Korijeni lažljivosti i istinoljubivost

وَاللَّـهُ يَشْهَدُ إِنَّ الْمُنَافِقِينَ لَكَاذِبُونَ

A Allah svjedoči i da su licemjeri pravi lašci...[1]

Jedna od pohvalnih ljudskih odlika, koja je u skladu sa izvornim ljudskim nutarnjim bićem, jeste sklonost ka istinitom govoru. Svaki čovjek je po svojoj iskonskoj prirodi sklon ispravnom i istinitom govoru, a isto tako voli da od drugih sluša takav govor. Govoriti laž je skretanje sa Pravog puta iskonske prirode i stvaranja.

Ukoliko dijete u igri slučajno loptom razbije staklo na sobnim vratima te ako poslije ovog čina ne bude imalo straha, ukoliko ga upitate: “Jesi li ti razbio staklo?” – ono će s potpunom smirenošću i sigurnošću, bez ikakvog straha i zabrinutosti, prenijeti kako se to desilo, odgovarati na pitanja i objasniti kako je u igri razbilo staklo. Ali, ako se dijete boji kazne i posljedica ovog djela, ono će biti prinuđeno da u prilog svojoj nevinosti pribjegne lažima. U toj prilici jasno se vidi neuobičajenost stanja djeteta: neusklađeno kretanje očiju, potištenost, sušenje usta, jako kucanje srca, isprekidan i nepovezan govor – sve su to dokazi djetetovog lažnog govora koji je suprotstavljen njegovoj iskonskoj prirodi.

Božiji poslanici, a.s., čiji je važan dio misije oživljavanje iskonskih sklonosti u ljudima, ljude su pozivali ka istinoljubivosti i ispravnom govoru i ozbiljno su ih odvraćali od izricanja laži. Islam je laž označio kao uzročnik uništavanja vjere i ubrojio ju je u grijeh veći od mnogih drugih velikih grijeha. 

Imam Bakir, a.s., je kazao: “Zaista laž uništava vjerovanje.”[2]

Imam Ali, a.s., je rekao: “Niko neće osjetiti slast vjere sve dok se ne ostavi laži, bilo u šali ili u zbilji.”[3]

“Neki čovjek je pitao Božijeg poslanika, s.a.v.a.: ‘Može li vjernik počiniti blud?’ On odgovori: ‘To je moguće.’ ‘A može li vjernik ukrasti?’ On odgovori: ‘I to je moguće.’ Potom upita: ‘Božiji poslaniče, a može li vjernik slagati?’ Poslanik odgovori: ‘Ne, Uzvišeni kaže: Laži izmišljaju samo oni koji u Allahove riječi ne vjeruju.’”[4]

Prenosi se od Imama Ride, a.s., da je Božiji poslanik, s.a.v.a., upitan: “Može li vjernik biti strašljiv?” Odgovorio je: “Da!” “Može li biti škrt?” Reče: “Da.” “A može li biti lažov?” On reče: “Ne!”[5]

Od Imama Džafera Sadika, a.s., prenosi se da je Imam Ali, a.s., kazao: “Nijedno djelo nije ružno kao što je laž ružna.”[6]

Izgovaranje laži, bez ikakve sumnje, protivno je kako iskonskoj moralnoj savjesti, tako i odgojnoj moralnoj savjesti. U očima svih naroda i nacija, u pisanim poslaničkim učenjima, laž je pokuđeno i osuđeno djelo.

Nažalost, ova opasna bolest nije nešto od čega obolijevaju samo stariji. I mala djeca obolijevaju od ove razarajuće bolesti te se još od malehna navikavaju na laž. Ponekad se toliko srode s ovom bolešću da uživaju u izricanju laži i raduju se svaki put kada prevare druge svojim lažima.

Laž prlja čovjeka i drugim grijesima. Lažljivac istovremeno čini raznovrsne grijehe. Kada o njima bude upitan, on posve besramno to poriče i sebe predstavlja čistim i nepovezanim s tim. Zapravo, on laganje smatra utočištem za spas od svojih zlodjela.

Imam Askeri, a.s., je kazao: “Sve nečistote su sakupljene u kući, a laž je učinjena ključem te kuće.”[7 

Znači, laganjem se čovjek uprlja svim grijesima.

Laž je jedna od mahana koja je jasno i očigledno pokuđena i moguće ju je koriti i osuđivati, jer ona za sobom povlači sve druge niskosti i otvara vrata za sve druge mahane. Naša nemoć da spriječimo pojavu ove osobine i naša moguća slabost u njenom sprečavanju i odbacivanju neoprostiv je grijeh.[8]

Alkoholiziranje i opijanje su izuzetno jak činilac vezan za griješenje. Koliko je ljudi koji u normalnom stanju ne čine neke grijehe i ne prljaju se njima, ali u alkoholiziranom stanju, kada im se skine zastor stida i kada im se zamrači oko razuma, upuštaju se u svaku nepoćudnost i grijeh.

Međutim, mračni uticaji i učinci laži na um i dušu čovjeka neuporedivo su štetniji od alkohola. Onaj ko se navikne na laž i bez zazora govori šta god hoće, sigurno je bestidniji od pijanice i praktično se ne ustručava počiniti bilo kakav grijeh.

Imam Bakir, a.s., je rekao: “Zaista je Uzvišeni Allah stvorio brave za sva zla (kako bi ljude sačuvao od njihove opasnosti). Alkohol je ključ tih brava, ali opasnost od laži veća je nego od alkohola.”[9]

Upravo kao što laž prlja čovjeka raznim grijesima, isto tako istinsko pokajanje (tevba) zbog laži i uzdržavanje od nje odvraćaju čovjeka od mnoštva grijeha.

Došao je čovjek Božijem poslaniku, s.a.v.a., i kazao mu: “Ja sam čovjek koji ne klanja, a i bludničim, i lažem, pa od kojih od ovih grijeha da se pokajem?” Poslanik mu reče: “Od laži!” Čovjek to s punom skrušenošću prihvati i sebi se zavjetova da neće nikada lagati. Ali ostavljanjem laži on je napustio i druge grijehe. Jer, kada je došao u priliku da počini blud, reče sebi: “Ako ovo učinim, pa me Božiji poslanik, s.a.v.a., bude upitao jesam li od našeg dogovora počinio blud, ako kažem da nisam, slagao sam, a ako kažem da jesam, bit ću kažnjen.”[10]

Čovjek reče Božijem poslaniku, s.a.v.a.: “O Božiji poslaniče, posavjetuj me o djelu koje će me približiti Uzvišenom Allahu.” Poslanik mu reče: “Ostavi se laži!”

To je bio razlog da je čovjek ostavio sve grijehe, jer za svaki grijeh koji je namjeravao počiniti, ili je u njemu vidio laži, ili da će ga na kraju odvući u laž. Da se ne bi uvukao u laž, čovjek je ostavio svekoliko griješenje.[11]

Među najveće dužnosti oca i majke pri odgoju djeteta spada odgajanje urođene istinoljubivosti i govorenja istine. Roditelji su se u porodici dužni ponašati tako da se djeca naviknu na istinu i istinoljubivost i da ne skreću s Pravog puta iskonske prirode na stazu laži. Postići ovu osobinu kod djece teže je nego postizanje mnoštva drugih odlika. Za ostvarivanje ovakvog postignuća potrebno je mnogo naučne i praktične pažnje. 

Stiče se dojam da roditelji po pitanju laži nemaju moć ni prodornost kao što je imaju u borbi protiv neposlušnosti, lijenosti i srdžbe. Ukratko, od svih nedostataka koje nastojimo odagnati od svoje djece, laž je jedan od onih koji nas više od ostalih naljute. Razlog je taj što čovjek teško može steći jasnu i zbiljsku percepciju o laži, a posebno o lažovu.

Dječiju laž ne treba smatrati nevažnom i prostom stvari, jer u normalnim uvjetima i kod zdrave i prirodne djece laž ne bi trebala postojati. Naša pogreška i nemoć u borbi protiv laži leži u tome što o toj pojavi sudimo na osnovu nje same, ne ulazeći u razlog, cilj, vrstu laži te uvjete, stanje i narav osobe koja laže.[12]

Prvi uvjet uspješne borbe protiv bolesti laži jeste pronalazak njenog korijena. Bez sumnje, neko posebno duhovno stanje postoji u nutrini lažova i uzrokuje njegovu sklonost laganju. I sve dok se ne ukloni taj uzrok, bolest lažljivosti neće moći biti izliječena.

Jedan od uzroka laganja jeste osjećanje niže vrijednosti. Strah, slabost, nemoć, osjećaj podređenosti, kompleks niže vrijednosti i neka druga slična duševna stanja mogu čovjeka skrenuti s Pravog puta istinoljubivosti iskonske prirode i podstaći ga na laganje.

Božiji poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Lažljivac laže samo zbog osjećaja manje vrijednosti koji ima u svojoj nutrini.”[13]

Laž je jedna vrsta nepravde. Sa psihološkog stanovišta, laž je odraz nemoći nasilnika i nepravednika. Onaj ko prolijeva krv nevinih ljudi, ko ih ružnim riječima i psovkama uznemirava, ko im napada na čast, ko im otima imovinu i, ukratko, svako ko ispruži svoju ruku radi kršenja tuđeg prava, nesumnjivo je učinio takvo šta zbog osjećaja slabosti u vlastitoj nutrini.

Imam Sedždžad, a.s., ovako se obraća Allahu Uzvišenom: “Znam da u Tvojoj presudi nema nepravde, niti u Tvojoj kazni ima požurivanja. Požurivanje je, zaista, svojstveno onome ko se plaši smrti, a nepravda je potrebna onome ko je slab i nemoćan – a Ti, moj Bože, takvo šta nadvisuješ i nadilaziš Svojom uzvišenošću i veličinom.”[14]

Osjećanje niže vrijednosti i lažljivost

Dužnik koji nije u mogućnosti da isplati dug u svojoj nemoći sjedi u kući, a kada se na vratima pojavi zajmodavac, on djetetu naređuje da slaže da mu otac nije u kući. Nepismen čovjek, koji se u društvu učenih osjeća poniženim i nemoćnim u pogledu naučne rasprave, neće se upuštati u naučnu polemiku, već će naći neki lažni izgovor, naprimjer: “Bolestan sam!” Uposlenik koji se bez opravdanog razloga ne pojavi na radnom mjestu u strahu od kazne naći će lažni izgovor da mu je umro brat i da je bio zauzet. Ukratko, lažljivci, zbog slabosti, nemoći i vlastite niskosti koju osjećaju u svojoj nutrini, pribjegavaju laži da bi se na ovaj način oprali od opasnosti i poniženja.

Snaga muslimana u Medini je bila dostigla zenit. Vjernici su živjeli u najvećoj časti i veličini te su se njihove sjajne pobjede nizale jedna za drugom i uživali su sve zakonske i materijalne blagodati. Skupina koja nije vjerovala postala je omražena i odbačena od društva. Ljudi su ih prezirali i smatrali ništavnim. To su ljudi koji su u duši postali jadni i bijedni. S jedne strane, osjećali su u sebi jad i poniženje, a s druge strane, nisu željeli prihvatiti vjeru. Izlaz su našli u pribjegavanju lažima te su, suprotno stvarnosti, tvrdili da su prihvatili vjeru, ne bi li se ovim izbavili iz poniženja i bijede koju su trpjeli. Kur'an Časni ukazuje na njihove laži i obmane, riječima:

إِذَا جَاءَكَ الْمُنَافِقُونَ قَالُوا نَشْهَدُ إِنَّكَ لَرَسُولُ اللَّـهِ ۗ وَاللَّـهُ يَعْلَمُ إِنَّكَ لَرَسُولُهُ وَاللَّـهُ يَشْهَدُ إِنَّ الْمُنَافِقِينَ لَكَاذِبُونَ ﴿١﴾ اتَّخَذُوا أَيْمَانَهُمْ جُنَّةً

Kad ti licemjeri dolaze, oni govore: “Mi tvrdimo da si ti, zaista, Allahov poslanik!” I Allah zna da si ti, zaista, Njegov Poslanik, a Allah svjedoči i da su licemjeri pravi lašci. Oni se iza zakletvi svojih zaklanjaju...[15]

Laž je odraz i zamjena oblika kompleksa niže vrijednosti i straha sa ostalim duševnim stanjima. Drugim riječima, ovi kompleksi niže vrijednosti i nutarnje slabosti ljudi ispoljavaju se kao laži u različitim oblicima. U onoj mjeri u kojoj se neka osoba, porodica, nacija bude više osjećala slabom i poniženom, ona više laže. Onaj ko je na političkom ili privrednom planu doživio pad i slom, koga ljudi gledaju s prezirom i omalovažavanjem – on više laže. Porodica koja je zbog svog nemorala i nepoštenja omražena u društvu, i koja zbog toga u svojoj nutrini osjeća ojađenost i poniženost, da bi nadoknadila svoje nedostatke, više se odaje laganju. U zemljama u kojima nema slobode i pravde i kojima upravljaju diktatorski i samovoljni režimi, gdje su ljudi neprestano izloženi strahu i bojazni od kazni, tamo je više laži. Narodi koji su godinama i vjekovima bili pod jarmom ovoga i onoga i koji dugo nisu osjetili blagodati neovisnosti, skloniji su laganju. U najkraćem, upravo kao što časni Poslanik kaže: “Lažljivac laže samo zbog osjećaja manje vrijednosti koji ima u svojoj nutrini.”

Laganje je opasna nevolja koja se može pojaviti još u djetinjstvu i može se desiti da osoba od tada do kraja svog života ostane njom zaražena. Na nesreću, neke porodice ovu razarajuću bolest smatraju malom i nevažnom i uopće ne razmišljaju o njenom sprečavanju i liječenju. Takvi roditelji kada vide da im dijete jedne noći iznenada dobije groznicu ili počne kihati, postanu uznemireni, ali kada im dijete nešto slaže, to na njih ne ostavlja nikakav utisak. Postoje i druge porodice, koje manje-više vode računa o značaju i opasnosti laganja i koje se uznemire kada kod svoje djece ustanove laž, ali ne znaju put i način liječenja i sprečavanja laganja. Kao posljedica toga, laž je poput kuge zarazila većinu porodica i stanovnici neprekidno pate od štetnih i pogubnih posljedica ove bolesti, bilo neposredno ili posredno.

Da bi roditelji pri odgoju svoje djece obratili pažnju na ovo važno pitanje i da bi svoju djecu odgojili u skladu s njihovom prirodnom istinoljubivošću, danas ću vam iznijeti nekoliko uzroka dječije laži koji potiču od neprihvatljivih metoda njihovih roditelja. Nadam se da će ovo biti od koristi.

Imam Sadik prenosi sljedeći Poslanikov, s.a.v.a., govor: “Neka se Allah smiluje čovjeku koji pomogne svome djetetu u dobročinstvu!” “A kako da mu pomogne u dobročinstvu?” – upita čovjek. Poslanik je u odgovoru dao četiri upute. “Neka prihvati od djeteta ono što je ono, u skladu sa svojim mogućnostima i snagom, učinilo, neka ne traži od djeteta ono što je teško i izvan njegove moći, neka ga ne navraća na griješenje i neka mu ne laže i pred njim ne čini nedolična i glupa djela.”[16]

Prevelika očekivanja roditelja

Jedan od razloga laganja djece jesu teške obaveze i očekivanja koje nadilaze njihovu moć. Strogost i nerealna očekivanja koje djeci nameću roditelji, a koja nadilaze njihovu moć, odvode ih na put laganja i u njima izazivaju i podstiču ovo neželjeno ponašanje.

Raymond Beach je rekao: “Poznajem jednu mladu djevojku koja je sada neizlječivi lažov. Kada je imala sedam godina, redovno je išla na nastavu u razred koji je brojao 25 učenika. Odgajateljica ju je svaki dan vodila u školu, a na kraju nastave svakodnevno bi išla po nju, jer je imala dužnost da pazi djevojčicu kako bi ova radila zadaće i obaveze te naučila svoje predmete. Ukratko, ova žena se brinula za odgoj djeteta.

Tadašnji sistem obrazovanja i odgoja, koji je inače danas prevaziđen i odbačen, đake je razvrstavao u skladu sa svakodnevnim ocjenama iz pismenih ispita i određivao je ko je prvi, drugi, treći učenik itd. Tako bi se djevojčica svakog dana, čim bi se sa svojom školskom torbom pojavila na izlaznim vratima škole, suočila sa svojom odgajateljicom, koja bi je upitala: ‘Koja si danas?’ Kad god bi kazala prva ili druga, nije bilo problema, ali se jednom dogodilo da je ova učenica tri dana uzastopno zauzela treće mjesto. Treba istaći da je biti treći od 25 učenika za pohvalu, ali ova odgajateljica nije bila od osoba koje su mogle shvatiti ovu činjenicu. U prva dva slučaja se suzdržala, ali se treći put nije mogla suzdržati. Dok se djevojčica skamenila od straha, ona je vikala: ‘Uvijek treća, ovo nema kraja! Sutra ima da budeš prva – je li jasno! Prva! Moraš biti prva!’ Ova prijetnja tokom cijelog dana je obuzimala djevojčicin um. Samo o tome je razmišljala. I ujutro, kada je došla na nastavu, bila je zabrinuta i utučena. Svu svoju pažnju i energiju usredsređivala je na nastavne jedinice i predavanja. Sve zadatke sa oduzimanjem je dobro uradila, rješenja svih sabiranja su bila tačna. Sve je prošlo dobro do podneva, kada je na red došao diktat. Dotada je sve bilo uredu, ali je u diktatu načinila četiri greške. U ukupnom zbiru ponovo je bila treća, što je bilo ravno katastrofi. Kada se oglasilo zvono, odgajateljica je stajala u zasjedi uz učionicu, čekajući ovu djevojčicu. Čim ju je ugledala, zavrištala je: ‘Šta ima!?’ Djevojčica, koja nije imala hrabrosti kazati istinu, odgovorila je: ‘Prva sam!’ Na ovaj način je počela njena laž.”

Koliko li je roditelja koji se upravo ovako ponašaju i teški teret grijeha i odgovornosti za laganje kod svoje djece tovare na vlastita pleća.[17]

Jedno od islamskih naučavanja jeste umjerenost u robovanju Bogu. Znalci hadisa, u poglavlju o umjerenosti u ibadetu, prenose nekoliko predaja:

Imam Bakir, a.s., prenosi da je Božiji poslanik, s.a.v.a., kazao: “Ova vjera islam je čvrsta i postojana. Uđite u nju smjerno, s umjerenošću, i robove Božije silom ne nagonite na ibadete Bogu.”[18]

Imam Sadik, a.s., je kazao: “Ne namećite sebi ibadete Bogu!”[19] 

Imam Sadik, a.s., također je kazao: “Mnogo sam se trudio u ibadetu (dodatnim nafilama) dok sam bio mladić, pa kada me je vidio, otac mi je rekao: ‘Sine moj, umanji to, jer kada Allah nekoga zavoli, On je zadovoljan njim i ukoliko su mu djela malobrojna.’”[20]

Božiji poslanik, s.a.v.a., je rekao: “O Ali, ova vjera je čvrsta, ulazi u nju umjereno i ne pretjeruj, da ne bi sebi omrazio robovanje svome Gospodaru.”[21]

Imam Ali, a.s., je rekao: “Zaista srca nekada hrle, a nekada osjećaju odbojnost, pa kada ti je srce susretljivo, optereti ga dobrovoljnim ibadetima, a kada osjeća odbojnost, svedi ibadete samo na farzove.”[22]

Neki neuki roditelji, u pokušaju da svoje dijete učine pobožnim, nameću mu nepodnošljive obaveze u vidu dobrovoljnih ibadeta (nafila) te ga neprekidno prisiljavaju na noćne nafile, učenje Kur'ana i dova. Tako oni svom djetetu nameću npr.: “Nakon sabaha ne zaboravi proučiti jedan džuz Kur'ana, uoči petka ne ostavljaj dove (Kumejl dovu), dove pojedinih dana u sedmici obavezno moraš učiti, taj i taj zikr 1000 puta na dan prouči…!”, i slično ovome. Majka i otac ne znaju da ovako teški zadaci nisu pohvalni u islamu, štaviše oni na ovaj način svoje dijete udaljavaju od Božije vjere i u njegovom srcu stvaraju zlobu i srdžbu prema islamu.

Osim toga, dijete će se u ovom slučaju naći u ćorsokaku. S jedne strane, stalno izvršavanje svih ovih dobrovoljnih ibadeta nadilazi njegovu moć i ono to ne može podnijeti, a s druge strane, ono se plaši roditeljskog kažnjavanja te ih ne želi izazivati. Ono je prinuđeno da pribježište nađe u laži pa će, tako, iako je prespavalo cijelu noć, svojim roditeljima, da bi ih zadovoljilo, kazati: “Sinoć sam do sabaha vrijeme provodio u ibadetu, klanjao te i te namaze, učio Kur'an i učio te i te dove.”

Roditelji pak trebaju djelovati po uputi Poslanika, s.a.v.a., koji kaže: “Njihovo malo prihvatite, i ne tražite od njih ono što nisu u stanju učiniti da ne bi postali lašci i da ne bi imali loše mišljenje o vjeri Božijoj.”

Pored naučnih i vjerskih pitanja, roditelji u svim poslovima trebaju imati u vidu moć i sposobnost svoje djece te im ne smiju nametati obaveze koje nadilaze tu moć, jer se dijete plaši da razočara roditelje. Ono se plaši da će ga odgajatelj smatrati lijenim i nesposobnim. Kada nije u stanju da obavi posao koji je iznad njegovih mogućnosti, radi očuvanja svoje ličnosti, dijete pribjegava laganju, a zbog ponavljanja takvih postupaka postaje lažov. Dakle, jedan od razloga dječijeg laganja jesu nametanje djetetu obaveza koje nadilaze njegove moći i sposobnosti te nerazumna očekivanja roditelja i odgajatelja.

Omalovažavanje djeteta

Još jedan od psihičkih činilaca zbog kojih dijete pribjegava laži jeste osjećaj omalovažavanja i poniženja. I na osnovu vjerskih i na osnovu naučnih preporuka, roditelji su dužni da poštuju ličnost djece, što je jedna od najvažnijih okolnosti u odgojnim fazama. Dijete koje članovi porodice ne poštuju, već ga ponekad ismijavaju i varaju, bezrazložno ga kore i, u najkraćem, ponašaju se tako da se dijete osjeća poniženim i shvata da ga članovi porodice smatraju bijednim i bezvrijednim, osjeća se nelagodno. Da bi se osvetilo za to, u njemu se, malo-pomalo, javljaju neželjene osobine i ono počinje činiti nedolična djela.

Stečena zastranjenja nastaju zbog neprijatnosti, obmana, ljutnji i mržnji uglavnom nakon emocionalnih udara koji dijete čine nervoznim, a da dijete nije ni svjesno svega onoga što ga je snašlo. Nekada se pak u djetetu stvara sekundarni karakter koji je stečen i suprotan suštinskom karakteru, a nekada ga čak i nadvladava.

Dječije srce, na temelju događaja koji su mu nanijeli duševnu bol, postaje slomljeno i bolesno. Devijantna ličnost, svjesno ili ne, sebe vidi i osjeća niskim i bijednim više od bilo koga drugog. Dijete ili adolescent, koji se usljed osjećaja poniženosti i omalovažavanja promijeni i naljuti, zadobija novi karakter i nove manire vladanja. Te navike i ponašanje odgovor su na ono psihičko stanje.[23]

Dijete koje je postalo predmet ponižavanja i omalovažavanja i čija ličnost je pretrpjela udarce, nastoji na sve načine i svim silama da se istakne. Uradit će djelo zbog kojeg će ga primijetiti članovi porodice i možda neko drugi, te će računati na njega i priznati njegovu ličnost. Ono će koristiti različite prilike da bi sebe nametnulo.

Kada cijenjeni gosti dođu u posjetu roditeljima i kada roditelji svu svoju pažnju usmjere prema njima, a potpuno zanemare svoje dijete, ono će uraditi nešto neočekivano. Jako će zalupiti vratima, prevrnut će posudu s voćem i prosuti voće po podu, vrisnut će, udarit će majku, penjat će joj se na ramena i pleća. Uradit će sve samo da privuče pažnju roditelja i gostiju na sebe. Ono nema nikakvog drugog cilja osim privlačenja pažnje. Ono je žedno samopokazivanja i isticanja svoje ličnosti. Ono želi obznaniti da i ono postoji te da i na njega treba obratiti pažnju i imati ga u vidu.

U prijateljevo srce pomoću svakog trika put treba naći,

Poslušnost ako ne godi, grijehu treba pribjeći. 

Dijete ima želju da bude prisutno u srcima drugih i da drugi obraćaju pažnju na njega. Kada roditelji ispravnim odgojem ne ukazuju punu pažnju prema prirodnoj potrebi djetetove ličnosti, dijete prilazi roditelju krivim putem i posredstvom prekršaja i nediscipline ulazi u okvir pažnje drugih s ciljem da stvori vrijednost i ugled za sebe.

Jedna od opasnih stvari koje čine ovakva djeca jeste i laganje. Dijete koje nije poštovano u porodici i kojem nije ukazana pažnja, dijete koje je praktično omalovažavano i ponižavano, te koje je svoj život provelo u uskraćivanjima, kao najveću slast doživljava samopokazivanje i privlačenje pažnje drugih. Govoreći istinu i stvarne događaje ono ne može privući pažnju drugih i porodice. Nema druge nego da iznosi velike laži, strašne i uzbudljive laži, laži koje za nekoliko minuta privuku pažnju svih i uzbude porodicu. Sa strahom i izmišljenom uznemirenošću trči i viče: “Amidžina prodavnica je zapaljena!”, ili “Sestru je udario auto na trgu blizu kuće!” U trenutku kada zabrinuti roditelji potrče ka mjestu događaja, dijete u takvom ozračju uživa u svojoj laži i raduje se. Uživa zato što su njegove riječi izazvale svu ovu pometnju i ovakvo uzbuđenje, a sretno je i stoga što ih je uspjelo najzad prevariti i tako se osvetiti za njihova prijašnja zanemarivanja.

Neispravan roditeljski pristup prisilio je dijete na laž i na vragolije. Njihovi nesmotreni postupci proizveli su njegovo zastranjenje. Roditelji koji žele valjano odgojiti svoju djecu i u njima podstaći istinoljubivost, moraju od početka ispravno i razumno uvažavati njihovu ličnost i čuvati se njihova ponižavanja i zanemarivanja, što biva uzrokom zastranjenja. Oni uvijek trebaju imati na umu govor Božijeg poslanika, s.a.v.a., i u praksi ga primjenjivati:

“Ne navraćajte dijete na grijeh! Ne lažite svojoj djeci i pred njima se ne ponašajte nedolično!”

Može se desiti da djeca koja zbog roditeljskog zanemarivanja sebe počnu smatrati ništavnom i malom, te se osjete poniženom, radi nadoknade pribjegnu lažima i obole od ove opasne bolesti, čime sebi i drugima nanose nenadoknadivu štetu. 

Strah od kažnjavanja

Jedan od razloga dječijeg laganja jeste strah od kazne. Kada dijete upitamo: “Jesi li ti razbio staklo u sobi?”, ukoliko zna da će njegovo priznanje donijeti žestoku roditeljsku kaznu, onda će ga njegov nagon samozaštite natjerati da slaže i kaže: “Nisam ga ja razbio.” Dijete se osjeća nemoćnim pred neizdrživim batinama i šamarima oca i majke. Da bi se zaštitilo, nema drugog izlaza do da pribjegne laži i porekne djelo. Prirodno, što su kazne oštrije, strah je veći i dijete će se više držati laži. Kao što u diktatorskim zemljama narod u strahu od oštrih kazni i nehumanih poteza vlastodržaca više pribjegava laži, tako i u porodicama u kojima su roditelji grubi djeca više lažu.

Odgoj na temelju ljubavi

Lijek za laži su nježnost i pažnja roditelja u odgoju djece. Kada bi roditelji svoju djecu odgajali na osnovu ljubavi i pažnje, kada bi porodica bila središte ljubaznosti i milosti, kada bi roditelji bili pravedni i pazili na svoje vjerske dužnosti u pogledu djece i kada ih ne bi kažnjavali batinom i šamarom – za šta se mora plaćati odgovarajuća nadoknada koju određuju vjerski propisi – djeca pri prekršajima kakav je razbijanje stakla ne bi lagala i ne bi se pretvarala u lažove.

Dijete vidi da ponekad otac i majka nehotice razbiju staklo na vratima i niko ih ne kažnjava. Dijete je više puta vidjelo kako je iz ruku starijeg brata ispao bokal i razbio se, a niko ga nije kaznio, ali kada ono razbije staklo na vratima ili bokal, onda ga obavezno čeka kazna. Da bi se osvetilo zbog poniženja i spasilo kazne, dijete pribjegava laganju.

Ako roditelji prema djetetu ne budu strogi i ako na njega budu gledali kao i na sebe, tada će ga u vezi s njegovom igrom u sobi i razbijanjem stakla posavjetovati. Reći će mu: “Soba nije mjesto za igru, pazi da se ovakvo šta više ne ponovi!” Dijete je kažnjeno u mjeri svog stida, usto ništa nije slagalo, a čini se da će se ubuduće truditi da se takvo šta ne ponovi. 

Navika laganja

A sada hoću cijenjenoj gospodi kazati da cilj mog današnjeg izlaganja nije da kažem da je moguće ako porodica na valjan način vodi računa o djetetu dijete tako odgojiti da ono nikada u toku cijelog svog života ne izusti nijednu laž. Možda je ovakvo nešto, u osnovi, za običnog čovjeka nemoguća misija. Cilj mog današnjeg izlaganja je taj da se roditelji, koji žele odgojiti urođenu iskrenost svoga djeteta i žele ga sačuvati od zastranjenja u laž, nužno trebaju držati svojih vjerskih i naučnih obaveza te cijelu porodicu trebaju od početka ustrojiti na duhovno i moralno čistoj i čvrstoj osnovi, kako bi na taj način izvršili obavezu odgoja svoje djece i svoju roditeljsku zadaću.

Jasnije rečeno, veliki je grijeh lagati, bilo tog laganja mnogo ili malo. Ali, postoji razlika između onoga ko je odgojen u ozračju laži i ko je postao lažov i onoga koga životni uvjeti i okolnosti natjeraju da povremeno posrne i da mu se omakne nekoliko laži. Velika je opasnost za ove koji pripadaju prvoj skupini. Cilj ispravnog odgoja je taj da se ne izgrade djeca lažovi i da se ova bolest ne ukorijeni u njihovoj naravi.

Ova važna odgojno-psihološka tema obznanjena je u islamskim predajama, a savremeni učenjaci su joj također posvetili punu pažnju. Radi dodatnih činjenica, ukratko ću vas obavijestiti o stavovima obje ove skupine.

Ibn Mesud prenosi Poslanikove, s.a.v.a., riječi: “Božiji rob laže, nastavlja s lažima i na tom putu se trudi sve dok ga Uzvišeni Bog ne upiše među lažove.”[24] 

Prenosi se od Abdurrahmana ibnu-l-Hadžadža da je kazao: “Upitao sam Imama Sadika, a.s.: ‘Da li je lažac (kezzab) onaj koji nešto slaže?’ Reče: ‘Ne, ne postoji niko, a da nije slagao, ali se lašcem smatra onaj u čijoj prirodi i biću je ukorijenjena laž.’”[25]

Ebu Basir prenosi da je Imam Sadik, a.s., kazao: “Zaista će čovjek lagati sve dok ne bude upisan u lažljivce.”[26]

Iz navedena tri hadisa jasno se razaznaje razlika između onoga ko je slagao (kazib) i lašca (kezzab). Onaj koji je slagao (kazib) jeste onaj koji zbog posrnuća i različitih okolnosti izrekne jednu ili nekoliko laži. Svi ljudi, manje ili više, podložni su ovoj vrsti pokliznuća. Međutim, lažljivac (kezzab) je onaj u čijem mentalnom sklopu je ukorijenjena laž i ovo nepoželjno ponašanje poput hroničnog oboljenja ušlo je u dubinu njegove duše.

Savremeni učenjaci, također, u svojim knjigama govore o ovoj zbilji. Sada ću vam tačno predočiti jedan citat koji sam zapisao:

Prosta je i očigledna stvar da djeca na temelju slabosti i nemoći pred odraslim, pri čemu se tu ne radi ni o kakvoj neispravnosti, raskalašenosti ili namjeri, pribjegavaju laganju. Djeca lažu zato da bi se sačuvala i zaštitila od neposrednih napada za koje pretpostavljaju da će uslijediti. Jer, da bi neko bio lažljivac i pokvaren, nužno je da otprije posjeduje neke planove, da ima namjeru da obmane i da svjesno želi izazvati neku zabludu. Nije dovoljno da nekoga ko jednom nešto nekome iz nužde slaže proglasimo pokvarenim.

Umijeće laganja, ili, ako više volite, “umjetnost laganja” usavršava se vježbanjem laganja. Stoga dolazimo do zaključka da trud i nastojanje roditelja i odgajatelja treba da bude usmjeren na to da se djeci ne pruži prilika za oslanjanje na laž. Osnova naših riječi i djela ne smije biti takva da oni utočište moraju tražiti u laganju. Prvo moramo prepoznati i razlikovati istinskog lažova, tj. osobu koja laže zbog vlastite pokvarenosti, od onoga koji slučajno slaže. Sporadični lažov to čini da bi izbjegao neke kazne za djelo koje i sam smatra grijehom. On naivno preko usta prevaljuje prvu laž koja mu padne na pamet i nije svjestan posljedica tog čina i to u okolnostima kada ga, u većini slučajeva, nesvjesno izdaje njegova suštinska i prirodna iskrenost. Glas mu je nesiguran, lice mu je pocrvenilo, oči mu u strahu od sučeljavanja s očima onoga kome laže bježe čas tamo, čas ovamo. Sve to su pokazatelji koji otkrivaju ovakvu laž. U njegovoj nutrini, njegova zbiljska savjest zbog riječi koje izgovara vrišti, usne mu sagorijeva i on, uz sve svoje napore, ne može prikriti stvarnost. Pogledom na ovakvo biće s lahkoćom možemo zaključiti da ono još uvijek nije postalo zbiljski lažac. On može izreći samo naivne laži. Ali, da bi to dobro naučio i postao vješt u smišljanju laži, dovoljno je da se nađe u pokvarenoj sredini i da ima posla sa bezvrijednim odgajateljima.

Da bismo jedno ovakvo dijete spasili od utapanja u ovoj opasnoj močvari, potrebno je njegovu savjest usmjeriti na put istine i hrabrosti. U tom slučaju lažljivost se neće ukorijeniti duboko u njegovoj prirodi te ono neće oboljeti od ove hronične bolesti. Ali kada je u pitanju stvarni, originalni lažov, metoda djelovanja nije ovakva. Lažljivac, čiji posao je obmanjivanje i varanje, na samom početku je vrlo naivno i blesavo počeo sa laganjem, a onda usrdno nastavio s tim, tako da danas s lahkoćom, pod velom iskrenosti i istine, prosipa laži i zbog toga je potrebno biti zabrinut i neraspoložen. On više ne iznosi jednostavno laži, nego ih osmišlja i gradi osnovu za njih. Zato on sada s lahkoćom, predstavljajući stvarnost, činjeničnu zbilju mijenja, čini je ružnom ili lijepom. Shodno svojim prohtjevima, stvarnost poput mađioničara predstavlja drugačijom. Jer, on dobro zna, ako svoju laž ukrasi nekim činjenicama, to će pomoći da se ona ne razotkrije. Što god je situacija opasnija i teža, lažljivac pribjegava prefinjenijim i prepredenijim lažima, a ako osjeti da je to nužno, može načiniti začuđujuće prizore, a zatim otići kod ljudi i ružno govoriti o prevarantskim metodama djelovanja, kojim se, inače, on stalno koristi. Jer, on u svom dvoličnom svijetu smatra da je to najbolji način prikrivanja tragova.[27]

Jusufova braća bili su vješti i spretni lažljivci. Kada su Jusufa bacili u bunar, došli su ocu plačući, lili su suze i još su ocu donijeli košulju umazanu krvlju. Ukratko, po uređenom planu napravili su prizor da čovjek povjeruje kako je vuk pojeo Jusufa. Ova vrsta laži je veoma opasna i zavodljiva. Božiji poslanik, s.a.v.a,. je ovakve nazvao imenom lažljivac (kezzab). 

Božiji poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Nemojte navoditi na laž i ne podučavajte dijete izmišljanju laži. Zaista Jakubovi sinovi – dok nisu čuli od svoga oca – nisu znali da vuk jede čovjeka.”[28]

Časni roditelji, koji odgajaju svoju djecu u ispravnim i valjanim uvjetima, i koji ih podučavaju čistoti i vrlinama, mogu savjetima spriječiti eventualne posrtaje svoje djece te ih tako sačuvati i od jedne ili više laži u koje bi ona mogla zapasti.

Imam Bakir, a.s., je kazao da je Imam Sedždžad, a.s., svojoj djeci savjetovao: “Čuvajte se kako malih tako i velikih laži, kako onih u zbilji tako i onih u šali, i ne približavajte im se, jer kada se čovjek upusti u malu laž, dobija ohrabrenje za veliku laž.”[29]

Životno okruženje

Jedan od najvažnijih činilaca odgoja urođene istinoljubivosti kod djece jeste životno, porodično ozračje. Ondje gdje su roditelji istinoljubivi i nikada ne lažu i ne govore neistinu, prirodno je da i dijete ide ispravnim putem i da bude istinoljubivo, a prepreke koje mu se sa psihološkog stanovišta pojave na putu moguće je s lahkoćom ukloniti. Nasuprot ovome, ondje gdje su roditelji i sami skloni laganju i zaraženi ovom nepoćudnom osobinom, njihovo dijete sigurno će rasti s ovom lošom moralnom osobinom. U ovakvoj porodici stvaranje uvjeta za sprečavanje laži je neučinkovito. Životno okruženje predstavlja najvažniji činilac i najveću moć koja izgrađuje dijete i nemoguće ga je upoređivati sa bilo kakvim psihološkim činiocem. Dijete se bez svjesne pažnje i volje usklađuje sa sredinom u kojoj živi. Sve što vidi i sve što čuje, ostavlja traga u njegovoj svijesti.

Sredina koja odiše istinoljubivošću i neupitna odvažnost osnovni su činioci u borbi protiv laži. Ukoliko u porodičnom okruženju ili u školi uvijek vlada istina i istinoljubivost, tada se dijete neće ni upoznati sa laganjem, a ako se i dogodi da nekad slaže, iskustvo je pokazalo da će to biti slučajna laž i nikada se neće u biću djeteta ukorijeniti do razine izdajstva i prevrtljivosti.

Osjetljive svijesti ovih mladih bića su poput proljetne biljčice vrlo podložne oštećenju i lomu, i da bi mogli odrastati u odgovarajućoj sredini, moraju biti zaštićene od neugodnih vjetrova i prohtjeva, koji im možda mogu zadati opasan udarac. Ali, uprkos svemu tome, koliko smo puta bili svjedocima kako se ove mlade biljčice u svom okolišu ipak nose i sučeljavaju sa suprotstavljenim vjetrovima.

Koliko li se samo puta desilo da se između naših djela i naših savjeta pojavi duboka pukotina! Velika je udaljenost između onoga što dijete u našim postupcima i ponašanju vidi i onoga što mu naređujemo i zabranjujemo kao ružno i nepoželjno.

Mnogi imaju naviku da djeci kažu: “Radi ono što ja kažem, ne obraćaj pažnju na to šta ja radim.” A ne znaju da ovaj savjet donosi veliku nesreću. Dijete nikada neće poslušati naredbu i savjet u kojem njegovi roditelji nisu dosljedni. Pa čak, ako bi dijete nekim rasuđivanjem na osnovu ovog vašeg postupka došlo do zaključka: Pa dobro, dobra djela djece i odraslih se razlikuju – znajte, prvom prilikom kada se osjeti slobodnim, odbacit će sva moralna naučavanja koja je steklo u djetinjstvu, dok su oni koji su ga podučavali radili drugačije, brzo će ih zaboraviti i slijedit će onu metodu koju je vidjelo u praksi.[30]

Prva škola odgoja djece jeste porodično okruženje. Ponašanje i govor roditelja i njihov stil života određuju dobro i loše u porodici i čistotu odnosno nečistotu njene sredine. Jedna osoba, muškarac ili žena, nevezano za to da li su otac ili majka, kada izreknu laž, učine jedan veliki grijeh i za to zaslužuju stanovitu kaznu. Ali kada su taj muškarac i žena otac i majka, i kada u porodičnoj atmosferi budu nastupali u ulozi glave i staratelja pred osjetljivim ušima i radoznalim očima svoje djece te nešto slažu, ne može se kazati da su počinili samo jedan grijeh i izrekli samo jednu laž. U ovom slučaju, osim učinjenog grijeha, oni su počinili i drugi grijeh, a taj grijeh je odgoj lažljivca. Zasigurno, ovaj drugi grijeh je mnogo veći. Laž oca i majke, sa jednog stanovišta predstavlja griješenje, a sa drugog predstavlja navođenje na grijeh. Laž oca i majke je zagađivanje sebe i svoje djece. Otac i majka koji u kući govore laži, svojim ružnim postupkom stvaraju pokvarenu i otrovnu sredinu i svoju djecu skreću sa Pravog puta iskonske prirode i na taj način izdaju sebe, svoju djecu, Boga i ljude. Djeca su amanet Božiji, a laganje pred njima predstavlja lošu lekciju i izdaju velikog Božijeg amaneta.

Bez sumnje, jedna od velikih bolesti našeg društva – od koje je, nažalost, u manjoj ili većoj mjeri oboljela većina stanovnika – jeste laganje. Ova loša moralna osobina razlog je ovosvjetske bijede i ahiretske patnje. Sve nevaljale osobine i nedolični postupci, sa naučnog i vjerskog stanovišta, predstavljaju mentalne bolesti, ali laganje je od svih njih najgore. 

Imam Ali je u svojoj oporuci sinu Hasanu kazao: “Bolest laganja je najružnija od svih bolesti.”[31]

Laganje podriva moralnu, sudsku i ekonomsku sigurnost. Laganje čini ljude sumnjičavim jedne prema drugima i uništava njihovo međusobno povjerenje. Laganje iskorjenjuje ljudske osobine i moralne vrline.

Imam Bakir prenosi da je Božiji poslanik kazao: “Lažovi su osobe sa najmanjim udjelom u osobinama čovječnosti.”[32]

Istinoljubivost i pobjeda

Neki ljudi misle da se u određenim okolnostima samo pomoću laži i skretanja s Pravog puta može doći do pobjede u životu. Prvak islama ovakvo ponašanje smatra pogrešnim i ovakvu pobjedu smatra porazom.

Božiji poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Klonite se laganja čak i ako u tome vidite spas, jer zaista je u tome propast.”[33]

Imam Musa ibn Džafer, a.s., je rekao Hišamu: “Hišame, zaista razuman čovjek ne laže i ako mu laž može poslužiti kao sredstvo osiguravanja prohtjeva duše.”[34]

Mnogo je ljudi u opasnim okolnostima i u osjetljivim trenucima potpuno hrabro i odlučno govorilo istinu – i na kraju su uspjeli. Krvoprolića i zločini Hadždžadža ibn Jusufa svima su poznati. Jednog dana skupina Abdurrahmanovih pristalica, u ulozi zatočenika, dovedena je pred Hadždžadža. Hadždžadž je bio odlučan da ih sve pobije. Jedan od zatočenika je ustao i rekao: “O vladaru, ja imam kod tebe potraživanje. Zato me umjesto toga oslobodi.”

“A kakvo potraživanje imaš kod mene?” – upita Hadždžadž. Ovaj reče: “Jednog je dana Abdurrahman na jednom skupu tebe vrijeđao, a ja sam ustao u tvoju odbranu.” Hadždžadž upita: “Imaš li za to svjedoka?” Jedan od zatočenika ustade i revnosno posvjedoči istinitost njegova kazivanja. Hadždžadž ga oslobodi, a potom se obrati ovom svjedoku: “A zašto me ti na tom skupu nisi branio?” Svjedok potpuno jasno i bez slabosti i zamuckivanja reče: “Nisam to činio zato što sam s tobom bio u neprijateljstvu.” Hadždžadž reče: “I njega zbog iskrenosti pustite!”[35]

Jedanput je Hadždžadž odužio svoju hutbu sa minbera. Čovjek je iz sredine džamije uzviknuo: “Vrijeme je namazu, skrati to! – niti će vrijeme iz poštovanja prema tvojoj visosti stati, a niti će ti Uzvišeni primiti tvoje pravdanje.” Hadždžadž se onespokoji zbog ovakvog govora u masi te naredi da se čovjek zatvori. Zatvorenikova rodbina dođe radi zagovora kod Hadždžadža i rekoše: “O Hadždžadž, taj čovjek je iz naše porodice i lud je. Naredi da bude oslobođen!”

Hadždžadž reče: “Ako i sam prizna svoju ludost, oslobodit ću ga.” Ovi posjetiše svog rođaka u zatvoru i rekoše mu: “Priznaj da si lud, bit ćeš pušten!” Zatočeni odgovori: “Nikada to neću kazati, Bog me je zdravog stvorio, i ja sam zdrav.” Kada je do Hadždžadža došao odrješit i iskren zatočenikov odgovor, dao je nalog da ga oslobode iz poštovanja prema njegovoj iskrenosti.[36]

Lažljivost i poniženost

Na isti način kako je istinoljubivost razlog ponosa i dostojanstva, tako je i lažljivost razlog poniženosti i snuždenosti.

Časni Poslanik, s.a.v.a., je kazao: “Čuvaj se lažljivosti, zaista laž zacrnjuje lica!”[37]

Vladaru Mensuru Devanikiju rečeno je da je nešto imetka Emevija ostavljeno kao amanet kod jednog čovjeka. Rebiju je naređeno: “Pozovi ga!” Rebij veli: “Doveo sam tog čovjeka u skup kod Mensura.” Mensur mu reče: “Imamo obavijest da se kod tebe nalazi neki imetak Emevija, kao amanet. Ima da sve to sada nama predaš.” Čovjek upita:

“A da li je muslimanski halifa (Mensur) nasljednik Emevija?”Mensur odgovori: “Ne!” Čovjek upita: “A da li je muslimanski halifa izvršilac oporuke Emevija?” Mensur odgovori: “Ne.” Čovjek tada upita: “A na osnovu čega onda od mene potražuje imetak Emevija?”

Mensur se malo zamisli te reče: “Emevije su ljudima učinili nasilje. Imetak ljudi su silom otimali. Ja sam sada muslimanski halifa i zastupnik tih ljudi, moj cilj je da muslimanski imetak izuzmem i da ga stavim u bejtul-mal na raspolaganje muslimanima.”

Čovjek odgovori: “Emevije su imale dosta ličnog bogatstva. Muslimanski halifa mora dovesti iskrenog svjedoka da je ovaj imetak o kome se ja brinem zaista otet od naroda.”

Mensur se nakratko zamisli pa reče Rebiju: “Istinu govori.” Potom se smekša prema čovjeku i smiješeći se reče: “Imaš li kakvu želju kod mene?” Čovjek odgovori: “Da, imam dvije želje. Prvo, ovo pismo koje sada pišem naredi da se hitno dostavi mojoj porodici da se oslobodi straha i zebnje, i drugo, zamolio bih te da pozoveš osobu koja ti je dostavila ovu vijest o imetku da je vidim – jer, tako mi Boga, Emevije kod mene nemaju nikakva imetka ni amaneta. A ovako sam se ponašao kada sam čuo o čemu je riječ, zato što sam sebi rekao: ‘Bolje je da ovako zborim, prije ću se riješiti nevolje.’” Mensur naredi Rebiju: “Dovedi mi doušnika!” Kada ga je ugledao, čovjek reče: “Pa to je moj sluga! – od mene je uzeo tri hiljade dinara i pobjegao.” Tada Mensur pritisnu slugu i ovaj, potpuno osramoćen, otvoreno potvrdi riječi svoga gospodara te reče: “Da ne bih snosio posljedice zbog duga, ja sam ga lažno optužio.” Kad Mensur vidje jadno stanje sluge, od njegova vlasnika zatraži: “Želim da mu oprostiš.” Čovjek reče: “Oprostio sam mu i dat ću mu još tri hiljade dinara.” Mensur se začudi dobrostivosti ovog čovjeka i kasnije, kada god bi ga spomenuo, kazao bi: “Nikada sličnog čovjeka nisam vidio.”[38]

Sigurno je u istinoljubivosti čast i ugled, a u laganju bijeda i Ovoga i Onoga svijeta.