Dželaludin Muhamed Rumi – Mevlana

Džalaluddin Muhammed Balhi, poznat kao Mevlavi, Mevlana i Mullaje Rumi, jedan je od istaknutih sufija, arifa i čuvenih pjesnika sedmog stoljeća po Hidžri. Rodio se 604. godine po Hidžri u gradu Balhu.[1] Godine 672. doselio je u Konju. I njegovo počivalište je u tom gradu.[2] Mevlanin život dijeli se na tri razdoblja: obrazovanje (tahsil), pročišćenje (tehzib) i tesavvuf, odnosno predanost srca i zaljubljenost (šejdaji). Kako on sam kazuje, ova tri razdoblja su doba sirovosti (hami), pečenosti (pohtegi) i sagorjelosti (suhtegi).

Plod života mi sav u tri riječi:

Bijah sirov, ispekoh se, pa izgorjeh.

Mi ćemo ovdje nastojati sažeto iznijeti ova tri razdoblja Mevlaninog života.[3]

Obrazovanje

Mevlana je svoj život započeo u porodici koju je krasilo znanje, gnoza i edeb. Njegov djed je Dželaluddin Husejn ibn Ahmed Hatibi, jedan od velikana svoga vremena i učitelj Radijuddina Nišaburija – poznatog učenjaka, pisca i pjesnika šestog stoljeća – a otac mu je Behauddin Veled Muhammed, poznat kao Beha'u Veled (543-628. g. po H.), poznati učenjak, gnostik i jedan od učenika i odgajanika velikog sufije Šejha Nedžmuddina Kubra (preselio 618.g.), autora djela Me‘arif.

Mevlana je “zvanične” nauke svoga vremena, a to su apologetika, hadis, tefsir, metodologija prava (usulu fikh) i fikh, učio kod svoga oca i drugih učitelja. Zanimljiva činjenica u ovom periodu njegovog života, koja ujedno osvjetljava i političke, društvene i kulturne prilike tog stoljeća, jest to što sa trinaest godina zajedno sa ocem i drugim članovima porodice seli iz Balha. Razloge ove selidbe treba tražiti u dvjema stvarima:

1. nenaklonjenost društveno-političkih prilika: Behauddin Veled bio je vaiz na glasu i uspio je privući pažnju masa. Zbog svoje privrženosti sufizmu kritizirao je filozofe i mudrace, smatrao ih je zarobljenicima vanjštine, a njihove zaštitnike je nazivao krivovjercima. Ovo je teško palo Fahru Raziju, prvaku mudraca toga vremena, također i Sultanu Muhammedu Harazemšahu, koji je bio sklon filozofiji i nije bio u dobrim odnosima sa sufijama iz reda Kubravija, kojima je pripadao i sam Behauddin Veled, te ih je poticao na neprijateljstvo prema Behauddinu Veledu. Zbog toga je njegov ostanak u sultanovoj državi smatran opasnošću, a njegovo iseljenje iz Balha korisnim za sultanovu vlast.

2. strah od napada Mongola: 616. godine po Hidžri na vlasti su Mongoli, a ubrzo će se dogoditi njihov napad na pokrajine Balh i Harazm, užasi, do tada neviđeni događaji, neumoljiva ubistva, pljačke, rušenje i ravnanje gradova sa zemljom. Posebno je u to doba u Horasanu ponašanje vlasti graničilo sa maloumnošću, ohološću, sijanjem smutnje i nezrelošću. Ona je svojim neodmjerenim postupcima pripremala teren za napad Mongola.

Ove zastrašujuće vijesti uzrokovale su nemir i strah kod ljudi. Mnogi učenjaci, mislioci i umni ljudi bili su do te mjere preplašeni da su odlučili seliti i uputiti se na sigurnije mjesto. Neki su išli u Indiju, drugi u Fars, treći u Irak i Siriju, a jedna druga skupina, u kojoj je bio Behauddin Veled, iselila se u Anadoliju, odnosno u Malu Aziju.

Prenosi se da je Behauddin Veled, kada je selio iz Balha sa članovima svoje porodice, među kojima je bio i njegov sin Mevlana, stigao do Nišabura i odlučio posjetiti čuvenog sufiju i pjesnika Šejha Fariduddina ‘Attara (preselio 618. g. po H.). Šejh ‘Attar je Mevlani posvetio svoju knjigu Asrar name, a onda se Behauddinu Veledu obratio riječima: “Ovo dijete će ubrzo u srcima zaljubljenika svijeta zapaliti vatru i postići visoke položaje.”[4]

Behauddin Veled nakon dugog putovanja dolazi u Konju, gdje je toplo dočekan od strane seldžučkog vladara ‘Alauddina Kejkabada (preselio 634. g. po H.) i njegovog vezira, ljubitelja nauke i naučnika, Mu‘inuddina Parvanaha (preselio 675. g. po H.). Budući da je Konja u ono vrijeme bila mjesto gdje su se okupili učenjaci kao što su bili Sadruddin Kunjavi (preselio 673. g. po H.) i Fahruddini ‘Iraki (preselio 688. g. po H.), on se odlučio nastaniti u Konji, gdje je ostao sve do svoje smrti 678. g. po H.

Mevlana se u Konji bavio studiranjem sve dok nije u većini spekulativnih i prenesenih nauka postigao dovoljno znanja, nakon čega postaje poznat kao učitelj šerijatskih nauka. Kako je zabilježeno, u fikhu je postigao stepen idžtihada, te mu je stoga ime zabilježeno u djelu Tabekati hanefijje.[5]

Čišćenje nutrine i tesavvuf

Nakon smrti oca, a po njegovoj oporuci, po želji murida i odobrenju seldžučkog sultana Kejkabada, Mevlana zauzima očev položaj i počinje podučavati vjerske nauke, držati vazove i izdavati fetve. Mevlana je u to vrijeme imao dvadeset i pet godina i nije bio poznat kao sufija i arif i nije govorio njihovim jezikom, već je bio samo vaiz, fakih i vjerski učenjak. Međutim, u međuvremenu se događaju stvari koje su njegovom životu dale drugi smjer. Među tim događajima je i dolazak Burhanuddina Muhakkika Tirmizija (preselio 638. g. po H.). On je od učenjaka grada Tirmiza iz pokrajine Horasan. Bio je jedan od istaknutih murida i učenika Behauddina Veleda. U vezi s njim je zabilježeno: Budući da je znao namjere i misli ljudi, bio je poznat kao “Sejjid koji zna tajne”.[6] Mevlana ga u Mesneviji opisuje na sljedeći način:

Ispeci se, udalji se od promjene,

Idi i postani svjetlo poput Burhana Muhakkika.

Kada se oslobodiš od sebe, postaješ dokaz,

Kada rob iščezne, postaješ sultan.[7]

Burhanuddin Muhakkik je Mevlanu pozvao tesavvufu, irfanu i odgajanju duše, što je Mevlana objeručke prihvatio. Na taj način on ulazi u dolinu tesavvufa i duhovnog vježbanja. Mevlana se devet godina koristio podukom Burhanuddina Muhakkika, da bi nakon toga, po savjetu svoga šejha, s ciljem uvećanja svoga znanja i stečevina, krenuo u Damask.

Damask je u vrijeme Mevlane bio kolijevka fikha i irfana. U to je vrijeme Ibn ‘Arebi – poznati sufija i arif – živio u Damasku. Već je bio u poodmaklim godinama i učenjaci iz svih krajeva islamskog svijeta okupljali su se oko njega. S druge strane, najpoznatiji fakihi islamskog svijeta također su imali svoje katedre u Damasku. Mevlana je jedno vrijeme u Damasku i Halebu imao priliku u velikoj mjeri se koristiti predavanjima Kemaluddina ibn El-‘Adima, poznatog hanefijskog fakiha (preselio 660. g. po H.), i drugih fakiha. Također se okoristio i predavanjima Ibn ‘Arabija, njegovih učenika i njegovih odabranih drugova, da bi se nakon svega toga vratio u Konju, gdje su ga toplo dočekali fakihi, arifi i sufije. Nakon povratka, u Konji počinje podučavati i upućivati ljude. Postao je tako poznat da je njegova predavanja slušalo oko četiri stotine učenika. A i njegovi ljubitelji su iz različitih krajeva hrlili u Konju da bi slušali njegov vaz, tako da se na njegovom vazu okupljao velik broj (oko četiri hiljade) ljudi.

Burhanuddin Muhakkik po drugi put je posjetio Mevlanu i poticao ga je na povećanje duhovnih vježbi, osamljivanje, šutnju i četrdesetodnevne duhovne vježbe i ibadet. Mevlana je sa više elana i s motivacijom napredovao na polju tesavvufa. Iako je 638. g. po Hidžri izgubio svog odgajatelja, on je tada već bio stekao dovoljno preduvjeta za događaj koji će se desiti. 

Posvećenost i zaluđenost

Duhovni prevrat i Mevlanina zaluđenost započinje 642. g. po Hidžri nakon jednog susreta. Šemsuddin ibn ‘Ali ibn Malik Tabrizi (preselio 645. g. po H.) je zapalio cjelokupno Mevlanino postojanje i spalio mu je i prošlost i budućnost. Doveo ga je u stanje potpune posvećenosti, zaluđenosti i buntovništva, pokrenuvši plamen ljubavi u njegovom srcu, koji se nikada nije ugasio.

Iskušao sam razum dalekovidni

I nakon toga želim biti lud.

Moram se osloboditi ovog razuma neznalice,

Moram se upustiti u ludost.[8]

Ponos horizonata, zgasnut, Šemse Tabrizi,

Lijepim nadimkom opra i ime i znamenje moje.[9]

Šems Tabrizi se ubraja među ličnosti kojima je i početak i kraj života obavijen velom tajne. U vezi s njim zabilježeno je da je bio jedan od odgajanika Ruknuddina Sajasija (preselio 601. g. po H.), Ebu Bekra Zanbilbafija Tabrizija i Baba Kemala Hadžandija.

Šems je bio nemirnog duha i niko ga nije uspio smiriti. Stoga je, s ciljem pronalaska obaviještenog saputnika, život proveo lutajući od grada do grada u anonimnosti i nemiru na dugim putovanjima, sve dok nije došao u Konju, gdje se susreo sa velikim učiteljem (muderrisom) iz Konje, kada se ovaj vraćao s predavanja u pratnji svojih učenika, te mu je Šems život promijenio na začudan način. Mevlana sebe u poređenju sa Šemsom smatra učenikom novajlijom, dok je Šemsa smatrao svojim upućivačem (muršidom), muradom i ma‘šukom. U žaru duhovnog osvjedočenja sve je vidio iščezlim u Šemsovom biću, glasu i pogledu. Čak mu je posvetio i svoj divan i Šemsovo ime je odabrao za svoj pseudonim.

Nakon ovog susreta Mevlana počinje s novim životom. Šems je želio da se on otrgne od sebe samog, od okova i ovisnosti Ovog svijeta, slave, strasti, omiljenosti, medrese, čaršije itd. Tako se i desilo. Od prvih dana njihovog susreta Mevlana je napustio kuću, medresu, časove, predavanja i ostalo. Sve svoje vrijeme posvetio je druženju sa Šemsom, počeo se baviti derviškim plesom i gazelima, a stanje je postalo takvo da su se učenjaci, velikani i ljudi u Konji uznemirili zbog promjene njegove metode:

Isposnik bijah, pjevačem me učini

Tragaocem za dražima pijanke i vina

Smiren bijah čovjek što ničice pada

Igračkom me učini djece u sokaku.[10]

Mevlana je uživao u Šemsovom govoru, pogledu i ponašanju i njemu je sve to odgovaralo, dok je za njegove muride i učenike to bilo neprihvatljivo, pošto su govori Šemsa bili smjeli, drski i zajedljivi. Njihovo nezadovoljstvo postalo je bjelodano i na kraju su Šemsu zaprijetili smrću. Kada su se ove prijetnje povećale, ne obavijestivši Mevlanaa i ne ostavivši nikakvog traga za sobom, Šems odlazi iz Konje. Vijest o Šemsovom odlasku iz Konje za Mevlanu je bila velika nevolja i žestoko ga je uzdrmala:

Ah čuda li, gdje li ode onaj lijepi dragi?

Ah čuda li, gdje li ode onaj čepres viti?

Međ’ nama je poput svijeće nurom sjao

Gdje li ode?Ah čuda li! Bez nas gdje li ode?

Kao luđak ja pustinjom hodim

Ah, gdje nesta ta gazela u pustinji ovoj?

Jasno reci: to je Šemsudin Tabrizi

Koji reče: „Sunce se ne skriva“, gdje li ode?[11]

Mevlana se bez odlaganja dao u potragu za Šemsom počevši od dana njegovog nestanka. Nije naišao ni na kakav trag koji bi ukazivao na njega. On u svojim pjesmama otvoreno govori o svojoj povrijeđenosti ovim događajem:

Gdje li ode ti, da traga ti nije?

O ti povrijeđeni, što ovog puta konačno nestade?[12]

Nakon nekog vremena stiže vijest da je Šems Tabrizi u Damasku:

Vijest radosna stiže: Šems[13] Tabrizi je u Šamu

Koliko će zora obasjati ako je u Šamu?[14]

Odmah je svoga sina poslao za njim. Kada Sultan Veled – Mevlanin sin – stiže u Damask, pronađe Šemsa i prenese mu poziv Mevlane. On prihvata poziv i vraća se u Konju, gdje je od strane Mevlane i njegovih murida veoma toplo dočekan. Ipak, uprkos svemu, zbog negodovanja i klevetanja njegov drugi boravak u Konji nije bio dugotrajan i on opet bez obavještavanja Mevlani napušta Konju, ili prema drugoj verziji, u istom ovom gradu 645. godine po Hidžri ubio ga je neko iz skupine fanatičnih Mevlaninih drugova.[15]

Misao o odvojenosti od Šemsa ovaj put je Mevlanu dovela do same granice ludila, uzburkanosti i neopisivog stanja. On je sav u bolu i uznemiren jedno vrijeme proveo u iščekivanju Šemsa. Vođen mišlju da će ga pronaći u Damasku otputovao je tamo i jedno vrijeme je proveo u potrazi za njim, a nakon što je izgubio svaku nadu da će ga pronaći, vratio se u Konju. No pomisao na Šemsa iz Mevlaninog sjećanja nikad se nije izbrisala. Zapravo je zastalno sačuvana u njegovim mislima i djelima. On je duhovne putnike odgajao i upućivao prema metodi koju je naučio od njega.

Nakon Šemsa

Nakon Šemsa Mevlana postaje zadivljen Salahuddinom Faridunom Konavijem, poznatim kao Zarkub (preselio 657. g. po H.) [16]. On je bio stanovnik Konje, gdje je imao radnju u kojoj se bavio pripremanjem zlata za izradu i ubrajao se u trgovce. Nije bio upoznat ni s jednom popularnom naukom i spoznajom svoga vremena. Čak nije ni govorio pravilno i umjesto brava (kufl) govorio je bvara (kulf), a umjesto pogođen (mubtala), govorio je podođen (muftala).[17] Međutim, s obzirom da je bio murid, prijatelj i povjerenik Burhanuddina Muhakkika, a i za vrijeme boravka Šemsuddina Tabrizija u Konji bio je domaćin Mevlani i Šemsu te je na njihovim skupovima iskazao izuzetno unutarnje iskustvo (zevk) i stanje (hal), Mevlana je u njemu uvidio nutarnju čistotu, ukazivao mu je počast i čitavih deset godina s njim je dijelio svoje tajne i družio se. I svoje prijatelje zadužio je pokornošću njemu, a i sam je ponizno bio njemu na usluzi i u njegovu čast spjevao je mnoge stihove, sve dok Zarkub nije zbog bolesti preselio 657. godine po Hidžri.

Nakon ovoga, ličnost koja je budila uspomenu na Šemsa Tabrizija i koju je Mevlanu nazvao prvakom i povjerenikom, plodom svoga života, Džunejdom vremena i Bajazidom svog doba,[18] bio je Husamuddin Hasan ibn Muhammed ibnu-l-Hasan ibn Ehi Turk, poznat kao Čelebi[19] (622-683. g. po H.). On je od rane mladosti bio Mevlanin murid i prema njemu je gajio veliku ljubav i privrženost. Kvalitet njegovog duhovnog putovanja i plemenitost koju je iskazivao prouzrokovali su da mu Mevlana iskaže posebno poštovanje, tako da je od samog dolaska Šemsa u Konju postao njegov saputnik i drug, da bi nakon Mevlane postigao položaj njegovog zamjenika i položaj namjesništva (hilafet).[20]

Upravo je Husamuddin Čelebi bio taj koji je Mevlanu poticao na pisanje Mesnevije. Čelebija je od njega zatražio da irfanske, etičke i vjerske istine pretoči u oblik poezije i stavi na raspolaganje duhovnim putnicima. Ovaj prijedlog Mevlana je istog trenutka prihvatio i odmah na tom mjestu spjevao stihove “Naj nama”, koji će kasnije postati prvi stihovi Mesnevije. Na ovaj način započeto je stvaranje Mesnevije. Pored svega toga, Mevlana ističe da je Husamuddin Čelebi stvaralac Mesnevije i u svih šest svezaka Mesnevije hvali njega:

O Husamudine! Ti si svjetlo Istine

Svjetlom tvojim uzdignu se Mesnevija ponad mjeseca

Jer Mesnevije povod ti si

Ako joj se štogod doda, ti si joj dodao

Što poželiš ti i Bog želi isto

Jer Bog želju ispunjava svojih mutekija.[21]

Nakon ovoga život Mevlane, kao zaljubljenog pjesnika i pečenog sufije, sažima se u dvjema stvarima:

1. pjesništvo: Tokom četrnaest godina (658-672. g. po H.) ono što je Mevlana spjevao i govorio Husamuddin Čelebi je zapisivao i ovaj posao se nastavljao sve većim intenzitetom. Iako je u jednom trenutku zbog smrti Husamuddinove supruge u poslu sastavljanja pjesama i njihova zapisivanja došlo do prekida[22], nakon četrnaest godina jedno od velikih remek-djela irfana i književnosti ugledalo je svjetlo dana i zauzelo posebno mjesto u perzijskoj kulturi i sufizmu.
2. upućivanje putem sufizma: Mevlana je posljednju deceniju svoga života posvetio upućivanju ljudi metodom arifa i sufija i zasnovao je tarikatski red poznat kao mevlevijski (Mevlevije).[23] Njegov rad je u tadašnjoj Anadoliji (biladi rum) postao toliko popularan da su mnogi vlastodršci, među njima i Mu‘inuddin Parvanah – Mongol koji je bio vladar cijele Anadolije – postali njegovi ljubitelji. Međutim, on se prema njima odnosio hladno i dostojanstveno, te se uglavnom družio sa običnim ljudima i zanatlijama.

Na kraju, zbog visoke temperature koja je bila posljedica bolesti, Mevlana je preselio prije nego je uspio završiti šesti svezak Mesnevije. Svi stanovnici Konje, pa čak i kršćani i židovi, u znak poštovanja ispratili su njegovu dženazu sa punim poštovanjem. Dženazu mu je, prema njegovoj oporuci, klanjao Šejh Sadruddin Konavi. Ukopan je u blizini kabura svoga oca. Žalost za njim trajala je cijelih četrdeset dana, a na njegovo mjesto izabrali su Husamuddina Čelebi za šejha mevlevijskog reda.

Ličnost

Mislioci i učeni ljudi Mevlanu su posmatrali iz različitih uglova: neki su ga smatrali velikim arifom, glasovitim pjesnikom, savršenim čovjekom, čak su ga predstavljali kao najvećeg pjesnika svijeta ili Irana, a u pogledu duhovnosti uzdizali su ga na razinu iznad čovjeka i od njega su prenosili mnoštvo kerameta[24] i začuđujućih stvari, postavili su ga pored Poslanika islama, s.a.v.a., i hvalili su ga na čudne načine, dok su ga neki drugi napadali[25] i optuživali ga za razvrat i nevjerstvo.[26]

Ako ostavimo postrani besmislene stvari[27], misli i stavove koje nije moguće prihvatiti[28], pretjerivanja[29] i upotrebu ružnih izraza[30] koji se nalaze u Mesneviji, naš stav je da je on u svijetu tesavvufa i irfana imao visok položaj u pogledu rječitosti, pjesništva i u govorništvu je bio na najvišem stepenu. Za one koji poznaju njegova djela, jasno je da ona sadrže mnoštvo istina iz irfanskih spoznaja, unutarnjih iskustava, književnosti i odgoja i ne možemo se tek tako odreći ovih visokih gnostičkih istina i suptilnosti, odgojnih profinjenosti, tajni, simbola, i jako preciznih analiza.

Osnovni izvor i zbiljski dragulj Mevlaninog sufizma i gnosticizma, zapravo kičmeni stub njegova gnosticizma jeste ljubav (‘ašk), ljubav izmiješana sa iluminacijom i božanskom spoznajom, ljubav čiji je kvasac oslobođenost od sebe i iščeznuće u Bogu. Ovom ljubavlju misli se na ljubav koja sprži strasti, oholosti i želje, a ne na materijalnu ili životinjsku ljubav koja je, kako sam Mevlana kaže, nije ništa dol proizvodnja idola, idolopoklonstvo i sramota za čovjeka:

Ljubavi što slijede pojavnu ljepotu

Nisu ljubav, naposlijetku one sramotom će biti

Vrčevima lijepih lica ti se ne opijaj

Da kipar ne postaneš što idole kleše i njima se klanja.[31]

Ljubav koja je udarila temelje Mevlanine gnostičke spoznaje, koja predstavlja osovinu knjige Mesnevija, a predstavlja se u različitim svjetlima, licima i u raznim pričama, jesu vratašca iz skrivenog svijeta koja su se otvorila pred čovjekom. Ona je moćna, poslušna i brza jahalica kojom čovjek može poletjeti do postaje potpunog iščeznuća (fanai mahz)[32], a znanju i umu nikada nije dopušteno drugovanje sa ovom ljubavlju.[33]

Mevlana tvrdi da je ljubav najveći eliksir koji liječi duhovne probleme i duševne bolesti[34], rješava oprečnosti i nedaće[35], uništava raštrkanosti, zlobu i neprijateljstva[36] i oslobađa čovjeka okova bivanja i nebivanja, vremena i prostora, Ovog i Onog svijeta.[37] Ljubav briše dvoumljenje i umjesto njega postavlja postojanost:

Ljubav je svojstavo Boga što potrebe ni za čim nema

Zaljubljenost u drugog samo je metafora

Kazivanje o ljubavi kad bih nastavio

Stotinu bi kijameta[38] prošlo, a opis bi nedovršen ostao

Zato što vijek kijameta ima granicu

A gdje je granica tamo gdje se Bog opisuje?

Ljubav pet stotina krila ima, a krilo joj svako

Od iznad Arša, pa sve do ispod zemlje.[39]

Kritika filozofije

Mevlana filozofsko mišljenje smatra preprekom čistoti srca, branom pred pravim putem savršenstva, nedostatnim za razumijevanje istina i nemoćnim da čovjeka povede do pravog cilja stvaranja. On vjeruje da razum (‘akl), iako je na polju dijalektičkih pitanja moćan i oštar[40], ipak ne donosi vjerovanje, ne daruje smirenost i ne stvara postojanost.

Iz njegovih stihova, koji govore o ovom pitanju, razumije se da on um vidi kao proračunat, oprezan, sprečavajući, natmuren, suhoparan, kolebljiv, nedostatan, nemoćan, ograničen, uzrok nevolja itd. Nasuprot razumu, ljubav oslobađa, uništava dileme, daruje radost, pokreće, potiče, pročišćava…

Mevlana one koji slijede filozofski način mišljenja naziva skupinom slijepaca i šepavih, koji nisu u stanju suočiti se sa najmanjom sumnjom. Budući da ovi ne mogu svariti zbilje postojanja, kao što je govor Hannana[41] i Božijeg Poslanika, s.a.v.a., poriču ih:

Od drveta bijaše noga racionalista

Al’ na nogu drvenu osloniti se teško je

Ako slijepi štapom put vidjeti mogu

U okrilju drugih ljudi vide ga jasno

Šta je ovaj štap do silogizam i argument

Al’ štap ovaj ko im dade? Veličanstveni koji sve vidi

Promišljanjem i pretpostavkom filozof niječe

Reci mu: „Hajde, idi o zid onaj ti glavom udari!“[42]

Mevlanini izvori

Treba se upitati kome i kojim izvorima Mevlana duguje stvaranje dragocjenoga gnostičkog i književnog blaga, dakle stihova Mesnevije, Divana i drugih napisanih djela. Glavninu izvora Mevlane sačinjavaju:

Kur'an: Veza Mevlane sa Kur'anom je duboka i čvrsta te se može tvrditi da se u čitavom svom opusu koristio ajetima iz Kur'ana. Samo u šest svezaka Mesnevije oslanja se na 2800 kur'anskih ajeta.[43] Uticaj Kur'ana na Mevlanu je višestruk:

a) Mogi kur'anski ajeti nadahnjivali su Mevlanu. Kada bi bio pod uticajem ajeta ili skupine ajeta iz Kur'ana, on bi ih tumačio u obliku poezije, veoma lijepo, umiljato i prijatno. Primjera radi:

Onaj ko u oku svome smrt vidi ko propast svoju

Neka se drži naredbe „U propast ne dovodite sebe“ [44]

Onaj ko smrt doživljava kao otvaranje vrata

Njemu će se obraćati sa: „Pohitajte…“ [45]

b) Da bi dokazao svoju tvrdnju, on veoma često navodi kur'anske ajete i oslanja se na njih. Ipak, izgleda da su neke njegove misli, posebno pronalaženje uporišta za njih u kur'anskim ajetima, veoma upitne, no u mnogim slučajevima ove tvrdnje su ipak ispravne. Naprimjer:

Reče: Ovaj svijet je igra i zabava, [46]

A vi ste dječica, Bog pravo to reče

Ratovi su ljudi poput rata djece

Bez smisla, bez  sadržaja , prezreni su svi

Svi ratovi njihovi s drvenim su štapom

Sve ratne im pjesme ničem ne koriste[47]

c) U nekim slučajevima sadržaj ajeta pretočen je u oblik poezije bez jasnog korištenja riječi iz tih ajeta, poput dolje navedenih stihova koji predstavljaju sadržaj ajeta: Onome kome dug život damo, Mi mu izgled nagore izmijenimo.[48]

Ono lice što mjeseca sjaj imade

U starosti posta poput krokodilskih leđa

Onaj čempres s razdjeljkom lijepim, svjetlucavim

U starosti posta, i ćelav i ružan

Onaj poput strijele viti stas

U starosti posta kao luk savijen

Oči kao narcis lijepe, uvenuše

Toplina mu tijela u led se pretvori

Onog što je ljude snažnim zahvatom hvatao

Ispod ruke drže kada hodit želi

Sve znakovi to su tuge i uvehnuća

Svaki od njih nama smrti je vjesnik [49]

Predaje (hadis): Mevlana se u Mesneviji, Divan kebiru i u drugim svojim djelima veoma često koristio hadisima. Samo u Mesneviji ima pet stotina predaja kojima se koristio kao svjedocima za svoje tvrdnje, tumačenje ili ih je navodio u svojim stihovima. Kao što je već u vezi s Kur'anom rečeno, Mevlana je i hadise nekad tumačio u formi poezije, nekad ih je navodio s ciljem dokazivanja svoje tvrdnje, a nekad je sadržaj hadisa spjevao u formi poezije.[50]

Gazalijeva djela: Nema sumnje da se Mevlana u velikoj mjeri koristio djelima Ebu Hamida Gazalija (preselio 505. g. po H.). Onaj ko je proučio Gazalijeva djela kao što su Ihjau ‘ulumi-d-din, Kimija-je sa‘adat, Tehafutu-l-falasife i El-munkizu mine-d-dalal, a poznaje i djela Mevlane jasno će vidjeti da su Gazalijeva djela izvori mnogih priča, poređenja i predaja koje Mevlana u svojim djelima navodi.

Osim toga, Mevlana je prema Gazaliju gajio posebno poštovanje, do te mjere da ga je smatrao znalcem nad znalcima. U vezi s njim je rekao: “Uzdigao je bajrak znanja i postao je znalcem kojeg čitav svijet slijedi.”[51] Jasno je da djela jedne takve ličnosti nisu ostala skrivena Mevlani. Posebno treba istaći da Gazali i Mevlana imaju dosta sličnosti, kao što su sličnost u privatnom i društvenom životu, sličnost u metodi, sličnost u osnovama misli i sličnost u tesavvufu i gnosticizmu.

Tome treba dodati i činjenicu da su mnogi pisali djela i poslanice o Mevlaninom korištenju Gazalijevih djela. Među njima je i Bedi‘uzzeman Furuzanfar, koji je s ovim ciljem napisao knjigu Ma’ahize kesas va tamsilate Masnavi. ‘Abdulkerim Suruš je u jednom članku[52] iznio slučajeve u kojima se Mevlana koristio Gazalijem, a u knjizi Kisseje arbabe ma‘rifat[53] ovo pitanje je jako dobro pojasnio.

Djela pjesnika: Nema sumnje da se Mevlana koristio pjesnicima kao što su bili Sanaji Gaznavi, ‘Attar Nišaburi i Firdusi. On u Mesneviji na više mjesta spominje mudrog Sanajia Gaznavija[54] i njegovo djelo Ilahi nama[55], a spominje i ‘Attara[56] i od njih prenosi neka učenja.

Duhovna osvjedočenja srca: Mevlana se nije zadovoljio samo onim što je stekao od sufija, arifa i fakiha. Zapravo, on je onome što je naučio od navedenih dodao i čišćenje nutrine, duhovno putovanje, oslobađanje od sebe i duhovno osvjedočenje srca, što mu je omogućilo da iznjedri i za sobom ostavi djela koja su bez premca. On je otišao do te mjere da je poželio da mu Bog podari postaju govora bez riječi i slušanja bez uha:

Bože! Ti duši nam daruj mekam

Gdje izvire govor bez riječi ijedne

Već kad si nam posl'o s Onog svijeta miris

Ne zatvaraj čep mošusa, O Gospodaru vjere.[57]

Mevlanina djela

Mesnevija

Mevlanina djela dijele se na dvije vrste: pjesnička djela i ona koja nisu pjesnička. Najslavnije i najvažnije Mevlanino pjesničko djelo je Mesnevija. Mesnevija je suptilna pjesnička zbirka sastavljena od gnostičkih, etičkih i odgojnih Mevlaninih misli spjevanih nakon obrazovanja, proučavanja, istraživanja, podučavanja, duhovnog putovanja i duhovnog vježbanja, što je trajalo čitav njegov život.

Mesnevija je srce i duša ljudi srca, prisan prijatelj i sagovornik onima koji su iskusili unutarnje iskustvo. Upravo iz ovog razloga Mesneviju su nazvali glačalom duša, nebeskom pjesmom, kao i glasom jednoboštva. Iako je nastala prije sedam stoljeća, još nije nastupila jesen u životu Mesnevije.

Ovo djelo je od samog početka veoma toplo prihvaćeno kod ljudi i odmah je počelo njeno umnožavanje putem prepisivanja. Tako i danas u poznatim svjetskim bibliotekama postoje mnogobrojni rukopisni primjerci ovoga djela. Nakon izuma štampe u raznim zemljama kao što su Iran, Turska, Indija, Egipat te u Evropi, djelo je doživjelo brojna izdanja, a doživjelo je i prijevode na arapski, engleski, francuski, njemački i urdu jezik.

Mesnevija je jedno od najopširnijih pjesničkih djela na perzijskom jeziku. Njegovi vjerodostojni primjerci sastoje se od šest svezaka i 25.628 distiha. Ovo pjesničko djelo bez premca posjeduje sljedeća obilježja:

1. Pitanja i teme ovog djela mješavina su gnostičke suptilnosti, novih usporedbi, lijepih alegorija i primjera.
2. Priče u Mesneviji igraju veoma važnu ulogu. Svakako, to nisu priče koje služe zabavi, već one koje govore u nutarnjem kretanju i duhovnom putovanju. Ono što nije mogao pojasniti putem dedukcije i argumenta Mevlana je pojasnio u formi priče.[58]
3. Mesnevija slikovito predstavlja živu dušu čovjeka koji se oslobodio sebe samog i podučava vlasnike srca stanjima kao što je čišćenje od duhovnih prljavština i potpuna pokornosti Voljenom.[59]
4. Mesnevija je knjiga ljubavi, nutarnjeg prosvjetljenja, pobune, posvećenja srca, a ponekad i neustrašivosti. Također je i lijek za osjećaj monotonije, beznađa i potištenosti. Bez obzira na sva ova obilježja i odlike, neki su je napadali i uvrštavali među knjige koje vode stranputici. No, kako kaže Šejh Bahai, r.a.:

Njegova je Mesnevija vodič poput Kur'ana,

Neke upućuje, a neke u zabludu vodi.

Divan Šemsa Tabrizija

Drugo pjesničko djelo Mevlane je veliki zbornik koji se sastoji od četrdeset hiljada distiha, poznato kao Divan Šemsa Tabrizija. Mevlana je većinu distiha ovog zbornika spjevao kao uspomenu na Šemsa u vrijeme njihove razdvojenosti. Divan Šemsa Tabrizija je, ustvari, očitovanje velike Mevlanine ljubavi prema Šemsu. Mevlani je bol napuštenosti i razdvojenosti od voljenog pala u dušu poput žeravice.

Ovo pjesničko djelo se u pogledu mnogobrojnosti stihova, obuhvatnosti mašte pjesnika, nemira duha, razotkrivanja tajni, buntovništva, parola, svijesti, žara, vatrenosti, također i obuhvatanja osnova sufizma i gnosticizma, književnih i poetskih obilježja, melodičnosti pjesama, ljepote izraza, tečnosti, skladnosti i cjelovitosti posebno ističe među djelima na perzijskom jeziku.

Fihi ma fih

Fihi a fih je zbornik koji se sastoji od Mevlaninih govora i stavova, koje je nakon njegove smrti objedinio i zapisao njegov sin ili jedan od njegovih murida. Stil spomenute knjige je tečan, lahko shvatljiv, jasan i u njoj se govori o gnostičkim istinama i različitim problemima koji su u Mevlaninom prisustvu izneseni u formi pitanja na koja je on odgovorio.[60]

Medžalis seba‘

Medžalis seba‘ sadrži sedam Mevlaninih govora koje su zabilježili neki njegovi muridi. Izrazi u ovom zborniku su razgovijetni i jednostavni i nose različite gnostičke smislove, kao i pojašnjenja, te komentare kur'anskih ajeta metodom sufija i gnostika.[61]

Makatib

Makatib se sastoji od pisama koja je Mevlana slao carevima, vezirima, važnim ljudima i šejhovima svoga vremena. Sadržaj ovih pisama identičan je pitanjima koja se nalaze u Fihi ma fih i Medžalis seba‘.[62]

Izvor: Muhammed Behešti, Mahdi Ebu Dža'feri, Ali Naki Fakihi, Stavovi islamskih mislilaca o obrazovanju i odgoju, svezak 2, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2009., s perzijskog preveo: Lutfi Akbaš