Udaljavanje od grijeha i nepokornosti

Kao što se u tjelesnom odgoju i čuvanju tjelesnog zdravlja treba kloniti određenih radnji i određenih jela, isto tako se u duhovnom odgoju i pročišćenju duše mora nalaziti daleko od određenih postupaka i određene hrane. Kutb Ravendi od Imama Bakira, mir neka je s njim, prenosi da je rekao:

“Čudim se kako se onaj ko se suzdržava od hrane, bojeći se bolesti, ne suzdržava od grijeha iz straha od Vatre.”[1]

Naravno, ovo uzdržavanje i klonjenje su oprečni prohtjevima ljudske duše i na samom početku se čine pomalo i teškim. Međutim, kroz duhovno uvježbavanje i naprezanje, na kraju, ti postupci će postati lagahni, a putevi utabaniji, baš kako kaže Zapovjednik pravovjernih, mir neka je s njim:

“Primorajte duše svoje da se grijeha klonu, lahko će vam biti dovesti ka pokornosti.”

Ova neprekidna borba igra glavnu ulogu u samoizgradnji i pročišćenju duše. U islamskoj kulturi naziva se takva (bogobojaznost) i čini temelj svih islamskih i ljudskih vrijednosti. Bez nje nijedno djelo ni napor nemaju nikakvu vrijednost i neće biti prihvaćeni kod Uzvišenog Boga. On kaže:

إِنَّمَا يَتَقَبَّلُ اللهُ مِنَ الْمُتَّقِينَ

“Bog uistinu prihvata samo od bogobojaznih.” (El-Ma'ide, 27)

Nepobitno je, dakle, da nijedno djelo koje ne bude prihvaćeno kod Boga neće nimalo doprinijeti u uzdizanju, poboljšanju i pročišćenju čovjekove duše. Jer, samo lijepa riječ i dobro djelo uspinju se prema Bogu i samo čisti i dobri ljudi Mu se približuju:

إِلَيْهِ يَصْعَدُ الْكَلِمُ الطَّيِّبُ وَالْعَمَلُ الصَّالِحُ يَرْفَعُهُ

“Njemu se uspinje lijepa riječ, a dobro djelo je uzdiže.” (Fatir, 10)

Imam Sadik, mir neka je s njim, kaže:

“Koristi nikakve nema od truda u kojem nije uključeno uzdržavanje od grijeha.”[2]

Imam Bakir, mir neka je s njim, kaže:

“Najteži oblik ibadeta je uistinu uzdržavanje od grijeha.”[3]

 U pismu upućenom jednom od svojih sljedbenika, Imam Bakir, mir neka je s njim, piše:

 “Ako želiš da se djelovanje tvoje dobro okonča, kako bi umro čineći najbolje djelo, poštuj pravo Božije, da ne trošiš blagodati Njegove u nepokornosti prema Njemu i da se ne uobraziš strpljenjem Njegovim prema tebi…”[4]

Mufaddal ibn Umer prenosi: “U prisustvu Imama Sadika, mir neka je s njim, zapodjenuo se razgovor o djelima, te rekoh kako sam ja u pogledu djela veoma slab. Imam mi na to reče: ‘Polahko, od Boga oprost zatraži!’ Zatim je rekao:

“Djela malobrojna učinjena sa bogobojaznošću uistinu su bolja od djela brojnih učinjenih bez bogobojaznosti.”[5]

Dalje Mufaddal kazuje: “Upitao sam: ‘Kako je moguće da neko ima mnogo dobrih djela, a da nema bogobojaznosti?’ Imam reče: ‘Da, moguće je, baš kao što ima ljudi koji drugima daju hranu i prema komšijama svojim su ljubazni, a vrata njihove kuće su svima otvorena. Međutim, čim se susretnu s grijehom, ispuste iz ruku svoje uzde i predaju se griješenju. A ima i onih koji nisu u stanju vršiti ovakve usluge i ova dobra djela, ali kada se sa grijehom suoče, ne izgube se i od nečistote se sačuvaju.'”[6]

Čuvanje trbuha i krila od zabranjenog

Uzvišeni Bog kaže:

فَلْيَنظُرِ الْإِنسَانُ إِلَى طَعَامِهِ

“Neka čovjek pogleda u hranu svoju.” (Abese, 24)

Zapovjednik pravovjernih, mir neka je s njim, u pismu Osmanu ibn Hunejfu kaže:

“Ispljuni ono o čemu nemaš jasno znanje…”[7]

Prema tome, najvažnija stvar na koju vjernik, polaznik duhovnog putovanja, još na samom početku puta treba obratiti pažnju jeste čuvanje trbuha i krila od onečišćenja zabranjenim (npr. bludom itd.), naročito u jeku mladosti, kada je – usljed bujanja putenih nagona – teren za onečišćenje pripremljeniji. Stoga, treba paziti da i oči i srce ostanu čisti, kako bi se čovjek duhom lagahnih krila vinuo u nebo i konačno sletio u odmorište tajni, pokraj poslanika, istinoljubivih, šehida i dobrih robova.[8]

Osim što se čuvaju jasnih zabrana, bogobojazni ljudi se uzdržavaju i od sumnjive hrane i grješnih pogleda, jer kako kaže jedan pjesnik:

Sve što oko vidi srce ga se sjeća.

Oni koji na ovoj razini žele imati uspjeha moraju se držati daleko od zabranjenih radnji, kao i nedoličnog i lošeg  društva. U dozvoljenim radnjama trebaju se držati svih obavezujućih propisa i naredbi, a u raspolaganju javnim dobrom i državnim imetkom biti krajnje oprezni. Ukoliko je osoba državni i narodni službenik, ne smije podbaciti u izvršavanju povjerenih dužnosti, već se treba napregnuti do krajnjih granica svoje moći, kako bi što revnosnije služio narodu, posebno onim obespravljenim i potlačenim. Osobe na takvim mjestima bi iz predostrožnosti trebale raditi malo duže negoli im to nalaže propisano radno vrijeme, kako bi nadoknadili izgubljeno vrijeme. Posebno bi na to trebali obratiti pažnju visoki dužnosnici i oni koji se nalaze na ključnim položajima u državi, koji bi shodno odgovornosti položaja trebali biti oprezniji.[9] Međutim, žalosno je da se ovakva mjesta ne cijene dovoljno, a koliko je samo onih koji žustro i glasno uzvikuju slogane, ali su na polju djelovanja neodgovorni i ne poštuju svetost bogobojaznosti, naročito kada je riječ o nadziranju trbuha i krila. Upravo ovi, više negoli drugi ljudi, izloženi su opasnosti i propasti i mogu više štete nanijeti idealima islama i islamskog preporoda. Onečišćenje trbuha i krila vodi u onečišćenje drugim grijesima. O tome se od Poslanika, s.a.v.a., i njegove Časne porodice, mir neka je s njima, prenose brojne predaje u kojima se snažno naglašava pitanje nadziranje tih niskih strasti, kao i činjenica da to spada u najbolji oblik bogosluženja i najvrjedniji oblik duhovne vježbe.

Ebu Basir prenosi: “Neki čovjek je rekao Imamu Bakiru, mir neka je s njim: ‘Slab sam u pogledu djela i rijetko kad postim, ali se uzdam u to da samo dozvoljenu hranu jedem.’ Imam mu reče:

“Koji trud je bolji od čuvanja trbuha i krila?”[10]

U jednoj drugoj predaji od Imama Bakira, mir neka je s njim, se prenosi:

“Bogu se ne robuje ničim boljim od čuvanja trbuha i krila.”[11]

Veliki i mali grijesi

Iako su sa stanovišta nepokoravanja naredbi Uzvišenog Boga svi grijesi veliki grijesi,[12] ipak, uzimajući u obzir njihove suštinske osobenosti i različite posljedice, može se pretpostaviti da svi grijesi nisu međusobno jednaki. Neki su veoma veliki, neki veoma mali, a neki opet srednji. Posve je očito da je ubistvo čovjeka za nekoliko razina veći grijeh od vrijeđanja i udaranja, a da je blud kudikamo veći grijeh od zabranjenih pogleda. Prihvatanjem ove stavke, ovdje nam se nameću dva pitanja:

a.       Iako na ravni međusobnog poređenja svi grijesi su ili veći ili manji, da li je ta podjela na veće i manje grijehe apsolutna ili relativna?

b.      Pod pretpostavkom da je ova podjela (apsolutna podjela) ispravna, šta je onda mjerilo po kojem će se odrediti koji grijesi su veliki, a koji mali, te na temelju čega se mogu razlučiti veliki grijesi od malih?

U odgovoru na prvo pitanje, potrebno je istaći da – premda na ravni međusobnog poređenja grijesi mogu biti veći ili manji, pa je shodno tome podjela na velike i male grijehe relativna – odnosno, moguće je da neki grijeh u poređenju sa većim grijehom bude smatran malim, a u poređenju sa manjim grijehom velikim – ipak, kao što smo već prije naveli, kur'anski ajeti i predaje od Poslanika, s.a.v.a., i njegove Časne porodice, mir neka je s njima, razvrstavaju, u jednoj općoj podjeli, grijehe u dvije skupine. Oni su ustanovili i jedno opće mjerilo prema kojem se vrši ova podjela, tj. u jednoj općoj podjeli grijeha svi grijesi su svrstani u jednu od dvije skupine: skupinu velikih i skupinu malih grijeha, s tim da svaka skupina zauzima posebno mjesto, tako da se nijedan mali grijeh ne nalazi u redu velikih, kao što se nijedan veliki grijeh ne nalazi u redu malih grijeha. Međutim, potrebno je znati da se grijesi mogu opisati sa druga dva gledišta:

Prvo, zbog toga što se smatraju suprotstavljanjem i nepokoravanjem naredbama Gospodara, grijesi su veoma ružni i odvratni, i s tog stanovišta nijedan grijeh nije malen, a ako neko bude smatrao da je nepokoravanje Bogu sitnica, počinio je jedan uistinu golem grijeh, jer kaže se:

“Najveći grijeh je onaj koji počinitelj njegov smatra neznatnim.”[13]

U drugoj predaji stoji:

“Svi grijesi su veliki, a najveći je onaj na kojem se razviju meso i krv čovjekova, jer takvom će se ili oprostiti ili će kažnjen biti, a u Džennet će samo čisti ući.”[14]

A u sljedećoj se opet kaže:

“Bojte se onih grijeha koje neznatnim držite, jer će se za njih odgovarati. Neki od vas govore: ‘Zgriješit ću i oprosta zatražiti’, a uistinu je Uzvišeni Bog rekao: ‘I mi pišemo šta su pripremili, a šta ostavili, sve smo Mi to u Knjizi jasnoj pobrojali.’ I kaže, Uzvišen je On: ‘Zaista, dobro ili zlo, makar koliko zrno gorušice teško bilo, pa bilo u stijeni ili na nebesima ili u zemlji, Bog će na vidjelo iznijeti, jer Bog zna najskrivenije stvari, On je sveznajući.'”[15]

Drugo, premda su u okviru jedne opće podjele grijesi svrstani u dvije skupine (skupinu velikih i skupinu malih grijeha), treba imati na umu da svi veliki grijesi nisu na istoj razini, kao što ni svi mali grijesi nisu međusobno jednaki. Jedan mali grijeh u odnosu na drugi mali grijeh može biti velik, a jedan veliki grijeh u odnosu na drugi veliki grijeh mali, i obrnuto. To je stoga što pored onog zajedničkog općeg mjerila, na temelju kojeg se grijesi dijele u rečene dvije skupine, postoje i drugi vidovi koji utječu na to da li će grijeh biti velik ili mali.

Odvratnost čina i odvratnost počinioca

Veličina grijeha u obje navedene skupine zavisi od dvije stvari: odvratnosti čina i odvratnosti počinioca. Odvratnost čina odnosi se na zlo i ružnoću koji postoje u samom djelu, ne osvrćući se na duhovna obilježja i osobine samoga grješnika. Odvratnost počinioca odnosi se na umna i duhovna stanja grješnika, zanemarujući osobine samog djela. Umna stanja grješnika podrazumijevaju posjedovanje nepokornog, buntovnog i prijestupničkog duha te nebrigu o pravima Boga i drugih ljudi. Naravno, u pogledu odvratnosti čina svi grijesi su veliki, jer svjesno i svojevoljno oglušivanje o naredbe Uzvišenog i Milostivog Boga je veoma ružno i odvratno. Kutb Ravendi prenosi sljedeće:

“Uzvišeni Bog je objavio Uzejru, a.s.: ‘O Uzejre, kad u grijeh kakav zapadneš, ne gledaj u sićušnost njegovu, već gledaj Kome si neposluh iskazao…”[16]

Međutim, usprkos svemu rečenom, stanje odvratnosti počinioca nije isto kod svih grješnika, jer jedan čovjek može počiniti grijeh u plamenu strasti, dok neko drugi isti taj grijeh čini iz pokvarenosti i nevjerovanja. Nema sumnje da je grijeh potonjeg veći od grijeha pređašnjeg, jer je kod potonjeg poticaj za činjenje grijeha bila namjera da iskvari i izopači druge ljude. Ovaj grijeh je toliko velik i odvratan da se njegov počinilac, u slučaju da istrajava u njegovom ponavljanju, smatra mufsidun fi-l-erdi (onim koji na Zemlji nered čini), te ponekad mora biti osuđen na smrt. Dok slučaj onog prvog ne zaslužuje tako oštru osudu i kaznu.

Prema tome, i u odvratnosti čina i u odvratnosti počinioca postoji pojam veličine, i upravo taj pojam određuje da li će se neki grijeh, u oba ova vida, smatrati velikim ili pak malim grijehom. Moguće je, isto tako, da u pogledu odvratnosti počinioca neki grijeh bude smatran velikim, a u pogledu odvratnosti čina malim, i obratno.

Imajući u vidu ove postavke, dolazimo do dva važna zaključka:

Prvo, grijesi su Bogom zabranjeno mjesto (zabranjeno područje). Oni koji se ustežu od ulaska u ovo zabranjeno područje ne smiju mu se ni približavati, jer Uzvišeni Bog kaže:

تِلْكَ حُدُودُ اللهِ فَلاَ تَقْرَبُوهَا

…To su granice Božije, pa im se ne približujte! (El-Bekare, 187)

Na drugom mjestu kaže:

تِلْكَ حُدُودُ اللهِ فَلاَ تَعْتَدُوهَا

…To su granice Božije, pa ih ne prelazite! (El-Bekare, 229)

Naravno, izraz fe la takrebuha (“pa im se ne približujte”) puno zornije objašnjava smisao onoga što se želi kazati, jer se u ovom izrazu zabranjuje samo približavanje granicama grijeha, dok je u onom drugom predmet zabrane prelaženje granica grijeha. U jednom drugom ajetu stoji:

وَالَّذِينَ لَا يَشْهَدُونَ الزُّورَ وَإِذَا مَرُّوا بِاللَّغْوِ مَرُّوا كِرَامًا

I oni koji ne svjedoče lažno, i koji, kad prolaze pored onoga što ih se ne tiče, prolaze dostojanstveno. (El-Furkan, 72)

I još se kaže:

وَلاَ تَقْرَبُواْ الزِّنَى إِنَّهُ كَانَ فَاحِشَةً وَسَاءَ سَبِيلاً

A bludu se ne približujte, jer to je razvrat, a ružan li je to put! (El-Isra’, 32)

U svim ovim ajetima Uzvišeni Bog upozorava ljude da se ne približavaju granicama grijeha, jer koliko li je samo onih koji su prolazili pokraj zabranjenog područja pa su i protiv svoje volje ušli u nj i bili uništeni.

Upravo o tome govore mnoge predaje od Poslanika, s.a.v.a., i Imama, mir neka je s njima, dok ćemo mi ovdje navesti samo neke od njih:

“Božiji poslanik, s.a.v.a., je rekao: ‘Jasno je šta je dozvoljeno, i jasno je šta je zabranjeno, a između to dvoje su stvari nejasne; pa ko se kloni tih stvari nejasnih, spasit će se od zabranjenih, a ko se bude držao stvari nejasnih, počinit će zabranjene i propast doživjeti odakle se i ne nada.'”[17]

 Od Zapovjednika pravovjernih, mir neka je s njim, prenosi se da je rekao:

“Jasno je šta je dozvoljeno, i jasno je šta je zabranjeno, a između to dvoje su stvari nejasne; pa ko se ostavi onog što mu je nejasno, prije će se ostaviti onog od zabranjenih stvari što mu je jasno, a grijesi su zabranjeno područje Božije, pa ko oko njih pase ne treba mu puno da u njih zagazi.”[18]

Treba reći i to da svrha otvaranja ove rasprave te navođenja ajeta i predaja kojima smo je potkrjepljivali nije potvrđivanje stavova ahbarijuna,[19] utemeljenih na obaveznoj predostrožnosti u slučajevima nejasnoće propisa, već napomena da oni koji se žele sačuvati grijeha i koji nastoje ne zgriješiti u jasnim slučajevima trebaju biti oprezni i u slučajevima koji su nejasni. Oni ne bi trebali dolaziti ni blizu sumnjivih slučajeva, kako ih, ne daj Bože, šejtanska i nagovaranja vlastite strasti ne bi odveli u grijeh. Ovo je jedna vrsta duhovne vježbe kojoj polaznici duhovnog putovanja moraju posvetiti posebnu pažnju, a onom ko se ne zaputi ovom stazom teško da će u potpunosti uspjeti u napuštanju grijeha.

Drugo, tu je neistrajavanje u grijehu; odnosno, koliko god grijeh malen bio, duhovni putnik ga se treba kloniti. Međutim, ako usljed provale nagona ili pak potcjenjivanja nekog grijeha, počini grijeh, odmah se treba sjetiti Boga i oprati se suzama žaljenja i vodom pokajanja, kao što Uzvišeni Bog veli:

وَالَّذِينَ إِذَا فَعَلُواْ فَاحِشَةً أَوْ ظَلَمُواْ أَنْفُسَهُمْ ذَكَرُواْ اللهَ فَاسْتَغْفَرُواْ لِذُنُوبِهِمْ وَمَن يَغْفِرُ الذُّنُوبَ إِلاَّ اللهُ وَلَمْ يُصِرُّواْ عَلَى مَا فَعَلُواْ وَهُمْ يَعْلَمُونَ

…I za one koji se, kada grijeh počine ili kad se prema sebi ogriješe, Boga sjete i oprost za grijehe svoje zatraže – a ko osim Boga grijehe prašta? – i koji svjesno u grijehu ne ustraju. (Ali Imran, 135)

Prema tome, čovjek nikada nijedan grijeh ne smije smatrati malim niti zakazati na polju popravljanja i iskupljenja. Zapovjednik pravovjernih, mir neka je s njim, kaže:

“Najveći grijeh je onaj koji počinitelj njegov smatra neznatnim.”^[20]

Na drugom mjestu kaže:

“Ne smatrajte beznačajnim grijehe male, jer se uistinu i grijesi mali broje i na velike svode.”[21]

On opet na jednom mjestu kaže:

“Doista je Uzvišeni Bog sakrio četiri stvari u druge četiri: (…) Sakrio je srdžbu Svoju u neposluhu prema Njemu, zato nipošto ne smatraj beznačajnim niti jedan oblik neposluha prema Njemu: možda se srdžba Njegova podudara s neposluhom prema Njemu, a ti to ne znaš.”[22]

Nesretan kraj istrajnosti u grijehu

Istrajnost u grijehu može čovjeka odvesti do granica nevjerovanja i otpadništva, kao što kaže Uzvišeni Bog:

ثُمَّ كَانَ عَاقِبَةَ الَّذِينَ أَسَاؤُوا السُّوأَى أَن كَذَّبُوا بِآيَاتِ اللَّهِ وَكَانُوا بِهَا يَسْتَهْزِؤُونَ

Oni koji su zlo činili završit će najužasnijom patnjom, zato što su riječi Božije poricali i što su ih ruglu izvrgavali. (Er-Rum, 10)

Zašto istrajnost u grijehu ima za posljedicu ovakav kraj? Zato što istrajnost u grijehu kvari čovjekovo srce. Grijeh je poput smrtonosnog otrova u liječenju od čijih posljedica se ne smije zakasniti niti za jedan tren, jer će se inače sva čovjekova utroba raspasti i čovjeka otjerati u smrt. Imam Sadik, mir neka je s njim, kaže:

“Otac moj, mir neka je s njim, govorio je: ‘Ništa nije štetnije za srce od grijeha; srce toliko zapadne u grijeh pa se iz njega ne izvuče, sve dok ga grijeh ne savlada i ne izopači.”[23]

Znači, po svojoj iskonskoj prirodi srce je duhovno i okrenuto je ka Bogu, ali usljed grijeha njegovo stanje se izopačuje i ono postaje materijalno i šejtansko.

Imam Sadik, mir neka je s njim, kaže:

“Čovjek počini određeni grijeh pa mu noćni namaz postane uskraćen. Uistinu, loše djelo brže zasijeca u počinioca svoga negoli nož zasijeca u meso!”[24]

Neraki, Bog mu se smilovao, kaže: “Ne daj Bože da neko pomisli da ga neće pritisnuti teret i posljedice grijeha; prosto je nemoguće da se takvo šta desi, jer kada poslanici nisu ostali imuni na posljedice ostavljanja onog što im je bilo preče učiniti, kako li će tek biti drugim ljudima? Dakako, budući da Bog voli svoje poslanike i dobre, On ih odmah, još na Ovom svijetu, ukorava, kako bi na Onom svijetu bili bezbrižni. Međutim, nevjernici i grješnici su lišeni ove blagodati i dat će im se toliko vremena da što više grijeha počine, kako bi zaslužili što veću kaznu.”[25]

Imam Sadik, mir neka je s njim, kaže:

“Kada Bog Uzvišeni želi dobro robu nekom, ubrza kaznu njegovu na Ovom svijetu, a kada robu nekom zlo zaželi, zadrži kod njega grijehe njegove, sve dok mu na Danu sudnjem dostavljeni ne budu.”[26]

Ove riječi se zapravo odnose na sadržaj sljedećeg časnog ajeta:

وَلاَ يَحْسَبَنَّ الَّذِينَ كَفَرُواْ أَنَّمَا نُمْلِى لَهُمْ خَيْرٌ لِّأَنفُسِهِمْ إِنَّمَا نُمْلِى لَهُمْ لِيَزْدَادُواْ إِثْمًا وَلَهْمُ عَذَابٌ مُّهِينٌ

Nipošto neka ne misle nevjernici da je dobro za njih to što im dug život dajemo. Mi im ga dajemo samo zato da što više grijeha nagomilaju; njih čeka sramna patnja. (Ali Imran, 178)

Mjerilo veličine grijeha

Već u prethodnim razmatranjima vidjeli smo da veličina grijeha zavisi od dva činioca –  odvratnosti čina i odvratnosti počinioca – i vidjeli smo da u podjeli na male i velike grijehe svi veliki grijesi, budući da su veliki, imaju zajedničke i slične loše posljedice. Isto tako, mali grijesi imaju zajedničku mjeru, a budući da nam u potpunosti nisu poznate granice loših i dobrih posljedica koje postoje u predmetima vjerskih propisa i onome što je za njih vezano, potrebno je jedno opće pravilo pomoću kojeg bi se odredilo koji grijesi su veliki, a koji su mali, kako bi ih se na taj način moglo međusobno razdvojiti.

Veliki stručnjaci na polju islamskog prava, etike, tumačenja Kur'ana i teologije, svaki u okviru svojih posebnih mogućnosti i uvjeta, iznijeli su na ovu temu korisna i pažnje vrijedna zapažanja, koja bi na odgovarajućem mjestu valjalo pomno razmotriti. Međutim, najbolje mjerilo za razlučivanje velikih od malih grijeha je upravo ono koje nam je preneseno u predajama od Poslanika, s.a.v.a., i njegove Časne porodice, mir neka je s njima, a koje glasi: “Svaki grijeh koji se strogo zabranjuje i za koji se riječima Uzvišenog Boga i Poslanika, s.a.v.a., prijeti džehennemskom vatrom, ‘veliki’ je grijeh, a svaki drugi grijeh se smatra ‘malim’.”

U nekim predajama, pored ovog mjerila, kao veliki grijesi navode se i neki od grijeha, i to po imenu i po osobinama. U nekim drugim predajama se pak opisuju seb'u mubikat ili seb'u mudžibat (sedam grijeha uzročnika propasti).[27]

U vezi sa brojem velikih grijeha postoje razilaženja: neki smatraju da ih je sedam, neki da ih je sedamdeset, a neki opet idu do brojke od sedamsto. Šehid Sani, Bog mu se smilovao, u Šerh-e Lum'e kaže: “Veliki grijeh je onaj grijeh čija zabrana je posebno naglašena u Kur'anu ili Sunetu, i za čije činjenje je zaprijećeno kaznom.” Potom još dodaje: “Brojka od sedamsto velikih grijeha bliža je istini.” Zatim nabraja jedan dio velikih grijeha, kao što su ubistvo, blud, pederastija, svodništvo, korištenje opojnih sredstava, objeđivanje čestitih žena, krađa, bježanje s bojnog polja, lažno svjedočenje, neposlušnost roditeljima, osjećanje sigurnosti od Božijih spletki, gubljenje nade u Božiju milost, otimanje imetka drugih, ogovaranje, lažno zaklinjanje, kidanje rodbinskih veza, prisvajanje imetka siročeta, zakidanje na vagi, propuštanje obavljanja namaza u njegovo pravo vrijeme, laganje, a naročito o Bogu i Poslaniku, s.a.v.a., kažnjavanje muslimana bez zakonske osnove, prikrivanje svjedočanstva, podmićivanje,  spletkarenje sa nasilnikom protiv muslimana, nedavanje zekata, odlaganje obavljanja Hadža od prve godine kada se za to stekne mogućnost bez ikakvog opravdanja, uzimanje svinjskog mesa i strvi, ratno sukobljavanje unutar zajednice i narušavanje javne sigurnosti na ulicama te bavljenje magijom.” Zatim je dodao: “Svi ovi grijesi koje smo pobrojali spadaju u grijehe za koje je Sveti Zakonodavac zaprijetio kaznom.”[28]

“Gubljenje nade u Božiju milost, osjećanje sigurnosti od Božijih spletki, ubistvo, neposlušnost roditeljima, ogovaranje vjernika, uzimanje imetka siročeta bez zakonske osnove, bježanje sa bojnog polja, uzimanje kamate, bavljenje opsjenarstvom, gatanje, blud, pederastija, krađa (naročito krađa ratnog plijena), lažno zaklinjanje, napuštanje vjerskih obaveza (namaza, zekata, posta mjeseca Ramazana,odlaganje obavljanja Hadža od prve godine kada se za to stekne mogućnost bez ikakvog opravdanja), lažno svjedočenje, zataškavanje svjedočanstva, korištenje opojnih sredstava, kršenje prisege i zavjeta (kako onog datog Bogu, tako i onog datog ljudima), prekidanje rodbinskih veza, vraćanje na paganski način života nakon Hidžre, laganje o Bogu i Poslaniku i njegovoj porodici, mir neka je s njima, ogovaranje i potvaranje.” Potom dodaje: “Napuštanje svih suneta i mustehaba, nedopuštanje prolaznicima da se koriste viškom vode u slučaju kada za njom nema potrebe, neobazrivost prilikom mokrenja, vršenje takvih djela i ispoljavanje takvog ponašanja koji dovode do pojave da drugi ljudi psuju njegove roditelje, nanošenje štete preko oporuke[29] (na način da pravo nasljednika bude pogaženo),[30] nezadovoljavanje Božijom odredbom i prigovaranje Njegovom određenju (po mišljenju nekih učenjaka), oholost, zavist, neprijateljstvo prema vjernicima, otpadništvo u Meki i Medini,[31] prenošenje tuđih riječi i spletkarenje, odsijecanje dijelova tijela vjernika bez zakonske osnove, uzimanje mesa strvi i mesa i ostalih nečistih stvari, svodništvo, istrajavanje u malim grijesima, navraćanje na zlo i odvraćanje od dobra, laganje, kršenje obećanja, izdaja, proklinjanje i psovanje vjernika, uznemiravanje vjernika, prekomjerno kažnjavanje sluge, zabranjivanje dopuštene vode potrebitima, zaprječavanje javnih prolaza, narušavanje prava porodice i supružnika, neosnovana netrpeljivost, nepravednost, vjerolomstvo i nevjernost, prijetvornost i dvoličnost, ponižavanje vjernika, traženje nedostataka kod vjernika, prekoravanje, ruženje i potvaranje vjernika, zlo mišljenje, zastrašivanje vjernika, zakidanje na vagi, napuštanje navođenja na dobro i odvraćanja od zla, sjedenje – bez ikakve prisile i primoravanja – na skupovima bludnika i razvratnika, a posebno tamo gdje se pije alkohol, novotarenje u vjeri i druženje sa novotarima, smatranje grijeha malim, kockanje, jedenje nečeg što je zabranjeno.” Zatim kaže: “Od navraćanja na zlo pa sve do kraja grijesi koje smo nabrojali su vjerovatno, ali ne zasigurno veliki, a Bog najbolje zna.”

U svakom slučaju, broj velikih grijeha nije u potpunosti određen, a moguće je da je svrha te nejasnoće stvaranje osjećanja strepnje od pristupanja grijehu općenito, na isti način kao što nejasnoća u pogledu vremena kada pada Lejletu-l-kadr (Noć sudbine) ima takav učinak na muslimane da oni, u nadi da će steći blagodati te veličanstvene noći, bdiju i čine ibadete mnoge noći u mjesecu Ramazanu. A Bog najbolje zna.[32]

Napomena

Najbolji način sticanja moralnih vrlina je suprotstavljanje strastima i napuštanje grijeha. Pored toga što sprječava činjenje grijeha, islam ljude odvraća čak i od samog pomišljanja na nj, jer pomišljanje na grijeh narušava čistotu i bistrinu srca i podstiče čovjeka na činjenje grijeha.

Hazreti Ali, mir neka je s njim, kaže:

“Ko o grijesima često razmišlja bit će na njih naveden.”[33]

I također je rekao:

“Ljudsko zadubljivanje u nešto je uvod u ostvarenje toga.”[34]

Iz tog razloga hazreti Isa je rekao svojim sljedbenicima sljedeće:

“Uistinu vam je Musa naredio da blud ne činite, a ja vam naređujem da na blud ni ne pomišljat, a kamoli da ga počinite; jer je, uistinu, onaj ko na blud pomisli poput onog ko u slikama ukrašenoj kući vatru naloži pa, iako sama kuća ne izgori, dim sve ukrase pokvari.”[35]

Dželaludin Rumi povodom ove pojave:

Po smirenoj duši u tijelu što stoji

Rane grebu pandže razmišljanja tvojih

Zla miso je nokat pun otrova, druže

Što kroz promišljanje po duši ti struže!

….

Ako mu je dim pokazatelj vatre

I bez dima nama u toj vatri lijepo je svima

Naročito ovoj vatri što kroz bliskost i ljubav

Od dima nam priđe bliže

Zato, hrđavo je djelo otići od duše

Put dima zbog uobrazilja duše.

(Mesnevija, V, str. 848)

Mnogo je zabranjenih stvari kojih se treba kloniti čovjek lijepog morala na duhovnom putovanju ka Bogu, a mi ćemo se ovdje zadovoljiti navođenjem tek nekoliko primjera. Budući da se većina grijeha – koje nažalost čini velik broj ljudi – počini jezikom, mi ćemo najprije započeti raspravu o svekolikim štetama koje nanosi jezik. Zatim ćemo opisati nekoliko grijeha koje čovjek čini putem jezika (kao što su ogovaranje, traženje mahana drugih ljudi, prenošenje tuđih riječi, ismijavanje i izrugivanje, izražavanje zavisti…), a u nekim slučajevima ćemo se ukratko osvrnuti i na uzroke i činioce koji vode do grijeha. Nakon toga, posvetit ćemo se razmatranju nekih drugih zabranjenih djela i grijeha kojih se polaznik duhovnog putovanja treba kloniti.

Izvor: Muhammed Reza Mahdevi Keni, Koraci ka samoizgradnji 1, Fondacija “Mulla Sadra”, Sarajevo, 2011., preveo sa perzijskog: Samed Jelešković