VRIJEDNOST I VAŽNOST NAMAZA I RAZLIČITOST STEPENA STANOVNIKA DŽENNETA

“O Ebu Zerre, Uzvišeni Allah će jednu skupinu uvesti u Džennet i toliko će joj blagodati dati da će se oni koji spadaju u tu skupinu umoriti, a iznad njih je skupina na većim stepenima. Kada ih pogledaju, prepoznat će ih i reći će: ‘Gospodaru, ovo su naša braća s kojom smo na Onom svijetu (Dunjaluku) bili zajedno. Zašto si ih uzdigao iznad nas?’ U odgovoru će im se reći: ‘Daleko je, daleko je to što tvrdite. Kada ste vi bili siti, oni su gladovali; kada ste vi utaživali svoju žeđ, oni su ostajali žedni (postili su); a kada ste vi spavali, oni su stajali (obavljali su namaz). Dok ste se vi u svojim kućama odmarali, oni su radi Boga žurno izlazili iz svojih kuća.’“

Ovim rečenicama Poslanik, s.a.v.a., slikovito nam predočava jedan od prizora Sudnjeg dana – prizor u kojem je osoba izvršavanjem obaveza i napuštanjem zabrana ušla u Džennet. Nema smisla u vezi sa ovim ljudima govoriti o Džehennemu i džehennemskim dubinama, budući da su oni spašeni od opasnosti Džehennema i postali su stanovnici Dženneta. Ipak, stanovnici Dženneta, koji su imali mala nastojanja, zadovoljili su se nižim stepenima Dženneta i nisu imali volje da učine krupnije korake, kojim bi dostigli više razine. Sada se njima predočava: iako ste vi izvršavanjem obaveza pronašli put do Dženneta, u Džennetu ima onih koji su na višim stepenima od vas, a vi se potrudite da postignete njihove položaje. Bog će mnoge ljude uvesti u Džennet i dat će im bezbroj blagodati, tako da će oni jedno vrijeme biti zauzeti uživanjem u tim blagodatima. Poslanik to opisuje na sljedeći način: “Bit će im dato toliko blagodati da će se umoriti.” Svakako, ovaj izraz upotrijebljen je u uobičajenom značenju, a inače u Džennetu nema ni umora, ni klonulosti, kako Uzvišeni Bog kazuje:…Gdje nas umor neće doticati i u kome nas klonulost neće snalaziti.[1]

U skladu sa rečenim, značenje Poslanikovih, s.a.v.a., riječi je da će im biti dato blagodati koliko god budu željeli. Ovi stanovnici Dženneta odjednom će primijetiti da su njihovi prijatelji postigli veće stepene Dženneta i začudit će se. Obratit će se svome Gospodaru riječima: “Gospodaru, ovi su bili naši prijatelji, mi smo na Onom svijetu bili zajedno, klanjali smo u jednom safu i borili smo se u istim redovima. Šta je razlog da si njih uzdigao iznad nas i dao im više položaje?” U odgovoru će im se reći: “Vi se dosta razlikujete od njih. Kada ste vi bili siti, oni su gladovali. Kada ste vi utaživali svoju žeđ, oni su bili žedni, posteći neobavezni post. Kad ste vi bili zauzeti uživanjem u dopuštenim blagodatima i jelima, oni su postili. Mada vi niste učinili grijeh, ipak su oni u ljetnim vrućinama svoje stomake držali praznim. Vi ste se zadovoljavali izvršavanjem djela koja su obavezna i nakon toga ste se odmarali, a oni nisu spavali, već su bili zauzeti ibadetom i moljenjem Bogu.”

Prema Kur'anu, oni su bili ljudi koji su: …Noću samo malo spavali, i u praskozorje oprost grijeha molili.[2]

Razlike među stanovnicima Dženneta u korištenju džennetskih položaja

Ovdje je Poslanik, s.a.v.a., nabrojao stepene i položaje u Džennetu. U mnoštvu ajeta i predaja jasno se ukazuje na činjenicu da Džehennem ima dubine i da Džennet ima razine i položaje. Najniža razina Dženneta pripada onima koji su djelovali po obavezama, a najviši stepen Dženneta, stepen ridvana (zadovoljstva Božijeg), pripada posebnim ugodnicima Božijim (evlija hass) i onima koje je Bog učinio iskrenim (muhlesin). Allah Uzvišeni kaže: Allah obećava vjernicima i vjernicama džennetske bašče kroz koje će rijeke teći, u kojima će vječno boraviti, i divne dvorove u vrtovima edenskim. A Allahovo zadovoljstvo je veće; to će, doista, uspjeh veliki biti! [3]

U vezi s rečenicom: A Allahovo zadovoljstvo je veće, u tefsiru El-Mizan, u 9. svesku, na 354. stranici, rahmetli Allame Tabatabai kaže: “Zadovoljstvo Božije veće je i bolje od svih blagodati Dženneta i zbog ovog je riječ ridvanun došla u neodređenom obliku, za koji se ne može predočiti granica, odnosno, ako zadovoljstvo Božije bude čak i malo, opet je veće od svih blagodati, ne zato što su te blagodati potekle iz zadovoljstva Božijeg – iako je u zbilji tako – već zbog toga što istinsko robovanje i obožavanje Boga, na koje poziva Kur'an, jeste robovanje iz ljubavi, ne iz pohlepe za Džennetom, niti iz straha od Džehennema. Najbolja sreća i uspjeh kod zaljubljenika je da pridobije zadovoljstvo svoga Voljenog, a ne da se trudi da udovolji sebi i zadovolji sebe.” Robovanje Bogu iz ljubavi i zaljubljenosti, kako se o tome govori i u nekim predajama, najbolje je robovanje i svojstveno je samo slobodnim i dobrim ljudima. Zbog ovog se može tvrditi da je najveći džennetski položaj ridvan, koji pripada samo onima koji iskreno robuju Bogu – slobodnim i dobrim robovima.

Gledaj kako jednima dajemo prednost nad drugima; a na Onom svijetu razlika u stepenima i prednostima bit će, doista, veća.[4]

Ovaj ajet ukazuje na činjenicu da je različitost položaja ljudi uvjetovana njihovim trudom i zauzimanjem. Nisu na istom položaju onaj koji ima malo djela i onaj koji ima mnoštvo djela. Pored toga, razlike u onosvjetskim položajima su neusporedive sa razlikama u ovosvjetskim razinama u korištenju njegovih mogućnosti, jer je Onaj svijet neuporedivo veći od Ovoga, u mjeri tolikoj da se to ne može ni zamisliti. Razlozi nadmoćnosti na Ovome svijetu su razlike u korištenju imetka, bogatstva, ugleda i ovosvjetskih položaja, a sve ovo je, u to nema sumnje, ograničeno. A nadmoćnost i različitost stepena na Onome svijetu temelji se na mjeri u kojoj su se ljudi koristili vjerovanjem i iskrenošću, što su stanja čovjekovog srca i, bez sumnje, takve razlike nije moguće uporediti sa razlikama koje postoje na Ovome svijetu.[5]

Govor Poslanika, s.a.v.a., u ovome dijelu podsjeća čovjeka na činjenicu da se ne treba zadovoljiti izvršavanjem obaveza i napuštanjem zabranjenih stvari. Dakako, ukoliko se neko zadovoljava nižim stepenima Dženneta, može ostati na toj razini, ali doći će dan u kojem će vidjeti da su njegovi prijatelji na višim razinama i u tom danu će on žaliti zbog propuštene prilike. Da bismo i mi postigli te više razine, moramo smanjiti vrijeme odmora i zabave, a više se okrenuti robovanju Bogu. Treba reći da je odmor – u mjeri u kojoj je neophodan – potreban, nekad postaje i obavezan, a često sam odmor biva uvod u izvršavanje obaveza. Naprimjer, ako čovjek nije odmoran, u toku namaza i ibadeta je pospan i nije dovoljno raspoložen ili, ako se ne odmori, prilikom slušanja predavanja neće moći primati ono što se govori. Želi se reći da prekomjerno i neumjesno odmaranje, ako i ne odvede čovjeka u Džehennem, u najmanju ruku biva uzrokom zaostajanja za drugima.

Poslanikova velika privrženost namazu

U nastavku predaje Časni Poslanik, s.a.v.a., namaz predstavlja najboljim i najodabranijim djelom koje čovjek može u vrijeme lagodnosti činiti:

“O Ebu Zerre, Allah Uzvišeni je učinio namaz radošću mojih očiju, i učinio je da zavolim namaz kao što je učinio da gladan voli hranu, a žedan vodu. Zaista se gladan zasiti kad jede, žedan utaži žeđ kada se napije, a ja se ne zasitim namaza.” Za onoga koji želi primiti savjet Poslanika, s.a.v.a., i koji ga želi izabrati sebi za uzor, najbolje je da vidi kakvi su bili život i ponašanje Poslanika, s.a.v.a., zato što Poslanik, s.a.v.a., sebe predstavlja djelatnim uzorom i ovo je najbolji način odgoja za one koji su zaljubljenici i ljubitelji Poslanika, s.a.v.a., i koji žele koračati njegovim putem. U jednoj predaji stoji: “Od Ovoga vašeg svijeta volim lijep miris i žene, a namaz je radost mojih očiju.” To što je Poslanik, s.a.v.a., rekao da je namaz izvor radosti njegovih očiju najbolji je izraz koji čovjek može upotrijebiti u vezi sa svojim voljenim ili u vezi sa onim koga jako voli. U takvim slučajevima se kaže: “Taj je radost mojih očiju.”

Uzvišeni Bog u Kur'anu Musaa, a.s., predstavlja kao svjetlost očiju njegove majke: Kad smo majku tvoju nadahnuli onim što se samo nadahnućem stiče. Stavi ga u sanduk i u rijeku baci, rijeka će ga na obalu izbaciti, pa će ga i Moj i njegov neprijatelj prihvatiti. I Ja sam učinio da te svako voli i da rasteš pod “okom Mojim”.

Do dijela gdje kaže:  Kada je sestra tvoja otišla i rekla: “Hoćete li da vam ja pokažem onu koja će se o njemu brinuti?” Mi smo te majci tvojoj vratili da se raduje i da više ne tuguje.[6]

Parvin E'tesami je opjevala ovo kazivanje u stihovima, a mi ćemo ovdje prenijeti jedan njihov dio:

Musaova majka kada u Nil Musaa spusti

prema riječi Uzvišenog Gospodara,

Sama s obale uputi ona pogled tužni,

Reče: “O sine moj malehni, bezgrješni,

Ako te zaboravi milost Gospodara,

Ako padneš sa tog broda bez kormilara,

Ako te se Čisti Bog pak ne sjeti,

Voda će te iznenada progutati…”

Tad objava stiže: “Kakve su to misli nedostojne?

Naš putnik već stiže do kuće odabrane,

Zastor sumnje učini da bude poderan,

Pa da vidiš da l’ korist dobila si il’ zijan,

Mi uzesmo ono što ti si ubacila,

Ruku Istine vidjela si, a nisi je prepoznala.”

Poslanik, s.a.v.a., kaže: “Namaz je izvor radosti očiju mojih.” S obzirom na činjenicu da mi ne možemo shvatiti ovo pitanje, onda to on na jedan lijep način objašnjava, kako bi nam bilo shvatljivo. Mi imamo potrebu za hranom i pićem. Ako jedno vrijeme ne uzimamo hranu, jako ogladnimo i u tom stanju za nas je hrana najpoželjnija stvar. Također i kada jako ožednimo, postajemo veoma privrženi vodi i ništa drugo ne volimo kao svježu i hladnu vodu. Poslanik, s.a.v.a., poručuje: Moja privrženost namazu je poput privrženosti gladnog i žednog čovjeka hrani i piću, s tom razlikom što gladan čovjek, nakon uzimanja hrane postaje sit, žedan čovjek, nakon što se napije vode utaži svoju žeđ, ali ja se nikad ne zasitim namaza.

Ovim objašnjenjem objelodanjuje se važnost namaza, pa ako čovjek nakon obavljanja obaveza nađe priliku, od pohvalnih djela koja može obavljati najbolje djelo je namaz, kao što je to bila praksa Poslanika, s.a.v.a., i Imama, a.s., a mi ćemo navesti nekoliko predaja da bismo što više rasvijetlili ovo pitanje:

Imam Sadik, a.s., je rekao: “Ali, a.s., je bio takav da ukoliko bi mu se desilo nešto neprijatno, počeo bi klanjati i rekao bi: “Pomozite sebi strpljenjem i namazom!”[7]

Imam Sedždžad, a.s., poručuje: “Nije se desilo da neka nesreća pogodi Zapovjednika pravovjernih, a da on u tom danu ne bi klanjao hiljadu rekata, udijelio šezdeseterici siromaha i postio tri dana.”[8]

U vezi sa pažnjom i ustrajnošću Poslanika u namazu u Biharu-l-envaru je zabilježeno: “Poslanik, s.a.v.a., bi tokom deset godina stajao na namazu sve dok mu noge ne oteknu i lice ne požuti.”[9]

“O Ebu Zerre, svakom čovjeku koji u danu i noći klanja dvanaest rekata pored obaveznih namaza, njegovo je obavezno pravo kod Boga kuća u Džennetu.”

Namaz, ključ sreće

“O Ebu Zerre, sve dok si na namazu – kucaš na vrata Vladara Veličanstvenog, a onome ko mnogo kuca na Vladareva vrata, vrata će se otvoriti.”

Ovo je drugo objašnjenje da bi čovjek bio potaknut na namaz. Poslanik, s.a.v.a., kaže: Onaj koji klanja – kuca na vrata Božije kuće. Onaj koji ima posla sa Bogom – mora ići pred vrata Njegove kuće, a namaz predstavlja taj odlazak pred vrata Božije kuće i nemoguće je da neko ode pred vrata, da dugo kuca i da istrajava na svome zahtjevu, a da mu se vrata ne otvore, i to u kući Božijoj.

Stoga, ako volite da budete predmet Božije pažnje i da se pred vama otvore vrata Njegove milosti i uslišanja molbi, mnogo kucajte na ta vrata i budite istrajni u klanjanju namaza. Moguće je da se na početku, zbog uprljanosti čovjeka grijesima ili zbog Božijeg proviđenja, vrata ne otvore, ali će se na kraju otvoriti.

Bez sumnje, vrata Božije milosti otvorena su pred ljudima jer je nemoguće da, s jedne strane, Bog ljude poziva k Sebi, a s druge strane, da vrata Svoje milosti pred njima zatvara. Vrata Božije milosti zatvorena su samo pred poricateljima Božijih dokaza i onima koji se uzohole. Ustvari, ovi su sami sebi zatvorili vrata Božije milosti:

Onima koji dokaze Naše budu poricali i prema njima se budu oholo odnosili – kapije nebeske neće se otvoriti.[10]

Privlači pažnju da se u nekim ajetima i predajama govori o nebeskim kapijama, a u ovoj predaji se kazuje da čovjek, dok je na namazu, kuca na vrata Božije kuće. Ovo je predstavljanje apstraktnog putem materijalnog primjera, da bi se mogla shvatiti duhovna i metafizička pitanja. Istina je da između Boga i roba ne postoji nikakva prepreka i zastor; čovjekova loša djela sprječavaju obraćanje pažnje na Boga, odnosno čovjek zbog grijeha biva lišen Božije dobrote. Ključ kojim se otvaraju vrata Božije milosti i ono čime se zastori otklanjaju jeste robovanje Bogu, a namaz je najbolji oblik ibadeta.

Poslanik s.a.v.a., u nastavku, u opisu velike nagrade koju dobija klanjač, kaže:

“O Ebu Zerre, kad god vjernik stane na namaz, obuhvata ga milost Gospodara svjetova sve do Arša, i za njega se odredi melek, koji će se oglašavati: ‘O sine Ademov, kada bi znao šta postižeš namazom i Kome se obraćaš, nikad ne bi prestao klanjati.’”

Termin tenâsere upotrebljava se za obilno padanje lišća s drveta ili za nešto što odozgo prema dolje pada u velikim količinama. Poslanik, s.a.v.a., poručuje: Onaj koji klanja – od glave do Arša je obuhvaćen Božijom milošću.

Naravno da će onaj koji je naklonjen ovom položaju i stanju produžavati svoj namaz. Više od toga, Bog zadužuje meleka da se stalno obraća klanjaču riječima: O sine Ademov, kad bi znao s Kim šapućeš i Kome se obraćaš, nikad ne bi prestao klanjati i ne bi se umorio. Obraćaj pažnju pred Kim stojiš i s Kim stupaš u vezu, da bi shvatanjem važnosti rečenog držao svoj namaz važnim. Kada bi znao kakve koristi, vrline i nagrade stičeš obavljajući namaz, nikad ne bi prestao klanjati.

Opažanje slasti ibadeta, tajna ustrajnosti u namazu

Radi ustrajnosti i kontinuiteta u ibadetu važno je da čovjek uživa u njemu i da osjeća da kroz namaz ostvaruje korist. Čovjek se brzo umori od posla u kojem ne uživa. Slast ibadeta biva povodom da mu čovjek bude privrženiji, a ova slast i užitak mogu se steći jedino napuštanjem grijeha. Griješenje uzrokuje čovjekovu lišenost užitaka ibadeta. Zbog ovoga bi neki od Bezgrješnih u molitvi govorili: “Bože, učini da okusimo slast i užitak ibadeta!”

Kada bi bolesnom čovjeku pripremili i najukusniju hranu, s obzirom na činjenicu da je bolestan, niti će osjetiti slast te hrane, niti će u njoj uživati. Međutim, gladan a zdrav čovjek uživa čak i u jednom zalogaju suhoga hljeba. Dakle, važno je da u čovjeku oživi osjećaj potrebe i užitka u ibadetu.

Malo ječmene vode iz ruku učinit će te žednim

Dok ti ne potekne tvoja voda odozgo i odozdo.

U prethodnim razmatranjima ukazivalo se na govor Poslanika, s.a.v.a.: Moja privrženost namazu veća je od privrženosti gladnog hrani i žednog vodi, zato što se oni jedući i pijući zasite, a ja se ne mogu zasititi namaza.

Imam Sadik, a.s., u vezi sa slašću ibadeta kod zaljubljenika u robovanje Bogu kazuje: “Kad bi našao slast robovanja Bogu, uočio njegove blagoslove i Njegovom svjetlošću srce osvijetlio, ne bi ni jednog trenutka prestao, čak ni kada bi te kidali u komade.”[11]

U drugoj predaji Imam Sadik, a.s., kaže: “Tražih slast robovanja i nađoh je u napuštanju grijeha.”[12]

Izvor: Muhammed Taqi Misbah Yazdi, Putevi i staze dobra (Savjeti Božijeg Poslanika, s.a.v.a., Ebu Zerru, r.a.), sv. 1, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2010., s perzijskog preveo: Lutfi Akbaš

[1] Fatir, 35.

[2] Ez-Zarijat, 17-18.

[3] Et-Tevbe, 72.

[4] El-Isra’, 21.

[5] El-Mizan, sv. 13, str. 72.

[6] Ta-ha, 38-40.

[7] El-Bekare, 45; Musredreku-l-vesail, sv. 2, str. 481.

[8] Biharu-l-envar, sv. 41, str. 132.

[9] Biharu-l-envar, sv. 10, str. 40.

[10] El-A‘raf, 40.

[11] Mustedreku-l-vesail, sv. 11, poglavlje 17, str. 253.

[12] Isto, sv. 13, poglavlje 101, str. 183