Kako ukrotiti nemirnu imaginaciju

Čovjekova unutarnja borba ne počinje tek onda kada učini neko djelo. Ona počinje ranije, u prostoru misli, predodžbi i želja koje prethode djelovanju. Upravo zato Imam Homeini, govoreći o duhovnom odgoju, kao jedan od prvih uvjeta navodi čuvanje „ptice imaginacije“.

Ovaj izraz slikovito opisuje moć uma koja se veoma brzo premješta s jedne slike i teme na drugu. Ako je čovjek prepusti samoj sebi, ona se može vezati za niske želje, uvrede, strahove, sumnje i grješne predodžbe. Ako je, međutim, svjesno usmjerava, ista sposobnost može postati pomoć u izgradnji plemenitog unutarnjeg života.

Zašto misao treba čuvati

Imaginacija u ovom tekstu ne označava samo stvaralačku maštu. Riječ je o unutarnjoj sposobnosti oblikovanja i povezivanja slika i predodžbi, zbog koje misao može lutati čak i kada pred čovjekom nema ničega što bi je neposredno izazvalo, upravo takvo nekontrolirano lutanje može postati sredstvo šejtanskog došaptavanja.

To ne znači da je svaka neželjena ili prolazna misao već grijeh. Težište  savjeta nije na pukoj pojavi misli nego na tome šta čovjek s njom čini: da li je hrani, zadržava i pretvara u namjeru ili je prepoznaje i usmjerava prema onome što je dopušteno i plemenito. Duhovni odgoj zato zahtijeva budnost prije nego što misao preraste u čvrstu sklonost i djelo.

Čuvanje misli dio je samospoznaje. Čovjek koji ne primjećuje kuda mu misli odlaze teško može upoznati vlastite sklonosti, a još teže njima upravljati. Unutarnji nadzor nije samomučenje niti neprestano optuživanje sebe; to je pažljivo prepoznavanje smjera u kojem se duša kreće.

Usmjeravanje umjesto prazne zabrane

Imam Homeini ne preporučuje da se čovjek s neželjenom mišlju beskrajno raspravlja. Njegov je praktični savjet da misao, čim krene prema onome što je nisko i nedostojno, usmjeri prema nečemu drugom — dopuštenom i plemenitom.

U tome je važna razlika između potiskivanja i odgoja. Puka zabrana ostavlja unutarnji prostor praznim, dok usmjeravanje imaginaciji daje bolji predmet. Umjesto da u sebi ponavlja uvredu, čovjek može razmišljati o pravednom odgovoru. Umjesto da hrani zavist, može se prisjetiti vlastitih blagodati i dobra koje može učiniti. Umjesto da zamišlja grijeh, može pažnju prenijeti na korisnu obavezu, učenje, zikr ili pomaganje drugome.

Autor poziva čitaoca da ovu vježbu provjeri iskustvom. Potrebno je neko vrijeme pažljivo pratiti kretanje misli i svaki put ih vraćati kada skrenu. U početku to izgleda teško, ali postepeno postaje lakše. Tako se od jedne male, ponavljane odluke gradi sposobnost upravljanja sobom. Ovaj postupni rad podsjeća na vježbanje prisutnosti srca: pažnja se ne stječe jednom odlukom, nego ustrajnim vraćanjem srca i misli onome čemu čovjek želi biti okrenut.

Prva linija unutarnje borbe

Imam Homeini prostor imaginacije naziva važnim rovom i prvom linijom unutarnje borbe. Slika rova pokazuje da misli nisu nevažan dodatak duhovnom životu. Ako se štetnoj predodžbi dopusti da se nastani u čovjeku, ona priprema teren želji, odluci i djelu. Ako se zaustavi i preusmjeri dok je još na početku, čovjek čuva svoje unutarnje carstvo prije nego što loša sklonost ojača.

Zato pobjeda na ovoj „prvoj liniji“ budi nadu i za dalje korake. Ona ne znači da čovjek više nikada neće imati rasutu ili ružnu misao. Znači da više nije potpuno bespomoćan pred njom: može je uočiti, ne prihvatiti je kao svoju odluku i izabrati drugi smjer.

Takav napor pripada duhovnoj borbi sa samim sobom. U tekstu Činioci duševne izgradnje ova se borba također povezuje s vladanjem strastima i jačanjem svijesti o Bogu. Zajednička poruka je da se karakter ne mijenja samo željama nego ustrajnim djelovanjem na mjestima gdje nastaju čovjekove odluke.

Bez Božije pomoći nema oslonca

Iako čovjek mora vježbati pažnju i ulagati napor, duhovni odgoj nije odbojen od molbe za Božiju pomoć. Čovjek priznaje vlastitu slabost pred ispraznim željama, iluzijama i ništavnim mislima te moli Boga da mu bude saputnik u borbi protiv neprijatelja koji ugrožava njegovu sreću i čovječnost.

Time se uspostavlja ravnoteža između odgovornosti i oslanjanja na Boga. Čovjek treba uzeti „povodac imaginacije“ u svoje ruke, ali uspjeh ne pripisuje samo sebi. Kada primijeti plod svoga truda, zahvaljuje Bogu i nastavlja praksu. Napor bez dove može čovjeka odvesti u samodopadnost, a dova bez napora ostaje bez praktične potvrde.

Jednostavna vježba za svakodnevni život

Iz autorova savjeta može se izvesti kratak postupak:

1. Primijeti trenutak u kojem misao odlazi prema onome što je grješno, ponižavajuće ili beskorisno.
2. Nemoj je hraniti daljnjim slikama i unutarnjim razgovorom.
3. Svjesno je usmjeri prema dopuštenoj, plemenitoj ili korisnoj temi.
4. Ponavljaj taj postupak bez očajavanja kada pažnja ponovo odluta.
5. Traži Božiju pomoć i zahvali kada primijetiš makar mali napredak.

Vrijednost ove vježbe je postepeno učenje da čovjekova unutarnjost nije prostor kojim moraju upravljati slučajni podražaji i navike. Misao se može odgajati, a pažnja se može vraćati onome što vodi čovječnosti i Božijem zadovoljstvu.

Izvor: Ruhullah Musavi Homeini, Tumačenje 40 hadisa, 1. svezak, Fondacija „Mulla Sadra“ u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1439/2018, s perzijskog preveli Amar Imamović i Lutfi Akbaš, Prvi hadis, Drugi položaj, „Poglavlje o ukroćivanju imaginacije“, str. 20–21.