Položaj pravednosti među vrlinama te njezine vrste i stanja

Riječ pravednost jezički ukazuje na značenje jednakosti, a jednakost se ne može zamisliti bez uzimanja u obzir jednoće (vahdet). Jednoća je odlikovana i izdvaja se bivanjem na krajnjem položaju i na najvišem stepenu položaja i stepena savršenstva i odličnosti. Kolanje njezinih učinaka od Prvog ishodišta, Koji je istinsko jedno, kod svih brojenih stvari je poput kolanja toka svjetlosti bitka od Prauzroka, Koji je Apsolutno biće, u svim bićima. Prema tome, onome koji je bliže jednoći, egzistencija je odabranija, pa nijedan odnos nije odabraniji od odnosa jednakosti, kako je to utvrđeno u nauci o muzici.

Među vrlinama nema savršenije vrline od pravednosti, kako se to saznaje u nauci o etici, jer istinska sredina pripada njoj, a sve osim nje u odnosu na nju predstavlja stranu i sve se vraća njoj. Onako kako jednoća zahtijeva odlikovanost, što više ona dovodi do postojanosti i potpunosti biti bića, tako i mnoštvo zahtijeva niskost što više traži kvarnost i nestanak bića. Umjerenost je sjenka jednoće koja od različitih klasa otklanja razliku malobrojnosti, mnoštva, manjkavosti i viška i od samog dna manjkavosti i poroka kvarnosti posredstvom ukrasa jednoće vodi ih ka samom zenitu savršenosti i vrlini postojanosti. Da nije umjerenosti, krug postojanja ne bi se zatvorio, jer nastajanje tri proizvoda[1] iz četiri elementa[2] ovisi o uravnoteženosti mješavina. Ukratko, o ovome se može mnogo reći, ali bi se odužilo. Ovdje je prikladnije da se posvetimo svojoj temi.

Pravednost i jednakost iziskuju različite sisteme. Kao što je slučaj s muzikom, svaki odnos koji nije odnos jednakosti posredstvom jednog od načina rješavanja takvih stvari vraća se na odnos jednakosti; inače bi takav odnos izlazio izvan granice sklada i harmoničnosti. Kad je riječ o drugim stvarima, u svemu gdje ima poretka, na neki način se nalazi i pravednost; inače bi se to vraćalo na propadanje i nered. Objašnjenje rečenog: odnos jednakosti kod objektivnih stvari postoji tamo gdje je ostvarena sličnost koja predstavlja jedinstvo u supstanciji ili kvalitetu. Tamo gdje ne postoji sličnost, jednakost je takva kao da je odnos prvog prema drugom poput odnosa drugog prema trećem ili odnosa trećeg prema četvrtom.

Prvi nazivaju neprekidnim odnosom, drugi isprekidanim, a različite vrste odnosa se koriste na različite načine poput numeričkog odnosa, geometrijskog odnosa, sintetičkog odnosa i drugih vrsta, kako je to objašnjeno u različitim naukama. Pitanju odnosa i određivanju odlikovanosti različitih znanosti posredstvom njih, stari su pridavali velik značaj. Kad motre pravednost u poslovima koji su zahtjev uređenosti svakodnevnog života u koje je i volja uključena, dijele je na tri vrste.

Prva je ono što se odnosi na imetak i dobra, druga je ono što se odnosi na ljudske odnose i razmjenu i treća ono što se odnosi na poslove kojima se utječe na druge poput odgoja i politike. Kod prve vrste kažu: s obzirom na to da je odnos ove osobe prema tom dobru ili tom imetku poput odnosa osobe sličnog ranga koja je po dobru i imetku njoj jednaka, onda, ovaj imetak i ovo dobro su njezino pravo i posigurno ih mora posjedovati, i ako se javi višak ili nedostatak, odmah se nadoknađuje. Ovaj odnos je sličan isprekidanom odnosu.

U drugoj vrsti, ponekad se desi da je odnos sličan isprekidanom, a nekad opet neprekidnom odnosu. Isprekidani je kad kažu: odnos ovog prodavača odjeće prema ovom odijelu je poput odnosa ovog stolara prema stolici, prema tome, nema štete da se izvrši razmjena. Neprekidni je kad kažu: odnos ovog odijela prema ovom zlatu je kao odnos ovog zlata prema ovoj stolici, prema tome, nema štete da se izvrši razmjena odijela i stolice.

U trećoj vrsti odnos je sličan geometrijskom odnosu, kao kad kažu: odnos ove osobe prema svom položaju je poput odnosa druge osobe prema njezinom položaju. Prema tome, ako jedan od njih poništi jednakost na taj način da nanese štetu drugoj osobi, potrebno je i drugome nanijeti istu štetu kako bi se pravda i jednakost vratile u prvo stanje. Pravedan je onaj koji daje sklad i jednakost stvarima koje su bez sklada i jednakosti. Naprimjer, ako pravu liniju podijele na dva različita dijela i ako žele da odrede granicu jednakosti, bez sumnje će morati smanjiti višak i dodati ga onoj strani koja je manja kako bi se uspostavila jednakost i na taj način nestala umanjenost, uvećanost, manjkavost ili uvećanost. To može učiniti onaj koji poznaje prirodu sredine kako bi uz pomoć nje otklonio strane, a isti je slučaj i s lahkoćom, teškoćom, zaradom, gubitkom i drugim zastranjiva njima.

Prema tome, ako u slučaju lahkog i teškog od teške stvari uzme dio i stavi na lahko, uspostavit će se jednakost. Ako su strane jednake i potom s jedne strane nešto oduzme, ta strana će postati lahka, a druga strana, s obzirom na to da je na nju dodao, postat će teška. Kad je riječ o zaradi i gubitku, ako neko uzme manje od onoga što mu pravom pripada, bit će na gubitku, a ako uzme više, bit će na dobitku. Božiji zakon određuje sredinu svih stvari kako bi se njezinim poznavanjem vršilo usklađivanje svih stvari prema pravednosti. Prema tome, božanski zakon uspostavlja jednakost i pravdu, jer je Bog izvor jednoće, neka je Uzvišen Njegov spomen!

S obzirom na to da su ljudi po svojoj prirodi društveni te da njihov život nije moguć bez potpomaganja, o čemu ćemo kasnije opširnije govoriti, a potpomaganje počiva na tome da jedni ljudi služe drugima i da od jednih uzimaju a drugima daju kako ne bi nestali ravnopravnost, jednakost i sklad; naprimjer, stolar svoje djelo daje bojaru, a bojar svoje djelo njemu, čime se uspostavlja jednakost, može se desiti da stolarevo djelo bude veće i bolje ili pak obrnuto, stoga se javlja potreba za posrednikom ili procjenjivačem – a to je novac. Prema tome, novac je pravednik i posrednik između ljudi, ali nije mi pravednik, tako da ostaje potreba za pravednikom koji govori. Ako se uz pomoć novca, koji ne govori, između osoba koje vrše razmjenu ne uspostavi pravičnost, onda se traži pomoć od pravednika koji misli (natek), pa on po maže novcu kako bi poredak i pravičnost mogli aktuelno postojati, a taj koji misli je čovjek.

Prema tome, javlja se potreba za vladarem. Iz ove rasprave postalo je jasno da nije moguće očuvati pravednost između ljudi bez ove tri stvari: božanskog zakona, čovjeka vladara i novca. Aristotel je rekao da je novac pravedan zakon, a zakon kod njega ima značenje rukovođenja i upravljanja i svega onoga što se na to odnosi. Zbog toga se šerijat naziva Božijim zakonom. U knjizi Nikomahova etika Aristotel je rekao da veliki zakon dolazi od Boga, drugi zakon dolazi od velikog zakona, a treći je novac. Prema tome, božanski zakon je predvodnik svih drugih zakona, drugi zakon je vladar, a on je obavezan da slijedi božanski zakon. Treći zakon slijedi drugi zakon. U Kur’anu se može naći ajet koji ima upravo to značenje, a to je sljedeći ajet: Mi smo izaslanike naše s jasnim dokazima slali i po njima smo Knjigu spustili, te Mjerilo da bi ljudi pravedno postupali, ‒ i dali smo gvožđe, u kome je velika snaga i koje ljudima koristi...[3]

Za novcem, koji ujednačuje različitosti, postoji potreba stoga što kad ne bi postojalo procjenjivanje različitih stvari pomoću različitih cijena, partnerstvo, poslovni odnosi i davanja i uzimanja ne bi bili uređeni i sistematizirani. Međutim, s obzirom na to da se posredstvom novca nekima umanjuje i nekima uvećava, na taj način se uspostavlja ravnoteža, ujednačuje se poslovanje ratara i stolara. To je ona društvena pravda za koju su rekli da se zahvaljujući njoj izgrađuje svijet, a da on propada zbog društvene nepravde. Često se desi da neko malo djelo bude jednako velikom broju djela, kakav je plan inžinjera u odnosu na patnje i teškoće radnika ili promišljanje vojnog zapovjednika u odnosu na ratovanje velikog broja ratnika.

Nasuprot pravedne nalazi se nepravedna osoba, a to je onaj ko uništava jednakost. U skladu s Aristotelovim riječima i prethodnim pravilima, nepravedne osobe dijele se na tri vrste: prva je najveći nepravednik a to je osoba koja nije pokorna Božijem zakonu, druga je nepravednik srednje vrste a to je osoba koja se ne pokorava vladaru, i treća vrsta je mali nepravednik koji ne slijedi propise glede novca. Zlo i nered koji proizlaze iz treće vrste nepravde su uzurpacija i otimanje imetka, različite vrste krađe i prevara, a neredi koji nastaju od druge dvije vrste nepravde su mnogo veći. Aristotel je rekao da onaj koji se pridržava zakona djeluje u skladu s prirodom jednakosti, i da će dobro i sreću steći samo putem pravde. Božanski zakon ne naređuje ništa osim pohvalnog, jer od Boga ne dolazi ništa drugo do lijepo, a zakon zapovijeda dobro i ono što vodi sreći, a zabranjuje tjelesne kvarnosti.

Prema tome, zapovijeda hrabrost da bi se očuvao red u bojnim redovima, zapovijeda čednost da bi se čuvala stidna mjesta od nedoličnih, te odvraćalo od griješenja, potvore, uvrede i ogovaranja. Ukratko, potiče na vrline, a zabranjuje poroke. Pravedan čovjek pravednost prvo primjenjuje kod sebe pa tek nakon toga kod svojih sugrađana i to onih koji su mu bliži. Prema tome, Aristotel kaže da pravda nije dio vrline te da cjelokupna vrlina i nepravda nisu dio poroka, nego da su cjelokupni porok. Međutim, neke nepravde su u odnosu na druge jasnije.

Naprimjer, stanovnicima gradova je jasnije ono što se desi prilikom kupoprodaje, jamčevine i pozajmljivanja, od krađe, razvrata, upravljanja, varanja države i lažnog svjedočenja. Ova vrsta je bliža tlačenju. Neke vrste su bliže podjarmljivanju, poput mučenja pomoću okova i lanaca i onoga što to zamjenjuje. Naime, pravednik je vladar koji na osnovu jednakosti uklanja i poništava ove pokvarenosti i on je namjesnik Božijeg zakona kad je posrijedi očuvanje jednakosti. Dakle, on zbog dobra koje čini sebe ne nagrađuje više od drugih niti zbog zla sebi dodjeljuje kaznu manju nego drugima. Stoga kažu da je namjesništvo (hilafet) čišćenje. Također kažu da obični ljudi priznaju i poznaju vladarski stepen onoga koji je poznat po ugledu i porijeklu ili onog koji ima ogromno bogatstvo.

Oni koji su razumni i imaju sposobnost razlikovanja smatraju da mudrost (znanje) i vrlina predstavljaju neophodne uvjete podobnosti za ovaj stepen, jer ove dvije vrline predstavljaju uvjet istinskog predvodništva i vođstva te svakog postavljaju na razinu njegovu i stepen njegov u toj razini. Uzroci svih vrsta šteta mogu se svesti na četiri vrste. Prva je strast koju prati pokvarenost, druga je zloba koju prati potlačenost, treća je pogreška koju prate kajanje i tuga, i četvrta je nesreća koju prati smetenost uz poniženje i žaljenje. Kad se strast podstakne u smjeru nanošenja štete drugima, ljudi u tome ne mogu osjetiti užitak i ne mogu mu dati prednost, osim one osobe koja, s obzirom na to da se nalazi na putu zadovoljavanja strasti, zbog nečega drugoga pristane na to. Ponekad se desi da osjeti odvratnost prema nanošenju štete i da pati zbog toga, ali i unatoč tome moć strasti želi uraditi tu ružnu stvar. Međutim, zlobnik koji namjerno i odabirući to želi nauditi drugome u tome osjeća zadovoljstvo. On je poput osobe koja ogovara i kleveće nekoga kod tiranina kako bi mu na taj način oduzela neke blagodati a da od toga nema koristi za sebe.

Međutim, uživa u toj nepodopštini koja po gađa drugog, liječeći komplekse zbog zavisti ili nečeg drugog. Pogreška, s obzirom na to da predstavlja nanošenje štete drugima ali ne s namjerom i odabirom, ne zahtijeva uživanje u nanesenoj šteti, nego se namjeravalo učiniti neko drugo djelo koje je ishodilo štetom. To je poput strijele koja je bez namjere strijelca pogodila neku osobu, pa strijelca zasigurno prati tuga i žaljenje. Kad je riječ o nesreći, kod nje je izvorište djela nešto što je izvan same osobe koja je to učinila i pritom nije imala slobodu izbora i namjeru. To je kao kad neukroćen konj na kojem jaše neka osoba povrijedi ili ubije onoga koga ona voli. Takva osoba je nesretna, treba joj oprostiti i ne treba je koriti zbog toga. Međutim, kad neko usljed pijanstva, bijesa ili ljubomore učini ružno djelo, on zaslužuje kaznu i kritiku, jer je izvorište tih djela pijenje alkohola i pokornost moći srdžbe i strasti i jer je ispoljavanje ružnog djela bilo zahtjev slijeđenja njih, pa je bilo voljno i slobodnim izborom. To bi bio opis pravednosti i onoga što je uzrokuje.

Kad je riječ o podjeli pravednosti u djelima, Prvi filozof (Aristotel) pravednost dijeli na tri dijela. Prvi je ono što ljudi treba da čine kad je riječ o pravu Uzvišenog Boga, Koji daruje dobro i blagodati i Koji je Uzrok postojanja i svake blagodati koja proizlazi iz postojanja. Pravednost iziskuje da rob, onoliko koliko je u njegovoj mogućnosti, u stvarima koje su između njega i Boga slijedi najbolji put i da u ispunjavanje uvjeta uloži neophodan trud.

Drugi je da ispuni ono što je obavezan prema ljudima, kakvo je uvažavanje prava drugih i poštivanje predvodnika te da se pridržava poštenja i pravičnosti prilikom poslovanja.

Treći su stvari kakve su poštivanje prava predaka poput vraćanja njihovih dugova i ispunjavanja njihovih oporuka i tome slično. Ovo je bilo značenje Aristotelovih riječi. Analiza ovoga u pogledu pojašnjenja obaveznosti ispunjenja Božijeg prava je sljedeća: s obzirom na to da uvjeti pravednosti kod uzimanja i davanja imetka, poklona i drugog treba da budu jasni, onda spram onoga što nam pristiže od darova Stvoritelja i Njegovih beskrajnih blagodati treba da bude utvrđeno neko pravo za ispunjenje koje iziskuje određeni trud, jer ako neko od nekog drugog uzme neku malu količinu robe i ne plati mu, bit će na neki način optužen za nepravednost.

Pa kako je tek onda kad neko dobije beskonačna dobra i bezbrojne blagodati i nakon toga mu neprekidno i bez zastoja svakog trena pristižu nove blagodati i na taj način bude pomognut, a on ne razmišlja o zahvali na njima, ispunjavanju prava ili uzvraćanju na dobročinstvo? Priroda pravednosti iziskuje određeni trud kako bi on platio i jednakom mjerom uzvratio te da svoj nemar i nedostatnost ne smatra opravdanim. Ako bude poput učenog vladara koji svojom politikom djelovanja puteve i državu čini sigurnim i razvijenim, njegova pravednost će biti vidljiva i poznata širom svijeta. On nijednog trenutka neće posustati i neće zakazati u čuvanju svetosti, zaštiti temelja vlasti, sprečavanju stanovnika da čine nepravdu jedni prema drugima i osiguravanju sredstava za život na ovom i onom svijetu svojim podanicima, kako bi njegovo dobro obuhvatilo sve stanovnike i podanike i njegovo dobročinstvo stiglo do svih, kako jakih tako, posebno, i do slabih, te kako bi zaslužio da mu svaki pojedinac u njegovoj vlasti po mjeri vlastitih mogućnosti na neki način uzvrati, jer odustajanje od toga će biti povod da bude opisan osobinom nepravednosti.

Iako zbog njegove neovisnosti o djelima podanika njihova nagrada njemu ne može biti ništa drugo do iskrena dova, širenje zahvale, spominjanje vrlina i slave, širenje truda i časnih postupaka, lijepa zahvala, čista ljubav, iskazivanje pokorno sti, dobrohotnost, odbacivanje suprotstavljanja tajno i javno, ulaganje tru da u upotpunjenje njegovog puta u skladu s mogućnostima i sposobnosti ma, slijeđenje vladara u upravljanju domaćinstvom i u uređivanju porodice i plemena, jer je njegov odnos prema njima poput odnosa vladara prema onome što je u njegovoj vlasti. Njihovo zanemarivanje ovih postupaka i ispunjavanje tih uvjeta na temelju vlastite volje i moći predstavlja istinsku nepravdu i tlačenje, te skretanje s puta pravednosti, jer je uzimanje bez davanja izvan granica zakona pravičnosti. Što je korištenje blagodati i uživanje dobročinstva veće, nepravda koja se nalazi naspram toga je teža i gora. Iako je nepravda sama po sebi ružna, neke nepravde su ružnije i odvratnije od drugih, kao što je propadanje nekih blagodati i poricanje nekih prava u odnosu na druga mnogo odvratnije.

S obzirom na to da je ružnoća neispunjavanja prava vladara i predvodni ka putem iskazivanja pokornosti, zahvalnosti, ljubavi i istinskog nastojanja postala jasnom, pogledaj do koje mjere je pokuđeno i ružno zapostavljanje i odustajanje od ispunjavanja prava istinskog Vladara, Koji svakog sata, odnosno svakog trena šalje bezgranično mnogo blagodati i dobara našim dušama i tijelima, a koje ni na koji način nije moguće prebrojati! Ako budemo govorili o prvoj blagodati – a to je egzistencija ‒ nemoguće je zamisliti nešto čime bi se ona nadomjestila. Ako želimo govoriti o sastavu tijela i upotpunjavanju njegovog oblika, autor djela Anatomija i Koristi organa je napisao više od hiljadu listova o onome što je slabašni ljudski um uspio dokučiti i još nije definirao nijednu kaplju iz tog prostranog mora, niti je uspio potpuno spoznati nijednu činjenicu niti je koliko traje tren dokučio suštinu zbilje.

Ako želimo govoriti o dušama, sposobnostima, ustaljenim osobinama i duhovima (ruh) te ako želimo objasniti pomoć koja pristiže duši od emanacije razuma, svjetlosti, blještavila, veličanstvenosti, sjaja, blagodati i dobara, nećemo biti u stanju takvo što izraziti i iskazati jezikom i smatrat ćemo da razum i um nisu u stanju raspolagati sa zbiljama i suštinama tih stvari. Ako želimo govoriti o blagodati vječnog postojanja, vječne vlasti i blizine Njegove Jedinosti, jer smo stvoreni radi stjecanja i zadobijanja zaslužnosti i sposobnosti za to, nećemo naći ništa drugo osim nemoći, smetenosti, nemogućnosti i zapanjenosti. “Tako mi života, niko nije nesvjestan ovih blagodati, izuzev stoke!” Iako Uzvišeni Bog ne treba naš trud, ipak je veoma ružno i odvratno da mi ne ispunimo obavezno pravo, da ne ulažemo trud pomoću kojeg od sebe odstranjujemo sramotu nepravednosti i da izlazimo iz uvjeta i okvira pravednosti.

Govoreći o ibadetu koji robovi treba da izvršavaju, filozof Aristotel je rekao: ljudi se razilaze oko toga šta stvorenja treba da čine radi Uzvišenog Tvorca. Neki su rekli da treba postiti, klanjati, služiti bogomoljama i približavati se prinošenjem žrtve. Drugi su rekli da se treba zadovoljiti priznavanjem Boga kao gospodara, priznavanjem Njegovih blagodati i veličanjem Njega u skladu s mogućnostima. Treća skupina je rekla da se Bogu treba približavati dobročinstvom, ili pročišćavanjem svoje duše, ili lijepim upravljanjem, ili odnosom prema drugim ljudima na temelju načela jednakosti, mudrosti i savjetovanja.

Sljedeća skupina je rekla da treba imati jaku želju za promišljanjem i dubokim proučavanjem teologije, te za aktivnostima koje dovode do povećanja spoznaje Uzvišenog Boga, kako bi na taj način naša spoznaja Boga bila upotpunjena i kako bi znanje o Njegovoj jednoći bilo utemeljeno na proučavanju. Drugi su rekli da ono čime je Bog obavezao ljude nije neka određena stvar pa da to čine, također nije nijedna vrsta i oblik, nego ovisi o razinama i stepenima ljudi u različitim naukama. Ovdje smo prenijeli Aristotelove riječi koje su do nas došle. Nije nam poznato da je nekim od ovih mišljenja davao prednost u odnosu na druga.

Kasnije generacije filozofa su rekle da se robovanje Bogu može podijeli u tri skupine. Prva je ono što se odnosi na tijelo, poput namaza, posta i prisustvovanja svetim mjestima s ciljem moljenja i šaputanja s Bogom. Druga je ono što se odnosi na duše, ispravna vjerovanja poput tevhida (vjerovanje u Božiju Jednoću), veličanja Boga, promišljanja o načinu isijavanja Njegove milosti i mudrosti na svijet i o onome što je tome slično. I treća, ono što je obavezno kad je riječ o saradnji s drugim ljudima, kakva je pravičnost prilikom sklapanja poslova, poljoprivrednih aktivnosti i sklapanja braka, zatim ispunjavanje emaneta, savjetovanje drugih ljudi, borba protiv neprijatelja vjere i zaštita časti i svetosti. Oni među njima koji su bliži istraživačima rekli su da ibadet Uzvišenom Bogu predstavljaju tri stvari, i to: ispravno vjerovanje, istinit govor i dobro djelo.

Podrobno pojašnjenje svake od ove tri vrste se u svakom vremenu i na osnovu odnosa i obzira razlikuje, a pojašnjavaju ih vjerovjesnici i učeni mudžtehidi koji su nasljednici vjerovjesnika. Obični ljudi su obavezni da ih slijede i pokoravaju im se kako bi na taj način ispunjavali Božije zapovijedi. Treba znati da na polju bliskosti Uzvišenom Bogu ljudska vrsta ima određene postaje i položaje.

Prvi položaj je položaj onih koji posjeduju čvrsto uvjerenje (jekin), koje stoga zovu čvrsto uvjerenim (mukinan). A to je stepen velikih filozofa, mudraca i učenjaka. Drugi položaj je položaj onih koji posjeduju dobročinstvo (ihsan), a njih nazivaju dobročiniteljima (muhsinan). To je stepen onih koji su uz savršenstvo u znanju ukrašeni i praktičnim djelovanjem i posjeduju vrline koje smo već nabrojali. Treći položaj je položaj čestitih (abrar). To su oni koji su zaokupljeni popravljanjem ljudi (robova) i naselja. Njihovo zalaganje je usmjereno na upotpunjavanje ljudi. Četvrti položaj je položaj onih koji su uspjeli i koji su spašeni te njih nazivaju spašenim (faizi) i iskrenim (muhlisi). Krajnja tačka ovog stepena je stepen sjedinjavanja. Iza ovog za čovjekovu vrstu ne postoji nijedan drugi položaj niti postaja.

Pripravnosti koje su potrebne za dostizanje ovih postaja su četiri osobine: jaka želja i radost u traganju, usvajanje istinskih znanosti i zbiljske spoznaje, stid zbog neznanja i manjkavosti talenta koji je rezultat zapostavljanja toga dvoga, te obavezanost slijeđenju puta vrlina u skladu sa moći. Ova sredstva se nazivaju sredstvima spajanja i povezivanja s Uzvišenim Bogom.

Međutim, povodi odvojenosti od Uzvišenog Boga, a što predstavlja prokletstvo, također su četiri stvari: pad koji dovodi do okretanja lica (od Boga) nakon kojeg obavezno slijedi prezir, pad koji iziskuje zaklonjenost (od Boga) nakon kojeg obavezno slijedi obezvrijeđenost, pad koji dovodi do odbacivanja nakon kojeg obavezno slijedi postajanje odvratnim te pad koji dovodi do udaljavanja od Boga nakon kojeg obavezno slijedi mržnja.

Povodi vječite nesretnosti koji vode ka ovim odvojenostima su četiri: lijenost i besposličarenje koje za posljedicu imaju traćenje i uništavanje života; neznanje i glupost koji dolaze od napuštanja promišljanja i uvježbavanja duše poučavanju; bestidnost koja nastaje kao posljedica nemarnosti duše i gubljenja stida zbog slijeđenja strasti te, uprkos porocima, zadovoljstvo sobom, što proizlazi iz ponavljanja ogavnosti i napuštanja pokajanja Bogu.

U Kur’anu se spominju izrazi pokvarenost ‒ to jest biti željan smutnje (zajg), zatim hrđa (rejn), zastor (gišavet) i pečat (hatem). Ova četiri kur’anska izraza značenjem su bliska prethodno navedenim terminima.

Ovo je stav filozofa o ibadetu i robovanju Bogu. Platon je rekao da kad se stekne pravednost, svjetlo sposobnosti i dijelovi duše obasjaju jedni druge, jer pravednost iziskuje sve vrline. Prema tome, duša postaje sposobna da na najbolji mogući način izvrši svoje djelo. Ovo stanje predstavlja krajnji domet bliskosti ljudske vrste Bogu. Također je rekao da bivanje pravednosti na sredini nije slično bivanju drugih vrlina na sredini, jer su obje strane pravednosti nepravda, a na stranama nijedne druge vrline se ne nalazi isti porok. To znači da je traženje više i manje nepravda i jedno i drugo, jer nepravedan za sebe traži više onoga u čemu je korist, a za druge manje. A onog u čemu je šteta za sebe traži manje, a za druge više.

S obzirom na to da je pravednost jednakost, a dvije strane pravednosti su pretjerivanje i umanjivanje – onda obje strane pravednosti jesu nepravednost. Iako svaka vrlina, zato što predstavlja sredinu, iziskuje i umjerenost i uravnoteženost, pravednost je opća i obuhvata sve uravnoteže nosti i umjerenosti. Pravednost je stanje duše iz kojeg proizlazi pridržavanje Božijeg zakonika, koji je određivač mjera, ustvrđivač odredbi i stanja i središta. Prema tome, pravedan čovjek po prirodi ni u kojem slučaju ne može biti suprotstavljen Vlasniku božanskog zakona. Zapravo, sav njegov trud je usmjeren ka prihvatanju, ispomaganju i slijeđenju božanskog zakona, jer jednakost dolazi od njega, a njegova priroda teži jednakosti. Najmanja jednakost je jednakost između dvije osobe u stvari koja im je zajednička ili u dvije zajedničke stvari.

Prema tome, odnosi počela su ili neprekinuti ili isprekidani. Treba znati da ovo stanje duše nije djelo, spoznaja niti moć, jer se djelo ispoljava bez ovog stanja. Kako smo već kazali, pravedna djela dolaze i od osoba koje nisu pravedne, a moć i spoznaja sa dvije suprotstavljene stvari imaju jednak odnos, tako da su znanje o dvije suprotstavljene stvari i moć vezana za dvije suprotstavljene stvari jednaki. Međutim, svako stanje koje prima jednu suprotnost razlikuje se od stanja koje prima drugu suprotnost. O ovom značenju koje je od tajni ove nauke treba se zamisliti i kad se radi o svim vrlinama i ustaljenim osobinama.

Pravednost na planu poslovanja i razmjene slična je viteštvu (hurrijet), jer onako kako je prisutna pravednost pri stjecanju imetka pod spomenutim uvjetima, tako je prisutno i viteštvo pri dijeljenju imetka pod istim uvjetima. Stjecanje je uzimanje i bliže je trpljenju, a dijeljenje je davanje i bliže je djelovanju. Obični ljudi iz tog razloga više vole viteza nego pravednu osobu. Također, poredak svijeta više opstoji na pravednosti nego na viteštvu, jer je odlika vrline činjenje dobra, a ne napuštanje zla, a odlika ljubavi ljudi i njihova hvaljenja (nekoga) je u tome da su oni vezani za osobe koje dijele dobra, a ne za one koje skupljaju bogatstvo. Vitez ne skuplja bogatstvo radi sebe, nego radi trošenja. Takva osoba može izgledati siromašna. Stječe na dozvoljen način i ne ljenčari prilikom stjecanja, jer njezino dostizanje vrlina ovisi o postizanju imetka i bogatstva. On se uzdržava od rasipništva, razbacivanja, tvrdičluka i škrtosti.

Prema tome, svaka osoba koja ima odliku viteštva je i pravedna, ali svaka pravedna osoba ne posjeduje odliku viteštva. Tu su naveli prigovor, a odgovor na njega je sljedeći: s obzirom na to da je pravednost voljna kategorija i da se stječe zadobijanjem vrlina i pohvalnih osobina, onda i nepravednost, koja je njezina suprotnost, također treba da bude voljna kategorija koja se stječe poročnošću i zasluživanjem prezira. Teško da će razuman izabrati poročna svojstva i prezir, jer bi u suprotnom postojanje nepravde bilo nemoguće. Kao odgovor na to su rekli: svako ko učini neko djelo koje rezultira nekom štetom, sam sebi čini nepravdu zbog toga što, iako je bio u stanju da za sebe pribavi korist, ipak je svojim slobodnim izborom odabrao loše i napustio savjetovanje s razumom.

Učitelj Ebu Ali Sina, Allah mu se smilovao, dao je bolji odgovor: s obzirom na to da ljudi imaju različite sposobnosti, moguće je da neke od njih podstaknu neko djelo koje je suprotstavljeno zahtjevu druge sposobnosti. Kao naprimjer kad osobe pod utjecajem srdžbe ili prevelike strasti ili oni koji u pijanstvu urliču bez savjetovanja s razumom čine neko djelo zbog kojeg se kasnije, kad se vrate u normalno stanje kaju. Razlog tome je da u stanju u kojem prevlada sposobnost koja zahtijeva taj postupak, taj postupak izgleda lijepim i s obzirom na to da je ta moć upravljala razumom i spriječila ga, razum joj se nije mogao suprotstaviti, ali kad napad te moći prestane, onda ružnoća i pokvarenost spomenutog djela postaju očevidni. Međutim, razum osoba koje su odlikovane srećom vrline nikad ne biva potčinjen, a činjenje lijepih djela postaje njihovo ustaljeno svojstvo i karakter.

Navodi se drugi prigovor, koji je teži od prvog, i koji glasi: davanje više je pohvaljeno, ali nije obuhvaćeno pravednošću, jer je pravednost jednakost, a davanje više predstavlja uvećanje. Rekli smo da pravednost obuhvata sve vrline te da ona ima središnji stepen. Prema tome, onako kako je umanjenost u odnosu na središte pokuđena tako je pokuđena i uvećanost u odnosu na središte. Dakle, davanje više je pokuđeno, što je protivno našoj polaznoj pretpostavci (davanje više je pohvaljeno). Odgovor je da davanje više predstavlja predostrožnost u pravednosti kako bi se bilo sigurno od manjkavosti i nedostataka. Središnja pozicija nije jednaka za sve vrline. Iako je darežljivost u središnjem položaju između rasipništva i škrtosti, ipak je uvećanje kod darežljivosti bliže predostrožnosti nego umanjivanje, čednost se nalazi u sredini između požudnosti i prigušivanja strasti, ali je predostrožnost bliža umanjivanju nego uvećanju. Ne može doći do davanja više bez uvažavanja uvjeta pravednosti, što znači da prvo treba izvršiti ono što je obavezno zbog zaslužnosti, da bi se nakon toga dodavanjem na zasluženo ispoštovala predostrožnost.

Naprimjer, ako neko sav imetak da onome ko ga ne zaslužuje, a onog ko ga zaslužuje zapostavi, za takvog čovjeka se ne može reći da je dao više, nego će se smatrati rasipnikom jer je zapostavio pravednost. Prema tome, postalo je jasno da je davanje više pravednost i uvećanost, a onaj ko daje više je pravednik koji postupa po predostrožnosti u pravednosti. Njegov način je takav da kad je posrijedi korist, sebi daje manje, a drugima više. A kad je posrijedi šteta, sebi daje više, a drugima manje, što je suprotnost nepravednosti. Saznali smo da je davanje više časnije od pravednosti iz tog razloga što predstavlja pretjerivanje u pravednosti, a ne zbog toga što je izvan pravednosti.

Ukazivanje zakonodavca na pravednost je općenito, a ne posebno ili djelimično, jer je pravednost jednakost. Ponekad je u supstanciji, nekad u kvantitetu, a nekad opet u kvalitetu. To vrijedi i za druge kategorije. Objašnjenje je sljedeće: voda i zrak su jednaki u kvalitetu, ali ne i u kvantitetu, jer kad bi bili jednaki i u kvantitetu, površina i jednog i drugog bi bila jednaka i pojavila bi se razlika u kvalitetu, pa ono što je više u pogledu kvaliteta dominiralo bi nad onim što je manje i ono što je manje bi propalo.

Isti slučaj je i s vodom i vatrom. Kad elementi od kojih je sazdan univerzum ne bi bili jednaki i kad bi na taj način uništavali jedni druge, ovaj svijet bi ne stao u najkraćem mogućem roku. Međutim, Uzvišeni Bog je na temelju Svoje ogromne milosti i naklonosti odredio tako da sva četiri elementa[4] u pogledu snage i kvaliteta budu jednaka i ravnopravna kako ne bi jedni druge u potpunosti uništili.

Međutim, dio koji bude postrani bit će uništen od dijela koji ga obuhvata kako bi na taj način različite vrste pravde postale očevidne. Poslanik, s.a.v.a., je ukazao na ovo značenje u hadisu: “Na pravdi počivaju nebesa i Zemlja.” Ovim se želi reći da zakonik zapovijeda univerzalnu pravednost kako bi se na taj način slijedio Božiji put. Nije naređeno univerzalno davanje više, jer univerzalno davanje više nije ograničeno, a univerzalna pravednost jest ograničena zato što jednakost ima određene granice. Uvećavanje nema granice, nego poziva na davanje više te na njega podstiče. Davanje više ne može biti univerzalno i obuhvatno kao što je pravednost opća i univerzalna. To što smo rekli da je davanje više predostrožnost i krajnji napor u pravednosti, nije opća tvrdnja. Ova predostrožnost pravedne osobe primjenjiva je samo u stvarima koje su vezane za nju. Naprimjer, ako bude sudila između dviju strana, ne smije dati prednost nijednoj od njih.

Sve drugo osim njezinog pridržavanja apsolutne pravednosti i jednakosti je ružno. To što smo rekli da je pravednost stanje duše nije u suprotnosti s našom tvrdnjom da je pravednost vrlina duše. To stanje duše promatra se na tri načina: prvo u relaciji sa biti tog stanja, drugo u relaciji sa biti posjednika tog stanja i treće u relaciji s osobom s kojom se u tom stanju uspostavlja odnos.

U prvom slučaju je ustaljeno svojstvo duše, u drugom duševna vrlina i u trećem pravednost. Kod svih moralnih svojstava ustaljenih osobina ova tri načina motrenja treba da budu primijenjena i ispoštovana. Razumna osoba je obavezna da primjenjuje univerzalnu pravednost na način da je prvo primijeni u svojoj duši, a to je uravnotežavanje sposobnosti i upotpunjavanje ustaljenih svojstava. Kako smo kazali, ako uz pomoć pravednosti ne uravnoteži svoje sposobnosti, strast će takvoga podsticati na stvari koje odgovaraju njezinoj prirodi, a srdžba će ga poticati onome što je suprotno tome, tako da će pod utjecajem različitih poticaja tražiti različite vrste prohtjeva i prednosti.

Uzburkavanjem i preobražajem ovih stanja i privlačenja sposobnosti dolazi do nastajanja različitih rodova loših stvari i šteta. Takvo stanje je svuda gdje postoji mnoštvo bez autoritativnog lidera koji ga može urediti i uz pomoć jedinstva, koje je Božija sjena, učvrstiti i uravnotežiti.

Aristotel čovjeka koga privlače različite sposobnosti poredi s osobom koju vuku na dvije strane tako da se prepolovi, ili ga vuku s različitih strana tako da se rasparča. Međutim, kad moć rasuđivanja, koja predstavlja Božijeg namjesnika, u ljudskom bitku postane vladar svih moći, s ciljem da uspostavi uvjete ravnoteže i jednakosti, svaka moć dobije svoje pravo i nestaje haos koji je posljedica mnoštva.

Prema tome, kad na ovaj način završi s uravnoteživanjem vlastite duše, obaveza mu je da na isti način izvrši uravnoteživanje prijatelja, rodbine i članova porodice. Nakon toga slijedi uravnoteživanje drugih ljudi i daljih osoba, potom slijedi uravnoteživanje životinja, kako bi odlikovanost ove osobe postala očevidna drugim ljudima i njezina pravednost bila upotpunjena. Osoba koja u pravednosti dosegne ove vrhove pod izravnim je Božijim skrbništvom i upravom (velijjullah), Božiji namjesnik (halifa) i Njegovo najbolje stvorenje.

Nasuprot tome, najgore Božije stvorenje je osoba koja zapostavljanjem upravljanja prvo sebi čini nepravdu, nakon toga prijateljima, rodbini, ostalim ljudima te životinjama. Znanje o suprotnostima je jedno znanje. Prema tome, najbolji ljudi su pravednici, a najgori nepravednici. Jedna skupina filozofa kaže da sva bića opstaju i cjelokupan univerzum počiva na ljubavi, a gubljenje časti ljubavi ljude nužno tjera da za sebe osiguraju vrlinu ljubavi, jer ako osobe u međusobnim odnosima postupaju s ljubavlju i ako budu međusobno pravedni, nestat će sukobljavanja i uspostavit će se poredak.

Izvor: Nasiruddin Tusi, Nasirova Etika, Fondacija “Mulla Sadra”, Sarajevo, 2020, s perzijskog preveo: Sedad Dizdarević

[1] Minerali, biljke i životinje.

[2] Voda, zemlja, zrak i vatra.

[3] Hadid, 25.

[4] Voda, zrak, vatra i vjetar.

O tumačenju odlikovanosti pravednosti u odnosu na druge vrline i tumačenje njezinih vrsta i stanja

Riječ pravednost jezički ukazuje na značenje jednakosti, a jednakost se ne može zamisliti bez uzimanja u obzir jednoće (vahdet). Jednoća je odlikovana i izdvaja se bivanjem na krajnjem položaju i na najvišem stepenu položaja i stepena savršenstva i odličnosti. Kolanje njezinih učinaka od Prvog ishodišta, Koji je istinsko jedno, kod svih brojenih stvari je poput kolanja toka svjetlosti bitka od Prauzroka, Koji je Apsolutno biće, u svim bićima. Prema tome, onome koji je bliže jednoći, egzistencija je odabranija, pa nijedan odnos nije odabraniji od odnosa jednakosti, kako je to utvrđeno u nauci o muzici.

Među vrlinama nema savršenije vrline od pravednosti, kako se to saznaje u nauci o etici, jer istinska sredina pripada njoj, a sve osim nje u odnosu na nju predstavlja stranu i sve se vraća njoj. Onako kako jednoća zahtijeva odlikovanost, što više ona dovodi do postojanosti i potpunosti biti bića, tako i mnoštvo zahtijeva niskost što više traži kvarnost i nestanak bića. Umjerenost je sjenka jednoće koja od različitih klasa otklanja razliku malobrojnosti, mnoštva, manjkavosti i viška i od samog dna manjkavosti i poroka kvarnosti posredstvom ukrasa jednoće vodi ih ka samom zenitu savršenosti i vrlini postojanosti. Da nije umjerenosti, krug postojanja ne bi se zatvorio, jer nastajanje tri proizvoda[1] iz četiri elementa[2] ovisi o uravnoteženosti mješavina. Ukratko, o ovome se može mnogo reći, ali bi se odužilo. Ovdje je prikladnije da se posvetimo svojoj temi.

Pravednost i jednakost iziskuju različite sisteme. Kao što je slučaj s muzikom, svaki odnos koji nije odnos jednakosti posredstvom jednog od načina rješavanja takvih stvari vraća se na odnos jednakosti; inače bi takav odnos izlazio izvan granice sklada i harmoničnosti. Kad je riječ o drugim stvarima, u svemu gdje ima poretka, na neki način se nalazi i pravednost; inače bi se to vraćalo na propadanje i nered. Objašnjenje rečenog: odnos jednakosti kod objektivnih stvari postoji tamo gdje je ostvarena sličnost koja predstavlja jedinstvo u supstanciji ili kvalitetu. Tamo gdje ne postoji sličnost, jednakost je takva kao da je odnos prvog prema drugom poput odnosa drugog prema trećem ili odnosa trećeg prema četvrtom.

Prvi nazivaju neprekidnim odnosom, drugi isprekidanim, a različite vrste odnosa se koriste na različite načine poput numeričkog odnosa, geometrijskog odnosa, sintetičkog odnosa i drugih vrsta, kako je to objašnjeno u različitim naukama. Pitanju odnosa i određivanju odlikovanosti različitih znanosti posredstvom njih, stari su pridavali velik značaj. Kad motre pravednost u poslovima koji su zahtjev uređenosti svakodnevnog života u koje je i volja uključena, dijele je na tri vrste.

Prva je ono što se odnosi na imetak i dobra, druga je ono što se odnosi na ljudske odnose i razmjenu i treća ono što se odnosi na poslove kojima se utječe na druge poput odgoja i politike. Kod prve vrste kažu: s obzirom na to da je odnos ove osobe prema tom dobru ili tom imetku poput odnosa osobe sličnog ranga koja je po dobru i imetku njoj jednaka, onda, ovaj imetak i ovo dobro su njezino pravo i posigurno ih mora posjedovati, i ako se javi višak ili nedostatak, odmah se nadoknađuje. Ovaj odnos je sličan isprekidanom odnosu.

U drugoj vrsti, ponekad se desi da je odnos sličan isprekidanom, a nekad opet neprekidnom odnosu. Isprekidani je kad kažu: odnos ovog prodavača odjeće prema ovom odijelu je poput odnosa ovog stolara prema stolici, prema tome, nema štete da se izvrši razmjena. Neprekidni je kad kažu: odnos ovog odijela prema ovom zlatu je kao odnos ovog zlata prema ovoj stolici, prema tome, nema štete da se izvrši razmjena odijela i stolice.

U trećoj vrsti odnos je sličan geometrijskom odnosu, kao kad kažu: odnos ove osobe prema svom položaju je poput odnosa druge osobe prema njezinom položaju. Prema tome, ako jedan od njih poništi jednakost na taj način da nanese štetu drugoj osobi, potrebno je i drugome nanijeti istu štetu kako bi se pravda i jednakost vratile u prvo stanje. Pravedan je onaj koji daje sklad i jednakost stvarima koje su bez sklada i jednakosti. Naprimjer, ako pravu liniju podijele na dva različita dijela i ako žele da odrede granicu jednakosti, bez sumnje će morati smanjiti višak i dodati ga onoj strani koja je manja kako bi se uspostavila jednakost i na taj način nestala umanjenost, uvećanost, manjkavost ili uvećanost. To može učiniti onaj koji poznaje prirodu sredine kako bi uz pomoć nje otklonio strane, a isti je slučaj i s lahkoćom, teškoćom, zaradom, gubitkom i drugim zastranjiva njima.

Prema tome, ako u slučaju lahkog i teškog od teške stvari uzme dio i stavi na lahko, uspostavit će se jednakost. Ako su strane jednake i potom s jedne strane nešto oduzme, ta strana će postati lahka, a druga strana, s obzirom na to da je na nju dodao, postat će teška. Kad je riječ o zaradi i gubitku, ako neko uzme manje od onoga što mu pravom pripada, bit će na gubitku, a ako uzme više, bit će na dobitku. Božiji zakon određuje sredinu svih stvari kako bi se njezinim poznavanjem vršilo usklađivanje svih stvari prema pravednosti. Prema tome, božanski zakon uspostavlja jednakost i pravdu, jer je Bog izvor jednoće, neka je Uzvišen Njegov spomen!

S obzirom na to da su ljudi po svojoj prirodi društveni te da njihov život nije moguć bez potpomaganja, o čemu ćemo kasnije opširnije govoriti, a potpomaganje počiva na tome da jedni ljudi služe drugima i da od jednih uzimaju a drugima daju kako ne bi nestali ravnopravnost, jednakost i sklad; naprimjer, stolar svoje djelo daje bojaru, a bojar svoje djelo njemu, čime se uspostavlja jednakost, može se desiti da stolarevo djelo bude veće i bolje ili pak obrnuto, stoga se javlja potreba za posrednikom ili procjenjivačem – a to je novac. Prema tome, novac je pravednik i posrednik između ljudi, ali nije mi pravednik, tako da ostaje potreba za pravednikom koji govori. Ako se uz pomoć novca, koji ne govori, između osoba koje vrše razmjenu ne uspostavi pravičnost, onda se traži pomoć od pravednika koji misli (natek), pa on po maže novcu kako bi poredak i pravičnost mogli aktuelno postojati, a taj koji misli je čovjek.

Prema tome, javlja se potreba za vladarem. Iz ove rasprave postalo je jasno da nije moguće očuvati pravednost između ljudi bez ove tri stvari: božanskog zakona, čovjeka vladara i novca. Aristotel je rekao da je novac pravedan zakon, a zakon kod njega ima značenje rukovođenja i upravljanja i svega onoga što se na to odnosi. Zbog toga se šerijat naziva Božijim zakonom. U knjizi Nikomahova etika Aristotel je rekao da veliki zakon dolazi od Boga, drugi zakon dolazi od velikog zakona, a treći je novac. Prema tome, božanski zakon je predvodnik svih drugih zakona, drugi zakon je vladar, a on je obavezan da slijedi božanski zakon. Treći zakon slijedi drugi zakon. U Kur’anu se može naći ajet koji ima upravo to značenje, a to je sljedeći ajet: Mi smo izaslanike naše s jasnim dokazima slali i po njima smo Knjigu spustili, te Mjerilo da bi ljudi pravedno postupali, ‒ i dali smo gvožđe, u kome je velika snaga i koje ljudima koristi...[3]

Za novcem, koji ujednačuje različitosti, postoji potreba stoga što kad ne bi postojalo procjenjivanje različitih stvari pomoću različitih cijena, partnerstvo, poslovni odnosi i davanja i uzimanja ne bi bili uređeni i sistematizirani. Međutim, s obzirom na to da se posredstvom novca nekima umanjuje i nekima uvećava, na taj način se uspostavlja ravnoteža, ujednačuje se poslovanje ratara i stolara. To je ona društvena pravda za koju su rekli da se zahvaljujući njoj izgrađuje svijet, a da on propada zbog društvene nepravde. Često se desi da neko malo djelo bude jednako velikom broju djela, kakav je plan inžinjera u odnosu na patnje i teškoće radnika ili promišljanje vojnog zapovjednika u odnosu na ratovanje velikog broja ratnika.

Nasuprot pravedne nalazi se nepravedna osoba, a to je onaj ko uništava jednakost. U skladu s Aristotelovim riječima i prethodnim pravilima, nepravedne osobe dijele se na tri vrste: prva je najveći nepravednik a to je osoba koja nije pokorna Božijem zakonu, druga je nepravednik srednje vrste a to je osoba koja se ne pokorava vladaru, i treća vrsta je mali nepravednik koji ne slijedi propise glede novca. Zlo i nered koji proizlaze iz treće vrste nepravde su uzurpacija i otimanje imetka, različite vrste krađe i prevara, a neredi koji nastaju od druge dvije vrste nepravde su mnogo veći. Aristotel je rekao da onaj koji se pridržava zakona djeluje u skladu s prirodom jednakosti, i da će dobro i sreću steći samo putem pravde. Božanski zakon ne naređuje ništa osim pohvalnog, jer od Boga ne dolazi ništa drugo do lijepo, a zakon zapovijeda dobro i ono što vodi sreći, a zabranjuje tjelesne kvarnosti.

Prema tome, zapovijeda hrabrost da bi se očuvao red u bojnim redovima, zapovijeda čednost da bi se čuvala stidna mjesta od nedoličnih, te odvraćalo od griješenja, potvore, uvrede i ogovaranja. Ukratko, potiče na vrline, a zabranjuje poroke. Pravedan čovjek pravednost prvo primjenjuje kod sebe pa tek nakon toga kod svojih sugrađana i to onih koji su mu bliži. Prema tome, Aristotel kaže da pravda nije dio vrline te da cjelokupna vrlina i nepravda nisu dio poroka, nego da su cjelokupni porok. Međutim, neke nepravde su u odnosu na druge jasnije.

Naprimjer, stanovnicima gradova je jasnije ono što se desi prilikom kupoprodaje, jamčevine i pozajmljivanja, od krađe, razvrata, upravljanja, varanja države i lažnog svjedočenja. Ova vrsta je bliža tlačenju. Neke vrste su bliže podjarmljivanju, poput mučenja pomoću okova i lanaca i onoga što to zamjenjuje. Naime, pravednik je vladar koji na osnovu jednakosti uklanja i poništava ove pokvarenosti i on je namjesnik Božijeg zakona kad je posrijedi očuvanje jednakosti. Dakle, on zbog dobra koje čini sebe ne nagrađuje više od drugih niti zbog zla sebi dodjeljuje kaznu manju nego drugima. Stoga kažu da je namjesništvo (hilafet) čišćenje. Također kažu da obični ljudi priznaju i poznaju vladarski stepen onoga koji je poznat po ugledu i porijeklu ili onog koji ima ogromno bogatstvo.

Oni koji su razumni i imaju sposobnost razlikovanja smatraju da mudrost (znanje) i vrlina predstavljaju neophodne uvjete podobnosti za ovaj stepen, jer ove dvije vrline predstavljaju uvjet istinskog predvodništva i vođstva te svakog postavljaju na razinu njegovu i stepen njegov u toj razini. Uzroci svih vrsta šteta mogu se svesti na četiri vrste. Prva je strast koju prati pokvarenost, druga je zloba koju prati potlačenost, treća je pogreška koju prate kajanje i tuga, i četvrta je nesreća koju prati smetenost uz poniženje i žaljenje. Kad se strast podstakne u smjeru nanošenja štete drugima, ljudi u tome ne mogu osjetiti užitak i ne mogu mu dati prednost, osim one osobe koja, s obzirom na to da se nalazi na putu zadovoljavanja strasti, zbog nečega drugoga pristane na to. Ponekad se desi da osjeti odvratnost prema nanošenju štete i da pati zbog toga, ali i unatoč tome moć strasti želi uraditi tu ružnu stvar. Međutim, zlobnik koji namjerno i odabirući to želi nauditi drugome u tome osjeća zadovoljstvo. On je poput osobe koja ogovara i kleveće nekoga kod tiranina kako bi mu na taj način oduzela neke blagodati a da od toga nema koristi za sebe.

Međutim, uživa u toj nepodopštini koja po gađa drugog, liječeći komplekse zbog zavisti ili nečeg drugog. Pogreška, s obzirom na to da predstavlja nanošenje štete drugima ali ne s namjerom i odabirom, ne zahtijeva uživanje u nanesenoj šteti, nego se namjeravalo učiniti neko drugo djelo koje je ishodilo štetom. To je poput strijele koja je bez namjere strijelca pogodila neku osobu, pa strijelca zasigurno prati tuga i žaljenje. Kad je riječ o nesreći, kod nje je izvorište djela nešto što je izvan same osobe koja je to učinila i pritom nije imala slobodu izbora i namjeru. To je kao kad neukroćen konj na kojem jaše neka osoba povrijedi ili ubije onoga koga ona voli. Takva osoba je nesretna, treba joj oprostiti i ne treba je koriti zbog toga. Međutim, kad neko usljed pijanstva, bijesa ili ljubomore učini ružno djelo, on zaslužuje kaznu i kritiku, jer je izvorište tih djela pijenje alkohola i pokornost moći srdžbe i strasti i jer je ispoljavanje ružnog djela bilo zahtjev slijeđenja njih, pa je bilo voljno i slobodnim izborom. To bi bio opis pravednosti i onoga što je uzrokuje.

Kad je riječ o podjeli pravednosti u djelima, Prvi filozof (Aristotel) pravednost dijeli na tri dijela. Prvi je ono što ljudi treba da čine kad je riječ o pravu Uzvišenog Boga, Koji daruje dobro i blagodati i Koji je Uzrok postojanja i svake blagodati koja proizlazi iz postojanja. Pravednost iziskuje da rob, onoliko koliko je u njegovoj mogućnosti, u stvarima koje su između njega i Boga slijedi najbolji put i da u ispunjavanje uvjeta uloži neophodan trud.

Drugi je da ispuni ono što je obavezan prema ljudima, kakvo je uvažavanje prava drugih i poštivanje predvodnika te da se pridržava poštenja i pravičnosti prilikom poslovanja.

Treći su stvari kakve su poštivanje prava predaka poput vraćanja njihovih dugova i ispunjavanja njihovih oporuka i tome slično. Ovo je bilo značenje Aristotelovih riječi. Analiza ovoga u pogledu pojašnjenja obaveznosti ispunjenja Božijeg prava je sljedeća: s obzirom na to da uvjeti pravednosti kod uzimanja i davanja imetka, poklona i drugog treba da budu jasni, onda spram onoga što nam pristiže od darova Stvoritelja i Njegovih beskrajnih blagodati treba da bude utvrđeno neko pravo za ispunjenje koje iziskuje određeni trud, jer ako neko od nekog drugog uzme neku malu količinu robe i ne plati mu, bit će na neki način optužen za nepravednost.

Pa kako je tek onda kad neko dobije beskonačna dobra i bezbrojne blagodati i nakon toga mu neprekidno i bez zastoja svakog trena pristižu nove blagodati i na taj način bude pomognut, a on ne razmišlja o zahvali na njima, ispunjavanju prava ili uzvraćanju na dobročinstvo? Priroda pravednosti iziskuje određeni trud kako bi on platio i jednakom mjerom uzvratio te da svoj nemar i nedostatnost ne smatra opravdanim. Ako bude poput učenog vladara koji svojom politikom djelovanja puteve i državu čini sigurnim i razvijenim, njegova pravednost će biti vidljiva i poznata širom svijeta. On nijednog trenutka neće posustati i neće zakazati u čuvanju svetosti, zaštiti temelja vlasti, sprečavanju stanovnika da čine nepravdu jedni prema drugima i osiguravanju sredstava za život na ovom i onom svijetu svojim podanicima, kako bi njegovo dobro obuhvatilo sve stanovnike i podanike i njegovo dobročinstvo stiglo do svih, kako jakih tako, posebno, i do slabih, te kako bi zaslužio da mu svaki pojedinac u njegovoj vlasti po mjeri vlastitih mogućnosti na neki način uzvrati, jer odustajanje od toga će biti povod da bude opisan osobinom nepravednosti.

Iako zbog njegove neovisnosti o djelima podanika njihova nagrada njemu ne može biti ništa drugo do iskrena dova, širenje zahvale, spominjanje vrlina i slave, širenje truda i časnih postupaka, lijepa zahvala, čista ljubav, iskazivanje pokorno sti, dobrohotnost, odbacivanje suprotstavljanja tajno i javno, ulaganje tru da u upotpunjenje njegovog puta u skladu s mogućnostima i sposobnosti ma, slijeđenje vladara u upravljanju domaćinstvom i u uređivanju porodice i plemena, jer je njegov odnos prema njima poput odnosa vladara prema onome što je u njegovoj vlasti. Njihovo zanemarivanje ovih postupaka i ispunjavanje tih uvjeta na temelju vlastite volje i moći predstavlja istinsku nepravdu i tlačenje, te skretanje s puta pravednosti, jer je uzimanje bez davanja izvan granica zakona pravičnosti. Što je korištenje blagodati i uživanje dobročinstva veće, nepravda koja se nalazi naspram toga je teža i gora. Iako je nepravda sama po sebi ružna, neke nepravde su ružnije i odvratnije od drugih, kao što je propadanje nekih blagodati i poricanje nekih prava u odnosu na druga mnogo odvratnije.

S obzirom na to da je ružnoća neispunjavanja prava vladara i predvodni ka putem iskazivanja pokornosti, zahvalnosti, ljubavi i istinskog nastojanja postala jasnom, pogledaj do koje mjere je pokuđeno i ružno zapostavljanje i odustajanje od ispunjavanja prava istinskog Vladara, Koji svakog sata, odnosno svakog trena šalje bezgranično mnogo blagodati i dobara našim dušama i tijelima, a koje ni na koji način nije moguće prebrojati! Ako budemo govorili o prvoj blagodati – a to je egzistencija ‒ nemoguće je zamisliti nešto čime bi se ona nadomjestila. Ako želimo govoriti o sastavu tijela i upotpunjavanju njegovog oblika, autor djela Anatomija i Koristi organa je napisao više od hiljadu listova o onome što je slabašni ljudski um uspio dokučiti i još nije definirao nijednu kaplju iz tog prostranog mora, niti je uspio potpuno spoznati nijednu činjenicu niti je koliko traje tren dokučio suštinu zbilje.

Ako želimo govoriti o dušama, sposobnostima, ustaljenim osobinama i duhovima (ruh) te ako želimo objasniti pomoć koja pristiže duši od emanacije razuma, svjetlosti, blještavila, veličanstvenosti, sjaja, blagodati i dobara, nećemo biti u stanju takvo što izraziti i iskazati jezikom i smatrat ćemo da razum i um nisu u stanju raspolagati sa zbiljama i suštinama tih stvari. Ako želimo govoriti o blagodati vječnog postojanja, vječne vlasti i blizine Njegove Jedinosti, jer smo stvoreni radi stjecanja i zadobijanja zaslužnosti i sposobnosti za to, nećemo naći ništa drugo osim nemoći, smetenosti, nemogućnosti i zapanjenosti. “Tako mi života, niko nije nesvjestan ovih blagodati, izuzev stoke!” Iako Uzvišeni Bog ne treba naš trud, ipak je veoma ružno i odvratno da mi ne ispunimo obavezno pravo, da ne ulažemo trud pomoću kojeg od sebe odstranjujemo sramotu nepravednosti i da izlazimo iz uvjeta i okvira pravednosti.

Govoreći o ibadetu koji robovi treba da izvršavaju, filozof Aristotel je rekao: ljudi se razilaze oko toga šta stvorenja treba da čine radi Uzvišenog Tvorca. Neki su rekli da treba postiti, klanjati, služiti bogomoljama i približavati se prinošenjem žrtve. Drugi su rekli da se treba zadovoljiti priznavanjem Boga kao gospodara, priznavanjem Njegovih blagodati i veličanjem Njega u skladu s mogućnostima. Treća skupina je rekla da se Bogu treba približavati dobročinstvom, ili pročišćavanjem svoje duše, ili lijepim upravljanjem, ili odnosom prema drugim ljudima na temelju načela jednakosti, mudrosti i savjetovanja.

Sljedeća skupina je rekla da treba imati jaku želju za promišljanjem i dubokim proučavanjem teologije, te za aktivnostima koje dovode do povećanja spoznaje Uzvišenog Boga, kako bi na taj način naša spoznaja Boga bila upotpunjena i kako bi znanje o Njegovoj jednoći bilo utemeljeno na proučavanju. Drugi su rekli da ono čime je Bog obavezao ljude nije neka određena stvar pa da to čine, također nije nijedna vrsta i oblik, nego ovisi o razinama i stepenima ljudi u različitim naukama. Ovdje smo prenijeli Aristotelove riječi koje su do nas došle. Nije nam poznato da je nekim od ovih mišljenja davao prednost u odnosu na druga.

Kasnije generacije filozofa su rekle da se robovanje Bogu može podijeli u tri skupine. Prva je ono što se odnosi na tijelo, poput namaza, posta i prisustvovanja svetim mjestima s ciljem moljenja i šaputanja s Bogom. Druga je ono što se odnosi na duše, ispravna vjerovanja poput tevhida (vjerovanje u Božiju Jednoću), veličanja Boga, promišljanja o načinu isijavanja Njegove milosti i mudrosti na svijet i o onome što je tome slično. I treća, ono što je obavezno kad je riječ o saradnji s drugim ljudima, kakva je pravičnost prilikom sklapanja poslova, poljoprivrednih aktivnosti i sklapanja braka, zatim ispunjavanje emaneta, savjetovanje drugih ljudi, borba protiv neprijatelja vjere i zaštita časti i svetosti. Oni među njima koji su bliži istraživačima rekli su da ibadet Uzvišenom Bogu predstavljaju tri stvari, i to: ispravno vjerovanje, istinit govor i dobro djelo.

Podrobno pojašnjenje svake od ove tri vrste se u svakom vremenu i na osnovu odnosa i obzira razlikuje, a pojašnjavaju ih vjerovjesnici i učeni mudžtehidi koji su nasljednici vjerovjesnika. Obični ljudi su obavezni da ih slijede i pokoravaju im se kako bi na taj način ispunjavali Božije zapovijedi. Treba znati da na polju bliskosti Uzvišenom Bogu ljudska vrsta ima određene postaje i položaje.

Prvi položaj je položaj onih koji posjeduju čvrsto uvjerenje (jekin), koje stoga zovu čvrsto uvjerenim (mukinan). A to je stepen velikih filozofa, mudraca i učenjaka. Drugi položaj je položaj onih koji posjeduju dobročinstvo (ihsan), a njih nazivaju dobročiniteljima (muhsinan). To je stepen onih koji su uz savršenstvo u znanju ukrašeni i praktičnim djelovanjem i posjeduju vrline koje smo već nabrojali. Treći položaj je položaj čestitih (abrar). To su oni koji su zaokupljeni popravljanjem ljudi (robova) i naselja. Njihovo zalaganje je usmjereno na upotpunjavanje ljudi. Četvrti položaj je položaj onih koji su uspjeli i koji su spašeni te njih nazivaju spašenim (faizi) i iskrenim (muhlisi). Krajnja tačka ovog stepena je stepen sjedinjavanja. Iza ovog za čovjekovu vrstu ne postoji nijedan drugi položaj niti postaja.

Pripravnosti koje su potrebne za dostizanje ovih postaja su četiri osobine: jaka želja i radost u traganju, usvajanje istinskih znanosti i zbiljske spoznaje, stid zbog neznanja i manjkavosti talenta koji je rezultat zapostavljanja toga dvoga, te obavezanost slijeđenju puta vrlina u skladu sa moći. Ova sredstva se nazivaju sredstvima spajanja i povezivanja s Uzvišenim Bogom.

Međutim, povodi odvojenosti od Uzvišenog Boga, a što predstavlja prokletstvo, također su četiri stvari: pad koji dovodi do okretanja lica (od Boga) nakon kojeg obavezno slijedi prezir, pad koji iziskuje zaklonjenost (od Boga) nakon kojeg obavezno slijedi obezvrijeđenost, pad koji dovodi do odbacivanja nakon kojeg obavezno slijedi postajanje odvratnim te pad koji dovodi do udaljavanja od Boga nakon kojeg obavezno slijedi mržnja.

Povodi vječite nesretnosti koji vode ka ovim odvojenostima su četiri: lijenost i besposličarenje koje za posljedicu imaju traćenje i uništavanje života; neznanje i glupost koji dolaze od napuštanja promišljanja i uvježbavanja duše poučavanju; bestidnost koja nastaje kao posljedica nemarnosti duše i gubljenja stida zbog slijeđenja strasti te, uprkos porocima, zadovoljstvo sobom, što proizlazi iz ponavljanja ogavnosti i napuštanja pokajanja Bogu.

U Kur’anu se spominju izrazi pokvarenost ‒ to jest biti željan smutnje (zajg), zatim hrđa (rejn), zastor (gišavet) i pečat (hatem). Ova četiri kur’anska izraza značenjem su bliska prethodno navedenim terminima.

Ovo je stav filozofa o ibadetu i robovanju Bogu. Platon je rekao da kad se stekne pravednost, svjetlo sposobnosti i dijelovi duše obasjaju jedni druge, jer pravednost iziskuje sve vrline. Prema tome, duša postaje sposobna da na najbolji mogući način izvrši svoje djelo. Ovo stanje predstavlja krajnji domet bliskosti ljudske vrste Bogu. Također je rekao da bivanje pravednosti na sredini nije slično bivanju drugih vrlina na sredini, jer su obje strane pravednosti nepravda, a na stranama nijedne druge vrline se ne nalazi isti porok. To znači da je traženje više i manje nepravda i jedno i drugo, jer nepravedan za sebe traži više onoga u čemu je korist, a za druge manje. A onog u čemu je šteta za sebe traži manje, a za druge više.

S obzirom na to da je pravednost jednakost, a dvije strane pravednosti su pretjerivanje i umanjivanje – onda obje strane pravednosti jesu nepravednost. Iako svaka vrlina, zato što predstavlja sredinu, iziskuje i umjerenost i uravnoteženost, pravednost je opća i obuhvata sve uravnoteže nosti i umjerenosti. Pravednost je stanje duše iz kojeg proizlazi pridržavanje Božijeg zakonika, koji je određivač mjera, ustvrđivač odredbi i stanja i središta. Prema tome, pravedan čovjek po prirodi ni u kojem slučaju ne može biti suprotstavljen Vlasniku božanskog zakona. Zapravo, sav njegov trud je usmjeren ka prihvatanju, ispomaganju i slijeđenju božanskog zakona, jer jednakost dolazi od njega, a njegova priroda teži jednakosti. Najmanja jednakost je jednakost između dvije osobe u stvari koja im je zajednička ili u dvije zajedničke stvari.

Prema tome, odnosi počela su ili neprekinuti ili isprekidani. Treba znati da ovo stanje duše nije djelo, spoznaja niti moć, jer se djelo ispoljava bez ovog stanja. Kako smo već kazali, pravedna djela dolaze i od osoba koje nisu pravedne, a moć i spoznaja sa dvije suprotstavljene stvari imaju jednak odnos, tako da su znanje o dvije suprotstavljene stvari i moć vezana za dvije suprotstavljene stvari jednaki. Međutim, svako stanje koje prima jednu suprotnost razlikuje se od stanja koje prima drugu suprotnost. O ovom značenju koje je od tajni ove nauke treba se zamisliti i kad se radi o svim vrlinama i ustaljenim osobinama.

Pravednost na planu poslovanja i razmjene slična je viteštvu (hurrijet), jer onako kako je prisutna pravednost pri stjecanju imetka pod spomenutim uvjetima, tako je prisutno i viteštvo pri dijeljenju imetka pod istim uvjetima. Stjecanje je uzimanje i bliže je trpljenju, a dijeljenje je davanje i bliže je djelovanju. Obični ljudi iz tog razloga više vole viteza nego pravednu osobu. Također, poredak svijeta više opstoji na pravednosti nego na viteštvu, jer je odlika vrline činjenje dobra, a ne napuštanje zla, a odlika ljubavi ljudi i njihova hvaljenja (nekoga) je u tome da su oni vezani za osobe koje dijele dobra, a ne za one koje skupljaju bogatstvo. Vitez ne skuplja bogatstvo radi sebe, nego radi trošenja. Takva osoba može izgledati siromašna. Stječe na dozvoljen način i ne ljenčari prilikom stjecanja, jer njezino dostizanje vrlina ovisi o postizanju imetka i bogatstva. On se uzdržava od rasipništva, razbacivanja, tvrdičluka i škrtosti.

Prema tome, svaka osoba koja ima odliku viteštva je i pravedna, ali svaka pravedna osoba ne posjeduje odliku viteštva. Tu su naveli prigovor, a odgovor na njega je sljedeći: s obzirom na to da je pravednost voljna kategorija i da se stječe zadobijanjem vrlina i pohvalnih osobina, onda i nepravednost, koja je njezina suprotnost, također treba da bude voljna kategorija koja se stječe poročnošću i zasluživanjem prezira. Teško da će razuman izabrati poročna svojstva i prezir, jer bi u suprotnom postojanje nepravde bilo nemoguće. Kao odgovor na to su rekli: svako ko učini neko djelo koje rezultira nekom štetom, sam sebi čini nepravdu zbog toga što, iako je bio u stanju da za sebe pribavi korist, ipak je svojim slobodnim izborom odabrao loše i napustio savjetovanje s razumom.

Učitelj Ebu Ali Sina, Allah mu se smilovao, dao je bolji odgovor: s obzirom na to da ljudi imaju različite sposobnosti, moguće je da neke od njih podstaknu neko djelo koje je suprotstavljeno zahtjevu druge sposobnosti. Kao naprimjer kad osobe pod utjecajem srdžbe ili prevelike strasti ili oni koji u pijanstvu urliču bez savjetovanja s razumom čine neko djelo zbog kojeg se kasnije, kad se vrate u normalno stanje kaju. Razlog tome je da u stanju u kojem prevlada sposobnost koja zahtijeva taj postupak, taj postupak izgleda lijepim i s obzirom na to da je ta moć upravljala razumom i spriječila ga, razum joj se nije mogao suprotstaviti, ali kad napad te moći prestane, onda ružnoća i pokvarenost spomenutog djela postaju očevidni. Međutim, razum osoba koje su odlikovane srećom vrline nikad ne biva potčinjen, a činjenje lijepih djela postaje njihovo ustaljeno svojstvo i karakter.

Navodi se drugi prigovor, koji je teži od prvog, i koji glasi: davanje više je pohvaljeno, ali nije obuhvaćeno pravednošću, jer je pravednost jednakost, a davanje više predstavlja uvećanje. Rekli smo da pravednost obuhvata sve vrline te da ona ima središnji stepen. Prema tome, onako kako je umanjenost u odnosu na središte pokuđena tako je pokuđena i uvećanost u odnosu na središte. Dakle, davanje više je pokuđeno, što je protivno našoj polaznoj pretpostavci (davanje više je pohvaljeno). Odgovor je da davanje više predstavlja predostrožnost u pravednosti kako bi se bilo sigurno od manjkavosti i nedostataka. Središnja pozicija nije jednaka za sve vrline. Iako je darežljivost u središnjem položaju između rasipništva i škrtosti, ipak je uvećanje kod darežljivosti bliže predostrožnosti nego umanjivanje, čednost se nalazi u sredini između požudnosti i prigušivanja strasti, ali je predostrožnost bliža umanjivanju nego uvećanju. Ne može doći do davanja više bez uvažavanja uvjeta pravednosti, što znači da prvo treba izvršiti ono što je obavezno zbog zaslužnosti, da bi se nakon toga dodavanjem na zasluženo ispoštovala predostrožnost.

Naprimjer, ako neko sav imetak da onome ko ga ne zaslužuje, a onog ko ga zaslužuje zapostavi, za takvog čovjeka se ne može reći da je dao više, nego će se smatrati rasipnikom jer je zapostavio pravednost. Prema tome, postalo je jasno da je davanje više pravednost i uvećanost, a onaj ko daje više je pravednik koji postupa po predostrožnosti u pravednosti. Njegov način je takav da kad je posrijedi korist, sebi daje manje, a drugima više. A kad je posrijedi šteta, sebi daje više, a drugima manje, što je suprotnost nepravednosti. Saznali smo da je davanje više časnije od pravednosti iz tog razloga što predstavlja pretjerivanje u pravednosti, a ne zbog toga što je izvan pravednosti.

Ukazivanje zakonodavca na pravednost je općenito, a ne posebno ili djelimično, jer je pravednost jednakost. Ponekad je u supstanciji, nekad u kvantitetu, a nekad opet u kvalitetu. To vrijedi i za druge kategorije. Objašnjenje je sljedeće: voda i zrak su jednaki u kvalitetu, ali ne i u kvantitetu, jer kad bi bili jednaki i u kvantitetu, površina i jednog i drugog bi bila jednaka i pojavila bi se razlika u kvalitetu, pa ono što je više u pogledu kvaliteta dominiralo bi nad onim što je manje i ono što je manje bi propalo.

Isti slučaj je i s vodom i vatrom. Kad elementi od kojih je sazdan univerzum ne bi bili jednaki i kad bi na taj način uništavali jedni druge, ovaj svijet bi ne stao u najkraćem mogućem roku. Međutim, Uzvišeni Bog je na temelju Svoje ogromne milosti i naklonosti odredio tako da sva četiri elementa[4] u pogledu snage i kvaliteta budu jednaka i ravnopravna kako ne bi jedni druge u potpunosti uništili.

Međutim, dio koji bude postrani bit će uništen od dijela koji ga obuhvata kako bi na taj način različite vrste pravde postale očevidne. Poslanik, s.a.v.a., je ukazao na ovo značenje u hadisu: “Na pravdi počivaju nebesa i Zemlja.” Ovim se želi reći da zakonik zapovijeda univerzalnu pravednost kako bi se na taj način slijedio Božiji put. Nije naređeno univerzalno davanje više, jer univerzalno davanje više nije ograničeno, a univerzalna pravednost jest ograničena zato što jednakost ima određene granice. Uvećavanje nema granice, nego poziva na davanje više te na njega podstiče. Davanje više ne može biti univerzalno i obuhvatno kao što je pravednost opća i univerzalna. To što smo rekli da je davanje više predostrožnost i krajnji napor u pravednosti, nije opća tvrdnja. Ova predostrožnost pravedne osobe primjenjiva je samo u stvarima koje su vezane za nju. Naprimjer, ako bude sudila između dviju strana, ne smije dati prednost nijednoj od njih.

Sve drugo osim njezinog pridržavanja apsolutne pravednosti i jednakosti je ružno. To što smo rekli da je pravednost stanje duše nije u suprotnosti s našom tvrdnjom da je pravednost vrlina duše. To stanje duše promatra se na tri načina: prvo u relaciji sa biti tog stanja, drugo u relaciji sa biti posjednika tog stanja i treće u relaciji s osobom s kojom se u tom stanju uspostavlja odnos.

U prvom slučaju je ustaljeno svojstvo duše, u drugom duševna vrlina i u trećem pravednost. Kod svih moralnih svojstava ustaljenih osobina ova tri načina motrenja treba da budu primijenjena i ispoštovana. Razumna osoba je obavezna da primjenjuje univerzalnu pravednost na način da je prvo primijeni u svojoj duši, a to je uravnotežavanje sposobnosti i upotpunjavanje ustaljenih svojstava. Kako smo kazali, ako uz pomoć pravednosti ne uravnoteži svoje sposobnosti, strast će takvoga podsticati na stvari koje odgovaraju njezinoj prirodi, a srdžba će ga poticati onome što je suprotno tome, tako da će pod utjecajem različitih poticaja tražiti različite vrste prohtjeva i prednosti.

Uzburkavanjem i preobražajem ovih stanja i privlačenja sposobnosti dolazi do nastajanja različitih rodova loših stvari i šteta. Takvo stanje je svuda gdje postoji mnoštvo bez autoritativnog lidera koji ga može urediti i uz pomoć jedinstva, koje je Božija sjena, učvrstiti i uravnotežiti.

Aristotel čovjeka koga privlače različite sposobnosti poredi s osobom koju vuku na dvije strane tako da se prepolovi, ili ga vuku s različitih strana tako da se rasparča. Međutim, kad moć rasuđivanja, koja predstavlja Božijeg namjesnika, u ljudskom bitku postane vladar svih moći, s ciljem da uspostavi uvjete ravnoteže i jednakosti, svaka moć dobije svoje pravo i nestaje haos koji je posljedica mnoštva.

Prema tome, kad na ovaj način završi s uravnoteživanjem vlastite duše, obaveza mu je da na isti način izvrši uravnoteživanje prijatelja, rodbine i članova porodice. Nakon toga slijedi uravnoteživanje drugih ljudi i daljih osoba, potom slijedi uravnoteživanje životinja, kako bi odlikovanost ove osobe postala očevidna drugim ljudima i njezina pravednost bila upotpunjena. Osoba koja u pravednosti dosegne ove vrhove pod izravnim je Božijim skrbništvom i upravom (velijjullah), Božiji namjesnik (halifa) i Njegovo najbolje stvorenje.

Nasuprot tome, najgore Božije stvorenje je osoba koja zapostavljanjem upravljanja prvo sebi čini nepravdu, nakon toga prijateljima, rodbini, ostalim ljudima te životinjama. Znanje o suprotnostima je jedno znanje. Prema tome, najbolji ljudi su pravednici, a najgori nepravednici. Jedna skupina filozofa kaže da sva bića opstaju i cjelokupan univerzum počiva na ljubavi, a gubljenje časti ljubavi ljude nužno tjera da za sebe osiguraju vrlinu ljubavi, jer ako osobe u međusobnim odnosima postupaju s ljubavlju i ako budu međusobno pravedni, nestat će sukobljavanja i uspostavit će se poredak.

Izvor: Nasiruddin Tusi, Nasirova Etika, Fondacija “Mulla Sadra”, Sarajevo, 2020, s perzijskog preveo: Sedad Dizdarević

[1] Minerali, biljke i životinje.

[2] Voda, zemlja, zrak i vatra.

[3] Hadid, 25.

[4] Voda, zrak, vatra i vjetar.