Razlozi zaostajanja islamskog svijeta

Postoji određeni niz či­nje­nica koje bi nam pomogle da dođemo do odgovora na pita­nje zašto su muslimani dospjeli u ovako nezavidan položaj, na­kon munjevitog civilizacijskog napretka koji je u početku is­lama bio očigledan. Zaostajanje islamskoga svijeta do te mje­re je postalo prisutno i veliko da su islamski učenjaci bili prisiljeni pisati knjige na temu Razlozi zaostajanja is­lam­­skog svijeta. Ako hoćemo napraviti jasnu predstavu o to­me koji su glavni razlozi zbog kojih muslimani zaostaju, u tom slučaju te razloge možemo podijeliti u tri skupine.

Prva kategorija ili prvi mogući činilac zbog čega je sta­nje takvo kakvo nažalost jeste, bio bi to da je islam star četr­na­est stoljeća te je njegov program zaostao. Program koji nam se kao takav nudi u modernom vremenu napretka, urbanizacije i civiliziranosti nema u sebi ništa novo ni prihvatljivo. Ovo se ne tiče samo islama, već i ostalih vjera kao što su krš­ćan­st­vo i judaizam. Vjera uopće, kao program koji ima nešto za po­nuditi čovjeku, mogla je to činiti u prošlosti, a sada je čo­vje­čanstvo izašlo iz razdoblja kada mu vjera može biti od ko­risti, te je upravo ona krivac za ovo stanje u koje su mu­sli­mani dovedeni. Kada nešto uspijeva postojati u ljudskom druš­tvu, to može zahvaliti svojoj korisnosti; drugim rije­či­ma, čovjek sve ono što mu je korisno objeručke prihvata i ko­ris­ti u svome životu. Ne bude li mu više koristilo, on to os­­tavlja po­strani. Ovo bi bila jedna kategorija ili razlog na­stan­ka sta­nja u kojem se muslimani već dugo vremena nalaze. Ispi­tat ćemo da li je ovo tačno.

Drugi činilac mogli bi biti sami muslimani, pa u zavis­nos­ti od njihovog pristupa i kvaliteta religioznosti dolazi do to­ga da dopadnu u situaciju koja trenutno vlada. Za napre­da­k bilo čega, u našem slučaju vjere islama, potreban je do­bar zakon, naravno – ne sam po sebi, već zakon uz njegovo do­bro provođenje u djelo. Znači, da bi neki plan i program us­pio, mora ispuniti dva uvjeta. Pođemo li od najmanje jez­gre društva, koja se naziva porodica, i usredsrijedimo li se na člana porodice koji se naziva dijete, ono u krugu poro­di­ce može napredovati i odrastati na ispravan način i postajati čo­vjekom u pravom smislu te riječi u zavisnosti od dvaju či­ni­laca. Ukoliko ga njegovi roditelji odgajaju u skladu sa od­goj­nim metodama koje su potrebne, poželjne, kvalitetne i is­­pravne, to je potreban ali još uvijek nedovoljan uvjet. Me­đu­tim, ukoliko dijete sluša i radi u skladu sa onim što mu ro­ditelji savjetuju, tek tada se mogu očekivati rezultati. Pre­ma tome, možemo reći da je dobar zakon dobar tek u slučaju ka­da se počne provoditi u djelo. Od dobrog zakona koji os­ta­ne mrtvo slovo na papiru, nema nikakve koristi. Hazreti Ali je rekao: “Ono što se ne provodi, ma koliko da se dobro pred­stavlja – od njega nema nikakve koristi.” To važi i za za­kon: Ma koliko bio dobar i ma koliko ga dobro opisali, uko­liko ga ljudi ne budu koristili u praktičnom životu, od nje­ga nema nikakve koristi.

Treći činilac koji nam preostaje kao mogući krivac, uko­li­ko se ispostavi da je vjera uredu i da su muslimani onakvi kak­vi bi trebali biti, jesu neprijatelji. Dakle, neprijatelji isla­ma prave smetnje i uništavaju muslimane. Ova postavka je blis­ka ljudskoj prirodi zbog toga što ljudi vole napadati i svo­ju krivicu pripisivati drugima. Zbog toga je ova opcija od­lična. Najbolje je reći kako je neprijatelj kriv za sve. Ali ako budemo pažljiviji i ako nam bude važna istina i stvar­no­st, ispostavit će se da se ovaj treći element sam po sebi topi i gu­bi. Zašto? Zbog toga što kada dođe vjera i ponudi pro­gram koji je potreban čovjeku, neizbježno je da se u toj uni­ver­zal­noj vjeri ponudi i program koji se tiče ponašanja i odnosa pre­ma neprijatelju koji će se sigurno u nekom trenutku re­li­gi­ji ispriječiti na putu. Ne možemo općenito reći da nas svi ne­prijatelji mrze, da su svi neprijatelji prkosnici, jer veći dio ne­prijateljstva potiče iz neznanja i nepoznavanja. Ukazali smo ranije da jedna stvar koja je omiljena svim ljudima, bili mu­slimani ili ne, radilo se o našem savremeniku ili nekome ko je živio prije nekoliko hiljada godina, jeste znanje. Zna­nje je ono što svi vole. Ako mi kao muslimani uzmemo znanje i me­todom i sadržajem na način kako mu dolikuje, i to nakon što ga teoretski prihvatimo pa metodički dovedemo do re­zul­tata koji to znanje daje, pa napravimo avion – da li će svi­jet reći da neće prihvatiti taj avion zato što ga je mu­sli­man napravio? Rekli smo da sigurno neće. Ukoliko bismo du­hovni, moralni i psihički autoritet Poslanika predočili lju­di­ma riječju i djelom, zar bi oni rekli da im se to ne dopada zato što je islamsko?! Zar čovjek ne voli ono što je lijepo? Na­še neumijeće da predočimo duh, moral i društveno pona­ša­nje Poslanika dovelo je do toga da jedan nemusliman na­pi­še knjigu koja je čak objavljena pod naslovom Izvinjenje Mu­hammedu zbog naše lijenosti i neupoznavanja njega na nje­mu dostojan način. Drugim riječima, on se izvinjava Po­sla­niku što ga nismo upoznali. Francuski učenjak Gustave Le Bon napisao je knjigu Povijest arapsko-islamske civili­za­­cije u kojoj kaže: “Jedini čovjek koji može voditi novo dru­štvo i dati odgovor na sva pitanja i sve probleme jeste Mu­hammed.” Između ostalog, u knjizi kaže: “Zbog namjer­nog predstavljanja Poslanika u negativnom kontekstu, kao i na­iv­nosti publike koja sluša i prihvata takve riječi, mi smo shva­ti­li i stekli dojam da je Muhammed čovjek koji se kreće su­prot­no od smjera kojim se kretao Isus i kršćanstvo. Ja sam na­kon kratkog proučavanja došao do zaključka da je to obič­na laž. Shvatio sam da je Muhammed čovjek koji je sa­mo na­stavio put kojim se kretao naš Isus.”

Što se tiče negativne propagande, činjenica je da je ne­pri­jatelji koriste. Ali ko je kriv što se vjera i Poslanik nisu pred­stavili onako kako treba? Oni ili mi? Da li mi trebamo ka­zati da su krivi kršćani ili jevreji što nisu predstavili Po­sla­nika kakav jeste, već iznose laži o njemu? Znači da smo kri­vi mi. Čak je i negativni učinak njihove antipropagande naša kri­vica, jer njihova propaganda ne bi imala nikakvog učinka da mi radimo kako treba. Nemoguće je da se čovjek sukobi sa onim što izlazi iz njegove izvorne, primordijalne naravi. Po­jedinačno gledano, ima i takvih primjera, ali izuzetak nije mje­rilo. Međutim, općenito gledano, nema takvog čovjeka.

Već smo prije istakli da je znanje ono što svi vole i pri­hva­taju. Činjenica je da znanje u islamu ima posebno i uva­že­no mjesto. Da bi nam ukazao na važnost ove zbilje, islam nam daje dvije naredbe. Prva stvar koju ćemo uraditi djetetu ka­da se rodi jeste da mu proučimo ezan na desno uho. Šta je ez­an? Ezan je naučni doček djeteta koje je upravo stupilo na Ovaj svijet. Kada kažemo: Ešhedu en la ilahe illallah, mi dje­te­tu ukazujemo da posvjedoči i prihvati ovu činjenicu. Dru­gi­m riječima, onog trenutka kada je otvorilo oči na Ovom svi­jetu, svoj pogled treba usmjeriti ovim putem. Ili, kako to li­je­po Kur’an kaže: Zar su bolji brojni gospodari (idoli) ili Allah, Jedini i Svemoćni? (Jusuf, 39) Ezan, ustvari, pred­stav­­lja egzistencijalnu zbilju jednoga čovjeka. Kako? Svaki čo­vjek, kada ga posmatramo sa aspekta suštinskih funkcija, iz­građen je od triju aspekata: misli, morala i djela. Kada za ne­kog kažemo da je bolji od nekog drugog, odmah se po­stav­lja pitanje sa kojeg aspekta posmatramo. Možemo reći da je pa­metniji, učeniji, ljepši ili da poštuje druge ljude. Čovjek svo­jim djelom pokazuje da prednjači u jednom od aspekata: ili kroz misao, ili kroz moral, ili kroz djelo. Odemo li kod naj­običnijih ljudi na najobičnije mjesto, pa sjednemo i upi­ta­mo kakav je taj i taj čovjek, reći će da je dobar, a ako upi­ta­mo zašto je dobar, reći će nam se zato što je pametan, zato što je dobrog morala, ili zato što je vrijedan; a za drugog će re­ći da je loš zato što je glup, ili što je lošeg morala, ili što su mu djela najgora moguća. Ezan se proteže kroz ova tri seg­menta, čovjeku razjašnjava kakav treba biti njegov svje­to­nazor, poziva ga na spas, da požuri na najbolje djelo… To su pozivi koji uređuju čovjekov moral. Sada to možemo li­je­po simbolički predstaviti kada se dijete tek rodi. Islam je re­kao da dijete moramo dočekati buketom najljepšeg cvi­je­ća koji se naziva ezan, a koji u sebi sadrži cvijeće i svjeto­na­zo­ra, i morala, i djela. Kada čovjek umre, koja nam se naredba da­je? Nakon što svi napuste mezar, treba učiti talkin. Šta u tal­kinu govorimo? Talkin je doslovno sugeriranje ili po­ma­ga­nje sa strane. Kažemo umrlom da kada mu dođu dva me­le­ka, Munkir i Nekir, kaže to i to. Zapravo, vidimo da islam jed­nog čovjeka tretira kao voljeno biće, kao kada mi bom­bon umotamo i napravimo mašnice sa krajeva – na početku ži­vota znanje i na kraju života znanje. Vidimo da prirodna vje­ra kaže da nam je i početak i kraj znanje. Zato čovjeka i do­čekujemo znanjem i ispraćamo znanjem.

Sada ćemo navesti nekoliko Poslanikovih hadisa u vezi sa obaveznošću sticanja znanja, da vidimo kako smo mi tu ljud­sku i vjersku obavezu nakaradno prihvatili i okrenuli joj le­đa: “Traženje znanja je obaveza svakog muslimana.” Šta ra­zu­mijemo iz ove predaje koju je Poslanik izrekao na po­čet­ku poslanstva? Između ostalog, razumijemo da se briše eks­kluzivno pravo na znanje. U ono vrijeme znanje je mo­gao sticati samo onaj koji je bio sin kralja, velikana, cara, onaj koji je poticao iz visokog staleža, što znači da je običan na­rod bio lišen sticanja znanja. A islam kaže da je traženje zna­nja stroga obaveza svakog muslimana. Ovakav pristup bri­­še granice. Nema više odabira, ni podjele onih koji će sti­ca­­ti znanje. Štaviše, islam briše podjele i kaže da znanje ne pri­pada samo posebnim ljudima, nego svima, i to tako što je stro­ga obaveza za sve. U stroge obaveze spadaju Hadž, ze­kat, post, namaz i tako redom, ali se i znanje ubraja u njih. Na­pravimo li klasifikaciju farzova, vidjet ćemo da je znanje sa dva aspekta iznad svega ostaloga. Naprimjer, znamo da je namaz obavezan. Od kojeg uzrasta? Otkad dijete postane pu­noljetno, dakle dječaci od 15 a curice od 9 godina. Cilj nam je ukazati da namaz ima vremensku ograničenost. Šta je sa postom? I on je vadžib, ali je i on ograničen u jednom od­ređenom vremenu, znači jedan mjesec u godini, ni više ni ma­nje. Šta je sa Hadžom? Je li on uvijek aktuelan ili ima svo­je određeno vrijeme obavljanja? Ne samo da nije uvijek, već je obavezan samo jednom u životu, i to nije obaveza svih muslimana, već samo onih koji su u mogućnosti, kod kojih su se u jednom trenutku stvorili različiti uvjeti. Šta je sa dži­ha­dom? Je li on vadžib? Jeste, ali ne uvijek. Kao prvo, oba­ve­zan je samo za muškarce, a ne za žene. Dalje, bez pri­sus­tva Poslanika, muslimanima je zabranjeno da otpočnu džihad, tj. da u slučaju kada nema rata oni napadnu nekoga pa kažu da vode džihad. Vidimo da Poslanik ograničava džihad po ne­koliko osnova i da mu nije lahko pristupiti. Naređivanje do­bra i odvraćanje od zla također je farz, ali u posebnim uv­je­tima. Prvo, čovjek koji misli naređivati dobro treba ima­ti znanje o tome šta je dobro, a šta loše. Drugo, treba dobro shva­titi pod kojim uvjetima i kojim metodama treba pri­stu­pi­ti toj aktivnosti. Njegov pristup treba biti savršeno oda­bran. On mo­ra dobro znati da li je čovjek koji čini loše djelo svje­stan da je to loše ili ne. Ako nije svjestan, onda nije farz pri­stu­pi­ti opomeni, a ako je svjestan, treba znati na koji način tre­ba pri­stupiti opomeni i treba znati da li će onaj kojeg opo­mene po­slušati njegove riječi. Još su desetine uvjeta koje čovjek tre­ba ispuniti da bi mogao pristupiti obavljanju te dužnosti. A ako pogledamo sticanje znanja, vidimo da je farz za sva­kog muslimana, bio mlad ili star, žena ili muš­ka­rac, bogat ili si­ro­mah itd. Što se tiče vremenske ogra­ni­če­nos­ti, u hadisu se ka­že: “Tražite znanje od bešike pa do gro­ba!” Nema ogra­ni­če­nja: i ljeti i zimi, i kada je toplo i kada je hlad­no itd. Sva­kog tre­nut­ka, u svako vrijeme, u svim okol­nos­ti­ma moramo tražiti znanje.

Ebu Rejhan Biruni, poznati učenjak, matematičar, fi­zi­čar, jednom riječju svestrana ličnost, u poznim godinama života se razbolio. U posjetu mu je došao jedan šerijatski pravnik iz komšiluka. Kada je stigao kod Ebu Rejhana, uvidio je da je s njim već gotovo. Međutim, samo što su se upitali, Ebu Rej­han mu postavi pitanje vezano za rješenje nekog fik­hskog pravila. Gost se nasmija pa mu reče da je bolestan i na sa­mr­ti pa kakve sada koristi ima ako mu odgovori. Ebu Rej­han ga upi­ta šta je sa islamskog aspekta bolje: da umre a da zna, ili da umre a da ne zna? Ovaj reče da je bolje da umre, a da zna. Ebu Rejhan tada zatraži da mu riješi to fikhsko pravilo. Vi­di­mo da se u islamu čak i na smrtnoj postelji kaže da je bolje um­rijeti sa znanjem. Firdusi lijepo kaže:

Poslušaj Nebijja što istinu zbori,

traži znanje od kada se rodiš,

pa sve dok ti se grob ne otvori.

Iz navedenog vidimo da uzrast nije uvjet u pogledu sti­ca­nja znanja. Ako se pitamo ima li neka posebna lokacija gdje tre­ba tražiti znanje, Poslanik nam kaže: “Tražite znanje pa ma­kar i u Kini!” Zašto je rekao makar i u Kini? Zato što je u to vrijeme za Arape Kina bila sinonim udaljenosti. Drugim rije­čima, ako je potrebno i do Kine otići radi znanja, treba oti­ći. Neki su rekli da je Kina tada bila naučni centar pa se go­vorilo da treba ići u Kinu za znanjem. Dakle, mi nemamo pra­vo reći da u našoj državi nema provjerenih prvoklasnih uni­verziteta, fakulteta, škola pa da zato ne možemo sticati zna­nje. Treba ići i “u Kinu” ako treba. “Kada biste znali kak­va sreća i blago se krije u sticanju znanja, bili biste sp­rem­­ni i krv svoju davati i preko okeana prelaziti da biste došli do njega.”

Ako bismo željeli biti precizni pa upitamo Poslanika za uči­telja i da li možemo slušati samo muslimane, Poslanik, s.a.v.a., odgovara: “Mudrost je za vjernika izgubljena stvar – g­dje god je nađe, uzme je.” Drugom prilikom je rekao: “Mu­dar govor je izgubljena stvar muslimana – gdje god je na­đe, on ima najviše prava na nju, zato neka je uzme.” Pre­ma tome, logičan, ispravan i postojan stav, te mudar pristup po­ka­zatelji su vjernika jer on treba biti upravo takav.

Uspjeli smo vrlo jednostavno dokazati da su svi naši far­zo­vi vremenski ograničeni, osim znanja. Vidjeli smo da zna­nje nije uvjetovano ni vremenom, ni slojem kojem pri­pa­da­mo, ni mjestom, pa čak ni učitelj nije prepreka. Vidimo s dru­ge strane da je Poslanik odredio koji je farz preči i na šta se vjernik prije treba usredotočiti. Tome prilazi na sljedeći na­čin: Stanu dva vjernika muslimana da klanjaju namaz, isti na­maz, naprimjer sabah. Pitanje je imaju li istu nagradu. Po­sla­nik kaže da nemaju. Ista ta dvojica i poste: Imaju li istu na­gradu? Poslanik kaže da nemaju. Odlaze zajedno na Hadž: Da li imaju istu nagradu? Poslanik kaže da nemaju. Ko od njih ima veću nagradu i zašto? Poslanik kaže da će veću na­gra­du imati onaj koji ima više znanja, onaj koji razumije zaš­to klanja, zašto mora postiti i zašto mora otići na Hadž. U jednom hadisu Poslanik kaže: “Kada vidite čovjeka kako pu­no ibadeti, nemojte se ushititi dok ne vidite koliko ra­zu­mi­je. Zaista se nagrada daje u mjeri razuma.” Ako smo pri­hva­­tili da smo vjernici i da je spoznaja razlog našega stva­ra­nja, onda se moramo boriti da spoznamo, a sve ostalo što či­ni­mo je uvod ili odskočna daska koja nas dovodi do spoznaje.

Otkud sad ova tvrdnja da je spoznaja cilj našega stva­ra­nja? Već smo objašnjavali ajet u kojem se govori kako je Allah re­kao melecima da će postaviti namjesnika na Zemlji, a oni su Mu rekli da Ga veličaju i slave, ali su se čudili što će po­sta­viti nekog ko će krv prolijevati i smutnju širiti, misleći da je razlog stvaranja ibadet. Međutim, On im daje do znanja da razlog činjenja čovjeka namjesnikom nije ibadet, već znanje: I On pouči Adema svim imenima... (El-Bekare, 31) Zatim je Bo­g od meleka tražio da ih oni kažu, a oni ne znadoše.

Svi smo potaknuti na sticanje znanja. Zašto se onda po tom pitanju spotičemo? Različiti profili učenjaka davali su ra­zličita objašnjenja. Počet ćemo nabrajati mogućnosti, pa da vidimo šta će nam se svidjeti.

Jedni kažu da je početni trenutak nesreće za muslimane i is­lam dan kada se islamsko društvo podijelilo na dva sloja; sloj koji vlada i sloj kojim se vlada. Urađeno je upravo ono što je Poslanik ukinuo kada je na početku poslaničke misije po­zvao sljedbenike knjige i rekao:

يَا أَهْلَ الْكِتَابِ تَعَالَوْاْ إِلَى كَلِمَةٍ سَوَاءٍ بَيْنَنَا وَبَيْنَكُمْ أَلاَّ نَعْبُدَ إِلاَّ اللَّهَ وَلاَ نُشْرِكَ بِهِ شَيْئًا وَلاَ يَتَّخِذَ بَعْضُنَا بَعْضًا أَرْبَابًا مِّن دُونِ اللَّهِ

O sljedbenici Knjige, dođite da se okupimo oko jedne ri­je­či nama i vama zajedničke: da se nikome osim Allahu ne kla­njamo, da nikoga Njemu ravnim ne smatramo i da jedni dru­ge ne uzimamo za gospodare. (Ali ‘Imran, 64) Drugim ri­ječima, trebamo izjednačiti društvo tako da ne postoje dva slo­ja. Isti ovaj povod vidimo u 7. ajetu sure Hašr. Kada je vo­đen rat sa plemenom Benu Kurejze i kada je došlo do to­ga da se raspodijeli ratni plijen, Uzvišeni Gospodar kaže Posla­ni­ku da se ratni plijen dijeli u sedam kategorija. Zašto se to ra­di? Da se ne bi napravila država u islamskoj državi. Drža­va se na arapskom jeziku kaže devlet. Za šta se ova riječ upo­tre­bljava? Upotrebljava se za krug ljudi oko kojih se uvijek vr­te vlast, moć i novac. Ne smije se desiti da veziri i mi­ni­st­ri budu birani uvijek iz njihovog kruga. Također se ne smije de­siti da novac bude na raspolaganju jednoj određenoj sku­pi­ni ljudi. Ne smije se desiti ni da samo jedna određena sku­pi­na vlada i ima sve u svojim rukama. Ako se to dogodi, dru­štvo će biti osuđeno na smutnju, jer će doći do toga da će biti jedna skupina koja će imati toliko da ne zna šta će sa bo­gatstvom, a druga skupina neće imati ništa pa neće znati šta da radi sa sobom. Tako će jedna skupina za svoje pse ku­povati stvari od neprocjenjive vrijednosti, a druga sku­pi­na neće moći djecu hraniti. Ni ovo nije sve, već je najgore što će se skupina koja ima sve dati na provod, a čovjeku koji se pro­vodi nije stalo do sticanja znanja, dok će ljudi koji ne­ma­ju ništa morati raditi za koru hljeba i njima neće padati na pamet da stiču znanje. Na taj način svi se udalje od znanja.

U 278. i 279. ajetu sure Bekare kaže se:

يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُواْ اتَّقُواْ اللَّهَ وَذَرُواْ مَا بَقِيَ مِنَ الرِّبَا إِن كُنتُم مُّؤْمِنِينَ فَإِن لَّمْ تَفْعَلُواْ فَأْذَنُواْ بِحَرْبٍ مِّنَ اللَّهِ وَرَسُولِهِ

O vi koji vjerujete, budite svjesni Allaha i od ostatka ka­ma­te odustanite, ako ste vjernici. Ukoliko tako ne uradite, ob­javili ste rat Bogu i Poslaniku. Dakle, čovjek koji koristi ka­matu ratuje sa Allahom i Poslanikom, a ne sa vjernicima. Iz ovoga vidimo da je šteta koju muslimanima pravi čovjek koji uzima kamatu veća od štete koju prave neprijatelji koji ra­tuju protiv muslimana. Oni ratuju protiv muslimana, a ov­aj koji uzima kamatu ratuje protiv Allaha i protiv Poslanika. Za­što je došao Poslanik? Došao je da uredi društvo, a jedan od načina da se društvo spasi jeste da se u njega uvede prav­da. Čovjek može očekivati da u ljudima dođe do procvata nji­ho­vih talenata i sposobnosti tek u uvjetima kada se može nor­malno živjeti i kada se mogu ispuniti osnovne životne po­trebe, ili kada se bez bojazni može otići na fakultet da bi se na njemu odgajali prepoznati talenti. To može samo u dru­štvu gdje postoji pravda, a tamo gdje postoji pravda ra­zvi­ja se tolerancija, međusobna naklonost i ljubav. Napri­mjer, ako nam neko dođe i donese posudu lijepih jabuka i svima da po jednu, svi ćemo pojesti i svi ćemo na neki način biti ve­seli. Ali ako donese te jabuke pa nekom da dvije a nekom jed­nu, to je početak psihičkog nemira. Isto tako je prvi uči­na­k kamate da se javlja mržnja i rivalitet koji rastura po­ro­di­ce. To znači da kamata u društvo unosi mržnju, smutnju i ne­red, a islam ukazuje da kada se društvo podijeli na dva sloja, to je linija kada je započelo nazadno kretanje.

Ako se zapitamo šta je bolje: da bogataš siromahu posudi no­vac ili da mu ga pokloni, Poslanik nam odgovara da je po­suđivanje 18 puta vrjednije negoli davanje milostinje. Mi­lostinja na neki način predstavlja društveno ponižavanje, jer kada čovjek primi sadaku, on se opusti i kaže da će biti to­ga i sutra, dok će se čovjek koji posudi brinuti i bit će sv­je­stan da mora raditi. Iz ovoga vidimo da sadaka društvo čini pasivnim, a posuđivanje ga čini aktivnim. Što se tiče sa­da­ke, ona ostaje na svome mjestu i ona je jedna važna institucija. Mi moramo davati sadaku. Allame Tabatabai nas uči na koji na­čin ćemo davati sadaku. On je imao jednog profesora koji je po najvećoj žezi odlazio kod prodavca zeleni i od njega ku­povao uvehlu salatu. Mi smo ga jednom upitali – priča Alla­me – je li to neki posebni recept, jer koliko znamo, svi ku­puju svježu, zelenu salatu. On je odgovarao da je to nje­go­v običaj i njegova stvar. Mi smo mu malo dosađivali i on nam kaza: Vidite, onaj starac što prodaje zelen, on ne može za­raditi za život od ovoga posla, a ja želim da mu pomog­nem, ali mu ne volim dati milostinju izravno. Kao prvo, ako to ura­dim, postidjet će se, umanjit će se njegova vrijednost i sma­trat će sebe manjim. Drugo, moguće je da se navikne na po­moć. S obzirom da je tako, a ja znam da će on ovu salatu sva­kako baciti jer je niko takvu neće kupiti, ja je kupujem i ba­cam, ali sam mu pomogao. Ako želimo dati sadaku, ovaj pri­mjer je izvanredan i da učimo kako da je dajemo, a i da se čuvamo neželjenih popratnih pojava, tj. lijenosti i poni­ža­va­nja. Ovo je bio samo jedan primjer koji navodimo kao ra­z­log zbog čega su muslimani sišli sa svoga puta.

Drugi kažu da su, po njihovom mišljenju, islamski alimi na­pravili veliku grešku. Po njima, Poslanik je došao i pot­cr­tao značaj znanja, a alimi su došli i potcrtali znalca. Više ni­je bilo važno znanje već onaj koji zna. Tada se dogodilo da um­jesto da ljudi vole znanje, počeli su voljeti znalca. Ako do­đe učenjak u kuću, domaćin, umjesto da traži da mu po­du­či dijete, on kaže svome djetetu da poljubi ruku znalcu. Na taj način čovjek koji ima znanje postaje najvažniji i po­lah­ko dobija na cijeni u društvu, stiče novac i bogatstvo. Ka­da bi se na ovome završilo, možda bi se moglo reći da je to odlično. Ljudi su počeli bodriti znanje. Učenjak je postao bogat, a bogatstvo je stekao znanjem. Zato se i ljudi počinju kre­tati za znanjem. Da li je bilo baš ovako? Nije, nego su se po­javili kvaziznalci i nepismeni ljudi koji su se predstavljali kao znalci. Što je čovjek bio rječitiji i što je više znao po­di­la­ziti onome kome je trebalo, on je bolje napredovao na toj ljes­tvici. Tako vidimo da je znanje zamijenjeno neznanjem, a znalac je postao neznalica. Vidimo kako vrijeme protiče da je ta pojava uzela maha tako da su mjesto u vlasti uzele ne­znalice i povele državu. Da bi zadržao stolicu, neznalica se služi svakakvim sredstvima i vara ljude.

Prethodno smo govorili o razlozima koji su izbacili islamski um­met sa kolosijeka brzog napretka i civilizacijskog vrhun­ca, tako da se u jednom određenom trenutku islam našao iza dru­gih. Govorili smo o činiocima koji su doveli muslimane u stanje da, nakon što su pet stoljeća bili nosioci civilizacije i naučnog napretka, odjednom dođu u nezavidnu situaciju. Re­kli smo da je sasvim prirodno da razloge pretražujemo u tri aspekta. Također smo rekli da je za napredak pojedinca i dru­štva potreban dobar zakon i ispravno korištenje toga za­ko­na. Rekli smo koliko god da su otac i majka odgojeni i uče­­ni, ukoliko se djeca ogluše i ne odazovu na njihove po­zi­ve, djeca ne mogu biti poput njih. Moguće je da je islam do­­­bar, ali da ga mi ne provodimo.

Treći vid našeg analitičkog pristupa problemu jesu vanj­sk­i neprijatelji. Rekli smo da ovu mogućnost možemo pri­hva­titi samo do određenih granica, ali ako malo bolje raz­mi­sli­mo, ne bismo je trebali uzimati kao presudan činilac. Is­tak­li smo da neprijatelji nisu isključivi krivci. Mi živimo u di­men­ziji čiji su zakoni takvi da u sebi podrazumijevaju trenja i suko­be, tako da su oni nama neprijatelji jer i oni nas smatraju svo­jim neprijateljima. Ne možemo se pokupiti i jednostavno oti­ći na neku drugu planetu kako ne bismo imali ne­pri­ja­te­lja. Vjera nudi program kako se trebamo postaviti i kako rea­gi­ra­ti u određenim okolnostima. Sasvim je prirodno da imamo ne­prijatelje jer živimo u svijetu u kojem vlada zakon raz­li­či­tos­ti, trvenja i sukoba. Ukoliko kažemo da su neprijatelji glav­ni činilac, onda se vraćamo na jednu od prve dvije op­ci­je: ili program vjere ne daje sve odgovore, ili smo mi neod­go­vor­ni. Ne možemo poreći činjenicu da je vjera nešto što je sa­svim prirodno, nešto što odgovara normalnom čovjeku, osim jednom broja inadžija koji se opiru, što je sasvim pri­rod­no. Rekli smo da je znanje nešto što svi ljudi vole.

Uzmimo kao primjer jednog čovjeka koji održi vrlo lije­po i racionalno predavanje. Svakom će se njegovo predavanje svi­djeti. Nema čovjeka zdrave prirode da mu se neće svi­dje­ti, osim inadžijama koji se bore protiv onoga što je normalno. Na­đemo li se negdje u pustinji i naiđe li slučajno čovjek ko­ji nam može dati nešto što je veoma korisno na tom mjestu, ali u tom trenutku shvatimo da on nije naš istomišljenik, da li mu se zahvalimo i kažemo da nećemo uzeti i da nam to ni­je potrebno?! Ili zamislimo da se nalazimo u pustinji i sti­že­mo do obale mora. Skoro smo spašeni, samo čekamo da nai­đe brod. Brod ubrzo dolazi, ali na našu nesreću kapetan bro­da nije musliman i mi odbijamo ući na brod, makar um­rli na ovoj obali. Hoćemo li se popeti na brod? Naravno da ho­će­mo. Ako tvrdimo da su dušmani ti koji su nas doveli u ovu situaciju, to može samo jednim manjim dijelom biti tač­no. Prethodno smo rekli da je znanje i ono što ide uz znanje ono što je traženo i što je omiljeno. Također smo, s druge strane, rekli da islam podržava znanje i postiče nas da se njime uk­ra­šavamo. Zatim smo prešli na sagledavanje različitih mi­šlje­nja u vezi sa uzrocima dolaska u ovakvo stanje. Jedni ka­žu da je uzrok dijeljenje islamskog društva na dva sloja, na one koji su bogati i one koji to nisu. U skladu sa ovim mi­šljenjem ogromna sredstva odjednom dolaze u ruke mu­sli­manskog društva. Ko je imao prilike i veze, dobijao je ve­li­ke dohotke. Na taj način pojavio se nepremostiv jaz iz­me­đu bogatih i siromašnih. Jedni su se gušili u bogatstvu i izna­la­zi­li načine kako potrošiti silni novac. Trčeći za tim bili su li­še­ni sticanja znanja. Drugi su, pak, propadali u siromaštvu. Ni­su znali šta da rade sa sobom. Morali su mnogo raditi i ti­me su bili spriječeni da stiču znanje. Na taj način svi se uda­ljiše od znanja.

Sljedeće objašnjenje jeste zamjena mjesta, ali greškom. Is­lam potcrtava važnost znanja, a muslimani su pridali važ­no­st znalcu. I tako, umjesto da stiču znanje, ljudi su ljubili ru­ke znalcima. To postepeno dovodi do pojave kvazi­uče­nja­ka, što znači da su ljudi počeli slijediti one koji nisu imali zna­nje, a to dalje znači da su ljudi bili lišeni znanja.

Postoji jedno šaljivo predanje, koje možda nije istinito, ali se u svakom slučaju iz njega može izvući lijepa pouka. U Is­fahanu u Iranu postoji lijepa Lutfullah džamija koju je iz­gra­dio veoma ugledni arhitekta, ujedno i vrstan matematičar i zvjezdoznalac. On, nažalost, bijaše niskog rasta, a nije se mo­gao pohvaliti ni ljepotom. Niko ga nije toliko uvažavao i on je došao do zaključka da po tom pitanju mora nešto po­du­zeti. Jednom, hodajući gradom vidje jednog fizičkog rad­ni­ka koji bijaše i razvijen i lijep. Upita ga koliku dnevnicu uzi­ma. Ovaj mu reče, a on ga pozva da se druže, a da će mu za­uzvrat davati više nego inače dobija. Onda mu je kupio uče­njačku odjeću, čalmu i rekao mu da pusti bradu. Tako ga je udesio da je izgledao kao prvoklasni učenjak. Gdje god da su išli, on bi mu govorio da uđe. Uzimao mu je cipele kao da je njegov hizmećar. Rekao mu je na jednom mjestu, s obzirom da su tu bili prisutni veliki alimi, šta god ga budu pi­tali da laže: Kul ja veledi (reci, sine). Tako je i bilo. Kada god ga neko nešto upita, ovaj kaza: Kul ja veledi, a sin (ovaj zna­lac) davaše odgovore da svi zanijeme. Što je bolje od­go­vo­re davao, oni više volješe ljepotana, misleći kada sin ovo­li­ko zna, kako tek otac zna. Međutim, stiglo je vrijeme ras­tan­ka. Ljepotan je ostao sam i jedino je znao reći kul ja ve­le­di. Ni o čemu nije imao pojma. Ljudi su to shvatili, pa im je na kraju rekao istinu. Ova parabola ocrtava našu stvar­no­st i pokazuje kakvi smo mi. Uglavnom gledamo formu, vanj­sku ljepotu, bogatstvo i sl, a ostalo nam nije ni bitno i tako postepeno na pozornicu dolaze neuki ljudi. Vidimo da­nas na cijelom Dunjaluku kako ljudi koji su niko i ništa ima­ju mnogo novaca, te zbog toga postaju veoma značajni. U isto vrijeme učeni ljudi se nalaze negdje na margini de­ša­va­nja. Upravo takav neozbiljan odnos prema znanju i ne­zna­nju i zamjena njihovih mjesta dovodi do toga da na od­go­vorna mjesta na vlasti dolaze najnesposobniji ljudi. Zato je Poslanik rekao da su dvije skupine ljudi ključne u dru­štvu; ukoliko su dobre i ispravne – onda će i društvo biti isprav­no, a ukoliko su pokvarene – društvo ne može ništa dobro oče­kivati. Jednu skupinu čine učenjaci, a drugu vlast. Vi­di­mo kada se u Kur’anu govori o kršćanima i njihovom odnosu pre­ma muslimanima, kaže se da u početku, kada su se mu­sli­mani pojavili, kršćani nisu pružali otpor ni predstavljali pro­blem muslimanima. Postavlja se pitanje zašto. U 82. aje­tu sure Maide se kaže: Zato što među njima ima svećenika i mo­­naha, a na početku tog ajeta se kaže: Naći ćeš da su vjer­ni­cima najbolji prijatelji oni koji za sebe kažu: Mi smo krš­ća­ni. Zašto? Zato što među njima ima učenjaka i arifa, a oni nisu bili oholi, nisu bili egoisti i poklanjali su se pred istinom. Vi­dimo da znalci igraju veliku i značajnu ulogu u napretku društva i pojedinca. Učitelji, također, imaju značajno mjesto u odgajanju djece kao i profesori na fakultetu. Najzad, jasno je da se djeca najviše druže i upijaju slušajući od učitelja, pu­no više negoli od svojih prijatelja. Prema tome, oni koji od­gajaju autoritete jesu učitelji. Koliko je nastavno osoblje od­gojeno i pismeno, ono u toj mjeri odgaja i opismenjava. Uko­liko je nastavnik nesposoban, on će djeci davati neod­go­varajuće ocjene samo da prolaze, kako se on ne bi mučio s njima, ili će ih bezrazložno obarati i na takav način ubijati u njima nadarenost. Dakle, vidimo da je zamjena mjesta sta­vi­la znalca tamo gdje mu nije mjesto i znanje gdje mu nije mjes­to i došlo je do toga čega smo i sami svjedoci.

Treća skupina kaže da je posrijedi pogrešno shvatanje zna­nja, tj. značenje znanja koje je obavezno tražiti nije is­prav­no shvaćeno. Kada je Poslanik rekao: “Tražiti znanje je farz za svakog muslimana”, neki su rekli da se misli na tev­hi­d. Kada se on nađe, posao je završen. Drugi kažu da nije mi­slio na tevhid, nego na ahlak. Kada se duša uredi onako kako tre­ba, to je najbitnije. Treći kažu da nije ni to, već je riječ o tu­mačenju Kur’ana, jer se moramo upoznati sa porukom koju nam Bog šalje. Sljedeći tvrde da moramo znati hadis, tj. riječi Božijeg Poslanika. Gazali kaže da je u komentaru ovog hadisa izneseno oko dvadeset različitih stavova. On od­bija svih dvadeset i kaže da Poslanik, bez ikakve dileme, nije mislio ni na jedno od navedenih značenja. Da je mislio na jedan od ovih ogranaka, on bi precizirao i jasno kazao o če­mu je riječ. Istina je da je naša dužnost da moramo gledati za čim islamsko društvo ima potrebu, pa ukoliko nešto bude po­trebno, onda je obavezno sticanje znanja vezano za to što je čovjeku potrebno. Ukoliko nešto nije neophodno, onda ni­je strogo obavezno sticati znanje o tome. Gazali dalje na­stav­lja: Kada pogledamo naše dužnosti, vidimo da imamo farzove ko­jima su obavezani svi pojedinci i farzove koji su za­do­vo­lja­vajućeg tipa, pa kada jedna određena skupina nešto obavi, dru­gi nisu obavezni baviti se time. Što se tiče prve vrste oba­veza, onih koje se tiču svakog pojedinca, to su post, na­maz, Hadž i dr. i svi su dužni to naučiti i provoditi. Druga vrsta vadžiba je vadžib kifai, tj. onaj vadžib koji je za­do­vo­lja­vajućeg karaktera. Dok se ne izvrši, obaveza je na svima, ali kada ga jedna skupina obavi, drugi su oslobođeni. Kada um­re jedan čovjek vjernik, svi su muslimani dužni obaviti mu dženazu, a ako je obavi jedna skupina, drugi su oslo­bo­đe­ni. Gazali po pitanju znanja kaže da ono znanje koje je oba­vezno svakome, koje koristimo individualno u životu, mo­ramo pojedinačno usvajati. Međutim, drugi tip znanja je za­dovoljavajućeg karaktera i treba ga sticati do mjere do koje se potreba za njim nameće u društvu. On tvrdi da bis­mo nauke koje su nam potrebne, kao što su fikh, ahlak i tefsir, ko­je se tiču života svih nas pojedinačno, trebali svi usvajati. Od znanja koja se ne vežu neposredno za naše živote, već se tiču stručnih okolnosti, trebamo naučiti ono što dotiče po­je­din­ca, a ostalo nije potrebno.

Šehid Mutahari kaže da je Gazali dobro rekao i da je na ne­ki način njegovo mišljenje najprihvatljivije, mada i ono ima jedan nedostatak. Po njegovom mišljenju, većina islam­sk­ih alima izašla je sa terena života, odvojila se od naroda i jed­nostavno nije shvatila islam na pravi način. On kaže da je vjera došla urediti našu etiku, misao, djelo, Dunjaluk i Ahi­ret. Došla je da nam vrati ono što nam dostoji i od du­hov­nosti i od Dunjaluka. Upravo zbog toga što nismo shva­ti­li osnovni razlog postojanja i potrebe za vjerom, počeli smo davati razne komentare, pokušavajući predstaviti vjeru.

Jedno od načela na koja ukazuju i Kur’an i sunnet jeste do­stojanstvo i nezavisnost kako pojedinca, tako i društva. Da­k­le, vjera je došla cijelom čovječanstvu podariti dosto­jan­stvo. Neki su ljudi vjeru prihvatili, a neki nisu; to je nji­ho­va lična stvar, no oni koji su prihvatili vjeru svjesni su da im vjera kaže da ne želi jadne i ponižene muslimane. U 141. aje­tu sure Nisa Uzvišeni Gospodar kaže: A Allah nikada ne­će dati prevlast nevjernicima nad vjernicima. Drugim riječima, Allah niti želi niti voli da islamsko društvo bude prisiljeno pru­žati ruku potrebe prema bilo kome na Ovom svijetu. Uz­vi­šenom Gospodaru nije drago islamsko društvo koje se do­velo na te grane da mu treba neko drugi za oslonac šta god da se dogodi. Društvo koje svoje teže bolesnike vodi od dr­žave do države, koje ima fabrike koje su mu drugi gradili i projektirali, koje za direktore i ključne ličnosti dovodi stran­ce, kada se desi prirodna katastrofa, vlada mu očekuje ko će se prvi javiti da pruži pomoć – takvo društvo sa aspekta vri­jed­nosti i bliskosti Gospodaru nalazi se na dnu spiska. Sim­bol ekonomije takvim društvima je pružena ruka koja prima po­moć. Uzvišeni Gospodar voli ono islamsko društvo koje ima dostojanstvo i nezavisnost.

Iz navedenog ne smijemo shvatiti da Bog voli iskvareno is­lamsko društvo bez ikakvih veza i relacija sa vanjskim svi­jetom. Ne, Uzvišeni Gospodar voli dostojanstveno islamsko dru­štvo koje će imati dostojanstvene veze sa cijelim čo­vje­čan­stvom. Jedna od osam kategorija predviđenih u insti­tu­ci­ji zekata jeste odvajanje sredstava za nevjernike, kako bi oni uvi­djeli da je islam sasvim dobronamjerna vjera. Jedna od tih kategorija jeste i čovjek koji je na putu ostao bez sred­sta­va. On kod kuće može biti bogataš, ali ukoliko mu se dogodi neš­to što ga dovede u situaciju da ostane bez novca, bio on mu­sliman ili ne, u islamskoj kasi postoji poseban odjeljak sa­mo za takve ljude. Ne smijemo sebi dozvoliti da izjed­na­či­mo govor o časti, dostojanstvu i nezavisnosti sa izo­li­ra­njem i prekidanjem veza. To su dva različita pojma i stanja. U jed­noj predaji od Imama Sadika prenosi se da je rekao: “Svoj te­ret natovari na sebe. A ukoliko ga ne natovariš i ne po­ne­seš, nemoj čekati da ti ga drugi ponese.” Ovo je uputa kako po­stati dostojanstven i častan. Allame Tabatabai u svome dnev­niku zabilježio je jednu lijepu uspomenu. On kaže da ni­k­ada u toku školovanja nije otišao na čas sa pitanjem ili pro­blemom u vezi s novom lekcijom. Uvijek se trudio na sva­ki mogući način riješiti problem i eventualnu nejasnoću pri­je nego počne čas. Metod i sistem njegovog školovanja bio je takav da bi sve ono što je trebalo sutra učiti on veče ra­nije temeljito iščitavao. Čak se rijetko dešavalo da na su­traš­njem času čuje nešto novo. Zašto je ovo radio? Zato što je u Kur’anu vidio ajet koji kaže: A one koji se potrude za­rad Nas Mi ćemo uputiti stazama Našim. (El-‘Ankebut, 69) Allame je rekao: “Kada je tako, zašto bih ja svoj teret stav­ljao na tuđa pleća. Bog mi je dao sposobnost, moć i pamet, za­to sam sebi dao zadatak: Sjedi i sam nosi svoj teret.” To je upravo ona islamska čast, islamski duh i dostojanstvo.

Kada već govorimo o dostojanstvu, kako ne bismo po­mi­sli­li da je to pojam koji se veže samo za međunarodne od­no­se, prisjetit ćemo se fikhskog pravila koje smo već navodili, ono­ga po kojem, ako nemamo vode, nećemo je uzeti od ko­m­šije u slučaju da ćemo time izgubiti dostojanstvo, tj. ako će nas on, nakon što nam je da, gledati svisoka. Rekli smo da će­mo uzeti tejemum u takvim okolnostima, a ako zane­ma­ri­mo ovo pravilo i ipak uzmemo vodu od komšije, abdest uzet tom vodom bit će neispravan. Zašto? Zato što nas on u tom tre­nutku želi poniziti. A Uzvišeni ne želi i ne voli da se Nje­gov vjernik ponizi, pa makar i za namaz. Dostojanstvo vjer­ni­ka to­liko je važno da ako ćemo namaz, dakle ono što smo oba­vez­ni izvršiti, obaviti, ali ćemo se poniziti, on je neispravan. Mo­ramo zapamtiti ovo načelo, načelo dostojanstva.

Drugo načelo podrazumijeva da je znanje temelj do­sto­jan­stva i nezavisnosti društva i pojedinca. Živimo u vre­me­nu u kojem se sve što se dešava temelji na znanju. Čovjekov ži­vot je neodvojiv od znanja. Nema segmenta u životu koji mo­žemo obaviti, a da u njemu nije prisutno znanje. Iz ovoga mo­žemo zaključiti da je znanje mjerilo dostojanstva. S ob­zi­rom da se dostojanstvo gradi na temeljima znanja, to znači da što se više ima znanja, to će više biti i dostojanstva.

Treće načelo ukazuje da se vrijednost našeg svje­to­na­zo­ra, morala i djela temelji na znanju. U 36. ajetu sure Junus ka­že se: Većina ljudi slijedi samo pretpostavke, a zaista pret­postavke nimalo ne pomažu istini. U 28. ajetu sure Nedžm ko­re se oni koji slijede pretpostavke pa se kaže: A pret­po­stavka istini baš nimalo ne koristi. Nadalje, u 36. ajetu sure Isra općenito se kaže: Ne povodi se za onim o čemu nemaš zna­nja. U nastavku ajeta objašnjava se zašto da se ne ve­že­mo ni za šta drugo osim za znanje: …I sluh, i vid, i srce, za sve to će se, zaista, odgovarati. Znači, zato što su nam date oči, uši i srce, ali ne uzalud – dati su nam da bismo se njima ko­ristili, a bit ćemo pitani za način njihove upotrebe. Iz aje­ta koji nam neposredno ukazuju na ovo možemo izvući zaklju­čak da ako bismo čak i svjetonazor gradili – ali ne na te­me­lji­ma znanja, već pretpostavki – pa ako bismo i došli do pra­vo­ga morala, on ne bi bio prihvaćen. Isti zakon važi i u slu­ča­ju da nas neko pita u vezi sa fikhskim pravilom. Ako ne zna­mo odgovor već samo pretpostavljamo, u tom slučaj čak i da pogodimo i taj čovjek bude radio na temelju takvog “is­prav­nog” odgovora, na Sudnjem danu bi nas čekala kazna zato što smo na osnovu pretpostavke izrekli fikhsko pravilo. To se danas u modernom svijetu dešava i u pravnim sis­te­mi­ma. Koliko se samo puta dogodi da neko sa kupljenom di­plomom radi kao ljekar i počne prepisivati lijekove! Ako to i ispravno radi, ali ga uhvati inspekcija, on ide u zatvor. Može se pravdati da su mu pacijenti zdravi, ali oni će od­go­vo­riti da je postojala realna mogućnost čak i da umru, jer im je lijekove prepisivala nestručna osoba. Ovo je racionalno na­čelo, dokazano je i ispravno i islam ga prihvata.

Četvrto načelo podrazumijeva da se visina nagrade za naša djela sa vjerskog aspekta temelji na znanju. Poslanik je re­kao: “Kada vidite čovjeka kako puno ibadeti, nemojte se us­hititi dok ne vidite koliko razumije. Zaista se nagrada daje u mjeri razuma.” Prema tome, sve zavisi od toga da li je i ko­liko shvatao zašto klanja, zašto posti i zašto čini druge iba­dete.

Na temelju ovih četiriju načela dolazimo do zaključka da se u cjelokupnom životu, u svim segmentima, svemu što ra­di­mo ili ne radimo i u svemu kroz šta prolazimo – moramo kre­tati i djelovati potpuno svjesno i na temelju argumenata i zna­nja.

Još jedan grijeh nas muslimana ili naših predaka jeste to što su znanje podijelili na vjersko i svjetovno. Na temelju ove podjele, svaka predaja koja govori o znanju tumači se u ko­rist vjerskog znanja i vjerskih znalaca. Stoga, ako neko do­bro zna hadis, mi mu ljubimo ruke, ako je komentator Ku­r’ana, ljubimo mu ruke, a ako je specijalista za srce, ka­že­mo da je dobar čovjek, ako je fizičar i ima dosta naučnih po­stignuća i izuma, skidamo mu kapu i ništa više. Šta smo ovom podjelom ostvarili? Napravili smo zid odvajanja iz­me­­đu Dunjaluka i Ahireta. Svjedoci smo da se na vazovima go­­vori da islam voli i Dunjaluk i Ahiret, ali je u praksi dru­ga­čije. Zato vidimo jednog mladog muslimana ili musli­man­­ku koji žele studirati ekonomiju, fiziku, hemiju, poli­to­lo­giju i sl. kako pate od kompleksa nedostatka duhovnosti, a uko­li­ko su naklonjeni vjeri, smatraju da su u velikoj pred­nos­ti oni što su na islamskim fakultetima. Međutim, vratimo se ajetu ko­ji kaže da Allah ne dozvoljava nevjernicima da bu­du do­mi­nantni, a da muslimani budu nazadni. Ovo za so­bom po­vl­a­či da je svako znanje prihvaćeno i da se svaki zna­lac po­št­u­je i uvažava. Jedan veliki učenjak se pitao čemu uopće lju­bi­ti ruku učenjaka. Smatrao je da treba ljubiti svoju ru­ku. Vla­stitom rukom se bilježi znanje pa je kasnije treba po­lju­bi­ti. Vlastitom rukom se radi dobro i korisno djelo pa je tre­ba poljubiti. Greška koja je u početku bila samo poj­mo­vna, a odnosila se na podjelu znanja na vjersko i svje­tov­no, dovela je do toga da danas u humanističkim naukama za­ostajemo za drugima. Razlog je jednostavan: mi ih ne sma­tramo sve­tim, dok ih islam itekako smatra takvima.

Pogledajmo jedan primjer. Došao jedan političar u islam­sku državu i kada je po prvi put čuo ezan, upitao je: “Šta je ovo?” Rekoše mu da nije ništa posebno, da se to muslimani po­zivaju na namaz. On upita: “Ima li to kakve veze sa na­šom politikom?” Rekoše mu da nema, a on reče: “Odlično, neka uče koliko hoće.” Svemu tome je uzrok naša podjela bez granica. Čak smo i vjeru podijelili na vjeru Dunjaluka i vjeru Ahireta. Vjeru Dunjaluka smo ostavili, vjeru Ahireta pri­hvatili, a ona je negdje ni na nebu ni na Zemlji.

Govorili smo o razlozima koji su doveli muslimane u ne­za­vi­dan položaj, položaj zaostalosti. Tim povodom rekli smo da islam pridaje veliku pažnju širenju znanja, a istovremeno je čovjekova priroda takva da on voli znanje, a na temelju te lju­bavi izrečeni su različiti komentari znanja, u kojima su se pot­krale greške. Ljudi su znanje uzeli ograničenije nego što ono jeste, zbog čega je došlo do stanja u kojem se mu­sli­ma­ni trenutno nalaze. Ograničavanje je do te mjere uzelo mah da su neki u komentaru Poslanikove predaje: “Traženje zna­nja je obaveza za svakog muslimana”, rekli kako je Poslanik mi­slio isključivo na muškarce jer nije spomenuo imenicu žen­skog roda – vjernica. Rezultat ovakvog pristupa je više nego očigledan. Pola muslimanskog tijela biva lišeno mo­guć­nosti sticanja znanja. To je ženu prikovalo za kuću. Ako je že­na šta učila, bilo je to ono znanje koje se ticalo njenih lič­nih potreba kao znanje o namazu, postu, abdestu i tome slič­no. Time jedan ogroman broj vjernika ostaje nepismen i vezan za kuću. Kao takve, žene postaju potrošači koji ništa ne nu­de; drugim riječima, islam od njih nije imao nikakve koristi. Iz tog razloga veoma važan društveni činilac, koji je trebao no­si­ti znatan dio društvenog tereta sagledanog u odgoju druš­tva, umjesto da ponese teret, sam postaje teret islam­skom dru­štvu.

Iako ima i predaja u kojima se kaže: “Traženje znanja je oba­veza za svakog vjernika i vjernicu”, pretpostavimo da je je­dina ova predaja u kojoj je rečeno da je sticanje znanja oba­veza vezana uz imenicu u muškom rodu. Priđemo li tom “je­dinom” hadisu logično i razumno, shvatit ćemo da su ne­ke stvari općenite naravi i nisu ekskluzivno namijenjene ni­ko­me, već pripadaju svakom pojedincu. Pored toga, prihvatiti ha­dis na prethodno navedeni način ne slaže se sa logikom is­la­ma. Primjeri da logika islama ne trpi takve stvari su brojni: U 9. aje­tu sure Zumer kaže se: Da li su isti oni koji znaju i oni ko­­ji ne znaju? Zaista pouku primaju samo razumom ob­da­re­­ni. Ukoliko bismo tematski hadis i ovaj ajet predočili jed­nom običnom vjerniku, koji nije posebno upućen u logiku isla­ma, i ukazali mu da je u ajetu također upotrijebljena imenica u tre­ćem licu množine muškog roda, a da ženski rod nije uop­će spomenut, možda bi kod njega prošla tvrdnja kako se ovdje misli samo na muškarce. U takvim okolnostima doslovan prijevod nekada može biti prihvaćen. Međutim, šta je sa 13. aje­tom sure Hudžurat: Zaista je od vas najčasniji kod Alla­ha onaj ko je najbogobojazniji. Da li bismo možda mogli ma­ni­pulirati i reći da se i ovdje misli samo na muškarce jer je upo­trijebljena imenica u drugom licu množine muškog ro­da? U 28. ajetu sure Sad se kaže: Zar ćemo postupiti isto sa oni­ma koji vjeruju i čine dobra djela kao sa onima koji prave ne­red na Zemlji, ili, zar ćemo postupiti sa bogobojaznima isto kao i s grješnicima!? Da li postoji musliman koji je do od­ređene mjere upoznat sa Kur’anom i kur’anskim zako­ni­ma koji će reći da se svi primjeri odnose na muškarce, jer su u navedenim primjerima upotrijebljene imenice u muškom rodu?! Takvo šta je nemoguće. Zdrava čovjekova logika kao i logika vjere služe se pravilom da se upotrebljavaju im­e­ni­ce muškog roda, ali da one svojim opsegom obuhvataju sva ljudska bića – i muškarce i žene. Nažalost, pogrešni ko­men­ta­ri, koji su izazvali trenutnu situaciju i koji moraju biti uo­če­ni i izbačeni iz naših umova, temelje se na neobaviještenosti o Kur’anu i kur’anskim pravilima, kao i na naopakom ko­ri­šte­nju razuma, tj. nakon što je gurnut sa mjesta koje mu pri­pa­da, razum ne može funkcionirati kako treba. U načelu, zn­a­nje i bogobojaznost su svjetlost i njihovo posjedovanje ne može se pripisati ni ograničiti na muškarce ili žene. Islam je do­šao prosvijetliti čovječanstvo. Islam je došao čovje­čan­stvo učiniti bogobojaznim, odnosno svjesnim Boga.

Dželaludin Rumi kaže da je čovječnost čovjeka u znanju i pismenosti. On dušu poistovjećuje sa obaviještenošću. Du­ša, to je ispravan odgovor na ispitu; što čovjek bolje odgovori, što posjeduje više znanja, on ima veću dušu. Što je čovjek oba­vješteniji, to je njegova duša intenzivnija i uzvišenija. Ru­mi pita zašto je čovjekova duša veća od životinjske i od­go­vara – otuda što joj je obaviještenost veća. Dakle, duša je či­nilac razlike. Dušu ima onaj koji zna razlikovati dobro od zla, onaj koji se obraduje kada mu u ruke dođe kakvo dobro, a rastuži kada ga zadesi kakva nesreća. Nakon ovog krat­kog, ali dostatnog upoznavanja sa suštinom duše postalo nam je jas­no da je onome koji ima više znanja i ko je obavješteniji du­ša veća. Isto je i sa bogobojaznošću. Za koga kažemo da je Božiji evlija? Da li je to onaj koji više klanja ili više po­sti? Ne, bogobojaznost nije u tome, nego se i ova dimenzija čo­vje­kovog kvaliteta vraća na znanje i na obaviještenost. Što čo­vjek više zna, to znanje ima veći i jači uticaj na dušu. Što je duša obavještenija i što je u njoj jači dojam o tome da je u nas Bog udahnuo od Svoga ruha, to je ona bliža Bogu. Na­kon što smo naveli nekoliko ajeta i razmotrili neke očigledne ra­cio­nalne argumente, možemo zaključiti da i ako u hadisu ni­je spomenuta imenica ženskog roda, besmisleno je reći kako ne­ma potrebe da žena stiče znanje.

U svijetu inteligibilija postoji jedno načelo po kojem uko­liko se želi doći do nečega, uvod koji omogućava da se to ostvari sam po sebi se nameće kao obaveza. Kada, na­pri­mjer, želimo steći neko znanje, sve ono što prethodi sticanju to­ga znanja samo po sebi je obavezno. U skladu sa islam­skim ustrojstvom sticanje znanja je obaveza jer je znanje ključ za sti­zanje do svake sreće i do svake koristi. Koji je uvod po­tre­ban da se stigne do cilja koji se naziva stečeno znanje? Je­dan od njih može biti to da se osiguraju sredstva da znanje bu­de dostupno ljudima, odnosno izgraditi ustanove koje će bi­ti rasadnici znanja: škole, fakultete, zgrade u kojima će se štampati udžbenici i knjige itd. Time se osigurava sve ono što spada u uvodna sredstava koja omogućavaju naobrazbu. Še­hid Mutahari, govoreći o problemu zaostalosti musli­man­skog naroda, kaže da oni ljudi koji u svojim životima nisu na­pravili ni najmanji potez kojim bi učinili nešto konstruk­tiv­no na promjeni stanja u bilo kojem segmentu vezanom za škol­stvo i za obrazovanje, nemaju pravo polemizirati o pita­nji­ma vezanim za stanje u kojem se nalazimo. Takvi ljudi ne­maju pravo kritizirati ničiju kulturu, niti bilo kome za­mje­ra­ti zbog toga što nameće svoje standarde, zato što taj po­štu­je svoje i zalaže se na planu proširenja svoga. Možemo zaklju­či­ti da naš pasivni čovjek, koji ni na koji način ne učestvuje ni u jednom segmentu unutar obrazovanja i odgoja, nema mo­ralno pravo da se žali i da jadikuje što nas je neko doveo u loše stanje pa naša djeca ne stiču kvalitetno znanje. Već smo rekli da je podjela znanja na vjersko i svjetovno iz te­me­lja pogrešna i da je prouzrokovala niz loših pojava. Izme­đu ostalog, kada se vodi kampanja za prikupljanje sredstava za izgradnju džamije, u tom slučaju će pobožni ljudi bez dvo­u­mljenja učestvovati, ali će dobro razmisliti, pa možda ne­će ni dati prilog za izgradnju neke obrazovne institucije jer bi se nekako osjetili oštećenim što nisu dali sredstva za vjeru. Reakcija je takva bez uzimanja u obzir činjenice da se ne­zavisnost i integritet jednoga društva ogledaju kroz kul­tur­nu, obrazovnu, ekonomsku i svaku drugu razvijenost. Svoje na­maze, primjera radi, možemo klanjati i kod kuće i u dža­mi­ji. Međutim, kada nam se razboli neko u porodici, mo­ra­mo ga voditi u bolnicu ukoliko ima bolnice. Razboli nam se su­pruga, a mi nemamo svojih stručnjaka i moramo je voditi strancu da je liječi. Šta je u ovom poređenju vrjednije? Da li je bolje da namaz klanjamo kod kuće, ali da ulažemo na pla­nu edukacije ženskog liječničkog kadra? Svaki normalan i svjestan čovjek, ako treba birati, reći će da treba klanjati kod kuće, ali da se žene školuju. Međutim, ako od istog tog čovjeka koji će odgovoriti na ovaj poželjan način zatražimo da daje stipendiju jednoj djevojci da bi se mogla obrazovati, on će odgovoriti da je to lijepo, ali će dati prednost izgradnji džamije. Tako vidimo da pogrešni pristupi i podjele polahko ali sigurno zauzimaju mjesto među muslimanima u nji­ho­vom načinu života, dovodeći muslimane u nezavidan položaj.

Izvor: Akbar Eydi, Sekularizam ili vjera, Fondacija “Mulla Sadra, Sarajevo,2014., sa perzijskog preveo: Ertan Basarik