Faktori socijalizacije dužnosti
Učenjaci, velikani vjere, promotori kulture i ljudskog morala i socijalni mislioci učinili su ogromne napore na socijalizaciji dužnosti među osobama i zajednicama. U tom kontekstu oni su izdvojili smjernice i komponente i značajno su insistirali na ispravnom i tačnom razumijevanju i spoznaji tih komponenti. Na neke od njih ukazujemo:
1. Sveobuhvatno i ispravno predstavljanje vjere
Vjera su upravo oni zakoni, karakter i primordijalna priroda koji se nalaze u srži Kreacije. To je razvijanje kognitivnih potencijala, prirodnih zahtjeva i zadovoljenje prirodnih potreba čovjeka. Zato Imam Ali, a.s., u filozofiji poslanstva ukazuje na pitanje procvata i razvoja intelektualne riznice čovjeka: “…Da bi im otkrili skrivena svjetla spoznaje”[1], da razviju i aktiviraju one skrivene riznice i one potencijale i sposobnosti koji su položeni u čovjekovom biću kako bi se čovjeku osigurao put kojim će stići do cilja i svrhe stvaranja.
2.Racionalna uvjerenost u efikasnost vjere
Čovjek može djelovati u skladu s vjerom onda kada je smatra kapitalom svoga života, kada vjeruje da je njegov interes u slijeđenju vjere i kada bude znao da vjera osigurava njegovo mentalno i moralno zdravlje i individualnu i društvenu sreću te da ga spašava od teškoća, zla, nesreće, skretanja i propasti.
Imam Ali, a.s., kaže: “Djelo je plod znanja i spoznaje.”[2] Poslanik islama, s.a.v.a., je rekao: “Nema djela, a da za njega nije potrebno znanje.”[3] Život čovjeka je jedan razuman život koji je zasnovan na znanju i intelektualnom vjerovanju i zato su za svaku aktivnost i za svako djelo, koliko god bili mali, potrebni znanje i plan djelovanja.
3. Objašnjenje mudrosti učenja islama
Čovjek na osnovu svoje primordijalne prirode traži da ima sve i teži potpunosti. Čovjek je, uistinu, stvoren malodušan.[4] Čovjek je, dakle, pohlepan. Ako upozna mudrost i filozofiju nekog propisa i shvati da je to materijalna korist i duhovni interes za njega i zajednicu, sigurno je da će djelovati u skladu s njim. Poslanik islama, s.a.v.a., je rekao: “Onaj ko ne vodi računa o poslovima muslimana, nije musliman.”[5] Ako čovjek islam smatra bogatstvom i shvata da on donosi njegovu vječnu sreću, sigurno je da će djelovati prema ovom islamskom propisu, kako ne bi izašao iz okvira islama i muslimana, i poklonit će mu punu pažnju. Zato će svoju korist i sreću vidjeti u ispunjavanju i vršenju ove vjerske dužnosti. S druge strane, zna da su poredak svijeta i društveni tokovi takvi da će sutra doći dan kada ćemo ja i mi biti izloženi nekoj agresiji. I zato će takav čovjek sigurno djelovati, jer takvu vrstu interakcije i saradnje vidi kao zajedničku korist i opći interes islamskog Ummeta. Kako kaže hazreti Mevlana:
Ovaj svijet planina je, a djela nam povici su
Odbiju se pa ka nama tad povici odjeci su!
Mevlana kazuje: Kada se poredi, Ovaj svijet je poput planine koja od sebe šalje odjeke čovjekovih vjerovanja, morala i djela i poput iskrenog čuvara identično ih vraća njihovom vlasniku.
4. Božanske dužnosti znak su intelektualne zrelosti
U osnovi, ispunjavanje dužnosti je znak postojanja intelekta, zrelosti i mentalnog razvoja i predstavlja postojanje odlučnosti i slobodne volje kod odgovorne osobe. Svaki od ovih pokazatelja ispunjavanja dužnosti ukazuje na mentalno zdravlje i razvoj te osobe. Na to pitanje ukazuje i časni Kur'an:
انّا عَرَضْنَا اْلأَمانَةَ عَلَى السَّماواتِ وَ اْلأَرْضِ وَ الْجِبالِ فَأَبَيْنَ أَنْ يَحْمِلْنَها وَ أَشْفَقْنَ مِنْها وَ حَمَلَهَا اْلإِنْسانُ إِنَّهُ كانَ ظَلُومًا جَهُولا
Mi smo Nebesima, Zemlji i planinama ponudili emanet, pa su se ustegli i pobojali da ga ponesu, ali ga je preuzeo čovjek – a on je, zaista, prema sebi nepravedan i lahkomislen.[6]
Nijedno od svih stvorenja nije imalo snage ni sposobnosti da primi taj emanet, ali čovjek ga je prihvatio. Da, on je prema sebi veoma nepravedan i lahkomislen. Nasuprot vanjštini, ova dva svojstva – “nepravedan” i “lahkomislen” – ukazuju na to da je priroda ovog čovjeka znanje, spoznaja i razmišljanje. On je na poziciji pravednosti i zato neznanje dovodi u vezu sa onima koji su dostojni znanja i svijesti i nepravdu dovodi u vezu sa onim čija je bit ustanovljena na pravdi, pravednosti i ravnoteži. Zato su to svojstva savršenstva, a ne nedostatka. A šta je taj božanski emanet? Profesor Motahari, r.a., u vezi s time kaže da je taj veliki emanet, koji su svi izbjegli, a jedino ga je čovjek prihvatio, dužnost i odgovornost.
Pozitivni učinci ispunjavanja dužnosti sa stanovišta plemenitog Kur'ana
Ako islam kao posljednja, najpotpunija i sveobuhvatna vjera i objavljeno učenje insistira na usmjeravanju na dužnost, to je zbog onih pozitivnih učinaka i neizbrojivih rezultata koji postoje u ovom božanskom zakonu, jer Kur'an je knjiga upute. Svestrane i sveobuhvatne upute i bogatstvo ove vjere za čovječanstvo su tako rasprostranjeni, brojni i imaju raznovrsne dimenzije da, ukoliko bilo koji pravičan naučnik shvati samo njihov djelić, veoma ozbiljno i praktično će im biti privržen i bit će svjestan da je u slijeđenju toga njegova sreća. Svaka zdrava priroda i čist karakter koji shvate propise te vjere bez sumnje ih prihvataju i smatraju da su u skladu sa njihovim željama i htijenjima.
Bogatstva islama
Bogatstva islama koja su ponuđena čovječanstvu jesu u potpunosti prirodni zahtjevi čovjeka. Čovjekova suština na sebe oblači istinsku odjeću onda kada postane vlasnik i raspolaže tim bogatstvima i kada se ukrasi tim istinama. Ukazat ćemo na neke od njih.
1. Mudrost razumnosti
Ovo učenje toliki značaj i prioritet pridaje razumu, razmišljanju i razumnosti da o tome postoji više od 370 ajeta u časnom Kur'anu, koji čovjeka potiče na razmišljanje, a odvraća ga od nerazumnosti. Čak je i prihvatanje samog islama, koje nije zasnovano na razumu, dokazu i argumentaciji, Kur'an označio bezvrijednim:
وَ لا تَقْفُ ما لَيْسَ لَكَ بِهِ عِلْمٌ إِنَّ السَّمْعَ وَ الْبَصَرَ وَ الْفُؤادَ كُلُّ أُولئِكَ كانَ عَنْهُ مَسْؤُلاً
Ne povodi se za onim što ne znaš! I sluh, i vid, i razum, za sve to će se, zaista, odgovarati.[7]
U bilo čemu, pa čak i u prihvatanju vjere, poslanstva, proživljenja, ne slijedi ništa osim znanja i spoznaje! Naime, Uzvišeni Bog vam je na raspolaganje stavio sredstva saznavanja i spoznaje kako biste gledali, slušali, razumijevali i onda prihvatili ili odbacili. I to je jasna činjenica kod svih muslimana.
2. Duhovnost
Duhovnost znači povezivanje ograničenog svijeta prirode i kratkog života čovjeka sa jednim beskrajnim svijetom i jednim vječnim životom i trajnom srećom. Duhovnost znači vjerovanje da Ovaj svijet ima Stvoritelja Koji, na isti način na koji ga je stvorio, upravlja njime. Odredio je ulogu za svaku kretnju na Ovom svijetu. Duhovnost znači postojanje Oslonca Koji je Moćan, Znalac, Mudar, Silan i Koji obuhvata postojanje. Duhovnost znači vezu između materije i nevidljivog svijeta, Duhovnost znači spajanje i povezivanje između potpunog siromaštva i apsolutnog bogatstva. Dakle, duhovnost je vjerovanje u istinski svijet za svekoliko postojanje i stvorenja koja su opipljiva i razumna. Duhovnost znači težnja idealu jednog života koji je beskrajan i prepun spokoja, mira i sigurnosti.
3. Sloboda i nezavisnost
Vjera za svakog čovjeka predviđa jednu vrstu slobode i nezavisnosti i oštro se protivi podjeli društva na vlasnika i vlasništvo. Poslanik islama je rekao: Nijedno društvo neće vidjeti sreće i neće imati mogućnost posvećenja i poboljšanja dok god najslabiji u njemu ne budu u stanju da otvoreno i bez zamuckivanja, bez straha i strepnje, uzmu svoje pravo od moćnika i odbrane svoja prava. Sloboda je jedno od vjerskih i islamskih bogatstava koje je kao poklon doneseno čovječanstvu i ono je pozvano da koristi ovo svoje legitimno pravo.
4. Pravednost
Pravda, pravdoljubivost i pravednost predstavljaju duhovno, intelektualno i društveno bogatstvo islama, koji ih je uveo u sve poslove i aktivnosti u toj mjeri da je svaki pojedini musliman dužan da poštuje pravednost prema svim svojim unutrašnjim i vanjskim sposobnostima i da ni jednoj ne uskrati njena očita prava.
5.Univerzalno bratstvo
Kur'an sve vjernike smatra braćom i preporučuje i savjetuje poštivanje bratskih prava. Čak i u vezi s nemuslimanima savjetuje da se poštuju njihova prava zbog njihove jednakosti u ljudskosti. Imam Ali, a.s., kazao je Maliku Aštaru da su oni koji su pod njegovom upravom i vlašću: “ili tvoja braća u vjeri ili neko sličan tebi u stvaranju.”[8] Dakle, prema propisu vjere, dužan si da im služiš. Postoje desetine i stotine primjera ovog vrijednog ljudskog bogatstva na kojima insistiraju božanski vjerski propisi.
Učinci koji se mogu navesti u sferi ispunjavanja dužnosti i koji dovode do poticaja u islamskom društvu:
- Povećanje nade u život,
- Duhovni rast i pronalaženje i davanje smisla životu,
- Povećanje čvrstine i stabilnosti društvenih odnosa,
- Povećanje snage i strpljenja za otklanjanje individualnih i društvenih životnih problema,
- Povezivanje života sa svijetlim horizontom u budućnosti, a on je proživljenje i vječni život,
- Uspostavljanje ravnoteže u svim fazama života kako u intelektualnom tako i individualnom i društvenom pogledu.
Da bismo pojasnili navedene primjere i naveli dokaze koji potvrđuju ove tvrdnje, navest ćemo nekoliko kur'anskih ajeta i svaki od tih ajeta je, ustvari, simbol zakona Kreacije. U okrilju tih kur'anskih zakona ne samo da se razjašnjavaju navedeni primjeri nego se u sferi života mogu za njih pronaći brojni primjeri.
مَنْ عَمِلَ صالِحًا مِنْ ذَكَرٍ أَوْ أُنْثى وَ هُوَ مُؤْمِنٌ فَلَنُحْيِيَنَّهُ حَياةً طَيِّبَةً وَ لَنَجْزِيَنَّهُمْ أَجْرَهُمْ بِأَحْسَنِ ما كانُوا يَعْمَلُونَ
Onome ko čini dobro, bio muškarac ili žena, a vjernik je, Mi ćemo dati da proživi lijep život i zaista ćemo ih nagraditi boljom nagradom nego što su zaslužili.[9]
Nijedan dostojan posao koji proističe iz vjere i zasnovan je na uvjerenju u Uzvišenog Boga, bilo ko da ga učini, muškarac ili žena, ne samo da neće biti zanemaren i neće nestati na Ovom svijetu nego će na najbolji mogući način i dostojnije od njega biti nagrađen. Pored te nagrade koju dobijaju za svoje djelo, Uzvišeni Bog je Taj Koji im poklanja čisto življenje i život prepun radosti, svježine, spokoja, mira, i to u beskrajnoj formi. Da li ovom obećanju Uzvišenog Boga, Koji je iskren u obećanjima, ima išta slično u cijelom poretku postojanja? To što se ne gubi nijedno djelo proisteklo iz vjerovanja i koje je dostojno prihvatanja, pa čak i ako ga nijedan čovjek ne vidi, navodi na pitanje: Pa da li onda za vlasnika tog djela mogu postojati strepnja, beznađe, pa čak i sumnja u neuspjeh? Ovaj zakon je najveći kapital, najdublja nada, najuzvišeniji ideal i najčvršća podrška za vjernike u Uzvišenog Boga i zdravu vjersku zajednicu. Bolji od toga se ne može pretpostaviti. Ovaj ajet i ovaj zakon predstavljaju, ustvari, pokret s ciljem uspostavljanja društva koje je praćeno spokojem, srećom, mirom, stabilnošću, uzajamnom saradnjom i ljubavlju.
Drugi zakon i najradosnija vijest
وَعَدَ اللّهُ الَّذينَ آمَنُوا وَ عَمِلُوا الصّالِحاتِ لَهُمْ مَغْفِرَةٌ وَ أَجْرٌ عَظيم
Onima koji budu vjerovali i dobra djela činili Allah obećava oprost i nagradu veliku.[10]
Uzvišeni Bog je Taj Koji je dao obećanje, obradovao je vjernike – one koji su vjerovanje spojili sa dobrim djelima – da će im darovati oprost, a također će im darovati i veličanstvenu i ogromnu nagradu. I potpuno je jasno da Božije blagodati, oprost i dobrota za čovjeka niti su konačni niti promjenljivi – osim u bolje i vrjednije. I njihova vanjština je blagodat, a i njihova unutrašnjost. Da li se u takvom učenju mogu osjećati strepnja, beznađe, osjećaj poraza, osjećaj bezizlazja i izloženost teškoćama? Nikada. To je učenje koje u cijelosti daje nadu, ushićenje, svježinu, uzdizanje i evolutivno kretanje u sjeni individualne i društvene saradnje i interakcije.
Dakle, ako postoji neka dužnost, to nije teret na plećima zaduženih nego je počast za uzdizanje položaja, za odlikovanje, za ispravno življenje, za nadu i ideale više od ljudskog poimanja.
Obećanje namjesništva
Kur'an je vjernicima u Uzvišenog Boga u univerzalnom kretanju svijeta dao radosnu vijest o svijetloj budućnosti prepunoj nade. Vjernicima koji su svoje vjerovanje učvrstili spajajući ga sa dobrim djelima obećao je namjesništvo, vlast i gospodstvo na Zemlji. Obećao je svijetlu budućnost prepunu sigurnosti i spokoja, koji su nespojivi sa bilo kakvim strahom, depresijom i strepnjom. Budućnost je to koja osigurava sigurnost. Jedini obožavani je Uzvišeni Bog i nad sobom nemaju nikakvo božanstvo, vlast i moć. I ta njihova prihvaćena vjera je upravo ona kojom je Uzvišeni Bog zadovoljan.
Da li je u cijelom poretku Kreacije postojao, postoji li i hoće li postojati ovakav zakon koji svoje sljedbenike pouzdano obasjava nadom u budućnost?
وَعَدَ اللّهُ الَّذينَ آمَنُوا مِنْكُمْ وَ عَمِلُوا الصّالِحاتِ لَيَسْتَخْلِفَنَّهُمْ فِي اْلأَرْضِ كَمَا اسْتَخْلَفَ الَّذينَ مِنْ قَبْلِهِمْ
Allah obećava da će one među vama koji budu vjerovali i dobra djela činili sigurno namjesnicima na Zemlji postaviti, kao što je postavio namjesnicima one prije njih.[11]
Duhovni i moralni razvoj čovjeka u okrilju usmjerenosti na dužnost
Preneseno je da je Imam Bakir, a.s., rekao: “Osmijeh sa porukom ljubavi upućen bratu vjerniku je dobro djelo kod Boga Uzvišenog. Otklanjanje problema bratu vjerniku također je dobro djelo i Bogu se ne ibadeti ničim boljim – nakon vjerovanja u Boga, poslanstvo i Sudnji dan – od izazivanja radosti, veselja i sreće kod brata vjernika.”[12] I to je izuzetan faktor jedinstva i uzajamne saradnje i interakcije.
Poruka Poslanika islama, s.a.v.a.
Plemeniti Poslanik je ukazao da je filozofija njegovog poslanstva i misije upotpunjenje lijepog morala u ljudskoj zajednici: “Ja sam, zaista, poslan da upotpunim plemeniti moral.”[13] Učenja islama, odgoj, obrazovanje i čišćenje islama jesu ono što čovjeka usmjerava prema uzvišenim ljudskim vrijednostima, plemenitostima i moralnim vrlinama. Pred čovječanstvom on pokazuje jasne ciljeve i čovjeka spašava od zapadanja u frustracije, strepnju, depresiju i bezizlazje. Zato on besmisao, zamor i zapadanje u malodušnost sklanja sa čovjekovog puta i osvjetljava put kretanja, pokazuje smjer i cilj, određuje prtljag za putnika te upozorava na opasnosti i zamke na putu.
Vrijednost i značaj usmjerenosti na dužnosti
Da bi bila jasna ova tema koju je islam definisao za čovjeka, potrebno se obratiti na njene temelje i ti temelji su ono što će definisati granice i vrijednost ove teme.
Temelji i smisao koje, s jedne strane čovjek, i s druge strane musliman, prihvataju podrazumijevaju:
- Čovjekov razum i intelekt,
- Božija Knjiga, koja je knjiga upute,
- Sunnet Božijeg Poslanika i Imama Ehli-bejta
Jasno je da je razum jedna od najvažnijih blagodati koje je Stvoritelj svijeta poklonio čovjeku kako bi dosegao položaj namjesništva na Zemlji. Razum je najveća, najoriginalnija i najtrajnija Božija blagodat i razum je temelj ukupne ljudske i islamske spoznaje.
Hadis kudsi
U Džebrailovom hadisu, koji je od Gospodara svjetova spušten časnom Poslaniku islama, s.a.v.a., ovako se navodi: “O Ahmede, iskoristi razum prije nego što on ode.”[14] O Ahmede! Iskoristi blagodat koja se naziva razum, a koju ti je Uzvišeni Bog stavio na raspolaganje prije nego što ta blagodat bude oduzeta. Ovo ukazuje na činjenicu da će svaka blagodat koju je Uzvišeni Bog stavio na raspolaganje čovjeku sigurno biti oduzeta ukoliko se ne koristi u onu svrhu koju je odredio poredak Uzvišenog Boga, jer je poredak svijeta poredak Istine i nije moguće da poredak Istine pogriješi u svom djelovanju i da neku blagodat stavi na raspolaganje nekoj osobi ili društvu, a da oni budu nemarni prema njoj i da ostane neiskorištena. Ne, sigurno je da je takva blagodat poput rijeke koja se kreće sa nekom svrhom i ako joj put bude zatvoren, ona će pronaći drugi smjer i nastavit će sa svojim kretanjem.
U nastavku hadisa postoje zadivljujuće i veoma duboke činjenice na koje treba obratiti pažnju: Ako neko slijedi razum i postavi ga kao svjetlo na svome putu, spasio se od dvije važne opasnosti. Dvije opasnosti koje su majka svih čovjekovih grešaka i majka svih pokvarenosti i problema ljudskog društva jesu:
- Greške i propusti koji proističu iz neznanja,
- Kršenje i nasrtanje na Božije granice i sunete Šerijata, kao i na prava robova Uzvišenog Boga.
Svaki čovjekov problem proističe ili iz greške i propusta, ili iz nasrtanja na granice i zakone Kreacije i Šerijata, ili iz zanemarivanja prava čovjeka.
Dakle, razum je ono svjetlo na putu i baklja upute koja pojedince i društva spašava od zablude, lutanja, skretanja u ekstremnosti ili težnje ka izbjegavanju vršenja dužnosti. Razum ima jasan stav u vezi s pitanjem ispunjavanja dužnosti. Razum je ona analitička sposobnost koja analizira sve ljudske spoznajne potencijale i njihove informacije. Sud razuma je jedan od uzroka ljudske civilizacije i pristajanja čovjeka na društvene zakone. Jer, razum zna i razumije da čovjek samostalno nije u stanju da osigura potrebe svoga života. Dakle, treba da uzme pomoć od drugih ljudi i da im u zamjenu pruži svoju pomoć.
Ibn Sina u svojim posljednjim djelima navodi da sud razuma razjašnjava filozofiju prisustva poslanika u ljudskom društvu i u tom objašnjenju sve premise izvodi iz jasnih sudova razuma. Razum ni u kom slučaju ne prihvata služenje bez plate. Sud razuma je to da u zamjenu za svaku dužnost postoji nadoknada koju treba u potpunosti dati i naspram svakog prava također postoji dužnost koja treba da se izvrši. Dakle sa stanovišta razuma, “usmjerenje na dužnost” je jedan od najvažnijih faktora opstanka društva i saradnje i interakcije u društvu. Saradnja dovodi do jedinstva i ljubavi. Ljubav, zajedno sa jedinstvom, jedan je od temeljnih faktora razvoja, uzdizanja i napretka pojedinaca i zajednica.
Autor: Akbar Eydi
Knjiga: Imam Homeini – čovjek vođen dužnošću
[1] Staza rječitosti, govor 1.
[2] Mun'jetu-l-murid, str. 181.
[3] Allame Medžlisi, Biharu-l-envar, tom 74, str. 412.
[4] El-Me‘aridž, 19.
[5] Muhammed ibn Jakub el-Kulejni, Kafi, tom 2, str. 163.
[6] ElAhzab, 72.
[7] El-Isra’, 36.
[8] Staza rječitosti, uputa 53.
[9] En-Nahl, 97.
[10] El-Maide, 9.
[11] En-Nur, 55.
[12] El-Kafi, tom 2, str. 188; Miškatu-l-envar, str. 180.
[13] Allame Medžlisi, Biharu-l-envar, tom 68, str. 382.
[14] Iršadu-l-kulub, str. 205.