Lik savršenog čovjeka

Definicija savršenstva

Savršenstvo svake stvari podrazumijeva stizanje te stvari do aktualizacije i stanja koje je podesno i odgovarajuće toj stvari. Drugim riječima, svako biće ima preduvjete dosezanja do aktualizacije koja je odgovarajuća toj stvari i podesna njenoj unutarnjoj prirodi, karakteru i potencijalima.[1] Prema tome, savršenstvo svake stvari treba razumjeti u odnosu s ciljevima i svrhama te stvari i bez obraćanja pažnje na njih ne može se raspravljati o savršenstvu jedne pojave, znači, savršenom biću koje je stiglo do svrhe i ciljeva za koje je stvoreno i unutar sebe ima potencijale za dosezanje do njih. Razlikovanje dva pojma, “savršenstvo” i “potpunost” , jasnijom čini posljednju konstataciju. Kada se kaže: “A” je potpuno biće, to znači da “A” posjeduje sve ono što sve jedinke njegove vrste posjeduju u uobičajenom stanju i situaciji. Naprimjer, osoba koja, umjesto dvije ruke, ima samo jednu ruku, nije potpuno biće. Može se zapaziti da ovdje nemamo posla sa svrhom i ciljevima i jedina naša referenca u prosuđivanju o potpunosti jeste analiza ostalih jedinki date vrste i upoređivanje jedne individue s ostalima. Ali kada želimo izraziti stav o savršenosti “A”, referenca za naše prosuđivanje jeste mjera u kojoj je “A” doseglo do ciljeva i svrhe predviđene za datu vrstu. Prosuđivanje o savršenstvu i nedostatku bića koje nema različite aspekte i dimenzije i koje slijedi određeni opipljiv i jasan cilj, nije težak posao. Kao kada želimo iznijeti stav o savršenstvu jednog drveta. Međutim, govoriti o savršenstvu i nedostatnosti čovjeka nije tako jednostavno.

Čovjek ima potpuno različite i raznovrsne moći, potencijale, težnje i nagone i na osnovu rečene definicije savršenstva, svaka dimenzija među egzistencijalnim dimenzijama čovjeka ima svoju svrhu i savršenstvo. Ako čovjekova moć imaginacije uspije zamisliti raznovrsne i inovativne forme, približila se svome savršenstvu, i ako moć razuma uspije da što jasnije i bolje percipira inteligibilije i univerzalije, bit će bliže svom krajnjem savršenstvu. Ako se zadovolje strasti i životinjske težnje čovjeka, onda je dimenzija čovjeka koju nazivamo strasti stigla do svog savršenstva. Prema tome, čovjek je dosegao do savršenstva u svakom aspektu svoga bića koji se aktualizira i razviju se njegovi skriveni potencijali.

Sada je temeljno pitanje koja se od ovih aktualizacija i savršenstava smatra mjerilom i kriterijem procjene čovjekovog savršenstva i u savršenstvu koje dimenzije čovjeka treba tražiti krajnje ljudsko savršenstvo? Ovo pitanje veoma je blisko sa značajnim pitanjem koje glasi: U čemu je čovjekova sreća? Tokom historije mišljenja uloženo je mnogo truda da se odgovori na ovo pitanje. Klasična filozofija morala obuhvata škole mišljenja koje su osnovane s ciljem odgovora na ovo pitanje. Naprimjer, hedonističko mišljenje ljudsko savršenstvo i sreću traži u što većem i boljem uspjehu, a ona grupa filozofa koja je smatrala da su razum i moć mišljenja realna bit čovjeka, savršenog čovjeka su poistovjećivali s mudracem, a sreću čovjeka vidjeli su u spoznaji i ispravnom razumijevanju cjelokupnog postojanja. Ovi su mislioci smatrali da je ustvari istinsko “ja” čovjeka upravo njegov razum.[2]

Čini se da je rješenje ovog pitanja povezano s razjašnjavanjem onih aspekata i dimenzija koji čine suštinu čovjeka i njegovu ljudskost. Sve suprotstavljene tendencije i sklonosti čovjeka imaju korijen u njegovoj prirodi i suštini. Usto, neke od njih imaju nadživotinjski aspekt i smatraju se mjerilom odlikovanja čovjeka od ostalih bića. Ova činjenica je dobar putokaz za određivanje kriterija čovjekovog savršenstva i sreće. Jačanje, razvoj i procvat ovih nadživotinjskih dimenzija može se smatrati glavnim pokazateljem za određivanje savršenstva i sreće čovjeka. Jačanje i razvoj nadživotinjskih aspekata, kako u spoznajnom i perceptivnom (neposrednom i stečenom) domenu tako i u domenu urođenih i uzvišenih orijentacija, čovjeka dovodi do stupnjeva egzistencije i ozbiljenja tako da shvatanje njihove suštine čovjeku daruje neopisive užitke. Usavršavanje nadživotinjskih aspekata i, shodno tome, transformisanje prirodnog u primordijalnog čovjeka, rezultira time da svi životinjski i nagonski aspekti čovjeka dolaze pod njegovu kontrolu i da on stigne do svog željenog savršenstva.

Dakle, stvarno savršenstvo čovjeka ostvaruje se posredstvom njegovih nadživotinjskih aspekata iako, dosljedno tome, njegovi materijalni i nematerijalni aspekti i moći prate svoje logično i racionalno savršenstvo. Sljedeća je stvar da pokazatelji čovjekovog savršenstva ne samo da treba da budu nadživotinjski nego treba da se vrate na realne i istinske fenomene. Obzirna, ideološka i dogovorna mjerila i kriteriji ne mogu biti mjerilo i pokazatelj čovjekovog savršenstva. Ono što donosi čovjekovo savršenstvo treba da bude od onih stvari koje povećavaju dostojnost čovjeka u istinskom smislu i usavršavaju ga, bez obzira na svaki sporazum, obzir i svako individualno i grupno mišljenje. Prema tome, specifičnost i svojstvo koje se smatra mjerilom određenja savršenstva čovjeka i savršenog čovjeka treba da čovjekovo biće dovede do savršenstva i da njegovu dušu učini uzvišenijom i plodnijom. Neki veliki mislioci i arifi su, interesujući se za ovo pitanje, bili potaknuti da, nadahnuti sadržajem Kur’ana, čovjekovu dušu (nefs) tretiraju kao put ljudskog usavršavanja. Oni su stoga isticali da su na putu usavršavanja put i putnik jedno te isto. Drugim riječima, čovjekov put u dosezanju vlastite konačne svrhe i cilja jeste njegova duša. Vanjska i unutarnja čovjekova djela ostavljaju utjecaj na njegovu dušu i sve se vraća na njegovu dušu, a prosvijetljenost i pomračenost duše jeste ono što određuje put.

O vjernici, brinite se o sebi; ako ste na pravom putu, neće vam nauditi onaj ko je zalutao![3] Ako čovjek ima namjeru da stigne do svoga krajnjeg savršenstva, ne treba ići izvan granica svoje duše. Čovjek tokom prelaska puta savršenstva i stizanja do ljudskog cilja vrši određene dužnosti i djela, ali rezultat koji ostvaruje na tom putu nije izvan okvira njegovog bitka i njegove duše. Šta god da mi radimo ili razmišljamo i naumimo, ne izlazimo izvan svoje duše.[4] Upravo zbog toga sve ono što je izvan čovjekove duše, kao što su popularnost, bogatstvo i društveni prestiž, a što se smatra imaginarnim i obzirnim stvarima, izvan je okvira čovjekove ljudskosti i ne smatra se istinskim savršenstvom duše. Svako dobro djelo koje čovjek učini, iako ga vrši radi Boga i stjecanja Njegovog zadovoljstva, njegov plod i rezultat vraća se na čovjekovu dušu i na suštinu njegove duše ostavlja stvarni i stvaralački utjecaj: Sve što činite – činite sebi, dobro i zlo.[5] Reci: “Gubitnici su oni koji su sebe izgubili.”[6]

Krajnje savršenstvo čovjeka

Kao što je već rečeno, savršenstvo čovjeka podrazumijeva njegov duhovni razvoj i usavršavanje. U jednoj općoj podjeli, sve stvari koje na neki način uzrokuju razvoj, savršenstvo i procvat ljudske duše, mogu se podijeliti na dva aspekta: teorijski aspekt i praktični aspekt. Jer čovjekov duh ima dvije glavne dimenzije; teorijsku i praktičnu. Sve ono što ostavlja stvarni utjecaj na čovjekovu dušu i u njoj izaziva novu aktualnost, ili se odnosi na teorijski ili na praktični aspekt.

Pod teorijskim aspektom podrazumijeva se spoznajna i saznajna dimenzija čovjeka. Svaka nova spoznaja, shodno njenoj vrsti i značaju, u čovjekovoj duši uzrokuje novi razvoj i savršenstvo, pa bila ta spoznaja stečena i pojmovna ili neposredna i intuitivna. Filozofski stav da znanje i spoznaja nisu akcidenti i ukrasi duše nego s njom imaju egzistencijalno jedinstvo, potvrda je ove činjenice. U poznatoj filozofskoj raspravi “Jedinstvo znanja, znalca i spoznavanog” čvrstim filozofskim dokazom se potvrđuje da odnos znalca i znanja nije kao odnos zida i boje (odnos akcidenta sa subjektom). Kod akcidenta i subjekta suočeni smo sa dvije različite egzistencije, od kojih je jedna (akcident) naslonjena na drugu (subjekt). Identitet i suština svake od njih nezavisni su od druge i one su dvije odvojene egzistencije. S tom razlikom što akcident samostalno, bez mjesta utiskivanja i subjekta, ne postoji. Kada čovjek dođe do znanja i spoznaje o nečemu, to znanje postaje neodvojivo od ljudske duše. Znači, to znanje nema nezavisan identitet od znalca a ni znalac nije strana i nezavisna egzistencija od znanja. To znanje se smatra dijelom identiteta i suštine čovjekove duše, a ne nešto povezano s dušom. Prema tome, čovjek je biće koje karakteriše naučno i teorijsko usavršavanje i u okviru povećanja znanja i spoznaje doseže do novog savršenstva. Nivo ovog spoznajnog usavršavanja u neposrednoj je vezi s egzistencijalnim stupnjem spoznavanog i temom spoznaje. Čovjek čije granice saznanja i spoznaja ostaju na nivou osjetila i imaginarnih formi, u pogledu naučnog usavršavanja zastaje na nivou imaginarne nematerijalnosti, a čovjek koji uspije pojmiti racionalne fenomene, doseže do racionalne nematerijalnosti. Na isti način ona grupa ljudi koja dosegne do neposrednog i intuitivnog poimanja imena i atributa Uzvišenog Boga ostvarit će više stepene teorijskog savršenstva. Pod praktičnim aspektom duha i praktičnim usavršavanjem čovjeka podrazumijeva se to da ljudska duša u okviru specifičnih ponašanja postiže nove aktualizacije i promjene. Pod praksom se u specifičnom smislu ne misli na vanjska i fizička ponašanja, ona obuhvata i unutarnje postupanje čovjeka, kao što su namjera, iskrenost, strahopoštovanje, unutarnja poniznost, ustaljena svojstva i moralne odlike.

Iako ovi fenomeni nisu vrste znanja i spoznaje, ostavljaju jak utjecaj na ljudsku dušu i psihu i mijenjaju i transformišu identitet i suštinu duše. Prema tome, “ja”, “identitet” i “suština” svake osobe oblikuju se na osnovu njenih saznanja i djela (u teorijskom i praktičnom pogledu) i, isto kao što način i vrsta saznanja i spoznaja imaju udjela u egzistencijalnom stupnju i nivou duševnog usavršavanja i kvalitet djela, posebno unutarnjih, utječe na duhovno usavršavanje čovjeka. Kur’an ukazuje da je cilj slanja Poslanika usavršavanje dvije dimenzije čovjeka, teorijske i praktične: On je neukima poslao Poslanika, jednog između njih, da im ajete Njegove kazuje i da ih očisti i da ih Knjizi i mudrosti nauči.[7] U ovom časnom ajetu “čišćenje duša” ukazuje na praktičnu stranu čovjeka, a “poučavanje Knjizi i mudrosti” na njegovu teorijsku stranu. Teorijsko i praktično usavršavanje čovjeka počinje od nižih faza i postepeno završava u višim fazama. Uzvišena faza spoznajnog i praktičnog usavršavanja čovjeka dovodi do krajnjeg savršenstva praktične i teorijske dimenzije čovjeka. Znači, za obje ove strane može se zamisliti konačna svrha i cilj. U 56. ajetu sure Ez-Zarijat navedeno je da je krajnji cilj praktične dimenzije čovjeka stizanje do položaja “robovanja”. Dž‍inove i ljude sam stvorio samo zato da Mi robuju.

Robovanje Bogu započinje od prve faze, što je upravo ona vanjska poniznost i strahopoštovanje (ljuska ibadeta) i završava u krajnjoj fazi, koja je vrhunac iskrenosti. Plod dosezanja do vrhunca iskrenosti jeste stizanje do položaja “općeg Božijeg starateljstva”. Hadis “bliskost dobrovoljnim djelima” jasno ukazuje na rezultate i blagodati dosezanja čovjeka do ovakvog stepena pokornosti i robovanja. Božiji Poslanik, s.a.v.a, je rekao: “Najdraže čime Mi se Moj rob približava jeste ono čime sam ga zadužio (farzovi), a zatim Mi se on približava nafilama sve dok ga ne zavolim, a kad ga zavolim, onda Ja budem njegov sluh, kojim on sluša, njegov vid, kojim on gleda, njegov jezik, kojim on govori, njegove ruke, kojima on radi. Ako Me pozove, odazivam mu se, ako od Mene šta zatraži, dadnem mu.”[8]

Shodno sadržaju ovog hadisa, čovjekovo dosezanje pod Božije starateljstvo jeste plod stizanja do položaja čistog robovanja. Na ovom položaju sve čovjekove aktivnosti, od namjere i mišljenja pa do vanjskih postupaka, postaju božanski, i egocentričnost i samoljublje ničemu nemaju pristupa. Čovjek postaje božanski i dolazi u stanje da se kiti božanskim moralom. Ovaj položaj robovanja radost je očiju i kibla duhovnih putnika prema Bogu. Hadži Abdullah Ensari kaže: “Bože, ako mi kažeš Moj robe, moja radost će proći Arš.” Svaki musliman svakog jutra i večeri, na sjedenju (tešehudu) svojih namaza svjedoči Poslanikovo postizanje ovog položaja: “I svjedočim da je Muhamed Njegov rob i Njegov poslanik.” U posljednjem ajetu sure Et-Talak spoznaja Boga predstavljena je kao konačni cilj teorijske dimenzije čovjeka: Allah je sedam nebesa i isto toliko zemalja stvorio; Njegovo naređenje na sve se njih odnosi, a da li ste znali da je Allah kadar sve i da Allah znanjem Svojim sve obuhvata!

Znanje o Božijem Jedinstvu (tevhid) i znanje Božijih lijepih imena i ono što se u jeziku časnog Kur’ana naziva “susret s Allahom” konačni je cilj saznajne i spoznajne dimenzije čovjeka. O čovječe! Zaista si ti trudbenik Gospodaru svom, trudom, pa ti ćeš Ga sresti.[9]

Ovo saznanje i spoznaja ni u kom slučaju nije stečena i pojmovna spoznaja jer je stečena spoznaja o Bogu nepotpuna i ograničena i ona se ne može tretirati kao konačno savršenstvo teorijskog aspekta čovjeka. Imam Bakir, a.s., o nedostacima pojmovne spoznaje čovjeka o Bogu kaže: “Sve ono što razlučite, u najpreciznijem značenju, odredite i definišete, to su stvorenja i kreacije poput vas i bit će vraćeni vama (to se ne može smatrati Bogom ili pokazateljem Njegove zbilje).” Prema tome, pod spoznajom Boga i susretom čovjeka s Bogom kao istinskim savršenstvom, podrazumijeva se neposredno i intuitivno znanje o Bogu. Ovo osvjedočenje i neposredno saznanje razlikuje se u skladu s egzistencijalnim kapacitetom svakog čovjeka. Nijedan čovjek ne može uspjeti intuitivno spoznati Božiju bit (Zat). Sve što je čovjekovo savršenstvo veće i njegovo duhovno uzdizanje više, on doseže do dubljeg i višeg razumijevanja. Sveukupnost teorijskog i praktičnog savršenstva čovjeka u rječniku Kur’ana naziva se “Božija blizina” i savršen čovjek se ubraja u Bogu bliske (mukarrebin). Onaj ko dosegne do položaja Božije blizine, okoristio se i krajnjim savršenstvom praktične dimenzije kao i susretom s Bogom. Ponekad se Božija blizina naziva i “biti kod Boga“: Oni će Allahu bliski biti.[10] Oni koji su se Allaha bojali bit će u dženetskim baščama i pored rijeka – na mjestu u kojem će biti zadovoljni, kod Vladara Svemoćnoga.[11] Isa, sin Merjemin, bit će viđen i na ovom i na onom svijetu i jedan od Allahu bliskih.[12]

Stepeni ljudskog savršenstva

Blizina Božija i duhovna savršenstva čovjeka ne mogu se, poput materijalnih savršenstava i konačnih ciljeva, smatrati stabilnim i sličnim. Tragaoci puta susreta s Bogom i ukrašavanja božanskim moralom ne stižu do jednog i istovjetnog cilja i rezultata, nego ta savršenstva imaju stepene i nivoe i svaka osoba stiže na neki stepen i nivo ovih duhovnih savršenstava. Imaju oni stupnjeve[13]Oni su stepeni[14]. U izrazu “Oni su stepeni” skrivena je jedna suptilnost i ukazuje na činjenicu da razlike u položajima i nivoima ljudi nisu zbog njihovih razlika izvan njihove biti i duše, zapravo duše ljudi jesu ono što se mijenja i dijeli na različite nivoe i stepene. Ovaj ajet je još jedno svjedočanstvo da se odraz i rezultat djela, namjera i nastojanja, manifestuje i pokazuje u čovjekovoj duši i putnik prema Allahu jeste u pokretu na putu svoje duše prema Bogu Uzvišenom. Spoznaja i njegova unutarnja i vanjska djela rezultiraju jačinom i slabošću i napretkom na stupnjevima njegove duše. Dakle, nije tako da samo razlika u blagodatima i nagradama osigurava razlike u stepenima ljudi nego razlike u savršenstvima, konačnom cilju i stepenima ljudi imaju korijen u realnosti njihove duše.

Sljedeće svjedočanstvo razlika u stepenima savršenstva čovjeka je to da sama svojstva duše koja su povod stizanja čovjeka do njegovog krajnjeg savršenstva mogu jačati i slabiti. Fenomeni kao što su vjerovanje, bogobojaznost, spoznaja i dobro djelo nisu ograničeni i stabilni fenomeni. Ajet zato se Allaha bojte koliko god možete[15] ukazuje na činjenicu da bogobojaznost nema neku posebnu granicu, nego da je to vrlina i da svako u skladu sa svojim kapacitetom i sposobnošću treba da nastoji da je stekne. Allah će na visoke stepene uzdignuti one među vama koji vjeruju i kojima je dato znanje.[16] Ovaj ajet ukazuje na činjenicu da je razlika u stepenima osoba u skladu sa stepenima njihova vjerovanja, znanja i spoznaje. U predstavljanju neograničenosti krajnjeg savršenstva čovjeka i različitosti njegovih stupnjeva može se navesti dokaz: Bit Uzvišenog Boga izvor je svih savršenstava i svakog dobra. U mjeri u kojoj se čovjek približi ovoj Uzvišenoj Istini, postat će posjednik veličine i visokih stepena, pa bilo to približavanje u sferi spoznaje i osvjedočenju Njegovih imena i svojstava ili u praktičnom domenu i ukrašavanjem Njegovim moralnim odlikama. A pošto su savršenstvo i dobrota ove Apsolutne egzistencije neograničeni i beskrajni, onda će i stepeni savršenstva čovjekova biti neograničeni i beskrajni.

Savršen čovjek: Stavovi i svojstva

Navođenje osobina savršenog čovjeka obuhvatilo je široko područje religijskih tekstova. Razmišljanje i zadubljivanje u ovakve ajete i predaje jedini je put upoznavanja svestranih dimenzija ličnosti idealnog i savršenog čovjeka sa stanovišta islama. Naravno, u ovom kratkom pregledu nećemo nastojati prezentovati sveobuhvatnu listu i popis ovih svojstava, nego ćemo ukratko ukazati samo na neke od njih. Svrha spominjanja stavova i svojstava poželjnog čovjeka jeste analiza stanovišta savršenog čovjeka o Bogu, svijetu i drugim ljudima i proučavanje vrijednosti koje dominiraju u njegovoj svijesti kao i davanje odgovora na pitanje: kakav pogled idealni čovjek islama treba da ima na Boga, svijet i čovjeka i koje vrijednosti i ideale da preferira u svom životu? Ono što slijedi jeste izbor stavova i vrijednosti:

1. Idealni čovjek islama sebe vidi kao putnika na putu stizanja do Gospodara: Mi smo Allahovi i mi ćemo se Njemu vratiti![17] O čovječe! Zaista si ti trudbenik Gospodaru svom, trudom, pa ti ćeš Ga sresti.[18] Čovjek u svom uzdizanju i promjenama (prilikom putovanja) prema Bogu u traganju je za izgubljenim, čija je manifestacija cijeli svijet i On je sveprisutan i sve opstoji zahvaljujući Njegovom prisustvu. Zbilja bez koje nema opstanka i trajanja, ne samo čovjeka, nego cijelog svijeta i svega na njemu.

Lica dijelova su usmjerena ka cjelini

Slavuji su zaljubljeni u lice ruže

Ono što iz mora u more odlazi

Odlazi baš tamo, odakle je i došlo.

S njegovog stanovišta, Bog svega postojećeg nije skriven i odsutan sa scene života ljudi i drugih mogućih stvorenja, nego istovremeno uz uzvišen i visoki položaj, zajedno je, i blizak je s najnižim razinama bitka. On je s vama gdje god bili.[19] Hazreti Ali, a.s., kaže: “Uzvišen je (Bog) u Svojoj bliskosti (stvorenjima) i blizak je (Bog stvorenjima) u Svojoj Uzvišenosti.”[20] Sa stanovišta čovjeka, savršenog arifa, odnos čovjeka i Boga je odnos ribe i vode. Kada riba stigne do izvora, postaje svjesna zbilje koja je od početka bila s njom. Iako čovjek smatra da je daleko od Boga i kreće se prema Njemu, on je poput osobe koja zatvorenih očiju ide prema svjetlosti. Svjetlost obuhvata i okružuje ovu osobu čije su oči zatvorene a on, da bi stigao do nje, mora otvoriti oči i skloniti zastor s njih.

Srce je godinama od nas tražilo kristalnu kuglu

Tražilo je od drugog ono što je samo posjedovalo

Biser koji je izvan školjke bivanja i mjesta

Tražilo je od izgubljenih pored mora

Žalosti, Bog je u svim stanjima s njim bio

Ono ga nije vidjelo i iz daljine ga je dozivalo.

2.Čežnja za susretom s Bogom i uskraćenost od tog susreta, u biću usavršenog čovjeka stvara slatku i izuzetno uzvišenu tugu, unutarnji bol koji proizlazi iz njegove urođene potrebe. Ova tuga i čežnja istovremeno je srceparajuća, a prati je i užitak koji se ne može usporediti ni s jednim drugim užitkom. Kako kaže Sadi: Moja voda života je prašina s praga Prijatelja Ako na svijetu ima raskoši, to smo mi i tuga za prijateljem. Profesor šehid Morteza Motahhari, opisujući ovaj bol, kaže: Bol arifa nije isti kao bol filozofa. I arif i filozof boluju za zbiljom, ali bol filozofa je znati i saznati zbilju, a bol arifa je bol dosezanja, ujedinjenja i iščeznuća. Bol arifa je bol ljubavi i privlačnosti, ono što ne postoji ne samo u životinji nego i u meleku čija je suština samosvijest i saznanje.[21] Melek ne zna ljubav šta je, o tome mi ne pričaj, Zatraži vrč i ružinom vodicom Ademovu zemlju zalijevaj:

Pojavi se lice tvoje, vidje melek, ljubavi nema,

 Pa u vatru stopi se, zanosno na čovjeka sruči se!

3.Usavršeni čovjek u svjetlu učenja vjere zna da je dosezanje najviših vrijednosti u predavanju srca i duše Prijatelju i žrtvovanje najviše ljubavi i naklonosti Njemu: Pravi vjernici još više vole Allaha.[22] Bog u časnom Kur’anu navodi da je nagrada za bogobojaznost, oslanjanje na Boga, dobročinstvo i pokajanje i druge vrline, Njegova ljubav prema čovjeku: Allah voli bogobojazne.[23]Allah, uistinu, voli one koji čine dobro.[24] Allah zaista voli one koji se često kaju.[25] Allah, zaista pravedne voli.[26] Poželjan i idealan čovjek u islamu, tajnu svoje čežnje za blizinom Stvoritelja traži u ljubavi Božijoj prema čovjeku jer je upravljanje svime u postojanju u Njegovim rukama i privlačenje ljubljenog ono je što rasplamsava vatru čežnje. Kako kaže Mevlana:

Ti ne reci ne možemo mi do tog grada

Uz plemenite, poslovi nisu teški

Nijedan zaljubljeni ne traži svog voljenog

Ako ga voljeni njegov ne traži

Kad se u ovom srcu javi iskra ljubavi za prijatelja

Znaj da postoji ljubav i u onom srcu.

I Šems Magribi o ovome kaže:

Bez svjetla ne može se naći tvoje lice

Bez tvoje milosti ni trunka se ne može naći

Dok nas tvoj val ne povuče moru Sa svoje obale nećemo krenuti prema moru.[27]

4. Savršen čovjek svoju sreću vidi u nevezivanju srca za ovaj svijet i njegove manifestacije i ukrase i ovaj svijet gleda kao most i prelaz za ahiretski život. S njegovog stanovišta zagledanog u Istinu, iako je ovaj svijet stvorenje i jedna od manifestacija ljepote i jedan od ajeta Božije ljepote, vezivanje srca za njega i upošljavanje svih svojih stremljenja u traganju za njim, rezultirat će velikom štetom i nemarom: A život na ovom svijetu je samo varljivo naslađivanje.[28] Upravo zbog toga su neopterećenost ovim svijetom i udaljavanje od zavisnosti od svijeta neka od svojstava savršenog čovjeka. Ali, a.s., je rekao: “Oslobodite se tereta (ovog svijeta) – stići ćete do cilja.”[29] Sa stanovišta savršenog čovjeka, oni koje su zavele prolazne stvari ovog svijeta i njegove beznačajne naslade poput su djece zaigrane iluzornim i izmišljenim igrama, i fatamorgana ovog svijeta uskratila im je čistu vodu Istine. Život na ovom svijetu je samo igra i zabava[30]

Ovaj svijet je kao mjehur, i to kakav mjehur!

Ne na vodi nego na fatamorgani

I to kakvoj fatamorgani!

Koja se vidi u snu

A taj san, kakav je san! San pokvaren.

5. Savršen čovjek je povezan sa “lijepim životom“

Onome ko čini dobro, bio muškarac ili žena, a vjernik je, Mi ćemo dati da proživi lijep život.[31] Život u nekur'anskoj kulturi različit je od onoga što se u kulturi Kur'ana ostvaruje pod utjecajem vjerovanja i upoznavanjem s božanskom spoznajom: O vjernici, odazovite se Allahu i Poslaniku kad od vas zatraži da činite ono što će vam život osigurati.[32] Zbog toga su poruke i upozoravanje Poslanika korisna samo onima koji su upoznati s ovim duhovnim životom i onima koji nisu živi zakopani u jami prirode i grobu tijela: Da opomene onog ko je živ, i obistini Riječ protiv nevjernika.[33] A ti ne možeš učiniti da oni u grobovima čuju.[34] Među svojstvima posjednika lijepog života je to da uz Božiju milost postaju posjednici znanja koje ih sigurno vodi prema Istini: Zar je onaj ko je bio mrtav – pa smo ga oživili i načinili mu svjetlo kojim ide među ljudima – kao primjer onog ko je u tminama.[35] Lijep život već na ovom svijetu prati savršenog čovjeka, i nije riječ o specifičnoj aluziji na ahiretski život. Unatoč ovosvjetskim tegobama, problemima i mukama, savršen čovjek još na ovom svijetu ima poseban duhovni i unutarnji život. Predavanje srca Istini i oslanjanje na Gospodara i udaljavanjem prohtjeva nefsa (duše) od sebe uzrokuje da dostojan čovjek u duši i svojoj unutarnjosti osjeti poseban smiraj, užitak, duhovnu radost, snagu i dostojanstvo.[36] Pošto oni koji nisu obaviješteni o “lijepom životu” misle da je čovjek samo ovo materijalno tijelo, nemarni su prema ljudskom duhu, duhovnim veličanstvima, savršenstvima i užitcima koji se mogu javiti u njemu. U ozračju dosezanja do lijepog života čovjek postaje potpuno ogledalo svojstava i savršenstava Uzvišenog – Božiji namjesnik, kao što to navodi Mevlana u svojoj Mesneviji: Od čovjeka Iblis je samo sliku vidio, Odbačeni je suštinu njegovu previdio.

Nije znao da opisi svakojake potpunosti,

Ljepotu pokažu u ovom zrcalu odabranosti.

Šta god da s’ u njemu vidi, Njegov odraz je pravi,

Kao odraz Mjeseca što s’ u vodi noću javi.

Cijelo Sunce on jedno u zehricu sad stavi,

Iznenada ta zehrica usta otvori pa se javi.

Ako si ti po formi maleni svijet sam po sebi

Po značenju najveći si svijet darovan sebi.

6. Savršen čovjek je stigao do istine i suštine monoteizma (tevhida). Nekada je to stizanje na položaju izraženom kroz raspravu, stav i mišljenje, što se ostvaruje teorijskim irfanom i filozofijom, a nekada na položaju osvjedočenja i izravnog nalaženja, što se postiže čistim i potpunim robovanjem i praktičnim irfanom. U praktičnom irfanu tri faze tevhida (monoteizma) – tevhid u djelovanju, svojstvima i biti, jedan za drugim i postepeno dolaze u neposredno osvjedočenje savršenog arifa. Plod i rezultat spajanja sa zbiljom tevhida jeste to da monoteista sebe u svom djelovanju ne vidi neovisnim, svjestan je da su sve dobrote i savršenstva iz Božije Biti i zna da su savršenstva stvorenog svijeta manifestacija Njegove ljepote i savršenstva. I ne samo da sebe i druga bića ne smatra neovisnim u djelovanju i svojstvima, nego samo postojanja i bit svih kontingentnih bića vidi zavisnim od bitka Uzvišenog Gospodara, od Njega i po Njemu.

7. Sljedeće svojstvo savršenog čovjeka jeste da je on izraziti dobročinitelj i teške su mu patnje ljudi i sva svoja stremljenja usmjerava ka spašavanju ljudi i njihovom usavršavanju: Doista vam je došao Poslanik između vas. Teško mu je što zapadate u nepriliku, brižan je za vas, vjernicima je samilostan, milosrdan.[37] Savršen čovjek je toliko zabrinut zbog upute i spasa ljudi da ga žestina tuge i brige zbog njihove zalutalosti dovodi u životnu opasnost: Pa zar ćeš ti za njima od tuge svisnuti, ako oni u govor ovaj neće da povjeruju?[38] I ne samo da ga muče zabluda i nevjerstvo ljudi nego mu je teško i zbog njihove gladi, siromaštva i potlačenosti toliko da u svojoj postelji ne može spavati sitog stomaka brinući se da u najudaljenijim dijelovima zemlje ima neko ko je gladan: “Nije se moglo dogoditi da me strasti moje svladaju i da me pohlepa vodi odabiranju jela, dok u Hidžazu ili Jemami možda ima neko ko nema nade u dobivanje kruščića ili ko nikad nije jeo do sitosti. Hoću li leći trbuha puna dok oko mene mogu biti trbusi gladni i žitelji žedni?!“[39]

8. Savršen čovjek traga za “samosvijesti” i spoznaji svoje zbilje i otklanjanju lažnog “ja”. Hazreti Ali, a.s., kaže: “Čudim se onom koji traži ono što je izgubio, sebe je izgubio, a ne traži se.” Otuđeni čovjek je svoje zbiljsko “ja” napustio, daje prioritet nečemu drugom i svojim istinskim “ja” smatra ovo materijalno tijelo ili društveni prestiž i ugled. Prema tome, nesavršen čovjek je nemaran prema svome istinskom ja, a prema svome životinjskom i nestvarnom ja ne samo da nije nemaran nego prema njemu obraća posebnu pažnju i interes: Drugi su se brinuli samo o sebi, misleći o Allahu ono što nije istina.[40] Istinska samosvijest i samospoznaja savršenog čovjeka je uzrokom njegovog stizanja do tevhida (monoteizma) i spoznaje Boga: “Ko spozna sebe, spoznao je svoga Gospodara.” Dok je kazna za zanemarivanje Boga i interes za lažna jastva zaborav i nemar prema Bogu, dakle, čovjekovo otuđenje od Boga rezultira njegovim otuđenjem od sebe. I ne budite kao oni koji su zaboravili Allaha, pa je On učinio da sami sebe zaborave; to su pravi grešnici.[41]

Putevi traženja savršenstva

Stizanje do idealne i savršene islamske ličnosti jeste dostižna želja isprepletena s mnogo napora i truda. Jasno je da dosezanje do najvišeg stepena ljudskog savršenstva, koji je upravo onaj položaj Božijeg namjesnika, praktično nije moguće i ostvarivo svakome, ali dosezanje do njegovih nižih stepena je u dosegu svih ljudi. U našim vjerskim izvorima, isto kao što je predstavljen lik poželjnog čovjeka i kao što je ukazano na njegova svojstva, predstavljeni su i putevi dosezanja do takve ličnosti i sada ćemo ukazati na najznačajnije od njih.U časnom Kur’anu, više od bilo čega, ističe se vjerovanje i dobro djelo i oni se navode kao dva krila za let i uzdizanje čovjeka prema Gospodaru: K Njemu se dižu lijepe riječi, i dobro djelo ga uzdiže.[42] Riječ (ar. kelime) se kaže za ono što rasvjetljava skriveno i pokazuje unutarnje. Kur’an hazreti Isaa, a.s., predstavlja kao “Riječ Božiju” (Kelimetullah) jer je manifestacija Boga Uzvišenog i Njegov ajet. Na stepenu nižem od Božijih poslanika i prijatelja (evlija), koji su potpune riječi, nalaze se sva bića kao Božije riječi, jer su predstavnici ljepote, veličanstva i moći Uzvišenog Boga: Allahovih riječi ne bi nestalo.[43] U desetom ajetu sure Fatir, pod onom lijepom riječi koja se uzdiže prema Gospodaru, misli se na čistu dušu vjernika koja ima čistu vjeru i uvjerenje. U dosta kur’anskih ajeta zajedno se naglašava uloga vjerovanja i dobrih djela, ali u nekim ajetima samo se ističe vjerovanje i spoznaja Istine kao kriterij i mjerilo uzdizanja stepena savršenstva čovjeka[44] i to ukazuje na posebnu i specifičnu ulogu vjerovanja: Allah će na visoke stepene uzdignuti one među vama koji vjeruju i kojima je dato znanje.[45] Dobro djelo podrazumijeva djelo u skladu s Objavom, obavezom i dužnostima, znači vršenje onoga što je u svakom trenutku šerijatska obaveza jednog vjernika. Spajanje dva elementa, vjerovanja i dobrog djela, osnov je za čovjekovu sreću i njegovo dosezanje do lijepog života: Onome ko čini dobro, bio muškarac ili žena, a vjernik je, Mi ćemo dati da proživi lijep život.[46]

Ibadet se smatra očitim primjerom dobrog djela i neporeciv je njegov dubok utjecaj na unutarnje zdravlje čovjeka i njegovo duhovno uzdizanje. Vjerovanje i dobro djelo ostavljaju uzajamni utjecaj jedno na drugo. Vršenje ibadeta i dobrih djela proističe iz vjerovanja. Dok se u čovjeku ne ukorijene ispravno uvjerenje i istinska vjera, od njega neće poteći vjerovanje i dobro djelo. S druge strane, vršenje dobrih djela, također, svojim udjelom uzrokuje jačanje temelja vjerovanja unutar vjernika. U mnogim ajetima je ukazano na utjecaj dobrog djela u usavršavanju i uvećavanju svjetla vjerovanja i upute u čovjeku: I povećava Allah uputu onima koji se upućuju.[47] Da bi iz tmina na svjetlo izveo one koji vjeruju i dobra djela čine.[48]

Snaga vjerovanja i uputa također omogućuju veću spremnost na putu poslušnosti i izvršavanja dobrih djela i na taj način nastavlja se uzajamni odnos, i svaki stepen znanja, spoznaje i vjerovanja biva praćen stepenom ibadeta, iskrenosti i dobrog djela i obrnuto. S druge strane, vršenje grijeha i napuštanje dobrih djela uzrokuje slabljenje vjerovanja dotle da se skončava u nevjerstvu i licemjerstvu: I nadovezao im je On na to pritvornost u srcima njihovim sve do dana kada će pred Njega stati, zato što se onoga što su Allahu obećali ne pridržavaju i zato što stalno lažu.[49] Kraj onih koji su činili najgore grijehe će biti da će poricati Allahove ajete i ismijavati ih.[50]

Među drugim faktorima dosezanja čovjeka do željenog savršenstva jeste i razmišljanje i znanje. U časnom Kur’anu navedeno je više od tri stotine ajeta o razmišljanju, znanju i spoznaji. I u predajama također je posebno istaknuto pitanje razmišljanja. Upravo zbog toga početno poglavlje u nekim djelima velikih mislilaca, kao što je Usule Kafi, nosi naslov “Knjiga intelekta i neznanja”. Časni Poslanik, s.a.v.a., rekao je hazreti Aliju, a.s.: “O Ali! Kada se Božiji robovi budu približavali Bogu dobrim djelima, ti nastoj da mu se približiš razmišljanjem, i ako tako budeš činio, preteći ćeš ih.”[51]

I prema Mevlaninom mišljenju ibadet je u službi upotpunjavanja i očuvanja intelekta:

Imanski razum je poput stražara pravednog,

Čuvar je i vladar on carstva srca.

Onda ne govori rekao je Časni Poslanik

Bog da razuma ti je bolje i od namaza i od posta

Zato što ti je razum supstanca a ovo dvoje akcidenti

To dvoje služe upotpunjavanju razuma.

Direktan odnos znanja i razmišljanja s čovjekovom srećom i savršenstvom je zbog toga što se savršenstvo čovjeka osigurava u okrilju voljnog djela. S druge strane, sama volja je produkt znanja i težnje. Dok se ne javi znanje i spoznaja o istini, nikada se neće ostvariti težnja ka njoj, a ako se ne pojave težnja i privlačenje, neće doći ni do voljnog čina i vanjske aktivnosti. Čovjekova budnost i njegova svijest o zbiljama postojanja i duhovnim savršenstvima čovjeka podrška su njegovom voljnom kretanju i duhovnom putovanju prema lijepom životu i ljudskom savršenstvu. Bogobojaznost, suzdržljivost i samonadzor i osjetljivost prema Božijim zabranama i šerijatskim zakonima, još su neki utjecajni faktori u čovjekovom dostizanju do krajnjeg savršenstva: Snabdijte se. A najbolja opskrba je bogobojaznost.[52] Prema časnom Kur’anu, saputništvo sa Uzvišenim Gospodarom je produkt i rezultat bogobojaznosti prema Bogu: Allah je uz bogobojazne.[53] Ovo zajedništvo i saputništvo sigurno je različito od onog uobičajenog zajedništva i saputništva koje Bog održava sa svim ljudima, pa čak i sa svim stvorenim: – On je s vama gdje god bili.[54]

Ova posebna pažnja prema bogobojaznima uzrokuje da oni uživaju posebnu Božiju pažnju i pred njima se jasnije i bolje otvaraju putevi stizanja do Boga: … ako se budete Allaha bojali, On će vam sposobnost darovati pa ćete istinu od neistine moći rastaviti.[55]

Ova Knjiga, u koju nema nikakve sumnje, Uputa je za bogobojazne.[56]

Pošto se kontinuitet ljudske egzistencije ne završava s ovosvjetskim životom i pošto je život nakon smrti i svijet Ahireta nastavak ljudske egzistencije, upoznavanje ovosvjetske egzistencije čovjeka i prikaz njegovog ovosvjetskog lika ni u kom slučaju se ne može smatrati potpunim prikazom njegovog identiteta. Prema tome, upoznavanje proživljenja i ahiretskog života čovjeka i njegovih egzistencijalnih dimenzija u ahiretskom stanju kao i saznanja o karakteristikama i kvalitetu življenja čovjeka u posljednjem životu, čine neophodan i komplementaran dio uobičajene antropologije. Bez dovoljno saznanja o ovim fenomenima, nikako se ne može govoriti o svestranom i sveukupnom spoznavanju čovjeka. Među izvorima saznanja o čovjeku, jedino se islamski religijski tekstovi bave ovom temom i mnogi ajeti i predaje odnose se na ovo pitanje. Ovi tekstovi osiguravaju veoma povoljne preduvjete za promišljanje i proučavanje naučnika.

Izvor: Ahmed Vaezi, Čovjek u islamu, Fondacija “Mulla Sadra”, Sarajevo, 2018, s perzijskog preveo: Sabahudin Šarić

[1] El-Išarat ve-t-tenbıhat, tom 3, str. 338.

[2] Motahhari, Morteza, Ensan-e kamel, str. 87.

[3] El-Ma’ide, 105.

[4] El-Mızan fı tefsıri-l-Qur’an, tom 6, str. 177–180.

[5] Al-Isrâ’, 7.

[6] Az-Zumar, 15.

[7] El-Džumu’a, 2.

[8] El-’Usulu mine-l-Kafı, tom 4, str. 52; Ova predaja se prenosi i kod Ehlisuneta (Kenzu-l-‘ummal, tom 7, str. 770)

[9] El-Inšikak, 6.

[10] El-Vaki’a, 11.

[11] El-Kamer, 54. i 55.

[12] Ali ‘Imran, 45.

[13] El-Enfal, 4.

[14] Ali ‘Imran, 163.

[15] Et-Tegabun, 16.

[16] El-Mudžadele, 11.

[17] El-Bekare, 156.

[18] El-Inšikak, 6.

[19] El-Hadid, 4.

[20] Biharu-l-envar, tom 90, str. 189.

[21] Ensan dar Qur’an, str. 74.

[22] El-Bekare, 165.

[23]  Ali ‘Imran, 76.

[24] El-Ma’ide, 13.

[25] El-Bekare, 222.

[26] El-Hudžurat, 9.

[27] Divan Šemsa Magribija, (749–809. po H), gazel broj 90.

[28] Ali ‘Imran, 185.

[29] Staza rječitosti, govor 21.

[30] El-En’am, 32.

[31] En-Nahl, 97.

[32] El-Enfal, 24.

[33] Yâ-Sîn, 70.

[34] Fâtir, 22.

[35] El-En’am, 122.

[36] El-Mızan fı tefsıri-l-Qur’an, tom 12, str. 366.

[37] Et-Tevbe, 128.

[38] El-Kehf, 6.

[39] Staza rječitosti, Pismo 45. Ovo pismo je h. Alija napisao Osmanu ibn Hunejfi.

[40] Ali ‘Imran, 154.

[41] El-Hašr, 19.

[42] Fâtir, 10.

[43] Lukmân, 27.

[44] I u nekim je predajama istaknuta posebna uloga čistog vjerovanja i njegovog intenziteta u približavanju čovjeka Gospodaru. Hazreti Ali, a.s., kaže: “Najbliži Bogu je onaj ko ima bolju vjeru.”

[45] El-Mudžedele, 11.

[46] En-Nahl, 97.

[47] Merjem, 76.

[48] Et-Talak, 11.

[49] Et-Tevbe, 77.

[50] Er-Rum, 10.

[51] Mızanu-l-hikme, tom 8, str. 113.

[52] El-Bekare, 197.

[53] El-Bekare, 194.

[54] El-Hadîd, 4.

[55] El-Anfâl, 29.

[56] El-Bekare, 2.