Ibn Sina

Životopis

Ebu Ali Husejn ibn Abdullah ibn Sina, zvani Hudžetul-Haqq, rođen je mjesecu seferu 370. godine po Hidžri (980. g. n. e.) u selu po imenu Afšane, u okolini Buhare. Rođen je, rastao i slavu stekao u vrijeme kada je abasidska vlast bila na zalasku, a tadašnja islamska imperija bila podijeljena na male regionalne oblasti, obično međusobno sukobljene. Tadašnjim Velikim Horasanom vladali su Samanidi, a Ibn Sina se rodio u vrijeme vladavine Nuha ibn Mensura.

Ibn Sinaov otac Abdullah bio je državni službenik i u Buharu je stigao iz Belha. Po dolasku u selo Afšane oženio se ženom po imenu Setare i iz tog braka bila su dvojica sinova: Husejna i Mahmuda.

Ibn Sina se prvo dao na učenje Kur'ana i književnosti, pa je već sa deset godina naučio napamet cijeli Kur'an i odlično je poznavao mnoga pravila morfologije i sintakse arapskog jezika, čime je izazvao divljenje. Potom se posvetio izučavanju logike i matematike kod Ebu Abdullaha Natelija, kod koga je naučio jednostavnije dijelove logike. Pošto je uvidio da je njegov učitelj nemoćan poučiti ga složenijim dijelovima ove znanosti, sam ju je nastavio izučavati, sve dok nije ovladao njome.

Nekako u to vrijeme, njegov otac pristao je uz poziv jednog ismailijskog misionara, te je poticao i svoga sina da prihvati taj nauk. Ibn Sina, međutim, premda je saslušao ono što su mu otac i brat, koji je također prihvatio ismailizam, govorili, razumio njihove stavove o intelektu i duši, ali nije mogao prihvatiti njihovo vjerovanje. Potom se kod Ibn Sine javlja sklonost ka medicini, te je za kratko vrijeme ovladao njome, tako da je njegova liječnička slava bila na vrhuncu i prije nego je napunio šesnaest godina. U medicini se, dakle, nije bavio samo teorijskim raspravama, nego je također i liječio i posjećivao bolesne, primijenjujući na njih svoja saznanja, prateći tok bolesti i učinke liječenja.

Nakon toga, Ibn Sina je u narednih godinu i pol dana nastavio izučavati različite znanosti, sve dok nije dosegao stepen učitelja u svim znanostima svoga vremena. O tim danima je jednom od svojih učenika Džuzdžaniju, rekao: „Ono što sam tada znao isto je ono što znam i danas i do danas tom znanju nisam dodao ništa novo.“ Bilo mu je skoro osamnaest godina kada se okrenuo izučavanju ontologije i posvetio se proučavanju Aristotelove knjige Metafizika. Međutim, nije uspijevao dokučiti njen sadržaj i, kako sam kaže, pročitao ju je četrdeset puta i naučio napamet, ali nije shvatao njen smisao, sve dok nije došao do Farabijeve knjige Agradu ma ba'dul-tabia'et, koja predstavlja komentar na Aristotelovu Metafiziku. Pročitavši je, nestalo je prepreka razumijevanju i riješeni su mu svi problemi s kojima se suočavao.

U to vrijeme teško se razbolio Nuh Ibn Mensur, vladar Buhare, i liječnici ga nisu uspijevali izliječiti. Na njihovu preporuku, Ibn Sina je pozvan na dvor kako bi pokušao ono što njima nije uspijevalo. Zahvaljujući uspjehu u liječenju, Ibn Sina je postao dvorjanin i stekao naklonost samanidskog emira. Zaljubljenik u nauku, jednog dana je emirovu naklonost iskoristio i zatražio dopuštenje da se koristi velikom dvorskom bibliotekom. Dobivši dozvolu za to, Ibn Sina je sada mogao doći do knjiga koje mu ranije nisu bile dostupne.

Ibn Sina je u Buhari ostao do svoje dvadeset i druge godine, kada je, zbog nesigurnosti usljed napada kojem je Buhara tada bila izložena, bio prinuđen napustiti grad. Kako sam kaže, nužda ga je prisilila da napusti Buharu i ode u Gorgandž na sjeverozapadu Transoksanije. Nije, međutim, prošlo dugo, a sultan Mahmud Gaznevi tražio je od vladara Havarizma da mu pošalje nekoliko svojih dvorskih učenjaka, među njima i Ibn Sinu i Birunija. Ibn Sina nije prihvatio taj poziv, već se zaputio u Gorgan, gdje je vladao Šemsul-Ma'ali Kabus ibn Vašmgir. No, Kabusova vojska uskoro je ustala protiv svog vladara i svrgla ga, a na njegovo mjesto postavila njegovog sina koji je pokazao sultanu Mahmudu. Ibn Sina je zato bio prinuđen odseliti iz Gorgana u Rej i staviti se u službu Sejjide Naibus-Sultane i njenog mladog sina Fahru-Devlea. Ali, ni u Reju se, kako kaže Džuzdžani koji mu se pridružio u Gorganu i pratio Ibn Sinu do kraja života, nije zadržao.

Izdešavale su se stvari koje su primorale Ibn Sinu da napusti Rej i ode u Kazvin, a odatle u Hamedan, na dvor Šemsu Devlea, jednog od vladara iz dinastije Al-Buje, kojega je izliječio od stomačnog kolitisa. Nakon te usluge povjeren mu je vezirski položaj. No, Ibn Sina nije bio siguran ni nakon što se uspeo do vezirske časti. Naime, Šemsu Devleova vojska digla se na ustanak, zatvorili su Šejha i tražili od emira da ga smakne. Šemsu Devle, međutim, nije uslišao njihov zahtjev, oslobodio je Šejha, ali je Ibn Sina bio prinuđen da neko vrijeme u Hamedanu živi u tajnosti. U međuvremenu, Šemsu Devleova bolest se povratila i tražio je od Šejha da ga liječi, što je dovelo do toga da ovaj ponovo dođe na položaj vezira.

Šemsu Devleta je nakon smrti naslijedio njegov sin Tadžu-l-Mulk, koji je također tražio od Šejha da postane njegov vezir. Šejh je odbio taj posao, a istovremeno se tajno dopisivao sa ‘Alau Devleom, vladarom Isfahana. Kada je Tadžul-Mulk to saznao, poslužilo mu je kao razlog da uhapsi Šejha. U zatvoru je proveo četiri mjeseca, a tokom tog zatočeništva Šejh je napisao i svoju prvi alegorični traktat – Hajj ibn Jakzan.

Tokom svog boravka u Hamedanu, na Džuzdžanijevo traženje, Šejh je počeo pisati knjigu Šifa (Izlječenje) i završio djelo Tabi'at (Prirodoslovlje). Također, uspio je završiti knjigu Kanun, započetu u Gorganu.

Nakon što je pušten iz zatvora, Šejh je morao ostati neko vrijeme u Hamadanu, sve dok se, u tajnosti i odjeven kao sufija, u pratnji Džuzdžanija, nije zaputio u Isfahan. Ondje je uživao naklonost vladara, te tako posljednjih petnaest godina svog života proveo u relativnom miru. U Isfahanu je napisao dijelove svoje knjige Šifa: Logiku, Almagest, Euklidovu geometriju, Matematiku i Muziku. Šejh je ovdje napisao i knjigu Al-Insaf, uništenu prilikom napada sultana Mesuda Gaznevija na Isfahan. U tom gradu je pisao i svoju temeljnu filozofsku knjigu – Al-Išarat va tanbihat.

Ibn Sina je živio u Isfahanu sve dok se ‘ Alau Devle nije, 428. godine po Hidžri, zaputio u bitku protiv Tadž Faraša, vrhovnog zapovjednika vojske sultana Masuda, na prostoru Karadža, u blizini Hamedana. Ibn Sina, koji je na ovom pohodu bio u pratnji ‘Alau Devlea, razbolio se i nastojao se liječiti. Nakon što mu se stanje relativno popravilo, bolest se povratila i, pošto su stigli u Hamedan, morao je izgubiti svaku nadu u izlječenje. Nekoliko dana kasnije, u prvi petak mjeseca ramazana godine 428., umro je u 58. godini života i sahranjen je u Hamedanu.

Djela

Kako je iz životopisa Šejhul-reisa Ebu Alija Sine očito, njegov život nije bio niti miran niti naročito dug. Uprkos tome, pored političkih i liječničkih obaveza od kojih mu nije preostajalo odveć slobodnog vremena, koristio je svaku priliku za pisanje svojih djela. Broj njegovih pisanih radova procijenjuje se na više od 200 knjiga i traktata, a neke od tih knjiga same sadrže po nekoliko svezaka. Spomenut ćemo neke osobito važne Ibn Sinaove knjige:

1. El-Šifa; ova knjiga jeste filozofska enciklopedija koja obuhvata sve znanosti koje su svrstane u filozofiju (logika, prirodoslovlje, matematika i teologija). Priređena je u 18 dijelova. Knjigu o životinjama i biljkama, koja je dio Prirodoslovlja, Ibn Sina je napisao prateći ‘Alau Devlea u pohodu na Šapurhast.

2. El-Nedžat; sadrži poglavlja o logici, prirodoslovlju i teologiji, koja se, ustvari, mogu smatrati sažetkom istovrsnih poglavlja iz knjige Šifa.

3. El-Išarat va tanbihat; vjerovatno posljednje Ibn Sinino pisano djelo. U odnosu na njegova ostala djela odlikuje se tečnijim stilom pisanja, tj. posve je lišena kompliciranih izričaja kakve srećemo, naprimjer, u Eš-Šifau. I ova knjiga sadrži poglavlja o logici, prirodoslovlju i teologiji, s tim što ovaj put u poglavlju o teologiji Šejh raspravlja i o gnozi (‘irfan) te o skrivenim značenjima nekih ajeta. U ovom djelu Šejh poglavlje o logici naslovljava sa Nehdž (staza), a poglavlja o prirodoslovlju i teologiji sa  Ni'met (trpeza, blagodat). Knjigu su komentirali Fahruddin Razi i Nasiruddin Tusi, pri čemu je ovaj drugi svoj komentar pisao s obzirom na komentar prvog i s kritičkim pristupom njegovom komentaru. Kutbuddin Razi je zato napisao El-Muhakemat na temelju komentara Muhakika Tusija kako bi napravio komparaciju stavova ove dvojice o nekim pitanjima.

4. El-Insaf; ovo djelo se, kako kaže sam Ibn Sina, bavilo širokom tematikom i obuhvatalo je blizu 28 000 pitanja. Jedini rukopisni primjerak tog djela nestao je u napadu Mesuda Gaznevija na Isfahan. Dijelove ovih spisa pronašao je Abdurahman Bedevi i objavio u djelu Arastu ‘inde al-‘Arab.

5. ‘Ujunu -l-hikmet – veoma sažet rukopis na kojeg je Fahru Razi napisao komentar pod naslovom Šerhi ujunu-l-hikmet;

6. Hikmetu-l-l-mašrikijje; ova knjiga je također izgubljena; od nje je ostalo samo dio o logici, koji je štampan pod naslovom Mantiku-l-mašrikijje;

7. El-Mebde’ ve-l-me'ad; Šejh je ovu knjigu, zbog važnosti dva pitanja koja tretira (stvaranje i proživljenje), napisao kao zaseban traktat;

8. El-Kanun fi-t-tibb; čuveno Ibn Sinino djelo o medicini.

Klasifikacija nauka

Broj nauka je veoma veliki, a njihova tematska usmjerenja su različita. S gledišta Ibn Sinaa, u svojoj primarnoj klasifikaciji, nauke se dijele na periodične (danešha-je mokat'i), koju su neko vrijeme aktuelne, a onda gube svoju upotrebnu vrijednost, ili se zaboravi na potrebu za njima a onda opet postanu predmetom pažnje, i postojane nauke (danešha-je sabeti) koje su upotrebljive u svim vremenima. Nauke ove druge vrste zaslužuju da se nazovu mudrost (hikmet).

Prema Šejhovom mišljenju, „nauke koje predstavljaju mudrost“ dijele se na primarne (usul) i sekundarne (furu’).  Sekundarne nauke obuhvataju znanosti poput medicine, agronomije i pojedinačnih nauka vezanih za zvjezdoznanstvo.

primarne nauke Ibn Sina dijeli na „instrumentalne ili propedeutičke nauke“,a to su logičke nauke koje drugim naukama služe kao sredstvo za postizanje njihovih ciljeva, i neposredne nauke, tj. one nauke koje su usmjerene na traženje odgovora na pitanja vezana za aktuelni prirodni svijet i ono što njemu prethodi.

Neposredne nauke, prema Šejhovom mišljenju, u osnovi se dijele na teorijske, čiji je jedini cilj očišćenje duše putem saznanja koja postiže, i praktične, čiji je cilj postupanje u skladu sa stečenim saznanjima. Prema tome, teorijske nauke analiziraju bića koja nisu dio naših djela i stanja, dok praktične nauke analiziraju upravo naša djela i stanja, kako bi se,  u konačnici, u nama ozbiljilo ili od nas ispoljilo ono najbolje.

Različito od uobičajenih podjela, Šejh teorijske nauke dijeli na prirodne, matematičke, teološke i opće. Kriterij koji uzima za osnovu ovakve klasifikacije jeste podudarnost, odnosno nepodudarnost ili, pak, djelimična ili mjestimična podudarnost s prirodnom tvari predmeta koje tretiraju.

Ibn Sina i praktične znanosti također dijeli u četiri skupine: znanost o etici, čiji je cilj čovjekovo dosezanje ovosvjetske i onosvjetske sreće, znanost o upravljanju domaćinstvom, znanost o upravljanju gradom i znanost o zakonodavstvu.

U većini svojih knjiga Ibn Sina zastupa mišljenje da nije nužna stručnost u svim teorijskim i praktičnim naukama.  Potrebno je baviti se logikom, teologijom, znanošću o univerzalnom te osnovnim raspravama iz prirodnih znanosti, dok od praktičnih znanosti treba uzeti koliko je nužno.[1]

Izvor: Grupa autora, Historija islamske filozofije, Fondacija “Mulla Sadra”, Sarajevo, 2017., sa perzijskog preveo: Muamer Kodrić