Volja

S namjerom da iz dogovora sa sobom (mušarete), samonadzora (murakabe) i svođenja računa sa sobom (muhasebe) izvučemo najbolju korist, pored kažnjavanja nefsa i izlaganja kritici, obavezno trebamo učiniti jakom svoju volju. Na taj način ćemo biti ustrajni u svojoj odluci, a činioci koji će spriječiti greške neće se ograničiti samo na neugodnost kazne i kritike. Kada se kaže volja misli se na kvalitet nefsa. To je kvalitet koji nastaje nakon što čovjek stekne znanje o tome da neko djelo za njega predstavlja savršenstvo, te nakon što se u njemu javi jaka želja za tim savršenstvom. Prema tome, ishodište čovjekovih voljnih djela čine: predodžba djela, sud o tome da je to djelo savršenstvo i jaka želja za njegovim obavljanjem. Nakon jake želje za djelom nastaje volja, nakon čega čovjek čini voljno djelo. Imajući u vidu navedene osnove, shvatamo da se neke osnove voljnog djela mogu steći vlastitim, slobodnim izborom (ihtijar).

Volja, kao krajnje ishodište voljnog djela, ne može biti voljno djelo čovjeka zasnovano na slobodi izbora, jer svakom djelu zasnovanom na slobodi izbora prethodi volja. Ako budemo tvrdili da je volja djelo zasnovano na slobodnom izboru, nastao bi beskonačan niz. Neki filozofi vjeruju da je volja slobodan izbor nefsa, međutim, nefs u odnosu na volju nije djelatnik po namjeri već djelatnik po manifestaciji. Kada znamo da je neke osnove za ostvarivanje voljnog djela moguće postići, to znači da voljna djela možemo ispraviti ispravljanjem osnova volje.

Jaka želja za činjenjem djela se javlja nakon zamišljanja djela i vjerovanja da je ono savršeno. Dakle, ispravljanjem vjerovanja i mjerila po kojima određujemo da li je neko djelo savršenstvo ili nije, želja se može usmjeriti prema dobrim djelima. Također, nakon što se upoznamo sa mjerilima po kojima razlikujemo dobra i loša djela, možemo želju usmjeriti prema dobrim djelima. Nakon što se upoznamo sa mjerilima po kojima djela svrstavamo u loša i dobra trebamo se truditi da se ne nađemo u prilikama koje u čovjeku stvaraju predodžbe o etički neispravnim djelima. Na ovaj će način čovjekova težnja biti više usmjerena prema lijepim i poželjnim djelima, i kao proizvod toga čovjekova volja se neće vezati za loša djela.

Slabost volje i njeno jačanje

Slabost volje potiče od slabosti njenih osnova. Čovjeku koji nema temeljit uvid u savršenost određenog djela, čak ako i poželi da ga učini, ustrajnost u očuvanju volje će biti slaba. Zanemarivanje vrijednosti djela i cilja, također utječu na slabljenje volje. Zanemarivanje vrijednosti cilja čini da se suprotne težnje doimaju vrjednijim i da uklanjaju poticaje za slijeđenje glavnog cilja. Osjećaj nemoći da se stigne do odredišta također slabi poticaje da se poduzmu potrebni koraci i na taj način slabi i volju. Isto tako, čovjek koji nije svjestan vrijednosti prilike za stizanje do odredišta, suočava se sa odgađanjem djela i korak po korak gubi motivaciju te posustaje. Uzevši u obzir činioce koji slabe volju moguće je prepoznati puteve njenog jačanja.

U ajetima i predajama, postoje brojni primjeri koji, kada se uzmu u obzir, bivaju učinkoviti u odstranjivanju činilaca koji slabe volju. Neznanje i nemar prema savršenosti i vrijednosti djela nestat će ako se uzmu u obzir njihovi učinci i posljedice. Dobra djela su ona djela koja čovjeka dovode do Božije blizine. Svijest o ljubavi i zadovoljstvu Božijem prema onima koji čine dobra djela čovjeka podsjeća na vrijednost dobrih djela. Isto tako, usmjeravanje pažnje na nepovoljne učinke loših djela i Božiju srdžbu prema njihovim počiniteljima, jača želju da se bude suzdržan pred grijesima. Potaknutost na dobročinstvo, slijeđenje vjerskih uputa, bogobojaznost, strpljenje, oslanjanje na Boga, pravednost, opraštanje, skrušenost, čvrstoća pred neprijateljem, borba i zalaganje na Božijem putu – sve može to biti ojačano i na taj način se jača i volja i ustrajnost, obraćajući pažnju na sljedeće ajete: O vjernici, ako neko od vas od vjere svoje otpadne, – pa, Allah će sigurno mjesto njih dovesti ljude koje On voli i koji Njega vole, prema vjernicima ponizne, a prema nevjernicima ponosite; oni će se na Allahovu putu boriti i neće se ničijeg prijekora bojati.[1]

Zaista Allah voli dobročinitelje. – Zaista Allah voli one koji se oslanjaju na Njega. – Zaista Allah voli pravedne. – Zaista Allah voli strpljive.

Allah će reći: “Ovo je Dan u kome će iskrenima od koristi iskrenost njihova biti; njima će džennetske bašče, kroz koje rijeke teku, pripasti, vječno i dovijeka će u njima ostati. Allah će zadovoljan njima biti, a i oni Njim. To će veliki uspjeh biti!” [2]

Ajeti poput ovog čine čovjeka svjesnim vrijednosti djela te ga podsjećaju na ljepotu i dobrotu djela. Također, drugi ajeti podsjećaju na neispravnost i ružnoću djela, kao što su ajeti:

Zaista On ne voli nepravednike. – Zaista Allah ne voli one koji čine nered. – Zaista On ne voli one koji pretjeruju.

“Uđite u Džennet, vi i žene vaše, radosni!” Oni će biti služeni iz posuda i čaša od zlata. U njemu će biti sve što duše zažele i čime se oči naslađuju, i u njemu ćete vječno boraviti. Eto, to je Džennet koji vam je darovan kao nagrada za ono što ste radili.[3]

I voćem koje će sami birati, i mesom ptičijim kakvo budu željeli. U njima će biti i hurije očiju krupnih, slične biseru u školjkama skrivenom, kao nagrada za ono što su činili.[4]

Isto tako, ajeti koji govore o onosvjetskim patnjama i kaznama, jačaju volju za napuštanjem grijeha:

Zar oni ne znaju da onoga koji se suprotstavlja Allahu i Poslaniku Njegovu čeka vatra džehennemska, u kojoj će vječno ostati? [5]

Reci: “Džehennemska vatra je još vrelija!” – kada bi oni samo znali![6]

I tada ćete vi, o zabludjeli, koji poričete oživljenje, sigurno s drveta zekkum jesti, i njime ćete trbuhe puniti, pa zatim na to ključalu vodu piti.[7]

Praktični put ovladavanja osjećajem nemoći ogleda se u tome da čovjek nakon procjene vrijednosti cilja i određivanja mogućnosti ne strahuje od činjenja djela i da oslanjajući se na Boga pristupi obavljanju posla. Praktično izvođenje djela povećava iskustvo uspješnosti i uništava strah. Zapovjednik pravovjernih, Ali, a.s., kaže: “Kad se nečeg bojiš – stupi u to. Jer je doista teškoća izbjegavanja toga teža od onoga čega se bojiš.”[8]

U časnom Kur’anu se jasno ukazuje na ulogu šejtana u sugeriranju čovjeku da je nemoćan te u stvaranju osjećaja pesimizma: Šejtan vas plaši neimaštinom i navraća vas da budete škrti, a Allah vam obećava oprost i nagradu Svoju; Allah je neizmjerno dobar i zna sve.[9]

Također, sa suprotne strane se kaže: A kada se odlučiš, onda se pouzdaj u Allaha, jer Allah zaista voli one koji se uzdaju u Njega.[10] Jedna od šejtanovih metoda kojom slabi čovjekovu motiviranost i volju jeste odgađanje činjenja djela (tesvıf). Šejtan obećava čovjeku da u budućnosti postoji mnogo prilika za pokajanje i za činjenje djela, te da se ono što se danas propusti već sutra može nadoknaditi, pa nema smisla odreći se današnjeg užitka. Imam Bakir, a.s., kaže: “Čuvaj se odgađanja, jer to je more u kojem se utapaju oni koji su propali.”[11]

Imam Sadik, a.s., kaže: “Čuvajte se odgađanja djela, pristupite mu kada god za to dobijete priliku.”[12] Također se od hazreti Alija, a.s., prenosi: “Robovi Božiji! Sada djelujte, jer su jezici odriješeni, tijela zdrava, udovi spremni, put povratka prostran, a područje djelovanja široko.”[13]

Spremnost i vježbanje samoizgradnje

1. Spremnost

Samoizgradnja, pored uvodnih kognitivnih osnova zahtijeva i duhovnu svijest. Neke činioce duhovne spremnosti smo već objasnili. U ovom poglavlju ukazujemo na dva učinkovita činioca duhovne spremnosti. Časni Poslanik, s.a.v.a., kaže: “Zaista srca hrđaju kao što željezo hrđa.” Bi rečeno: ‘O Božiji Poslaniče! Šta ih glača?’ On reče: “Učenje Kur’ana i sjećanje na smrt.”[14]

S nadom da će učenje Kur’ana odstraniti hrđu srca i pribaviti duševnu pripravnost potrebnu za samoizgradnju, kazat ćemo ponešto o vrlinama i pravilima učenja Kur’ana.

Učenje Kur’ana

Učenje Kur’ana otklanja nemar, pokreće, ulijeva nadu i najbolji je vodič za stizanje do Božije blizine, zato što je Kur’an poruka od Boga, a Bog je krajnja želja onih koji tragaju, i osim Njega niko ne zna put stvorenja do Boga. Od časnog Poslanika, s.a.v.a., se prenosi: “Najbolji ibadet moga Ummeta je učenje Kur’ana.”[15]

Zapovjednik pravovjernih, hazreti Ali, a.s., kaže:“I znajte da je Kur’an ovaj savjetnik koji ne obmanjuje, vođa koji ne zavodi i kazivač koji ne laže. Niko neće sjediti u prisutnosti Kur’ana ovog a da neće, kada se podigne odatle, biti ili s uvećanjem ili s umanjenjem: uvećanjem u upućenosti svojoj ili umanjenjem u zaslijepljenosti svojoj… Znajte da je on zagovornik čiji će zagovor biti prihvaćen i govornik koji je posvjedočen. Za koga god se Kur’an zauzme na Danu sudnjem, njegovo zauzimanje za njega bit će prihvaćeno. Onaj o kome Kur’an govori zlo na Danu sudnjem, sam će to posvjedočiti. Na Danu sudnjem najavljivatelj će najaviti: ‘Pripazite! Zaista je svaki sijač usjeva u nevolji, osim sijača Kur’ana!’ Zato, budite medu sijačima i sljedbenicima njegovim. Učinite ga vodičem svojim prema Gospodaru svome. Tražite savjet njegov radi sebe. Okrivite mišljenja svoja ako mu nisu saglasna i smatrajte strasti svoje varljivim spram njega.”[16]

Sa ovakvim odlikama, Kur’an je najveća duhovna, naučna i praktična potpora istinskim muslimanima. Čovjek koji postane prisan sa Kur’anom i ispuni njegovo pravo, sigurno i pouzdano će ići njegovim putem, neće izostati niti će imati straha od bilo kakve prepreke. Imam Sedžad, a.s., rekao je: “Kada bi pomrli svi ljudi od istoka do zapada, ja se ne bih uplašio budući da je Kur’an sa mnom.”[17]

Od Imama Sadika, a.s., se prenosi: “Zaista, kuću u kojoj bude musliman koji uči Kur’an, stanovnici Nebesa vide svijetlom kao što stanovnici Zemlje na nebu vide svijetle zvijezde.”[18] Navedeni su neki propisi vezani za učenje Kur’ana, poput onoga da učač treba imati abdest, da dnevno prouči najmanje 50 ajeta, da uči lagano (s tertilom), da bude u stanju tuge i plača, da na početku traži utočište kod Boga, te kada uči da gleda u tekst Kur’ana i da uči lijepim glasom.[19]

Učač Kur’ana, također, treba pokušati da shvati veličinu Kur’ana i potruditi se da ga poštuje, da uči prisutnog srca, da razmišlja o njegovim ajetima, da shvati njegova značenja, da se suzdrži od tumačenja po svome nahođenju, da opomene i obećanja sluša kao njihov sagovornik, da bude pod utjecajem njegovog značenja, da mu se strah i iman povećaju: Samo su oni vjernici čija srca zatrepere kad se Allah spomene, i kad im se Njegovi ajeti uče povećava se njihovo vjerovanje, i koji se uzdaju u Gospodara svoga. [20]

Hazreti Ali, a.s., kaže: “Nema dobra u (…) učenju koje nije sa promišljanjem.”[21] Također, Imam Ali, a.s., prilikom opisivanja bogobojaznih kazuje: “A kada naiđu na ajet koji zastrašuje, naprežu uši srca svojih prema njemu i osjećaju kao da huktanje Džehennema i krici njegovi dopiru do ušiju njihovih.”[22]

Sjećanje na smrt

Važnu poteškoću pri samoizgradnji predstavlja sukob između nagonskih, životinjskih težnji te uzvišenih ljudskih težnji, poput moralnih težnji. Ukoliko vrijednost i napon nagonskih užitaka u čovjeku opadne, sa puta samoizgradnje je sklonjena velika prepreka. Sjećanje na smrt ima ovaj učinak. Ono otklanjajući privlačnost strasti, srcu daruje svjetlost te srce postaje spremno za kretanje prema savršenstvu. Prenosi se od časnog Poslanika, s.a.v.a., i hazreti Alija, a.s.: “Pa sjećajte se razarača slasti i onoga što zagorčava strasti.”[23]

Također, od Poslanika, s.a.v.a., se prenosi da je rekao: “Kada bi životinje o smrti znale ono što zna čovjek, ne biste ih uhranjene jeli.”[24] Imam Sadik, a.s., kao plod sjećanja na smrt navodi ustezanje na Ovom svijetu: “Mnogo se sjećaj smrti, zaista neće se čovjek mnogo sjećati smrti, a da ne postane ustezatelj na Ovome svijetu.”[25]

2. Vježbanje samoizgradnje

Neka djela koja su ponuđena putnicima na Božijem putu, poput vježbi za obuzdavanje i kontrolu svoga nefsa istovremeno umanjuju i mogućnost činjenja grijeha. Neka od ovih djela ukratko ćemo spomenuti:

1. Šutnja, ili tišina budnog srca, smanjuje mogućnost činjenja grijeha jezikom, te priprema i um i srce za razmišljanje i opomenu. Šutnja (samt) podrazumijeva čuvanje jezika od suvišnog govora i zadovoljavanje s neophodnim i najmanjim mogućim govorom. Poslanik je rekao: “Ko šuti, spašen je.”[26] Također obraćajući se Ebu Zerru, Poslanik kaže: “Želiš li da te uputim na djelo koje je na vagi Budućeg svijeta teško, a lahko za jezik?” On reče: ‘Želim.’ Poslanik reče: “Šutnja, lijepa ćud i napuštanje nesuvislog govora.”[27] U jednoj predaji se kaže: “Zaista su naši sljedbenici nijemi.”[28] Imam Sadik, a.s., rekao je: “Šutnja je jedna od kapija mudrosti (…) zaista ona upućuje na svako dobro.”[29]

2. Glad, smanjeno unošenje hrane; U predaji sa Miradža, koja se prenosi od časnog Poslanika, s.a.v.a., između ostalog kaže se: “O Ahmede! Eh da si okusio slast gladi, šutnje, samoće i njihove učinke!” Poslanik reče: “O Gospodaru! Šta su učinci gladi?” Gospodar reče: “Mudrost, očuvanost srca, bliskost Meni, stalna tuga, neopterećivanje ljudi, istinit govor i neobraćanje pažnje na teškoće i lagodnosti života.” Zatim je rekao: “O Ahmede! Da li znaš u kojem se vremenu rob približava Allahu?” Poslanik odgovori: “Ne znam, Gospodaru moj.” Gospodar tada reče: “Kada je gladan ili kada je na sedždi.”

3. Malo spavanja i bdijenje u zoru. Zora je vrijeme šaputanja i ibadeta pred Svojim Gospodarom. Bdijenje u zoru je opiranje svome nefsu i njegovo vježbanje. Ustajanje iz postelje s namjerom iskrenog ibadeta i noćnog namaza je šerijatski, pohvalan vid isposništva. Uzvišeni Allah o bogobojaznim kaže: Noću su malo spavali i u praskozorje oprost od grijeha molili.[30]

Kako bi Svoga poslanika pripremio za vrijednu poslanicu i tešku misiju, Uzvišeni mu naređuje: Probdij noć, osim malog dijela,[31] a zatim o važnosti ustajanja noću govori ovako: Noćno bdijenje, zaista, jače djeluje i ispravnijeg je izgovora.[32] U predaji sa Miradža kaže se da je časni Poslanik, s.a.v.a., rekao Uzvišenom: “Gospodaru moj, uputi me djelu kojim ću se približiti Tebi.” Gospodar mu odgovori: “Učini neka ti noć bude dan, a dan neka ti bude noć.” Poslanik će na to: “Gospodaru moj, kako to da učinim?” Uzvišeni mu odgovori: “Neka ti namaz bude san i neka ti glad bude hrana.”[33]

Za uspjeh u samoizgradnji preporučena su i druga djela, poput osamljivanja, obraćanja pažnje na čistoću – tako da se uvijek bude sa abdestom, da se uzimaju obavezni i pohvalni gusuli (poput gusula petkom), zatim čuvanje tajne, udaljavanje od užitaka i strasti… Mi ćemo se zadovoljiti upravo ovom mjerom.

 

Izvor: Mohammad Fathali Hani, Temelji islamske etike 2, Fondacija “Mulla Sara”, Sarajevo, 2017., s perzijskog preveo Ertan Basarik

[1] El-Ma’ide, 54.

[2] El-Ma’ide, 119.

[3] Ez-Zuhruf, 70-72.

[4] El-Vaki‘a, 20-24.

[5] Et-Tevbe, 63.

[6] Et-Tevbe, 81.

[7] El-Vaki‘a, 51-54.

[8] Nehdžu-l-belaga, izreka 175.

[9] El-Bekare, 268.

[10] Alu ‘Imran, 159.

[11] El-Hajat, sv. 1, str. 322.

[12] Isto, str. 321.

[13] Isto, str. 323. i Šerhu Nehdži-l-belaga, Ibn Mejsam, sv. 3, str. 137.

[14] El-Mehadždžetu-l-bejda’, sv. 2, str. 211.

[15] Isto, str. 210.

[16] Nehdžu-l-belaga, govor 175.

[17] El-Mehadždžetu-l-bejda’, sv. 2, str. 215.

[18] Isto, str. 220.

[19] Pogledati: El-Mehadždžetu-l-bejda’, sv. 2, str. 219-234.

[20] El-Enfal, 2.

[21] El-Mehadždžetu-l-bejda’, sv. 2, str. 437.

[22] Nehdžu-l-belaga, govor 192.

[23] Isto. 103

[24] El-Mehadždžetu-l-bejda’, sv. 8, str. 240.

[25] Isto, str. 241.

[26] Isto.

[27] Isto, str. 104.

[28] Usulu Kafı, sv. 2, glava Samt ve hifzu-l-lisan, hadis 4.

[29] Usulu Kafı, sv. 2, glava Samt ve hifzu-l-lisan, hadis 1.

[30] Ez-Zarijat, 17.

[31] El-Muzzemmil, 2.

[32] El-Muzzemmil, 6.

[33] Iršadu-l-kulub, str. 200.

Pitanja i odgovori