Značenje dobrog i obaveznog u moralnim sudovima

Kada kažemo da je neko djelo dobro ili da ga treba učiniti, koristimo riječi čije nam značenje u svakodnevnom govoru izgleda jasno. Međutim, filozofsko razmatranje otkriva da iza njih stoje različita shvatanja morala. Da li riječ „dobro“ označava svojstvo koje možemo opisati drugim pojmovima? Da li ga neposredno spoznajemo? Ili tom riječju prvenstveno izražavamo odobravanje i usmjeravamo ponašanje?

U raspravi o definiranju etičkih pojmova razlikuju se tri glavna pristupa: teorije definiranosti, teorije intuitivnosti i teorije nespoznatljivosti. Njihovo razlikovanje pomaže nam da razumijemo šta zapravo činimo kada izričemo moralni sud.

Vrijednost i obaveza

Predikat je ono što u sudu pripisujemo njegovom subjektu. U rečenici „Pravednost je dobra“ riječ „dobra“ izražava vrijednosnu ocjenu. U iskazu „Treba pravedno postupati“ izraz „treba“ označava obavezu. Vrijednosni pojmovi, poput dobrog i lošeg, te obavezujući pojmovi, poput treba i ne treba, zato zauzimaju središnje mjesto u analizi moralnog jezika.

Njihovo razjašnjavanje prvi je važan korak prema raspravi o tome jesu li moralni sudovi deskriptivni, odnosno govore li o nekoj zbilji, ili preskriptivni, odnosno prvenstveno propisuju ponašanje. Ovo pitanje pripada metaetici, filozofskom proučavanju značenja i spoznajnog statusa etičkih sudova.

Etički pojmovi kao pojmovi koji se mogu definirati

Prvi pristup polazi od toga da je etičke pojmove moguće analizirati i definirati pomoću pojmova koji sami nisu etički. Prema tom shvatanju, moralne riječi ukazuju na svojstva stvari, a njihovo značenje može se objasniti opisom tih svojstava.[1] U tom okviru nastoji se objasniti „treba“ pomoću onoga što „jest“, a vrijednost povezati sa zbiljom.[2]

Ovaj pristup obuhvata dvije velike skupine.

Etički naturalizam značenje moralnih pojmova traži u prirodnim i iskustveno dostupnim činjenicama. Ako moralni sud govori o takvim činjenicama, njegovo objašnjenje i opravdanje treba tražiti u iskustvenom istraživanju. Naturalisti se, međutim, ne slažu o tome koje su činjenice presudne. Zato se razlikuju biološke, sociološke i psihološke teorije: one se pri definiranju etičkih pojmova oslanjaju na pojmove biologije, društvenog života ili psihologije.[3]

Metafizičke teorije moralne pojmove objašnjavaju pomoću filozofskih, teoloških ili drugih metafizičkih pojmova. Metafizičko ovdje označava razmatranje zbilje koje se ne ograničava na ono što možemo neposredno istraživati osjetilnim iskustvom.

Jedan je primjer teorija božanskog naređenja. U njenom prikazanom obliku „treba“ znači ono na šta se odnosi Božije naređenje. Iskaz „Treba pravedno postupati“ tako se tumači kao tvrdnja da je pravedno postupanje predmet Božijeg naređenja.[4]

Temeljni pojmovi koji se spoznaju intuicijom

Drugi pristup, intuitivizam, prihvata da moralne riječi ukazuju na određena svojstva, ali odbacuje mogućnost da se sva takva svojstva definiraju neetičkim pojmovima.[5]

Prema ovom shvatanju, najmanje neki temeljni etički pojmovi moraju biti jednostavni, samoočigledni i nedefinibilni. Oni se neposredno spoznaju intuicijom, a služe kao osnova za razumijevanje drugih moralnih pojmova. Intuicija ovdje znači neposredni uvid, a ne puki osjećaj, pretpostavku ili slučajnu slutnju.

U ovom se pristupu razlikuju temeljni i derivirani, odnosno izvedeni pojmovi. Temeljni ne zahtijevaju definiciju pomoću drugih pojmova; izvedeni se objašnjavaju vraćanjem na temeljne. Sudovi koji se oslanjaju na samoočigledne temelje u ovom se pristupu smatraju samoopravdanima.[6]

Ni među intuitivistima nema saglasnosti o tome koji je pojam temeljni. Moore tu ulogu daje pojmu dobro, Sidgwick pojmu treba, a Ross temeljnima smatra oba pojma. Drugi mislioci kao temeljne izdvajaju dobro i ispravno.[7] Njihovo neslaganje pokazuje da prihvatanje neposrednog moralnog uvida još ne znači saglasnost o njegovom sadržaju.

Moralni govor kao izražavanje osjećaja ili propisivanje

Treću skupinu čine teorije nespoznatljivosti, odnosno nonkognitivizam. Njihovo zajedničko polazište jeste da moralni pojmovi ne izvještavaju o zbilji na način na koji to čine obične činjenične tvrdnje. U različitim oblicima ovog pristupa moralni govor izražava osjećaje ili propisuje ponašanje.[8]

Prema Ayerovu gledištu tvrdnja „Govoriti istinu je dobro“ ima ulogu izražavanja odobravanja, a tvrdnja „Krađa je loša“ ulogu izražavanja neodobravanja. To se slikovito izražava poređenjem s uzvicima „ura“ i „uf“.[9]

Ovdje je naročito važno razlikovati izražavanje osjećaja od izvještavanja o osjećaju. Ako neko kaže da osjeća neodobravanje, on opisuje vlastito stanje. Prema predstavljenom nonkognitivističkom tumačenju, moralni iskaz prvenstveno pokazuje neodobravanje; nije izvještaj o nekoj moralnoj činjenici niti samo opis govornikova unutarnjeg stanja.[10]

Ovoj skupini, uz Ayerovo i Stevensonovo gledište, pripada i Hareov preskriptivizam. Različite teorije unutar ove skupine nisu istovjetne: neke naglašavaju emocionalnu, a druge propisujuću funkciju moralnog jezika. Zato izraz „nespoznatljivost“ ne treba razumjeti kao tvrdnju da moralni govor nema nikakvu komunikacijsku svrhu, nego kao osporavanje njegovog činjenično-opisnog statusa u predstavljenom smislu.

Razlika koja mijenja način raspravljanja

Tri pristupa ne nude samo različite definicije jedne riječi. Oni mijenjaju i način na koji tražimo opravdanje moralnog suda. Ako je dobro moguće definirati opisom prirodnih ili metafizičkih svojstava, istražujemo ta svojstva. Ako su neki pojmovi samoočigledni, polazimo od neposrednih uvida i odnosa izvedenih pojmova prema njima. Ako moralni govor prvenstveno izražava odobravanje ili propisuje djelovanje, njegovu funkciju razmatramo drugačije od provjere činjenične tvrdnje.

Zbog toga razjašnjavanje moralnih riječi prethodi ozbiljnom razmatranju njihovih dokaza. Ljudi mogu koristiti iste izraze, a pod njima razumijevati različite stvari.

Izvor: Mohammad Taqi Mesbah Yazdi, Osnove filozofije morala, Izdavaštvo „Mulla Sadra“ d.o.o., Sarajevo, 2025/1446, s perzijskog preveo Lutfi Akbaš, str. 35–40.

Reference:

1. „Ethics, problems of“, The Encyclopedia of Philosophy, vol. 3, str. 127.
2. William Frankena, Falsafe-je ahlak, str. 205.
3. Isto, str. 206–208.
4. Isto, str. 208; izvorni termin Divine command theory.
5. Isto, str. 215–216; „Ethics, problems of“, vol. 3, str. 128.
6. „Moral Reasoning“, The Encyclopedia of Philosophy, vol. 3, str. 852–853.
7. „Ethics, problems of“, vol. 3, str. 128.
8. Frankena, navedeno djelo, str. 216; David McNaughton, Moral Vision, str. 8–10.
9. Moral Vision, str. 17.
10. Zaban, hakikat va mantek, str. 146; Dar amadi be falsafe-je ahlak, str. 140–141.