Klevetanje

Klevetanje (buhtan) je pripisivanje vjerniku nečega što on nema, a čije pripisivanje njemu ga ljuti. Časni Poslanik, s.a.v.a., o veličini ovog grijeha rekao je: “Ko okleveće vjernika ili vjernicu ili kaže o njima ono što nije, Allah će ga na Sudnjem danu staviti na plamen vatre sve dok iz njega ne iziđe ono što je rekao o njima.”[1]

Kleveta je grijeh koji ima sve loše posljedice ogovaranja, jer je povod moralne nesigurnosti u društvu. Širenjem klevete niko nije siguran za svoju čast. Čovjek koji optuži vjernika da je učinio neko loše djelo, ruši njegovu čast. Neupućenost oklevetane osobe je veća od neupućenosti ogovorene osobe. Ogovorena osoba poznaje svoje nedostatke i mahane, dok se oklevetanoj osobi pripisuje djelo koje ona nije počinila i ona o tome nema nikakvog znanja. Zlo koje se čovjeku nanosi klevetanjem je ogromno. Što je djelo koje se pripisuje vjerniku ružnije, to je šteta koja se nanosi njegovoj časti veća.

U svakom slučaju, čovjek koji čini klevetu na taj način izdaje i sebe i Boga i druge. U časnom Kur’anu se kaže: A onaj ko kakav prijestup ili grijeh počini pa time nedužna čovjeka potvori – natovario je na sebe i klevetu i grijeh očiti.[2]

U ajetima o onima koji kleveću govori se na sljedeći način: koji su izdajnici svoje duše i veliki izdajnik i grješnik.[3]

 

 

Izvor: Mohammad Fathali Hani, Temelji islamske etike 2, Fondacija “Mulla Sara”, Sarajevo, 2017., s perzijskog preveo Ertan Basarik

[1] Džami‘u-s-se‘adat, sv. 2, str. 325.

[2] En-Nisa’, 112.

[3] En-Nisa’, 107.

Pitanja i odgovori