Loš odgoj

Loš odgoj znači prepustiti dijete samo sebi, bez usmjerenja i raspoređenog vremena. To su okolnosti kada je dijete u prilici da bez muke i truda postiže sve što želi. Ovo posebno vrijedi ako je ono svjesno da za svoja djela neće biti kažnjeno. Isto tako je loše ako se dijete neosnovano bodri i razmazi; ili ako dijete odraste bez staratelja, ili ozbiljnih staratelja; ili ako mu se neosnovano prašta; ili kada se na njega utiče srdžbom i grubim postupanjem; ili ako mu se dopusti da ljude oko sebe stavi u funkciju ostvarivanja svojih želja i da ih muči; ili ako mu se dozvoli da na sve i svakoga gleda i da o svima govori s omalovažavanjem; ili ako se nikada ne govori o uspjehu i dobrim aktivnostima; ili ako se odgaja u bijednoj, lijenoj i lopovskoj porodici; ili ako svoj život provodi bez vjere i nade, bez želje za poželjnim savršenstvom, ciljem i uputom. Sve gore navedeno upućuje na loš odgoj.[1] 

Loš i neprikladan odgoj ostavlja loše tragove na tijelu i na duši djeteta. Neki od tih tragova ostaju do kraja života i osoba zbog njih stalno pati. Kao što smo to više puta istakli, jedna od zlih posljedica lošeg odgoja je i pojava kompleksa niže vrijednosti u djetetu. Oni koji zapadnu u ovakvo duševno stanje i koji u sebi osjećaju jednu vrstu niskosti, uvijek su rastrojeni i nemirni i u sebi pate zbog pritiska, zabrinutosti i uznemirenosti.

Ličnost ovakvog čovjeka je mješavina nestabilnosti, nepostojanja samopouzdanja, dvoumljenja i neodlučnosti, zatim bijega od stvarnog života i skrivanja u snovima, fantazijama, alkoholu, kocki i sličnom.

S druge strane, ako ovakav čovjek bude pustolov, onda će radi skrivanja kompleksa niže vrijednosti stvarati krizne situacije, boriti se protiv istine, sebe smatrati većim od drugih i u govoru i ponašanju pokazivati pretjerivanje i skretanje u krajnosti.[2]

Djeca, omladina, starci, žene i muškarci, dakle ljudi u raznim starosnim dobima, mogu u jednom pogledu ili u više njih zadobiti kompleks niže vrijednosti. Ako taj kompleks i čvor na duši ne bude razvezan te ako se to duševno stanje ukorijeni u unutrašnjem biću kao hronična bolest, onda će njegov nosilac neprestano biti izložen bolu i patnji, a u nekim slučajevima će završiti u ludilu.

Upravo kao što stid čini lice crvenim, kao što strah mijenja boju lica, ukratko, kao što sva duševna stanja ostavljaju trag na tijelu, isto tako i kompleks niže vrijednosti, koji predstavlja svojevrsni osjećaj bola i duševnog pritiska, ima svoje različite uticaje na tijelo i može se u raznim vidovima na čovjeku uočiti kroz njegov govor i ponašanje.

Mnoga očitovanja kao smijanje i plač, skromnost i prepotentnost, osveta ili zanemarivanje, osamljivanje ili samopokazivanje, iskazivanje poštovanja ili vrijeđanja, povlačenje ili napredovanje, naređivanje dobrog ili odvraćanje od zla i desetine drugih ljudskih postupaka proističu iz kompleksa niže vrijednosti. Ponekad ovi postupci izgledaju prirodni i odmjereni, tako da ne samo da ljudi ne uočavaju njihovo psihičko porijeklo, već čak i izvršilac radnje ne zna da korijen njegovog djela počiva u kompleksu niže vrijednosti!

S obzirom da je, s jedne strane, veoma važno u odgoju djeteta obratiti pažnju na djela proistekla iz kompleksa niže vrijednosti i da je za pravilan odgoj djece potrebno da očevi i majke budu upoznati sa ovom suptilnom psihičkom pojavom, i da je, sa druge strane, objašnjenje ove teme korisno i vrijedno za uljepšavanje morala svih ljudi i pročišćenje njihovih djela, smatram potrebnim da o ovom pitanju šire raspravimo i objasnimo jedan dio morala i neprimjerenih postupaka djece i odraslih koji proističu iz kompleksa niže vrijednosti. Nadati se da će to biti od višestruke koristi.

Poriv ljubavi prema sebi predstavlja jednu od najosnovnijih sklonosti po iskonskoj prirodi kod čovjeka. Prirodno je da svaki čovjek prema svome bitku i svim svojim savršenstvima osjeća naročitu naklonost. Osjećaj niže vrijednosti stoji tačno naspram osjećaja ljubavi prema sebi. Kompleks niže vrijednosti je moćan neprijatelj, koji gordo nastupa protiv ljubavi prema sebi i koji nastoji i želi čovjekovu ličnost urušiti i umanjiti njenu vrijednost. Onaj ko pati od kompleksa niže vrijednosti, iako je u svojoj nutrini u stalnom sukobu, ipak nastoji ovu tajnu sakriti pred ljudima te želi da njegov osjećaj ljubavi prema sebi ne bude oštećen. On stalno, radi skrivanja ovog svog unutrašnjeg stanja, dio svojih potencijala troši na ovome putu te svoje tijelo i dušu ubrzano urušava.

Kada jedan čovjek, potpuno zdrav i snažan, bezrazložno u sebi osjeća slabost, posrnulost i uznemirenost, to znači da mu je duh nezdrav. Ovo ukazuje na činjenicu da se u njegovom unutrašnjem biću odigrava teško duhovno previranje. To na opasan način uzdrmava njegov nervni sklop i čini ga istrošenim. Najbolja živa usporedba za ovakvog čovjeka je automobil u kome vozač drži nogu na kočnici, a istovremeno na svaki način nastoji da pokrene auto. Ovakvo kočenje, pored toga što u točkovima vrši nepotreban pritisak, uzrokuje prijevremeno propadanje i uništavanje automobila. Automobil koji je mogao normalno raditi godinama ubrzo biva izbačen iz uobičajene funkcije. Mozak koji zbog duhovne brige trpi patnju nalazi se upravo u ovome stanju. Dakle, briga je u položaju kočnice koja pritišće duh i mozak čovjeka, te uzaludno rasipa i troši energiju čovjekovih živaca, pa i njegovu tjelesnu snagu.[3]

Nadoknađivanje manjkavosti 

Osoba koja pati od kompleksa niže vrijednosti i osjeća se manje vrijednom, da bi nadomjestila svoj unutrašnji nedostatak ili barem da bi sebe zadovoljila, upušta se u postupke koji su po njenom mišljenju dobri i valjani, s tim da je potpuno usredsređena na okolnost da ljudi ne uvide izvorište tih postupaka – koji proizlaze iz kompleksa niže vrijednosti. Zato pokušava da svoja djela prikaže na ispravan i racionalan način, da bi ljude uvjerila u valjanost i ispravnost svojih djela. Evo dva primjera ovakvog prikrivanja kompleksa.

Mladi učenik osjeća se niže vrijednim zbog neobrazovanosti koja je posljedica nedovoljnog talenta ili sposobnosti, nedovoljnog učenja ili lijenosti i pasivnosti. Samog sebe u odnosu na ostale učenika smatra niskim i nesposobnim. Siguran je da, ako bude radio kontrolni, neće dobiti prolaznu ocjenu te će zbog toga pred ostalim učenicima biti osramoćen. Da bi prikrio svoj osjećaj niže vrijednosti, pretvara se da je bolestan ili napušta školovanje. Da bi se opravdao, kaže: “Kakva je korist od učenja? Znanje u ovoj državi donosi samo nesreću i siromaštvo! Koliko je samo obrazovanih ljudi koji su u ovome gradu bez posla i koji se okolo motaju tražeći zalogaj hljeba…”, pa kao primjer navodi imena nekoliko osoba. On u toku govora nastoji da među ostalim učenicima stekne istomišljenike i da i njih nagovori na napuštanje škole.

Šahtar je kazao:

“Sjećam se da su jednu djevojku pozvali na neku veliku proslavu. Ona se nekoliko dana pripremala i sređivala. Samo na odjeću i frizuru je potrošila nekoliko dana. Međutim, iznenada joj se, dva-tri sata prije polaska, razboljela majka. Nije je smjela samu ostaviti.

Sve što je majka govorila i sve na čemu je insistirala, nije koristilo. Najzad je kći briznula u plač. Govorila je: ‘Kako ću majku ostaviti u ovom stanju, a ja otići na provod’, iako majčina bolest nije bila ništa novo te joj nije trebala neka posebna njega. Poslije je majka pričala da joj kći nekoliko noći nije dobro spavala, bila je rastrzana i dobro se vidjelo da se bojala otići na proslavu, zato što se plašila da u pogledu odjeće neće moći parirati ostalim djevojkama. Majka je rekla: ‘Odlično joj je došla moja bolest kao opravdanje da ne ide tamo, a moja pohvala za njenu brižnost prema meni donijela joj je smirenje, jer je zaista vjerovala da ima ispravan razlog što nije otišla na zabavu. Čak je tu noć, za razliku od prethodnih, dobro spavala. Međutim, iz kasnijeg njenog govora i postupanja bilo je očigledno da ona pati što nije otišla na tu zabavu.’”[4]

Mladi učenik zbog školskih neuspjeha i mlada djevojka zbog nedovoljno lijepe odjeće osjećali su se niže vrijednim. Ovi osjećaji dječaka su odvratili od daljnjeg školovanja, a djevojku od učešća na zabavi. Učenik je svoje djelo preinačio u uskraćenost školovanih ljudi, a djevojka je svoj čin opravdala brigom o majci. Nijedno od njih nije bilo spremno da spomene svoj osjećaj niže vrijednosti, koji je bio zbiljski uzrok njihovih postupaka.

Raznolike su reakcije koje ljudi pokazuju usljed kompleksa niže vrijednosti. Jer, osim što se osjećaji niže vrijednosti međusobno razlikuju u pogledu jačine, oni se razlikuju i u pogledu uvjeta okruženja i društvenih činilaca koji utiču na stil ponašanja i govora ljudi. I uopće, duševni sklop, porodični odgoj, stečeni i urođeni karakter osoba međusobno se razlikuju. Neminovno se ljudske reakcije, koje su proizvod njihovog mentalnog sklopa, međusobno isto tako razlikuju, pa su čak i suprotstavljene.

Tako neki ljudi šutnjom i prigušenošću, neki pretjeranom pričom i galamom, neki dodvoravanjem, neki nadmenošću i prepotentnošću, neki čednošću, ljubaznošću i saosjećanjem, neki psovkama i klevetom, a neki drugi nekim drugim postupcima ukazuju na svoj kompleks niže vrijednosti.

Osvetoljubivost i zloba 

Jedna od najvažnijih i najopasnijih reakcija kompleksa niže vrijednosti, koju pokazuju neka djeca i odrasli i koja ponekad uzrokuje buntovništvo i nasilništvo, te donosi ogromne opasnosti, jeste osveta. 

Drugi razlog za pojavu kompleksa niže vrijednosti kod djece jeste grubo i nasilno postupanje sa njima. Dakle, sa djecom se postupa na ponižavajući način i sa mržnjom. Od ovog su još gore batine koje i duh i mozak djeteta stavljaju pod pritisak. Nevina djeca, koja budu izložena ovim zlostavljanjima i mučenjima, bez sumnje će se naći u redu najopasnijih neprijatelja društva. Upravo kao što ljubav i samilost čine osnovu društva i bivaju razlogom okupljanja ljudi, mržnja i surovost su činioci raskola i razdvajanja u ljudskoj zajednici. Kada dijete u porodici i domu ne osjeti ništa osim odbojnosti prema njegovom prisustvu, onda mu ne preostaje ništa nego da misli da će i svi drugi ljudi sa njim postupati na ovakav način – sa mržnjom i odbojnošću. Ovakva osoba počinje činiti nered i svetiti se. U njegovu srcu nema mjesta za ljubav, blagost i samilost. Ono se vremenom pretvara u najbezdušnijeg neprijatelja društva. Sve gorčine, mržnje i zlobe koje je nakupilo u djetinjstvu, bit će uzrok njegove slične reakcije.[5] 

Djeca koja trpe razarajuće pritiske i nepodnošljiva poniženja od svojih roditelja, staratelja ili neukih i grubih odgajatelja, pune svoja srca željom za osvetom prema njima. A onda, da bi nadomjestili svoje duševne lomove i poraze, stupaju na polje osvete i ne libe se bilo kakvog ružnog i opasnog postupka, niti bilo kakvog zločina.

Jedan primjer dječije i mladalačke pobune jeste i njihovo bježanje od kuće i od roditelja. O tome, nažalost, čitate u novinama – kada njihovi bližnji plaču i traže pomoć u njihovom pronalaženju. Neka od ovih bježanja pretvaraju se u bolne događaje i nepopravljive duševne štete. Često okončavaju gubitkom moralne čednosti, krađom ili samoubistvom, čime život djevojke ili mladića biva učinjen nesretnim i upropaštenim. Svoju osvetu postižu tako što roditelje i cijelu porodicu sramote i javno prikivaju na stub srama.

Imam Ali, a.s., je rekao: “Loše dijete upropaštava čast i obraz porodice i donosi sramotu za svoje pretke.”[6]

Imam u vidu nekoliko slučajeva osvete djece i mladih, koji su prethodno trpjeli poniženje, ali ih ne bih želio ovoga puta iznositi. Jer, možda se među slušaocima nalaze mladi koji sagorijevaju u vatri osjećaja niže vrijednosti, koji u srcu gaje mržnju prema roditeljima te im slušanje ovakvih priča može služiti kao obrazac kako da se osvete te da se i sami ukaljaju velikim zločinima i grijesima. Međutim, znanje o nekim načinima dječije osvete koja potiče od kompleksa niže vrijednosti roditeljima može biti korisno u odgoju i zato ću sada o tome nešto progovoriti.

Pretjerana i neumjesna ljubav roditelja jedan je od činilaca koji izazivaju osjećaj niže vrijednosti u djeci. Dijete koje je od svojih bližnjih dobilo ljubav u odmjerenoj količini, pojavom drugog djeteta u porodici ne postaje ozlojeđeno zato što i sada ima onu količinu ljubavi i pažnje koje je ranije imalo od svojih roditelja. Međutim, dijete koje je imalo više ljubavi negoli je potrebno, dijete koje je maženo i paženo više nego što treba, dakle dijete koje je imalo status noćne svjetiljke i oko kojeg svi oblijeću kao leptirovi, rođenjem drugog djeteta biva teško pogođeno. Osjeća se niže vrijednim jer uviđa da dio ljubavi koja je bila namijenjena isključivo njemu, ide sada novom članu porodice. Ono počinje biti zavidno u odnosu na drugo dijete i u odgovarajuće vrijeme sveti se, udara novorođenče, ujeda ga, ili mu zabija prst u oko. Isto tako, sveti se i roditeljima. Prema njima se loše ponaša, stalno je u ljutnji i opore je naravi. Na njihov govor osorno odgovara, a ponekada ih vrijeđa.

Jedan od razloga nastanka kompleksa niže vrijednosti može biti nedostatak odgovarajuće odjeće, dobre hrane, igračaka, školske opreme i sl. Dijete koje među lijepo obučenom djecom nosi stare patike, zakrpljenu odjeću, ili koje kod druge djece vidi dobre igračke – u sebi počinje osjećati lišenost i poniženje jer sve to ono nema. Dijete koje ide u osnovnu školu, a nema potrebnu školsku opremu u sebi osjeća kompleks niže vrijednosti i u poređenju s drugom djecom sebe smatra jadnim i bijednim.

Imućni očevi, koji mogu svojoj djeci priuštiti ono što im je potrebno, ali zbog manjkavosti duha i vlastitog tvrdičluka prema djeci nastupaju kruto i tvrdiče, i djeci i sebi čine veliko nasilje.

Božiji poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Čovjek kojem je Bog dao obilje Svojih blagodati, a on tvrdiči prema svojoj porodici – nije od nas.”[7]

Imam Sedždžad, a.s., pak veli: “Allah je najzadovoljniji onim među vama koji je prema svojoj porodici najšire ruke.”[8]

Ibn Abbas prenosi riječi Božijeg poslanika, s.a.v.a.: “Ko bude na bazaru i kupi svojoj porodici poklon, čeka ga nagrada kod njegova Gospodara ravna nagradi onih koji potrebitima dadnu sadaku. I neka prvo pokloni idu djevojčicama, potom dječacima! Jer, onom ko obraduje svoju kćerkicu slijedi nagrada ravna nagradi za oslobađanje roba koji je potomak Ismaila. Onaj ko obraduje svoga sinčića imat će nagradu kao da je zaplakao iz straha od Boga, a onoga ko plače iz straha od Boga, Bog će uvesti u Džennet uživanja.”[9] 

Djeca koja su u navedenim uvjetima bila izložena kompleksu niže vrijednosti mogu svoju osvetu izvesti na raznolike načine. Ponekad je cijena osvete očev život, a nekada se svodi samo na želju za očevom smrću.

Imam Rida, a.s., je kazao: “Čovjeku priliči da svoju porodicu drži u izobilju, da oni ne bi poželjeli njegovu smrt.”[10]

Ta se osveta nekad odvija izazivanjem požara, lomljenjem dragocjenosti, uništavanjem životnih sredstava, odnosno uništavanjem imetka škrtog i strogog oca. A drugi put može biti u pitanju krađa očeve imovine, čime se u poniženom djetetu javlja osjećaj nadoknade i poravnanja za učinjene nepravde i uskraćivanja.

Doktor Elandi je rekao:

“Potrebno je suzdržati se od bilo koje vrste nepravednosti kada su u pitanju djeca, kako se ne bi stvorili uvjeti da se kod njih javi želja za krađom. Svako dijete koje postane kradljivac, bez sumnje se nekada suočilo sa nepravdom i uskraćeno mu je njegovo pravo. Nije neophodno da ova nepravda bude stvarna; vrlo je moguće da ima imaginaran oblik i ponekad izgleda toliko djetinjasto da to odrasli uopće ne primijete. Međutim, time se ne sprečava mogućnost da ta “nepravda” na srce djeteta ostavi dubok i bolan uticaj.

Ukoliko se želimo učinkovitim metodama boriti protiv sramotnog zastranjenja kakvo je krađa, neophodno je da na samom početku u djetetu oživimo osjećaj srdžbe, koji je proistekao iz niza zabrana i nedostataka, a zatim nadoknađujući te nedostatke da izliječimo njegovu bol.

Neka djeca novac koji ukradu izuzetno darežljivo i “široke ruke” troše sa svojim prijateljima, što je, bez sumnje, proisteklo iz želje da se na izuzetan način osvete zbog poniženja koja su osjetili.

Poznajem jednog dvanaestogodišnjeg dječaka koji je krao novac od drugih, ali je istim tim novcem kupovao igračke njihovoj djeci, koja su obično bila mlađa od njega. Kasnije sam shvatio da tom dječaku, dok je bio manji, roditelji nikad nisu kupovali igračke. On je sada htio na ovaj način nadoknaditi svoju uskraćenost koja je, po njemu, bila nepravda i neprijateljstvo.”

Slijedeći islamsko učenje, imućni ljudi trebaju unaprijediti život svoje djece i ispuniti njihove prirodne želje, te ih tako odgojiti daleko od kompleksa niže vrijednosti i izgraditi njihovu ličnost, a istovremeno sebe spasiti njihovih različitih osveta koje izviru iz uskraćenosti.

Još jedno od sredstava osvete i nadoknade za unutrašnje poraze kod onih koji pate od kompleksa niže vrijednosti jeste ismijavanje, izrugivanje, korenje i slično.

Učenik koji zaostaje u praćenju nastave bilo zbog nemotiviranosti ili zbog intelektualne nemoći, spreman je da se osveti boljim učenicima, koje uzima za predmet ismijavanja, zadirkivanja i izrugivanja. Svi se smiju i okupljaju se oko njega, i što je vještiji i poznatiji u ismijavanju, utoliko više uživa u osveti. Pri svemu ovome on ipak griješi misleći da time može nadoknaditi i najmanji dio svoje nesreće i svoga neuspjeha.

Naravno, ovakva osoba ne obraća pažnju na uzrok svoga ovakvog ponašanja i ne razmišlja šta ju je potaklo na takvo ponašanje. Pošto vidi da ni u jednoj oblasti ne može postići bilo kakav uspjeh i privući na sebe poželjnu pažnju, nesvjesno ismijava svoje odmakle takmace i ponižava ih da bi odagnala svoje nezadovoljstvo. U stvarnosti, međutim, od ismijavanja i izrugivanja nema nikakvog učinka, osim vlastitog srozavanja. Nažalost, posvuda ima ovakvih osoba ne samo među djecom već i među odraslim.[11]

U vrijeme kada je Prvak islama iznosio logičke dokaze islamskih načela te kada je svojim moralom i ponašanjem ostvarivao uticaj na misli ljudi i okretao njihova srca prema islamu, tvrdoglavi protivnici postali su nezadovoljni ovim uspjesima i u sebi su zbog napredovanja islama osjećali jad i poniženost. Nisu bili voljni da se Poslaniku priklone, a s druge strane, bez predaje pred snagom muslimana nisu mogli nastaviti život. Najzad su bili prinuđeni naizgled primiti islam, ali su u nutrini patili i osjećali veliko protivljenje islamu.

Časni Kur'an je dvolične i licemjerne ljude imenovao munaficima. U osnovi, dvoličnost i licemjerstvo na svim poljima, bila ona vjerska ili ovosvjetska, ukazuje na slabost i iskompleksiranost koji postoje u unutrašnjem biću munafika.

Imam Ali, a.s., je kazao: “Licemjerstvo čovjeka proističe iz poniženosti koju osjeća u sebi.”[12]

Munafici koji su sagorijevali u vatri svog kompleksa niže vrijednosti maštali su o načinu osvete. Kada su izgubili nadu u mogućnost ubistva Predvodnika islama i u uništenje muslimanske sile, okrenuli su se drugim sredstvima. Podbadanje, trovanje, ismijavanje i vrijeđanje neka su od sredstava osvete. Munafici su javno ismijavali muslimane koliko god su mogli. A onda kada nisu imali hrabrosti da to čine u prisustvu, činili su to tajno na svojim skupovima. To su činili da bi se odobrovoljili i pokrili svoje poraze i sramotu.

وَإِذَا لَقُواْ الَّذِينَ آمَنُواْ قَالُواْ آمَنَّا وَإِذَا خَلَوْاْ إِلَى شَيَاطِينِهِمْ قَالُواْ إِنَّا مَعَكْمْ إِنَّمَا نَحْنُ مُسْتَهْزِؤُونَ

Kada susretnu one koji vjeruju, govore: “Vjerujemo!” – a čim ostanu nasamo sa šejtanima svojim, govore: “Mi smo s vama, mi se samo rugamo.”[13]

Ponekad dijete koje trpi poniženje i nepažnju, da bi došlo do izražaja i nadoknadilo svoje unutrašnje poraze, koristi priliku i sveti se kada u posjetu dođu neki gosti. Kada majka, ne mareći za dijete, bude obuzeta razgovorom sa gostima, dijete remeti skup tako što lupa vratima, razbije nešto stakleno, diže galamu, izriče besmislene riječi da gosti ne bi slušali majkine priče i da prekine njihov razgovor. Na ovaj način dijete svojim nestašlucima skreće pažnju na sebe, radosno što je moglo pokazati svoju ličnost i uživa u svom uspjehu.

Osveta kao način nadoknade

Ponekad i odrasli, da bi se nekome osvetili, preuzimaju ovu dječiju taktiku. Često se dogodi da se neki momak zaljubi u neku djevojku i da je zaprosi. Djevojka iz nekog razloga njega ne smatra dostojnim da joj bude suprug i tako ga praktično ponižava. Mladić se osjeća poraženim i poniženim te zarad duševne nadoknade počinje razmišljati o osveti i poduzima nepromišljene poteze. Jedan od takvih poteza je da u noći kada se djevojka udaje za nekoga drugog vrišti, ili prekine struju na tom veselju i pokvari svadbu, te tako nadoknadi svoj poraz, uživajući u svojoj osveti.

Nevjernici koji su u početku islama pretrpjeli poraz počeli su da razmišljaju kako da se osvete časnom Poslaniku, s.a.v.a., i da tako nadomjeste svoje unutrašnje poniženje. Na javnom skupu Poslanika islama oni izvode upravo one dječije postupke da bi mu se osvetili.

وَقَالَ الَّذِينَ كَفَرُوا لَا تَسْمَعُوا لِهَذَا الْقُرْآنِ وَالْغَوْا فِيهِ لَعَلَّكُمْ تَغْلِبُونَ

Oni koji ne vjeruju govore: “Ne slušajte ovaj Kur’an, nego pravite buku da biste ga nadvikali!”[14]

Jedno od Poslanikovih, s.a.v.a., najjačih sredstava promicanja islama bilo je učenje Kur'ana Časnog. I kada bi se njegov milozvučni glas razlijegao, narod bi sa neopisivom ljubavlju i privrženošću slušao i bivao privučen kako melodijom tako i značenjem nebeske Knjige. Nevjernici koji su patili zbog uticaja i napredovanja Poslanika i islama – jer je to značilo njihovo obezvrjeđivanje i poniženje – svojim pristalicama su naređivali: “Kada Muhammed uči Kur'an, vi vičite, lupajte i uzvikujte besmislene riječi koliko god više možete. Ukratko, činite sve ono što će Poslanikov glas pomiješati s nečim drugim i što će ljudima onemogućiti da čuju značenje Kur'ana. Možda ćete na ovaj način uspjeti nadjačati Poslanika i nadoknaditi naš poraz.”

Kritika je još jedno od sredstava kojim se poraženi i oboljeli od kompleksa niže vrijednosti koriste ne bi li nadomjestili svoje neuspjehe i osvetili se te kako bi nahranili svoju ranjenu sujetu.

Prije svega, treba znati da je kritika jedno od najboljih i najmoćnijih sredstava za unapređenje i uzdizanje pojedinca i društva. Kada u nekoj zemlji razumni ljudi i ljudi bez predrasuda mogu slobodno iznijeti kritiku i u svakom trenutku mogu navesti manjkavosti, to je nesumnjiv znak da je ta država u usponu, napretku i blagostanju.

Imam Sadik, a.s., je rekao: “Najdraži mi je onaj brat koji mi ukaže na moje nedostatke.”[15]

Imam Musa ibn Džafer, a.s., je u hadisu u kojem je ukazao na podjelu dnevnog vremena rekao: “I odvoji vrijeme za druženje s braćom u vjeri i od povjerenja. Oni će vas upoznati s vašim nedostacima, i to iskreno, bez ikakvih unutrašnjih predrasuda.”

Iznošenje kritike jedno je od važnijih društvenih pitanja, koje sada nećemo podrobno obrazlagati. Nevolja je u tome što se ova značajna i korisna pojava koristi radi osvete i obračuna s nekim, da bi se neumjesno razriješio čvor vlastitog kompleksa niže vrijednosti – i ove prakse se ljudi manje-više drže u svim uzrastima.

Slabašno dijete se našlo u igri sa nekoliko hitre i vješte djece – i nakon što je ostalo poraženo zbog svoje nespretnosti, tjelesnog nedostatka ili lijenosti – ono se počinje osjećati niže vrijednim, odvaja se i ne želi se više igrati. Kada ga kod kuće otac ili majka pitaju za razlog, ono odgovara da su to neodgojena djeca koja govore ružne stvari, ne daju mu njegovo pravo, ukratko, kritizira ih i na taj način nadomješta svoju nemoć i sveti im se.

Đak početnik, koji nije imao dobro obrazovanje, i koji neke predmete slabo razumijeva, ne može tačno i valjano dati odgovore na postavljena pitanja ili u pismenoj zadaći te zato dobija lošu ocjenu zbog koje se pred ostalom djecom osjeća poraženo. Zbog svoje nemoći se stidi, počinje se osjećati niže vrijednim, plačući dolazi kući i majci kaže da više ne želi da ide u ovu školu. Kada ga ona pita zašto, on odgovara da je učitelj strog, da ga muči, da prema njemu osjeća odbojnost. Na ovaj način novopečeni đak prikriva svoju slabost i za svoje poraze se sveti učitelju, koji je uzrokovao njegov neuspjeh.

Mladić koji je završio srednju školu natječe se za prijem na određeni fakultet, ali budući da je njegov obrazovni potencijal nedovoljan, odgovore daje pogrešno i biva odbijen. On se, naravno, zbog svog neuspjeha počinje stidjeti pred učenicima, članovima svoje porodice i drugovima. U sebi osjeća gorak ukus poniženja, ali nipošto nije spreman priznati vlastiti poraz kao odraz svoje vlastite nemoći i slabe informiranosti. Naprotiv, da bi nadomjestio svoj duševni slom, on počinje da kritizira, da priča kako u zemlji nema nikakvog reda, kako nema napretka, sve se dobija preko “veze”, preporuke ili za novac. “A ja niti imam uticajnog prijatelja u pozadini, niti imam novca – i prirodno je da sam odbijen.” On ovim kritičkim tonovima zapravo pokriva svoj kompleks i na taj način se sveti ustanovi koja ga je odbacila.

Komercijalista čiji je potpis u bankama bio vjerodostojan godinama je iz jedne trgovine uzimao robu na povjerenje. Ali kada mu se finansijska situacija pogoršala, i kad su njegove dionice izgubile vrijednost, on je ovo doživio kao težak lični poraz. U sebi je osjetio poniženje i želi se osvetiti. Šefu robne kuće, koji mu nije više iskazao povjerenje, počinje iznalaziti mahane. Počinje govoriti kako je to čovjek koji ne poznaje pravo, ne poznaje komercijalu, on je obični lihvar a njihova veletrgovina je pokvarena, nemoralna i sl. Ovim govorom komercijalista nastoji prekriti vlastitu poniženost i kompleks, sveti se tamošnjem šefu i njihovoj veletrgovini te tako nadomješta svoj poslovni neuspjeh.

Odvraćanje od zla

Odvraćanje od zla je jedna od važnih islamskih obaveza. Ono je značajna poluga zakonskih mehanizama u društvu. Kritika kao metoda odvraćanja od zla također je jedan od čistih i krjeposnih mehanizma posredstvom kojeg se društvo čuva od nazadovanja i pada. Jedan od važnih preduvjeta za odvraćanje od zla jeste čistota i neporočnost duše onoga ko izvršava ovu obavezu.

Imam Sadik, a.s., je kazao: “Onaj ko u svome srcu ne očisti lične uspomene, ne spasi se od opasnosti i strasti svoje duše, ne porazi šejtana i ne uđe pod zaštitu Allaha, Njegove jednoće i Njegove čistote, nije dostojan da ljude upućuje na dobro i odvraća od zla.”[16]

Neki ljudi, naizgled dobročinioci, kada zapadnu u okove kompleksa niže vrijednosti, da bi nadoknadili svoje unutrašnje poraze, pod izgovorom odvraćanja od zla pronalaze nedostatke i iznose kritike osoba koje su bile razlog njihovog poniženja. Grijehe tih osoba iznose javno, a nekada ih pred ljudima kore kako bi ljude navodno sačuvali i udaljili od činjenja zla. Oni misle da na ovaj način, svojim zatrovanim savjetima – čije su izvorište njihov kompleks niže vrijednosti i minuli porazi – čine ibadet te da time izvršavaju Božije zapovijedi. Ustvari, izvorište i motivacija cijelog njihovog djelovanja proističu iz kompleksa niže vrijednosti, a oni svoje djelovanje pritvornošću i demagogijom predstavljaju kao odvraćanje od zla, premda su od njega načinili utvrdu za vlastitu osvetu.

Imam Ali, a.s., je rekao: “Ko svoje djelovanje usmjeri na krivi put, lukavstvo i prevara će ga učiniti napuštenim.”[17]

Najbolja zaliha kod Uzvišenog Boga jeste pražnjenje srca od nečistih sjećanja, pročišćenje nutrine od nemoralnih i nečasnih djela i loših nakana, te nastojanje da se djela čine iskrenim srcem i u ime Boga. Naravno, postizanje nečeg ovakvog je teška zadaća.

Imam Ali, a.s., je također rekao: “Teže je pročistiti djelo negoli ga izvršiti.”[18]

Veliki i karakterni ljudi, ako budu ponižavani, sebe ne smatraju poraženim. Oni se, u svojoj nutrini ne osjećaju niže vrijednim, zato što su njihova srca kao prostrani ustalasani okean, a nikakve nečistoće nisu u stanju poklopiti okean i pomutiti njegovu čistu vodu. Veliki i karakterni ljudi se nikada ne svete onima koji su ih ponizili, jer se osvetom ne žele spuštati na njihovu nisku razinu.

Imam Ali, a.s., je kazao i sljedeće: “Manjak oprosta je najružniji nedostatak, a hitrost u osveti – najveći grijeh.”[19]

Prema tome, najgori odgovor onih koji su bili predmet nečijeg uznemiravanja i ponižavanja jeste osvetoljubivost. Jer, upravo na putu osvete čovjek se može uplesti u velike grijehe i uzrokovati vlastitu propast i nesreću drugih. U ovom smislu, zadovoljavamo se onim što smo kazali, a na kraju današnjeg obraćanja istaći ćemo još nekoliko uobičajenih ljudskih reakcija.

Za živahne i aktivne ljude, za ljude snažne volje, osjećaj slabosti i poniženosti biva važan podsticaj za još veće pregnuće i nastojanje, pa oni, ulažući dodatni trud, stižu do većih vrijednosnih razina i stepena svoje potpunosti. Jer da čovjek sebe nije vidio slabim i nemoćnim pred moćnim i snažnim silama prirode, nikada se ne bi podigao ni krenuo u borbu, te ne bi ostvario sva ova velika i zadivljujuća postignuća.

Ljudska slabost pred nepodnošljivim bolovima i patnjama dovela je do pojave medicine i farmacije, koje su se postepeno digle do današnjeg stepena razvijenosti. Ljudska nemoć pred snažnim morskim valovima dovela je do nastanka prekookeanskih brodova. Ljudska neotpornost na hladnoću i toplotu dovela je do ugradnje sistema centralnog grijanja. Ljudska nemoć da vidi noću ishodila je izgradnjom moćnih noćnih svjetiljki i reflektora. Ukratko, ljudska slabost, nemoć, poniženost postala je izvorište najvećih pokreta i dovela je do najvećih naučnih, tehnoloških i industrijskih promjena u svijetu.

Mnogo je pametnih ljudi s karakterom i ugledom koji su se zbog nekih tjelesnih nedostataka osjećali niže vrijednim, ali taj osjećaj im nije mogao uzdrmati čeličnu volju niti zaustaviti njihova traganja i ulaganja napora na putu koji je pružao nadu u napredak i blagostanje. Oni su svoju slabost zanemarili, te su još većim trudom i zalaganjem dokazali svoju vrijednost, a u društvu su postali korisni i poštovani članovi.

Imam Ali, a.s., je rekao: “Uzdignite svoj ugled u društvu time što ćete zanemarivati sitne i manje važne stvari.”[20]

Druga važna okolnost u borbi za istinu i uspjeh u druženju i mirenju sa ljudima, koja može biti od koristi svim ljudima, jeste sklonost da u odnosima sa drugima zaboravimo na sebe te da, koliko god je moguće, ne obraćamo pažnju na to šta o nama ljudi misle i kako na nas gledaju. I uopće ne trebamo gajiti očekivanja da na druženjima bude govora o našim osobinama, pohvala na naš račun ili o tome šta se slaže s našim mišljenjima, stavovima i ukusom. Naprotiv, mi treba da afirmativno govorimo o drugima i o onome što oni vole i žele.

Čim smo za trenutak zaboravili na sebe, debeli zastor se skida sa naših očiju i svijet vidimo jasnije i svjetlije. U drugima počinjemo otkrivati dobra i svoj jezik upošljavamo hvaljenjem i veličanjem dobra drugih.[21]

Ako se neka mlađa osoba zbog neuravnoteženosti tjelesnog sistema bude osjećala niže vrijednom, najbolji put borbe protiv tog osjećaja je da roditelji, koliko god mogu, misli svoga djeteta odvrate od razmišljanja o tom nedostatku i da ga zaokupe poslom koji je sposobno obavljati. Usto ga neprestano trebaju bodriti i podržavati u tom poslu. Velika je vjerovatnoća da takva osoba može sretno i uspješno nastaviti svoj život i osjećaj manje vrijednosti postepeno prepustiti zaboravu.

Izvor: Muhammed Taqi Falsafi, Dijete, naslijeđe i odgoj 2, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2011, preveo sa perzijskog: Ibrahim Avdić