Jesu li pravda i nepravda samo stvar dogovora?

Etičke rečenice najčešće izričemo na dva načina. Možemo reći: „Pravednost je dobra“, a možemo kazati i: „Treba biti pravedan.“ Prva rečenica izgleda kao opis, dok druga ima oblik zahtjeva ili preporuke. U oba slučaja susrećemo dvije vrste pojmova: ono o čemu sudimo i ono što tome pripisujemo.

U rečenici „Pravednost je dobra“ pojam pravednost jeste subjekt, a dobra predikat. Subjekti etičkih rečenica mogu biti i nepravda, istinoljubivost, laž, zavist, stid, ispunjavanje obećanja ili uzurpacija. Predikati su najčešće pojmovi poput dobro, loše, treba i ne treba.

Ova naizgled jednostavna podjela otvara važno pitanje: šta su zapravo etički pojmovi i kako ih ljudski um oblikuje?

Pravda nije predmet koji možemo pokazati prstom

Pojmovi poput pravde i nepravde nisu stvari koje postoje izvan uma na isti način kao čovjek, drvo ili kamen. Ne možemo pokazati na neki zaseban predmet i reći: „Ovo je pravda.“ Ipak, to ne znači da su pravda i nepravda proizvoljne izmišljotine.

Čovjek živi kao pojedinac i kao član zajednice. Da bi obuzdao nagone, zaštitio prava i uredio odnose, određuje granice ponašanja. Poštivanje tih granica naziva se pravdom i pravednošću, dok se njihovo kršenje naziva nepravdom i obiješću. Takvi pojmovi nastaju u vezi s ljudskim potrebama i zato ih autor naziva konvencionalnim pojmovima ili e‘tebari značenjima.

Izraz konvencionalno ovdje ne znači naprosto „izmišljeno“ ili „prepušteno ukusu“. Označava pojam koji um oblikuje radi neke stvarne individualne ili društvene potrebe. Zato je važno razlikovati nastanak pojma od osnove na kojoj on počiva.

Dogovor ne znači proizvoljnost

Moglo bi se pomisliti da je svaka moralna vrijednost samo rezultat dogovora: ako se društvo dogovori da je nešto pravedno, onda ono time i postaje pravedno. Međutim, takav zaključak zanemaruje vezu između ljudskih djela i njihovih stvarnih posljedica.

Prema autoru, etički pojmovi jesu konvencionalni u posebnom smislu, ali nisu odvojeni od objektivne stvarnosti. Ljudi ih oblikuju na temelju potreba koje prepoznaju na putu prema vlastitom savršenstvu i sreći. To prepoznavanje može biti ispravno i usklađeno sa stvarnošću, ali može biti i pogrešno. Pojedinac ili moćna skupina može čak nametnuti pravilo koje služi njihovom interesu. Sama činjenica da je nešto prihvaćeno zato još ne dokazuje da je moralno ispravno.

Upravo zato o etičkim stavovima možemo raspravljati, tražiti dokaze te neke od njih prihvatiti, a druge odbaciti. Kada bi pravda bila samo pitanje ukusa, rasprava o njoj ne bi imala više smisla od rasprave o omiljenoj boji odjeće ili vrsti hrane. Moralne tvrdnje, međutim, smatramo vrijednim pohvale ili kritike jer pretpostavljamo da imaju razumno mjerilo.

Ovdje se pokazuje veza s normativnom etikom: nije dovoljno opisati šta neko društvo smatra dobrim; treba pitati po kojem je mjerilu određeno djelo zaista dobro i zašto ga treba činiti.

Prirodne posljedice ljudskih djela

Iako etički pojmovi nastaju umskom konvencijom, njihovu potporu čine prirodne veze između ljudskih djela i njihovih rezultata. Djelo može čovjeka približavati sreći i savršenstvu ili ga od njih udaljavati. Zbog te stvarne veze moralni pojmovi nisu prazne oznake.

Autor ih zato ne svrstava među štastvene pojmove, koji govore šta neka izvanjska stvar jeste, niti među logičke pojmove, koji opisuju odnose među pojmovima u umu. Etički subjekti pripadaju vrsti filozofskih pojmova: um ih apstrahira tek kada razmotri odnos više stvarnih elemenata.

Isto djelo može imati različit moralni smisao

To se jasno vidi na primjeru udarca. Sam fizički čin nije po sebi ni pravda ni nepravda. Udariti nevinog čovjeka jeste nepravda, dok izvršenje pravedne odmazde, pod njezinim valjanim uvjetima, može biti pravda. Da bismo donijeli moralni sud, nije dovoljno opisati pokret ruke; moramo uzeti u obzir pravo, namjeru, okolnosti i odnos djela prema drugoj osobi.

Slično tome, samo prolaženje kroz zemljište nije nužno predmet moralne osude. Ono postaje nepravedno kada je riječ o neovlaštenom prolasku kroz tuđe imanje, odnosno o uzurpaciji. Etička procjena ne vezuje se samo za fizički događaj nego za njegovo mjesto u mreži prava, odgovornosti i posljedica.

Ovaj primjer pomaže razumjeti i razliku između etike i prava: pravna kvalifikacija i moralna procjena mogu se dodirivati, ali nisu uvijek istovjetne. Za moralnu odgovornost važna je i čovjekova slobodna volja, jer etički sud pretpostavlja djelo koje je na neki način povezano s izborom.

Moralni sud traži stvarno mjerilo

Glavna pouka ove rasprave jeste da između dvije krajnosti postoji razuman put. Pravda i nepravda nisu materijalni predmeti koje neposredno opažamo, ali nisu ni proizvoljne riječi čije značenje određuje jači. Ljudski um oblikuje etičke pojmove radi stvarnih potreba, a njihova ispravnost zavisi od stvarnih odnosa između djela, posljedica, ljudskog savršenstva i sreće.

Zato činjenica da je neki moralni pojam društveno prihvaćen nije kraj rasprave, nego njezin početak. Treba pitati: na kojoj potrebi počiva, kakve posljedice proizvodi, štiti li istinsko pravo i vodi li čovjeka prema njegovom stvarnom dobru? Tek takvo ispitivanje omogućava da razlikujemo valjanu moralnu konvenciju od pravila koje je nastalo iz interesa, prisile ili pogrešne procjene.

Izvor: Mohammad Taqi Mesbah Yazdi, Osnove filozofije morala, Izdavaštvo „Mulla Sadra“ d.o.o., Sarajevo, 2025, s perzijskog preveo Lutfi Akbaš, Prvo poglavlje „Definicija i položaj filozofije morala“, potpoglavlje „Subjekti etičkih rečenica”, str. 32–35.