Odnos između Boga i čovjeka i načini spoznaje Boga

Islamski moral uređuje različite čovjekove relacije i odnose s njim samim, sa Bogom i sa okruženjem. U islamskom moralu učimo kako da naše ponašanje u vezi s Bogom, sobom i okruženjem učinimo navikom, da bismo postigli pohvalna postojana svojstva, ostvarili prikladno ljudsko savršenstvo te na taj način stigli do krajnjeg cilja zbog kojeg smo stvoreni, to jest do blizine Božije, vječnog smiraja i blaženosti.

Primarni i najvažniji odnos i relacija jeste čovjekov odnos sa njegovim Stvoriteljem. Svaki odnos temelji se na stranama toga odnosa. U svakom odnosu postoje najmanje dvije strane, pa tako i u relaciji čovjek – Bog postoje dvije strane. U nekim odnosima jedna strana je aktivna a druga pasivna. Naprimjer, u odnosu čovjeka sa stvarima u okruženju čovjek je aktivna a stvari su pasivna strana odnosa. Neke su pak relacije obostrane, što znači da su obje ili više strana istovremeno i aktivne i pasivne. Korelacija među ljudima pripada ovoj kategoriji odnosa. To znači da se svaki čovjek u društvenim relacijama suočava s drugim ljudima koji su, poput njega, također aktivni. Oni istovremeno padaju pod njegov utjecaj i utječu na njega.

Korelacija među ljudima razlikuje se od relacije čovjeka sa stvarima u tome što je utjecaj stvari na ljude nehotičan i nesvjestan, dok je međusobno utjecanje ljudi jednih na druge svjesno i hotimično. Stoga se stvari ne mogu smatrati aktivnim. Postoji još jedna vrsta relacije u kojoj jedna strana nikada nije pasivna. Odnos između Boga i čovjeka je takav. Analiza ove relacije i njene kakvoće u velikoj mjeri se vrši u raspravama svjetonazora.

U svjetonazoru se razmatra stvaralačka relacija između čovjeka i Boga. U toj relaciji čovjekova volja i svijest nemaju nikakav utjecaj. Stvaralačka relacija čovjeka i Boga predstavlja relaciju između Stvoritelja i stvorenja: Stvoritelja Koji je apsolutno savršenstvo i stvorenja koje je potpuna potreba, a voljom njegovog Stvoritelja u njemu su položene brojne pripravnosti. Ova vrsta relacije Stvoritelja i stvorenja nije svojstvena samo čovjeku. Svemu što je stvoreno Bog je Stvoritelj, cijeli svijet ima potrebu za Bogom, a Bog je apsolutno nezavisan.

Sljedeća vrsta odnosa koji postoji između čovjeka i Boga veže se za čovjekovu svijest i volju. Da je čovjek biće bez svijesti i volje, ne bi se ostvarila takva relacija. Ovu relaciju nazvat ćemo “spoznajnom relacijom”, jer ishodište svih relacija ove kategorije jeste čovjekova spoznaja o Bogu. Čovjekova spoznaja o Bogu rezultat je rasprava o načelima akaida, što se ustvari veže za teorijski razum.

Čovjekova spoznaja iz dvaju aspekata zavisi od njegovih voljnih djela:

  1. ona proizlazi iz nekih voljnih djela, koja ćemo označiti kao utjecaj voljnih djela na spoznaju;
  2. neka čovjekova djela koja se tiču njegove relacije s Bogom nalaze se pod utjecajem spoznaje koju možemo nazvati “utjecaj spoznaje na djela”.

Utjecaj voljnih djela na spoznaju

Čovjekova spoznaja o Bogu je dvojaka: prirodna (fitri), koja nije stečena, i stečena. Bog je čovjeka stvorio na takav način da on po prirodi ima spoznaju o Njemu. Štaviše, stvorio ga je takvim da teži robovanju Bogu. Čovjekova priroda iziskuje da, zajedno sa svim česticama koje su stvorene, on bude svjestan Božijeg postojanja i da teži Bogu.

Časni Kur'an potvrđuje čovjekovu prirodnu svijest o Bogu:

وَإِذْ أَخَذَ رَبُّكَ مِن بَنِي آدَمَ مِن ظُهُورِهِمْ ذُرِّيَّتَهُمْ وَأَشْهَدَهُمْ عَلَىٰ أَنفُسِهِمْ أَلَسْتُ بِرَبِّكُمْ  قَالُوا بَلَىٰ  شَهِدْنَا  أَن تَقُولُوا يَوْمَ الْقِيَامَةِ إِنَّا كُنَّا عَنْ هَٰذَا غَافِلِينَ ‎‏ أَوْ تَقُولُوا إِنَّمَا أَشْرَكَ آبَاؤُنَا مِن قَبْلُ وَكُنَّا ذُرِّيَّةً مِّن بَعْدِهِمْ  أَفَتُهْلِكُنَا بِمَا فَعَلَ الْمُبْطِلُونَ

I kad je Gospodar tvoj iz kičmi Ademovih sinova izveo potomstvo njihovo i zatražio od njih da posvjedoče protiv sebe: “Zar Ja nisam Gospodar vaš?” – oni rekoše: “Jesi, mi svjedočimo” – i to zato da na Sudnjem danu ne reknete: “Mi o ovome ništa nismo znali” Ili da ne reknete: “Naši preci su prije nas druge Allahu ravnim smatrali, a mi smo pokoljenje poslije njih. Zar ćeš nas kazniti za ono što su lažljivci činili?” [1]

Iz ovih ajeta razumije se da je Allah od svih ljudi uzeo priznanje da im je On Gospodar. Ovo uzimanje priznanja od svih ljudi znači da su svi ljudi, u skladu sa onim što iziskuje poseban način na koji su stvoreni kao vrsta, svjesni Božijeg postojanja i gospodarenja. Ako kod svih ljudi postoji ovakva prirodna svijest, kako je onda moguće da neki od njih poriču Božije postojanje i Njegovo gospodarenje te da drugi sumnjaju u Njegovo postojanje?

Na ovo pitanje može se odgovoriti da čovjek pored prirodne spoznaje i sklonosti prema Bogu ima i drugih sklonosti. Sklonost osjetilnim užicima također je prirodna te se pažnja koju čovjek usmjerava prema osjetilnim pojavama također ubraja u odlike njegove bıti. Uvijek kada čovjek pretjera u pridavanju pažnje materijalnim pojavama i u sklonostima ka osjetilnim užicima, njegova priroda (fitret) biva pokrivena i on zanemaruje svoju prirodnu svijest. Bog je čovjeku dao razum kako bi mu u takvim prilikama bio vodič. Razumom čovjek može izbjeći nedoumice i vratiti svoju prirodnu svijest.

Kada se čovjekova spoznaja o Božijem postojanju i Njegovim atributima postigne putem univerzalnih pojmova i racionalnih argumenata, to je stečena spoznaja. Da bi se stekla stečena spoznaja, potrebno je voljno kretanje kojim će se spoznati zbilja. Jedan od aspekata povezanosti morala sa spoznajom Boga leži upravo tu. Stečena spoznaja zavisi od čovjekovih voljnih djela, a etika ima dužnost da predstavi dobra i ispravna djela i da ih razdvoji od loših i neispravnih. Kakva je onda moralna dužnost čovjeka u vezi sa djelima koja ostavljaju traga na stečenu spoznaju?

Spoznaja Boga kao moralna nužnost

Kao što smo saznali, moral uređuje čovjekove relacije na način koji ga dovodi do savršenstva. Također smo naučili da opisivanje djela dobrim i zlim zavisi od njihove uloge u stizanju do savršenstva. Djelo koje ima pozitivnu ulogu, to jest približava čovjeka savršenstvu, ispravno je i dobro, a djelo koje čovjeka udaljava od savršenstva, neispravno je i loše. Prema tome, iz moralnog aspekta neophodno je uložiti napor da bi se spoznao Bog iz sljedećih razloga:

1.Kao prvo, spoznaja čovjekovog savršenstva zavisi od spoznaje Boga. Čovjekovo savršenstvo je u dosezanju blizine Božije. Pa kako se onda ovo savršenstvo uopće može spoznati bez prethodnog spoznavanja Boga? Čovjekovo savršenstvo predstavlja najveći stepen spoznaje Boga. Najveći stepen spoznaje Boga koji je čovjeku moguć predstavlja njegovo krajnje savršenstvo. Poslanici su imali ovaj stepen spoznaje o Bogu i Njegovim atributima. Monoteističke religije upoznavaju čovjeka s putem za stizanje do ovog stepena, putem koji se pruža u smjeru ukrašavanja duše i izvršenja djela koja odgovaraju čovjekovim moćima i savršenstvima. To je put koji oslikava ljudske vrline i koji relacije i djela ljudi uređuje na takav način da većina, štaviše svi ljudi, imaju mogućnost stizanja do krajnjeg savršenstva radi kojeg su stvoreni.

2.Za prepoznavanje dobrote i ispravnosti djela potrebna je spoznaja njihovih posljedica i učinaka u odnosu na istinski i osnovni cilj. Dakle, bez upoznavanja cilja ne postoji ni mogućnost moralne procjene djela. Jedno djelo u odnosu na jedan cilj ima pozitivnu vrijednost, ali u odnosu na drugi cilj ima negativnu vrijednost. Da bismo prepoznali istinsku vrijednost djela, moramo prepoznati istinski i primarni cilj. Naprimjer, stjecanje većeg ličnog dohotka i na taj način osiguravanje materijalnog blagostanja porodice jedna je od dužnosti glave porodice. U skladu s tim, svako djelo koje omogućuje ostvarenje ovog cilja u odnosu na njega ima pozitivnu vrijednost. Međutim, ukoliko jedno djelo poveća primanja porodice, ali nanese štetu njihovoj ljudskoj časti, da li se može smatrati da takvo djelo ima pozitivnu vrijednost? Ovdje je potrebno napraviti poređenje između ovih dvaju ciljeva i vidjeti koji od njih je preči od drugog i koji je primaran.

Materijalno blagostanje je uvjet u kojem čovjek ima više prilika i mogućnosti za razmišljanje i ibadet. Dakle, materijalno blagostanje je dobro sredstvo za ostvarenje čovjekovog cilja. Međutim, ako ovo sredstvo postane prepreka ostvarenju drugog cilja, ono onda neće biti poželjno. Zašto? Zato što je ljudska čast primarni cilj i on se ne smije žrtvovati zarad sekundarnog cilja, koji ima ulogu sredstva. Spoznavanjem primarnog cilja, to jest čovjekove časnosti, možemo s lahkoćom odgovoriti na gornje pitanje i reći da djelo koje nanosi štetu čovjekovoj časti, čak i kada bi osiguralo i najveće stepene materijalnog blagostanja, nema pozitivnu vrijednost. Spoznaja čovjekovog krajnjeg cilja pruža mogućnost klasificiranja sekundarnih ciljeva i čini nas sposobnim da odmjerimo vrijednost svakog djela u odnosu na srednje ciljeve i krajnji cilj.

Naravno, čovjek ne može sagledati učinke i posljedice svih djela. Stoga je za prepoznavanje puta, osim oslanjanja na moralnu savjest, potrebna i Božija uputa, a Bog je Svoje poslanike upravo zarad toga i poslao ljudima.

3.Prepoznavanje puta, to jest prepoznavanje puta kojim se stiže do savršenstva, zahtijeva spoznaju istinskog upućivača. Bez spoznaje poslanika ni put stizanja do savršenstva neće moći biti spoznat u cijelosti. Dakle, drugi razlog neophodnosti spoznaje Boga jeste neophodnost spoznaje poslanstva i Božijih poslanika. Bez spoznaje Boga i Njegovih atributa mudrosti i dobrote neće biti spoznato ni poslanstvo, niti će potraga za spoznajom istinskog poslanika biti smislena. To znači da je spoznaja Boga, u smislu spoznaje Njegovog postojanja i Njegovih atributa, sa stanovišta etike ispravna, dobra i nužna, štaviše svi ljudi imaju mogućnost ove spoznaje.

Ono što smo dosad kazali jasno pokazuje da je racionalno promišljanje o Bogu i Njegovim atributima iz moralnog aspekta neophodno. Upravo ovo možemo smatrati razlogom za pokretanje i poticanje i sebe i drugih da postižemo spoznaju o Bogu. Međutim, istinski razlog čovjekove sklonosti spoznaji Boga u određenoj mjeri je precizniji i suptilniji. Korijen i uzrok čovjekove sklonosti spoznaji Boga jeste njegova želja za savršenstvom. Čovjek po svojoj prirodi želi savršenstvo, i to najbolje savršenstvo. Jedno savršenstvo bez kojeg je nemoguće postići bilo koje drugo savršenstvo jeste savršenstvo znanja. Čovjek po svojoj prirodi želi spoznati sebe i druga bića. Ova prirodna želja navodi ga da se okrene ka spoznaji istinskog uzroka postojanja. Spoznajom ovog uzroka čovjek želi otkloniti od sebe neznanje i postići savršenstvo. Sve dok čovjek ne poznaje uzrok svoga postojanja i postojanja ostalih bića, pati zbog manjkavosti vlastitog znanja i svoje savršenstvo vidi neostvarenim.

Dakle, čovjekova želja za spoznajom Boga posljedica je njegove želje za savršenstvom. Uz ova objašnjenja shvatili smo dvije stvari. Prvo, razlog čovjekove želje za spoznajom jeste njegova želja za savršenstvom, a drugo, i povodi koje smo prije naveli zavise od čovjekove prirodne odlike da ima želju za savršenstvom. Čovjek, otuda što želi savršenstvo, želi spoznati krajnje savršenstvo i krajnji cilj i trudi se da izvaga dobro i zlo u svojim djelima te da nađe put stizanja do savršenstva.

Dvije vrste stečene spoznaje

Rekli smo da je iz moralnog aspekta neophodno nastojanje da se spozna Bog. Dakle, sa stanovišta morala, neophodno je činiti posebna voljna djela koja okončavaju spoznajom Boga. Treba obratiti pažnju na činjenicu da su voljna djela koja dovode do spoznaje Boga dvovrsna, tj. stečena spoznaja Boga moguća je na dva načina.

Prvi način spoznaje Boga

Prvi način spoznaje Boga je da se čovjek dobro upozna s teologijom i filozofijom. Upoznavanje sa argumentima koji dokazuju Božije postojanje i Njegove atribute povod je da se očuva prirodna spoznaja. Čovjek koji poznaje ove argumente, razvijajući i jačajući čvrsto uvjerenje u Boga, ostaje postojan pred sumnjama. Teološki argumenti logički okončavaju nužnim zaključkom, tj. zaključkom o “Božijem postojanju i o Njegovim atributima”. Međutim, da li će svako ko poznaje ove argumente biti i vjernik i pobožan? Odgovor je odričan zato što su čovjekove presude podložne utjecajima različitih činilaca. Jedan od njih jeste logično sagledavanje stvari. Međutim, postoje i drugi činioci koji rezultate logičnog sagledavanja stavljaju pod svoj utjecaj. Nekada čovjek usljed činilaca kao što su psiha i okruženje ne uvažava rezultate tog logičnog sagledavanja. U činioce koji pripadaju čovjekovom okruženju i koji utječu na čovjekov sud ubrajaju se i naslijeđene doktrine (akaid) i mentalni šabloni.

Ljudsko društvo čuva prihvaćene doktrine i stavove te prihvata one pojedince i skupine koji ih potvrđuju i dodjeljuje im društvene povlastice. Pojedinci koji se suprotstavljaju zvaničnoj doktrini, koju društvo baštini, nisu prihvaćeni u društvu i gube društvene položaje i povlastice. Strah od odbačenosti iz društva te gubljenja društvenog prihvatanja i položaja uzrokuju zanemarivanje logičnih i racionalnih procjena. Uvijek kada je rezultat logičnog razmatranja oprečan općeprihvaćenim doktrinama u društvu, u njega se počne sumnjati i on se, uz različite izgovore, odbacuje. Doktrina koja obavezuje i ograničava uvijek se suočava s protivljenjem strasti i prohtjeva duše. Duša koja teži apsolutnoj slobodi i želi slobodno udovoljiti vlastitim životinjskim porivima strepi od ograničenosti i svako uvjerenje koje poziva na suzdržanost pred prohtjevima i željama smatra smetnjom na svome putu:

بَلْ يُرِيدُ ٱلْإِنسَٰنُ لِيَفْجُرَ أَمَامَهُ

 (Čovjek ne sumnja u proživljenje) Ali, čovjek želi (slobodno i bez bojazni od suđenja na Sudnjem danu) griješiti dok je živ.[2]

Isto tako, neke doktrine (vjerovanja) čovjeka pozivaju da čini nešto što nije u skladu s njegovom ravnodušnošću. Zato ljudi pružaju otpor doktrinama koje obavezuju, ograničavaju i u suprotnosti su sa mentalnim šablonima. Ako ta doktrina bude imala čak i najjaču racionalnu i argumentiranu potporu, neće je prihvatiti oni koji se odaju strastima. Štaviše, da bi bila prihvaćena, pored zdrave duše potreban je i određeni stepen borbe protiv vlastite duše. Ako čovjek iz svoga srca i uma odstrani prepreke prihvatanju istine i prihvati rezultate racionalnih argumenata, kao takav stao je na prvu stepenicu spoznaje Boga. To stepenište je visoko koliko i Nebesa, a broj stepenica je nemoguće utvrditi jer nikome nije dokučiva Božija beskrajna uzvišenost.

Kako se uspinjati ovim stepeništem te da li stjecanje znanja i osmišljavanje novih teoloških argumenata može u tome pomoći ljudima koji teže ka Bogu? Teološki dokazi su poput mostova izgrađenih nad rijekama. Jedna obala je nevjerovanje i idolatrija, a druga obožavanje i monoteizam. Onaj koji krene zdravim i jakim mostom prešao je s jedne obale rijeke na drugu te nema potrebe za drugim mostovima. Svaki most pomogne nekolicini da pređu na drugu obalu rijeke, a kada već pređu, nemaju više potrebe za mostovima, makar ih bilo na hiljade. Nije racionalno vraćati se kada se već pređe preko mosta da bi se prešlo i preko drugog. Mostovi nisu ništa drugo do prelazi i sredstvo, a ne cilj. Čovjek koji prelazi preko mosta mora nastaviti svojim putem, a ne vraćati se i razmišljati o mostu, njegovoj konstrukciji i ljepoti. Naravno, moguće je da oni koji su kušali užitak i vrijednost prelaska preko rijeke i vidjeli ljepote obale monoteizma pozivaju i druge prema sebi i bodre ih na prelazak mosta, ali to nije u značenju zaustavljanja putovanja.

Drugi način spoznaje Boga

Istinska spoznaja Boga – spoznaja koja je u granicama čovjekove moći – nije u značenju obuhvatanja jednog pojma umom, već u značenju Božije emanacije čovjekovom razumu. Dakle, to je spremnost da nam se Bog očituje, inače, čovjekov slabašni razum nije u stanju da Ga spozna.

Imam Zejnulabidin, a.s., u svojim šaputanjima sa Uzvišenim Bogom kazuje: “Spoznah te Tobom, Ti si me uputio na Sebe i pozvao si me k Sebi, i da Te ne bi, ne bih spoznao ko si.”[3]

Bog je čovjekovoj prirodi učinio imanentnom spoznaju o Stvoritelju, dajući njegovom umu sposobnost shvatanja teoloških argumenata kako bi on, koristeći se njima, sačuvao i razvio svoju prirodnu spoznaju. Teološki argumenti pred čovjekom otvaraju put postizanja savršenstva spoznaje o Bogu, ali se nastavak puta dešava na drugačiji način. Da bi pripremio teren kako bi Bog njegovo srce i um obasjao spoznajom Njega, čovjek mora činiti djela koja mu je Bog rekao da čini. Spoznaja Boga je preduvjet za robovanje i poslušnost Bogu, a oni uzrokuju rast spoznaje o Bogu. Djelovanje u skladu s Gospodarovom naredbom čisti i daje sjaj ogledalu čovjekove duše, pripremajući je za primanje svjetlosti spoznaje Gospodara.

U časnom Kur’anu Uzvišeni Bog vjerovanje i dobra djela predstavlja uzrokom izlaska iz tame na svjetlost spoznaje:

رَّسُولٗا يَتلُواْ عَلَيكُم ءَايَٰتِ ٱللَّهِ مُبَيِّنَٰتٖ لِّيُخرِجَ ٱلَّذِينَ ءَامَنُواْ وَعَمِلُواْ ٱلصَّٰلِحَٰتِ مِنَ ٱلظُّلُمَٰتِ إِلَى ٱلنُّورِ

Poslanika, koji vam Allahove ajete jasne kazuje, da bi iz tmina na svjetlo izveo one koji vjeruju i dobra djela čine.[4]

Isto tako, časni Poslanik, s.a.v.a., kaže: “Ko radi u skladu sa onim što zna, Allah će ga podučiti i onome što ne zna.”[5]

Neki komentatori 282. ajet sure Bekare uzeli su upravo u ovom značenju. U tom ajetu Uzvišeni Allah kaže:

وَاتَّقُوا اللَّهَ  وَيُعَلِّمُكُمُ اللَّهُ

I čuvajte se Allaha (Njegove kazne), a Allah vas uči.

Allame Tabatabai u El-Mızanu ovakvo značenje smatra suprotnim nastavku ovog ajeta, međutim u komentaru istog ajeta kaže: “Iako se ovo značenje ne slaže sa nastavkom ajeta, i Knjiga i Sunnet upućuju na ispravnost ovog stava.” Bude li čovjek pokorni rob Božiji, bude li mu istinsko robovanje životni put, bude li govorio sa svojim Gospodarom na način kako to On voli i bude li svoja djela uskladio sa Njegovim naredbama i zadovoljstvom, osjetit će Božije prisustvo i vidjet će da je On svugdje prisutan. Prisutno znanje o biti i atributima Božijim dar je koji Allah daje kao nagradu za čovjekova dobra djela. Najuzvišeniji stepen ove čiste i jasne spoznaje možemo vidjeti kod bezgrješnih imama, a.s. Tu je riječ o uzvišenom stepenu na kojem se rob obraća Gospodaru riječima: “Slijepo je oko koje Te ne vidi.” Na ovom stepenu spoznaje Bog je najjasnija zbilja i u Njegovo postojanje ne postoji nikakva sumnja. Samo je On Istina, a sve drugo je ništavno. Na ovom stepenu spoznaje između Boga i roba ne može se postaviti nikakvo posredništvo, jer od Njega nije ništa jasnije da bi moglo biti posrednik u spoznaji.

U jednoj dovi se kaže:“Bože, moje obraćanje tragovima udaljava susret, zato učini da Ti budem u službi kako bih stigao do Tebe. Kako da ukaže na Tebe ono što u svome postojanju zavisi od Tebe?! Zar osim Tebe postoji nešto što je toliko očito da bi Te otkrivalo? Kada si to bio skriven, da bi imao potrebu za dokazom koji upućuje na Te?! Kada si bio dalek da bi tragovi spajali s tobom? Slijepo je oko koje ne vidi da ga uvijek motriš!”

Spoznajni kapacitet čovjeka tako je velik da on ostavlja postrani sve posrednike i razdire sve zastore kako bi stigao ususret Gospodaru. Stizanje na tu razinu nemoguće je bez proviđenja Božijeg, jer On je Taj Koji se treba otkriti Svome robu. Rob koji je u sebi pripremio teren za ovo savršenstvo išće od svoga Gospodara riječima: “Bože, podari mi potpunu posvećenost Tebi i obasjaj mi vid srca svjetlošću gledanjem u Te, tako da oči srca razderu svjetlosne zastore i spoje se s vrelom veličine i da nam se duše povežu sa Tvojom veličanstvenom svetošću.”

Uništavanjem zastora postaje moguć susret sa Gospodarom i biva uslišana dova evlije koji se obraća svome Gospodaru: “Bože moj, zbilja od Tebe tražim zadovoljstvo nakon odredbe i išćem ugodnost nakon smrti i užitak gledanja u Tvoje plemenito lice.“ [6]

Zahvaljujući uslišenju ovih dova, Božije evlije mogu reći: “Ne obožavam gospodara kojeg nisam vidio.”[7]

Ili pak tvrditi:

“Nisam vidio ništa, a da s tim, prije toga i u tome nisam vidio Allaha.”

Kao što smo rekli, stizanje do ovog visokog stepena u robovanju i spoznaji moguće je isključivo putem djela. Dobro djelo i istrajnost u njemu s vremenom povećavaju spoznaju, i što iskrenost u djelima bude veća, to je čovjekov kapacitet za spoznaju veći. Nasuprot tome, ružno djelo donosi tamu i odnosi spoznaju u toj mjeri da čak i prirodnu spoznaju prekriva slojem prašine grijeha. Bog je najjasnija zbilja, a ako postoji neki nedostatak, on je u našim očima, koje je prekrila prašina.

“Ti nisi skriven od Svojih stvorenja, već su im njihova djela Tebe sakrila.”[8]

Dakle, drugi način spoznaje Boga nazivamo “spoznajom dobrim djelima”. Dobro djelo je ono djelo koje bude imalo dvije osobine:

  1. da osigurava ljudske interese, odnosno da u tom činu bude neka korist, poput govorenja istine i čuvanja amaneta koji ljudima osiguravaju koristi, pri čemu su sami činovi govorenja istine i čuvanja amaneta – bez obzira s kojom namjerom bili izvršavani – bolji od laganja i iznevjere amaneta;
  2. da se čini s namjerom postizanja Božijeg zadovoljstva.

Ove dvije osobine grade tijelo i dušu djela. Prva osobina – da djelo bude korisno – predstavlja tijelo djela, dok je druga – da ono bude s namjerom postizanja Božijeg zadovoljstva – duša djela. Ako čovjekovo djelo bude imalo obje ove osobine, ono će, kao takvo, čovjeka činiti bližim savršenstvu. Dobro djelo uvijek jača vezu između čovjeka i Boga. Namjera postizanja Božijeg zadovoljstva uvjet je prihvatanja namaza, a čovjekov interes je u obavljanju namaza i stoga je Allah i naredio to djelo. Dakle, namaz predstavlja dobro djelo koje vezu između Boga i čovjeka čini čvršćom. Namaz može obavljati čovjek koji je spoznao Boga i on predstavlja spoznajnu relaciju između čovjeka i Boga. Međutim, nisu sva dobra djela poput namaza, da namjera bude uvjet njihove ispravnosti. Naprimjer, čuvanje amaneta neophodno je za sve ljude, a iz moralnog aspekta je pohvaljeno. S druge strane, iznevjeriti amanet je nešto što je nepoželjno. Niko nema pravo da iznevjeri amanet samo zato što ne može imati namjeru postizanja Božijeg zadovoljstva u vezi s njim. Neizostavan učinak ovakvih dobrih djela jeste jačanje relacije čovjeka s drugima.

Čovjek od povjerenja jača svoju vezu s drugim ljudima, potičući osjećaj povjerenja kod drugih ljudi, a istovremeno, ako čuva povjereni amanet zarad postizanja Božijeg zadovoljstva, pored jačanja relacije s drugim ljudima, on jača i relaciju sa svojim Gospodarom. Jedan od puteva spoznaje koja dovodi do javljanja prisutne spoznaje Boga jeste dobro djelo. Dobro djelo je, gledajući iz jednog aspekta, samo po sebi spoznajna relacija između čovjeka i Boga, jer bez spoznaje Boga nema ni mogućnosti za dobro djelo, a s druge strane, ono jača čovjekovu spoznaju o Bogu. Mi trenutno govorimo o ovom drugom aspektu, a o prvom ćemo govoriti u raspravama koje poslije dolaze na red.

Dobri robovi Božiji pod utjecajem iskrenog prakticiranja religijskih obaveza i činjenjem dobrih djela uspijevaju postići stepen spoznaje na kojem percipiraju Božije prisustvo u svemu stvorenome, ostvarujući prisutnu spoznaju o Božijim atributima.

Spoznaja dobrih robova o Bogu i njihova bliskost sa Gospodarom razlog su da oni mogu vidjeti zbilje koje su drugim ljudima skrivene. Ovaj uvid proističe iz njihovog neuništivog jekina (sigurnog znanja) o Bogu. U predaji se kaže da je jednoga dana nakon namaza časni Poslanik, s.a.v.a., ugledao mladića blijeda lica, veoma mršava, slabašna tijela, a oči mu bijahu upale u duplje. Poslanik se s njim pozdravi pa ga upita: “Kako si osvanuo?” On reče: “U stanju jekina.” Poslanik reče: “Svaki jekin ima svoj znak, a koji je znak tvoga jekina?” Mladić odgovori: “O Allahov Poslaniče, moj me je jekin učinio tužnim, učinio je da noći bdijem, a danju da od posta trpim žeđ i da se prođem gledanja onoga što je na Ovome svijetu. Kao da gledam Božiji Arš kako je spreman za poravnanje računa, a stvorenja su proživljena na Dan suda i ja se nalazim među njima. Kao da vidim Džennetlije kako uživaju naslonjeni na divanima, upućujući jedni drugima pohvale. I kao da gledam Džehennemlije kako se u vatri muče i vrište; kao da sada čujem huku ognja kako mi u ušima zuji.” Poslanik reče: “Ovo je rob kojem je Allah osvijetlio srce svjetlom vjerovanja.” Zatim mu se obrati riječima: “Ostani u tom stanju!” Mladić reče: “O Allahov Poslaniče, traži od Boga da pored tebe poginem kao šehid.” Poslanik uputi dovu Allahu i nemalo zatim u jednoj od Poslanikovih borbi pao je kao šehid.[9]

Utjecaj voljnog djela na spoznaju sagledali smo na dva načina:

  1. Učenje teoloških argumenata predstavlja voljno djelo. Čovjek se svojom voljom okreće teologiji i filozofiji. Iz moralnog i religijskog aspekta, upoznavanje s teološkim argumentima ima pozitivnu vrijednost i nekada iz religijskog aspekta predstavlja i obavezan čin. Spoznaja čovjekovog savršenstva, spoznaja puta kojim se stiže do savršenstva te spoznaja onoga koji vodi ka savršenstvu nisu moguće bez spoznaje Boga.
  2. Dobra djela su voljna i povod su da se čovjek približi Allahu, što znači da ga vode savršenstvu. Savršeniji čovjek ima veću spremnost da mu Allah uveća njegovu spoznaju.

Utjecaj spoznaje na voljna djela

Voljna djela čovjeka su djela koja imaju cilj. To znači da čovjek zarad stizanja do određenog cilja voljno čini neko djelo. Čovjekovi ciljevi također su međusobno povezani. Mnoga djela i ciljevi dobijaju smisao tek kad se povežu s drugim ciljevima. Baščovan svakodnevno satima radi u bašči: potkresuje, održava cvijeće i stabljike voćki, tokom cijele godine ulaže napor i trpi neugodni rad s trnjem, granjem i drvećem. On sve to što čini – čini voljno, a cilj zalaganja je plod i rod cvijeća i voćki. Međutim, zbog čega baš da izabere rod voćki i rascvjetanost cvijeća? Da li će ovo djelo biti suvislo bez postojanja nekog drugog cilja? Bez ikakve sumnje, ukoliko cilj svih ovih nastojanja bude drveće koje daje gorke i otrovne plodove i širi užasan i opor miris, stvarajući ružnu sliku kod posmatrača, to će biti nesuvisli napor i mnogi će kazati da on ulaže uzaludan i nerazuman trud. Ali ukoliko baščovan kaže da će dobiti značajan novac za voće koje bude rodilo, niko neće smatrati da mu je trud bio uzaludan, jer je zarada itekako racionalno djelo i suvisao cilj. A zašto kupci skupo plaćaju gorko voće? Ako kupci kažu da ovo voće liječi teško izlječivu bolest i da industrija lijekova nudi visoku cijenu za otkup tog voća, dali su razuman odgovor. Njihovo djelo dobija smisao i cilj postaje racionalan.

Dakle, sva su djela, u skladu s ciljevima kojima su vođena, opravdana i racionalna. U navedenom primjeru, ako liječenje bolesnih, kao racionalan cilj, ne bi postojalo, sva bi nastojanja baščovana, kupaca i farmaceuta bila uzaludna i besciljna. Ovim primjerom želi se ukazati na međusobnu povezanost ciljeva. Ova međusobna povezanost ciljeva dozvoljava nam da neke ciljeve postavimo u jedan vertikalni poredak, u kojem će jedan od njih biti krajnji cilj, a drugi srednji ciljevi. Krajnji je onaj cilj koji je poželjan po sebi, dok srednji cilj nije poželjan po sebi, već je poželjan zbog utjecaja koji ima na postizanje krajnjeg cilja. U navedenom primjeru, cilj prskanja drveća je borba protiv štetočina, a ta borba se vodi zarad ostvarenja poželjnog uroda. Sve su to srednji ciljevi zato što nisu poželjni po sebi. Dokaz da nije riječ o ciljevima poželjnim po sebi je taj da, ako bi postojao način da se učini nešto da se postigne što veći urod bez potrebe za prskanjem, tada se niko ne bi prskanjem borio protiv štetočina. Naprimjer, ako bi se učenjem dova mogla spriječiti navala štetočina, niko se ne bi izlagao naporu i troškovima prskanja. Isto tako, ako bi se otkrio lakši i jeftiniji način liječenja spomenute bolesti, niko ne bi gajio ono voće, niti bi ga ko kupovao, niti bi ijedan farmaceut proizvodio spomenuti lijek, jer sva ta djela predstavljaju sredstvo za stizanje do cilja zvanog izlječenje bolesti, što znači da nisu poželjna po sebi.

Čovjekova voljna djela imaju ciljeve, a mali i veliki ciljevi se obrazuju u skladu s krajnjim ciljem čovjekova života. U skladu s tim, čovjekova samospoznaja te spoznaja svrhe vlastitog postojanja jesu činioci koji određuju njegove ciljeve, a sva njegova voljna djela upućuju se u onom smjeru koji iziskuje njegova spoznaja koju je postigao o čovjeku i stvorenome. Ako čovjek Ovaj svijet smatra stvorenjem Mudrog i Moćnog Boga, bez sumnje će smatrati da sve stvoreno ima cilj i neće misliti da je stvaranje ijednog stvorenja uzaludno, a ako ne bude vjerovao u Mudrog Stvoritelja, stvoreni svijet za njega će biti uzaludan:

وَمَا خَلَقْنَا ٱلسَّمَآءَ وَٱلْأَرْضَ وَمَا بَيْنَهُمَا بَـٰطِلًۭا ۚ ذَٰلِكَ ظَنُّ ٱلَّذِينَ كَفَرُوا۟ ۚ فَوَيْلٌۭ لِّلَّذِينَ كَفَرُوا۟ مِنَ ٱلنَّارِ

Mi nismo uzalud stvorili nebo i Zemlju i ono što je između njih; tako misle nevjernici, pa teško nevjernicima od Vatre![10]

Vjernik svoje spasenje vidi posljedicom vjerovanja u svrsishodnost stvorenoga. Po njegovom mišljenju, vjerovanje u to da je sve što je stvoreno – stvoreno s mudrom svrhom otvara pred njim put savršenstva, spašavajući ga od gubitka i onosvjetske patnje:

الَّذِينَ يَذْكُرُونَ اللَّهَ قِيَامًا وَقُعُودًا وَعَلَىٰ جُنُوبِهِمْ وَيَتَفَكَّرُونَ فِي خَلْقِ السَّمَاوَاتِ وَالْأَرْضِ رَبَّنَا مَا خَلَقْتَ هَٰذَا بَاطِلًا سُبْحَانَكَ فَقِنَا عَذَابَ النَّارِ

Za one koji i stojeći, i sjedeći, i ležeći Allaha spominju i razmišljaju o stvaranju Nebesa i Zemlje. “Gospodaru naš, Ti nisi ovo uzalud stvorio; hvaljen Ti budi i sačuvaj nas patnje u Vatri![11]

Vjernik na sve čestice svijeta, počevši od minerala i biljki, pa do životinje i čovjeka, gleda kao na djeliće svrsishodnog od Boga stvorenog sistema, koji se kreće prema Njemu:

تُسَبِّحُ لَهُ ٱلسَّمَٰوَٰتُ ٱلسَّبۡعُ وَٱلۡأَرۡضُ وَمَن فِيهِنَّۚ وَإِن مِّن شَيۡءٍ إِلَّا يُسَبِّحُ بِحَمۡدِهِۦ وَلَٰكِن لَّا تَفۡقَهُونَ تَسۡبِيحَهُمۡۚ إِنَّهُۥ كَانَ حَلِيمًا غَفُورٗا

Njega veličaju sedmera Nebesa, i Zemlja, i onı na njima; i ne postoji ništa, a da hvaleći Ga ne slavi, ali vi ne razumijete slavljenje njihovo. On je zaista blag i mnogo prašta. [12]

Vjerovanje u postojanje mudrog cilja stvaranja čovjeka i svijeta ima važnu ulogu u čovjekovim voljnim djelima. Ukazat ćemo na nekoliko primjera te uloge:

1.Ono životu daruje živost i žar. Da bi nešto učinio, čovjek traži vrijedan cilj, dok besciljan život za njega nema nikakvu vrijednost. Vjerovanje u Jednog Mudrog Boga stvara vjeru u cilj, a slijeđenje tog cilja predstavlja vrijednost. Životni cilj monoteiste ima sljedeće odlike:

a) Moguće je spoznati krajnji cilj i put stizanja do njega, jer ako je stizanje do krajnjeg životnog cilja uvjetovano spoznajom, a Bog nije stvorio mogućnost te spoznaje, onda nije učinio mudro djelo. Jasno je da je Bog uzvišen od takvog nečega.

b) Ovaj cilj je moguće postići, jer ako bi čovjek bio stvoren zarad cilja koji ne može postići, onda bi stvaranje čovjeka bilo nesuvislo i Božije djelo ne bi bilo mudro već nepravedno.

c) Ovaj cilj nije ograničen. Ukoliko bi životni cilj bio takav da se postiže u određenom životnom razdoblju i da čovjek u nastavku života nema poticaja da ulaže trud, to bi značilo da je dio njegovog života uzaludan i bez motivacije. S tačke gledišta jednog monoteiste, krajnji cilj stvaranja je postizanje blizine Uzvišenom Gospodaru, što znači da se on neće prestati zalagati u postizanju ovog cilja i nijedan trenutak njegovog života neće biti bez motivacije za ulaganjem napora. Uz postojanje ovih odlika u životnom cilju monoteiste, njegova svojevoljna djela će uvijek imati dovoljnu duhovnu potporu, a životni žar u njegovom životu nikada neće jenjavati.

2.Monoteist, uvjeren u vjeru Božiju, svoja voljna djela uređuje u skladu s naučavanjem Božijeg Vjerozakona, jer je uvjeren da je Allah, Čije je znanje apsolutno, stvorio i njega i sve stvoreno te da bolje od njega poznaje put kojim čovjek postiže savršenstvo.

3.Vjerovanje u postojanje mudrog cilja stvaranja čovjeka i svijeta stvara jednu vrstu sklada između čovjeka i prirodnog okruženja. Čovjek se u svim razdobljima svoga života trudio da postigne prevlast nad moćima prirode i da se na taj način okoristi darovima prirode. Cilj korištenja prirodom je zadovoljenje čovjekovih bioloških potreba. Čovjek svoje potrebe, poput hrane, odjeće, staništa i drugog, zadovoljava iz prirode koja ga okružuje. U prošlosti su se ljudi koristili prirodom toliko da zadovolje svoje potrebe, ali danas, kada se u rukama čovjeka nalazi tehnologija pomoću koje se s lahkoćom vlada prirodom, ljudi se njom koriste mnogo više nego što im je potrebno pa se na taj način prema njoj ophode krajnje neprijateljski. Neodgovarajuće ponašanje ljudi prema prirodi dovodi do strahovitih poremećaja u životnom okruženju i mogućnostima čovjekovog opstanka na planeti Zemlji.

Ako bi čovjek vjerovao u zajednički izvor iz kojeg nastaju on i priroda te u Božije atribute, kao što je Onaj Koji daje opskrbu, nikada ne bi pretjerivao u iskorištavanju prirodnih resursa, već bi imao bolji suživot sa ostalim dijelovima prirodnog okruženja. Monoteisti vjeruju da su i čovjek i priroda stvorenje jednog Boga, Koji zna njihove potrebe i nije ih uzalud stvorio, pa kako bi se onda moglo zamisliti da im neće ispuniti potrebe. Dakle, spoznaja Boga utječe na čovjekova svojevoljna djela zbog toga što dovodi do vjerovanja u svrsishodnost postojanja, do spoznaje krajnjeg životnog cilja i do spoznaje puta kojim se stiže do cilja te što pruža mogućnost da se klasificiraju ciljevi i stekne motivacija i polet za djelovanje.

 

Izvor: Mohammad Fathali Hani, Temelji islamske etike, sv.1., Fondacija „Mulla Sadra“, 2016., s perzijskog preveo Ertan Basarik

 

 

[1] El-A‘raf, 172. i 173.

[2] El-Kijame, 5

[3] Dova Ebu Hamze Sumalıja.

[4] Et-Talak, 11.

[5] El-Hajat, sv. 1, str. 284.

[6] Šarhe ćehel hadis, str. 465.

[7] Nehdžu-l-belaga, govor 179.

[8] Dova Ebu Hamze Sumalıja.

[9] Sefinetu-l-bihar, sv. 2, str. 723, pogl. Jekin.

[10] Sad, 27.

[11] Alu‘Imran, 191.

[12] El-Isra’, 44.

Pitanja i odgovori