Prepreke spoznaji Boga

Činioci poput mentalnih šablona, bojazni od društvenog suprotstavljanja i straha od odgovornosti i ograničenosti predstavljaju prepreku na putu spoznaje zbilje. Sada ćemo se podrobnije pozabaviti ovim pitanjem, odnosno preprekama na putu spoznaje zbilje.

1. Slijeđenje strasti

Slijeđenje strasti znači suprotstavljanje naredbama razuma, Šerijata ili moralne savjesti. Kada god neko čini djela za koja je, zahvaljujući svjetlosti razuma ili šerijatske upute i moralne savjesti, shvatio da su neispravna, to znači da su njegova perceptivna moć i razum u nazadovanju i slabljenju te su nemoćni shvatiti zbilju, štaviše ne mogu pojmiti ni najjasniju Zbilju bitka, to jest Boga.

Uzvišeni Bog u 23. ajetu sure Džasije kaže:

أَفَرَأَيْتَ مَنِ اتَّخَذَ إِلَٰهَهُ هَوَاهُ وَأَضَلَّهُ اللَّهُ عَلَىٰ عِلْمٍ وَخَتَمَ عَلَىٰ سَمْعِهِ وَقَلْبِهِ وَجَعَلَ عَلَىٰ بَصَرِهِ غِشَاوَةً فَمَنْ يَهْدِيهِ مِنْ بَعْدِ اللَّهِ  أَفَلَا تَذَكَّرُونَ

Jesi li vidio onoga koji je za božanstvo svoje strast svoju uzeo, onoga koga je Allah u zabludi svjesnog ostavio, i sluh njegov i srce njegovo zapečatio, a pred oči njegove koprenu stavio? Ko će ga, ako neće Allah, uputiti? Zašto se ne urazumite?

Postavljanje svoje strasti za svoje božanstvo znači slijeđenje strasti, što dovodi do gubitka razuma i spoznajne moći. Hazreti Ali, a.s., kaže: “Strast je poput sljepila.” [1]

U ovom vrijednom obraćanju Imam, a.s., strasti duše naziva sljepilom, a misli se na to da strasti uništavaju čovjekovu moć spoznaje. Imam Ali, a.s., na drugom mjestu kaže: “A koliko razuma zatočenih pod vodstvom strasti…”[2]

Kada razum bude zatočenik strasti, više ne može obavljati svoje osnovne funkcije, a one su spoznaja zbilja i razdvajanje dobra od zla. Na drugom mjestu on poručuje: “Bori se razumom protiv strasti svojih!”[3]

Ova misao razjašnjava trajnu suprotstavljenost razuma i strasti, jer iako strasti slabe perceptivne moći i razum, ipak se jedino razumom može suprotstaviti strastima. S razumom se može ići u borbu protiv strasti i na taj način se sačuvati od njihovog slijeđenja.

2. Ljubav prema Ovom svijetu

Jedna od prepreka spoznaji jeste pretjerana ljubav. Općenito se može kazati da ljubav koja izlazi iz okvira normalnog izaziva poremećaj u spoznajnim i perceptivnim moćima. Kada god neko bude gajio pretjeranu ljubav prema osobi, položaju ili objektu, on neće moći ni vidjeti ni prihvatiti ništa ružno, nijedan nedostatak niti štetnost vezanu za voljeno, kao što neće prihvatiti ni riječi protivnika svoga voljenog. Hazreti Ali, a.s., kaže: “Oko zaljubljenog je slijepo za nedostatke voljenog, a uho gluho za ružno o njemu.”[4]

U skladu s tim, može se kazati da je spoznaja onoga što se pretjerano voli teško ostvariva. Poznate su riječi da “ljubav čini slijepim i gluhim”, a predaja sličnog sadržaja prenosi se i od časnog Poslanika, s.a.v.a. Dakle, može se kazati da, kada se nešto pretjerano voli, ne samo da je to teško spoznati već je teško spoznati i protivnike toga, zato što zaljubljenik uvijek na protivnike svoga voljenog gleda sa sumnjom, nekada i s neprijateljstvom, te stoga ne može spoznati dobro i korist protivnika. Jedan od uvriježenih sudova ljudi predanih dobrima Ovog svijeta jeste predrasuda da se pobožnost ne može pomiriti s korištenjem ovosvjetskih blagodati. Uzvišeni Allah je stvorio Ovaj svijet i njegove blagodati. Monoteist, koji je zaljubljenik u Boga, na sve gleda kao na manifestaciju i znak koji svjedoči o Božijem postojanju. Dunjalučke blagodati, također, s tačke gledišta jednog monoteiste, nisu pokuđene. Ono što jeste pokuđeno je vezanje za Ovaj svijet. Međutim, kratkovidi i površni ljudi na Boga, poslanike i Vjerozakon gledaju kao da su oni suprotstavljeni korištenju ovosvjetskih blagodati. Unaprijed se opiru svakom teističkom stavu, poričući Boga i religiju. Ljubav prema Ovom svijetu oslijepila je oči i srca njemu posvećenih ljudi, tako da nisu sposobni gledati uzvišene istine.

Hazreti Ali, a.s., kaže: “Zbog ljubavi prema Ovom svijetu uši postaju gluhe za mudrost, a srca slijepa za svjetlost srčane spoznaje.”[5] Upravo iz ovog razloga Imam Ali, a.s., je – kako to od njega prenosi Imam Sadik, a.s. – rekao: “Prođi se Ovoga svijeta, jer zaista ljubav prema njemu čini ljude slijepim, gluhim, nijemim i poniženim.”[6]

Ljubav prema Dunjaluku dovodi do zanemarivanja Istine i njenog poricanja, a neznanje i nemar prema Istini prve su prepreke stizanju do savršenstva. Usljed toga, Imam Sadik, a.s., kaže: “Ishodište svih grijeha je ljubav prema Dunjaluku.”[7]

3. Površnost

Površan pristup stvarima i kratkovidost prepreke su dubokoj spoznaji stvari. Ljudi koji su skloni ishitrenim sudovima i koji se zadovoljavaju svojim pretpostavkama i sumnjama pri iznošenju sudova, neće uspjeti ostvariti sigurnu i postojanu spoznaju. Onima koji ograničena ljudska čula smatraju jedinim sredstvima spoznaje uskraćena je spoznaja onoga što se ne može spoznati osjetilima. Ovim ljudima zajednička je površnost i kratkovidost. Časni Kur’an oslanjanje na sumnju u velikom broju primjera naziva razlogom zastranjenja. U različitim ajetima kao povod idolopoklonstva navodi se slijeđenje sumnji i pretpostavki. Kur’anski stav u vezi sa sumnjom i pretpostavkom je da se na njih ne smije osloniti u spoznaji zbilje. Sve dok ne steknemo sigurno znanje, ne možemo tvrditi kako smo spoznali zbilju. Znanje podrazumijeva takvu spoznaju o nečemu uz koju istovremeno ne postoji mogućnost njene oprečnosti, dok je u sumnji i pretpostavci uvijek prisutna mogućnost oprečnosti.

Kur'an časni kazuje:

إِنَّ ٱلظَّنَّ لَا يُغْنِى مِنَ ٱلْحَقِّ شَيْـًٔا إِنَّ ٱللَّهَ عَلِيمٌۢ بِمَا يَفْعَلُونَ

Pretpostavke uopće nisu od koristi (za stizanje) Istini.[8]

Najuzvišenija zbilja, a to je bitak Božiji, i najbolje vjerovanje, a to je vjerovanje u Njegovu jednoću, postaju moguće spoznaje samo za one koji se ne oslanjaju na pretpostavke, već koji svoje uvjerenje grade na čvrstim temeljima znanja. Kao takvi, oni su imuni na mnogoboštvo (širk) i nevjerovanje (kufr), dok su drugi, koji se oslanjaju na sumnju i pretpostavku, u opasnosti da poriču Jednoga Boga.

أَلَا إِنَّ لِلَّهِ مَن فِي السَّمَاوَاتِ وَمَن فِي الْأَرْضِ  وَمَا يَتَّبِعُ الَّذِينَ يَدْعُونَ مِن دُونِ اللَّهِ شُرَكَاءَ  إِن يَتَّبِعُونَ إِلَّا الظَّنَّ وَإِنْ هُمْ إِلَّا يَخْرُصُونَ

Znaj da su uistinu u Allahovoj vlasti svi i na Nebesima i na Zemlji. A oni koji se pored Allaha božanstvima klanjaju, povode se samo za pretpostavkama i samo uobražavaju.[9]

U druge primjere površnosti i kratkovidosti ubraja se i pouzdavanje u vanjska čula i zadovoljenje njima. Senzualisti opovrgavaju sve nadosjetilno, dakle sve što vanjska čula ne mogu percipirati. Oni ne sagledavaju svoje osjetilne i osvjedočene percepcije[10] kako bi razaznali njihov izvor. Izvor nečega u šta smo se osvjedočili možda je neko drugo biće koje trenutno ne vidimo ili se u njega, u principu, nije ni moguće osjetilima osvjedočiti. Izraelćani su bili kratkovidi i senzualisti; zavaralo ih je pretjerano oslanjanje na osjetila te ih je prevario Samirijj uzevši nemoćni kip teleta za svoje božanstvo, a u njemu se nije nazirao trag nijedne vrste svijesti, obaviještenosti ili moći. Samirijj je od nakita iskupljenog od naroda napravio kip teleta koje je davalo glas, a zatim im je rekao da je to tele njihovo i Musaovo božanstvo:

فَأَخْرَجَ لَهُمْ عِجْلًا جَسَدًا لَّهُ خُوَارٌ فَقَالُوا هَٰذَا إِلَٰهُكُمْ وَإِلَٰهُ مُوسَىٰ فَنَسِيَ ‎

Pa im izlio tele koje je davalo glas kao da muče, pa rekoše (on i njegove pristalice): “Ovo je vaše božanstvo i Musaovo božanstvo, pa je zaboravio (na ugovor s Bogom)!” [11]

Samirijj ih je prevario, jer kada su čuli zvuk koji izlazi iz kipa, uobrazili su da je tele živo, smatrajući to dovoljnim znakom. Uzvišeni Bog u vezi sa ovakvim postupkom Izraelćana presuđuje:

أَفَلَا يَرَوْنَ أَلَّا يَرْجِعُ إِلَيْهِمْ قَوْلًا وَلَا يَمْلِكُ لَهُمْ ضَرًّا وَلَا نَفْعًا ‎

Zar oni nisu vidjeli da im ono ni riječi ne odgovara i da od njih ne može nikakvu nevolju otkloniti niti im ikakvu korist pribaviti? [12]

Ovaj ajet prekorava Izraelćane što nisu razmislili o svojim osvjedočenim percepcijama, što se nisu zapitali zbog čega je tele nemoćno da im odgovori na njihova pitanja i što se nisu zapitali: Kako to da nam božanstvo bude nešto što nam ne može ni nauditi ni kakvu korist pribaviti!? U ajetu je osuđena naivnost i površnost Izraelćana. I u drugim prilikama oni su pokazivali sklonost senzualizmu i nespremnosti za promišljanje. Tražili su od svoga poslanika da im pokaže Boga, kako bi Ga mogli vidjeti vlastitim očima.

فَقَالُوا أَرِنَا اللَّهَ جَهْرَةً

Rekli su: “Pokaži nam Allaha jasno!”[13]

وَإِذْ قُلْتُمْ يَا مُوسَىٰ لَن نُّؤْمِنَ لَكَ حَتَّىٰ نَرَى اللَّهَ جَهْرَةً فَأَخَذَتْكُمُ الصَّاعِقَةُ وَأَنتُمْ تَنظُرُونَ

i kada ste uglas rekli: “O Musa, mi ti nećemo vjerovati dok Allaha ne vidimo!”, munja vas je ošinula, a vi ste gledali.[14]

Ekstremni senzualizam dovodi do lišenosti spoznaje metafizičkih zbilja te ljudi koji mu se predaju nisu kadri spoznati Boga i nikada neće povjerovati u Stvoritelja svega stvorenog.

4. Mentalni šabloni i slijeđenje predaka

Čovjek svoj život gradi na temeljima posebnih uvjerenja o čovjeku i postojanju. Ova uvjerenja su osnova njegovog životnog sistema te njegovih želja i vrijednosti. Mijenjanje ovih uvjerenja je veoma teško postići, jer je njihova promjena suprotna mentalnim i praktičnim šablonima ljudi. Suprotstavljanje različitih naroda poslaničkim misijama primjer je ove teškoće:

فَلَمَّا جَٓاءَهُمْ مُوسٰى بِاٰيَاتِنَا بَيِّنَاتٍ قَالُوا مَا هٰذَٓا اِلَّا سِحْرٌ مُفْتَرًى وَمَا سَمِعْنَا بِهٰذَا ف۪ٓي اٰبَٓائِنَا الْاَوَّل۪ينَ

I kada im Musa donese Naše jasne dokaze, oni povikaše: “Ovo je samo smišljena čarolija; nismo čuli za ovo u doba predaka naših!”[15]

Ljudima koji su navikli na jedan način razmišljanja i življenja teško je da ga sagledaju racionalnim mjerilima. U takvoj situaciji često se prihvataju mišljenja suprotna razumu, a da pritom niko ne obraća pažnju na njihovu neispravnost.

وَإِذَا قِيلَ لَهُمُ اتَّبِعُوا مَا أَنزَلَ اللَّهُ قَالُوا بَلْ نَتَّبِعُ مَا أَلْفَيْنَا عَلَيْهِ آبَاءَنَا  أَوَلَوْ كَانَ آبَاؤُهُمْ لَا يَعْقِلُونَ شَيْئًا وَلَا يَهْتَدُونَ

A kada im se rekne: “Slijedite Allahovu Objavu!”, oni odgovaraju: “Nećemo, slijedit ćemo ono na čemu smo zatekli pretke svoje.” Zar i onda kada im preci nisu ništa shvatali i kada nisu na Pravom putu bili?! [16]

Mentalni i praktični šabloni osobi koja istinu ne sagledava mjerilima razuma i savjesti u određenoj mjeri predstavljaju činioce koje vode u zastranjenje. Protivnici poslanika protivili su se i monoteističkim uvjerenjima i praktičnim propisima koje su poslanici donosili. Izvor ovog otpora i borbe bili su mentalni i praktični šabloni. Kur’ansko kazivanje o borbi idolopoklonika protiv hazreti Ibrahima, a.s., jedan je od primjera otpora istinitim uvjerenjima zbog mentalnih šablona. U Kur’anu se kaže da je Ibrahim, a.s., osudio idolopoklonstvo i upitao ljude da li kipovi čuju njihove glasove i da li im mogu nauditi ili korist donijeti. Htio im je istaći kako je veoma čudno da uopće mogu obožavati nešto što niti čuje niti ima kakve moći. Oni su odgovorili:

قَالُوا بَلْ وَجَدْنَا آبَاءَنَا كَذَٰلِكَ يَفْعَلُونَ

Rekoše: “Ali mi smo zatekli pretke naše da tako postupaju.”

Ružna djela idolopoklonika i argumentiranje pred časnim Poslanikom islama također su primjeri praktičnih šablona i navika koje su uzrokovale protivljenje istini. U komentarima Kur’ana navodi se da su idolopoklonici Mekke oko Kabe činili tavaf nagi, uobražavajući da je to djelo ibadet. Časni Poslanik je zabranio da nag čovjek obavlja tavaf. Protivnici Poslanika praksu svojih predaka uzeli su kao argument za protivljenje Poslaniku:

وَإِذَا فَعَلُوا فَاحِشَةً قَالُوا وَجَدْنَا عَلَيْهَا آبَاءَنَا وَاللَّهُ أَمَرَنَا بِهَا  قُلْ إِنَّ اللَّهَ لَا يَأْمُرُ بِالْفَحْشَاءِ  أَتَقُولُونَ عَلَى اللَّهِ مَا لَا تَعْلَمُونَ

A kada urade neko ružno djelo, govore: “Zatekli smo pretke naše da to rade, a i Allah nam je to zapovjedio.” Reci: “Allah ne zapovijeda da se rade ružna djela! Zašto o Allahu govorite ono što ne znate?”[17]

U ovom ajetu kao da oni koji čine ružna djela žele praksu svojih očeva predstaviti dokazom za tvrdnju da je takvu ružnu praksu zapravo Allah naredio. Oni su djela svojih predaka uzeli za tako jak dokaz da se uopće nisu zapitali: “Pa zar bi Allah zapovjedio da se čine ružna djela?” Upravo zbog toga nikada o svojim djelima nisu razmišljali kao o nečemu lošem.

5. Poroci duše

Postojana svojstva duše utječu na čovjekovo ponašanje i njegove odluke. Oni koji su ukrasili svoju dušu moralnim vrlinama, prilikom donošenja odluka i djelovanja čine prave izbore, dok oni koji dušu zaprljaše porocima, kada trebaju djelovati, ne mogu napraviti pravi izbor. Samozadivljenost (‘udžb) i oholost ubrajaju se u ove poroke. Imam Ali, a.s., kaže: “Samozadivljenost uništava razum.”[18]

Samozadivljenost uništava mogućnost stjecanja ispravne spoznaje i predstavlja nevolju za čovjekov razum. Imam Ali, a.s., obraćajući se svome čistom sinu Imamu Hasanu, a.s., kaže: “Znaj, zaista je samozadivljenost neprijatelj ispravnosti (mišljenja i govora) i nevolja za razum.”[19]

Obrativši pažnju kako na ove riječi tako i na iskustva, dolazimo do zaključka da samozadivljenost slabi moć određivanja istine i razlikovanja dobrog od lošeg te dovodi do mentalnog i praktičnog zastranjenja. Samozadivljenost je razlog da se čovjek smatra boljim od drugih i da postane ohol, a ako neko podlegne ovoj duševnoj bolesti, neće biti od onih koji prihvataju istinu.

إِنَّ الَّذِينَ يُجَادِلُونَ فِي آيَاتِ اللَّهِ بِغَيْرِ سُلْطَانٍ أَتَاهُمْ  إِن فِي صُدُورِهِمْ إِلَّا كِبْرٌ مَّا هُم بِبَالِغِيهِ  فَاسْتَعِذْ بِاللَّهِ  إِنَّهُ هُوَ السَّمِيعُ الْبَصِيرُ

Oni koji o Allahovim znamenjima raspravljaju, iako im nikakav dokaz nije došao, u srcima njihovim je samo oholost koja ih neće dovesti do cilja željenog, zato moli od Allaha zaštitu, jer On, uistinu, sve čuje i sve vidi.[20]

Izvor: Mohammad Fathali Hani, Temelji islamske etike, sv.1., Fondacija „Mulla Sadra“, 2016., s perzijskog preveo Ertan Basarik

[1] Nehdžu-l-belaga, pismo 31

[2] Isto, mudrost 211.

[3] Isto, mudrost 433.

[4] El-Hajat, sv. 1, str. 156.

[5] El-Hajat, sv. 1, str. 156.

[6] Isto.

[7] Isto.

[8] Junus, 36.

[9] Junus, 66.

[10] Osjetilne premise su sudovi koje čovjek stječe posredstvom osjetila, poput sudova: “Snijeg je bijel. Sunce je svijetlo. Mjesec je okrugao. Vatra prži.” Čovjekovu svijest o mislima, strahu, ljutnji, strasti, tuzi i radosti možemo također pridružiti ovoj vrsti zato što se sve ovo percipira unutrašnjim čulima i umu za percipiranje ovoga nije potrebna pomoć razuma. Upravo iz ovog razloga nekada se umjesto termina osjetilni (mahsusat) koristi izraz osvjedočeni (mušahedat), što obuhvata i izvanjsko osjetilno osvjedočenje i unutrašnje osvjedočenje. (Prim. prev.)

[11] Ta-Ha, 88.

[12] Ta-Ha, 89.

[13] En-Nisa’, 153.

[14] El-Bekare, 55.

[15] El-Kasas, 36

[16] El-Bekare, 170.

[17] El-A‘raf, 28.

[18] El-Hajat, sv. 1, str. 158.

[19] Nehdžu-l-belaga, pismo 31.

[20] Gafir, 56.