Svijest i savjest

I duše, i Onoga Koji je stvori, pa je nadahnu da znade šta zlo joj je, a šta dobro je.[1]

U dubinu bića svakog čovjeka položene su sklonosti od kojih svaka igra stanovitu ulogu u njegovoj sreći. Ispravan i uravnotežen odgoj svakog od ovih nagona i prirodnih sklonosti istovjetan je rastu jedne grane na drvetu sreće, a gušenje bilo kojeg od ovih nagona jednako je nesreći i zastranjenju. Stoga je potrebno da odgajatelj odmah na početku postavi svoje odgojne programe na temelju prirodnih sklonosti i razumijevanja dječije prirode te da praktično slijedi zakone stvaranja. Odgoj koji je utemeljen na iskonskoj prirodi i izvornoj čovjekovoj prirodi bit će postojan i trajan.

Savjest (vedždan) predstavlja perceptivnu moć ljudske duše, a svjesne komponente savjesti (vedždanijat) predstavljaju zbilje i istine koje savjest razumijeva (percipira).

Prilikom valjanog vjerskog i moralnog odgoja treba se koristiti sljedećim dvjema iskonskim snagama (prirodnim savjestima):

1. iskonska priroda spoznaje (ma‘refat), koja se još naziva i tevhidskom, tj. monoteističkom savješću (vedždane tevhidi),

2. iskonska priroda razlikovanja dobra i zla, još poznatija kao moralna savjest (vedždane ahlaki).

Monoteistička i moralna savjest

Monoteistička savjest, koju ću vam danas pokušati objasniti, sastoji se iz toga da svi narodi i nacije, sve klase i rase, shvataju po svojoj iskonskoj prirodi i unutarnjoj spoznaji da Univerzumom ravna i upravlja neograničena, postojana i nepromjenjiva Zbilja i Sila. Ova nevidljiva i nespoznata zbilja koju svaki čovjek shvata jeste Uzvišeni Bog, i svaka ona zbilja, posredstvom koje čovjek percipira, jeste Bog, a ona perceptivna moć koja se nalazi u nutrini svakog čovjeka i koja percipira tu zbiljnost jeste monoteistička savjest.

Moralna savjest jeste perceptivna moć koja se nalazi u čovjekovoj nutrini i posredstvom koje se, bez upućivača, percipira prvotno dobro i zlo. Drugim riječima, u nutrini svih naroda i nacija svijeta, počevši od Azije, Evrope, Afrike, do obje Amerike, svaki čovjek, pobožan ili ne, posjeduje jednu skrivenu snagu, jednu nevidljivu perceptivnu moć putem koje bez učitelja, odgajatelja, knjige i škole može shvatiti i raščlaniti mnoga dobra i mnoga zla. Psiholozi su ovu moć nazvali moralnom savješću.

Moralna savjest, poput oštrovidnog i moćnog sudije, svog posjednika dovodi u sudnicu zbog prekršaja, sudi mu i zadavanjem teško podnošljivih udaraca njegovoj duši i nervnom sistemu ona ga kažnjava za njegova loša djela.

Nijedan sud na svijetu u pogledu moći i slobode nije ravan sudu savjesti. Koliko god zločinac bio snažan i moćan, on je pred sudijom savjesti slabašan i nemoćan te se ni na kakav način ne može spasiti od kazne suda savjesti.

Maloumnost, nervne i duševne bolesti imaju raznolike uzročnike. Bez sumnje, jedan od ključnih razloga mentalnih bolesti i duševnih ili nervnih poremećaja krije se u nutarnjim pritiscima ili nutarnjim tegobama zbog korenja i pritiska koji potiču iz savjesti. Moralna savjest grješniku uništava mir i spokoj u životu i donosi mu gorčinu i nepodnošljivu duhovnu patnju. Osjećaj izdaje i grijeha je poput usijanog plamena koji neprestano plamti u nutrini prestupnika i prži mu tijelo i dušu.

Ponekad kazne koje izazove savjest dovedu do tolikih poremećaja u duševnim stanjima čovjeka da ni jedan psihijatar, ma koliko bio spretan, ne može učiniti ništa. Nijedno naučno i djelatno tumačenje također ne može ovakvog bolesnika vratiti u prirodno stanje. Pojedinci koje osudi savjest, kao njihov sudija, i koji, pod uticajem unutrašnjih pritisaka, zapadaju u psihičke bolesti, ili čak maloumnost, nalaze se u jako teškom i opasnom stanju. Ponekad se takvi pojedinci upuštaju u velike zločine i zajednici nanose nenadoknadive gubitke.

Jedna od osnovnih razlika između čovjeka i divlje životinje jeste u tome što zvijer smireno dere i jede svoju lovinu i nakon toga biva zadovoljna i smirena, a kada čovjek ubije pripadnika svoje vrste, on zapada u stanje straha i tegobe i ne može od sebe odagnati bolne pritiske. Da bi dokazao ispravnost svojih postupaka, potvorama ponižava svoju žrtvu. Iako to i ne osjeća, postaje osuđenik koji se neprestano brani. Kao posljedicu toga, uvijek osjeća da ga drugi kore te ih stoga napada. Na ovaj način, prvotne greške ne samo da postaju izvorište velikih poremećaja, već postaju osnova brojnih novih zločina i nedjela, koji su ovisni o stepenu patnje izazvane moralnom savješću i osjećajem krivice.

Upravo zbog ove moralne savjesti, od čijeg korenja nema izbavljenja, čovjek postaje gori i od krvoločne zvijeri. Njegovi strahovi i panična stanja nisu posljedica nagona za napadanjem, već svjedoče o ogromnoj moći i snazi i jakom zovu moralne savjesti.[2]

Moguće je da tajne zločina budu skrivene te da zločinci ne budu privedeni pravdi, ili da zločinac obmane sudiju pa da on slučaj u potpunosti preinači, ili da se optuži drugi čovjek umjesto pravog krivca, te da se krivac na taj način zaštiti od zakonskih kazni. Ali, zločinac nikad ne može prevariti ni obmanuti svoju savjest i nikakva varka neće biti u stanju da na sudu savjesti opravda krivca pred stvarnošću.

Moralna savjest punom snagom i punom zbiljnošću izvodi na sud i osuđuje prestupnika. On se u usamljenom kutku u svojoj postelji, na mjestu gdje ga niko ne vidi, uvija poput onog koga je ujela zmija te na ovaj način otplaćuje kaznu za svoje grozno djelo.

Monoteistička i moralna savjest sa vjerskog i djelatnog stanovišta predstavljaju dva velika odgojna oslonca ljudske sreće. Prvotna osnova poslaničkog poziva počiva na ova dva prirodna načela, koje podržava i razum. Vjera u nutrini čovjeka ima iskonski korijen. Poslanici su vjeru predstavljali uzimanjem u obzir prirodnih potreba ljudi i upravo zato je vjera ostala čvrsta, uprkos svim poteškoćama i preprekama na svom putu.

Proteklo je dosta stoljeća od pojave Božijih poslanika, a.s., na zemlji, ali se plamenovi vjere i vjerovanja, koje su oni upalili u srcima ljudi, još nisu ugasili. Zato što osnovna snaga ovih plamenova leži u iskonskoj ljudskoj prirodi. Dokle god bude čovječanstva i iskonske prirode, plamenovi vjere neće se ugasiti.

U ovoj raspravi prije svega treba pojasniti da monoteistička i moralna savjest – zbilje koje opstoje u ljudskim nutrinama – nisu nikakve vještačke tvorevine i ne nastaju kao posljedica društvenog nasljeđivanja, vjerskog podučavanja niti bilo kakvog odgoja. Naprotiv, one su prirodna stvar i glas iskonske ljudske prirode koja je stvorena stvaranjem čovjeka i pratit će ga do njegova kraja.

Moguće je da neki pojedinci u posebnim okolnostima dođu u sukob sa nekim od svojih iskonskih poriva te da ih u svom biću guše i gase, ali taj njihov čin nikada ne može uništiti iskonsku zbilju i prirodne osobine čovjekove vrste.

Naprimjer, seksualni prohtjevi predstavljaju jedan neporecivi dio iskonske prirode čovjeka. Međutim, u toku dugih vjekova milioni ljudi su se, u Evropi i Indiji, kao isposnici i askete, borili protiv ovih iskonskih sklonosti te su ih nasilu i pod pritiskom gušili i zaboravljali, sve dok nisu došli do stanja da neki od njih nisu osjećali ni najmanji spolni nagon. Da li pojedinci ovakvim postupanjem mogu dokinuti prirodnu zbilju spolnog nagona? Da li ovi ljudi uopće imaju pravo da poriču postojanje tjelesnih prohtjeva u čovjeku? Isto tako, neki ljudi su zanemarivali vjersku i moralnu iskonsku prirodu, nisu slušali njen glas i cijeli život su se borili protiv zahtjeva svoje savjesti te su na taj način postali nevjernici. Oni ipak ne mogu poreći postojanje vjerske i moralne iskonske prirode u čovjekovoj nutrini. Njihovo skretanje sa iskonskog Pravog puta nema veze sa stvarnošću prirodne savjesti niti sa vjerskim i moralnim iskonskim ustrojstvom.

Islam glavne osnove vjerovanja i morala smatra iskonskim bogatstvima čovjeka, a i čovječiju sposobnost spoznaje Boga, kao i moć raspoznavanja prvobitnog moralnog dobra i zla, smatra ljudskom prirodom.

Jedna od velikih poslaničkih dužnosti jeste buđenje čovjekovih iskonskih potencijala i pokretanje ovog od Boga datog ljudskog blaga. Hazreti Ali, a.s., je u vezi s ovim kazao: “Pa im je Allah uputio poslanike svoje i niz vjerovjesnika Svojih da bi ispunili prisegu stvaranja prvotnog, da bi ih podsjetili na dar Njegov zaboravljeni, da bi ih potakli svojim poučavanjem i da bi im otkrili skrivene razume.”[3]

Prije dvadeset godina, naprimjer, naučili ste neku pjesmu, ali ste je vremenom cijelu zaboravili i sada ni najmanje ne obraćate pažnju na nju. Slučajno neki čovjek zna tu pjesmu i izrecituje vam je. Čim čujete prvi stih te pjesme, osjetite da vam je poznata. Vaše pamćenje se pokreće i uz trud i nastojanje zaboravljenu pjesmu izvlačite iz zaborava. U biti, onaj što je ispjevao pjesmu usmjerio je vašu pažnju prema postojećoj stvari, koju ste imali u dubini duše i koju ste zaboravili. U arapskom jeziku onaj koji je čitao pjesmu i koji vas je podsjetio naziva se muzekkir (onaj koji podsjeća), a njegovo djelo tezekkur (podsjećanje). Ali, ako neko danas načini novu pjesmu, pred vama je ispjeva i riječ po riječ vas poduči, onda se takva osoba naziva mu‘allim (učitelj), a njegovo djelo ta‘lim (podučavanje).

Uzvišeni Bog u časnom Kur'anu Poslanika ponekad naziva opominjaocem, a ponekada učiteljem, stoga što je Vjerovjesnik u svom vjerskom programu ispunjavao obje obaveze. U primjerima kada časni Poslanik, s.a.v.a., podsjeća čovjeka na njegove unutarnje iskonske osobine i kada uklanja zastor nemara i zaborava te upoznaje ljude s njihovom podsviješću, tada je u ulozi onoga koji podsjeća: Pa podsjeti! Ti si samo onaj koji podsjeća.[4]

 A u primjerima kada ljude podučava novim znanjima i činjenicama koje nisu postojale u ljudskoj prirodi, Poslanik se naziva učiteljem:...I da vas očisti, i Knjizi i Mudrosti poduči, i da vas nauči onome što vi niste znali.[5]

Prva iskonska savjest i prvi prirodni potencijal koji islam smatra sastavnim dijelom čovjekove prirode jeste njegova spoznaja Boga. Časni Kur'an te predaje od Poslanika i njegove porodice spoznaju Boga smatraju najočiglednijom i najjasnijom prirodnom spoznajom čovjeka.

Postojanje mnoštva različitih vjera i ideologija u svim vremenima i među svim narodima i nacijama ukazuje na činjenicu da je osnovna i temeljna supstanca vjerovanja u Boga ugrađena u ljudsko biće i da svi tragaju za svojim izgubljenim.

Iskonsko vjerovanje

Okreni lice svoje ti, kao vjernik pravi, čistoj vjeri, Allahovoj prirodi prema kojoj On ljude stvori! Nema promjene u Allahovu stvaranju! To je prava vjera, ali većina ljudi ne zna.[6]

 Zurare je upitao hazreti Bakira, a.s.: “Šta je to prava vjera (dine hanif)?”

On je odgovorio:“To je iskonska priroda koju je Uzvišeni položio u nutarnju bit svih ljudi… Uzvišeni Bog je čovjeka stvorio sa spoznajom Sebe.” [7]

 Hazreti Sadik je u tumačenju ajeta o iskonskoj prirodi kazao:  “Bog je stvorio ljude sa iskonskom prirodom vjerovanja u jednog Boga.”[8]

 Časni Poslanik je rekao: “Svako dijete se rodi sa iskonskom prirodom pravog vjerovanja, a onda njegovi roditelji od njega načine jevreja ili kršćanina.”[9]

Smisao gornjeg hadisa je da prvotna osnova prijemčivosti za čistu vjeru postoji u iskonskoj prirodi sve djece, iz cijelog ljudskog roda. Roditelji kao prvotni učitelji djece koriste ovaj iskonski potencijal koji je položen u djecu te ih usmjeravaju u pravcu vjere koju oni sami žele i na put koji se njima sviđa. Da u iskonskoj biti svakog čovjeka nije postojala sklonost ka vjerovanju, ljudska priroda ga ne bi ni tražila te bi nuđenje raznolikih vjerskih usmjerenja od strane roditelja bilo nesvrsishodno. Da nije imao unutarnji poticaj za to, čovjek nikada ne bi prihvatio bilo kakvo vjerovanje niti bi ga slijedio.

Hazreti Sadik, a.s., je kazao: “Šest je stvari unutar čovjeka na čiju izgradnju čovjek nema uticaja: spoznaja, neznanje, zadovoljstvo, srdžba, spavanje i budnost.”[10]

Da bi se shvatio ovaj hadis, potrebno je dati određena objašnjenja. Naime, kada se dijete rodi, ploča njegova znanja je potpuno bijela i prazna: Allah vas iz utroba vaših majki izvodi i vi ništa ne znate.[11]

Međutim, Uzvišeni je radi omogućavanja normalnog života i opstanka čovječanstva stvorio u djetetu nagone poput strasti, srdžbe, spavanja i budnosti. U ovoj predaji hazreti Sadika – s obzirom na činjenicu da se dijete rađa bez ikakvog znanja i podataka – daje se do znanja da je dijete ipak Božijom blagodaću opremljeno iskonskom spoznajom Boga.

Imam kazuje: Upravo kao što neznanje novorođenčeta nije proizvod njegove volje, i kao što usvajanje nagona nije proizvod njegove volje, tako i iskonska spoznaja nije u okviru ljudskog izbora. Uzvišeni Bog je spoznaju učinio jednim od ljudskih nagona.

Muhammed ibn Hakim je pitao hazreti Sadika: “Spoznaja je usađena u čovjekovu nutrinu – ko je to učinio?” Imam je odgovorio:

“To je djelo Božijeg stvaranja i u tome ljudske ruke nemaju udjela.”[12]

Ebi Rebiha je kazao da je hazreti Ali, a.s., upitan: “Kako si spoznao svoga Gospodara?” On odgovori:

“Tako što mi se Sam Gospodar predstavio.”[13]

Ebu Basir je prenio da su hazreti Sadika, a.s., neki ljudi pitali: “Da li je put spoznaje uzvišenog Boga nešto što se stiče?” Odgovorio je: “Ne.” Oni su ponovo upitali: “Da li je ta spoznaja proizvod Božijeg davanja i Božijeg stvaranja?” On je odgovorio: “Da, Božiji robovi nemaju u tome vlastitog udjela.”[14]

Iz navedenih hadisa, kao i drugih predaja izrečenih o ovom pitanju, nedvojbeno se zaključuje da islam smatra da je spoznaja Uzvišenog Gospodara iskonska i da je dio njegove prirode, te da je, poput svih ljudskih nagona, usađena u dubinu njegova bitka.

Božiji poslanici, a.s., po pitanju spoznaje Boga nemaju ulogu učitelja, već imaju ulogu onih koji podsjećaju. Njihova dužnost je da podsjećaju ljude te da skidaju zastore sa njihove nutrine i njihove iskonske prirode. Božiji poslanici su dolazili sa zadatkom da probude iskonsku prirodu spoznaje koja se nalazi u ljudskoj nutrini, da upute ljude da sami, posredstvom promišljanja i uzimanja pouke iz kur'anskih ajeta, općenitu iskonsku spoznaju podignu na visok stepen dubokog vjerovanja utemeljenog na logičkom i racionalnom promišljanju, kao i da putem izučavanja Božijih ajeta i obraćanja pažnje na precizne proračune i razmjere svijeta čovjek počne vjerovati u Mudrog i Sveznajućeg Gospodara, te da, nakon spoznaje istine, počne robovati i postane poslušan Njegovim zapovijedima.

Iskonsku spoznaju je moguće dvojako objasniti.

a) Svaki čovjek, iz svakog društvenog sloja, iz bilo koje rase i u bilo kojem vremenu, po iskonskoj savjesti i bez učitelja, spoznaje i osjeća neograničenu Moć koja apsolutno upravlja cijelim Univerzumom. Svaki čovjek vidi da je ta Sila i Moć neopisiva i neobjašnjiva po svojoj suštini, da je ona postojana i nepromjenjiva, da nadilazi sve druge sile i moći te da je to sila kojoj se svi ljudi – u slučaju beznadežnosti i nemogućnosti korištenja prirodnih sredstava – obraćaju tražeći pomoć. Kada se zatvore sva vrata nade pred čovjekom, on vidi otvorenim ta vrata i od te Neograničene Moći traži pomoć. Preko svoje iskonske savjesti on shvata da ukoliko ta Nespoznatljiva bit, ta Nepoznata Istina i ta Neograničena moć samo poželi, njegova poteškoća će se riješiti i zatvorena vrata će se otvoriti. Ovo shvatanje ne proističe iz razuma i argumentacije, nego je ono shvatanje iz iskonske prirode i savjesti. Ovo opažanje je stvoreno u nutrini svakoga i predstavlja sastavni dio svačijeg bića. Ovakvo iskonsko shvatanje predstavlja prvi vjerski temelj i glavnu osnovu vjere te su Božiji poslanici ovu nespoznatu zbilju imenovali Bogom.

Neki čovjek je rekao hazreti Sadiku, a.s.:

“O sine Poslanikov, ukaži mi dokazom na Allaha, šta je On, jer je mnogo onih koji se prepiru sa mnom i doveli su me u stanje sumnje.” Imam mu reče: “O Božiji robe, da li si ikada plovio lađom?” Reče: “Jesam.” “Da li si doživio brodolom u kojem si postao zatočenik morskih talasa, i u svojoj blizini nisi imao druge lađe koja bi ti pomogla, niti plivača koji bi te spasio.” On odgovori: “Jesam.” “A da li je u tom trenutku u tvom srcu zaiskrila nada da postoji nešto što te može izbaviti od utapanja?” “Jeste.” – odgovori. Reče hazreti Sadik: “E ta Stvar, to je Allah, On je moćan da izbavi kada nema izbavioca i da spasi kada nema spasioca.”[15]

Drugim riječima: Kada lađa na moru doživi brodolom i davljenik u svojoj blizini nema nikakve druge lađe koja bi mu pomogla, niti plivača koji bi ga izbavio, kada sva vrata nađe zatvorenim i ne nada se pomoći ni od koga, u trenutku dok uranja u vodu, u tom osjetljivom trenutku, u tom opasnom trenu, u stanju očaja i beznađa – pojavljuje mu se samo jedna nada, iskonska nada, jedini oslonac unutar sebe – iskonska savjest. Iz dubine srca i s rubova njegove savjesti i nutrine pojavljuje se svjetlosni jezičak nade. Njegovo srce svu pažnju počinje usmjeravati ka jednoj moćnoj i neograničenoj Sili, od nje traži pomoć, jer mu jedino ta Sila može pomoći i izbaviti ga iz bezdana. Ta Istina, Ta Moć, i Taj Oslonac nade i ono u šta srce molećivo gleda jeste Bog.

Hazreti Sadik je iznio ovih nekoliko korisnih savjeta u vidu nekoliko rečenica čovjeku koji je pitao za način spoznavanja Istine.

Naučnici širom svijeta su, također, različitim izrazima ovu zbilju nazivali i imenovali. Naprimjer:

Maks Miler veli: “Osjećaj beskonačnosti uzrokuje rađanje uvjerenja i vjere čovjeka.”[16]

Einstein je rekao: “Moja vjera se sastoji iz nedostatnog i nedostojnog slavljenja jednog neograničenog transcendentalnog Duha.”[17]

Jean-Jack Rousseau je kazao: “Put spoznaje Boga ne svodi se samo na razum, skepticizam i fantaziranje, već je u pitanju iskonska svijest koja daje najbolji putokaz za potvrdu ove činjenice.”[18]

Oni koji su upoznati sa mišljenjima Freuda i stavovima njegovih istomišljenika znaju da oni istrajavaju na poricanju vjerske i moralne iskonske prirode te vjeru smatraju ljudskom fantazijom i maštom. Međutim, frojdovci su po pitanju iskonske spoznaje upali u slijepu ulicu te su i sami pod pritiskom činjenica odustali od tvrdokorne odbrane Freudovih postavki pa su mekšim tonom govorili o iskonskoj spoznaji.

Ne može se poreći da neke osobe kažu da imaju osjećaje koji se ne mogu opisati. Ove osobe govore o osjećajima povezanim sa vječnošću.

Ova predstava svijesti o jednom osjećaju vječnosti, koja se očituje kod velikih gnostika i indijskih asketa, moguće je da stvori korijene i osnovu vjerskog osjećanja čije su manifestacije različite vjere.

Freud po ovom pitanju iznosi sumnju te priznaje da svojom psihoanalizom nikada nije mogao pronaći tragove ovakvih osjećaja u svom biću. No, ubrzo potpuno iskreno dodaje da mu to ne daje za pravo da porekne postojanje takvog iskonskog osjećaja kod drugih ljudi.[19]

b) Drugo tumačenje iskonske spoznaje svodi se na tvrdnju da čovjek posredstvom svoje iskonske savjesti, bez učitelja i odgajatelja, shvata da posljedica ne može biti bez uzroka, kao da ni učinci ne mogu postojati bez onoga koji ih je načinio. Izgrađeno traži graditelja, zgrada traži onoga koji je sagradio. Iskonska savjest je u takvoj vezi sa učinkom i činiteljem da dijete, čim progovori, majku pita za uzroke događaja. Ova pitanja nisu racionalno utemeljena jer dijete još uvijek nije sposobno promišljati racionalno. Čak i izrazito divlja plemena posjeduju iskonsku savjest. Sejjid Razi, r.a., o ovome, u objašnjenju hadisa o iskonskoj prirodi, kaže: “Čovjek je putem iskonskog nadahnuća od Boga naučio da, bez ikakve sumnje, svaka posljedica ukazuje na onoga koji ju je izazvao.”[20]

Koliko li je samo vjernika koji su se okoristili blagom iskonske spoznaje i koji su kroz promišljanje i pažljivo analiziranje jednog ili više božanskih znakova uzvjerovali u Uzvišenoga Gospodara te su dospjeli do položaja robovanja Svetoj Biti Božijoj. S druge strane, mnogo je ljudi koji nisu spoznali istinu i koji su zanemarili i zapostavili unutarnji zov svoje iskonske prirode. U toku cijelog života oni čak ni jedan dan nisu spoznali istinu i nisu robovali Uzvišenom Gospodaru. Isto tako, mnogo je ljudi koji su pokušali oživiti svoju iskonsku spoznaju, ali su, nažalost, izgubili Pravi put, otisnuli su se u bespuće, i umjesto robovanja Bogu, pronašli su predmete obožavanja u mineralima, bilju, životinjama, Suncu, Mjesecu i zvijezdama.

Svijet je Božije djelo

Da bi bolje shvatili iskonsku spoznaju, ovdje ću usporediti Božije i ljudsko djelo i stvaranje sa stanovišta ukazivanja na postojanje Tvorca. Na osnovu toga iznijet ću nekoliko jasnih zaključaka. Časni Kur'an aktualni svijet smatra Božijim djelom.

To je djelo Allaha, Koji je savršeno dao sve.[21]

Riječ proizvesti, stvoriti (صُنْع) više se puta u časnom Kur'anu koristi u vezi sa čovjekovim djelima.

U vezi sa gradnjom Nuhove lađe kaže se:

I Nuh je lađu gradio.[22]

Isto tako se o prelijepim palačama Faraonovim govori sljedeće:

…A do temelja srušismo sve ono što su faraon i ljudi njegovi načinili i što bijahu podigli!

 O sredstvima sihra egipatskih čarobnjakase, također, veli:

O Davudovoj vještini pravljenja pancira se kaže: I podučismo ga izradi oklopa...[25]

Prema tome, sve letjelice i automobili, tvornice, mašine i alati – ukratko, sve ono što je čovjek svojom rukom proizveo – djelo su čovjeka, kao što je svijet postojanja djelo Božije, s tim da je Bog tvorac materije i oblika onoga što je On stvorio, dok čovjek materiju koju je stvorio Bog pretače u željeni oblik. Iz usporedbe Božijeg i ljudskog čina stvaranja nekoliko stvari osvjetljava našu raspravu:

Čovjek iz svakog društvenog sloja i u bilo kojem vremenu, posredstvom iskonske prirode, bez učitelja, kada god pogleda nešto napravljeno, shvata da to nešto načinjeno ima svog graditelja. Isto tako, svaka pismena i nepismena osoba, svaki primitivni kao i svaki civilizovan čovjek – svi shvataju da letjelice, automobili i zgrade, velike i male, imaju svoje graditelje. U prošlosti su, također, i najprimitivnija plemena shvatala ove činjenice.

Kada bi u prostranoj pustari prekrivenoj snijegom vidio tragove čovjeka ili zvijeri, znao bi da je tim putem prošao čovjek ili zvijer. Isto tako, ako bi na nekoj poljani ugledao malu građevinu sa četiri zida i drvenim ili travnatim krovom, znao bi da ova koliba ima svoga graditelja. Kada je u pitanju svijet postojanja, koji predstavlja veliko Božije djelo, ljudska iskonska priroda također shvata ovu prirodnu zbilju. Čovjek razumijeva da iza toga djela stoji Stvoritelj. Kada čovjek ugleda Mjesec ili izlazak i zalazak Sunca, ili kada ugleda početak proljeća i bujanje bilja, ili jesen kada lišće požuti, ili kada čuje nebesku grmljavinu, sijevanje munje i padanje kiše – u dubini svoje nutrine, kroz svoju iskonsku prirodu – on shvata da iza svih ovih pojava stoji ogromna i postojana moć. Zadobija želju da istražuje i da bolje upozna Posjednika te velike moći. Ovo prirodno opažanje, koje postoji u nutrinama svih stvorenja, i koje je Božijom sudbinom položeno u njih, jeste upravo ona iskonska spoznaja za koju Imam kaže da se ne stiče, nego je naprosto Božiji dar.

Svaki čovjek po iskonskoj prirodi zna da mlažnjak mora imati proizvođača. Svaki čovjek prirodno shvata da serum protiv difterije, koji je hiljade djece spasio od sigurne smrti, ima svog proizvođača. Po mišljenju svih mudrih ljudi i svih naučnika, ova količina spoznaje nije dovoljna za iskazivanje poštovanja i zahvalnosti inžinjerima inovatorima ili doktorima istraživačima. Ukoliko država ili narod žele da se na određen način zahvale i oduže ovim velikim služiteljima ljudima, onda moraju preći granice obične iskonske spoznaje i načiniti korak više. Trebaju upoznati ime i identitet ovih istraživača i pronalazača te ispisivanjem njihovih imena i uručivanjem odgovarajućih zahvalnica i nagrada izraziti im dužno poštovanje.

Isto tako, svaki čovjek po iskonskoj prirodi zna da ovaj veliki svijet predstavlja nečije stvaranje i da iza njega stoji neki Stvoritelj. Ali sa stanovišta izražavanja zahvalnosti tom Uzvišenom Stvoritelju i veličanja Njegovog uzvišenog položaja, ova razina spoznaje nije dovoljna. Čovjek mora načiniti iskorak te treba izučavanjem Božijih znamenja bolje upoznati Moćnog i Mudrog Boga, treba u Njega uzvjerovati, treba Mu za Njegove neograničene blagodati iskazivati zahvalnost i treba pred Njegovom neograničenom moći iskazati veličanje i robovanje.

Prvotnoj iskonskoj prirodi, dakle, ne treba učitelj. Božiji poslanici su došli sa zadaćom da načine iskorak na ovoj drugoj razini.

U isto vrijeme dok ljudi na različite načine koriste ljudske proizvode, vrlo malo iskazuju poštovanje i zahvalu učenjacima i inžinjerima koji su ih načinili. Teški bolesnik na smrtnoj postelji, zahvaljujući avionu, za samo nekoliko sati smješta se u najbolju svjetsku bolnicu i operativnim putem spašava se smrti. On dobro zna da bi umro da nije bilo aviona, novih lijekova, uređaja za uspavljivanje, antiinfektivnih sredstava, odnosno da nije bilo desetine drugih naučnih pronalazaka. Bolesnik svojom iskonskom savješću shvata da svaki od ovih proizvoda ima svog graditelja i proizvođača, ali u toku liječenja on razmišlja samo o sebi i koristi koju može izvući iz upotrebe tih tehničkih pronalazaka. On uopće ne razmišlja o svim svjetskim inžinjerima i izumiteljima koji su doveli do proizvodnje tih tehničkih uređaja i naprava, pa čak i ne spominje zahvalnost njima.

Ja se sada sa minbera obraćam hiljadama lica. Kada bi nestalo struje, ili da nemam mikrofon, nikada moj govor ne bi dopro do ušiju svih ovih slušalaca u džamiji i bazarima oko džamije. Ja po svojoj iskonskoj prirodi znam da ovaj mikrofon ima svog proizvođača. On je svojom pameću i umom koji je pravio proračune došao do ovog proizvoda, te se ja s lahkoćom danas mogu obraćati hiljadama lica. Ali, ja sam potpuno nemaran prema svojoj iskonskoj spoznaji i ne obraćam ni najmanju pažnju na pametnog inovatora ovog velikog pronalaska. Ja samo razmišljam o koristima koje imam od ovog uređaja, a to je da moj glas, posredstvom njega, dopre do ušiju svih mojih slušalaca.

Unatoč svoj ovoj nemarnosti i nezahvalnosti, svi mi znamo da pažnja i nepažnja ne mogu promijeniti stvarnu zbilju – da svaka stvar ima svog proizvođača i da svaki učinak ima svog činitelja.

Čovjekov odnos prema Božijem stvaranju i Mudrom Bogu, Koji je stvorio Svijet, sličan je navedenom. Svi ljudi se danonoćno okorištavaju neograničenim Božijim blagodatima i svi ljudi iskonskom spoznajom i prirodnom savješću znaju da stvoreno ima Stvoritelja te da djelo ima Tvorca. Neki ljudi su zahvalni i odgovorni, te u isto vrijeme dok se koriste blagodatima, oni Mu i zahvaljuju. A neki ljudi su nezahvalni; uvijek se koriste Njegovim blagodatima, ali Mu nikada ne zahvaljuju.

Znalci vjere, kao i naučnici materijalisti, stvoreni svijet vide precizno ustrojenim. Obje skupine učenjaka, dakle, shvataju da je svijet mudro ustrojen, s tim da učenjaci empirijskih nauka vide samo red i sklad u stvorenom svijetu i ništa više, dok, za razliku od njih, vjerski učenjaci posmatranjem uređenog svijeta nastoje vidjeti i onoga koji je ustrojio taj svijet. Istovremeno dok proučavaju suptilnost i mudrost stvaranja, oni postaju svjesni veličanstvenosti Stvoritelja, veličaju Ga u Njegovom svetom prisustvu i iskazuju razine svoje spoznaje Istine.

Pretpostavite da vidite dva miliona tona kamenih blokova, cigli, željeza, cementa, kreča, gipsa, drveta, stakla, spojnica, drški, žice, ključeva, cijevi i ostalog građevinskog materijala u skladištu. E sada, milion tona svega toga stavimo na raspolaganje jednom građevinskom inžinjeru. On će uzeti taj građevinski materijal sa skladišta i izgraditi trospratnicu. Odmah iza toga iznenada naiđe strašna poplava i preostali građevinski materijal ponese iz skladišta te nakon nekoliko kilometara na ravnom zemljištu načini ogromnu gomilu u obliku brda. Trospratnica je proizvod voljnog djelovanja inžinjera, a nagomilani materijal je proizvod prirodnog djelovanja poplave.

Kada razumne osobe, iz bilo kojeg naroda i iz bilo kojeg vremena, uđu u zgradu, vide da je sve na svome mjestu te da je sve u njoj dobro odmjereno i proračunato. Vide cigle u zidovima zgrade, mermerne ploče na njenom podu, željezne nosače na različitim dijelovima krovne konstrukcije i sva vrata na odgovarajućim mjestima. Električni kablovi su provedeni kroz cijevi i spojeni s prekidačima. Česme za toplu i hladnu vodu su spojene sa cijevima i postavljene u kupatilima i na umivaonicima. Stepenice su tačno odmjerene između spratova i međusobno povezane. Ukratko, u toj zgradi sve je stavljeno na svoje, odgovarajuće mjesto, a red i proračunatost se vide kroz vrata i zidove te zgrade.

A kada iste ove osobe odu da vide proizvod poplave, ustanovit će da tamo nema nikakvog proračuna. Mermerne ploče vire iz blata, željezni profili razbacani su bez reda, žice i ključevi razbacani su po kamenju i ciglama, izmiješana su zdrava i razbijena, iskrivljena i ispravna vrata. Neka vrata stoje uspravno, a neka vodoravno. Spojnice i drške izmiješane su sa kamenjem i ciglama te tako vire iz gomile. Jednom riječju, u proizvodu poplave ne vidi se nikakav red, proračun niti mjera.

Bez ikakve sumnje, razumni ljudi dolaze do zaključka da iza trospratnice stoji neko uman, a da iza gomile razbacanog materijala stoji neko ko nema znanja.

Graditelj zgrade je svojom voljom i izborom, na temelju proračuna i mjerenja, sve stvari postavio na svoje mjesto, dok poplava nije imala volju i izbor, nego su udarci vode slučajno sve stvari razbacale na različite strane.

Veličanstvena palača, raskošna i ogromna “građevina” svijeta postojanja sačinjena je od milijardi velikih i malih nebeskih tijela. Naša planeta Zemlja, na kojoj živimo, jeste jedno malo nebesko tijelo među svim onim bezbrojnim tijelima. Zemaljska carstva, kao što su svijet biljaka, životinja i ljudi, svako za sebe predstavljaju samo mali dio koji se nalazi na Zemljinoj kugli.

Iskonska priroda svakog čovjeka ukazuje da iza ove začudne, divne i veličanstvene građevine mora stajati neki moćan Graditelj. Materijalisti i vjernici o ovom iskonskom pitanju potrebe stvorenog za graditeljem i stvoriteljem ne razilaze se u mišljenjima. Jedina razlika se odnosi na spoznaju samog graditelja i njegovu potvrdu.

Sa stanovišta materijalista, tj. onih koji poriču Boga, svijet postojanja posljedica je slučajnih dešavanja. Milioni neočekivanih događaja i neuobičajenih činilaca, u razdoblju od više milijardi godina, doveli su do stvaranja i ustrojavanja ovakvog svijeta. Jasnije rečeno, po mišljenju materijalista, materijalni svijet je poput spomenute gomile građevinskog materijala bez smišljenog i proračunatog reda, koju je u to stanje dovela neka slučajna poplava.

Zastupnici vjerskog stajališta smatraju da se uređenost i proračunatost vide iz samih vrata i zidova palače postojanja. Svijet stvaranja je nastao na temelju veoma ispravnog proračuna i veoma tačnog mjerenja. Prema tome, nikakva slučajna pojava niti neuka priroda ne mogu uspostaviti ovako mudro i na temelju znanja zasnovano djelo. Mudri Bog je moćni i sveznajući Stvoritelj, Koji je uspostavio Ovaj svijet na jasnom proračunu i čvrstom i mudrom poretku. Drugim riječima, svijet postojanja i njegova veličanstvena građevina je poput skladne i harmonične zgrade koju su podigli intelekt i znanje jednog školovanog inžinjera. Svaka stvar je smještena na svoje, odgovarajuće mjesto.

Darwin, poznati naučnik, u svom pismu iz 1873. godine, koje je napisao nekim njemačkim naučnicima, svoje vjerovanje u Boga dokazivao je na ovaj način:

Zdrav razum i misao nemaju nikakve sumnje u stav da je nemoguće da ovako prostran svijet – sa svim ovim jasnim znamenjima i čvrstim svjedočanstvima, sa svim ovim umnim dušama i promišljajućim razumima – nastane na temelju jednog slučajnog događaja u prirodi. Jer, nemoguće je da se slučajno uspostavi jedan uređen poredak i stvori jedno mudro ustrojstvo. Po mom mišljenju, ovo je najčvršći dokaz postojanja Boga. Ovom prilikom neću govoriti o drugim dokazima koji idu u prilog potvrdi postojanja Boga, jer je upravo ovaj dokaz sasvim dovoljan da zadovolji mnoštvo učenih i istraživača.[26]

Slavni naučnik Einstein također je kazao:

“Teško je pronaći osobu koja će vladati dubokim naučnim promišljanjem, a da je ne budu krasila određena vjerska osjećanja. Međutim, ta vjera se razlikuje od površne vjere obične svjetine. Njegov vjerski osjećaj najčešće se javlja u obliku privlačnog divljenja savršenoj usklađenosti prirodnih zakona, koji kazuju priču o jednom mudrom i velikom Stvaraocu, pred Kojim su sva ljudska promišljanja i djela tek jedan beznačajan odraz.”[27]

Louis Pasteur, nakon što je skinuo veo sa nepoznatog svijeta mikroba, upitan je da li još gaji kakvu vjeru. Kazao je: “Moje vjersko uvjerenje se u odnosu na ono pređašnje još više uvećalo.”[28]

Korsi Moris, predsjednik Akademije nauka i umjetnosti u New Yorku, kaže: “Zbio se čudan događaj na planeti Zemlji, koji u životu zemaljskih stvorenja ostavlja izuzetne tragove i učinke. Jedna od ćelija posjeduje tu čudnu odliku da posredstvom Sunčeva svjetla upija dio hemijskih spojeva, te se na temelju toga stvara hrana za nju i za druge slične ćelije. Nasljedne ćelije, potomci jedne od prvotnih ćelija, od hrane koju su zadobile posredstvom svoje majke, formiraju nove generacije životinjskog svijeta. U isto vrijeme, druge nasljedne ćelije formirale su biljne potomke pa danas biljno rastinje hrani sva zemaljska stvorenja.

Može li se sada vjerovati da je sasvim slučajno postala jedna ćelija, iz koje je nastao život svih životinja, i druga ćelija, koja je osnova svih biljaka?”[29]

Iz cjeline iznesenog biva jasno da spoznaja Boga počiva u nutrini bića svih ljudi te da se, posredstvom razuma i izučavanja Božijih ajeta, općenita iskonska spoznaja preinačuje u vjeru i vjerovanje više razine. Ustvari, to znači da se Božija vjera temelji na iskonskoj prirodi i razumu. Mnogi kur'anski tevhidski ajeti donose jasna svjedočanstva o ovome. To je jasno iz toga što je Uzvišeni u časnom Kur'anu oslonac našao u iskonskoj prirodi – i njen poziv nazvao ispravnom vjerom, a to je zapravo poziv na izučavanje Božijih znakova i promišljanje o njima.

Zov istinske prirode

Osobe koje su, slijedeći poslanike, u bašči razuma uzgojile sjeme iskonske prirode, uzvjerovale su srcem u jednog Boga i smjerno su pognule glavu u pokornosti i robovanju pred Njegovom velikom moći. Oni koji se nisu odazvali pozivu svoga razuma i koji nisu posredstvom razuma i naučavanja uzeli iskonsku prirodu za svog vodiča, pali su u zastranjenje. Pošli su u materijalizam, te povjerovali u slučajni nastanak svijeta, ili su upali u mrežu obožavanja kipova i drugih mimo Boga.

Materijalisti su u prošlosti slijedili, a i sada slijede, određene škole mišljenja te su, s ciljem da zavaraju sebe i uguše zov iskonske prirode i vlastite savjesti, a sve zarad razbijanja i uništenja vjere, izgovarali riječi koje su suprotne istini, a u skladu sa njihovim različitim ideologijama. Komunisti su bili sljedbenici ekonomskog modela života i svaku stvar su gledali kroz ekonomsku prizmu, sve su tumačili ekonomskim jezikom, a kroz to su napadali i vjeru.

Lenjin je rekao: “Vjera je jedan od vidova duševnog pritiska na paćenički sloj stanovništva, koji uvijek radi za druge i koji je uvijek potlačen. Marksizam sve nove vjere i vjerske organizacije smatra oruđem u rukama buržoazije i smatra da je cilj vjere iskorištavanje i zaglupljivanje radničke klase.”[30]

Tako su marksisti u svojim knjigama, suprotno ljudskom dostojanstvu, upućivali neoprostive uvrede Božijoj vjeri. Iako je ova tema izvan okvira naše rasprave, ovom prilikom ću vam navesti jedan primjer komunističkih neistina o vjeri.

Vođe plemena u vrijeme prije pojave islama upravljale su nemoćnim i bosonogim ljudima na nasilan način, njihova imanja su otimali i nesretne ljude mučili. Božiji poslanik se Božijom naredbom pojavio sa zadaćom da uspostavi pravdu te okonča ovaj nasilnički i ponižavajući način življenja, da slabima vrati prava, u skladu sa pravednim nebeskim zakonima, da obični ljudi zadobiju svoja prava i dostojanstvo, te da neposlušne pojedince stavi na mjesto koje im pripada.

Nasilnici su skočili na noge i stali u bojne redove da se suprotstave Poslaniku. Gladni i nenaoružani muslimani trebali su se oduprijeti jakoj i ustrojenoj vojsci, što je bilo vrlo teško izvodljivo. Časni Kur'an je upravo zato muslimane pozivao na ustrajnost. Rekao im je da se strpe pred njihovim sabljama i kopljima, da podnose teške nedaće bojnog polja, da znaju i budu sigurni da će redovi nasilnika biti razbijeni te da će im na koncu pripasti pobjeda i uspjeh.

Ako vas stotinu strpljivih bude, nadvladat će dvije stotine, a ako vas hiljadu bude, nadvladat će dvije hiljade Allahovom dozvolom, a doista je Allah sa strpljivima![31] ..I koji su strpljivi u siromaštvu, i bolesti, i za borbe junačke! Eto, takvi jamačno vjeruju i takvi su bogobojazni.[32]

Mi ćemo vas na kušnju stavljati sve dok ne pokažemo borce između vas i strpljive, a provjeravat ćemo i vijesti vaše.[33]

A ako strpljivi budete i Allaha se bojite, njihova spletka vam ništa naškoditi neće![34]

Takvi nisu malaksali pred onim što ih pogodi na Allahovom putu, i nisu slabili, niti se pokorili. A Allah strpljive voli.[35]

Časni Kur'an u svim navedenim ajetima poziva muslimane na strpljivost i izdržljivost u borbi protiv nasilnika i nepravednika. Kur'an ih poziva da ne prihvate silu, nasilje i poniženje, te ih bodri da se nose sa ljutim ranama sablji i kopalja, da budu strpljivi dok ne savladaju neprijatelja i dok se ne zavihori zastava tevhida i istinoljubivosti, pravednosti i slobodarstva.

Pristalice komunizma su, nasuprot pravičnosti i ljudskosti, po pitanju tumačenja strpljenja napravili izdaju te su ga objasnili upravo suprotno od toga kako je Kur'an naumio i kako je ono protumačeno u knjigama islamskog šerijata. To su učinili zato da mladiće čistih srca i vjere učine neraspoloženim prema vjeri i da ih zavedu.

“Vjera je došla da pomogne vlastodršcima, da radnike bodri na ulaganje napora i truda za druge, tvrdeći da ih zato čeka nagrada na Onom svijetu. Zato vjera kaže da Bog voli one koji trpe (zaista Allah voli strpljive).”[36]

Ovi ljudi su iznijeli mnogo tvrdnji koje su lažne i suprotne stvarnosti, a usmjerene su protiv vjere. Otišli su dotle da su čak krivotvorili oblik kur'anskog ajeta. Stoga učeni i čestiti ljudi trebaju o njima donijeti valjan sud.

Izvor: Muhammed Taqi Falsafi, Dijete, naslijeđe i odgoj 1, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2011, preveo sa perzijskog: Ibrahim Avdić