Posljedice straha i tuge

“O Ebu Zerre, kome god se da znanje koje ga ne rasplače, uistinu mu je dato znanje od kojeg nema koristi, jer je Bog u Kur'anu učenjake opisao riječima: Oni kojima je još prije objavljivanja njegova dato znanje padaju licem na tle kad im se on čita, i govore: ‘Hvaljen neka je Gospodar naš, obećanje Gospodara našeg se ispunilo!’ I padaju licem na tle plačući, i On im uvećava strahopoštovanje.[1]

O Ebu Zerre, onaj ko može plakati (zbog straha od Boga Moćnoga) – neka plače, a onaj koji ne može – neka svoje srce (barem) upozna sa tugom i neka sebe potiče na plač. Jer, tvrdo srce daleko je od Boga; ali oni to ne shvataju.

O Ebu Zerre, Allah Uzvišeni kaže: ‘Kod Svoga roba neću spojiti dva straha, a također kod njega neću spojiti ni dvije sigurnosti. Ako on na Ovome svijetu bude siguran od Mene, zastrašit ću ga na Onome svijetu; a ako se bude bojao Mene na Ovome svijetu, učinit ću ga sigurnim na Sudnjem danu.’ O Ebu Zerre, na Sudnjem danu robu će se predočiti njegovi grijesi, pa će on reći: ‘Ja sam, zaista, bio zabrinut (zbog svoga svršetka)’, pa će mu grijesi biti oprošteni.

“O Ebu Zerre, čovjek čini lijepa djela, pa potom – uzdajući se u njih – čini grijehe. Kada dođe kod Allaha, On je na njega srdit. A ako čovjek čini grijeh, ali je u strahu od njegovih posljedica – kada dođe kod Allaha na Sudnjem danu, bit će siguran.” O Ebu Zerre, zaista Božiji rob čini grijeh i zbog njega ulazi u Džennet.” Rekoh (prenosi Ebu Zerr): “Žrtvujem za te i oca i majku, Božiji Poslaniče, kako je to moguće?” Reče: “On je taj grijeh stalno držao pred svojim očima, pokajao se zbog njega i bježao je Allahu Uzvišenom od njega, sve dok nije bio uveden u Džennet.”

Najveća blagodat koju nam je Bog darovao jeste blagodat islama i zaštitništvo (vilajet) Ehli-bejta, a.s. U okrilju upućivanja te čiste porodice, od nje nam je – zahvaljujući iscrpljujućim naporima velikih učenjaka – tokom četrnaest stoljeća stiglo ogromno blago u vidu savjeta i znanja. Najmanja zahvalnost koju možemo iskazati za ovu veliku blagodat jeste istraživanje i proučavanje ovog dragocjenog blaga, njegovo korištenje i svijest o njemu. U ozračju vilajeta i prosvjetljivanja Ehli-bejta, mi se od tmina neznanja i neupućenosti krećemo ka svjetlosti spoznaje i obaviještenosti, kao što učimo u dovi Džami‘a: “Zahvaljujući vašem vođenju, Allah nas je podučio znanjima i istinama naše vjere i popravio je sve iskvarenosti naše na Ovome svijetu.”[2]

Svijetle upute Poslanika, s.a.v.a., Ebu Zerru očit su primjer njihovog upućivanja. Potrebno je da se i mi okoristimo ovim savjetima i podukama, kako bismo dosegli ovosvjetsku i onosvjetsku sreću, zato što su islam i njegove naredbe najbolje uputstvo za osiguranje čovjekove ovosvjetske i onosvjetske sreće te svih materijalnih i duhovnih potreba.

Korisno i plodonosno znanje

“O Ebu Zerre, kome god se da znanje koje ga ne rasplače, uistinu mu je dato znanje od kojeg nema koristi, jer je Bog u Kur'anu učenjake opisao riječima: Oni kojima je još prije objavljivanja njegova dato znanje padaju licem na tle kad im se on čita, i govore: ‘Hvaljen neka je Gospodar naš, obećanje Gospodara našeg se ispunilo!’ I padaju licem na tle plačući, i On im uvećava strahopoštovanje.[3]

Islam je obuhvatna i potpuna škola. Pozivanjem čovjeka ka savršenstvu želi ga odgojiti društveno, moralno i u svim drugim dimenzijama. Tek kada uznapreduje u svim dimenzijama i vidovima znanja, etike i vrijednosti, čovjek postiže savršenstvo. Islam, koliko god cijeni znanje, usredsređenost, fikh i idžtihad (donošenje propisa na osnovu izvora Šerijata), toliko cijeni i etička i duhovna pitanja, a savršeni čovjek, napredujući istovremeno u različitim granama znanja, fikha itd., također napreduje i u pogledu morala.

Nažalost, nekad nas zauzetost naučnim pitanjima sprječava da obratimo pažnju na etička pitanja, koja nisu manje vrijedna od naučnih, kao što nekad zauzetost društvenim pitanjima čovjeka čini nemarnim prema pitanjima duhovnosti i etike. Čovjek se zaokupi društvenim i tekućim poslovima do te mjere da više nema prilike da se pozabavi sobom i da istražuje svoje moralne potrebe. Da ne bismo bili prevareni i nemarni, potrebno je da često obraćamo pažnju i na etička i duhovna pitanja.

Ovaj dio predaje naglašava sljedeće: iako nam je Bog podario znanje, On želi da se uz njega poštuju i etičke vrijednosti, jer ako se zabavimo samo naučnim pitanjima, zaboravit ćemo na sebe i bit ćemo pogođeni moralnim iskvarenostima, kao što su nemar i samoobmana. U plemenitom Kur'anu se govori o nekim vrijednostima koje su, nažalost, u našem društvu zaboravljene. Iako pojedinci obraćaju pažnju na neke od njih, ipak te vrijednosti ne nalaze put i do društvene pozornice. A Kur'an te odlike i vrijednosti predstavlja kao svojstva učenih i odabranih robova. U ta svojstva i odlike spadaju strah od Boga, stanje povratka Bogu i skrušenost. Možda se odlike kao što su tuga, žaljenje i poniznost naglašavaju s ciljem uravnoteženja ličnosti vjernika, a posebno učenjaka, zato što znanje i nauka imaju visok položaj i ubrajaju se – nakon bogobojaznosti – u najveće vrijednosti čovjeka. Prirodno, osoba koja posjeduje znanje uživat će ugled i poštovanje u društvu, a ovo samo donosi oholost i samodopadnost. Naravno, u ovakvim prilikama učenjak se suočava sa opasnošću da se zaprlja.

Sveti vjerozakon islama, s ciljem sprječavanja pojave oholosti i samodopadnosti kod učenjaka i uravnoteživanja njegove ličnosti, preporučuje mu poniznost, skrušenost, plač i povratak Bogu. Onako kako njegov društveni položaj postaje viši, on sebe u svojoj nutrini vidi manjim i bezvrjednijim.

Upravo je to Imam Sedždžad, a.s., tražio od Boga: “Bože, blagoslovi Muhammeda i porodicu njegovu, i ne uzdigni me među ljudima ni za jedan stepen, a da me ne uniziš za njemu jednak u meni, i ne proizvedi za me nikakvo uznošenje vanjsko, bez unutrašnje poniznosti u meni u istoj mjeri!”[4]

Uzimajući u obzir dosada rečeno, Poslanik, s.a.v.a., Ebu Zerru poručuje: Ako ti bude dato znanje koje ti ne uvećava skrušenost i poniznost i koje kod tebe ne uzrokuje stanje nutarnje poniznosti i plača, znaj da od tog znanja nemaš koristi! Korisno je znanje koje uvećava skrušenost čovjeka pred Bogom. Tako i Bog u Kur'anu opisuje učenjake: kada im se uče Božiji ajeti, odmah padaju na tlo i ponizno mole. Ovo stanje je pokazatelj skrušenosti čovjeka pred Bogom. Iako se plač ubraja u spoljašnja djela, on se javlja zbog promjena koje se dešavaju u srcu i nutrini. Dok srce ne postane tužno i sve dok čovjek ne bude ponizan pred Bogom, kod njega se ne javlja stanje plača.

U nastavku hadisa Poslanik, s.a.v.a., kaže: “O Ebu Zerre, onaj ko može plakati (zbog straha od Boga Moćnoga) – neka plače, a onaj koji ne može – neka svoje srce (barem) upozna sa tugom i neka sebe potiče na plač. Jer, tvrdo srce daleko je od Boga; ali oni to ne shvataju.”

Kao što je i ranije rečeno, plač koji je preporučen, između ostalog i u ovoj predaji, jeste onaj koji je iz straha od lišenosti onosvjetske sreće i zaprljanosti grijesima, ili plač koji je zbog duhovnih lišenosti i lišenosti viđenja Imama vremena – neka Allah Uzvišeni ubrza njegov dolazak! – a veći od svega toga jeste plač zbog lišenosti susreta sa Bogom. Oni koji su zaljubljenici u Boga i koji su spoznali skrbništvo Božije, plaču iz straha da bi mogli biti uskraćeni za susret s Bogom, kako to Ali a.s., u Kumejlovoj dovi kaže: “Ako mi i podariš, o Bože moj, i Gospode moj, i Zaštitniče moj, i Gospodaru moj, da izdržim Tvoju kaznu, a kako da izdržim odvojenost od Tebe?”

Ako neko ne može plakati, neka makar, predstavljajući sebi stvari koje čovjeka mogu rastužiti, ili razmišljanjem o duhovnim lišenostima i grijesima, svoje srce barem učini tužnim. A ako mu se srce ni tako ne može rastužiti, neka makar bude u stanju onoga koji plače. Ako se kod nekoga ne javlja tuga i ako bude stalno veseo i samodopadan, takav je daleko od Božije milosti. Svakako, nije svako ko izgleda uplakan i ko plače blizak Bogu, jer je moguće da i licemjeri, pod uticajem nekih postojanih stanja u njima, steknu ovu odliku tako da mogu brzo postati tužni i uplakani. S druge strane, ne možemo kazati da je svaki čovjek koji se ne rastuži i ne plače srca kamenoga i udaljen od Boga.

Sigurnost i smiraj u Džennetu kao posljedica strepnje i straha na Ovome svijetu

“O Ebu Zerre, Allah Uzvišeni kaže: ‘Kod Svoga roba neću spojiti dva straha, a također kod njega neću spojiti ni dvije sigurnosti. Ako on na Ovome svijetu bude siguran od Mene, zastrašit ću ga na Onome svijetu; a ako se bude bojao Mene na Ovome svijetu, učinit ću ga sigurnim na Sudnjem danu.’”

Ako rob na Ovome svijetu ima strah od Božije kazne, na Sudnjem danu će biti siguran od straha i džehennemske patnje (strah od Boga je u značenju straha od Božije kazne, kojom rob biva pogođen zbog neizvršavanja obaveza). Dakle, onaj koji se na Ovome svijetu boji Boga – na Sudnjem danu nema nikakvih briga i nalazi se u smiraju i sigurnosti. Uzvišeni Bog je rekao: A onome koji je pred dostojanstvom Gospodara svoga strepio i dušu od prohtjeva uzdržao – Džennet će boravište biti sigurno.[5]

S obzirom na okolnost da je Džennet mjesto uživanja u Božijim blagodatima, a njegovi stanovnici su u sigurnosti i smiraju, njima se neće desiti ni najmanja uznemirenost ni tuga. Uzvišeni Bog kaže: Ko učini dobro djelo, dobit će veliku nagradu za njega i bit će straha na Sudnjem danu pošteđen.[6]

Na drugom mjestu se kaže: A nije tako! Onoga ko se bude Allahu pokoravao i uz to dobra djela činio, čeka nagrada kod Gospodara njegova; takvi se neće ničega bojati i ni za čim neće tugovati.[7]

Za razliku od čovjeka koji se boji Boga, osoba koja se na Ovome svijetu osjeća sigurnom, koja nema nikakve brige ni bola i ne boji se Boga, na Sudnjem danu će biti obuzeta strahom od Boga i Njegovom kaznom te će vječno biti predmet Božije kazne. Smatranje sebe sigurnim od Božije kazne biva povodom zaprljanosti grijesima, jer kada čovjek sebe smatra slobodnim u djelovanju i nema nikakvog straha ni strepnje, nema ni straha od činjenja grijeha. Prirodno, osjećaj sigurnosti na Ovome svijetu – koji biva razlogom da se uprlja grijesima i skrene s Pravoga puta – donosi sa sobom nesigurnost i onosvjetsku kaznu. Uzvišeni Bog je rekao: Onda će onome koji je obijestan bio, i život na Ovom svijetu više volio, Džehennem prebivalište postati sigurno.[8]

U ovom dijelu govora izgleda da Poslanik, s.a.v.a., želi reći da čovjek može preduzeti neke radnje putem kojih će steći strah od Boga. Nakon što čovjek shvati da je strah od Boga poželjan i da je povod upućenosti ka sreći, javlja se sljedeće pitanje: Šta da učinimo da se taj strah pojavi u nama? U odgovoru na ovo pitanje može se reći da se ovo stanje kod čovjeka javlja pripremanjem stanovitih preduvjeta i obraćanjem pažnje na određena pitanja. Nekad čovjek neke stvari zna, ali zato što ne obraća pažnju na ta svoja znanja, njegovi vjerovanje i znanje su uspavani i slabi te on postaje nemaran. Kao posljedica, njegovi vjerovanje i znanje nisu djelotvorni. Ali, kad god čovjek obrati pažnju na uzroke koji izazivaju strah i potrudi se da usmjeri svoju pažnju na taj strah, on se povećava i utiče na njegovo djelovanje. Sljedeća činjenica je da čovjek može stići do razine u kojoj će se – u isto vrijeme – spojiti tuga i veselje. Slabi ljudi ne mogu u isto vrijeme biti i veseli i tužni. U jednom trenutku su ili tužni, ili radosni. Kada duša postane jača i savršenija, moguće je da čovjek u isto vrijeme u jednom pogledu bude radostan, a u drugom žalostan i tužan. Malo-pomalo, pod uticajem usavršavanja duše, stiže do razine u kojoj u sebi sakuplja više vrsta radosti, tuge i žalosti, kao što su Božiji prijatelji u sebi spajali razne vrste tuge, žalosti, radosti i nade. Oni koji su stigli do tih položaja posjeduju u isto vrijeme različita duhovna svojstva i stanja te mogu u sebi učiniti u isto vrijeme pojavnim učinke i nužnosti tih različitih stanja.

Oprost grijeha, plod straha od Boga

Poslanik, s.a.v.a., u vezi sa plodovima straha od Boga, kaže: “O Ebu Zerre, na Sudnjem danu robu će se predočiti njegovi grijesi, pa će on reći: ‘Ja sam, zaista, bio zabrinut (zbog svoga svršetka)’, pa će mu grijesi biti oprošteni.

Dosada smo shvatili važnost straha od Boga, a upoznali smo se i sa njegovom ulogom u pomaganju čovjeku na putovanju ka Bogu. U ovoj rečenici Poslanik, s.a.v.a., ukazuje na neke koristi koje postoje u strahu od Boga, da bi se u nama javio poticaj za stvaranje straha ili da bi se pojačao postojeći strah. Poslanik daje do znanja da je jedna od koristi straha od Boga pomilovanje i oprost grijeha. Općenito, svaki pojedinac prilikom činjenja grijeha može biti u jednom od dva stanja:

1) Može da prilikom činjenja grijeha nema straha od posljedica toga čina i da se osjeća sigurnim, smirene duše i bez ikakve brige i uznemirenosti, zauzet uživanjem u tom grijehu. Ovakvo stanje uzrokuje da se čovjek ohrabri u činjenju grijeha, da istrajava na grijehu i konačno, vodi lošem kraju tog pojedinca.

2) Može prilikom činjenja grijeha strahovati od Boga i bojati se za svoj kraj: bojati se da će umrijeti, a da se neće uspjeti pokajati. Ovaj strah i strepnja prilikom činjenja grijeha su uzrok smanjenja užitka koji se ostvaruje grijehom i na kraju postaju uzrok pokajanja i oprosta grijeha.

Naravno, na Sudnjem danu će se razmatrati čovjekovi grijesi, pa ako neki grijeh nije nadoknadio, ako se čovjek nije čak ni pokajao – jer da se pokajao, bilo bi mu oprošteno – bit će upućen ka Džehennemu. Ali, zbog toga što je rob Božiji na Ovome svijetu bio u strahu, reći će: “Bože, ja sam se prilikom činjenja grijeha bojao posljedica svoga grijeha”, i na kraju će mu biti oprošteno. Ukoliko se čovjek zbog svoga grijeha bude bojao Boga, može se nadati da će mu na Sudnjem danu biti oprošteno. Strah od Boga biva uzrokom smanjivanja griješenja, kao i povećanja budnosti i osvješćenja čovjeka. Strah je činilac koji upozorava i koji u vremenu skretanja i posrnuća sprječava čovjeka da zapadne u nemar. Stoga Kur'an Časni hvali one koji se boje Boga i obećava im nagradu za strah od Boga. Jednim sumarnim pogledom na Kur'an stići ćemo do zaključka da je različitost razina straha uvjetovana različitošću razina spoznaja ljudi. Tako se čisti i mudri ljudi, kao što su Imami Ehli-bejta, a.s., nalaze na najvišoj razini straha od Boga, dok su ostali na nižim razinama.

Plemeniti Kur'an kao predmet straha navodi dvije stvari:

1) strah od Božijeg položaja,

2) strah od Božije kazne.

U suri Ibrahim se kaže:…I poslije njih vas ćemo na Zemlji nastaniti. Bit će to za one koji se položaja Moga boje i koji od prijetnje Moje strahuju.[9]

U ovom ajetu spomenuti su i strah od Boga, i strah od Božije kazne. Najveća razina straha je strah od položaja Božijeg. Rahmetli Allame Tabatabai kaže: “Strah od Boga nekada je u značenju straha od Božije kazne koja se odnosi na nevjerstvo i griješenje i on podrazumijeva da čovjek čini ibadet radi spasa od kazne, a ne onaj koji se čini samo radi Boga. Ovo je ibadet robova, koji svome Gospodaru robuju zbog straha od Njegove kazne. Neki pak zbog pohlepe prema nagradi robuju Bogu, a ova vrsta ibadeta nazvana je ibadet trgovaca. Međutim, strah od položaja Gospodara nije kao strah od kazne. Ovaj strah javlja se iz osjećanja neznatnosti i poniznosti pred veličinom Božijeg položaja i veličanstvenošću Božijom. Ustvari, ibadet i robovanje zbog straha od položaja Božijeg podrazumijevaju skrušenost i strahopoštovanje pred Bogom. Ne zbog straha od kazne niti usljed pohlepe za nagradom – ovaj iskreni i čisti ibadet čini se samo radi Boga. Dakle, oni koji se boje položaja (mekam) Božijeg iskreni su i skrušeni pred Njegovim veličanstvom.”[10]

Pokuđenost pouzdavanja u dobra djela

Poslanik, s.a.v.a., kudeći osobu koja – uzdajući se u svoja dobra djela – čini grijeh, kaže: “O Ebu Zerre, čovjek čini lijepa djela, pa potom – uzdajući se u njih – čini grijehe. Kada dođe kod Allaha, On je na njega srdit. A ako čovjek čini grijeh, ali je u strahu od njegovih posljedica – kada dođe kod Allaha na Sudnjem danu, bit će siguran.”

Ono što je materijalno ne možemo smatrati mjerilom prihvatanja ili neprihvatanja djela. Zapravo, prihvaćenost i neprihvaćenost djela zavisi od uvjeta koje čovjek nije u stanju ni nabrojati. Prema tome, niko ne može biti siguran da su mu djela prihvaćena, a pored toga, sigurnost u prihvaćenost djela uzrokuje kod čovjeka samodopadnost do te mjere da postaje moguće da se zaprlja činjenjem sitnih grijeha pod izgovorom da su sitni grijesi ništavni naspram dobrih djela koja je učinio. Zaboravlja time, kao prvo, da je njegova sigurnost u prihvaćenost djela neumjesna – štaviše, možda njegova djela nisu ni prihvaćena – i drugo, neobraćanje pažnje na činjenje sitnih grijeha i istrajavanje na njima, samo po sebi je velik grijeh. Upravo kada se čovjek, uzimajući u obzir dobra djela koja je počinio, osjeća sigurnim i bezbrižnim i kada se pouzda u svoje ibadete, neki grijeh smatra beznačajnim i njegovo činjenje smatra beznačajnim, pa zato postaje predmet Božije srdžbe.

Suprotno ovoj skupini, neki ljudi, kada počine grijeh, uplaše se, uznemire se i padnu u brigu. Ako ovi ljudi i ne bi imali velika nastojanja za obavljanje ibadeta, zbog straha i strepnje od grijeha na Sudnjem danu bit će spašeni od Božije kazne i tamo će biti u miru i sigurnosti. Riječi Poslanika, s.a.v.a., u ovom dijelu predstavljaju drugi komentar rečenice: “Za Svoga roba neću spojiti dva straha”, o kojoj smo prethodno govorili. Namjera Poslanika, s.a.v.a., je da usmjeri pažnju Ebu Zerra, r.a., na stanja srca i na činjenicu koliko je strah od grijeha važan. On je toliko važan da ukoliko čovjek i učini grijeh, strah u njegovom srcu, uznemirenost i briga bivaju razlogom opraštanja istog. S druge strane, ako i obavlja brojne ibadete, ali se pred sitnim grijehom osjeća sigurnim i bezbrižnim, to je dokaz da grijeh smatra beznačajnim i da ne obraća pažnju prema Kome čini neposluh, pa kao takav biva pogođen Božijom srdžbom i kaznom. Dakle, ne smijemo nijedan grijeh smatrati sitnim i moramo se neprekidno truditi da u sebi očuvamo stanje poniznosti i straha pred Bogom, da ne bismo postali samodopadni i prevareni od strane šejtana.

Uloga obraćanja pažnje na grijehe u udaljavanju od šejtana

Važnije od dosada navedenog Poslanik, s.a.v.a., iznosi u sljedećoj rečenici: “O Ebu Zerre, zaista Božiji rob čini grijeh i zbog njega ulazi u Džennet.” Rekoh (prenosi Ebu Zerr): “Žrtvujem za te i oca i majku, Božiji Poslaniče, kako je to moguće?” Reče: “On je taj grijeh stalno držao pred svojim očima, pokajao se zbog njega i bježao je Allahu Uzvišenom od njega, sve dok nije bio uveden u Džennet.” Nekada rob počini grijeh i kao posljedica tog čina postaje zabrinut i uznemiren. Upravo ovaj strah i strepnja bivaju uzrokom pokajanja, utjecanja Bogu i izbjegavanja šejtanske zamke. Na kraju, čovjek biva spašen od nemara i prohtjeva duše, više ne čini grijeh i naposljetku ulazi u Džennet. Možda mu se ovo stanje ne bi ni pojavilo da nije počinio taj grijeh. Naravno da je strah od Boga “bliski povod” obraćanja pažnje na Boga i bježanja od šejtana, odnosno pokajanja, a grijeh je “daleki povod”. Ipak, bilo kako bilo, i grijeh je u ovom slučaju postao povod. Ovo kazivanje Poslanika, s.a.v.a., ima za cilj navraćanje čovjeka na to da u sebi potakne osjećaj straha od Boga. Strah koji nakon počinjenog grijeha biva povod oprosta prijašnjih grijeha i ulaska u Džennet veoma je vrijedan. Dakle, moramo se truditi da steknemo tu osobinu. Istraživanja o biti tuge i straha te značenje straha od Boga Do ovog dijela raspravljali smo o tuzi i strahu o kojima se govori u predaji.

Jedno od pitanja je da li je posjedovanje stanja tuge i straha dobro ili loše. Ako je dobro, zašto onda Bog – kada opisuje svoje prijatelje – kaže:..Oni se neće ničega bojati i ni za čim neće tugovati.[11] Ako je loše, zašto onda Poslanik, s.a.v.a., druge potiče da u sebi njeguju ova dva svojstava i kaže da bivaju povod pomilovanja i opraštanja grijeha?

U odgovoru na ovo mora se reći da strah i tuga, sami po sebi i bez uzimanja u obzir onoga na šta se odnose, nisu ni pohvaljeni, ni pokuđeni. Ne može se reći uopćeno ni da su nešto dobro ni da su nešto loše, već se mora vidjeti od čega je strah i zbog čega su tuga i žalost. Strah od Boga i od Njegove kazne poželjan je jer biva povodom da se čovjek više trudi u obavljanju ibadeta, pokoravanju Bogu i u suzdržavanju od grijeha. Kao posljedica, taj strah pomaže čovjeku da na djelotvorniji način izvršava svoje obaveze i da pronalaskom puta blagostanja i sreće postane stanovnik Dženneta. Za razliku od toga, strah zbog Ovoga svijeta nije poželjan zato što ni privrženost i obraćanje pažnje na Ovaj svijet nisu poželjni, a kamoli strah zbog njega.

Drugo pitanje glasi: Šta znači “strah od Boga”?

U odgovoru na ovo treba reći: Strah od Boga vraća se na strah od samoga sebe i djela koja je čovjek počinio, a inače, Bog je izvor blagosti i milosti. Strah od Boga je zbog toga što On žestoko kažnjava, ne zaboravlja čovjekova djela i nagrađuje za svako dobro ili loše djelo. Još jedna tačka koju je potrebno istaći jeste da, prema jednoj općenitoj podjeli, strah od Boga ima tri razine:

1) Strah od Božije kazne u Džehennemu

Ovo je razina običnih ljudi. Kod većine ljudi je strah od Džehennema i Božije kazne razlog da izvršavaju svoje obaveze i da se ne izlažu prljanju grijesima. Svakako, treba napomenuti i to da je ova razina veoma vrijedna za one koji se nalaze na početnim stepenima usavršavanja i napretka. Ovaj strah, ukoliko ima uticaja u suzdržavanju od grijeha, biva povodom sreće i spasa od Božije kazne.

2) Strah od gubljenja džennetskih blagodati

Neki ljudi, iz straha da ne budu lišeni džennetskih blagodati, ne čine grijeh i izvršavaju svoje obaveze. Ustvari, želja za Džennetom potiče ih na pokornost Bogu i udaljavanje od šejtana. Ova razina viša je od prethodne.

3) Strah od lišenosti susreta sa Bogom i Njegove blizine

Nema nikakve sumnje, razina na kojoj je čovjeka strah od mogućnosti da bude lišen Božije milosti i pažnje veća je od prethodne dvije razine i ona je samo za izabranike Božije blizine, za one koji su jako odlučni te koji ne obraćaju pažnju na onosvjetsku kaznu i nagradu, već opažaju i slijede nešto što je mnogo vrjednije.

Imam Sadik, a.s., u jednoj predaji koja se odnosi na pitanje robovanja Uzvišenom Bogu navodi ove tri razine: “Jedna skupina robuje Bogu iz straha, i to je ibadet robova; druga skupina robuje Uzvišenom Allahu iz želje za nagradom, i to je robovanje najamnika; treća skupina robuje Allahu iz ljubavi i privrženosti Njemu, i to je robovanje slobodnih, koje je najvrjedniji ibadet.”[12]

Strah čovjeka koji se boji Boga nekad je u obliku straha od Džehennema, tako da, kada bi bio oslobođen džehennemske patnje, više ne bi imao nikakvu brigu. Svakako, kada se ova razina uporedi sa nevjerovanjem i neposjedovanjem imana, jako je vrijedna. Posljedica vjerovanja u Boga je vjerovanje u Sudnji dan i vjerovanje u ishod da će Bog na Sudnjem danu kažnjavati Svoje neposlušne i grješne robove. Odlučnost čovjeka koji je stigao do ove razine je mala, poput roba koji radi iz straha od gospodareve kazne. Nekima strah od Boga znači strah od mogućnosti da budu lišeni džennetskih blagodati. Čak i kada ne bi postojala kazna, oni bi strahovali da ne budu lišeni Božijih blagodati.

Nasuprot ovim dvjema skupinama, nalazi se skupina koja, da nema ni Dženneta ni Džehennema, ima strah od mogućnosti da neće biti predmet obraćanja pažnje i ukazivanja dobrote od strane Boga. U Kur'anu se neobraćanje pažnje Boga na nevjernike ističe kao jedna od najvećih Božijih kazni:…Allah neće s njima razgovarati, niti će ih pogledati na Sudnjem danu…[13] Za onoga koji razumije, neobraćanje pažnje teže je od bilo kakve kazne. Ako čovjek nakon nekog vremena ode kod svoga prijatelja, oca ili učitelja i suoči se sa njihovim neobraćanjem pažnje, to mu je teže od bilo kakve kazne. Na ovom mjestu dolazi na red i pitanje: Zašto su se Bezgrješni Imami, a.s., bojali Boga? Pa oni su bili bezgrješni i šefaat ummeta je predat njima. Zašto su imali strah od Boga i kako je ovaj strah povezan sa položajem bezgrješnosti? Kratak i sažet odgovor bio bi da bezgrješnost (‘ismet) ima značenje napuštanja grijeha i suzdržanost od zabranjenog, a ne podrazumijeva da će i zadovoljstvo Božije biti dato bezgrješnom.

Onaj koji ne griješi – neće ući u Džehennem, ali to ne znači da će biti predmet Božije pažnje i ljubavi. Strah od lišenosti Božije pažnje i zadovoljstva veći je od straha od Božije kazne. Obuhvatan, istinski odgovor na ovo pitanje nije u domenu našeg shvatanja, jer mi ne možemo shvatiti položaj Ehli-bejta, dokučiti njihovu duhovnost i ono šta su oni radili i kakva su im bila stanja. Da, oslanjajući se na pokazatelje koji postoje i upoređivanjem tih pokazatelja sa našim stanjima, na razini našeg razumijevanja, dobijamo neku općenitu sliku o njihovim stanjima, ali zbilja tih pojava nama nije poznata i ne možemo je ni predstaviti.

Istovremeno pojavljivanje međusobno suprotstavljenih i različitih stanja

Čovjekova duša, kada postane savršena, može u isto vrijeme posjedovati različita stanja, kao što su užitak i bol. Naš kapacitet je ograničen, pa ne možemo nekoliko stanja dokraja spojiti u sebi zato što spoj tuge i žalosti u nama oblikuje jedno srednje stanje ili međustanje. Ali, kada čovjek postane usavršeniji, on može – u odnosu na nekoliko izvora uticaja i činilaca – dovesti u sebi do pojave dvaju ili više suprotstavljenih stanja, i to u potpunosti.

Strah i nada pojavljuju se u duši obraćanjem pažnje na njihove posebne činioce, a ako se u obzir uzmu svi činioci, moguće je da se u čovjeku, kao posljedica tih uticaja i kao odgovor na njih, pojavi novo stanje. Ali, ako se svaki činilac razmatra kao izvorište jednog samosvojnog stanja, onda će proizvod biti samo to stanje. Naprimjer, ako se obrati pažnja samo na izvor straha, u duši će se pojaviti strah, a ako se obrati pažnja na izvor sigurnosti, u duši će se pojaviti samo stanje sigurnosti i spokoja. Onima kojima je duša postala jaka i koji vladaju svojim osjećanjima i stanjima, kada gledaju na Božiju kaznu ili kada razmišljaju o mogućnosti da budu lišeni Božijeg zadovoljstva, oči su pune suza, a u istom tom trenutku svjesni su Božije dobrote, milosti i oprosta, te se u njima javlja stanje radosti i veselja. Dakle, za njih je moguće da u isto vrijeme, obraćanjem pažnje na činioce straha i sigurnosti, u sebi dovedu do ispoljavanja oba stanja.

Uzevši u obzir ovo pitanje, možemo naslutiti i steći slabašnu spoznaju o svetom biću Poslanika, s.a.v.a., i bićima Imama, a.s., te doći do određenog ograničenog uvida u njihov položaj, na kojem je u njima sve sjedinjeno (džem‘ul-džem‘), dakle, možemo donekle shvatiti kako te jake duše u istom trenutku mogu biti očitovanje svih božanskih imena i svojstava, jer, s jedne strane, gledaju milost Božiju i u njima se javljaju veselje, radost i nada, a s druge strane, kada obrate pažnju na Božiju kaznu i teške patnje, u njima se javlja stanje strepnje i straha. Što se tiče očitovanja tih stanja u tijelu – s obzirom da čovjekovo tijelo nema mogućnost da u potpunosti ispolji dva stanja – više se očituje i javlja stanje koje je prevladavajuće. Ako strah ima prevlast, teku suze, a ako je osjećanje nade i radosti prevladavajuće, čovjek se veseli. Naravno, ispoljavanje ovih stanja u njihovim je rukama.

Na pitanje zašto su Bezgrješni obraćali pažnju na Božiju kaznu, od čega im se i javljao strah – imajući na umu da bezgrješni čovjek zna da nikad nije učinio i neće učiniti grijeh, a pored toga, Bog ih je zabranio Vatri i obećao im je Džennet – te šta to onda njih potiče da obraćaju pažnju na činioce straha, prethodno smo iznijeli jedan odgovor, a sada ćemo dati drugi. Sve moći i sva stanja koja postoje u čovjeku moraju biti pokazatelji robovanja Bogu i moraju se na Njegovom putu koristiti. Čovjekovo biće je spoj materijalnih i duhovnih svojstava i stanja. U njegovoj prirodi postoje strah i bol, a također postoje i sigurnost, nada, veselje i užitak. Bog je ova osjećanja i stanja dao čovjeku da bi on sve to koristio na Njegovom putu: da se radi Boga smije i veseli, tj. da je njegovo veselje na neki način povezano s Bogom, da se raduje zbog toga što je postao predmetom Božije dobrote, a ne zbog toga što on sam u nečemu uživa.

U nekim predajama navodi se da će sljedbenici Poslanika, s.a.v.a., i Ehli- -bejta, a.s., u Džennetu biti njihovi gosti i da će sa njihove sofre s njima jesti istu hranu. Ali, da li je užitak koji Bezgrješni ostvaruju putem džennetskih blagodati isti kao i užitak koji mi ostvarujemo? U ajetu se kaže:…I mesom ptičijim kakvo budu željeli.[14]

Da li su isti užici koje Poslanik, s.a.v.a., ostvaruje mesom džennetskih ptica i užitak koji mi ostvarujemo? Naravno da su ova dva užitka u potpunosti različita. Vid uživanja također je različit. Poslanik, s.a.v.a., uživa jer je postao predmet Božijeg darivanja. Bilo kako bilo, razina uživanja zavisi od mjere spoznaje, privrženosti i ljubavi pojedinca prema Bogu. Ovu usporedbu možemo upotrijebiti i u vezi sa strahom Poslanika, s.a.v.a., i Ehli-bejta, a.s., te strahom drugih ljudi: ovi prvi se boje džehennemske vatre, ali se nje boje zbog toga što je smatraju znakom Božije srdžbe. Vatru smatraju znakom da ih njihov Voljeni ne voli. Srdžba Božija, odvojenost i udaljenost od Njega za njih su neizdrživi i zbog toga su jako zabrinuti i uplašeni.

Izvor: Muhammed Taqi Misbah Yazdi, Putevi i staze dobra (Savjeti Božijeg Poslanika, s.a.v.a., Ebu Zerru, r.a.), sv. 1, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2010., s perzijskog preveo: Lutfi Akbaš

[1] El-Isra’, 107-108.

[2] Mefatihu-l-džinan, str. 109.

[3] El-Isra’, 107-108.

[4] Mefatihu-l-džinan, dova Mekarimu-l-ahlak.

[5] En-Nazi‘at, 40-41.

[6] En-Neml, 89.

[7] El-Bekare, 112.

[8] En-Nazi‘at, 37-39.

[9] Ibrahim, 14.

[10] El-Mizan, sv. 19, str. 122.

[11] El-Bekare, 112.

[12] Biharu-l-envar, sv. 70, str. 236.

[13] Ali ‘Imran, 77.

[14] El-Vaki‘a, 21.