Oslanjanje na Boga

Oslanjanje na Boga (tevekkul) jedan je od stubova vjere. Tevekkul znači oslanjati se na Boga u svojim djelima. To je stanje vjernika koje nastaje kao učinak njegovog znanja o Bogu, Njegovim atributima i lijepim imenima.

Tevekkul je vrsta imanske povezanosti između čovjeka i Boga. Vjernik zna da je Allah obaviješten o potrebama svih ljudi i da je moćan da te potrebe zadovolji. Bog ljudima želi dobro, a također je prema njima dobar i samilostan te nije škrt. Uzvišeni osigurava svaku potrebu koju čovjek ima u skladu sa onim što je za njega dobro i korisno. Vjernik je uvjeren da se s njim ništa ne događa, a da to nije odredio Allah:

قُل لَّن يُصِيبَنَآ إِلَّا مَا كَتَبَ ٱللَّهُ لَنَا هُوَ مَوۡلَىٰنَاۚ وَعَلَى ٱللَّهِ فَلۡيَتَوَكَّلِ ٱلۡمُؤۡمِنُونَ

Reci: “Zadesit će nas samo ono što nam je Allah propisao. On je naš Zaštitnik. I na Allaha neka se, onda, vjernici oslanjaju.”[1]

Dakle, ukoliko Allah pomogne Svome robu, niko ga ne može nadvladati, a ukoliko Allah nekoga ponizi, niko mu ne može pomoći.

إِن يَنصُرْكُمُ اللَّهُ فَلَا غَالِبَ لَكُمْ  وَإِن يَخْذُلْكُمْ فَمَن ذَا الَّذِي يَنصُرُكُم مِّن بَعْدِهِ  وَعَلَى اللَّهِ فَلْيَتَوَكَّلِ الْمُؤْمِنُونَ

Ako vam Allah pomogne, niko vas neće moći pobijediti, a ako vas ostavi bez podrške, ko je taj ko vam, osim Njega, može pomoći? Na Allaha, onda, neka se oslanjaju vjernici![2]

Pravi vjernik samo Boga smatra istinskim činiocem, a sve ostale moći smatra ništavnim. Sve što postoji i dešava se – od Njega je. Vjerniku ništa mimo Boga ne donosi korist niti štetu i on se ne smije oslanjati ni na koga osim na Boga. I on sam, kao i drugi ljudi, pripada kategoriji osim Njega, što znači da niti se nada od drugog kakvoj koristi niti kakvoj šteti, niti sebe vidi nezavisnim činiocem u postizanju koristi ili čuvanju od štete:

وَلَا تَدۡعُ مِن دُونِ ٱللَّهِ مَا لَا يَنفَعُكَ وَلَا يَضُرُّكَۖ فَإِن فَعَلۡتَ فَإِنَّكَ إِذٗا مِّنَ ٱلظَّٰلِمِينَ

i, pored Allaha, ne moli se onome ko ti ne može ni koristiti ni nauditi, jer ako bi to uradio, bio bi od nepravednika.[3]

Uz ovakvo vjerovanje o Bogu i stvorenjima, vjernik se uvijek oslanja na Boga. Časni Poslanik, s.a.v.a., tevekkul definira ovako: Znati da stvorenja ne nanose štetu i ne donose korist, ne daju i ne uskraćuju, i ne nadati se ničemu od njih. Kada rob bude ovakav, radit će samo za Allaha, samo će se od Njega nadati, samo će se Njega bojati i samo će od Njega očekivati. E to je oslanjanje.”[4]

Da li je oslanjanje na Boga razlog da čovjek napusti djelo ili da bude nemaran prema njemu?

Bog je dobronamjeran prema ljudima i jedino je biće koje ima zbiljsku volju i moć. Postoje pojedinci koji zbog toga smatraju da se ne trebaju truditi, nego trebaju samo čekati na Božiju pomoć i Njegove blagodati, jer svakako nemaju slobodu volje ni nezavisnu moć. Ovaj stav nije ispravan. Oslanjanje na Boga obilježje je vjernika. Vjernik se oslanja na Boga zato što ima povjerenja u Njega. Imati povjerenja u Boga znači imati povjerenja u sve Njegove aspekte i sva Njegova određenja. Bog je htio da svijet bude utemeljen na postojanom poretku i ostvarenje svega odredio je upravo posredstvom uzroka tog poretka. Čovjek koji, pod izgovorom da se oslanja na Boga, ne želi koristiti činioce kojima se stiže do ciljeva kao da nije prihvatio Božiji zakon i kao da želi izaći iz okvira Bogom određenog poretka. Za takvog čovjeka ne možemo reći da se oslanja na Boga. Vjernik koji se oslanja na Boga predan je i pokoran pred svim Božijim zakonima i za stizanje do svakog cilja on priprema uzroke, istovremeno znajući da ni on sam i nijedan uzrok koji izabira nisu samostalni u svojim učincima. Učinak svega toga je u Božijoj moći i htijenju. Ako Bog bude želio, ti će činioci imati svoj željeni učinak, a ako On to ne bude htio, oni neće imati nikakvog učinka, štaviše, može se dogoditi i suprotno od očekivanog. Nakon što su objavljeni časni ajeti:

وَمَن يَتَّقِ ٱللَّهَ يَجْعَل لَّهُۥ مَخْرَجًۭا وَيَرْزُقْهُ مِنْ حَيْثُ لَا يَحْتَسِبُ

a onome ko bude bogobojazan, On će izlaz naći, i opskrbit će ga odakle se i ne nada[5] , skupina ashaba se zatvorila u kuće i posvetila ibadetu. Poslanik ih je pitao: “Šta vas je na to navelo?” Oni rekoše: “Budući da nam je opskrba zajamčena, posvetili smo se ibadetu.” On im reče: “Ko bude postupao tako, dova mu neće biti uslišana. Vaša je dužnost da tražite opskrbu!”[6]

Da li je oslanjanje na Boga nespojivo sa samopouzdanjem? ukoliko samopouzdanje bude u značenju vjerovanja u čovjekovu nezavisnost u znanju, moći i volji, bez sumnje, ono, kao takvo, nije prihvatljivo s tačke gledišta islamske etike. Sa islamskog stanovišta, nijedno biće nema nezavisno postojanje, znanje, moć ili volju. Niko, ni mi sami, ni oni koji se nalaze u našem okruženju, ne izlazi iz okvira Božije vlasti i niko nema nezavisan učinak u dešavanjima.

Dakle, i samopouzdanje i pouzdavanje u druge na ovakav način su nepoželjni. Međutim, ukoliko se pod samopouzdanjem misli na to da se čovjek zalaže i trudi kako bi doveo do aktuelnosti svoje potencijale, da se ne plaši prići teškim poslovima i da bude sposoban rješavati životna pitanja i probleme bez potrebe da se oslanja na druge, onda je riječ o lijepoj osobini. Porodica i odgojno-obrazovni sistem na ovaj način trebaju odgajati djecu da, u isto vrijeme kada su – u poređenju s drugima – sposobna, znaju i to da nijedna od tih moći i sposobnosti nije njihova i da nijedan njihov plan ili djelo ne mogu imati učinka bez Božije volje i moći.

Učinci oslanjanja na Boga

Oslanjanje na Boga donosi unutrašnji mir. Čovjek koji se oslanja na Boga s lahkoćom prihvata učinke svojih planova i djela zato što, ako su učinci njegovih djela u skladu s njegovim očekivanjima, vjeruje da se to desilo zato što je to za njega korisno, a ako pak bude suprotno od očekivanja, vjeruje da će i to osigurati njegove interese. Čovjek koji se oslanja na Boga nije uznemiren zbog budućnosti. Zbog toga sigurno i postojano pristupa planiranju i trudi se na putu ostvarivanja svojih ciljeva.

Imam Ali, a.s., kaže:“Temelj sigurnosti je oslanjanje na Boga.”[7]

Čovjek koji sa takvom sigurnošću i smirenošću prilazi poslu postat će moćan, bogat i poštovan. Imam Rida, a.s., kaže: “Ko želi biti najjači čovjek, neka se osloni na Allaha.”[8]

Imam Sadik, a.s., rekao je: “Zaista bogatstvo i omiljenost kruže, pa kada se domognu mjesta u kojem ima oslanjanja na Boga, tu se i nastane.”[9]

Oslanjanje na Boga tajna je uspjeha. Čovjek koji se oslanja na Boga je uspješan, sretan i ispunjen radošću. Hazreti Ali, a.s., kaže: “Ko se pouzda u Allaha, On mu pokaže radost, a ko se osloni na Njega, On mu zadovolji potrebe.”[10]

Čovjek koji se oslanja na Boga ne strepi za budućnost, ne plaši se siromaštva i nemoći te zbog toga ne uskraćuje svoju pomoć drugima. Najvažniji učinak oslanjanja na Boga je stjecanje Božije ljubavi. Bog voli one ljude koji se na Njega oslanjaju:

 إِنَّ اللَّهَ يُحِبُّ الْمُتَوَكِّلِينَ

Allah zaista voli one koji se oslanjaju na Njega.[11]

On također ispunjava njihove potrebe:

وَمَن يَتَوَكَّلْ عَلَى اللَّهِ فَهُوَ حَسْبُهُ

 onome koji se na Allaha oslanja On je dovoljan.[12]

Razine oslanjanja na Boga

Oslanjanje na Boga plod je spoznaje Boga i vjerovanja u Njegovo znanje, moć i milost. Budući da vjerovanje u Boga ima svoje razine, isto tako i oslanjanje ima razine. Čovjek koji nema čvrsto vjerovanje u Božije znanje, moć i dobrohotnost, ako vidi vanjske činioce potrebne za stizanje do cilja, on će se poslužiti njima, zaboravljajući da ti činioci nemaju apsolutno nikakvog učinka i da ga – ukoliko to Allah ne bude htio – ne mogu dovesti do njegovog cilja. Isti ovi ljudi, kada vide da ovi činioci nisu dostupni, okreću se Bogu, tražeći pomoć od Njega.

Ovakvi pojedinci, kada nemaju dovoljno jakog poticaja za postizanje određenog cilja, umjesto korištenja vanjskih uzroka hvataju se za ljubav i milost Božiju. Naprimjer, kada je riječ o Budućem svijetu, takvi ljudi – zato što ne vjeruju u onosvjetsku nagradu i kaznu – ne trude se da se izbave od kazne i zasluže nagradu, nego srce vežu za Božiju milost i dobrotu, a ni to, naravno, nije zbog iskrenog vjerovanja, već zbog lijenosti. Međutim, oni koji su uvjereni u Božije znanje, moć i milost, oni se oslanjaju na Boga. Ako im je ta uvjerenost očvrsnula i srcem su uvidjeli da Allah ima takve atribute, te se u svojim djelima oslanjaju na Njega, oni su i zadovoljni učincima svojih djelovanja.

U predajama je ukazano na to da oslanjanje na Boga ima razine. U jednoj predaji sedmi Imam, Musa ibn Džafer, a.s., objašnjava jednu razinu oslanjanja. Naime, kada su ga upitali u vezi sa kur’anskim ajetom: Onome koji se na Allaha oslanja On je dovoljan, rekao je: “Oslanjanje na Allaha ima stepene. Jedan od njih je da se oslanjaš na Allaha u svim svojim poslovima, pa da budeš zadovoljan šta god da učini s tobom, znajući da ti On neće uskratiti dobro ni koristi, i znajući da je to Njegova naredba. Pa osloni se na Allaha prepuštajući mu to i uzdaj se u Njega u tome i u svemu drugom.”[13]

U knjizi Četrdeset hadisa Imam Homeini ovu predaju objašnjava na gnostički način.[14]

Izvor: Mohammad Fathali Hani, Temelji islamske etike, sv.1., Fondacija „Mulla Sadra“, 2016., s perzijskog preveo Ertan Basarik

[1] Et-Tevbe, 51.

[2] Alu ‘Imran, 160.

[3] Junus, 106.

[4] Mızanu-l-hikme, sv. 10, str. 676.

[5] Et-Talak, 2. i 3.

[6] Mızanu-l-hikme, sv. 10, str. 687.

[7] Isto, str. 681.

[8] Isto.

[9] Mızanu-l-hikme, sv. 10, str. 681.

[10] Isto.

[11] Alu ‘Imran, 159.

[12] Et-Talak, 3.

[13] Usulu Kafı, sv. 2, str. 70.

[14] Šarhe ćehel hadis, str. 213.