NIŠTAVNOST OVOGA I VAŽNOST BUDUĆEG SVIJETA

“O Ebu Zerre, pronicljiv je onaj čovjek koji svoj nefs lijepo odgoji i radi za život nakon smrti, a nemoćan je onaj koji slijedi svoj nefs i njegove prohtjeve te u takvom stanju traži od Allaha Uzvišenog ispunjenje želja. O Ebu Zerre, prvo svojstvo koje će se od ovog ummeta oduzeti jeste čuvanje povjerenog i poniznost, tako da se neće moći naći nijedan ponizan čovjek. O Ebu Zerre, tako mi Onoga u Čijoj je ruci Muhammedova duša, kada bi Ovaj svijet kod Boga imao vrijednosti koliko krilo komarca ili muhe, ne bi nevjerniku dopustio da iz njega popije ni gutljaj vode.”

Različitost misli i djela razboritog i nemoćnog čovjeka

Moguće je da se pogrešno pomisli da će svakom ko učini grijeh i poslije se pokaje biti oprošteno: sama ova pomisao je uzrok posrtanja i još veće zaprljanosti zato što se grješnik nakon svakog grijeha nada da će mu Bog oprostiti. S ciljem otklanjanja ove pogrešne misli, Poslanik, s.a.v.a., kaže da je svjestan i razborit čovjek onaj koji stalno razmišlja o svrhovitom korištenju svoga života i o činjenju što većeg broja dobrih djela. On gazi prohtjeve svoga ega i ne radi po sklonostima i željama svoga srca, da bi na kraju bio pogođen nemarom:  “O Ebu Zerre, pronicljiv je onaj čovjek koji svoj nefs lijepo odgoji i radi za život nakon smrti, a nemoćan je onaj koji slijedi svoj nefs i njegove prohtjeve te u takvom stanju traži od Allaha Uzvišenog ispunjenje želja.”

Čovjek posjeduje razum i prohtjeve (heva). Nekad razum pobjeđuje prohtjeve duše, a nekada prohtjevi duše pobjeđuju razum. U ovom dijelu hadisa opisana su oba slučaja: Nekada nefs oslabi i njegovi prohtjevi ne upravljaju razumom. Za ovo je primjer razborit čovjek koji se nalazi na putu samoizgradnje i koji stalno razmišlja o vječnom životu poslije smrti. S druge strane, nekada nefs i njegovi prohtjevi pobjeđuju razum i čovjek biva nemoćan i ne uspijeva se oduprijeti životinjskim prohtjevima nefsa. Ovaj komentar je na osnovu djela Biharu-l-envar, u kojem se nalazi rečenica koja glasi: “Razborit je onaj kojem je nefs oslabio”, ali u drugim tekstovima ta rečenica je u obliku: “Ko lijepo odgoji svoj nefs.” Možda je druga sintagma bolja pa bi u tom slučaju oblik ovog iskaza glasio: “Razborit je onaj koji odlučno pristupi lijepom odgajanju svoga nefsa”, drugim riječima, ko sebe izgrađuje, i pritom ne pruži priliku željama i prohtjevima nefsa.

Takav čovjek može razumno razmišljati, može svoj pogled od uskog i zatvorenog svijeta materije okrenuti prema beskrajnim i beskonačnim obzorima Vječnosti i može izbjeći kratkovido i ograničeno poimanje. Svoja djela može činiti za vječni Budući svijet. Sa islamskog stanovišta, ovakvo razmišljanje je utemeljeno i ovakav čovjek je razborit jer on razmišlja o cilju i, umjesto Ovog, prolaznog svijeta, upućuje poglede prema Onome svijetu, koji je trajan. Upoređivanjem užitaka Ovoga svijeta, koji brzo prolaze, sa vječnim blagodatima Onoga svijeta, on mudro izabire ove druge. Oni koji razmišljaju plitko i ne misle ni o čemu drugom, osim o kratkotrajnim užicima i nepostojanim željama, izabiru njih, umjesto vječnih užitaka Budućeg svijeta.

Oni su pronicljivi um prepustili prohtjevima duše i sebe ponižavajuće stavili u službu svojih stomaka i strasti, ili, riječima Zapovjednika pravovjernih: “Koliko je samo razuma koji su zarobljenici prohtjeva koji su im vođe!”[1] Takav čovjek slijedi prohtjeve ega, a istovremeno se nada da će biti u društvu Božijih prijatelja u Džennetu.

Čuvanje povjerenog i poniznost

Prethodno smo razgovarali o dvjema pojavama, strahu i tuzi, te o činjenici da se iza ovih dvaju stanja javlja kod čovjeka poniznost (hušu‘), koja je pohvaljena i poželjna, ali zbog postojanja mogućnosti da se čovjeku oduzmu neka savršenstva i duhovna stanja, Poslanik, s.a.v.a., upozorava:“O Ebu Zerre, prvo svojstvo koje će se od ovog ummeta oduzeti jeste čuvanje povjerenog i poniznost, tako da se neće moći naći nijedan ponizan čovjek.” U ovom govoru Poslanik, s.a.v.a., ukazuje na dvije izvanredne moralne odlike. Jedna je čuvanje povjerenog, društvena i moralna odlika koja ima temeljnu ulogu u uspostavljanju zdravih društvenih odnosa i bez koje se ne može uspostaviti zdravo društvo, jer temelj društvenih odnosa čini uzajamno povjerenje. Poslanik, s.a.v.a., u ovom dijelu hadisa upozorava Ebu Zerra na činjenicu da će se poslije njega dobra i pohvalna svojstva oduzeti ummetu, a prvo i najistaknutije od njih je čuvanje povjerenog i poniznost. Ummet Poslanika islama, s.a.v.a., kao jedno odgojeno društvo, u odnosu na druge narode imao je dvije velike prednosti: prva je bila u vezi sa društvenim odnosima među njima, a i sa odnosom sa drugim narodima; a druga je bila u vezi sa stanjima, ćudima i strukturom ličnosti pripadnika ummeta. Ovaj ummet isticao se i u pogledu ličnosti i duhovnosti pojedinca, a također i društvenom pogledu. Ovo svojstvo stečeno je kao plod provođenja dugog odgojnog procesa od strane Uzvišenog Boga, a posredstvom Poslanika, s.a.v.a. Islamski ummet bio je kao vrt koji je, rukom sposobnog baščovana kakav je bio Božiji Poslanik, s.a.v.a., bujao i bio pun plodova. Međutim, ako ovaj vrt pogodi kakva nesreća, u njemu su vidljivi tragovi nesreće pa će vremenom polahko propadati i na kraju sasvim nestati.

Ummet odgojen od strane Poslanika, s.a.v.a., koji nije imao premca što se tiče pojedinačnih i društvenih svojstava, nakon njegova preseljenja suočio se sa nevoljom i njegova bujnost i zelen počeli su vehnuti. Prva nesreća koja je pogodila islamski ummet bila je da su srca muslimana otvrdnula, da su izgubili mehkoću srca i poniznost, i to u mjeri da više nisu bili pripravni pokoriti se Istini i više nisu bili spremni prihvatati uticaje pohvaljenih i vrijednih osobina. Svi su postali ljudi tvrdog srca, na koje riječ Istine nema uticaja i kada je trebalo da im se srca razmekšaju i da im iz očiju poteku suze – to se nije dešavalo.

Druga nevolja koja ih je zadesila vezana je za njihove društvene odnose: U njima je oslabilo čuvanje povjerenog i čestitost. Jedni prema drugima nisu bili čestiti i povjerljivi i pronevjeravali su amanete. Ovo je znak opasnosti za društvo: ako se ove individualne i društvene nesreće ustale u društvu, ta individua i društvo suočit će se sa propadanjem. Ove vrijednosti nisu ograničene samo na islam i nisu svojstvene samo muslimanima. Prije nego što se islam pojavio i prije nego su ljudi povjerovali u Boga i Njegovog Poslanika, svi su shvatali da su dobri čestitost i čuvanje povjerenog, a da su loši iznevjeravanje povjerenog i pronevjera u imecima ljudi.

Uloga čuvanja povjerenog

Najvažniji činilac koji je bio uzrok Poslanikovog uspjeha među Arapima i inače u svijetu bio je to što je on bio povjerljiv (emin). Prije poslanstva ljudi su ga poznavali kao povjerljivu osobu i nazivali su ga Muhammed Emin (Povjerljivi). Upravo ova osobina Poslanika, s.a.v.a., postala je uzrok naklonosti ljudi prema njemu jer jedan od uvjeta povjerljivosti jeste i to da osoba ima istinit govor: ako čovjek pronevjerava imetke drugih, onda on ne može biti ni istinitog govora. Mnogo ljudi je prihvatalo tvrdnju o poslanstvu Poslanika, s.a.v.a., samo zato što su znali da on nikad ne laže. Kako smo i prije istakli, vrijednost kao što je čuvanje povjerenog spoznaje se razumom. Čak i kada ne bi bilo poslanstva i pozivanja, ljudi bi to shvatali. Islam je ovaj sud razuma potvrdio i poručio: Allah vam zapovijeda da amanete onima koji su ih dostojni povjeravate…[2]

Čuvanje povjerenog neophodnost je društvenog života, a ako ga ljudi ne budu čuvali i ne budu čestiti, poredak će se raspasti i više niko nikome neće vjerovati zato što je temelj i opstanak društvenog života zasnovan na uzajamnom povjerenju. (Čuvanje povjerenog u govoru zahtijeva istinit govor, a njegovo čuvanje u djelovanju zahtijeva čestitost. Vrijednost čuvanja povjerenog jedan je od nezavisnih razumskih sudova. Nema potrebe ni za dokazom, ni za slijeđenjem predaje. Vjerske preporuke u vezi sa ovim pitanjem imaju ulogu upućivanja: ono što razum uočava – vjerozakon potvrđuje i upućuje na to.)

Čuvanje povjerenog, amaneta, ne tiče se samo očuvanja privatne imovine drugih, već je i zaštita društvene imovine i zajedničkog imetka muslimana (bejtu-l-mal) također obuhvaćena pojmom čuvanja amaneta. Voda, zemlja, cesta, drvo i sve stvari koje pripadaju islamskom društvu ubrajaju se u amanete. Čuvanje zajedničkog imetka preče je, jer ako neko učini pronevjeru u nečijoj privatnoj imovini, dužan je samo vlasniku te imovine, ali ako pronevjeri zajedničku imovinu i bejtu-l-mal, iznevjerio je sve muslimane. Ako vozač koji vozi državno vozilo ne bude marljiv i pažljiv i prouzrokuje neku štetu, iznevjerio je sve ljude. Ako se zajedničko sredstvo upotrijebi u privatne svrhe, onda je učinjena pronevjera bejtu-l-mala. Časni Kur'an opisuje islamsko društvo kao društvo koje čuva povjereno i koje ispunjava svoje preuzete obaveze:…I koji o povjerenim im amanetima i obavezama svojim vode brigu.[3]

Na drugom mjestu naređuje da se amaneti vraćaju njihovim vlasnicima: Allah vam zapovijeda da amanete onima koji su ih dostojni povjeravate...[4]

Čuvanje amaneta preporučuje se zbog toga što će ljudi – ako se svojstvo čuvanja povjerenog oduzme od društva – jedni druge iznevjeravati i kršiti prava jedni drugih. Kao posljedica tih pojava, urušit će se društvene veze i ustanove, koje su utemeljene na uzajamnom povjerenju, a to zapravo znači početak zaborava vrijednih ljudskih svojstava i osobina.

Uloga poniznosti

Ako neki narod bude ponizan i pokoran Istini, onda nije ravnodušan ni prema dešavanjima, pojavama i događajima koji se odvijaju u društvu i na njih pruža odgovarajuće odgovore. Pozive i upute Poslanika, s.a.v.a., takav narod prihvata objeručke i kada njegovi pripadnici budu zastrašivani – obuzima ih strepnja, a ako budu obradovani radosnim vijestima – bivaju zadovoljni i veseli. Kada vide da se prema nekome čini nasilje, uznemire se i poteku im suze, a kada ugledaju da neko ostvaruje svoje pravo, zadovoljni su. Ovakvi ljudi, koji su mehkog srca i ponizni, pokorni su Istini i svoje grudi otvaraju za njeno prihvatanje. Na drugoj strani su ljudi kamenog srca, bezosjećajni i neradoznali za istine koje im se nude i za događaje koji se pred njima odvijaju. Zbog toga što njihova srca nisu spremna za prihvatanje, oni, naravno, ne prihvataju poziv Poslanika i ne pokazuju skrušenost pred Istinom. Oni razmišljaju samo o sebi i o svojim životinjskim nagonima.

Kur'an nam predstavlja dvije skupine sljedbenika knjige: prvu čine Jevreji, koji su bili najveći neprijatelji islama i vjernika: Ali srca vaša su poslije toga postala tvrda, kao kamen su ili još tvrđa, a ima kamenja iz kojeg rijeke izbijaju, a ima, zaista, kamenja koje puca i iz kojeg voda izlazi…[5]

Voda potekne iz kamena, ali su Jevreji tako tvrdog srca da im se ono nikad ne smekša da bi im iz očiju potekle suze i ovaj narod je u žestokom neprijateljstvu sa vjernicima. Nasuprot ovoj skupini, Kur'an u vezi sa drugom skupinom sljedbenika knjige, koji su prema vjernicima prijateljski raspoloženi i ljubazni, kaže:  …I svakako ćeš naći da su vjernicima najbliži prijatelji oni koji govore: “Mi smo kršćani”, zato što među njima ima svećenika i monaha i što se oni ne ohole.[6]

Allah Uzvišeni već u sljedećem ajetu kaže: Kada slušaju ono što se objavljuje Poslaniku, vidiš kako im liju suze iz očiju jer znaju da je to istina.[7]

Ovo stanje pokoravanja i mehkoće prema Istini postalo je razlogom da uzvjeruju, jer su im srca bila otvorena. S druge strane, Jevreji tvrdoga srca nisu uzvjerovali. Stoga, kada se osvrnemo na prošlost, vidimo da su mnogi kršćani povjerovali u islam i postali su čisti i iskreni vjernici, a samo je neznatan broj Jevreja uzvjerovao.

Poslanik, s.a.v.a., kazuje da će doći dan kada se više neće moći naći ponizan čovjek i kada stanje poniznosti i skromnosti neće značiti ništa. Neki koji su sebe predstavljali poznavaocima islama govorili su da islam za čovjeka ne prihvata poniženje i da se čovjek čak ni pred Bogom ne treba osjećati poniznim. Potištenost, plač i poniznost za ovakve ljude su suprotni vrijednostima! I to usprkos činjenici da Kur'an vjernike predstavlja kao ponizne osobe. Jednog od učenjaka su bili optužili da je skrenuo sa puta Istine zato što je plakao kada bi se u njegovom prisustvu učio Kur'an. Umišljali su da treba plakati samo kada su u pitanju skupovi koji se organiziraju povodom godišnjica šehadeta Imama, a.s., i sličnih tužnih događaja (azadari), a plač u trenucima kada se uči Kur'an smatrali su novotarijom (bid‘at).

Naime, ovo djelo je bilo toliko napušteno i nepoznato da bi onaj koji bi tako postupio bio optuživan za zastranjenje i uvođenje novotarije. Poniznost (hušu‘) je osjećanje malehnosti i skrušenosti, koje se javlja u srcu, a odraz ovog unutrašnjeg stanja se ispoljava na tijelu i spoljašnjosti čovjeka. Rahmetli Ragib Isfahani kaže: “Hušu‘ ima značenje osjećanja slabosti i poniznosti i najviše se koristi za slučajeve kada se znakovi tog stanja javljaju na tijelu i organima.” Naprimjer, u Kur'anu je izraz hušu‘ (poniznost) upotrijebljen u sljedećim slučajevima, odnosno kada su u pitanju:

1) Govor: I pred Milostivim će se glasovi stišati…[8]

2) Oči: Oni će oborenih pogleda iz grobova izlaziti…[9]

3) Lica: Neka lica će toga dana biti potištena…[10]

4) Sedžda: I padaju licem na tle plačući, i on im uvećava strahopoštovanje.[11]

5) Namaz: Uspjeli su vjernici; oni koji molitvu ponizno obavljaju.[12]

6) Srce: Zar nije vrijeme da se vjernicima srca smekšaju kad se Allah spomene…[13]

Rasprava o bilo kojim od navedenih primjera iziskuje više vremena, koje mi sada nemamo. Općenito, postalo je očito da je ponizan onaj pojedinac kod kojeg se – bez osjećanja oholosti i samodopadnosti – posljedice robovanja, kao što su poniznost i postiđenost, ispoljavaju kroz njegovo ponašanje. Čovjek koji je Božiji rob i koji je ponizne duše umrtvljuje u sebi oholost i osornost, jer oholost i osornost sprječavaju čovjeka da bude pred Bogom skroman, skrušen i ponizan. Bez sumnje, najočitiji primjer oholosti i nepokornosti je Šejtan. Kur'an u vezi s njim kaže: Svi meleci su se zajedno poklonili, osim Iblisa; on nije htio da se sa njima pokloni.[14]

Imam Ali, a.s., u objašnjenju ovog ajeta kaže: “Oholost i samodopadnost ga obuzeše, te se svojim stvaranjem hvalisaše nad Ademom i porijeklo svoje (stvoren je od vatre) isticaše. Tako, taj neprijatelj Božiji jeste vođa zaslijepljenih, preteča oholih, koji je postavio temelje ljutnje. On je postavio temelje gorljive pristrasnosti, prepirao se s Bogom o odjeći veličine, navukao je odjeću bahatosti i skinuo veo poniznosti.” U nastavku se kaže: “Zato, uzmite pouku od onoga što je Allah učinio Iblisu. Allah je poništio dugotrajni rad njegov i napor veliki, iako je robovao Bogu šest hiljada godina – da li po računanju Ovoga ili Budućeg svijeta nije znano. Sve to zbog jednog trenutka njegove oholosti. Ko sada, poslije Iblisa, može ostati siguran od Boga za neposlušnost sličnu? Ne, niko! Allah Uzvišeni neće uvesti u Džennet čovjeka ako učini isto ono zbog čega je On iz njega istjerao meleka. Zaista je sud Njegov spram stanovnika Neba i stanovnika Zemlje jedan te isti.”[15]

Treba i ovo napomenuti: uzrok i izvor gubljenja poniznosti, pojave tvrdoće srca i pronevjere povjerenog leži u privrženosti Ovome svijetu. Privrženost Ovome svijetu lišava čovjeka uspjeha u postizanju skrušenosti, poniznosti i plača. Kao posljedica privrženosti Ovome svijetu dolazi uprljanost sumnjivim stvarima, potom i haramima, a to vodi pojavi istrajavanja na velikim grijesima. Zato, da bismo sačuvali stanje poniznosti, moramo se suzdržavati od ljubavi prema Ovome svijetu i ne trebamo ga postaviti sebi za cilj. Na taj način osujetit ćemo pogođenost sumnjivim stvarima i haramima. Ako vidimo da se vrijednosti i savršenstva polahko sele iz društva, a da se društvene pošasti umnogostručuju, uzroke te pojave trebamo tražiti u težnji ka materijalnom. Ovakva sklonost i težnja priprema teren za pojavu bilo kojeg grijeha. Pojedinac se ne žalosti zbog grijeha koji je učinio, ali ako bude pogođen kakvom ovosvjetskom nesrećom – ako izgubi dio svoga novca – rastuži se. Također se boji i da će mu biti uzet porez. To je sve zbog ljubavi prema Ovome svijetu. Ako neko svoje srce veže za Budući svijet i postavi ga za cilj, on će se svime koristiti radi onosvjetskog života. Ako bude imućan, svoj novac će trošiti radi Onoga svijeta. Ako nije imućan, sa strpljenjem i predanošću Bogu spremit će se za Budući svijet. Ako je imućan, udjeljivat će na Božijem putu, a ako nije imućan, pomagat će na druge načine onima kojima je to potrebno. Kada se uvećava čovjekova privrženost Ovome svijetu, on se koristi dopuštenim stvarima dok može, a ako mu to bude nedovoljno, onda se okreće sumnjivim stvarima i nastoji pomoću fetvi vjerskih učenjaka to opravdati. Danas opravdava neku vrstu kamate, sutra svoje ruke pruža ka nedvojbenim haramima i tako dolazi do stanja u kojem nema straha od činjenja bilo kakvog grijeha, ma kako on bio velik.

Naravno da je srce ovakve osobe otvrdnulo i stanje poniznosti se kod nje gubi. Kada se pojavi privrženost prema Ovome svijetu, čovjek vrši pronevjere imetka drugih ljudi i koristi ih za lične svrhe. Dakle, činioci zbog kojih srca postaju tvrda su grijeh, privrženost materijalnom i životinjski užici. E sada, da bi se liječile ove bolesti, najprije se mora otkriti njihov korijen, mora se vidjeti zašto se drvo osušilo i kakva mu je otrovna hrana data, koja je uzrokovala da se osuši. Da bi drvo čovjekovog postojanja bilo očuvano od nedaća, ono se mora hraniti zdravom hranom i treba ga sprječavati da slijedi strasti i životinjske sklonosti, jer je posljedica navedenog tvrdoća i okamenjenost srca. Da bismo iskorijenili tvrdoću srca i grijeh, moramo ljude upoznati s teškoćama. S obzirom na okolnost da je Ovaj svijet izvor svih tegoba i uzrok udaljavanja čovjeka od Boga i svijeta duhovnosti, Časni Kur'an na razne načine upozorava i plaši čovjeka kada je u pitanju Ovaj svijet.

U Nehdžu-l-belagi se Ovaj svijet na više mjesta kudi i Ali, a.s., svoje drugove stalno plaši Ovim svijetom, zato što on zna da je ljubav prema Ovome svijetu izvor svih bolesti. Dok postoji ljubav prema Ovom svijetu, nijedna čovjekova vrlina ni savršenstvo ne mogu opstati. Moguće je da se čovjek godinama trudi da stekne neka savršenstva, ali također da jednim pogubnim otrovom sve to uništi. Upravo stoga Kur'an, Poslanik, s.a.v.a., i Ehli-bejt, a.s., u raznim prilikama savjetuju ljude da se udaljavaju od Ovoga svijeta. Svakako, strah od Ovoga svijeta ne znači da trebamo dići ruke od posla, napustiti nauku i proizvodnju, već znači da se srcem ne trebamo vezati za ukrase Ovoga svijeta i da ne trebamo slijediti strasti. Jednom riječju, strah od Ovog svijeta znači ne smatrati ga prvenstvenim, već ga shvatiti jedino kao sredstvo za Budući svijet. U ovom slučaju svi čovjekovi napori, pa čak sticanje imetka i bogatstva, poprimaju boju Budućeg svijeta, jer je želja za Ovim ili Budućim svijetom uvjetovana čovjekovim poticajima i ciljevima. Naprimjer, ukoliko je čovjekov poticaj za brak samo udovoljavanje strastima, radi se o privrženosti Ovome svijetu: takav pojedinac razmišlja samo o udovoljavanju životinjskim strastima. Čak je moguće da mu ne bude bitno da li će se zadovoljiti halalom ili haramom. Međutim, nekad mu je poticaj za brak pokornost Božijem naređenju: on zasniva porodicu zato što je Bog tako naredio, a da nije tako – on ne bi tako postupao čak i kada bi u tome imao velike užitke. On se ipak radi Boga opredijeli za taj čin, makar ga ometale hiljade poteškoća. Ako vidite da su se danas na Zapadu temelji porodice poljuljali, to je stoga što se razmišlja samo o uživanju, a seksualni užici bolje se postižu na nedozvoljene načine negoli brakom. Zato oni sebe ne sputavaju obavezama koje proizlaze iz porodičnog života. Kada uvide da brak znači podnošenje teškoća, odriču ga se. Islamsko društvo nije takvo: dok vladaju islamske vrijednosti, podnose se teškoće porodičnog života zato što Bog tako želi. Svakako, Bog je iz Svoje dobrote u ovom dao i neke užitke: u supružništvu i roditeljstvu postavio je prirodne i iskonske užitke. U svakom slučaju, u braku postoje i poteškoće. U skladu sa iznesenim, ako neko bude uživao u ovosvjetskim užicima radi Boga, njegov posao ne samo da nije neprihvatljiv, već njegova djela predstavljaju privrženost Budućem svijetu, a ne želju za Ovim svijetom. Privrženost Ovome svijetu je u onim prilikama kada čovjek daje tim užicima prvenstvo.

Ništavnost Ovoga svijeta kod Boga

U objašnjenju ništavnosti Ovoga svijeta i pokuđenosti privrženosti Ovome svijetu Poslanik, s.a.v.a., u sljedećoj rečenici ističe:  “O Ebu Zerre, tako mi Onoga u Čijoj je ruci Muhammedova duša, kada bi Ovaj svijet kod Boga imao vrijednosti koliko krilo komarca ili muhe, ne bi nevjerniku dopustio da iz njega popije ni gutljaj vode.” Ljubav prema Ovome svijetu je nedaća kojom smo svi manje ili više pogođeni. Ako njome nismo pogođeni sada, postoji mogućnost da se to dogodi u budućnosti. Zato je potrebno da obratimo više pažnje na ovaj govor Poslanika, s.a.v.a., i da se trudimo da u odgoju svoga nefsa izvučemo iz njega korist. Životinjski užici predstavljaju za nas mjerila vrijednosti, i ono što nam se više sviđa smatramo vrjednijim i za nas poželjnijim. Ali, islam za vrijednost nudi drugo mjerilo, a to je usklađenost sa Božijom željom, tj. vrijedno je ono što je vrijedno kod Boga. Poslanik, s.a.v.a., zaklinje se da kada bi Ovaj svijet – sa svim svojim prostranstvom, veličinom i sa svim užicima, za čije postizanje se daju i troše životi – kod Boga imao vrijednost koliko i krilo komarca, Bog ne bi nevjerniku dozvolio da popije ni gutljaj vode iz njega. Kada bi okeani i mora kod Boga imali vrijednost, ne bi dozvolio nevjerniku da se njima koristi, nego bi samo Svojim prijateljima dao da se njima okoriste. (Naravno, ovdje se pod nevjernikom misli na osobu koja prkosi Istini, koja je neprijatelj vjere i zbog toga ne prihvata Istinu, dok potlačeni nevjernik ima drugi status.) Naravno da smo svi svjedoci pojave da se i vjernik i nevjernik jednako koriste blagodatima Ovoga svijeta. Upravo to je pokazatelj da Ovaj svijet nema bitne vrijednosti: on je samo sredstvo iskušavanja.

Bog u Kur'anu poručuje: Imanja vaša i djeca vaša samo su iskušenje…[16]

Na drugom mjestu kaže: Bogatstvo i sinovi su ukras u životu na Ovom svijetu, a dobra djela, koja vječno ostaju, bit će od Gospodara tvoga bolje nagrađena i ono u šta se čovjek može pouzdati.[17]

U drugom ajetu, u vezi sa prolaznošću Ovoga svijeta i vječnošću onoga što je kod Boga, kaže se: Ono što je u vas – prolazno je, a ono što je u Allaha – vječno je.[18]

Čovjek misli da blagodati Ovoga svijeta imaju vrijednost i da je onaj ko se više njima koristi više i vrijedan. Kur'an u vezi sa ovim neispravnim mišljenjem ističe: Čovjek, kada Gospodar njegov hoće da ga iskuša pa mu počast ukaže i blagodatima ga obaspe, rekne: “Gospodar moj je prema meni plemenito postupio!” A kad mu, da bi ga iskušao, opskrbu njegovu oskudnom učini, onda rekne: “Gospodar moj me je napustio!”[19]

Stvarnost je takva da je Ovaj svijet sredstvo iskušavanja čovjeka i bilo da se čovjek koristi blagodatima Ovoga svijeta ili da bude njih lišen, on je predmet iskušenja od Boga. Niti je imućnost znak veličine i plemenitosti, niti je siromaštvo i neimaština pokazatelj bezvrijednosti. S obzirom na činjenicu da je Ovaj svijet kod Boga bezvrijedan, On ne čini nevjernika lišenim njega, a Džennet i njegove blagodati su vrijedni kod Boga te zbog toga nevjernika njih i lišava.

I stanovnici Vatre dozivat će stanovnike Dženneta: “Prolijte na nas vode ili nešto od onoga čime vas je Allah obdario!”, a oni će reći: “Allah je to dvoje nevjernicima zabranio.”[20]

Džennet i njegove blagodati toliko su vrijedni da nevjernici nisu dostojni uživanja u njima. Ustvari, ova iskonska i zbiljska vrijednost svojstvena je Božijim ugodnicima. Nasuprot tome, Ovaj svijet kod Boga nema vrijednosti. Zbog toga se i nevjernici njime koriste, čak više i bolje od drugih. U svakom slučaju, koliko god se njim više koriste, povećava im se i kazna zato što nevjernik sve to koristi na putu obijesti i skretanja sa puta Istine. Zanimljivo je da se Poslanik, s.a.v.a., zaklinje kada objašnjava bezvrijednost i ništavnost Ovoga svijeta. Iz toga razumijemo da je običnim ljudima teško povjerovati u ovo, tj. ljudima je čudno kako je moguće da Ovaj svijet – sa svim svojim prostranstvom, sa svim izvorima, mogućnostima i s mnoštvom užitaka kojima se čovjek koristi – kod Boga nema vrijednost ni koliko krilo komarca! Ovo pokazuje upravo da je naša obaviještenost o zbiljama veoma slaba i da je naše prosvjetljenje jako malo. Zaokupljenost materijalnim učinili smo temeljem svoga života i Ovaj svijet smatramo prvenstvenim, ne znajući da je po monoteističkom shvatanju i Kur'anu Ovaj svijet bezvrijedan, odnosno da je vrijedan samo kao sredstvo. Zbiljska vrijednost pripada onom dobrom i lijepom, što biva razlogom čovjekove sreće i dostizanja zadovoljstva Istine. Zbiljska vrijednost je u onome što biva osnovom čovjekove bliskosti s Bogom. Ovo je upravo onaj cilj zbog kojeg je čovjek i stvoren te se od njega traži da se koristi svim sredstvima da bi dostigao taj cilj.

Izvor: Muhammed Taqi Misbah Yazdi, Putevi i staze dobra (Savjeti Božijeg Poslanika, s.a.v.a., Ebu Zerru, r.a.), sv. 1, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2010., s perzijskog preveo: Lutfi Akbaš

[1] Nehdžu-l-belaga, izreka 202, str. 1182.

[2] En-Nisa, 58.

[3] El-Mu'minun, 8.

[4] En-Nisa, 58.

[5] El-Bekare, 74.

[6] El-Ma'ide, 82.

[7] El-Ma'ide, 83.

[8] Ta-ha, 108.

[9] El-Kamer, 7.

[10] El-Gašije, 2.

[11] El-Isra’, 109.

[12] El-Mu'minun, 1-2.

[13] El-Hadid, 16.

[14] El-Hidžr, 30-31.

[15] Nehdžu-l-belaga, govor 234, govor karanja.

[16] Et-Tegabun, 15.

[17] El-Kehf, 46.

[18] En-Nahl, 96.

[19] El-Fedžr, 15-16.

[20] El-A‘raf, 50.