Samopokazivanje (rija’)

Čovjek koji nije iskren u vjerovanju i djelima nalazi se na jednoj razini širka. Samopokazivanje (rija’) je jedna od manifestacija širka. Samopokazivanje je djelo koje se čini s namjerom dobijanja naklonosti ljudi, s tim da se čovjek koji ga čini pretvara da ga čini s namjerom postizanja Božijeg zadovoljstva. Osoba koja djelo obavlja da bi privukla pažnju i zadobila pohvale ljudi, a pretvara se da tim djelom želi postići blizinu Božiju, jeste osoba koja samu sebe ističe i pokazuje.

Ako je riječ o ibadetima, kao što su namaz, post ili Hadždž, kod kojih je uvjet primanja činjenje djela s namjerom približavanja Bogu, ibadet osobe koja ima osobinu samopokazivanja je neispravan, a njeno djelo je haram. Međutim, ako djelo koje čini nije ibadet, već je dozvoljeno djelo (mubah), koje nije uvjetovano time da se čini s namjerom približavanja Bogu, u tom slučaju ono osobu neće približiti Bogu, ali s pravnog aspekta nije haram, mada tu osobu – kako je rečeno – ne približava Bogu, štaviše, ono je udaljava od Njega. Samopokazivanje u ibadetu, pored toga što slabi čovjekovu vezu s Gospodarom, nanosi štetu i odnosima s drugim ljudima.

Zbog samopokazivanja također slabi odnos između čovjeka i Boga, jer takvo djelo ima težinu kao da se čovjek poigrava sa ibadetom i ismijava s Bogom. Dakle, čovjek koji ibadet čini sa samopokazivanjem nalazi se na gorem položaju od onoga koji je napustio ibadet, jer čovjek koji je napustio obavezan ibadet čini jedno zabranjeno djelo, dok napuštanjem pohvalnog (mustehab) djela nije ni počinio zabranjeno djelo, a ibadet s neiskrenim namjerama, ukoliko je obavezan, ima težinu dvaju zabranjenih djela: prvo je prestanak činjenja obaveznog djela, a drugo je poigravanje sa Allahom. Ako je taj ibadet mustehab, čak i tada se takav čovjek izigrava sa ibadetom i Allahom, čineći veoma loše djelo. Na ovaj način i veza između čovjeka i drugih ljudi biva poremećena, jer on, služeći se prevarom, i prema drugima postupa nepošteno. Činjenje takvog djela znak je da se izišlo iz okvira ponašanja koje podrazumijevaju društvene moralne norme. Bez obzira da li je djelo koje se čini iz samopokazivanja ibadet ili nešto drugo, u oba slučaja na taj način čovjek obmanjuje druge ljude.

Stoga se općenito može kazati da je samopokazivanje razlog slabljenja međuljudskih i društvenih odnosa. Pored toga što samopokazivanje čovjekovo srce čini crnim, sprječavajući mu napredovanje i savršenstvo, ono ugrožava i društvene odnose. Zbog samopokazivanja se gubi međusobno povjerenje u društvu pa ljudi počinju sumnjati jedni u druge. Međusobno nepovjerenje je prepreka dobrim i zdravim kulturnim, političkim, ekonomskim i drugim odnosima u društvu, što društvenu atmosferu čini neugodnom i neizdrživom.

S obzirom na ponuđenu definiciju, samopokazivanje je uvijek pokuđeno djelo. Neki učenjaci etike samopokazivanje dijele na pokuđeno i pohvalno. Njihov stav je da djelo poput oblačenja lijepe odjeće i dotjerivanja sebe, onda kada to odgovara društvenom statusu pojedinca, ipak predstavlja samopokazivanje, ali pohvalno. Ovo djelo nazivaju samopokazivanjem zato što pojedinac, oblačeći lijepu odjeću i dotjerivanjem, želi biti prihvaćen u društvu ili, u najmanju ruku, ne želi biti kritiziran od ljudi. Prema tome, njegova namjera je pažnja i zadovoljstvo ljudi.

Uzevši u obzir neke predaje koje svaku vrstu samopokazivanja nazivaju širkom, stječe se dojam da je bolje samopokazivanje definirati na takav način da se pohvalno samopokazivanje ne može smjestiti u kategoriju samopokazivanja. Drugim riječima, definicija neiskrenosti treba biti takva da ne obuhvata poželjna i nepokuđena djela. Oblačenje lijepe odjeće i dotjerivanje na razini društvenog ugleda poželjno je i pohvalno djelo te ga je zato bolje ne nazivati samopokazivanjem, jer u predaji od Imama Sadika, a.s., stoji: “Svako samopokazivanje je širk.”[1]

Bez sumnje, nijedno djelo s primjesom širka u sebi ne može ne biti pokuđeno, a oblačenje lijepe odjeće, koja odgovara društvenom statusu osobe, ni u kojem slučaju nije pokuđeno i ne može se nazvati širkom.

Ishodište samopokazivanja

Kao i svi drugi, i čovjek koji ima osobinu samopokazivanja voljna djela čini s namjerom priskrbljivanja koristi ili odbijanja štete. Želja čovjeka koji sebe ističe i pokazuje je da u mislima i srcima ljudi postigne visok položaj. Da bi privukao pažnju i zadovoljstvo ljudi, on prelazi preko Božijeg zadovoljstva. Time kao da ljudima daje prednost nad Bogom. Na taj način čini dvije krupne greške: prvo, zaboravlja činjenicu da sud drugih o njemu zavisi od Božije volje. Prihvaćenost ili odbojnost njegovog djela kod ljudi također zavisi od volje Božije. Ukoliko Bog želi, ta će djela privući njihove simpatije, a ukoliko ne želi, upravo ta djela bit će povod da ga ljudi mrze. Dakle, takav čovjek je izložen zastranjenju i nesigurnosti u pogledu tevhıda u djelima.

Drugo, čovjek pogođen samopokazivanjem umišlja da su ljudi nezavisni kada je riječ o tome da će mu pomoći da stigne do koristi ili da se spasi od štete, zaboravljajući da učinak ljudskih djela u priskrbljivanju koristi ili izbjegavanju štete zavisi od Božije volje i da oni nisu nezavisni u učincima svojih djela. Ovaj nemar i nepažnja također su u značenju zapostavljanja tevhıda u djelima, što dovodi do toga da čovjek koji sebe ističe i pokazuje zakorači na polje širka.

Učinci samopokazivanja

Samopokazivanje je povod udaljenosti od Boga i propadanja dobrih djela. Samopokazivanje čovjeka udaljava od Boga zato što čovjek pogođen njime zaboravlja na Božiju moć, pa umjesto da se obraća Njemu prilikom obavljanja djela, on se obraća drugima mimo Njega, a uništava djela zato što, kada čovjek učini djelo za nekoga drugog – ne za Boga – nagradu za to treba uzeti od onoga u čije ga je ime učinio, ne od Boga, no jasno je da niko mimo Boga ne posjeduje moć da daje nagrade. Uzvišeni će na Sudnjem danu ljudima koji su sebe isticali i pokazivali reći: “Tražite nagradu za svoja djela od onih u čije ime ste ih i činili! Pa pogledajte da li kod njih ima nagrade za vas!”[2]

“Allah ne prima djelo u kojem ima koliko trun samopokazivanja.”[3]

U hadisu kudsi kaže se: “Ja sam najbolji sudionik. Djelo koje je učinjeno za Mene i za nekog drugog Ja dajem onome drugom.” Uzvišeni je također kazao: “Primam samo ono djelo koje je učinjeno isključivo u Moje ime.”[4]

Uzvišeni Allah ljude pogođene samopokazivanjem prepušta njima samima. Hazreti Ali, a.s., rekao je: “Onoga ko djelo čini za nekoga drugog mimo Boga Bog će na Sudnjem danu prepustiti njegovom djelu.”[5]

Od Imama Sadika, a.s., prenosi se da je rekao: “Svako samopokazivanje je širk. Ko radi za ljude, nagradu mu daju ljudi, a ko radi u ime Boga, nagradu mu daje Allah.”[6]

Ako čovjek koji sebe ističe i pokazuje bude uspješan u privlačenju pažnje ljudi i oni ga budu neko vrijeme spominjali po dobru, on će s vremenom sve više zaboravljati Boga i umislit će da je on taj koji sam sebi može osigurati dobro ime i ugled. Zaboravlja na to da je Allah Onaj Koji pokriva nedostatke te prikriva i njegova ružna djela i samopokazivanje. Ovaj zaborav je povod da on u činjenju ovog grijeha bude uporan i da na taj način svoje srce čini sve tamnijim. Jedan od učinaka samopokazivanja jeste i to da, prije svega, sam počinilac posjeduje loše mišljenje o drugima. Kao i svaki drugi prestupnik, on misli da su i drugi ljudi poput njega. Učinak toga je da na djela dobrih ljudi gleda s podozrenjem i misli da se možda i oni poput njega samo pokazuju. Ovakva osoba je lišena pozitivnih učinaka druženja sa dobrim ljudima, a nema koristi ni od učešća na duhovnim skupovima.

Sljedeći učinak nastaje kada samopokazivanje onoga ko od njega boluje postane očito. Tada se u društvu stvara atmosfera međusobnog nepovjerenja, čime se zagađuje okruženje bratstva i povjerenja.

Liječenje samopokazivanja

Najučinkovitiji način liječenja samopokazivanja jeste da osoba iznova sagleda i promisli o vlastitom vjerovanju u Boga. Ako se čovjek sjeti da je samo Bog Sveznajući i Svemoćni i da drugi po sebi nemaju ništa od toga, shvatit će da samo Bog zna sve dobre i zle namjere i djela te da je samo On moćan osigurati čovjeku koristi i sačuvati ga od šteta. Usljed toga, umjesto da se obraća nemoćnim stvorenjima, okrenut će se Nužno postojećem, Moćnom i Milosrdnom Bogu, tražeći od Njega ugodnost, dobar spomen i sreću obaju svjetova, jer je svako drugo biće mimo Allaha nemoćno, kao što Allah Uzvišeni u 73. ajetu sure Hadždž kaže:

إِنَّ الَّذِينَ تَدْعُونَ مِن دُونِ اللَّهِ لَن يَخْلُقُوا ذُبَابًا وَلَوِ اجْتَمَعُوا لَهُ وَإِن يَسْلُبْهُمُ الذُّبَابُ شَيْئًا لَّا يَسْتَنقِذُوهُ مِنْهُ ضَعُفَ الطَّالِبُ وَالْمَطْلُوبُ ‎

Oni kojima se vi, pored Allaha, klanjate ne mogu nikako ni mušicu stvoriti, makar se radi nje sakupili. A ako bi im mušica nešto ugrabila, oni to ne bi mogli od nje izbaviti; slab li je i onaj koji se klanja, a i onaj kome se klanja!

Još jedan način borbe protiv samopokazivanja jeste obraćanje pažnje na loše učinke koje ona ima i shvatanje da samopokazivanje ne donosi ništa drugo osim tame u srcu, udaljenosti od Boga, poništavanja djela, kajanja na Vječnom svijetu i sprječavanja druženja sa vjernicima. Naprimjer, neka ljudi koji sebe ističu i pokazuju zamisle prizor Sudnjeg dana i neka zamisle da će čak i grješnici biti u boljem položaju od njih. Dok oni ljudi koji sebe ističu i pokazuju budu među mušricima i onima koji će u Vatri vječno boraviti, grješnici će biti sigurni od kazne za širk i nadat će se spasu. Ili neka zamisle da će iskreni ljudi za malo uloženog napora dobiti obilnu nagradu, a oni ni za brojna djela neće imati ništa drugo osim kazne. Zamišljanje ovih žalosnih prizora može čovjeka odvratiti od samopokazivanja.

Sljedeći način liječenja samopokazivanja jeste svijest i obaziranje na ogromnu nagradu za iskrena djela. Ukoliko bi čovjek znao položaj iskrenih ljudi, time bi njegov poticaj za postizanje tog položaja bio veći te bi se, umjesto da čini djela kojima se pokazuje, zalagao za postizanje razina iskrenosti. I na kraju, zar ima boljeg liječenja od toga da čovjek koji sebe pokazuje bude svjestan činjenice da će zbog samopokazivanja biti lišen blizine istinski Voljenog i da će njegovi pokloni, čak i ako budu imali samo najmanje primjese samopokazivanja u sebi, biti vraćeni od Milostivog Boga, Čije se zadovoljstvo veoma brzo pridobija i Koji pokriva greške.

Od Milostivog Boga potrebno je tražiti da u naša bića usadi slast iskrenosti i da nam pokloni iskrenost. Želja za Božijom blizinom i blizinom Njegovih iskrenih evlija, a.s., te primjena različitih načina liječenja samopokazivanja mogu, uz Božiju pomoć, iz srca očistiti ovu prljavštinu i tamu.

Izvor: Mohammad Fathali Hani, Temelji islamske etike, sv.1., Fondacija „Mulla Sadra“, 2016., s perzijskog preveo Ertan Basarik

[1] Usulu Kafı, glava ıman ve kufr, pogl. Rija’, sv. 2, str. 293, hadis 3.

[2] Džami‘u-s-se‘adat, sv. 2, str. 387.

[3] Isto.

[4] Isto.

[5] Isto.

[6] Usulu Kafı, glava ıman ve kufr, pogl. Rija’, hadis 3.