Korištenje iskonske prirode u odgoju djece

Prvo načelo odgoja kojem treba poučiti djecu na putu ispravnog odgoja, jednostavnim i razumljivim jezikom, jeste vjera u Boga. Od trenutka kada se kod djeteta razvije moć percepcije i kada u njemu proradi radoznalost, odnosno kada ono počne neprestano pitati za izvore i uzroke stvari, njegova čista i neukaljana duša je spremna da prihvati Tvorca svijeta. Ovo je najprirodnije stanje koje je Uzvišeni stvorio u nutrini svakog djeteta.

Spretan učitelj se treba koristiti ovim iskonskim pologom i objasniti djetetu da Onaj Koji nas je stvorio, Koji nam daje opskrbu, Koji je stvorio cvijet, travu, ptice i životinje, Koji je stvorio svijet i okreće dan i noć – jeste Bog. On je Taj Koji uvijek, u svakom trenutku, motri naša djela, Koji nagrađuje naša dobra djela, a kažnjava naša loša djela.

Ovakav govor u svijesti djeteta je jednostavan i prihvatljiv i ono se veoma brzo veže za Boga i počinje vjerovati u Njega. Stvaranjem ovog uvjerenja, koje predstavlja osnovu ljudske sreće, moguće je dijete vrlo rano usmjeriti ka redu i poretku, valjanom radu i poštenju. Na ovaj način postepeno je moguće uspostaviti u njemu sve moralne vrline i valjane ljudske odlike.

Vjerovanje u Boga, koje samo po sebi predstavlja oživljavanje najvećeg vida iskonske savjesti, ima stanovit uticaj na oživljavanje svih drugih moralnih iskonskih osobina (fitrijat). Vjerovanjem se sve one na najbolji način mogu preobratiti iz stanja potencijalnosti u aktualitet. Jasnije rečeno, vjerovanje u Boga polučuje dvije važne posljedice: 

a) oživljava najveću iskonsku zbilju, dakle monoteističku iskonsku prirodu, i izgrađuje stvarnu ljudsku sreću;

b) u sjeni izvršne snage vjerovanja bude se i ostvaruju sve iskonske duhovne osobine i ljudske vrline.

Ukoliko moralna savjest ne bude utemeljena na vjeri u Boga – sa svim svojim odlikama i vrijednostima koje utiču na ljudsku sreću – ona ne može čovjeka sačuvati od pada. Ostale poželjne i pohvalne osobine – ukoliko ne budu utemeljene na vjeri u Boga – jednom kada se čovjek nađe na “bojnom polju” iskušenja, bit će poražene u sudaru sa nagonima i strastima.

Bez ikakve sumnje, ogromni svijet stvaranja uspostavljen je na temelju znanja i na mudrom sistemu. Svaka stvar je s matematičkom preciznošću postavljena na svoje odgovarajuće mjesto i u pravoj mjeri i veličini. Sama ova činjenica, po mišljenju jučerašnjih i današnjih učenjaka, upućuje na jednog mudrog i moćnog Utemeljitelja i Stvoritelja svega toga. Puka slučajnost, koja čini osnovu materijalističkog učenja, nema znanje, razum, memoriju ni svijest i nikada nije u stanju stvoriti ovakvu neobičnu i zadivljujuću građevinu.

Hazreti Sadik, a.s., je nešto od mudrih Božijih znamenja protumačio Mufaddalu i iz toga je izvukao dokaz o postojanju Boga.

Mufaddal je rekao: “O zaštitniče moj, neki ljudi misle da iza sveg ovog reda i sklada svijeta stoji priroda.” Imam mu reče: “Pa upitaj ih da li je ta priroda sve ove stvari uredila svjesno, sa znanjem i sa moći, ili ne! Ako kažu da priroda ima znanje i moć, šta ih sprečava da dokazuju postojanje Stvoritelja koji je stvoritelj svijeta? Ako pak kažu da je sve ove uređene stvari postrojila priroda bez znanja i namjere, treba im onda reći da su sva ova mudra djela i zakoni djelo Mudrog i Sveznajućeg Stvoritelja. A ono što oni nazivaju prirodom su ustvari Božiji zakoni koji u svijetu stvaranja teku u savršenom redu i u skladu sa određenim programom.”[1]

Precizno i proračunato ustrojstvo svijeta ukazuje na moćne zakone svijeta postojanja. Opća pravila i zakoni vladaju svim dijelovima svijeta. Kosmički zakoni su uredili milijarde nebeskih tijela i svako od njih su smjestili na njegovu odgovarajuću putanju. Zakoni života svijet biljaka, životinja i ljudi vode veoma precizno. Ali ti zakoni nemaju znanja o svojim ogromnim i zadivljujućim poslovima. Kalkulator je primjer reda i uređenosti zakona u svijetu, ali uz neznanje o vlastitom djelovanju. Iako kalkulator veoma brzo i tačno rješava matematičke probleme, on nema svijesti o sebi. On ne zna da radi u banci, kao što ne zna koje je sve zbunjujuće brojeve obradio. On je prinuđen, bez vlastitog izbora i volje, ali njegova precizna i uređena struktura predstavlja čvrst i jasan dokaz o postojanju učenog inžinjera koji ga je znanjem i moći izgradio i zaposlio da obavlja računske radnje.

Uređeni zakoni svijeta koji u svom djelovanju nemaju znanja ni volje jasan su pokazatelj i svjedočanstvo o postojanju Mudrog i Moćnog Boga, Koji ih je stvorio i svakom od njih dodijelio odgovarajuću ulogu i dužnost.

Kao svjetlo koje odvojeno od Sunca jest i nije,

Svijet sav znak je Božiji, a Bog nije.

Ako u ogledalu vidiš lice svoje,

Onaj lik je ogledalo tvoje, a nije ti,

Svijet je svuda prizor Skrivenog Voljenog,

gdje je On a gdje nije, za Nj se ne može kazati.

Imam Sadik, a.s., je na temelju uređenih zakona svijeta, koji nemaju svoje volje niti su sebe svjesni, argumentirao postojanje Sveznajućeg i Mudrog Boga i te zakone je nazvao Božijim sunnetom.

Prvi trag koji se oživljavanjem iskonske spoznaje i vjerovanjem u Boga očituje i dovodi do podjele ljudi u dvije skupine – na obožavaoce Boga i materijaliste – jeste način percipiranja svijeta postojanja.

Stvoreni svijet u očima materijalista i vjernika

Po mišljenju vjernika, svijet stvaranja jeste veličanstvena i blještava palača stvorena zahvaljujući Božijoj volji i znanju, a na temelju koristi i mudrosti. Isti Ovaj svijet u očima materijalista je gomila koju je stvorio slijepi i gluhi slučaj bez znanja i volje.

Po mišljenju vjernika, čovjek je odabrano Božije stvorenje, koje je Uzvišeni Bog stvorio sa potencijalima da se uzdigne i neograničeno usavršava, a njegov put napredovanja je utabao zrakama razuma. A po mišljenju materijalista, čovjek je proizvod izvjesnog broja slučajnih događaja, kao što je i njegov razum slučajno uspostavljen i slučajno je uznapredovao do sadašnje razine.

Stav je vjernika da je Uzvišeni Bog Svojim božanskim naumom i isijavanjem Svoje neizmjerne milosti, zarad stvaranja ljudske sreće, u svakog čovjeka položio moralnu savjest. Mudri Bog je Taj Koji je svakom biću darovao ono što mu pripada, pa je tako i čovjeku dao moralnu savjest pomoću koje će moći razaznavati osnovna dobra i zla i uz čiju će pomoć ići putem uzdizanja duše i moralnih vrlina. Po mišljenju materijalista pak, moralna savjest se kao i sam čovjek slučajno zasnovala i sticajem okolnosti kao skrivena snaga smjestila se u ljudskoj nutrini.

Vjernici misle da je poslušnost zapovijedima moralne savjesti zapravo slijeđenje stvaralačke upute Milostivog Boga – Boga Koji ljudima želi sreću. Po mišljenju vjernika, moralna savjest je svojevrsna sveta snaga ili nutarnja svjetiljka koju je Stvoritelj svijeta položio u čovjekovu nutrinu. Vjernici na ovaj veliki čovjekov izvor sreće – koji je božanski dar – gledaju s poštovanjem te slijeđenje zapovijesti moralne savjesti smatraju izvorom sreće i spasa. Po materijalističkoj logici, slučajno nastala, slijepa i gluha, moralna savjest ne može biti predmetom svetosti i poštovanja, a budući da nije nastala na temelju znanja i koristi, nije je nužno slijediti.

Vjera i oživljavanje iskonske prirode

Oživljavanje iskonske spoznaje bez sumnje predstavlja sredstvo djelovanja ostalih moralnih osobina. Oni ljudi koji istinski uzvjeruju u Boga i u čijim se nutrinama pobudi monoteistička savjest – oni će paziti na zov i govor svoje moralne savjesti, dosljedno će poštivati njene zapovijedi i sve će to smatrati Božijim nadahnućem i Božijom uputom ka sreći.

Bez obzira kojem uzrastu pripadali, ljudi se više pokreću osjećajima nego logikom. Prije će se opredijeliti da slijede teške životne zakone ako ih doživljavaju kao odraz Božije volje, a ne kao tek nametnutu slijepu silu. Iskustveno je dokazano da ljudi mnogo predanije slijede neku osobu nego neko nevidljivo načelo. Ukoliko ljudi prirodni zakon o očuvanju života, opstanku zajednice i uzdizanju duše prihvate kao Božiju volju, onda će to na njih ostvariti veći učinak i uticaj.[2]

Ranije smo kazali kako nagoni i prirodne stvaralačke upute svijetu životinja predstavljaju njihov put napretka i usavršavanja – i to pod prinudom, tako da im ne treba dodatni jamac izvršenja. Za razliku od životinja, razumni čovjek je slobodno biće i predmet je njegovog izbora hoće li ili neće slijediti nutarnje Božije nadahnuće. Može ga slijediti i postati sretan, a može ga i ne slijediti i postati nesretan. Vjerovanje u Boga i oživljenje iskonske spoznaje jamci su izvršenja stvaralačkih uputa i moralnih osobina. Snaga vjere može čovjeka sačuvati pred opasnošću od slijeđenja nagona i može ga navesti na slušanje zapovijesti moralne savjesti i Božijeg nadahnuća.

Svi ljudi posjeduju moralnu savjest i iskonsku prirodu. Svi razumiju i preziru nasilje i nepravdu. Svi znaju da je izdaja amaneta loš čin. Svi su zadovoljni poštenjem i iskrenošću. Svi su ljudi po svojoj urođenoj iskonskoj prirodi skloni ispunjavanju amaneta i ugovora, i svi preziru laž i izdaju. Ukratko, svi ljudi posredstvom svoje iskonske spoznaje razlikuju dobro od lošeg, vrline od pokuđenosti – ali na ravni djelovanja mnogo manje obraćaju pažnju na iskonske smjernice, zato što je čovjek u poslušnosti i neposlušnosti zapovijestima savjesti slobodan. Tamo gdje nema sukoba između moralne savjesti i poriva duše, slijeđenje glasa moralne savjesti bit će lahko. No ondje gdje će slijeđenje moralne savjesti biti uvjetovano slamanjem nekog nagona i poriva, stvar je mnogo složenija. U većini ovakvih slučajeva nagoni pobjeđuju moralnu savjest – osim ako je moralna savjest povezana sa vjerovanjem i ako zbiljsko vjerovanje u Boga podupre tu savjest.

Iskreni Jusuf, a.s., na vrhuncu mladosti i u najžešćem razdoblju seksualnih prohtjeva, u najopasnijim uvjetima, nadao se djelu koje ugrožava njegovu čednost. Udata žena nudi mu svoju kipteću ljubav i namjerava se sastati s njim u postelji. Oboje su bili pripadnici ljudske vrste i oboje su imali seksualne nagone. Snaga nagona je slomila ženinu moralnu čednost te je ona iskazala spremnost prepustiti se svojim porivima, dok su Jusufovo vjerovanje i Božiji znak poduprli Jusufovu krepost i moralnost te slomili njegovu strast, čime se on najzad izvukao iz moguće moralne okaljanosti.

وَلَقَدْ هَمَّتْ بِهِ ۖ وَهَمَّ بِهَا لَوْلَا أَن رَّأَىٰ بُرْهَانَ رَبِّهِ ۚ كَذَٰلِكَ لِنَصْرِفَ عَنْهُ السُّوءَ وَالْفَحْشَاءَ ۚ إِنَّهُ مِنْ عِبَادِنَا الْمُخْلَصِينَ

I ona je njega poželjela, a i on bi nju poželio da od svoga Gospodara opomenu nije vidio. I tako smo od njega zlo i blud Mi odvratili jer on, zbilja, od Naših iskrenih robova bi![3]

Pobuna nagona i poraz savjesti

Abdulmelik ibn Mervan u mladosti je imao miran život. Bio je nježnog i prefinjenog srca i bio je obazriv i nježan prema stvorenjima. Nije nanosio zlo drugima, pa čak ni riječima. Njegovi nagoni i porivi, zbog nepostojanja izazovnih prizora, bili su suspregnuti i ugašeni. Ni u snu nije mogao zamisliti da će jednog dana zadobiti vlast nad islamskim carstvom te da će upravljati milionima ljudi. Međutim, tok vremena i neočekivani događaji učinili su svoje te su “vodu naveli na njegov mlin”. Njegov otac, koji je nekada bio upravitelj Medine, i koji je s tog položaja smijenjen, usljed raznolikih društveno-političkih previranja ponovo je izašao na površinu te postao halifa. Čim je zaposjeo prijesto halife, odmah je svog, mlađahnog i još uvijek nevinog i neiskvarenog, sina Abdulmelika imenovao za svoga nasljednika. Ne prođe ni nekoliko mjeseci a Mervana otrovaše i on umre. Abdulmelik zaposjede njegov položaj. Odmah potom njegovi uspavani i umireni nagoni i porivi bivaju probuđeni i zadobivaju prostrano polje za prodor i širenje. Do jučer njegova moralna savjest upravljala je svim njegovim postupcima te zato on nikome nije nanosio zlo niti je koga mučio; dakle, nije činio neljudske postupke.

Međutim, već danas stanje je sasvim drugačije. Abdulmelikovi nagoni i porivi su probuđeni, a plamenovi dinastijske borbe za materijalnu nadmoć i položaj su proradili. Njegova moralna savjest je odmah doživjela težak poraz, i toliko se povukla da se sticao osjećaj kao da ona uopće ne postoji u njegovu biću. On sam i njegovi namještenici su krajnje nasilno i nemilosrdno prolijevali krv i ubijali ljude, načinivši time strašnu i zločinačku buru u islamskim gradovima.

 U historiji se navodi da je Abdulmelik, kada je Jezid poslao vojnu jedinicu u Mekku da ubije Abdullaha ibn Zubejra, nježnog i prefinjenog srca govorio: “Utičem se Bogu, zar da neko pošalje vojsku u Božiji harem?” Ali kada je i sam postao vođa, lično prema Haremu Božijem šalje mnogo veću vojsku pod zapovjedništvom Hadždžadža ibn Jusufa. Ovaj poznati zločinac uvodi vojsku u Mekku i ubija veliki broj ljudi, da bi dospjeli do Abdullaha ibn Zubejra. Najzad dospijevaju do njega i Hadždžadž mu odsijeca glavu, koju šalje na poklon Abdulmeliku u Damask, a njegovo truplo vješa. Abdulmelik tada progovara: “Prije sam osjećao odvratnost pri ubijanju jednog mrava, a gle, sada mi je posve svejedno kada slušam i čitam izvještaje o Hadždžadžovom masovnom ubijanju ljudi.”

Učenjak po imenu Zuhri jednog je dana Abdulmeliku kazao: “Čujem da se opijaš!?” A Abdulmelik mu reče: “Da, tako mi Boga, pijem i alkohol i krv ljudi.”

U cijelom ljudskom rodu, kako prije tako i danas, mnogo je Abdulmelika. Većina ljudi u normalnom stanju slijedi svoju moralnu savjest, ali kada im se iznenada pobudi neki nagon, moralna savjest poput slabog čuvara biva zgažena i onda im se otvara široko polje za nesputano zadovoljavanje poriva i strasti. Takvima ništa ne stoji na putu, osim što im se može ispriječiti snaga vjerovanja, koja podupre moralnu savjest i koja jedina može spriječiti nepoćudne duševne snage.

إِنَّ النَّفْسَ لَأَمَّارَةٌ بِالسُّوءِ إِلَّا مَا رَحِمَ رَبِّي

…Jer duša je, doista, zlu naklonjena, osim one kojoj se Gospodar moj smiluje![4]

Razum, znanje i nagoni

Razum je, poput moralne savjesti, još jedan važan činilac uravnotežavanja duševnih nagona i poriva. U slučaju kad su nagonski poticaji mali, razum je donekle sposoban ispriječiti se ispred njih, ali u slučaju kada se dogodi provala nagonskih težnji, kada one u nutarnjem biću izazovu razorne vjetrove, brana razuma puca, njegov otpor se slama, a osjećaji poput skladišta baruta plamte i na sve strane se uzdižu. Tada sva snaga pada u ruke strasti. Odakle god hoće napadaju, i rade šta god žele.

Hazreti Ali, a.s., je kazao: “Strasti su mu spalile razum, umrtvile srce i stavile ga pod nadzor njegove poročne duše.”[5]

Neki ljudi misle da je kulturnim i civilizacijskim napretkom moguće ukrotiti i suzbiti neukrotive nagone i tako dovesti čovjeka na kolosijek ljudskosti. Međutim, oni zanemaruju činjenicu da je snaga materijalističke civilizacije, odnosno znanja bez vjere, poput razuma i savjesti nemoćna u odnosu na neukrotive nagone. Strasti duše i nagonski porivi u čovjekovoj duši toliko su moćni i snažni, poput bujice koja se spušta s planine. Razum i moralna savjest naspram njih bivaju poput drvene daske ili komadića kamena, koje prvi udarni vodeni talas otkine i zajedno sa muljem i blatom nosi ka dubinama provalije zaborava.

Koliko li je samo učenih ljudi koji se – iako su imali znanje – nisu mogli suzdržati i održati pod kontrolom svoje duševne nagone, i koliko li je školovanih ljudi koji o pogubnosti korupcije mogu napisati knjigu i tu problematiku temeljito i analitički mogu obraditi sa socijalnog, pravnog, ekonomskog, političkog, nacionalnog i drugih stanovišta, ali kada se nađu na djelu, bez razmišljanja se upuštaju u korupciju, pa makar se radilo o najsitnijoj stvari. Koliko je ljudi preko nauke upoznato sa štetnostima pijenja alkohola i njegovim lošim posljedicama po jetru, bubrege, živce i probavni trakt, ali gotovo nijednu noć ne mogu bez njega.

Mnogo je predaja u islamu posvećeno korenju učenjaka bez djela i učenjaka obožavaoca svojih strasti.

Božiji poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Dvije su vrste učenjaka: prvi su oni koji postupaju po svome znanju, i oni su spašeni, a drugi su oni učenjaci koji ne djeluju po svome znanju, i oni će propasti.”[6]

Uzvišeni Allah je objavio Davudu, a.s.: “Ne pitaj Me za učenjake opijene Dunjalukom, oni su drumski razbojnici na putevima, koji presreću Moje robove.”[7]

Božiji poslanik, s.a.v.a., je rekao: “O Ebu Zerre, najgori čovjek kod Boga na Sudnjem danu je učenjak koji se na Ovom svijetu nije koristio svojim znanjem.”[8]

Ili, u sljedećem hadisu se kaže: “Na Sudnjem danu najviše će biti kažnjen učenjak koji nije djelovao po svom znanju i kome nije koristilo njegovo znanje.”[9]

U današnjim savremenim državama svijeta, unatoč jakim policijskim mjerama i zakonskim kaznama, kriminal i zlodjela su u stalnom porastu. Iz ovoga se može zaključiti da napredna kultura i visok stepen civilizacije nisu dovoljni da suspregnu i suzbiju nekontrolisane izljeve nagona, niti da odgoje prefinjene moralne vrline i ljudske osobine. Ovu činjenicu su i sami priznali neki zapadni učenjaci:

Napadački i protivdruštveni istupi, kojima mnogi ljudi pribjegavaju prilikom propadanja društvenih pravila i prepreka, jasno potvrđuju činjenicu da koliko god ljudi živjeli u raznolikim kulturama i civilizacijama, i koliko god stvarali civilizaciju – oni i dalje nisu civilizovani.

Ova većina nije civilizovana zato što se drže civilizovanog ponašanja samo dok nad njima bdije sistem društvenih mjera, koji ih primorava na pokornost.[10]

Savremeni svijet je prije Drugog svjetskog rata napadno zborio o ljubavi, samilosti i ljudskosti među ljudima. Ali kad je buknuo rat, kada su topovi stupili na scenu i počeli bljuvati vatru, stakleno i vještačko srce civilizacije odjednom se raspršilo. Ljepota civilizacije preko noći je nestala. Civilizovani svijet se predstavio divljačkim i surovim, odnosno u svom stvarnom liku, a tamni oblaci zvjerstava i prolijevanja krvi preplaviše svijet. Neljudskost i surovost na licima ljudi zamijeniše vještačke osmijehe.

Progoni, masovna ubijanja civila, radni i prinudni logori (u kojima nisu bili aktualni samo gladovanje i prenosive bolesti, već su u njih bila uključena i svakojaka zlostavljanja i mučenja), neselektivna i masovna bombardovanja, nerazumna razaranja – sve je to poimano kao uobičajen način ratovanja. Strah, očaj, nesreća preplavili su u vrijeme Drugog svjetskog rata gotovo cijelu Zemlju. Poštivanje života, ljudskosti i prefinjenih moralnih vrijednosti – sve je to palo u zaborav.[11]

Freud, koji je, uspostavljanjem svoje nove teorije, godinama ontološki bio suprotstavljen vjerskim i poslaničkim naučavanjima, prije početka rata iznio je nadu da će se na novim načelima podučavanja i odgoja postaviti osnove nove civilizacije, koja će u mislima ljudi preuzeti prvenstvo od vjere, te da će čovječanstvo na ovaj način dosegnuti svoju potpunost.

Samo sa stanovišta što je vjera uspjela ukrotiti protivdruštvene nagone, ona je učinila društvu veliku uslugu. Jedina je poteškoća što ona na tragu ovoga nije uspjela daleko dobaciti.[12]

Tako Freud daje sljedeću preporuku: Dobro je da se načini jedan eksperiment nevjerskog odgoja i obrazovanja, da se ljudi nauče da zanemare ovo smirivanje i da napuste vjeru kao utočište, kako bi samostalno i oslanjanjem na sebe mogli biti postojani pred opasnostima i poteškoćama.[13]

On vjeruje:

Samo u tom slučaju čovjek će biti potpuno zreo i borit će se protiv neprijateljskih sila prirode.

Freud je, dakle, prije Svjetskog rata vjerovao u moralni napredak čovjeka u okrilju napredne civilizacije. Bio je uvjeren da su se u sjeni nove civilizacije, u okrilju materijalističke ideologije, ljudi opredijelili za put moralnih vrlina i ljudskih osobina. Međutim, rat koji je uslijedio iza toga i velika zvjerstva teško su pogodili Freuda i njegov koncept morala. To u njemu izaziva prevrat i on biva prinuđen da svoju veliku grešku prizna sljedećim riječima: Posmatrajući djela koja nisu saglasna sa našim percepcijama o civilizovanom životu, te kao posljedica ovih zvjerskih djela, ljude smatram krivcima i zločincima. Ovo saznanje baca nas u očaj i bolnu tugu. Ovakva beznadežnost i jad uistinu se ne mogu opravdati. Jer mi sada ljude u svijetu smatramo nečovječnim i bijednim, a prije rata smo mislili da se oni sa gledišta morala i duhovnosti nalaze na višim razinama.

Prema tome, nakon ovog kratkog pojašnjenja, u sklopu kojeg Freud društvenu prisilu pojašnjava kao sprečavanje čovjekovog nasilja, on zaključuje da novi civilizacijski napori i nastojanja nisu donijeli one plodove koje su morali donijeti. Iza društvenih kulisa i dalje se nastavljaju napadi i nasilje.[14]

Mnogi civilizovani ljudi se zgražavaju od pomisli na ubijanje ljudi i seksualne odnose sa osobama s kojima je takav odnos nezakonit, ali isti ti ljudi se ne odriču pohlepe, gramzivosti, nasilnosti i seksualnih prohtjeva.

Ukoliko mogu izbjeći kaznu uz pomoć laži, obmana, potvora i smutnje, povrijedit će pripadnike svoje vrste.

Civilizovana država sva ona zlodjela i nasilja – od kojih bi i najmanje u mirnodopskom razdoblju bilo sramotno – u ratnom razdoblju smatra dozvoljenim. Prema tome, država ne samo da prema neprijatelju nastupa spletkaroški, već se svjesno ne libi obmanjivanja i varanja. Laž i obmana su već u svjetskom ratu zaprimile najveći obim.[15]

Materijalistička civilizacija te obrazovanje i odgoj, koji nisu utemeljeni na vjerovanju, nikada se neće moći oduprijeti napadu nagona i sačuvati čovječanstvo od pada i nazadovanja.

Svjetski rat, koji je polučio neograničene i bezbrojne zločine i ubijanja, obznanio je i pokazao pravo lice civilizovanog svijeta te dokazao da se iza zavjese civilizovanosti krije pritvornost i obmana, kao i grozno krvoločno lice od kojeg zadrhte ljudi čim ga sjete, pa se čak i najnecivilizovaniji narodi svijeta postide tih zločina.

Moćna snaga vjere

Vjera u Boga je najsnažnija i najsigurnija snaga koja može stati ukraj nagonima i porivima i može ih dovesti u ravnotežu. Uz vjerovanje u Boga može se oduprijeti svakom nezakonitom porivu i biti pobjednik. Snaga vjere u najosjetljivijim trenucima opasnosti i životnim ponorima čuva čovjeka i zadržava ga od pada u ponor. Vjera u Boga je nesalomljiva snaga i utočište koje se ne može uništiti. Kao što se to u Kur'anu časnom veli:

فَمَن يَكْفُرْ بِالطَّاغُوتِ وَيُؤْمِن بِاللَّـهِ فَقَدِ اسْتَمْسَكَ بِالْعُرْوَةِ الْوُثْقَىٰ لَا انفِصَامَ لَهَا ۗوَاللَّـهُ سَمِيعٌ عَلِيمٌ

Ko ne vjeruje u šejtana, a vjeruje u Allaha – taj se najčvršćeg prihvatio užeta! Tom užetu nema prekidanja! A Allah sve čuje i sve zna.[16]

Najvažnije načelo koje odvaja islamsku školu mišljenja od svih drugih pravaca jeste vjerovanje u jednog Boga.

Islam i etičari pozivaju ljude poštenju i valjanom djelu, s tom razlikom što se ljudi koje podučavaju etičari pozivaju da u djelima slijede državne zakone, pri čemu nije važno kakvo mišljenje imaju o njima – bitno je da im se pokoravaju u djelovanju. Međutim, cilj odgoja u islamu jeste da ljudi djelatno budu odgojeni kao čestiti, i to na temelju ispravnih misli i razmišljanja te da razmišljaju isključivo na čist i ispravan način.

U savremenim civilizovanim državama i različitim odgojnim pravcima svijeta vrjednuje se i poštuje samo ispravan govor i djelovanje. Međutim, unutar islamskog duhovnog poretka čiste misli i neukaljane namjere imaju daleko veću vrijednost od lijepih i pohvalnih djela. Božiji poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Namjera vjernika je bolja od njegova djela.”[17]

Hazreti Sadik je u predaji kazao: “Namjera je vrjednija od djela jer je djelo samo očitovanje namjere. Uzvišeni je u Kur'anu kazao: Svako djeluje u skladu sa svojom namjerom.”[18]

Ako u savremenim zemljama neko u djelovanju slijedi zapovijedi i propise i drži se moralnih normi, smatrat će ga dobrom i odgovornom osobom. Takvim će ga smatrati čak i ako u svojoj nutrini bude neispravan i lošeg morala. Ali u okrilju islama, zbiljski i odgovorni musliman je onaj koji vjeruje u temelje islama, njegove zakone i etiku, koji sve njih smatra Božijim zakonima i sredstvom za postizanje sreće i spasa, te koji, na narednoj razini, djeluje u skladu s naučenim i sve to provodi u djelima.

Vrhovni tužilac SAD-a, koji je jedan od najučenijih autoriteta iz oblasti pravnih nauka u toj zemlji, o ovome kaže:

Zakon u Americi ima tek ograničene dodirne tačke sa izvršenjem moralnih dužnosti. Moguće je da jedan Amerikanac, istovremeno dok je poslušan zakonu, u zbilji bude moralno pokvaren. Za razliku od toga, u islamu izvorište tih zakona predstavlja Božija volja, koja je objavljena i objelodanjena njegovom poslaniku Muhammedu. Ovaj zakon i ova Božija volja sve vjernike smatraju jednim društvom, iako dolaze iz različitih plemena i naroda i međusobno su jako udaljeni. Sa gledišta vjernika, Ovaj svijet je samo hodnik ka Drugom, boljem svijetu. I Kur'an pravila, propise i način ljudskog duhovnog uzdizanja određuje u odnosu ljudi jednih prema drugima i u odnosu na zajednicu, da bi osigurao onu zdravu promjenu iz Ovog u Onaj svijet.[19]

U islamu je osnova sreće čovjeka utemeljena na dva polazišta: prvo je vjerovanje, a drugo dobro djelo. Ovakav zaključak nalazi se na više mjesta u časnom Kur'anu u vidu kur'anskih izraza: Oni koji vjeruju i čine dobra djela.

Zanimljivo je da se na svim mjestima u Kur'anu vjerovanje navodi prije dobrih djela. To je zato što su po islamskom svjetonazoru dobra djela utemeljena na zbiljskom vjerovanju i potiču iz duhovnog izvora vjerovanja, a to samo najbolje određuje školu islama.

Pohvalni poslovi i dobra djela – koja imaju duhovni i vjerski izvor i čvrsto su ukorijenjena u srcu dobročinioca – jesu poput raskošne krošnje drveta koja je čvrsto ukorijenjena u zemlji i koja je, na osnovu obilne prehrane koju dobija iz zemlje, uvijek živa i razgranata.

Samopokazivanje i licemjerje

Svi oni dobri poslovi koji u pozadini nisu ukorijenjeni u vjerovanju već su utemeljeni na samopokazivanju ili udovoljavanju društvenim običajima, nikada neće ostati postojanim i čvrstim, te ako se suoče sa najmanjim sputavajućim činiocem, oni će biti napušteni.

Dobročinstvo ljudima i pomaganje unesrećenim također spadaju u dobra djela. Čovjek koji ovu svetu božansku dužnost bude činio u ime Boga i na osnovama vjerovanja – svugdje će djelovati bez prigovaranja, s krajnjom iskrenošću i namjerom da zadobije Božije zadovoljstvo, bez osvrtanja na to šta misle ljudi. Ali onom čovjeku čiji poticaj za djelovanje nije utemeljen na vjerovanju, jedini poticaj za ovo jesu uvjeti u okruženju, potom motiv samopokazivanja među ljudima i prikazivanje u medijima. Međutim, čim takav čovjek izgubi polje pokazivanja, ili ga nestane u medijima, on napušta dobročinstvo.

Neki nevjernici, koji su prirodno moralni, kažu: “Budući da je temeljna teškoća pokoravanje moralnim zakonima, ako uspijemo ova moralna načela pretočiti u djelovanje, ne treba nam više vjera.” Međutim, ovakvo gledište pokazatelj je neupućenosti u psihologiju, zato što čovjek uvijek sumnja u vjerodostojnost zakona čije izvorište ne poznaje. Pored toga, ovakvo gledište zapravo je dokaz nepoznavanja osnove teškoće. Jer ovdje je cilj da se čovjek upotpuni i usavrši iznutra, da bi mogao moralno misliti. Nije cilj primorati čovjeka da moralno djeluje, jer uvijek kada ponašanje neke osobe ne bude predstavljalo duboko unutrašnje usavršavanje i njeno djelovanje će biti jedna vrsta privremenih, konvencionalnih i vještačkih ograničenja, koja će prvim izgovorom nestati. Ako se, dakle, etička pravila budu proizvoljno nametala, pa koliko god da budu i djelatno korisna, nikada se neće uspješno boriti protiv životinjskih nagona.[20]

Neki autori smatraju da su iznad toga da bi se pokoravali vjerskim moralnim načelima i propisima, jer smatraju da ne zavise od njih i ne vjeruju u njihovu neograničenu vrijednost. Uticaji ovakvih osoba i njihova pisanja mogu biti rušilački, ali oni uglavnom toga nisu ni svjesni. Oni ponekad svoje misli temelje na djelima uglednih filozofskih imena koja su površno iščitavali, ili na mišljenjima znalaca koje uopće nisu čitali. Oni tako Voltairea i Darwina smatraju ljudima koji nisu vjerovali u Boga, iako sada znamo da to nije istina. Za dokaz ovih tvrdnji navodimo nekoliko redaka koji odražavaju Voltaireove filozofske nazore:

“Koji zaključak slijedi iz onoga što je kazano? Čovjek koji ne vjeruje u Boga opasna je životinja!

Neki poznavaoci geometrije, nefilozofi, ne vjeruju u konačne uzroke, ali pravi filozofi vjeruju u njih, i kao što je to poznati autor napisao: ‘Knjiga molitvi djecu upućuje ka postojanju Boga, kao što je i Newton Boga potvrdio učenima.’

Nevjerovanje u Boga jeste mahana manjeg broja učenjaka, a praznovjerja su mahane maloumnih.”[21]

Vjerovanje i izvršavanje dužnosti te čuvanje od zabrana

Ljudi koji su uzvjerovali u Uzvišenog Boga, i kojima su srca puna ljubavi, izvršavat će sve svoje dužnosti sa zanosom i ushićenjem koje ne ostavlja prostor zamoru. Kod njih u nakani nema pritvornosti ni samopokazivanja. Oni rade samo u ime Boga i ni od koga ne očekuju nagradu, osim od Uzvišenog.

Hazreti Sadik je o riječima Uzvišenog Boga: …Da bi vas iskušao koji od vas će bolje postupati, kazao: “Ovdje Bog ne misli na činjenje više djela, već na najispravnija djela, a najispravnija djela potiču iz straha od Boga i ispravnih i lijepih namjera.”

Potom je rekao: “Očuvanje čistote namjere u djelovanju teže je od očuvanja samog dobrog djela. Iskreno učinjeno djelo je samo ono za koje se ni od koga ne očekuje zahvala ni pohvala, osim od Uzvišenog Gospodara.”[22]

Jedan od najuzvišenijih učinaka djelovanja stvarnog vjerovanja jeste kontrolisanje neukrotivih nagona i potpuno ovladavanje svojim porivima i strastima koji vode nedozvoljenim djelima. Tamo gdje brana razuma, znanja i savjesti biva probijena – te nema snage otpora žestokim udarcima nagona – nastupa iskreno vjerovanje u Boga i ono se svom svojom snagom suprotstavlja pobješnjelim nagonima i čuva svog posjednika od upadanja u moralni ponor. Ovo se jasno vidi iz prenesenih predaja u kojima je ono predstavljeno kao znak vjernika.

Ebu Džafer je rekao: “Vjernik je onaj kojeg, kada bude zadovoljan, njegovo zadovoljstvo ne odvodi u grijeh i loša djela, kada se srdi, njegova srdžba ne izvodi iz okvira istinitog govora, kada postane moćan, njegovo posjedovanje moći ne daje mu za pravo da prelazi granice i otima ono što mu ne pripada.”[23]

U ovoj predaji spominju se tri vrste nagona, od kojih svaki čovjeku predstavlja mogući rub ponora. Zato islam posebnu pažnju obraća na njih. Koliko li je samo pojedinaca koji su na osnovu slijeđenja jednog od ovih prohtjeva duše upali u veliki grijeh i zločin, a ponekada i u neljudska djela. Ljudi sa vjerom, pak, u tim osjetljivim trenucima, istupanjem duhovne sile, mogu se uzdržati i sačuvati od upadanja u veliki grijeh.

Hazreti Ali je u jednoj opširnoj predaji obrazložio znakove vjernika: “Vjernik na položaju sudije ne prekoračuje granice i u onome što poznaje ne izlazi iz okvira pravde. Vjera u Boga toliko mu je ojačala volju, kao da mu je duša od tvrdog kamena. Pokrivač i vjerski stid učinili su pokornom njegovu strast i zatvorili su put nepokornosti i nasrtanja. Njegova ljubav i srčanost ovladali su njegovom zavišću, a njegovo praštanje ugušilo je njegovu osvetoljubivost.”[24]

Hazreti Ali u ovih nekoliko rečenica, nakon ukazivanja na čvrst duh, čeličnu volju i nepokolebljivost vjernika u Boga, dalje kaže: “Porivi strasti, zavidnosti i osvetoljubivosti u naravi vjernika su učinjeni pokornim, a snaga vjere sprečava pretjerivanje i nasrtanje ovih opasnih vatrenih nagona.”

Hazreti Sadik, a.s., je kazao: “Tri vrste ljudi će na Sudnjem danu do kraja suđenja biti najbliži Uzvišenom Bogu: prvo, čovjek kojeg njegova moć u stanju srdžbe ne poziva da čini nasilje potčinjenom; drugo, čovjek koji u presuđivanju između dvije osobe ne načini ni najmanji prekršaj niti pređe granicu pravednosti; i treće, čovjek koji uvijek govori istinu, bilo u svoju korist ili protiv sebe.”[25]

U ovom hadisu hazreti Sadik je pojasnio prevlast vjerovanja nad prohtjevima duše u ova tri slučaja.

Časni Poslanik je o vjernicima izrekao sljedeća svojstva: “Vjernik je pod Božijom zaštitom i čuvanjem. S Božijim blagoslovom on je uvijek u okrilju Božije pomoći. On ne čini nasilje onome na koga se rasrdio, a ne upada ni u grijehe zbog onoga koga voli. On nije nasilnik i ne prelazi granice. Ne prihvata neistinu koju izrekne prijatelj, niti odbacuje istinu koju izrekne neprijatelj.”[26]

Oni koji vjeruju u Boga istinski su slobodni ljudi. Želje duše, osjećanje ljubavi i mržnje ne mogu ih skrenuti s puta istine i dobročinstva, pa da se upute na tlo griješenja i grješnika.

Sljedeća odlika vjerovanja u Boga jeste smiraj i spokoj duše. Istinski obožavaoci Boga, osim što u ozračju snage i vjere mogu obuzdati svoje duševne i nagonske želje, u slučaju iznenadnog napada neizdrživih životnih nevolja snagom vjere mogu sačuvati svoju ličnost i ne upasti u paniku i očaj.

Prirodni događaji i nesreće, poput smrti, bolesti, zemljotresa, oluja, s jedne strane, i neuspjesi i mnogi životni porazi, s druge strane, neprestano opkoljavaju čovjeka i svi slojevi ljudi stalno podnose bol zbog nesreća i raznih patnji.

Kako god ljudska civilizacija bude napredovala, koliko god se budu uvećavale životne ljepote i što god prirodne nauke budu više isticale i nudile nove užitke, na koncu će se uvidjeti da su se u istom omjeru povećale i životne teškoće. Pohlepa i gramzivost se pokreću, ljubav prema imetku i položaju se uzburkava, želje postaju veće, uvećava se traganje za užicima i umnožavaju se prohtjevi duše. Sigurno se u ovakvim uvjetima uvećavaju i nezadovoljstva, duševni lomovi i zabrinutost.

Briga i stres

Brige, stresovi i duševne patnje zahvatili su mnoge ljude savremene civilizacije. Oni obuzimaju i žene i muškarce i dokidaju njihov duševni mir i spokoj.

Neki ljudi, da bi zaspali na nekoliko sati, koriste razne lijekove za spavanje, a na javi se stalno bore sa nezadovoljstvom i unutrašnjim patnjama.

A neki pak, da bi sebe makar na čas zaboravili, i da bi se makar nakratko oslobodili brige, pribježište nalaze u alkoholu i drogama te na taj način čupaju korijen svoga zdravlja i sreće.

Neki, pod neprestanim duševnim pritiscima i unutarnjim brigama, postepeno gube otpornost i na koncu završavaju kao psihički bolesnici te ostatak života provedu u kojekakvim duševnim lječilištima.

Neki su toliko stiješnjeni u bezizlazju duševnih pritisaka da na kraju gube nadzor i vrše samoubistvo kako bi se spasili od briga i nezadovoljstava te na taj način izvukli iz snažnih kandži rastrojenosti i zabrinjavajućih misli.

Neki psiholozi napisali su knjige o borbi protiv briga kao opasne bolesti te putem autosugestija i raščlanjivanja psiholoških kompleksa pokušavaju pomoći bolesnicima. Bez sumnje, ovom metodom je učinjen značajan posao i došlo se do vrijednih zaključaka, ali sa punim žaljenjem treba priznati da su sveukupni učinci liječenja pacijenata na ovaj način odveć slabašni, pa se broj ovakvih pacijenata svakodnevno povećava.

U osnovi, pojedinci koji plivaju u psihičkoj rastrojenosti i brigama nisu u stanju da čitaju knjigu i da razumijevaju sadržaj kako bi uputstva iz nje primijenili u praksi i kako bi sebe izbavili iz mora briga i stresova. 

Smiraj

Snaga vjere je najmoćniji lijek za izlječenje briga. Oni koji vjeruju u Uzvišenog Boga i koji se u životnim plimama i osekama oslanjaju na Njega i neprestano traže pomoć od Njegove neograničene milosti, posjeduju jak duh i nesalomljivu psihu te tokom neugodnih životnih dešavanja ne padaju u očaj i izgubljenost.

إِنَّ الَّذِينَ قَالُوا رَبُّنَا اللَّـهُ ثُمَّ اسْتَقَامُوا فَلَا خَوْفٌ عَلَيْهِمْ وَلَا هُمْ يَحْزَنُونَ

Zbilja, oni koji vele: “Naš Gospodar je Allah!” – i potom budu ustrajni, za njih straha nema, niti će se žalostiti![27]

Čemu tuga zidu ummeta kad ima tebe kao potporanj?

Čemu strah od morskih talasa onom kome Nuh je kormilar?

Oni koji vjeruju u Boga ni u jednoj nesreći, ma koliko ona bila teška, nisu izgubljeni i ne osjećaju poniženost ni niskost zato što su oslonjeni na neograničenu snagu svoga Stvoritelja i Stvoritelja svijeta. Ko vjeruje u Allaha i ko Ga se stalno sjeća, u Njemu je našao utočište, smirenog je srca i snažnog duha i karaktera.

 أَلَا بِذِكْرِ اللَّـهِ تَطْمَئِنُّ الْقُلُوبُ

…A srca se, doista, kad se Allah spomene smiruju![28]

Hazreti Sadik, a.s., čvrsto i pouzdano uže, odnosno vezu koja se spominje u Kur'anu, tumačio je na sljedeći način:

“To je vjera u Jednog Boga Koji nema sudruga.”[29]

Prenosilac predaje je upitao hazreti Sadika o riječima Uzvišenog:On uliva smirenost u srca vjernika. Odgovorio je: “To je vjerovanje.” Upitao ga je o riječima: I duhom Svojim ih osnažio. Rekao je: “Vjerovanje.” Zatim je upitao o ajetu: I na Riječ bogobojaznosti njh obavezao.“ “To je vjerovanje”, kazao je Imam Sadik.[30]

U časnom Kur'anu nutarnja smirenost i psihička staloženost na različite načine se povezuju s vjerovanjem. Časni Poslanik i Imami prepoznali su vjerovanje kao činilac spokoja. Vjera je ta moćna snaga i nepokolebljiva sila koja čini da srce, u kojem se ona nađe, neće nikada oboljeti od brige i stresa, i bit će otporno na sve događaje koji snalaze čovjeka.

William James, otac nove psihologije i profesor psihologije na Harvardu, kaže: Najdjelotvornije sredstvo za liječenje briga jeste upravo vjerovanje i religijsko uvjerenje. Vjera je jedna od onih snaga uz pomoć kojih čovjek živi, a njeno potpuno odsustvo označava čovjekov pad.[31]

Pitanje duševne vrijednosti vjere i njenih očiglednih korisnih uticaja na srca vjernika jedno je od važnih poglavlja moderne psihologije u svijetu. Veliki broj psihologa se okoristio snagom vjere i kroz nju su se uspjeli izliječiti najveći duševni kompleksi mnogih bolesnika.

Današnji naučnici ističu da jedan značajan dio unutarnjih briga, psihičkih oboljenja i samoubistava potiče iz neposjedovanja vjere.

U Americi se u prosjeku svakih 35 minuta dogodi po jedno samoubistvo, a svake dvije minute po jedna osoba doživi psihički poremećaj. A da su ove osobe imale udjela u smirenju koje osiguravaju vjerovanje i robovanje Bogu, društvo se moglo spasiti većine ovih samoubistava i psihičkih bolesnika.

Carl Jung, najčuveniji savremeni psiholog, u jednoj od svojih knjiga je napisao: “U posljednjih trideset godina obraćali su mi se ljudi iz cijelog civilizovanog svijeta. Izliječio sam na stotine pacijenata. Međutim, među svim izliječenim pacijentima, koji su u drugoj polovini života (iznad 35 godina), nisam našao niti jednog čija teškoća nije bila povezana i riješena njegovim prihvatanjem nekog životnog koncepta vjerovanja. Sa potpunom sigurnošću mogu reći da je svako od njih obolio na svoj način onda kada je izgubio ono što sve žive vjere svakog vremena daju i naučavaju. Oni koji nisu ponovo pronašli svoja religijska uvjerenja, nisu se uistinu ni izliječili.”[32]

U historiji ljudske civilizacije možemo naći najupečatljivije primjere čudnovatog uticaja vjerovanja kod Božijih poslanika. Svi bi oni u izuzetno teškim uvjetima, u nesigurnosti i zastrašujućem okruženju, započinjali svoju misiju. Pritom su bili u stalnoj neposrednoj smrtnoj opasnosti. Međutim, oni su bez i najmanje strepnje i brige nastavljali svoj poziv i svoju misiju, zato što su bez imalo kolebanja vjerovali u Boga i što su osjećali da su pod Njegovom stalnom zaštitom i milošću.

Istinski sljedbenici poslanika, a.s., svoj nauk o mentalnom i duševnom miru naučili su od svojih velikih učitelja. Oni su u sjeni vjere u Boga toliko ojačali da pred životnim poteškoćama nisu malaksavali te nisu padali u očaj i paniku ni u ratu ni u miru, ni u siromaštvu ni u bogatstvu, ni u smrti ni u bolesti. Ukratko, u svim trenucima jednostavno su bili okrenuti Bogu i nadali su se Njegovoj milosti.

Za primjer vam navodim anegdotu sa jednom muslimankom. Dvije osobe nađoše se na najvažnijem putovanju u vreloj pustari Hidžaza. Bijahu se izgubile i kad su naišle na prvi šator, stadoše na ulaz i nazvaše selam. Iznutra je žena upitala: “Ko je?” Rekoše: “Zalutali smo!” Potom im je žena dala dozvolu da uđu. Reče: “Sjedite dok mi sin ne dođe da vas posluži.” Kako se vrijeme dolaska sina približavalo, žena je sve češće zadizala šatorsko krilo ne bi li ga ugledala. Najednom se smrkla. Ugledala je kako se šatoru približava njegova deva, ali sa drugim jahačem na njoj. Kad je ovaj što je došao na devi prišao blizu, uzviknuo je: “O Umul-Akil, neka ti se Bog smiluje u pogledu tvoga sina!” Žena upita: “A zar mi je sin mrtav!?” Ovaj odgovori: “Da, bio je blizu jednog bunara, deve su se uznemirile, i on je bačen u bunar.” Ona se uzdržala u svojoj nesreći, samo je rekla ovome što dođe s viješću: “Ti mi malo pripazi goste.” Ona je brzo dovela ovcu i dala mu da je zakolje. I tako se žena usred nesreće dala na pripremanje večere. Kad su objedovali, prišla je gostima: “Da li iko od vas zna učiti Kur'an?” Odgovoriše: “Da!” Reče “Zarad smirenja moga srca zbog izgubljenog sina proučite nekoliko ajeta!” Jedan od njih poče učiti Kur'an:

 الَّذِينَ إِذَا أَصَابَتْهُم مُّصِيبَةٌ قَالُوا إِنَّا لِلَّـهِ وَإِنَّا إِلَيْهِ رَاجِعُونَ …..وَأُولَـٰئِكَ هُمُ الْمُهْتَدُونَ

…One koji, kad ih nesreća kakva zadesi, govore: “Mi Allahu pripadamo i Mi se Njemu vraćamo!” …Takvi su na Stazi pravoj.[33]

Sa velikim uzbuđenjem žena ga zakle: “Ovo što si proučio… je li bilo iz Kur'ana?” On reče: “Da, tako mi Allaha, to je Kur'an!” Žena ustade, otklanja nekoliko rekata namaza i reče: “Bože moj, ja sam ispunila ono što si mi naredio (strpljivost u pogledu sina), a i Ti ispuni ono što si obećao!”

Izgovaranjem ove rečenice, uz jedno – ah! – završi tugovanje za svojim sinom.

Kakva to druga sila, osim vjere, može tako smiriti užareno majčino srce takvom brzinom i povratiti joj mir i spokoj duši? Šta to drugo, osim vjerskog žara, može ugasiti vrele panične plamenove majčina duha uzrokovane smrću sina?

Oživljavanje izvorne iskonske prirode 

Ovdje možemo zaključiti našu raspravu. Vjera u Boga zapravo je oživljavanje iskonske Božije prirode. Vjerovanje u Boga jamči provođenje naloga moralne savjesti i pohvalnih ljudskih osobina. Vjerovanje je najbolje pribježište čovjeka i najveći činilac sigurnosti i spokoja duše. U najkraćem, vjerovanje je osnovni i temeljni stub ljudske sreće. Uostalom, prvi poziv Božijih poslanika upućen čovjeku bio je poziv u vjeru.

Dobar odgajatelj koji zna svoje dužnosti jeste onaj koji dijete u najranijem dobu usmjeri prema Uzvišenom Bogu i koji jednostavnim, djetetu razumljivim jezikom, pruža poduku iz vjere. Potrebno je da učitelj srčano slijedi časni Kur'an, da djetetu odmah počne kazivati o neograničenoj Božijoj milosti, da u njemu na samom početku posije sjeme nade u srce te da mu objasni da je nemanje nade u Božiju milost veliki grijeh.

Dijete treba od početka shvatiti da pri sučeljavanju sa teškim događajima ne smije biti beznadežno jer Uzvišeni može sve čvorove razvezati i sve poteškoće riješiti. Ako to želimo od Njega i pružimo Mu svoju otvorenu ruku, On će nam pomoći.

Učitelj treba objasniti djetetu da je najveća dužnost svakog čovjeka sticanje Božijeg zadovoljstva i da se to postiže slijeđenjem i slušanjem Njegovih zapovijedi prenesenih preko Njegova časnog Poslanika. Učitelj će mu objasniti da naš Gospodar voli istinoljubivost i poštenje, a da griješenje i neistinitost izazivaju Božiju srdžbu.

Potrebno je da učitelj još u najranijem dobu dijete potakne na odgovornost prema Uzvišenom Bogu te da ga nauči njegovim dužnostima prema Bogu. Jednostavnije rečeno, treba mu pojasniti: “Uzvišeni tebe vidi u svim stanjima, svjestan je tvojih dobrih i loših postupaka i Njemu ništa od tebe nije skriveno. Za tvoje dobre postupke On će te nagraditi, a za loše će te kazniti.”

Roditelji koji ožive iskonsku vjerničku prirodu svoga djeteta i od početka ga usmjere ka obožavanju Boga, time će djetetu utrti čistu stazu sreće a, s druge strane, bit će ubrojani među one koji su svoje dužnosti prema njemu na valjan način ispunili.