Stid

Poželjan i nepoželjan stid (hija’)

Veoma bitna tema u odgojnom procesu jeste pitanje stida. Kada se u ok­viru ove teme govori o koristima i štetama koje su posljedica njegova prisustva ili odsustva može se uočiti jedna zanimljiva činjenica. Naime, ako neki stidljiv, ali nadaren i kreativan čovjek prilikom saobraćanja sa drugim ljudima osjeća poteškoće, on će biti lišen dostizanja svih koristi koje su zamislive sa darom koji posjeduje, a kao takav – dakle darovit i spo­soban, ali stidljiv i povučen – pretvorit će se u beskorisnog člana društva.

Kur'an i prijekor

U jednom ajetu Kur'an o vjernicima – nabrajajući odlike kojima su ukrašeni – govori sljedeće:

فَسَوْفَ يَأْتِي اللّهُ بِقَوْمٍ يُحِبُّهُمْ وَيُحِبُّونَهُ أَذِلَّةٍ عَلَى الْمُؤْمِنِينَ أَعِزَّةٍ عَلَى الْكَافِرِينَ يُجَاهِدُونَ فِي سَبِيلِ اللّهِ وَلاَ يَخَافُونَ لَوْمَةَ لآئِمٍ ذَلِكَ فَضْلُ اللّهِ يُؤْتِيهِ مَن يَشَاء وَاللّهُ وَاسِعٌ عَلِيمٌ

...Allah će sigurno umjesto njih dovesti ljude koje On voli i koji Njega vole, prema vjernicima ponizne, a prema nevjernicima ponosite; oni će se na Allahovu putu boriti i neće se ničijeg prijekora bojati.[1]

Činjenica da je crta neustrašivosti pred prijekorom nevjernika, licem­jera, dunjalučara, stavljena u red džihada – pokazatelj je njene velike važnosti u ulozi psihičke i duhovne ravnoteže.

Stid (hija‘) je jedno od čovjekovih psihičkih svojstava. Neka psihička obilježja posjeduju i životinje i ljudi. Takva su, naprimjer, ljubav prema potomstvu, hrabrost i sl. Lukavost je obilježje lisice, ali i pojedinih ljudi. Plašljivost je također prisutna i među ljudima, i među životinjama. Među­tim, pojedina obilježja svojstvena su samo čovjeku, poput moći razmišl­janja i slobodnog izbora u načinu življenja. Stid je također osobina svojstvena samo čovjeku. Nema životinje koja osjeća stid prilikom vršenja svojih prirodnih radnji. Imam Sadik, a. s., jednom prilikom rekao je Mu­faddalu: “O Mufaddale, samo pogledaj u svojstva koja je Allah jedino čovjeku podario, a kod životinja ga nema. To je veoma vrijedna osobina, a naziva se stid – hija!” (Biharul envar, tom 4, str. 25.)

Današnji naučnici također potvrđuju činjenicu kako je samo čovjek nosilac takve osobine. Mark Twain vjeruje da je čovjek jedino biće koje se stidi ili koje osjeća potrebu za stidom. Doktor Felasin, potvrđujući mišljenje Marka Twaina, kaže sljedeće: ”Stid je pokazatelj zdrave psihe, uobičajen je među svim ljudima pa čak i među onima koji žive u primitivnim plemenskim zajedni­cama, bez odjeće na sebi.”[2] Kao posebno zapažanje možemo izdvojiti ri­ječi u kojma se ističe da je stid pokazatelj psihičkog zdravlja.
Kada čovjek sagleda sve vrline i slabosti koje stid u sebi sadrži, postaje mu jasna važnost stida kao i razarajući naboj bestidnosti u čovjekovu životu.

Stav vjere

Božiji Poslanik, s. a. v. a., u jednom hadisu rekao je: ”Kada nemaš stida, pa čini šta ti je želja.”[3] Prema ovim riječima bestidnici se ne libe gri­jeha, kršenja zakona, nasilja i gaženja tuđih prava, osim u slučaju kada se suoče sa izvršnim organima i predstavnicima zakona.

Imam Ali, a. s., govoreći o stidu, rekao je: “Kod koga je stid slabiji i bogobojaznost mu je manja.”[4] Iz ovoga hadisa postaje nam jasna činjenica praktične povezanost između stida i bogobojaznosti.

Imam Sadik, a. s., o stidu je rekao sljedeće: “Čovjek koji nema stida nema ni vjere.”[5]

Ebu Muhammed El-Askeri također je rekao: “Čovjek koji se ne stidi ljudi, ne stidi se ni Boga.”[6]

Od Imama Alija, a. s., prenosi se sljedeće kazivanje: “Čovjeku čija od­jeća postane stid ljudi neće vidjeti nedostatke.”[7]

Poruke hadisa

a) Stid je prevencioni činilac

Prema riječima Božijeg Poslanika stid je činilac zaštite prava drugih robova Božijih, što ujedno znači da je jamac provođenja vjerskih i društ­venih zakona. Ukoliko čovjek izgubi samopoštovanje i stid, onda nema nikakve prepreke u činjenju nedjela, poput krađe, uzurpiranja tuđih prava, uznemiravanja ljudi, nanošenja zala, zloupotrebe tuđeg imetka i sl. Takav čovjek ne vidi ništa loše u vršenju ovih i njima sličnih (ne)djela. Na kraju, stid je pokazatelj samopoštovanja i svijesti o vlastitoj ličnosti.

b) Tijesna povezanost imana i stida

Sa stanovišta islama, gdje god da je prisutna vjera u Boga, uvjerenje u moralne i ljudske vrline, tu je sasvim ozbiljno prisutan stid, ili drugačije kazano: gdje god da je stid prisutan, pokazatelj je svijesti o prisustvu moći Božije. Zato Imam Sadik, a. s., kaže sljedeće: ”Gdje god nema vjere, nema ni stida.” Shodno ovim činjenicama može se zaključiti da među ovim dvama činiocima postoji tijesna veza i da oba svjedoče prisustvo onoga drugog.

c) Trostrana uzajamna povezanost

U svojim kazivanjima Imam Askeri, a. s., objašnjava pojam stida koji se javlja između Gospodara i Njegovih stvorenja. Ukoliko želimo ispitati sebe ili druge, možemo to učiniti tako što ćemo obratiti pažnju na nepošti­vanje čovjeka prema ljudima i njihovim pravima, a iz toga ćemo zaključiti da postoji nepoštivanje spram Božijih zakona. Ovaj hadis ustvari je poka­zatelj kauzalnog i stvaralačkog  zakona. Ukoliko neko nema stida, to znači da nema ni poštovanja prema drugima, bez obzira na činjenicu da li je ri­ječ o ljudima ili o Bogu.

d) Stid i razvoj ličnosti

Imam Ali, a. s., vidi stid uzročnikom sazrijevanja čovjekove ličnosti. Ukoliko ne voli da drugi vide njegove nedostatke, čovjek će se truditi da ih otkloni, a onaj koji nema nedostataka, ima i duhovno i moralno jaku ličnost. Upravo zbog toga Imam Ali, a. s., kaže da ljudi neće vidjeti ne­dostatke kod čovjeka koji obuče odjeću stida. Valja napomenuti da ovdje nije riječ o skrivanju nedostataka, već o čišćenju od nedostataka i njiho­vom otklanjanju.

e) Stid je uzrok buđenja osjećaja odgovornosti

Ukoliko se stid u čovjeku dovoljno razvije, to će biti povod da čovjek svoje društvene, vjerske i lične dužnosti i obaveze obavlja u najboljem mo­gućem obliku. Čovjek kao takav neće sebi dozvoliti da obaveze i zadatke izvršava služeći se prevarama, podlostima, lažima ili lijenošću. Što god čovjek ima jači stid u sebi, više će se truditi u savjesnom obavljanju obaveza koje su mu povjerene. Možemo zaključiti da u islamu stid zauzima veoma visoko mjesto kao izuzetno vrijedna vrlina koja je uzro­kom brojnih korisnih učinaka, poput boljeg obavljanja dužnosti, raz­vijanja autoriteta i ličnosti, a iz pobrojanih primjera postaje jasna tijesna povezanost stida i vjere.

Vrijednost stida sa psihološkog stanovišta

Jedna od veoma važnih psiholoških rasprava u vezi s temom o uzro­cima razvoja čovjekove ličnosti jeste pitanje duševnih svojstava i psi­holoških odlika. Naime, svaki čovjek posjeduje tri osnovne sastavnice. Ukoliko ove sastavnice ne budu ravnomjerno razvijane ili ukoliko dođe do ­izostanka neke od njih, to će sigurno prouzročiti nazadovanje čovjekove ličnosti. Ti elementi su sljedeći:

1. čovjekov intelektualni razvoj;
2. duhovni razvoj i razvijanje vrlina;
3. praktično korišćenje spomenutog u društvenom po­našanju.

U hijerarhiji koja vlada među spomenutim elementima prisutan je logi­čan redoslijed. Dakle, djela su posljedica morala i čovjekovih osobina, a moral je posljedica čovjekova intelekta i njegova pogleda na svijet. Uko­liko se čovjekova psiha ne razvija onako kako bi se trebala razvijati pa na taj način ne uspije uljepšati sebe visokim ljudskim svojstvima, takvo stanje svjedoči činjenicu da se radi o čovjeku koji u sebi nema intelektual­nih mogućnosti, a osim toga na praktičnom planu, u društvenom životu, ne može biti uspješan. Naprimjer, nije moguće da kukavica prilikom suo­čenja sa neprijateljem pokaže postojanost, hrabrost i pribranost.

Stid i njegova važnost s društvenog stanovišta

Društvo je ustvari skup pojedinaca. Ukoliko većina pojedinaca bude posjedovala moralne vrline i uzvišene ljudske odlike, poput psihičke čistote i zdravlja, sigurno je da će i društvo biti zdravo i da će se kretati u pravcu napretka. U suprot­nom, također je sasvim izvjesno da će društvo biti nezdravo, loše, zaos­talo, zatupljeno itd.

Imam Sadik, a. s., u sljedećem hadisu ukazuje na učinke stida na psihu i društvo: “Da ne postoji stida i njegovih učinaka ne bi se poštovalo pravo vjernika niti bi se ispunjavala obećanja. Ispunjavanje potreba onima ko­jima je pomoć potrebna kao i pribjegavanje dobrim djelima, a ustezanje od loših ne bi se odvijalo na dostojan i dosljedan način…”[8]

Stid ne samo da je djelotvoran u provođenju moralnih obaveza, već se i velik broj zakonskih službi – bilo vjerske, bilo društvene –  praktično se provode u djelo upravo zbog stida. Određen broj pojedinaca, u slučaju da nemaju stida, oglušio bi se na prijekore i opomene, ne bi čak poštovali ni prava vlastitih roditelja, ne bi vraćali povjerene im stvari i ne bi se ustru­čavali ni jednog nemoralnog čina. U spomenutom hadisu ukazano je i na važnost i ulogu stida kada je riječ o obavljanja vjerskih obaveza, ali i na njegovu ulogu u vezi sa psihičkim i moralnim razvojem. Dakle, nakon svega što je rečeno postalo nam je jasno kako stid igra veoma važnu ulogu u našim životima.

Neophodnost ravnoteže

Jedno od pitanja kojima se u islamu poklanja velika pažnja, posebno sa stanovišta Kur'ana, jeste pitanje uloge ravnoteže i umjerenosti u svim ­vidovima čovjekova života (ibadet, moral, porodica, društvo itd.). Odlazak u bilo koju krajnost  uzrok je zastranjenja sa puta znanja i Istine. Jedan od primjera ovog općeg zakona jeste stid. Međutim, ako  se i sa stidom pret­jera, bez obzira u kojem pravcu, čovjek samog sebe dovodi do velikih ­poteškoća i nedaća. Islam, čiji je zadatak odgojiti fitret i uputiti čovjeka, nije zanemario ovo važno pitanje, te je na veoma jasan i prihvatljiv način ukazao na neophodnost provođenja umjerenosti.

Božiji Poslanik, s. a. v. a, u jednom hadisu rekao je sljedeće: “Stid može biti dvojak, racionalan stid i glupi stid. Onaj racionalni stid je sa znanjem, a glupi stid dešava se zbog neznanja.”[9] Dakle, potrebno je truditi se da stid ne postane pretjerana stidljivost i to takva da čovjek ostane bez svojih duhovnih ideala i dostojanstvenog društvenog života. Za primjer ćemo navesti sljedeće ajete:

وَاللَّهُ لَا يَسْتَحْيِي مِنَ الْحَقِّ

a) A Allah se ne stidi istine.[10]

يُجَاهِدُونَ فِي سَبِيلِ اللّهِ وَلاَ يَخَافُونَ لَوْمَةَ لآئِمٍ ذَلِك

b) Oni se na Allahovu putu bore i ničijeg prijekora se ne plaše.[11]

Pojedinci, usljed sumnjive prošlosti, na­kon što se vrate Pravom putu, lišavaju sebe vršenja velikog broja vjerski pohvaljenih djela, jer osjećaju stid i pritisak od drugih koji su ih poznavali u prošlosti. Takvo nešto je ust­vari slabost duha koje se ispoljava u vidu stida, jer se zbog grijeha, a ne zbog napuštanja grijeha gubi obraz pred Bo­gom i evlijama. U osnovi, suština dolaska poslanika jeste pružanje spasilačke pomoći gr­ješnicima i zalutalim, a ne vjernicima u Boga. Imam Ali, a. s., u odlomku jedne dove koja mu se pripisuje kaže sljedeće: “Bože, oni koji su ispunjeni ljubavlju u Tebe, noći svoje u dovama i u šaputanjima Tebi budni provode; a oni što u nemar zađoše i znaka ljubavi u njima prema Tebi što nema, cijelu noć u dubokom snu provode; Bože, ovo je roblje Tvoje od kojih neki u snu, a drugi budni su, noćima ponizno u suzama okrenuti Tebi; ali Bože, svo je roblje Tvoje uprlo oči nade u pomoć i milost Tvoju, i svi žude za Džen­netom i bliskošću Tvojom.” Prema spomenutim riječima, osnova dobrote i milosti Božije jeste u uputi i spašavanju griješnih i zalutalih. Grijeh i gri­ješna prošlost ne trebaju niti smiju biti razlog ostanka u zabludi niti povod kršenja tuđih prava.

c) Imam Ali, a. s., u Stazi rječitosti kaže: “Neka se niko ne stidi nau­čiti ono šta ne zna.” Razuman čovjek, vjernik, zna da u svakom razdoblju svoga života ima priliku i mogućnost da se kreće naprijed, zato se treba rasteretiti pogrešnog stida, drugim riječima, ne treba mu dati priliku da mu pravi poteškoće te da ga lišava vječnih savršenstava.

d)U Stazi rječitosti možemo pročitati sljedeće kazivanje Imama Alija: “Neka se niko od vas ne stidi reći ‘Ne znam’ kada bude upitan za nešto čemu ne zna odgovor.” Takvi i desetine sličnih primjera ukazuju na pravilo kako se treba čuvati nepotrebnog stida koji je pokazatelj unutarnje nezrelosti. Iz tog razloga vjerski prvaci su tačno odredili granice kojih se treba pridržavati kako se ne bi suočili sa negativnim posljedicama.

Imam Sadik, a. s., prenosi od Poslanika da je rekao: “Postoje dvije vrste stida, jedan je pokazatelj duhovne slabosti, a drugi moći, vjere i raz­boritosti.”[12] Nekad nemoć nazivamo stidom, prihvatanje poniženja obrazlažemo stidljivošću, a zapravo su sve to posljedice čovjekove du­hovne nedoraslosti i slabosti njegove ličnosti, a ne znakovi njegovih um­nih promišljanja, psihičke zrelosti ili pak prisustva tragova imana. Zaklju­čujemo da postoji neophodna razlika među dvama spomenutim stidovima.

Dakle stid (ar. haja’, a pers. šarm) ustvari je vrsta osjećajne reakcije, tj. nelagodan psihički osjećaj koji se javlja pod pritiskom straha od prezira ili kritike drugih. Ovo psihičko stanje nekad je ispravno i uzrok je rasta čovjekove ličnost, a uz to i dobar pokazatelj imana, usljed čega se ubraja u poželjna i pohvalna moralna svojstva. Međutim, u nekim prilikama stid je nepoželjan, neispravan i neprihvatljiv, a kao takav, pokazatelj je duhovne i psihičke slabosti kao i nedostatka i nedovoljnog razvoja ličnosti.

Najbolji stid

Postoje činjenice koje ukazuju kako je stid ponekad nepoželjan i nepot­reban, te je kao takav pokazatelj nezrele vjerske ličnosti i neupućenosti. Ponekad je stid veoma pohvalan i poželjan, i to u slučaju kada čovjek odgoji sebe do te mjere da počne osjećati stid (pozitivni) od samoga sebe. Vezano za ovu temu Imam Ali, a. s., u jednom hadisu iz zbirke Gurerul hik­jem kaže sljedeće: “Najljepši stid je stid od samog sebe.” Ova vrsta stida uzrokuje takvo stanje da čovjek jednostavno sebi neće dozvoliti bilo kakvu vrstu djela koja je neprimjerena ili ružna ili se pak protivi njegovu fitretu. Takvim svojim stavom u cijelom životu u svim prilikama očuvat će svoju istinsku vrijednost.

Imam Ali, a. s., rekao je sljedeće: “Vrijednost svakog čovjeka jeste u onome šta on smatra lijepim.” Ako čovjek sebe smatra lijepim, ako je Božija stvorenja shvatio ispoljavanjem imena Njegovih, onda mu ovakav način razmišljanja neće dozvoliti da mu se ruka, jezik ili pak tjelesni or­gani zaprljaju grijehom i istupanjem sa Pravoga puta i robovanja svome Gospodaru. Sve do mjere do koje čovjek iskusi samospoznaju, imat će veći stid i više će čuvati položaj na kojem je njegov stid vidljiv.

Negativne posljedice bestidnosti

U isti mah kada postanu jasne posljedice i korisni učinci stida sasvim se prirodno ukazuju i negativni učinci bestidnosti.

Božiji Poslanik u jednom hadisu kaže sljedeće: “'Šta ćete uraditi u vremenu kada vam žene budu pokvarena morala, a mladež bude zaprljana grijehom te ne bude naređivala dobro, a odvraćala od zla?’ Rekoše: ‘Zar će se takvo šta dogoditi, o Poslaniče?’ Odgovori: ‘Da, i gore od toga! A šta ćete činiti kada ljudima budete zlo naređivali, a sprječavali ih od dobra?’ Rekoše: ‘O Poslaniče Božiji, zar će se takvo šta dogoditi?’ Reče: ‘Da, i gore od toga! A šta ćete činiti u vrijeme kada se dobro lošim bude sma­tralo, a grijesi i loša djela budu smatrana pohvalnim?!'” U ovom su hadisu društvene promjene opisane su postupnim tokom.

(a) Griješenje

Prvi korak u zastranjenje jeste kršenje zakona i prelazak preko granica Božijih normi. Gubljenje fitreta i čovječnosti posljedica je kršenja božan­skih zakona. Prvi koraci čovjeka koji se okreće grijesima dovode u pitanje njegovo vjerovanje u vjerske istine. On ih vidi preprekama na svojoj novoj ­stazi. U suri Qiyama (31-33), u vezi sa pitanjem o Sudnjem danu i njego­vim poricanjem, kaže se sljedeće:

فَلَا صَدَّقَ وَلَا صَلَّى وَلَكِن كَذَّبَ وَتَوَلَّى ثُمَّ ذَهَبَ إِلَى أَهْلِهِ يَتَمَطَّى

Nije vjerovao, nije molitvu obavljao, nego je poricao i leđa okretao, a onda svojima bahato odlazio.

Oni ustvari nemaju ozbiljno pitanje niti naučni argument kojim pobi­jaju postojanje Božijeg zakona, nego ih na sumnju ili poricanje tjeraju nji­hovi grijesi kao i ljubav ka njima.

Primjedba:

Moguće je postaviti pitanje: Kakve veze ima griješenje i podavanje stras­tima sa Sudnjim danom i njegovim poricanjem. Zašto bi, u načelu, neko ko griješi i ko ima za cilj udovoljiti svojim strastima uopće imao pot­rebe dovoditi u pitanje ili čak poricati Sudnji dan?

Odgovor:

Čovjek bi volio udovoljiti svim svojim prohtjevima, ali je svjestan postojanja brojnih prepreka na ovom materijalnom svijetu. Jedna od tih prepreka jeste i pitanje Sudnjeg dana na kojem će biti odgovoran za gaženje tuđih prava, ogovaranje, kršenje Božijeg zakona i stotine drugih postupaka koji uokviruju cijeli njegov dunjalučki život, a tiču se općenito svih njegovih djela i nedjela. Sasvim je prirodno da takva pitanja u čovjeku ostavljaju traga, da nikoga ne ostavljaju na miru i  da stvaraju svojevrsnu uzdržanost od udovoljavanja svim prohtjevima. Zbog toga donosi odluku jednim postupkom riješiti se te prepreke, a taj postupak znači jednostavno poricanje Dana u kojem bi mogao biti pitan za djela, uvjerenja i svega onoga što se odnosi na život. Problem je na taj način ri­ješio, psiha mu može odahnuti jer ne mora brinuti o nečemu čega za njega nema. Na kraju, čini šta mu je volja, budući da je slobodan. Shodno re­čenom, prva faza odvajanja sa Pravoga puta jeste činjenje grijeha, prek­ršaja, uzimanje prava drugih ljudi, prekoračenje i zanemarivanje granica Božijih.

(b) Potpomaganje u grijehu

Čovjek je biće kod kojeg su propast  i usavršavanje postepeni proces. On ima potrebu za kretanjem prema odabranom cilju, bez obzira da li je taj cilj bio savršenstvo ili propast, odnosno skretanje sa puta čovječnosti. U svakom slučaju, djela koja mora činiti da bi se približio svome cilju, na samom početku su teška. Međutim, pod utjecajem ponavljanja, uvježba­vanja i ovladavanja istim, ona mu polahko postaju lahka. Jedna od otežavajućih okolnosti u činjenju tih djela jeste njihovo odudaranje od društvenih navika, a još teže od toga padaju osude i kritike ljudi upućene počinitelju. Kada čovjek osjeti da je određeno djelo općenito osuđeno i om­raženo kod ljudi, dobro će razmisliti prije nego li ga izvrši, jer će os­jetiti strah i zabrinutost. Da bi uklonio takvu prepreku sa puta, on počinje sa propagandom i bodrenjem drugih u cilju saradnje i sudjelovanja u tom djelu. Ova razina viša je od ranije spomenute, koja se tiče njega samog, kada kriomice ili javno čini pokuđena djela. Međutim, svjestan je da to ljudi ne opravdavaju te da osuđuju njegovo ponašanje. Poslanik je u ­navođenom hadisu ukazao na opasnost od takve pojave, opisujući je uz­ročnikom propasti pojedinca i društva.

Imam Sadik, a. s., prenosi od svog oca, a on od Poslanika sljedeće kazivanje: “Zaista grješnik, ukoliko potajno griješi, štetnost toga grijeha tiče se samo njega lično, međutim, ukoliko se grijeh čini javno, a ljudi ga ne osude, plašt štete širi se i postaje sveobuhvatan.” Ako se u društvu čed­nost i ustezanje od nešerijatskih druženja i miješanja muškaraca i žena uzme kao nešto nazadno i davno prevaziđeno, a prihvate se nezakoniti i nemoralni odnosi, trebamo znati da će takvo društvo prije ili kasnije pasti u ponor, te da će u njemu sve ljudske vrline izumrijeti. U takvom društvu njegovanje skladnih porodičnih odnosa, između ostalog i pažnja prema roditeljima, smatra se zaostalim i nepotrebnim, a pomoć nemoćnim i nezaštićenim, prema Ničeovim riječima, znakom slabosti i njegovim veli­čanjem.

Zašto psiholozi, kada je riječ o kodeksu porodičnog ponašanja, kažu da se roditelji trebaju strogo paziti u međusobnom saobraćanju te da nemaju pravo pred svojom djecom rješavati sukobe i nesporazume. Takve pojave su poput prelazne bolesti. One će zahvatiti psihu djeteta i neće ga pošted­jeti nemira, stresa i brige. U vezi s tim Poslanik kaže: “Spolni odnos ro­ditelja pred svojim djetetom, bez obzira na činjenicu da ono ima samo neko­liko mjeseci života, ostavlja tako lošeg traga na njega da će ono u životu postati bludnik!” Svako djelo kada izađe iz sebi svojstvenih granica poprima rušilačke osobine i tada ne uništava samo svoga izvršioca, nego i druge povlači u propast. Na temelju ovih činjenica neophodno je da svaki vjernik vodi veliku brigu kada je riječ o moralnim radnjama i ponašanju, posebno kada se to tiče društvenog života, kako ne bi kojim slučajem sam bio povod društvenim zastranjenjima i moralnim posrnućima.

(c) Vidjeti ružno lijepim

Posljednju etapu pada, ili drugim riječima potpunu propast i potpuno zastranjenje treba očekivati kada čovjek ružno vidi lijepim, kada krši za­kone  svojom snalažljivošću, gazi prava drugih ljudi i to smatra ličnom slobodom. Poslanik, s. a. v. a., kaže da je najgore stanje pojedinca i društva kada budu grijeh smatrali – dobrom, a dobra djela – zlom. Ponavljanje nekog djela vremenom postaje slika ili način ljudskog ponašanja općenito, a kada se srodi sa čovjekovim moralom, više ne postoji nikakve prepreke u njegovom izvršenju. Takvo nešto je kur'anska i racionalna stvarnost, a potvrđuju je i pojedinačna iskustva. Izvjesno vrijeme nosi lažan epitet morala i duhovne odlike, te polahko na sebe navlači ruho znanja i vjerovanja, a zatim osjećanje da je ružno blijedi i nestaje. Prije nego li se na takvo djelo naviknemo i niz puta ponovimo, ono je na razini posljedice, ali nakon što je mutiralo u moralnu osobinu, ono zapravo upravlja pojedincem. Prirodni zakon nalaže da čovje­kov moral i ponašanje ovim redoslijedom dobivaju naredbe od ra­zuma. Kur'an o tome kaže sljedeće:

إِذَا تُتْلَى عَلَيْهِ آيَاتُنَا قَالَ أَسَاطِيرُ الْأَوَّلِينَ كَلَّا بَلْ رَانَ عَلَى قُلُوبِهِم مَّا كَانُوا يَكْسِبُونَ

Kada mu se ajeti naši kazuju, govori: “Izmišljotine naroda drevnih!” A nije tako! Ono šta su radili prekrilo je srca njihova.[13]

Merhum allame Tabatabai, r. a., kaže: “U ovim dvama ajetima jasno se ističu tri tačke.

Prva od njih jesu ružna djela koja oblikuju predstavu i izgled koji ostavljaju jakog traga, te preobražavaju čovjekov nefs upravo u svoj oblik i izgled. Ustvari, čovjekov nefs poprima izgled djela. Ukoliko je djelo loše i čovjekov nefs će postati loš. Naprimjer, ukoliko je djelo laž, nefs postaje lažljivim. Saobrazno iznesenom, ni čovjekovi snovi nisu istiniti ako je pojedinac koji sanja lažov.[14] Ukoliko želimo sanjati istinu, jezik nam mora govoriti istinu, kako bismo u svijetu snova vidjeli ono šta odgovara zbilji.

Druga tačka vidljiva iz ajeta svjedoči da su forme i slike koje se nalaze u nefsu svojevrsna prepreka da instrumenti opažanja dođu do istinitih saznanja ukoliko su i same zaprljane, zbog toga što je ta nečistoća poput hrđave zavjese koja se ispriječi između istine i srca.

Na kraju, treća tačka kazuje da je čovjekov nefs u svom prvobitnom izdanju i po svojoj prirodi čist i svjetao i da zbilju vidi onakvom kakva ona jeste. Do­bro i zlo također prepoznaje upravo u onom obliku u kojem oni i jesu. Shodno tome, jedna od posljedica pogrešnog odgoja jeste uništavanje mo­gućnosti shvatanja istine onakvom kakva ona zapravo jeste. To za posl­jedicu ima ograničenje razuma, čime prirodno biva usmjeren u put laži i zablude, zbog toga što u svijetu stvorenog postoje samo dva puta: ili put istine, ili put zablude.”

Izvor: Ekber Eydi, Pouka o odgoju, Fondacija “Mulla Sadra”, Sarajevo, 2006., s perzijskog preveo: Ertan Basarik

[1] El-Maida, 54.

[2] Felsefi, Kudak, tom II, Teheran, 1995. str. 296.

[3] Mustedrek wesailuš-šii’a, tom 2, str. 86.

[4] Staza rječitosti.

[5] Kafi, tom 2, str. 106.

[6] Biharul Envar, tom 18, str. 288.

[7] Vesailuš-šii’a, tom 3, str. 221.

[8] Biharul envar, tom 2, str. 25.

[9] Kafi, tom 2, str. 106.

[10] Ahzab, 53.

[11] Al-maida, 54.

[12] Biharul-envar, tom 15, str. 197.

[13] Mutafifin, 13 – 14.

[14] Prepiska dvaju alima, Ibn-Sine i Ebul-Hajra.