Mustekimi, oni na pravom putu

Mustekimi, tj. oni koji su u svom uvjerenju stabilni i rade po njemu, jesu oni za koje kur'anski ajet kaže:

إِنَّ الَّذِينَ قَالُوا رَبُّنَا اللَّهُ ثُمَّ اسْتَقَامُوا تَتَنَزَّلُ عَلَيْهِمُ الْمَلَائِكَةُ أَلَّا تَخَافُوا وَلَا تَحْزَنُوا وَأَبْشِرُوا بِالْجَنَّةِ الَّتِي كُنتُمْ تُوعَدُونَ

Onima koji kažu: “Allah nam je gospodar”, pa u tome ustraju spuštaju se meleci, govoreći im tri stvari: “ Ne plašite se i ne žalostite, i radujte se Džennetu koji vam je obećan!”[1]

Iz ovog ajeta vidimo da su Meleci ti koji opominju i donose radosne vijesti, baš kao što to čine i Božiji poslanici. Srca mu'mina jesu sigurna mjesta u koja dolaze meleci, isto kao i srca poslanika. Iz ovog postaje jasno da mogućnost veze između čovjeka i duhovnog svijeta nije ograničena samo na poslanike. Položaj ove treće skupine ljudi, na čija se srca meleci direktno spuštaju, uzvišeniji je od položaja druge skupine kojoj meleci iz daljine šalju selam. Spuštanje meleka inače se odvija na dva načina:

1. spuštanje meleka koji nose Božije zakone (vahj);

2. spuštanje meleka sa vijestima i potvrdom od strane Uzvišenoga Boga.

Prvi način svojstven je samo Božijim poslanicima, a drugi se odnosi i na ostale ljude, i nije ograničen vremenski, već ovisi o spremnosti čovjekove nutrine da primi bića od svjetlosti.

Jednom je jedan čovjek došao kod Božijeg Poslanika, s.a.v.a., rekavši: “Plašim se da ne postenem munafik (dvoličnjak).” Kad ga je Poslanik upitao zašto se toga boji, on je odgovorio: “Kada smo pored tebe, i ti nam pričaš o duši, o gajbu i sl., ja se osjećam vrlo jakim, produhovljenim, ali kad se vratim kući i počnem brinuti o dunjalučkim stvarima, zaboravim ono što si ti pričao i shvatim kako mi je ustvari drago boraviti na Ovom svijetu. Zar to nije dvoličnost?”

Božiji Poslanik, s.a.v.a., mu odgovara: “Ne, to nije dvoličnost jer je ljudskoj duši svojstveno da se u nekim stanjima uspinje, a u drugim pada. Pošto je čovjek po svojoj prirodi sklon spoznaji Boga, kada ste sa mnom, vi ste veseli. Kada se udaljite od mene i približite svojoj porodici, vaša duša jednostavno biva uhapšena tim načinom života. Tijelo je tada nadvlada i materijalna sfera života prevlada onu duhovnu u vama. Kada biste uspjeli sačuvati to stanje u kojem se nađete kada ste blizu mene, mogli biste vidjeti meleke i grliti se sa njima.”

U drugom hadisu Poslanik, s.a.v.a., ide još dalje: “Kada biste svoje jezike sačuvali od nepotrebna govora, i svoja srca od stremljenja ka bilo čemu osim Boga, došli biste u isto stanje u kojem sam ja.”

Nažalost, mi smo srca svoja koja teže duhovnim svjetovima zarobili, a svoj smo jezik oslobodili.

U jednoj pjesmi se kaže: “O ti koji imaš sto srca, spoji ih u jedno srce, pa ljubav ka drugima iz njega izbaci, i samo jednu noć dođi i sa nama iskreno pričaj. Ako ti tada ne damo ono što budeš tražio, žali se na nas.”

Dakle, oni koji tvrde da je veza između Boga i čovjeka prestala prestankom dolaska Božijih Poslanika na krivom su putu jer nisu shvatili vjeru na pravi način. Bilo bi nepravedno da su samo jednom narodu poslani i Božiji Poslanik i imami i meleci, a da drugi nemaju ništa osim pustinje. Kako su poslanici dolazili, polahko su otvarali nebeska vrata, a dolaskom našeg poslanika ona su širom otvorena, kako bi se cijelom čovječanstvu do Sudnjega dana omogućila veza sa duhovnim svijetom. Većina savremenika Božijeg Poslanika, s.a.v.a., bili su mušrici (politeisti). Kako god su njima ta vrata bila otvorena, ona su još otvorenija onima koji su se svojim ahlakom i pobožnošću približili Poslaniku.

Jednom je jedan Arap vidio kako je Božiji Poslanik poljubio jednu djevojčicu. To ga je začudilo pa ga je upitao zašto to radi jer on ima desetero djece i ni jedno nikad nije poljubio, a posebno curice. Poslanik, s.a.v.a., mu je odgovorio: “Ti si čovjek koji u svom srcu nema ni trun milosti.”

U 201. ajetu sure Al-A'raf općenito se kaže:

إِنَّ الَّذِينَ اتَّقَواْ إِذَا مَسَّهُمْ طَائِفٌ مِّنَ الشَّيْطَانِ تَذَكَّرُواْ فَإِذَا هُم مُّبْصِرُونَ

Oni koji se Allaha boje, čim ih sablazan šejtanska dodirne, razmisle i shvate, i odjednom dođu sebi.

Dakle, kao što mu'min nikad ne vara druge, s druge strane ima privilegiju da nikad neće biti prevaren. Razlog zbog kojeg mi bivamo prevareni od šejtana je što i sami druge varamo. Ako je čovjek u sebi oživio bogobojaznost, on se ne boji da će biti prevaren.

Allame Tabatabai, r.a., u komentaru ovog ajeta kaže da ako obratimo pažnju, primijetit ćemo da ajet ima značenje kao i 99. ajet sure An-Nahl: On doista nema nikakve vlasti nad onima koji vjeruju i koji se u Gospodara svoga pouzdaju. Iz ovih ajeta zaključujemo da postoje ljudi koji primaju pozitivne utjecaje iz duhovnog svijeta, ali kad se radi o šejtanu, njegov utjecaj uspijevaju prepoznati i odagnati.

Božiji Poslanik u šabanskoj hutbi je rekao: “Ljudi, šejtan je u ovom mjesecu u okovima.”

Dakle, ako se dogodi da u ovom mjesecu počinimo grijeh, treba znati da nas nije šejtan podstakao na njega, već smo sami krivi. Postaje jasno da nije on taj koji dolazi nama, već mi svojim nogama kročimo ka njemu.

Hazreti Ibrahim, a. s., govorio je da on ide ka Bogu, a za hazreti Muhameda, s.a.v.a., kaže se da je on pozvan ka Bogu i tu postoji velika razlika. Razlog Poslanikova odlaska na taj put (miradž) je da bi mu bile pokazane istine.

Kada je Božiji Poslanik s.a.v.a. pitao da li je miradž svojstven samo njemu ili i drugi mogu imati miradž, odgovoreno mu je: “Svi imaju svoj miradž – namaz je miradž mu'mina.”

Božiji Poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Učenjaci mog ummeta bolji su od poslanika Beni Israila”, jer su oni na svoj miradž pozvani od strane samog Allaha, dž.š.,. Opisujući spomenute učenjake, Poslanik, s.a.v.a., je rekao: “To su ljudi kod kojih se riječi poklapaju sa djelima.”

Jedan od učenjaka iz Koma priča kako se na jednom putovanju zadesio u autobusu pored allame Tabatabaija. Pomislio je: Dobra prilika za razgovor, i upitao ga: “Oprostite, možete li mi dati jedan savjet?” Nakon duge šutnje, kad je već došao kraj putovanju, Allame je rekao: “Sve sam vrijeme mislio šta da ti savjetujem, ali sam sebe vidio potrebnijim za savjet od bilo koga drugog.”

Ko su nesretnici

Nasuprot spomenutih salihina stoji skupina nesretnika. U Kur’anu se, u 121. ajetu sure Al-An'am kaže da ova skupina ljudi, koja nema nikakve koristi od svjetlosti koju primaju salihini, pada pod utjecaj šejtana izdaleka:

وَلاَ تَأْكُلُواْ مِمَّا لَمْ يُذْكَرِ اسْمُ اللّهِ عَلَيْهِ وَإِنَّهُ لَفِسْقٌ وَإِنَّ الشَّيَاطِينَ لَيُوحُونَ إِلَى أَوْلِيَآئِهِمْ لِيُجَادِلُوكُمْ وَإِنْ أَطَعْتُمُوهُمْ إِنَّكُمْ لَمُشْرِكُونَ

Ne jedite ono pri čijem klanju nije spomenuto Allahovo ime, to je, uistinu, grijeh! A šejtani navode štićenike svoje da se s vama raspravljaju, pa ako biste im se pokorili, i vi biste sigurno mnogobošci postali.

Iz ovog ajeta nazire se nekoliko pouka. Jedna od njih je da je grijeh jesti ono pri čijem klanju nije spomenuto Božije ime i to znači skretanje sa Pravog puta. Sa stanovišta Kur'ana, kada čovjek postane grešnik, njegove riječi se ne prihvataju kao istinite. Druga pouka je da šejtani šalju poruke svojim prijateljima da bi se uz pomoć njih mogli raspravljati sa mu'minima.

Povod objave ovog ajeta bio je sljedeći događaj: Muslimani nisu koristili meso životinje koja bi sama uginula. Mušrici su im u vezi s tim rekli da postoje dva načina da životinja izdahne. Zatim su, zapodjenuvši raspravu, upitali muslimane da li radije jedu meso životinje koju je zaklao dobar ili one koju je zaklao loš čovjek. Naravno, muslimani su se opredijelili za meso zaklano od strane dobrog čovjeka. Mušrici su zatim kao “argument” naveli da je životinja koja je umrla prirodnom smrću ustvari ubijena od strane Boga. Muslimani su se u prvi mah zbunili jer je ovakvo rezonovanje djelovalo logično. Međutim, u Kur'anu je kazano da su mušrici primili poruku od šejtana upravo s namjerom da muslimani posumnjaju u Božiji propis i skrenu s Pravog puta. S obzirom da je Božiji Poslanik, s.a.v.a., rekao da čovjek pripada onom narodu koji oponaša, i muslimani bi, da su prihvatili ovakvo nagovaranje mušrika u vezi jedenja mesa, i sami postali od njih, kao što se na kraju ajeta i kaže.

U vezi s ovim u Kur'anu se kaže:

يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُواْ لاَ تَتَّخِذُواْ الْيَهُودَ وَالنَّصَارَى أَوْلِيَاء بَعْضُهُمْ أَوْلِيَاء بَعْضٍ وَمَن يَتَوَلَّهُم مِّنكُمْ فَإِنَّهُ مِنْهُمْ إِنَّ اللّهَ لاَ يَهْدِي الْقَوْمَ الظَّالِمِينَ

O vjernici, ne uzimajte za zaštitnike Jevreje i kršćane! Oni su sami sebi zaštitnici! A njihov je onaj među vama koji ih za zaštitnike prihvati; Allah uistinu neće ukazati na Pravi put ljudima koji sami sebi nepravdu čine.[2]

Postaje jasno da su mnoge naše misli proizvod šejtanskih poruka. Ako naše uvjerenje i naš ahlak nisu usklađeni sa kur'anskim normama, jasno je odakle je izvor takvog ponašanja, odnosno sa čijim normama će oni biti usklađeni. Jedan od učenjaka radi toga je savjetovao svoje učenike da prije nego pođu na spavanje kažu sljedeće:

“Bože, mi prihvatamo upravo ono što Ti i Tvoj Poslanik prihvatate, mada se može desiti da u praksi pokazujemo da to ne razumijemo, ili smo zbog nekih naučnih rasprava prihvatili nešto drugo. Ono što Ti i Tvoj Poslanik ne prihvatate, ne prihvatamo ni mi, mada može izgledati da smo u praksi (zbog naučnih rasprava) to prihvatili.”

Ovaj savjet ustvari je prijevod 2. ajeta sure Muhammed, u kojem se kaže:

وَالَّذِينَ آمَنُوا وَعَمِلُوا الصَّالِحَاتِ وَآمَنُوا بِمَا نُزِّلَ عَلَى مُحَمَّدٍ وَهُوَ الْحَقُّ مِن رَّبِّهِمْ كَفَّرَ عَنْهُمْ سَيِّئَاتِهِمْ وَأَصْلَحَ بَالَهُمْ

A onima koji vjeruju i dobra djela čine i vjeruju u ono što se objavljuje Muhammedu – a to je istina od Gospodara njihova – On će preko hrđavih postupaka njihovih preći i prilike njihove će poboljšati.

Dakle, govorili smo o prvoj skupini, skupini onih koji izdaleka primaju šejtanove poruke, svejedno bio taj šejtan u obliku džinna ili insana.

Drugu skupinu činili bi oni koji ne samo da simpatiziraju, nego i ugošćuju šejtana:

Onome ko se bude slijepim pravio da ne bi Milostivog veličao, Mi ćemo šejtana natovariti, pa će mu on nerazdvojni drug postati.[3]

Šejtan podstiče određene misli u ljudskom razumu, što se dalje odražava na čovjekovim moralnim karakteristikama i ponašanju. Njegovo uvjerenje i ponašanje odavat će miris šejtana.

Imam Ali a. s. u 7. hutbi Nehdžul-belage kaže: “Oni su šejtana učinili gospodarem poslova svojih, a on ih je uzeo za saradnike. Položio je jaja i izlegao ih u grudima njihovim. U krilima njihovim gmiže i puzi. Gleda kroz oči njihove i govori jezicima njihovim.”

Kada je jedan od pjesnika pred Poslanikom s.a.v.a. kazivao svoje stihove, Poslanik mu je rekao:

“To nisu tvoje riječi. Te riječi je Bog spustio na tvoj jezik.” Slično, kada bi pjesma bila neumjesna, on bi govorio: “To su riječi samog šejtana.”

Prema tome, razlika između mu'mina i munafika je u sljedećem: Vjernik prvo razmišlja pa onda govori, dok licemjer prvo kaže pa onda razmišlja šta je rekao.

Treća skupina su oni koji se spominju u suri Tevbe:

وَآخَرُونَ اعْتَرَفُواْ بِذُنُوبِهِمْ خَلَطُواْ عَمَلاً صَالِحًا وَآخَرَ سَيِّئًا عَسَى اللّهُ أَن يَتُوبَ عَلَيْهِمْ إِنَّ اللّهَ غَفُورٌ رَّحِيمٌ

A ima i drugih koji su grijehe svoje priznali i koji su dobra djela s drugim koja su hrđava izmiješali; njima će, može biti, Allah oprostiti jer Allah prašta i samilostan je.[4]

Ova skupina nije ni potpuno pokorna Allahu, dž.š., niti je pod potpunim utjecajem šejtanovih nagovora. Ponekad se okoriste svjetlošću pa čine dobra djela, a ponekad bivaju pogođeni šejtanskim utjecajem pa čine loša. Ako su onī dobrī u svijetu svjetlosti a onī lošī u svijetu vatre, postavlja se pitanje šta je sa trećima. Oni i poste i ogovaraju, klanjaju, ali ponekad i lažu. Kur'an šalje poruku da postoji mogućnost da će ovakvima biti oprošteno, ali ne zato što su oni zaslužili oprost, nego zato što je Allah Milostiv i mnogo prašta.

Mi smo za džehennem mnoge džine i ljude stvorili; oni pameti imaju – a njima ne žele da shvaćaju, oni oči imaju – a njima ne žele da vide, oni uši imaju – a njima ne čuju; oni su kao stoka, čak i gori – oni su zaista nemarni.[5]

Jedan učenjak rekao je da u ovom ajetu nije rečeno: oni su čak i gori od stoke, ova bi izjava bila uvreda za stoku jer je stoka po prirodi stvorena stokom, a čovjek se odrekao svoje prirode i ponaša se poput životinje.

Kur'an još kaže: O vjernici, pazite svoju dušu! Ako ste sami upućeni, neće vam štetiti tuđa zalutalost.[6]

Imam Homeini, r.a., prije šezdesetak godina je napisao: “Da nismo počeli slijediti svoje nefs, ne bi došlo do toga da ovoliki broj muslimana padne u nemilost i šake Jevreja. Kad bismo u ime Allaha ustali, uspjeli bismo ih pobijediti kao što je Musa a. s., kao obični čobanin, pobijedio velikog tiranina.”

Hafiz kaže: “Dođite da, umjesto što plačemo za drugima, prolijemo suze radi svoje zalutalosti! Jusuf je otišao, mladost i čast je otišla. Pa šta će se desiti sa našim vodičem (Kur'anom)? Ako ti se ovdje nešto i udijeli, život ti se uzima. Zato odaberi vječni život!”

Imam Ali a. s. kaže da je Džehennem kuća u kojoj nema milosti, gdje postoji samo kazna.

U 77. ajetu sure Az-Zuhruf  kaže se kako će se stanovnici Džehennema obraćati njegovom čuvaru: “O Malik! Neka Gospodar tvoj učini da umremo!” – a On će reći: “Vi ćete tu vječno ostati!”

Ovdje je interesantno da ovi ljudi čak i na ovom mjestu, gdje bi im sve trebalo postati jasno, čuvaru govore da zove svog, a ne njihovog Gospodara. Odgovor im se daje na drugome mjestu: Pa u njoj neće ni umrijeti ni živjeti.[7] Drugim riječima, niti će im se oduzeti duša, niti će imati vječnog života, jer nisu ništa pripremili za njega.

U Nehdžul-belagi se kaže da su srca nekih osoba već sada u Džennetu. Njihov post, namaz i ostali ibadeti tako su iskreni da mogu srcem osjetiti Džennet. Imam Sedždžad u svojim dovama uvijek ponavlja molbu:

“Bože, opskrbi me ljubavlju svojom i ljubavlju onih koji Tebe vole, i ljubavlju onoga što me vodi ka Tebi!”

Jedan od učitelja ahlaka prenosi hadis od Božijeg Poslanika s.a.v.a., u kom se kaže: “Ja i Ali smo očevi ummeta. Ne dozvolite sebi da se loše ponašate prema sinovima u prisustvu njihovih očeva!”

U Kur'anu se postavlja pitanje:

هَلْ أُنَبِّئُكُمْ عَلَى مَن تَنَزَّلُ الشَّيَاطِينُ تَنَزَّلُ عَلَى كُلِّ أَفَّاكٍ أَثِيمٍ

Hoću li vam kazati kome se spuštaju šejtani? Oni se spuštaju svakom lašcu, grešniku.[8]

Ovaj ajet može biti odgovor onima (kao što je Salman Rušdi) koji zastupaju mišljenje da je Božiji Poslanik s.a.v.a. govorio riječi šejtana, a ne objavu od Allaha, dž.š.,. U perzijskom jeziku jedna poslovica kaže: “Reci mi ko ti je drug, da bih znao kakav si.”

Razlog zbog kojeg se na sudu poziva svjedok jeste da on ukaže na istinu kojoj je prisustvovao, ako je optuženi pokuša zaobići ili poreći. Bog je samog čovjeka uzeo za svjedoka Njegove vlasti nad njim. U ovom procesu i svjedok i onaj protiv koga se svjedoči jedna su osoba. Imam Ali a. s. zato savjetuje: “Čuvajte se griješenja kada ste osamljeni jer ćete na najvišem sudu biti svjedoci sami protiv sebe. Gdje je po vašem mišljenju najusamljenije mjesto? To je čovjekovo srce, a i u njemu Uzvišeni Bog ima svoje prisustvo.”

Hazreti imam Džafer Sadik a. s. kaže da je srce Božiji harem i u njega ne treba puštati nikoga osim Allaha, dž.š.,.

Čak i za svoje auto osiguramo garažu i držimo ga pod ključem, a srce ostavljamo otključano za svakog šejtana koji sobom nosi mnoge grijehe. Nepobitna je istina da u očima mnogih od nas Bog nije vrijedan ni koliko jedan auto.

Allame Tabatabai je kazao: “Bez obzira na to do koje je mjere čovjek egoista i do koje su ga mjere ovosvjetski užici uspjeli prevariti, te do kojeg je položaja na Ovom svijetu došao, on ne može doći do tačke da prihvati svoju egzistencijalnu samostalnost i neovisnost.

Naime, svima je jasno da je čovjek zarobljenik zakona prirode u kojoj živi. Također, svi su uvjereni da će svako od nas jednoga dana biti spušten u hladnu zemlju. Svako zna da je pod utjecajem sile gravitacije, bez obzira razumije li njen pojam ili ne. Čovjek osjeća potrebu za hranom i pićem, mora koristiti vazduh, svjetlost, po pitanju emocija ima potrebu za tuđom naklonošću i ljubavlju. Ako bi jednoga dana shvatio da ga niko na ovom svijetu ne voli, poludio bi. On je, također, svjestan da ako želi da se svime ovim okoristi, mora upotrijebiti razmišljanje. Ukoliko bi mu snaga razmišljanja bila isključena samo jedan dan, ne bi bio u stanju učiniti ništa. Dakle, kad pogleda svoju zbilju, čovjek će zaključiti da nije ništa drugo do jedna velika potrebitost. Tako se uobličava njegova potreba za Gospodarom. Zar je ovo išta drugo do priznanje da mu je neko potreban?”

Prema riječima allame Tabatabaija, gdje god da se čovjek zadesi, duboko je u sebi svjedok svoje suštine i potrebe za drugim. Kako da to čovjek ne potvrdi, kad je taj osjećaj neodvojivi dio njegove biti. Sama predodžba te njegove potrebe bez shvatanja za čim se ona ima nemoguća je, isto kao što i žedan čovjek tačno zna da mu je potrebna voda.

Sažetak ajeta u kojem je Allah dž.š., uzeo zavjet od čovjeka (Al-A'raf, 172) bio bi:

1. Mi smo Ademovu djecu stvorili na ovom novom svijetu,

2. Odvajamo ih jedne od drugih radi razmnožavanja,

3. Obavijestili smo ih o njihovoj prirodi, a ta priroda je potreba za nečim,

4. Oni su prihvatili i posvjedočili da su bespomoćni i da imaju potrebu za nečim,

5. Kad su to prihvatili, prihvatili su i posvjedočili da postoji Bog.

Ovo priznanje nije bilo jezikom već vlastitom suštinom. Ono je poput toga kad se zadesimo na mjestu gdje se desilo bombardiranje. Čim se nađemo tu, odmah nam biva jasno šta se dogodilo. Priroda fitreta takva je da svaki čovjek, bez potrebe i za kakvim posrednikom ili pomagačem, sam shvata da mu je neko potreban, a taj neko je njegov Stvaralac, koji je Silan i nema potrebe ni za čim.

Prvi cilj dolaska Božijih poslanika bio je, dakle, da ljude podsjete na ugovor koji je zaboravljen, bez obzira zbog čega je zaboravljen. Ljudski potencijali su takvi da ako čovjek posveti više pažnje jednom od njih, drugi bivaju zanemareni, mada je svijest o njihovom postojanju još prisutna. To je poput primjera kada nam neko dođe u goste, a mi gledamo televiziju. U jednom trenutku zaboravimo na njegovo prisustvo, ali se uskoro opet sjetimo.

Kada nas Kur'an savjetuje da sa sagovornikom razgovaramo na blag način i sa mudrošću, time nas, ustvari, poziva da koristimo jezik koji on poznaje. Jedan od puteva širenja vjere jeste učenje tog jezika nauke, kako bi se naučnicima mogle prenositi vjerske istine. Nasuprot tvrdnji koju su dali neki jevrejski i kršćanski svećenici da je nauka odvojena od vjere, istina je u tome da su svi Božiji poslanici dolazili među svoj narod da bi širili nauku. Prva kur'anska objava je: Uči! Jedan biolog u Iranu napisao je knjigu Ibadet s ljubavlju, opisujući ponašanje cvijeća. U knjizi je naveo primjer da kućno cvijeće izražava poseban vid poniznosti i posebnu vrstu reakcije prema osobi koja se brine o njemu.

Otkuda potreba za ahlakom

Sveta bit Allahova podijelila je Svoja stvorenja u tri skupine:

stvorenja od svjetlosti (Meleci)

stvorenja mraka

bića satkana od svjetla i mraka (ljudi i džinni)

Prva skupina Allahovih bića ima osobinu da je njihov razvoj okončan njihovim stvaranjem. Zato oni svoj put prelaze bez ikakvih smetnji i prepreka, nisu obavezni činiti ni veliki ni mali džihad. Ništa im se ne suprotstavlja ni iznutra niti izvana. Kur'an to vrlo kratko i jasno objašnjava: Svakome od nas mjesto je određeno.[9] Dakle, svaki melek ima sebi svojstven položaj i iz njegovih okvira ne izlazi. Ovakva bića nemaju potrebu ni za ahlakom ni za principima morala.

Druga skupina stvorenja – bića mraka – jesu bića iz prirode, a njihov najznačajniji predstavnik su životinje koje sve čine instiktivno, slijedeći svoj nagon. Sve njihove aktivnosti mogu se okarakterizirati kao jednolično kretanje, bez ikakvih uspona i padova. Posmatrajmo, primjera radi, pčelu! Način na koji je ona pravila saće prije stotinu godina isti je kao i danas. Nije ostvarila nikakav napredak. Kada govorimo o drugim Allahovim stvorenjima iz ove skupine, npr. vjetru, vidimo da je vrhunac jednog vjetra oluja, ili najviše što može uraditi je more – da se uzburkaju njegovi valovi.

U 40. ajetu sure Ad-Darijat Allah dž.š., govori o potapanju faraona: I Mi i njega i vojske njegove dohvatismo, pa ih u more bacismo, jer je bio osudu zaslužio. Ovo što je more uradilo njegov je krajnji domet.

Dakle, kod prve skupine Allahovih stvorenja nema ni unutarnjih suprotnosti ni vanjskih ometanja. Druga skupina nailazi na prepreke u svijetu oko sebe, ali ih instinktivno nastoji savladati i na tom putu dati i svoj život. U njihovom svijetu vlada zakon jačeg, odnosno prirodna selekcija.

Šta je sa čovjekom kao bićem satkanim od elemenata obaju spomenutih svjetova (svjetla i mraka)? Čovjek može birati da li će ići putem svog savršenstva ili ne, i shodno tome, opskrbljen je sposobnošću razmišljanja, odnosno razumom. S druge strane, on nosi sa sobom i dio prirode, tj. svijeta stvorenog od mraka (mrak je uvjetna, simbolična kategorija i podrazumijeva sve što je tjelesno, životinjsko). Kao rezultat toga, on bi trebao biti sposoban birati, a da bi imao mogućnost izbora, moraju postojati dvije opcije, tj. da bi mogao birati da li će izbjeći neku prepreku, ta prepreka mora postojati. Koristeći Bogom dani potencijal – razum, on je u stanju donositi odluke o izboru. Koje su poteškoće ili prepreke koje se nalaze na čovjekovom putu ka savršenstvu?

Kur'an Časni napravio je dvije velike usluge čovjeku. Prva je što je obznanio poteškoće koje mu se mogu naći na putu. Tako Kur'an govori o unutarnjim i vanjskim smetnjama. Druga usluga je što je definirao način suprotstavljanja tim preprekama i način njihovog otklanjanja. Sve te poteškoće i smetnje mogu se dijeliti na unutarnje i vanjske.

U 8. ajetu sure Aš-Šams Allah dž.š., kaže:

فَأَلْهَمَهَا فُجُورَهَا وَتَقْوَاهَا

Pa ju (duši) je nadahnuo da razumije šta je dobro, a šta loše za nju.

A u 5. ajetu sure Al-Kijame se kaže: Ali, čovjek hoće dok je živ da ima za griješenje put otvoren, dok u suri Al-A'raf, 175 i 176. ajet, čitamo: I kaži im vijest o onome kome smo dokaze Naše dali, ali koji se od njih udaljio pa ga je šejtan dostigao, i on je zalutao. A da smo htjeli, mogli smo ga s njima uzvisiti, ali se on ovom svijetu priklonio i za svojom strašću krenuo. Njegov slučaj je slučaj kao psa: ako ga potjeraš, on isplažena jezika dahće, a ako ga se okaniš, on opet dahće. Takvi su ljudi koji Naše dokaze smatraju lažnim; zato kazuj događaje da bi oni razmislili.

U 23. ajetu sure Al-Gatija stoji:

أَفَرَأَيْتَ مَنِ اتَّخَذَ إِلَهَهُ هَوَاهُ وَأَضَلَّهُ اللَّهُ عَلَى عِلْمٍ وَخَتَمَ عَلَى سَمْعِهِ وَقَلْبِهِ وَجَعَلَ عَلَى بَصَرِهِ غِشَاوَةً فَمَن يَهْدِيهِ مِن بَعْدِ اللَّهِ أَفَلَا تَذَكَّرُونَ

Reci ti Meni ko će uputiti onoga koji je strast svoju za boga svoga uzeo, onoga koga je Allah u zabudi ostavio, dok je bio u stanju znanja, i sluh njegov i srce njegovo zapečatio, a pred oči njegove koprenu stavio? Ko će mu, ako neće Allah, na pravi put ukazati? Zašto se na urazumite?

U jednom hadisu kaže se: “Ljubav prema nekoj stvari u stanju je čovjeka oglušiti i oslijepiti.”

S druge strane, kaže se: “Ako treba koriti oči ljubavi, isto toliko treba koriti i oči mržnje.”

To znači da kao što onaj koji voli ne vidi mahane onoga koga voli, tako ni onaj koji mrzi ne vidi dobre strane onoga koga mrzi.

Kao rezultat ovih nekoliko spomenutih ajeta, navodimo sljedeće:

1. Čovjek ima mogućnost da posegne za zlom, odnosno prljavim i nevaljalim stvarima.

2. Da bi ostvario ciljeve svoga nefsa, čovjek je spreman da ukloni sve prepreke koje se nađu na putu njihovog ostvarenja.

3. Čovjek želi vječni, ali i ovozemaljski život, što je suprotno zakonima istine, jer je materija promjenjiva i podložna nestajanju; ona je samo most koji vodi spasenju.

4. Da bi ostvario svoje želje, čovjek je sklon slijeđenju strasti.

5. Nefs se ni u kojoj fazi tog puta ne zadovoljava i uvijek napada čovjeka, kako u nevolji, tako i u trenucima izobilja i blagostanja (s tim što bogataša napada na jedan način, a siromaha na drugi). U jednom hadisu se kaže: “Zašto je nefs najveći i najopasniji čovjekov neprijatelj? Zato što nije podmitljiv (ničim ga ne možemo zadovoljiti).”

6. Čovjek je zarobljen u kandžama ljubavi i mržnje i u takvom stanju njegova sposobnost razmišljanja i korištenja razuma biva sve slabija. Ljubav prema nekome dovodi čovjeka do toga da, ne koristeći razum, prihvata šta god mu kaže onaj koga voli, bez obzira što to može biti neistinito, a mržnja prema nekome čini ga takvim da ne prihvata ni najveću istinu od onoga koga mrzi.

7. Čovjek je sklon popuštanju pred materijalnim (ovosvjetskim) silama. Kur'an govori o Karunu:

I iziđe on pred narod svoj u svom sjaju. “Ah, da je i nama ono što je dato Karunu!” – govorili su oni koji su čeznuli za životom na ovom svijetu – “on je, uistinu, presrećan.”[10]

Sve ovo možemo sažeti u sljedećem:

1. Čovjekovo neznanje o sebi i čitavoj Kreaciji koja ga okružuje;

2. Strah od onog od čega se ne bi trebalo bojati;

3. Strasti i slijeđenje prohtjeva nefsa odvraćaju čovjeka od postizanja stvarnih vrijednosti.

Poslanici Božiji došli su da čovjeku donesu znanje, da ga upoznaju sa njegovim mjestom i njegovom ulogom u Univerzumu, nudeći mu put izbavljenja iz neznanja, straha i slijeđenja strasti. Došli su da neznanje zamijene znanjem, da nakon straha čovjeku podare duh hrabrosti i odvažnosti i da na mjesto koje su zauzele strasti u čovjekovom biću postave Boga i uzvišene duhovne ciljeve. Čovjek u svojoj unutrašnjosti nailazi na niz prepreka koje ga ometaju u postizanju vlastitog savršenstva. Prije svega, potrebno je upoznati te smetnje, a potom se protiv njih boriti odgovarajućim sredstvima, savladati ih i preći preko njih, kako bi čovjek mogao nastaviti koračati putem ka svom konačnom cilju, cilju koji je definiran i određen pri samom činu stvaranja.

Izvor: Akbar Eydi, Savršeni ahlak, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2004,, s perzijskog preveo: Amar Imamović

[1] Fussilat, 30.

[2] Al-Ma’ida, 51. 

[3] Az-Zuhruf, 36.

[4] At-Tawba, 102.

[5] Al-A’raf, 179.

[6] Al-Ma’ida, 105. 

[7] Al-A’la, 12. 

[8] Aš-Šu’ara, 221-222. 

[9] As-Saffat, 164. 

[10] Al-Qasas, 79.