova ljubav je opet radi nas i našeg ostvarenja blaženstva i milosti. Dakle, nagrada za poslanstvo opet se vraća nama i mi se time okorištavamo. Kakvo pravo imamo mi jadnici kod njih? Kakve koristi oni imaju od naše iskrenosti i ljubavi prema njima? Kakvog prava vi i mi imamo kod uleme ummeta? Počevši od one osobe koja govori fikhske propise, preko Poslanika pa do Svete Bîti Božije. Svaka osoba, u veličini svog položaja, koja nam je pokazala put upute, ima prava kod nas, i mi joj se ne možemo odužiti i nagraditi je za to na Ovom svijetu. Ovaj svijet nije dostojan njene nagrade. Pravo prigovora (mennata) pripada Allahu, Njegovom Poslaniku i evlijama! Kao što i kaže Uzvišeni Allah: “Prigovaraju ti što su primili islam. Ti reci: ‘Ne prigovarajte meni za svoj islam – naprotiv, Allah vam dobro učini time što vas u vjeru uputi, ako govorite isti nu!’ Allah zbilja zna skriveno nebesa i Zemlje! Allah vidi sve što vi radite.”[12]

Prema tome, ako smo iskreni u tvrdnji da vjerujemo, Gospodar u tom istom imanu ima prava (mennat) kod nas. Gospodar je obaviješten o Svijetu skrivenom i zna oblike naših djela, imana i islama u Svijetu skrivenom. Mi jadnici, zato što nemamo uvida u zbilju, stječemo znanje od onoga koji samo poznaje fikhske propise i pritom mu prigovaramo, slijedimo učenjaka i na tome mu prigovaramo, obavljamo namaz u džematu iza učenjaka i na tome mu prigovaramo, i pored toga što oni imaju prvenstveno pravo kod nas i mogu nam prigovoriti, a mi to ne znamo. Zapravo, ovi prigovori preinačuju naša djela, vode ih u sidždžin i prepuste ih nestanku.

Drugi položaj

Znaj da je moguće da samopokazivanje u ovom položaju, iako nije jako kao u prvom položaju, nakon podsjećanja na jednu stvar također rezultira time da posao osobe koja se samopokazuje u ovom položaju bude jednak s poslom osobe koja se samopokazuje u prvom položaju. Pojašnjavajući prethodnu predaju rekli smo da čovjek u Melekutu može imati oblike koji nisu ljudski i ti oblici slijede melekut duše i njena ustaljena svojstva. Ako vi budete imali ustaljena svojstva koja su ljudske vrline, one će vam darovati ljudski oblik onda kada s tim ustaljenim svojstvima budete proživljeni, bez njihovog izlaska izvan okvira uravnoteženosti. Ustvari, ustaljena svojstva duše su vrline, ako njima ne upravlja duša koja navodi na zlo i ako ona ne utječe ne njihovo oblikovanje. Naš šejh i učitelj govorio bi da je mjerilo neispravnog isposništva i šerijatski ispravnog isposništva u koraku duše i koraku Istine, odnosno poticaju duše i poticaju Istine. Ako se duhovni putnik bude kretao korakom duše i njegovo isposništvo bude radi stvaranja moći duše i njene snage i vlasti, to je neispravno isposništvo, a njegovo duhovno putovanje imat će loš kraj. Neispravni pozivi uglavnom dolaze od ovakvih ljudi. Ako se duhovni putnik bude kretao korakom Istine i bude u potrazi za Bogom, njegovo isposništvo je istinito i Šerijatom opravdano. Uzvišeni Allah njemu će pomoći, kao što doslovno i kaže kur’anski ajet: “One koji se budu zbog Nas borili Mi ćemo, sigurno, putevima koji Nama vode uputiti.”[13]

Dakle, posao duhovnog putnika okončat će u blaženstvu, a on će se osloboditi ega i samopokazivanja. Jasno je da kretanje one osobe koja svoje moralne vrline ističe ljudima i izlaže ih pred ljude jest kretanje nefsa. Takav čovjek je uobražen, samoljubiv i egocentričan, a kada je čovjek uobražen, njegova želja za Bogom i težnja ka Bogu čista su iluzija, nemoguć i neispravan posao. Sve dok ti je biće ispunjeno ljubavlju prema sebi, položaju, časti, čuvenosti i upravljanju Božijim robovima, tvoja svojstva duše ne mogu se smatrati vrlinom niti tvoj moral božanskim moralom. Djelatnik u tvom carstvu je šejtan. Tvoj Melekut i tvoja unutrašnjost nemaju ljudski oblik. Nakon što ti se otvore melekutske berzahske oči, sebe ćeš vidjeti u neljudskom obliku, naprimjer, u obli ku nekog šejtana. Nemoguće je da takvo srce, koje je mjesto šejtanovo, dosegne božanska učenja i ispravan tevhid. Sve dok ti Melekut ne bude ljudski Melekut i dok se srce ne očisti od tih zastranjenja i samoljublja, ono neće biti mjesto Uzvišenog Boga. U hadisi-kudsiju se kaže: “Ne obuhvaćaju Me ni Moja Zemlja niti Moja nebesa, ali me obuhvaća srce Moga roba vjernika.”[14]

Jedino je srce vjernika ogledalo ljepote Voljenog. Onaj ko vlada srcem vjernika je Gospodar, a ne nefs. Djelatnik u njegovom biću je Voljeni. Srce vjernika nije svojeglavo, raspuštano i besramno. “Srce vjernika je između prstiju Milostivog, On ga okreće kako hoće.”[15]

Božija ruka upravlja carstvom vjernikova srca. Okretanje i mijenjanje njegovog srca po htijenju Boga Sâmoga. O, jadniče, ti koji si rob svoga nefsa, te šejtan i neznanje vladaju tvojim srcem, a Božiju ruku uplitanja odsjekao si u svome srcu. Kakav imaš iman da ti se u srcu očituje Bog i Apsolutna Vlast? Zato znaj, sve dok si u tom stanju i u tebi je odvratna osobina samopokazivanja, ti si nevjernik spram Allaha i ubrajaš se u skupinu licemjera, iako umišljaš da si musliman i da vjeruješ u Allaha.

Stoga, dragi moj, probudi se! Dobro načuli uši i odagnaj s očiju usnu lost nemara! Znaj da te Gospodar stvorio za Sebe, kao što i kaže u hadisi-kudsiju: “O, sine Ademov! Sve stvari Sam stvorio radi tebe, a tebe Sam stvorio radi Sebe.”[16] Srce tvoje učinio Sam Svojom kućom. Ti i tvoje srce jedna ste od tajni Njegovih. Uzvišeni Allah ljubomoran je spram Svojih tajni. Nemoj da ovoliko razotkrivaš tajne Božije. Ne pružaj ruke gdje ti nije mjesto. Budi u strahu pred ljubomorom Boga, Koji će te tako osramotiti na Ovom svijetu da, koliko god želio, nećeš to moći ispraviti. Ti u svom melekutu i u prisustvu meleka i velikih vjerovjesnika kidaš zastore s Božijih tajni, posredstvom kojih evlije stječu sličnost s Gospodarom, lijep moral predaješ drugima pored Gospodara i svoje srce daješ neprijateljima Istine i mušrik si u svom melekutu. Strahuj da će te Gospodar, osim što će otkriti tajne tvog melekuta i osramotiti te pred velikim vjerovjesnicima i bliskim melecima, još na Ovom svijetu izložiti sramoti koja se neće moći nadoknaditi, poderat će ti zaštitu koja se više neće moći zašiti. Uzvišeni Allah je Onaj Koji pokriva, ali je i Onaj Koji je ljubomoran. On jeste najmilostiviji, ali je i Onaj Koji najžešće kažnjava. Allah pokriva dok čovjek ne pređe granicu.

Dođi sebi i okreni se Bogu. Vrati se Bogu jer je On Milostivi i on traži izgovor za Svoju Milost. Ako se vratiš Bogu, On će Svojim oprostom po kriti tvoje prijašnje sramote i neće dopustiti da iko za njih sazna. Učinit će te onim koji posjeduje vrlinu. U tebi će očitovati lijep moral. Tebe će učiniti ogledalom Svojih svojstava. Učinit će da tvoja volja bude djelo tvorna na Budućem svijetu, kao što se Njegova Volja provodi u svim svjetovima. Kao što se i prenosi u predaji: kada se dženetlije smjeste na svoja mjesta, njima će od Uzvišenog Allaha stići pismo, čiji je sadržaj sljedeći: “Od Živog, Opstojećeg, Vječnog, živom, opstojećem i vječnom. Ja Sam takav da, za što god hoću da bude, kažem budi i ono bude; i tebe sam učinio ovakvim, čemu god da kažeš da bude, bit će.”[17] Nemoj biti toliko egocentričan, Svoju volju Njemu potčini i Sveta Bît će učiniti da ti budeš očitanje Njegove Volje. Učinit će da upravljaš Njegovim poslovima. Na Onom svijetu na raspolaganje tvoje moći stavit će carstvo darivanja egzistencije. Ovo nije isto što i potpuno prepuštanje (tafviz), koje je nemoguće i neispravno.[18]

Treći položaj

Znaj da je samopokazivanje ovog položaja više i raširenije od samopokazivanja drugih položaja, jer većina ljudi ne pripada dvama navedenim položajima. Upravo stoga šejtan nam i ne prilazi s tih strana. Međutim, budući da se većina pobožnih ljudi drži samo propisa i vanjske forme ibadeta, šejtan je aktivniji na ovom položaju i prevare duše na ovoj ra zini su brojnije. Drugim riječima, budući da većina ljudi ima Džennet tjelesnih djela i na temelju učinjenih dobrih djela a neučinjenih loših djela stječe ahiretske položaje, šejtan kroz ova vrata ulazi i navodnjava korijen samopokazivanja i laskavosti u njihovim djelima, kako bi iz toga iznikle grane i lišće a dobra se djela pretvorila u loša, te kako bi ih uveo u džehenemske dubine putem njihovih ibadeta.

Stvari kojima su sebi željeli pripremiti i izgraditi Onaj svijet šejtan pretvara u stvari kojima ruše Onaj svijet, dok stvar koja je od ilijjuna šejtan učini takvom da je Božijom zapovijedi meleci ostave u sidždžinu. Prema tome, osobe koje posjeduju samo ovaj aspekt i nemaju drugu popudbinu i jahalicu osim djela trebaju paziti na sebe da, ne daj Bože, i ovo ne izgube i u potpu nosti postanu džehenemski, nemajući puta ka blaženosti, da se kapije dženetske ne zatvore pred njima, a da se kapije Džehennema ne otvore.

Često se događa da čovjek koji se samopokazuje nije svjestan da se samopokazivanje uvuklo u njegovo djelo, da su mu djela izložena samopokazivanju i bezvrijedna, jer su šejtanove i nefsanske obmane toliko precizne i suptilne a put čovječnosti je toliko uzak i mračan da čovjek neće ni shvatiti kakvo je njegovo djelo dok ga potpuno i detaljno ne analizira. Čovjek misli da su mu djela za Boga, ali su za šejtana. Budući da je čovjeku prirođeno samoljublje, zastor samoljublja pokriva njegove nedostatke, tako da ih on ne može uočiti.

Naprimjer, stjecanje vjerskog znanja svrstava se u red važnih pokornosti i ibadeta, ali čovjek ponekad u ovom velikom ibadetu zapada u samopokazivanje, a da toga ni sam nije svjestan, upravo zbog velikog zastora “samoljublja”. Čovjek voli da u prisustvu velike uleme i uglednika riješi važan problem koji niko drugi nije riješio i nije razumio prije njega. Što bolje izloži znanstveno pitanje i više zaokupi pažnju slušalaca, to biva razdraganiji. Želi nadvladati svakoga ko mu se suprotstavi te ga osramotiti i postidjeti u prisustvu drugih. Želi svoje riječi, bilo da su istina ili neistina, ugurati u usta svog protivnika. Nakon pobjede u sebi osjeća neki oblik razmetanja učenošću. Ako ga neko od prisutnih uglednika potvrdi i podrži, to je onda prava stvar. Jadnik nije svjestan da je ovdje stekao položaj u očima uleme, ali je zato pao u očima njihova Boga i Vladara cijele Kreacije. Ovo je djelo Božijom zapovijedi uvedeno u Sidždžin. Ujedno, ovo djelo koje je izloženo samopokazivanju izmiješano je s nekoliko drugih grijeha, kao što su sramoćenje i ponižavanje vjernika, uznemiravanje brata u vjeri, a ponekad i drskost prema vjerniku i skrnavljenje svetosti njegove. Svaki od ovih grijeha povodom je čovjekove propasti i zasebno je dovoljan da čovjeka odvede u Džehennem.

Ako duša postavi svoju klopku i kaže ti da je njena namjera osvjetljavanje šerijatskog propisa i promicanje istine – što je jedan od najvrednijih oblika pokornosti – a ne pokazivanje vlastite učenosti i isticanje sebe, zatraži pojašnjenje od duše unutar sebe: ako bi ovaj šerijatski propis rekao moj prijatelj i onaj istog stepena kao i ja te time riješio ovo komplicirano znanstveno pitanje, a ti bila pobijeđena u prisustvu drugih, bi li tvoje stanje ostalo nepromijenjeno? Ako je tako, ti si iskrena u svojoj tvrdnji. Ako se duša opet ne prođe svojih prevara i kaže: zato što je promicanje istine vrlina i ima nagradu kod Allaha, ja želim ostvariti ovu vrlinu i izgraditi kuću Allahove nagrade, reci joj: pretpostavimo da će ti tu istu vrlinu i odliku Allah darovati ako da budeš pobijeđena i istina se potvrdi, želiš li i tada biti ona koja je pobijedila? Dakle, ako si se obratio nutrini vlastite bîti i vidio da opet imaš želju nadvladati protivnika i kod uleme steći čuvenost po znanju i vrlini, a ova znanstvena rasprava je bila radi stjecanja položaja u njihovim srcima, znaj da se u ovoj znanstvenoj raspravi, koja je jedan od najvrednijih oblika pokornosti i ibadeta, samo pokazuješ. Ovo tvoje djelo, prema časnoj predaji iz Usûli Kâfija, nalazi se u Sidždžinu, a ti si Bogu pripisao druga. To djelo je iz slavohlepnosti i ljubavi prema časti, čija je šteta za iman, prema predaji, veća nego šteta koju načine dva vuka puštena među stado bez čobana.

Stoga, vi koji ste ljudi od znanja i imate obavezu uređivanja i popravljanja poslova ummeta, upućivanja ka Ahiretu i liječenja duhovnih bolesti, potrebno je, prije svega, da popravite sebe i izliječite narav svoje duše, da ne biste bili od znalaca bez djela čiji su stanje i položaj jasni. Gospodaru, očisti nam srca od prljavština širka i licemjerstva! Očisti nam ogledalo srca od hrđe ljubavi za Ovim svijetom koja je izvorom svih navedenih stvari! Budi nam saputnik! Pomozi nas i zaštiti ove jadnike zarobljene strastima duše, slavohlepnošću i ljubavlju prema časti na ovom putu punom opasnosti, zamršenom, uskom i tamnom! Ti Si Moćan nad svakom stvari!

Jedan od velikih ibadeta, odnosno činova bogosluženja u islamu jest džemat, a predvođenje skupne molitve još je vrednije. Upravo stoga šejtan više zadire u ovaj ibadet i veći je neprijatelj predvodniku džemata nastojeći ga spriječiti od ove velike vrline i blagodati te njegovo djelo lišiti iskrenosti i uvesti u sidždžin, a njega učini mušrikom prema Bogu. Zbog toga šejtan ulazi u srce nekih imama džemata na različite načine. Naprimjer, putem samozadivljenosti, ili putem samopokazivanja, što znači pokazivanje ovog velikog ibadeta ljudima radi stjecanja položaja u srcima i čuvenosti po veličini. Naprimjer, imam džemata vidi da je neki sveti čovjek došao u njegov džemat i radi privlačenja njegova srca iskazuje veću poniznost i skrušenost i na različite načine i brojnim prevarama navodi ga u svoju zamku. Prilikom različitih okupljanja, da bi onima koji na njima nisu bili prisutni ukazao na svoj položaj, otpočinje priču o tom svetom čovjeku ili na neki drugi način ljude obavještava da je taj i taj došao u njegov džemat. U svom srcu iskazuje sklonost i iskrenost prema tom čovjeku, koji je bio prisutan u njegovom džematu, kakve nije iskazao za cijeloga života ni jednog trenutka prema Allahu i Njegovim evlijama. Ovo posebno vrijedi ako je riječ o cijenjenom trgovcu! Ako, ne daj Bože, neko od uglednika izgubi put i nađe se u njegovom džematu, nesreća je još veća! Istovremeno, šejtan nije zaboravio na imama džemata s malim džematom. Njemu odlazi i govori mu da ljudima da do znanja kako se odrekao Ovog svijeta i kako život provodi u maloj mahalskoj džamiji sa siromasima i slabima! Ovaj slučaj isti je kao i prethodni, ako ne i gori, jer [šejtan] u njegovom srcu razvija i poročno svojstvo zavisti. Osim što nema koristi od Ovog svijeta, otima mu i ahiretski kapital, tako da je propao i na Ovom i na Budućem svijetu. Istovremeno, šejtan nije zaboravio na tebe i na mene, na nas koji smo uskraćeni džemata i tužni što ne raspolažemo takvim sredstvima, te nas potiče na kaljanje ugleda, vrijeđanje, ismijavanje džemata muslimana te izmišljanje mahana njihovih, kao i da svoju uskraćenost džematom prikazujemo kao distanciranje i sebe predstavljamo kao one koji su se prošli Ovog svijeta i one koji su čisti od ljubavi za položajem i prema nefsu. Mi smo od prethodne dvije skupine gori! Nemamo ni Ovaj svijet u cjelini, kao kod prve skupine, niti imamo umanjen i krnjav Ovaj svi jet druge skupine, niti Ahiret. S tim da, ako bi nam se ukazala prilika, iskazali bismo veću želju i strast prema slavi i veću ljubav prema časti i imetku od one dvije skupine. Šejtan se nije zadovoljio samo imamom džemata, niti se smirila vatra njegove strasti time što je imama učinio džehenemlijom, već je ušao i među safove vjernika [onih koji slijede imama u džematu]. Budući da je prvi saf vredniji, kao što je vrednija i desna strana safa od lijeve, takve više uzima za svoj cilj. Jadnika kvazisveca izvukao je iz udaljene kuće i posjeo ga u prvi saf s desne strane i došaptava mu da na ovu svoju vrlinu ukaže ljudima! Ovaj jadnik, ne shvaćajući odakle mu dolaze ove misli, jednom gestom iskazuje svoju vrlinu! Ovim je pokazao svoj unutarnji širk i svoje djelo poslao u sidždžin. Šejtan iz tog safa prelazi u druge safove i potiče ih da išaretom i aluzijom negiraju i odbace onog kvazisveca u prvom safu i jadnika izlože strijelama ismijavanja i vrijeđanja, videći pritom sebe čistim od njegova ponašanja. Ponekad se može vidjeti kako je šejtan uvaženu osobu, posebno ako je od znanja i vrline, zarobio i posjeo u posljednji saf da bi time pokazao kako on, i pored svog položaja, ne bi trebao klanjati iza tog imama, ali zato što je potpuno odbacio Ovaj svijet i oslobođen je strasti duše, došao je i, eto, sjeo u posljednji saf! Neke od ovih osoba nećeš sresti u prvom safu. Šejtan se nije zadovoljio imamom džemata i samim džematom, već je za vrat uhvatio i neke osobe koje svoje namaze obavljaju kao pojedinci. Šejtan ga je izvukao iz kuće ili s bazara na lancu, a on je po sebnim pokretima u ćošku džamije prostro sedžadu. Nijednog imama džemata ne vidi pravednim da bi u namazu stao iza njega. U prisustvu ljudi u namazu čini duge sedžde, rukue i uči poduge zikrove! On je u svom biću toliko uzavreo da pokaže narodu koliko je svet i koliko vodi računa o predostrožnosti, izbjegava i namaz-džemat, da ne bi, ne daj Bože, klanjao za nepravednim imamom. Osim što je osoba koja se samopokazuje, taj ne poznaje ni šerijatske propise! Jer, mardža taklid, odnosno vrhunski fakih kojeg on slijedi, teško da, osim ispravne vanjštine, nešto više smatra potrebnim uvjetom za imama džemata da bi čovjek stao iza njega u namazu. Međutim, on to ne radi iz ovih razloga, već da bi se pokazao ljudima i u njihovim srcima stekao položaj. Također, i naši ostali poslovi pod šejtanovom su vlašću. A ovaj prokletnik, gdje god nađe tamno srce, u njemu se nastanjuje, i vanjska i unutarnja djela spaljuje, i od nas pravi džehenemlije posredstvom dobrih djela.

Dragi moj, u svojim poslovima budi precizan i u svakom poslu svodi račun sa svojom dušom. U svakom događaju s kojim se suočiš prei spitaj svoju dušu radi čega je njeno djelovanje u dobrim i plemenitim poslovima. Šta želi postići kada pita u vezi s noćnim namazom ili kada izgovara zikrove noćnog namaza? Želi li radi Allaha naučiti propis ili podučavati propisu, ili želi sebe predstaviti kao da je od tog posla? Zašto nastoji ljudima na svaki mogući način pokazati da je bila na hodočašću? Pa čak i broj hodočašća! Zašto nije zadovoljna da u tajnosti dana sadaka ostane skrivena? Na svaki mogući način nastoji otpočeti priču o njoj i to pokazati ljudima. Ako je radi Allaha i ako želi da je i drugi ljudi u tome slijede te da je obuhvati ona predaja koja kaže “Onaj ko upućuje na dobro poput je onoga koji čini to dobro”[19], onda je isticanje navedenog dobro. Zahvali Allahu na čistoj duši i srcu, ali budi na oprezu da u raspravi s dušom ne nasjedneš na njenu obmanu i da ne počini licemjerno djelo u ruhu svetosti. Ako nije radi Allaha, odrekni se toga, jer je to želja duše da se čuje za nju i dolazi od prokletog drveta samopokazivanja i njeno djelo Allah Dobročinitelj neće primiti i zapo vjedit će da ga zatoče u sidždžinu.

Trebamo tražiti utočište kod Uzvišenog Allaha od zla nefsanskih prevara, jer su one veoma precizne, a mi uopćeno znamo da naša djela nisu iskrena. Ako smo iskreni Božiji robovi, zašto onda šejtan ovoliko vlada nama, a on se zavjetovao Bogu da neće imati posla s iskrenim Allahovim robovima i neće pružati ruke ka njihovom svetom položaju.[20] Prema riječima našeg velikog šejha[21], šejtan je pas Božije blizine: on ne laje i ne nasrće na osobu koja je poznanik s Bogom. Pas pred kućom ne napada ljude koji se poznaju s vlasnikom kuće, a šejtan ne dopušta ulazak u kuću onima koji nisu poznanici vlasnika doma. Stoga, ako vidiš da šejtan ima posla s tobom, znaj da u poslovima nisi iskren i da ti poslovi nisu radi Allaha. Ako ste od iskrenih robova, zašto ne poteku izvori mudrosti iz vaših srca na jezik, a “četrdeset” godina ima kako umišljaš da radiš djela s namjerom približavanja Allahu. U predaji se kaže: “Svako ko četrdeset jutara bude iskren samo zarad Boga, izvori mudrosti poteći će iz njegovog srca na jezik.”[22]  Prema tome, znaj da naša djela nisu radi Allaha, a sami nismo toga svjesni i upravo je to naša neizlječiva bolest.

Teškog li stanja onih koji su bili od pokornih, ibadeta, znanja i pobožnosti, odlaska na džumu i namaza u džematu, a kada otvore oči, Vladar Ahireta podigne Svoj šator i sebe vide onima od velikih grješnika, zapravo i gorima od nevjernika i mušrika, a knjiga djela im crnja od njihove. Teško li onome ko s namazom i pokornošću uđe u Džehennem! Tražim zaštitu od osobe čiji je oblik sadake, zekata i namaza takav da se ružnije ne može ni zamisliti! O, bijedniče, ti si mušrik! Gospodar će Svojom dobrostivošću oprostiti jednobošcima koji su činili grijehe, ako Allah tako bude htio; međutim, On je rekao da neće oprostiti mušricima ako bez pokajanja napuste Ovaj svijet.[23] U časnoj predaji, kao što si već čuo, kaže se: “Osoba koja se samopokazuje je mnogobožac (mušrik).” Osoba koja svoj vjerski položaj, svoje predvođenje u namazu, svoje podučavanje, svoje stjecanje znanja, svoj post te, na kraju, svoja dobra djela prikazuje ljudima da bi stekla položaj u njihovim srcima, jeste mušrik i prema predajama bezgrješnih, mir s njima, i prema časnom kur’anskom ajetu, ona neće biti obuhvaćena Božijim oprostom. Stoga, kamo sreće da si činio velike grijehe, bio otvoreno razuzdan, kršio jasne zabrane i ujedno bio jednobožac, ne bi Bogu pripisivao sudruga. Sada, dragi moj, razmisli i pronađi izlaz za sebe. Znaj da slava kod ovih ljudi koji su beznačajni ništa ne vrijedi. Srca ovih ljudi su takva da, ako ih vrabac pojede, neće se zasititi.[24]

Oni nemaju vrijednosti niti sposobnosti. Ovo slabašno stvorenje nema moći. Moć se jedino može naći u vlasti Gospodareve svetosti, kod Apsolutnog Činitelja i Uzroka svih uzroka. To je Sveta Bît Božija. Ako bi se udružila sva stvorenja, ona ne bi mogla stvoriti jednu mušicu. A ako mušica od njih nešto otme, oni to ne mogu vratiti.[25] Moć je jedino u Allaha Uzvišenog. On je Taj Koji ostvaruje utjecaj u svim bićima. Svakim mogućim naporom i asketizmom u svom srcu perom razuma ispiši da “nema utjecajnog u postojanju osim Allaha”.

Tevhid u djelima, koji je prvi stepen tevhida u srcu, svakim mogućim sredstvom nastani u srcu. Srce učini vjernikom i predanom (musliman) ovoj blagoslovljenoj riječi i časnom pečatu: nema boga osim Allaha. Formu srca učini formom riječi nema boga osim Allaha i učini da postigne položaj smirenosti. Učini da srce razumije kako ljudi ne mogu donijeti koristi niti nanijeti štetu. Onaj ko donosi dobro i štetu je Allah. Otkloni ovo sljepilo sa svojih očiju, jer postoji strah da budeš obuhvaćen ajetom:  “Gospodaru moj,” – reći će – “zašto si me slijepa oživio?”[26], i da u danu objeloda njivanja tajni budeš proživljen slijep. Volja Uzvišenog Boga nadmoćnija je od svih ostalih volja. Ako ti je srce steklo smiraj u odnosu na ove blagoslovljene riječi i učiniš ga predanim ovom vjerovanju, postoji nada da ćeš u svoj nakani uspjeti i da će u tebi biti iščupan korijen širka, samopokazivanja, nevjerovanja i licemjerstva. Znaj da je ovo istinsko vjerovanje saglasno s razumom i Šerijatom te da u njemu nema ni primisli o determinizmu. Moguće je da neki od onih koji nisu upoznati s njegovim osnovnim načelima i uvodnim premisama i do čijih ušiju nisu doprla neka pitanja ovo pripišu predeterminaciji i prisili, iako to nije u vezi s prisilom. Ovo je tevhid, a predeterminizam je širk. Ovo je uputa, a predeterminizam je zabluda.

Nakon spomena ovih stvari, s kojima si i sam bio upoznat i nisu ništa novo, neko vrijeme motri svoje srce, svoja djela, promatraj precizno ponašanje, kretanja i mirovanja, istraži skrivene kutove svoga srca i s njima svedi ozbiljan račun, kao što ljudi od Ovog svijeta svode račune sa svojim poslovnim partnerima: svako djelo za koje sumnjaš da je pomiješano sa samopokazivanjem napusti, makar se naizgled radilo o veoma plemenitom djelu. Čak ako vidiš da vadžibe ne možeš javno iskreno obaviti, učini ih u tajnosti, iako je mustehab uraditi ih javno. Zapravo, rjeđe se događa da se samopokazivanje javlja u samom djelu vadžibu. Većinom se ono javlja u odlikama, mustehabima i dodatnim radnjama samog djela. U svakom slučaju, potpunom ozbiljnošću i jakom borbom očisti svoje srce od nečistoće širka. Ne daj Bože da u takvom stanju napustiš Ovaj svijet – jer djelo ti je slabo i ne postoji nikakva nada za tvoj spas – i da Uzvišeni Gospodar bude rasrđen na tebe.

U časnoj predaji u knjizi Wasâ’el iz Kurbul-isnâda lancem prenosilaca do Imama Alija, od Allahova Poslanika, s.a.v.a., stoji: “Onaj ko se uljepšavao za ljude onim što voli Allah, a u svojoj nutrini pokaže Allahu ono što On mrzi, susret će Allaha, a On će biti srdit i ljut na njega.”[27] Ovu predaju moguće je shvatiti na dva načina: u jednom slučaju to se odnosi na čovjeka koji dobra djela pokazuje ljudima, a unutar sebe čini ružna djela, a u drugom slučaju riječ je o čovjeku koji vanjštinu i kaluf djela pokazuje ljudima, a unutar sebe ima namjeru za samo pokazivanjem. U oba slučaja samopokazivanje je tu, jer obavljanje obaveznih i prepo ručenih radnji bez namjere samopokazivanja nije predmetom srdžbe. Zapravo, može se reći da je druga mogućnost i značenje bolje, jer javno obavljanje ružnih radnji više je pokuđeno. U svakom slučaju, ne daj Bože da se Malikul-muluk i Najmilostiviji rasrdi na čovjeka. Utječem se Allahu od srdžbe Onoga Koji je blag!

Tumačenje ovog položaja okončavamo časnom predajom iz Usûli Kâfija od Imama Alija. Sličnu predaju bilježi i Šejh Saduk, r.a., od Imama Sadika koja je dio oporuke koju je Allahov Poslanik, s.a.v.a., ostavio Imamu Aliju. Predaja je zabilježena lancem prenosilaca do Imama Sadika, a on prenosi od Imama Alija: “Tri su znaka osobe koja se samopokazuje: poletan je kada vidi ljude, razlijeni se kada ostane sam i voli biti hvaljen u svim svojim poslovima.”[28]

Budući da je nekada ovaj nečisti grijeh tako skriven da ga ni sâm čovjek nije svjestan – unutar sebe ima osobinu samopokazivanja, a misli da mu je djelo iskreno – navedeni su znaci posredstvom kojih bi čovjek mogao spoznati svoju nutrinu i poduzeti korake za njeno izlječenje. Čovjek uviđa u svojoj duši da nema želju za ibadetom kada je sam. Ako i obavlja ibadet s naporom ili iz navike, to ne čini s elanom i halom. Zapravo, djelo uradi krnjavo i ne predaje ga čistog. Međutim, kada se nađe u džamiji i na javnim okupljanjima te pristupi ibadetu, obavlja ga s radošću, elanom i uz prisustvo srca. Ima želju da ruku i sedždu obavlja duže, da mustehabe uradi na lijep način i vodi računa o svim uvjetima i dijelovima. Ako čovjek samo malo obrati pažnju i upita svoju dušu za razlog tome, ona će postaviti svoju zamku i prikrivat će to različitim tu mačenjima, naprimjer, zato što ibadet u džamiji ima veću nagradu, zato što je u džematu tako i tako, ti osjećaš veću radost i polet. Ili, ako je riječ o nečemu drugom a ne o džematu i džamiji, duša će reći da je pohvalno u prisustvu ljudi radnju obaviti na lijep način da bi i drugi slijedili taj primjer i u njima se rodila želja za vjerom. Duša čovjeka vara na svaki mogući način. Ova radost i polet nisu ništa drugo do li bolesti srca koju ima jadni čovjek a sebe smatra zdravim, zbog čega i ne razmišlja o liječenju. Ne postoji nada za ozdravljenje bolesnika koji sebe vidi zdravim. Nesretnik u svojoj bîti i u srži vlastite naravi ima želju da svoje djelo pokazuje ljudima, a sam je nesvjestan toga. Ustvari, grijeh prikazuje kao ibadet, a svoje samopokazivanje predstavlja kao promicanje vjere. Iako je obavljanje mustehaba u osami mustehab, zašto onda duša ima želju da ih stalno obavlja javno? S poletom i radošću plače na javnim skupovima, ali u osami, koliko god da izvrši pritisak na oči, one nikako da se navlaže! Šta je sa strahom od Allaha koji se pokazuje u javnosti? U noćima kadra duboko uzdiše, duboko plače među nekoliko hiljada ljudi te klanja stotinu rekata namaza, uči dove Dževšan kebîr i Dževšan sagîr i nekoliko džuzova Kur’ana. Ne osjeća umor, a ako bi deset rekata klanjao u osami, zaboljela bi ga leđa, pa ne bi mogao dalje klanjati. Ako su čovjekova djela samo radi Božijeg zadovoljstva ili radi stjecanja milosti ili zbog straha od Džehenne ma i želje za Džennetom, zašto ima želju da ga za svako učinjeno djelo pohvale ljudi? Načuli uši kako bi čuo šta ljudi govore, a srce mu je kod njih kako bi vidio kada će ga hvaliti, kada će reći kako je to svet čovjek jer se brine da namaz klanja u prvo vrijeme i brine se o mustehabima! Kako je samo taj hadžija ispravan čovjek! Kod kupoprodaje on je takav i takav! Ako ti je namjera Bog, čemu onda ova pretjerana ljubav? Ako te Džennet i Džehennem potiču na djelovanje, čemu onda ova ljubav? Imaj na umu da je ova ljubav upravo iz onog nečistog drveta samopokazivanja te, dok još možeš, nastoj urediti i ispraviti sebe i, ako je moguće, očistiti sebe od ovakvih oblika ljubavi.

U ovom položaju podsjetit ću na jednu stvar, a to je da za svako od ovih ustaljenih svojstava duše, bilo lijepih bilo ružnih, postoje brojni stepeni. Moguće je da jedan stepen, kada je riječ o poprimanju dobrih ustaljenih svojstava i oslobađanju od loših ustaljenih svojstava, bude svojstven samo arifima koji su spoznali Allaha ili Božijim evlijama, a za druge ljude, prema položaju kojeg imaju, ono svojstvo koje je manjkavost za prvu skupinu ne predstavlja manjkavost, zapravo moguće je da to za njih u jednom značenju bude i savršenstvo. Također, moguće je da dobra svojstva ove skupine budu loša svojstva neke druge skupine. Od tih svojstava je i sa mopokazivanje, o čemu upravo ovdje i govorimo. Oslobođenost od svih stepena samopokazivanja svojstveno je samo evlijama i drugi nemaju udjela u tome. Poprimanje jedne razine ovog svojstva [samopokazivanja] kod običnih ljudi nije za njih manjkavost prema onom položaju kojeg imaju i ne nanosi štetu njihovom imanu ili iskrenosti. Naprimjer, duša običnog čovjeka, prema njegovoj prirodi, želi da se njegova dobra djela objelodane pred ljudima, koliko god da dobrim djelima ne pristupa s namjerom da se objelodane, ali u njegovu prirodu utkana je ova ljubav.

Ovo ne dovodi do poništavanja djela ili ne uzrokuje širk, licemjerstvo i nevjerstvo, premda je ovo manjkavost za evlije i u očima jednog evlije ili arifa, koji je spoznao Allaha, to jest širk i licemjerstvo. Očišćenje od svakog oblika širka i oslobađanje od svih njegovih razina prvi je položaj evlija. Oni imaju i druge položaje, čije spominjanje ovdje nije prigodno. Čak i govor Imama, mir s njima, koji su rekli da je njihov ibadet ibadet slobodnih, koji je samo radi ljubavi prema Bogu a ne iz želje za Džennetom i zbog straha od Džehennema[29], od uobičajenih je položaja i prvi stepen Velajeta. Oni u ibadetu imaju stanja koje moje i tvoje razumijevanje ne može obuhvatiti.

Nakon pojašnjenja kojeg si čuo navedena predaja od Allahova Posla nika i Imama Alija, mir s njima, može se pomiriti s predajom koju Zurare prenosi od Imama Bakira, a.s., mir s njime, a ta predaja glasi: Zurare kaže: Pitao sam Imama Bakira o čovjeku koji uradi dobro djelo koje vidi druga osoba a njega obraduje to što je neko vidio njegovo dobro djelo i Imam je rekao: “Nije problem. Svaki čovjek voli da se njegovo dobro objelodani među ljudima, kada to ne radi da bi ljudi vidjeli.”[30]

U jednoj od dvije predaje ljubav da budeš pohvaljen predstavljena je kao znak osobine samopokazivanja, a u drugoj predaji negira se problematičnost čovjekove radosti kod objelodanjivanja njegovog dobra, i sve ovo je zbog različitosti stepena na kojima se ljudi nalaze.

Izvor: Ruhullah Musavi Homeini, Tumačenje 40 hadisa, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2018., s perzijskog preveli: Amar Imamović i Lutfi Akbaš.

[1] Kulejni, Usûli Kâfi, sv. 2., Kitâb imân we kufr, bâb rijâ’, str. 293., hadis 3.

[2] Fakihi su u raspravi o namjeri (nijjet) namaza raspravljali o prijetvornosti u djeli ma: Džewâhirul-kelâm, sv. 9., Kitâbus-salât, bahs nijjet, str. 187-195.; ‘Urwetul-wusqa, Kitâbus-salât, fasl nijjet, str. 208-210.; Tahrîrul-wasîle, Kitâbus-salât, bahs nijjet, sv. 1., str. 141-142.

[3] Kulejni, Usûli Kâfi, sv. 2., Kitâb imân we kufr, bâb rijâ’, str. 295., hadis 9.

[4] El-Humeze, 104:6-7.

[5] Znajte da se Allah upliće između čovjeka i srca njegova. El-Enfâl, 8:24. “Srce vjernika je između prstiju Milostivog, On ga okreće kako hoće, u jednom trenutku ovako u drugom trenutku onako. Robu se nerijetko ukaže prilika za do brim.” Bihâr, sv. 72., Kitâbul-išreti, bâb 40, str. 48., hadis 9.

[6] Kulejni, Usûli Kâfi, Kitâb imân we kufr, bâb rijâ’, sv. 2., str. 294., hadis 4.

[7] En-Nebe’, 78:41.

[8] Kulejni, Usûli Kâfi, Kitâb imân we kufr, bâb rijâ’, sv. 2., str. 294., hadis 7.

[9] Er-Rûm, 30:30.

[10] Alu ‘Imrân, 3:97.

[11] Aluzija na 23. ajet sure Eš-Šura: “reci: ‘Ja ne tražim od vas nikakve nagrade, osim ljubavi za bližnje!’”

[12] El-Hudžurât, 49:17-18.

[13] El-‘Ankabût, 29:69.

[14] Ovaj hadis s neznatnom razlikom naveden je u djelima: Avaliul-leali, sv. 4., str. 7; Medž lisi, Bihâr, sv. 55., str. 39., Kitâbus-semâ vel-‘ilm, bâbul-‘arši vel-kursi ve ha meletuhâ; Fejd Kašani, Mahadždžetul- bejdâ’, sv. 5., str. 27., Kitâbi šerhi adžaibul- -kulub; Gazali, Ihjâ ‘ulûmid-dîn, sv. 3., str. 17., Kitâb šerhi adžaibul-kulub.

[15] Bihâr, sv. 72., Kitâbul-išreti, bâb 40, str. 48., hadis 9.

[16] ‘Ilmul-jaqîn, sv. 1., str. 381.

[17] ‘Ilmul-jaqîn, sv. 2., str. 1061.

[18] Vjerovanje po kojem je Bog stvorio čovjeka potpuno slobodnog i ničim ograničenog. (Op. prev.)

[19] Medžlisi, Bihâr, sv. 93., str. 17., Kitâb zekât we sadaqe, bâb 20., hadis 1.

[20] Aluzija na 39-40. ajet sure El-Hidžr: “Gospodaru moj,” – reče – “zato što si me u zabludu doveo, ja ću njima na Zemlji poroke lijepim predstaviti i potrudit ću se da ih sve zavedem, osim među njima Tvojih robova iskrenih.”

[21] Misli se na Ajetullah Šâhâbâdija, r.a.

[22] Medžlisi, Bihâr, sv. 67., str. 242., Kitâb imân we kufr, bâb ihlâs, hadis 10.

[23] Aluzija na 116. ajet sure En-Nisâ’: “Allah, doista, neće oprostiti da Mu se ravnim smatraju drugi, a ostale grijehe će oprostiti.”

[24] Rekao je Imam Sadik: “O, sine Ademov! Ako bi ti ptica pojela srce, ne bi se zasitila.” Usûli Kâfi, sv. 1., str. 96., Kitâb tevhîd, bâb en-nahju anil-kelâm fil-kejfije, hadis 8.

[25] Aluzija na 73. ajet sure El-Hadždž: “O, ljudi! Navodi vam se primjer pa ga poslušajte: ‘Doista, oni kojima vi robujete mimo Allaha ne mogu nikako ni mušicu stvoriti, pa makar se radi nje svi skupili! A ako bi im mušica nešto ugrabila, od nje to oni izbaviti ne bi mogli! Slab je i onaj koji traži i ono što se traži!’”

[26] Tâ Hâ, 20:125.

[27] Wasâ’iluš-šî‘a, sv. 1., str. 50., Kitâb Tehâret, abwâbu muqaddime ‘ibâdât, bâb 11. , hadis 14.

[28] Usûli Kâfi, sv. 2., str. 295., Kitâb Imân we kufr, bâb rijâ’, hadis 8.

[29] Tri su vrste ibadeta: jedna skupina ljudi robuje Allahu, dž.š., iz straha i to je ibadet robo va; druga skupina ljudi robuje Allahu, dž.š., iz želje za nagradom i to je ibadet trgovaca; treća skupina ljudi robuje Allahu, dž.š., iz ljubavi prema Njemu i to je ibadet slobodnih a to je najvredniji oblik ibadeta.” Wasâ’eluš-šî‘e, sv. 1., str. 45., abwâbu muqaddimetul- -‘ibâdât, bâb 9., hadis 1.; Usûli Kâfi, sv. 3., str. 131., Kitâb imân we kufr, bâb ibâdet, hadis 5. 36

[30] Usûli Kâfi, sv. 2., str. 297., Kitâb imân we kufr, bâb rijâ’, hadis 18.