Čovjek često procjenjuje svoje postupke prema neposrednom zadovoljstvu, koristi ili osjećaju moći koji mu donose. Duhovni odgoj zahtijeva širi pogled: treba uporediti ukupne posljedice poročnih svojstava s plodovima vrlina i zatim izabrati ono što čovjeka vodi istinskom dobru.
Takvo upoređivanje pomaže čovjeku na duhovnom putu prema Bogu. Razuman čovjek razmatra koristi i štete svakog lošeg moralnog svojstva koje nastaje kada strast, srdžba i moć mišljenja djeluju samovoljno i pod utjecajem šejtana. Nasuprot tome postavlja koristi i štete lijepih svojstava i vrlina duše, nastalih kada iste moći prihvate vodstvo razuma i Šerijata. Nakon takvog razmatranja može jasnije prepoznati koje svojstvo vrijedi razvijati u sebi.
Privlačna strana poroka
Razuzdana strast obećava nesmetano ispunjavanje prohtjeva. Kada se duboko ukorijeni u duši, čovjek se više ne ustručava od pokvarenosti i grijeha, prisvajanja tuđeg imetka ili činjenja zla kako bi ostvario ono što želi.
Srdžba koja postane ustaljeno svojstvo obećava nadmoć. Čovjek želi pokoriti druge, učvrstiti vlast nad njima i kazniti svakoga ko mu se usprotivi. Zbog najmanje neprijatnosti spreman je započeti svađu ili sukob, ne mareći za nered koji će izazvati.
Kada moć mišljenja postane sredstvo obmane, ona služi strasti i srdžbi. Sposobnost planiranja tada se pretvara u lukavstvo kojim čovjek pokušava potčiniti Božije robove, čak i kada time unesrećuje porodicu, grad ili cijelu zajednicu.
To su prividne koristi moći koje su se otrgle vodstvu razuma i vjere. One čovjeku nešto obećavaju, ali ne mogu ugasiti njegove želje.
Želja koja raste ispunjavanjem
Koliko god čovjek bio snažan i koliko god želja ostvario, pred njim ostaju hiljade neostvarenih želja. Ovaj svijet je mjesto sukobljenih ograničenja: njegove okolnosti opiru se našoj volji, dok ljudske težnje same po sebi nemaju jasnu granicu.
Strast se ne zadovoljava onim što je dobila, nego pogled usmjerava prema onome što još nema. Isto vrijedi za srdžbu i vlast: onaj ko zagospodari jednim područjem može poželjeti drugo, a svako novo osvajanje dodatno rasplamsava potrebu za dominacijom. Čovjek stalno teži onome što ne posjeduje.
Ovo se može provjeriti promatranjem vlastite nutrine, ali i života moćnih i imućnih ljudi. Posjedovanje samo po sebi ne okončava želju. Ako želja nema više mjerilo, svako njeno ispunjenje postaje početak nove potrebe.
Kratak vijek tjelesnih užitaka
Čak i kada bi čovjek ostvario svoje ciljeve, ostaje pitanje koliko dugo se njima može koristiti. Mladost slabi, proljeće života kreće prema jeseni, osjetila gube oštrinu, a bolesti i nemoć ograničavaju sposobnost uživanja. Razdoblje u kojem su tjelesne moći snažne samo je dio ljudskog života.
Pretpostavimo i mnogo više: život od stotinu i pedeset godina, sva sredstva za zadovoljavanje strasti i srdžbe, potpunu sposobnost obmane i odsustvo svake prepreke. Ni tada se ne može izbjeći konačno pitanje: šta nakon tog kratkog razdoblja ostaje za vječni život, samoću Berzaha, Sudnji dan i susret s Božijim melecima, prijateljima i vjerovjesnicima?
Ako iza zadovoljstava ostanu ružna djela i pokvarena svojstva, čovjek ih nije ostavio iza sebe. Njihova zbilja postaje dio onoga s čime se susreće. Kur'an kaže:
„I nađoše pred sobom sve ono što su činili.“ (El-Kehf, 49)
Ogovaranje, povređivanje tuđeg srca, prisvajanje imetka siročeta i drugi grijesi nisu samo prolazni događaji. Svako djelo ostavlja trag u duši. Zato je korisno povezati ovu raspravu s posebnim tekstom o ogovaranju, u kojem se pojašnjava odgovornost čovjeka za riječ, sluh i srce.
Kada svojstvo postane čovjekova nutrina
Pored posljedica pojedinačnih djela, postoje i posljedice ustaljenih osobina. Žudnja, pohlepa, poricanje, svadljivost, proždrljivost te ljubav prema imetku, položaju i Ovom svijetu mogu se toliko ukorijeniti da postanu dio čovjekove nutrine. Upravo takva svojstva oblikuju način na koji će se duša pojaviti u drugom svijetu.
Zavist, prema predaji Imama Sadika, a.s., sagorijeva vjerovanje kao što vatra sagorijeva suho drvo.[1] U drugoj predaji ljubav prema Ovom svijetu i časti poredi se s dva krvoločna vuka puštena među stado bez čobana: oni stado ne uništavaju brže nego što takva ljubav uništava vjeru vjernika.[2]
Opasnost poroka zato se ne iscrpljuje u šteti jednog postupka. Ponavljanje djela stvara naviku, navika učvršćuje svojstvo, a svojstvo može promijeniti čovjekov odnos prema istini. Kada zavist, oholost ili vezanost za položaj postanu mjerilo prosuđivanja, čovjek može početi odbacivati ono što ugrožava njegove interese i tako dovesti u opasnost vlastito vjerovanje.
Kur'an nije knjiga preko koje se prelazi bez razmišljanja
Ako čovjek ne prihvata filozofsku argumentaciju ili govor ljudi duhovnog iskustva, ali vjeruje Božijim vjerovjesnicima i predajama Ehli-bejta, a.s., pred njim i dalje stoji obaveza ozbiljnog promišljanja o njihovim upozorenjima.
Dove i šapćuća moljenja ne treba učiti samo radi brzog završavanja teksta. Bolje je proučiti manji dio sa sabranošću nego dugu dovu bez razumijevanja. Posebno mjesto pripada razmišljanju o Kur'anu i njegovim opisima odgovornosti, žaljenja i Sudnjeg dana:
„Teško meni, koliko sam samo dužnosti prema Allahu propustio!“ (Ez-Zumer, 56)
I na drugom mjestu:
„Na dan kad ga vi vidite, svaka dojilja će ono što je dojila zaboraviti, i svaka trudnica će svoje breme pobaciti, i ljude ćeš pijane vidjeti, a pijani neće biti, nego će kazna Allahova žestoka biti!“ (El-Hadždž, 2)
Kur'anska upozorenja nisu priče namijenjene površnom čitanju. Ona trebaju probuditi čovjeka iz nemara i navesti ga da preispita smjer vlastitog života.
Šta pokazuje iskreno upoređivanje
Ispravno upoređivanje ne svodi se na suprotstavljanje trenutnog užitka i trenutne nelagode. Ono zajedno razmatra:
- šta određena želja obećava i da li se njenim ispunjenjem zaista smiruje;
- koliko dugo traje korist koju čovjek traži;
- kakvu štetu njegovo postupanje nanosi njemu i drugim ljudima;
- koje osobine ponovljena djela učvršćuju u duši;
- šta od tih djela i osobina čovjek nosi sa sobom nakon smrti.
Kada se sve to stavi na vagu, prividna dobit razuzdane strasti, srdžbe i obmane gubi svoju snagu. Nasuprot njima, vlast razuma i Šerijata nad čovjekovim moćima ne predstavlja gušenje ljudske prirode, nego njeno usmjeravanje prema dobru koje ne prestaje završetkom mladosti ili ovosvjetskog života.
Upoređivanje je, prema tome, vježba duhovne trezvenosti. Njime čovjek raskida vezu između prolazne privlačnosti i nepromišljenog izbora. Ne pita samo šta sada želi, nego i šta ta želja od njega čini.
Izvor: Ruhullah Musavi Homeini, Tumačenje 40 hadisa, 1. svezak, Fondacija „Mulla Sadra“ u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1439/2018, s perzijskog preveli Amar Imamović i Lutfi Akbaš.
Izvorne reference:
- Kulejni, Usuli Kafi, sv. 2, str. 306, Kitab iman ve kufr, poglavlje o zavisti, hadis 2.
- Kulejni, Usuli Kafi, sv. 2, str. 315, Kitab iman ve kufr, poglavlje o ljubavi prema Ovom svijetu, hadisi 2 i 3.
- O položaju učitelja autora Mirze Muhammeda Alija Šahabadija i djelima Rašahatu-l-bihar i Kitabu-l-insan ve-l-fitra vidjeti izvorne bilješke 13–14, str. 22.
- El-Kehf, 18:49; Ez-Zumer, 39:56; El-Hadždž, 22:2.
- Predaja Šejha Saduka od Imama Sadika, a.s., o razgovoru Allahovog Poslanika, s.a.v.a., i Džibrila, a.s.: Ilmu-l-jaqin, cilj 4, poglavlje 15, odjeljak 1, str. 1032.