Duhovna vježba i borba sa sobom

Borba i duhovna vježba su neke od početnih tačaka. Cilj duhovne vježbe nije napuštanje Ovoga svijeta niti isposništvo hindusa i crkvenih monaha, ili povlačenje i osamljivanje sufija i derviša u tekijama, već je cilj vježba i primoravanje sebe na činjenje dobrih djela i sticanje korisnih navika, kao što su izvršavanje propisanih dužnosti i napuštanje zabranjenih djela, te druga dobra činjenja. Ljudska duša, prirodno, teži ugodnosti, blagostanju i bezbrižnosti i, pod uticajem strasti i životinjskih poriva, u početku je nedovoljno obzirna i nemarna prema izvršavanju dužnosti i pridržavanju obaveza. Naprotiv, čak je spremnija za činjenje grijeha i kršenje propisa. Zato se treba mnogo truditi u borbi sa strastima i njihovom nadziranju, da bi se potčinila životinjska duša i učinila spremnom za poslušnost i pokornost. Cilj duhovnog vježbanja su tri stvari: prva je otklanjanje prepreka za stizanje do Boga, druga je upokoravanje životinjske duše djelatnom razumu i treća je pripremanje ljudske duše za prihvatanje izljeva Božije milosti, božanskih uputa i nevidljivih pomoći, kao što kaže ajet:

وَ الَّذِينَ جَاهَدُوا فِينَا لَنَهْدِيَنَّهُمْ سُبُلَنَا

A one koji se radi Nas trude Mi ćemo uputiti putevima koji Nama vode… (El-‘Ankebut, 69)

Borba sa unutrašnjim neprijateljem 

Bez ikakve sumnje, borba sa nefsom, koji je najopasniji čovjekov neprijatelj, vrlo je težak posao i iziskuje napor i duhovnu vježbu. Zato je u predajama veoma naglašena borba sa strastima i ovdje ćemo prenijeti neke od njih:

Zapovjednik pravovjernih, Ali, mir neka je s njim, kaže: “Nema za čovjeka većeg neprijatelja od njegove duše.”[1]

Tvoja duša je ona aždaha sa sedam glava,

Pokretač i vodič tvoj ka Paklu.

Svi oni dušmani su tvog života,

Ti si Jusuf, a oni braća tvoja.

S izgovorom igre i zabave dođoše,

Dok od Jakuba te ne odvojiše.

Vode te ka bunaru, osvijesti se

Vuku će te predati, tuda ne idi!

Zaista su vaši imeci, rekao je Istiniti,

Poslaniku Svome, oduvijek ti neprijatelji.

Ako oni nisu, hej prijatelju, tvoji dušmani,

Pa zašto su te onda u tjesnac bacili?

Ako tvoje oči krivo ne gledaju, hej sinak,

Pa zašto onda ne bježiš od njih?[2]

Arif Dželaludin Rumi kaže:

Hej, ne oživljavaj psa svoga nefsa,

Jer dušman je tvoj životni od pamtivijeka![3]

Na drugom mjestu hazreti Ali, mir neka je s njim, kaže:“Nefs tvoj ti je neprijatelj najbliži.”[4]

Neprijatelj tvoj je duša tvoja nevjernička,

I ta strast prirode tvoje zlobne.

Dušman tvoj sam si ti, o osramoćeni,

Bez razloga druge neprijateljima svojim ne smatraj![5]

Također kaže hazreti Ali, mir s njim: “Duša tvoja je jedan neprijatelj ljuti i protivnik nasrtljivi – ako ne budeš na nju pazio, ubit će te!”[6]

“Borite se protiv strasti svojih onako kako se borite protiv neprijatelja svojih!”[7]

Imam Sadik, mir neka je s njim, kaže: “Čuvajte se strasti svojih onako kako se čuvate neprijatelja svojih!”[8]

Sadi Širazi u svom Đulistanu kaže:

“Pitali su nekog arifa o značenju predaje u kojoj je Poslanik rekao: ‘Tvoja duša ti je veći neprijatelj od svih neprijatelja i opasnija od svih.’ Arif je odgovorio: ‘Ako bilo kojem neprijatelju učiniš dobro i daš mu ono što traži, on će ti postati prijatelj, osim duše koja, što joj više ispunjavaš želje sve ti je veći neprijatelj!’”[9]

Mevlana pjeva:

Pakao je ovaj nefs, a pakao je aždaha

I nju napojiti ne mogu ni mora!

I sedam mora kada bi popila,

Ne bi splahnula vrelina tog ognja ljudi.

Kamenje i nevjernici srca kameni’

Ući će u nj ojađeni, postiđeni.

Neće ga umirit ni tolika hrana

Dok ne dođe mu ovaj glas od Istinitoga. 

Sit, jesi li više? Sit, reče, nisam još!

Evo ti vatre, evo ti usijanja, evo ti vreline!

Svijet u zalogaj pretvori i proguta

Utroba mu vriskom zbori: Ima l’ još?[10]

Borba protiv strasti zahtijeva vježbu u toj mjeri da i Zapovjednik pravovjernih i predvodnik boraca Ali, mir neka je s njim, iako je bio na razini Čistih, kaže:“Ovu dušu svoju ću uistinu bogobojaznošću odgajati, da bi na Danu straha velikog spokojna bila!”[11]

Jer, ovladavanje strastima i njihovo obuzdavanje je težak i mukotrpan posao. Ako čovjek u prvoj dionici ne mogne sebe obuzdati i ako dadne oduška zadovoljenju svojih unutrašnjih prohtjeva i ako se ne optereti tegobama i ustezanjem, puteni prohtjevi će ovladati njime i naposljetku će izgubiti sposobnost odupiranja grijehu i neposluhu.

U vezi s predočenim Zapovjednik pravovjernih, mir neka je s njim, kaže: “Suzbijaj strast prije negoli požuda njena ojača! Jer ako ojača, zaposjest će te i vodit će te, a ti joj se nećeš moći oduprijeti!”[12]

Dželaludin Rumi kaže:

Zato što se narav zla u tebi učvrstila,

Mrava strasti navika je u zmiju pretvorila.

Odmah na početku ubij zmiju strasti,

Inače, zmija će ti u aždahu porasti![13]

On također pjeva:

Ostaviti strasti i užitke velikodušnost je,

Ko god je u strast utonuo, ustao nije!

Ta velikodušnost grana je džennetskoga čempresa,

Teško osobi koja je tu granu iz ruku ispustila!

Najčvršća veza je to napuštanje strasti,

Povući će ta grana dušu na nebesa![14]

Imam Ali, mir neka je s njim, na drugom mjestu kaže: “Primorajte duše svoje da se grijeha klonu, lakše će vam biti dovesti ih do pokornosti!”[15] 

Ukratko, ako čovjek ne savlada svoje strasti i unutrašnje porive, zauvijek će ostati ogrezao u grijeh i neposluh, a ovo ovladavanje zahtijeva duhovnu vježbu.

Oko razuma i znanja slijepo je od strasti,

U očima zbog strasti demon će hurija biti.

Put strasti, pun blata i mulja nesreće je

Ko god je zaglibio u to blato, digao se nije!

Jedan gutljaj vina strasti pošto okusiš,

Od njega čulom svojim milinu osjetiš,

Ta milina u tvom nosu povodac postane,

Pa te vuče tamo amo noći i dane![16]

S druge strane, čovjek – to čudesno nebesko stvorenje! – ima moralnu svijest i osjećanje dužnosti. Ovo osjećanje ga upozorava i obavezuje u odnosu na moralne norme, pravila i ljudske obaveze. Kao posljedica ove činjenice u čovjeku započinju borba i sučeljavanje. U toj borbi pobjeđuju oni koji upornim naprezanjem i nastojanjem jačaju ljudske i božanske pobude, a obuzdavaju šejtanske i putene prohtjeve. Bez ikakve sumnje, ova borba je mnogo teža i složenija od borbe sa vanjskim neprijateljem.

Plemeniti Poslanik, s.a.v.a., je ovu borbu nazvao velikim džihadom i onda kada su se muslimani vratili iz rata sa nevjernicima i mnogobošcima rekao je: “Neka su dobrodošli ljudi koji džihad mali obaviše, a još im preosta džihad veliki!” Pitali su: “O Poslaniče Božiji, šta je to veliki džihad?” Odgovorio je: “Borba protiv samog sebe.”[17]

U ovoj borbi zaista su uspješni oni koji budu uspjeli obuzdati svoju dušu i navesti je na činjenje dobrih djela.

Zapovjednik pravovjernih, mir neka je s njim, kaže: “Ko ne ukroti dušu svoju, izgubit će je!”[18]

Na drugom mjestu kaže: “Ne povlađujte sebi, pa da vas povlađivanje to putevima silnika odvede, i ne budite blagi prema sebi, pa da vas blagost ta na grijeh navede!”[19]

I još kaže: “Kad god ti duša nepokorna postane, budi grub prema njoj!”[20]

“Jezik tvoj traži od tebe ono na šta si ga navikao, a duša tvoja zahtijeva od tebe ono na šta si je naučio.”[21]

Borba sa lošim navikama

Čovjek se treba boriti sa lošim navikama, jer dok god ne bude promijenio loše navike, neće biti uspješan u popravljanju sebe i u izvršavanju povjerenih mu obaveza.

Zapovjednik pravovjernih, mir neka je s njim, kaže: “Promijenite navike, lahko će vam biti pokoravati se!”[22]

 Također kaže: “Nesreća za duhovnu vježbu je kada je nadvladaju navike.”[23]

“Najveći ibadet je pobjeda nad navikama.”[24]

“Upokorite duše svoje napuštanjem navika!”[25]

Naravno, promijeniti navike teže je nego ih steći.

Zapovjednik pravovjernih, mir neka je s njim, dalje kaže: “Najteža politika je prenošenje navika.”[26]

U svakom slučaju, na početku je ulazak u ovu borbu težak, slagali se mi s tim ili ne. Ali, ne treba se ničega plašiti i traženjem pomoći od Boga Uzvišenog, strpljivošću i upornošću, treba stići do obale spasa i pobijediti. Jer, Bog je sa strpljivima i treba znati da ko god zakorači na ovaj put postepeno će mu poslovi postati lakši i ugodniji i, prema riječima pjesnika:

Ako uživanjem smatraš ostavljanje uživanja, trebaš znati,

Užitak duše više nećeš uživanjem smatrati!

Ono što privlači pažnju jeste da je, suprotno općem mišljenju, ulazak u ovu borbu lakši mlađima nego starijima jer, stranica srca mladih nije se izobličila ružnoćama i ružnim svojstvima, i svjetlo iskonske prirode u njihovom srcu još se nije ugasilo.

Zapovjednik vjernih, mir neka je s njim, kaže u svome obraćanju sinu Imamu Hasanu: “Srce čovjeka mladog je kao zemlja još nezasijana – šta god da u nju baciš, prihvata. Zato te na odgoj požurujem, prije negoli ti srce otvrdne, a razum ti zauzet postane.” [27]

Oni koji žele koračati na pravcu pročišćenja i samoizgradnje trebaju obuzdati neposlušnu i tvrdoglavu dušu, upokoriti je i dovesti u skladno ponašanje. Na tom putu ne trebaju se plašiti teškoća ni zazirati od bilo kakvih napora.

Ono što je važno na samom početku i zadovoljava osnovni cilj jeste imati želju i poticaj. Drugim riječima, važno je da čovjek ima osjećaj boli da bi išao za lijekom. Ako neko u sebi oživi ovaj osjećaj, prije bilo čega, tražit će liječnika i lijek. Zaista, bolestan čovjek ustaje usred noći i sa suzama i uzdasima traži sebi lijeka. Bolestan čovjek, da bi se izliječio, kloni se opterećivanja svoga trbuha i nastupa proždrljivosti te pije gorki sirup. Bolestan čovjek ne ide u okuženu sredinu i ne druži se sa bolesnim i zaraženim osobama, kako bi se zaštitio od mikroba. Bolestan čovjek uzdržava se od pohlepe, gramzivosti i lahkomosti, a djeluje samo u najneophodnijoj mjeri. Da bi sačuvao svoj život, bolestan čovjek izbjegava sumnjive i nejasne prilike.

Zato, ako hoćemo da živimo uzorno i čista srca susretnemo Boga, moramo djelovati odlučnije i ozbiljnije, kao što kaže Kur'an Časni:

وَ أَن لَّيْسَ لِلْإِنسَانِ إِلَّا مَا سَعَى وَ أَنَّ سَعْیَهُ سَوْفَ یُری

I da čovjeku pripada samo ono za šta se sam potrudi. (En-Nedžm, 39)

Ili kao što je nekad rečeno:

Radi dokle god ti ruka seže,

Prije neg’ što ne budeš učiniti mogao ništa.

Ako želimo da šejtan digne ruke od nas, trebamo ići u smjeru suprotnom njegovim željama, da bi se on razočarao u nas i krenuo za nekim drugim.

Imam Sadik, mir neka je s njim, kaže o onome koga su ophrvala šejtanska nagovaranja i koji je zapao u veliku sumnju:  “Ne navikavajte šejtana na prekidanje namaza, pa da ga lahkomim učinite, jer šejtan je uistinu zao, vičan onome na šta se navikao. Neka se zato niko od vas na sumnju ne osvrće, i neka namaz ne prekida često, jer ako nekoliko puta postupi tako, sumnja mu se više neće vratiti.” Zurare kaže: “Zatim je dodao: ‘Uistinu, šejtan očekuje da mu se bude poslušno, pa kada mu se neposluh iskaže, više vam se neće vratiti.’”[28]

Iz časne predaje se može zaključiti da, ako se čovjek ne obazire na nagovaranja i želje šejtanove, oslobodit će se njegova zla i, suprotno onome što je kod većine ljudi uvriježeno u mislima, šejtan u početku nema moć nad čovjekom, već je njegova moć nad onim osobama koje prihvataju njegovu vlast i prisegnu mu.

Bog Uzvišeni kaže:

إِنَّ عِبَادِى لَيْسَ لَكَ عَلَيْهِمْ سُلْطَانٌ إِلَّا مَنِ اتَّبَعَكَ مِنَ الْغَاوِينَ

Nad robovima Mojim ti nećeš imati vlasti, izuzev nad onima koji će te slijediti od zabludjelih! (El-Hidžr, 42)

A na drugom mjestu kaže:

إِنَّمَا سُلْطَانُهُ عَلَى الَّذِينَ يَتَوَلَّوْنَهُ وَ الَّذِينَ هُم بِهِ مُشْرِكُونَ

Šejtan ima vlast samo nad onima koji s njim prijateljuju i koji druge Njemu ravnim smatraju! (Nahl, 100)

Duhovna vježba i upućivanje 

Ali, oni koji su izabrali robovanje Bogu i na tom putu se trude i istrajavaju, pored toga što su izvan jarma robovanja i vlasti šejtanove, obuhvaćeni su skrivenom blagonaklonošću božanskom i bit će potpomognuti i upućeni melecima milosti, kao što Kur'an Časni kaže:

وَ الَّذِينَ جَاهَدُوا فِينَا لَنَهْدِيَنَّهُمْ سُبُلَنَا

A one koji se radi Nas trude Mi ćemo uputiti stazama našim… (El-‘Ankebut, 69)

Na drugom mjestu stoji:

إِنَّ الَّذِينَ قَالُوا رَبُّنَا اللهُ ثُمَّ اسْتَقَامُوا تَتَنَزَّلُ عَلَيْهِمُ الْمَلَائِكَةُ أَلَّا تَخَافُوا وَ لَا تَحْزَنُوا

I onima koji kažu: Naš gospodar je Allah! – i u tome istraju dolazit će meleci i govoriti: Ne bojte se i ne žalostite se!… (Fussilet, 30.)

Prema tome, trud i duhovna vježba na putu Božijem imaju dvije odlike: prva je da čovjeka oslobađaju od robovanja šejtanu, a druga da ga čine sabesjednikom meleka i onih dobrih: وَحَسُنَ أُولَـئِكَ رَفِيقًا… (...A kako su oni drugovi dobri!)[29]. A koja je nagrada na Ovome svijetu bolja i uzvišenija?

Važnost duhovne vježbe i odgajanja duše

Duhovna vježba i odgajanje duše važni su u toj mjeri da Zapovjednik pravovjernih, mir neka je s njim, sa svom plemenitošću i vrlinama koje su ga krasile, izjavljuje:“Ovu dušu svoju ću uistinu bogobojaznošću odgajati, da bi na Danu straha velikog bila spokojna i postojana na mjestima klizavim… Tako ću dušu svoju odgojiti da će se za jelo radovati tankoj kriški hljeba, kada ga uspijem nabaviti, i da će biti zadovoljna samo solju kao začinom.”[30]

A u pismu upućenom Maliku Aštaru stoji: “Ako podanici tvoji pomisle da si nepravedan, iznesi im opravdanje svoje i otkloni pomisli njihove o tebi objašnjenjem svojim, jer uistinu će to biti odgoj za dušu tvoju…”[31]

Duhovna vježba i strpljivost

Polaznik duhovnog putovanja treba biti strpljiv i na ovom putu tražiti pomoć različitim vrstama strpljivosti: strpljivošću u poslušnosti, strpljivošću u čuvanju sebe od griješenja i strpljivošću u podnošenju nevolja.[32]

U jednoj predaji se prenosi da je Časni Poslanik, s.a.v.a., rekao: “Tri su vrste strpljivosti: strpljivost u nevolji, strpljivost u pokornosti i strpljivost u čuvanju od grijeha. Pa ko bude strpljiv u nevolji sve dok je ne otkloni lijepo je podnoseći, Bog će ga uzdići za tri stotine razina, a između svake dvije razine je koliko od Nebesa do Zemlje. Ko se strpi u pokornosti spram naredbi Božijih, Bog će ga uzdići za šest stotina razina, a između svake dvije razine je koliko između Prijestolja Božijeg i ruba Zemlje. Ko se strpi u čuvanju od grijeha, Bog će ga uzdići za devet stotina razina, a između svake dvije razine je koliko između vrhunca Prijestolja Božijeg i ruba Zemlje.”[33]

U jednoj predaji od Imama Bakira, mir neka je s njim, prenosi se: “Džennet je okružen nevoljama i strpljivošću u njihovom podnošenju, pa ko se strpi spram poteškoća na Ovom svijetu ući će u Džennet, a Džehennem je okružen uživanjima i strastima, pa ko god se preda uživanjima i strastima, ući će u Vatru.”[34]

U drugoj predaji prenosi se od Imama Bakira, mir neka je s njim: “Moj otac, Ali ibn Husejn, u svom smrtnom času privukao me je na prsa i rekao: ‘Sine moj! Preporučujem ti ono što je meni moj otac preporučio u času svoje smrti. A on je ovu oporuku primio od oca svog Alija, mir neka je s njim: ‘Sine moj, budi strpljiv u istini pa makar gorka bila.’”[35]

Naravno, strpljivost i duhovna vježba su u početku teški, ali će postepeno postati lahki i, kako kaže Kur'an Časni, sa svakom teškoćom su dvije olakšice:

فَإِنَّ مَعَ الْعُسْرِ يُسْرًا ۝ إِنَّ مَعَ الْعُسْرِ يُسْرًا

Pa zaista uz tegobu ima olakšanje, uistinu je uz tegobu i olakšanje. (El-Inširah, 5–6)

Jedna je oslobađanje od tegoba, a druga je lahko nastavljanje puta.

Dakako, oni koji izgaraju i s teškoćama se bore, postepeno stižu do položaja zadovoljstva – koji je mnogo viši od položaja strpljivosti – tako da im se Bog obraća bez zastora i posrednika, gdje im se kaže:

يَا أَيَّتُهَا النَّفْسُ الْمُطْمَئِنَّةُ ۝ ارْ‌جِعِى إِلَى رَ‌بِّكِ رَ‌اضِيَةً مَّرْ‌ضِيَّةً ۝ فَادْخُلِى فِى عِبَادِى ۝ وَ ادْخُلِى جَنَّتِى

A ti, o dušo smirena, vrati se svom Gospodaru zadovoljna i s kojom je On zadovoljan! Pa uđi među robove Moje, i uđi u Džennet Moj! (El–Fedžr, 27–30)

Naravno, razina zadovoljstva pripada onima koji su u stanju stalnog spominjanja Boga, koji su kročili u dolinu sigurnosti i sa tog mjesta uzletjeli na položaj zadovoljstva. Kur'an Časni o tome kaže:

الَّذِينَ يَذْكُرُونَ اللهَ قِيَامًا وَ قُعُودًا وَ عَلَىَ جُنُوبِهِمْ وَ يَتَفَكَّرُونَ فِى خَلْقِ السَّمَاوَاتِ وَ الْأَرْضِ رَبَّنَا مَا خَلَقْتَ هَذَا بَاطِلاً سُبْحَانَكَ فَقِنَا عَذَابَ النَّارِ

Koji Boga spominju stojeći, sjedeći i na svojim stranama ležeći i razmišljaju o stvaranju Nebesa i Zemlje: Gospodaru naš, nisi stvorio ovo uzalud. Nek si Ti slavljen, sačuvaj nas kazne vatrom. (Ali ‘Imran, 191)

Oni stižu na ravan spoznaje gdje u stvaranju ne vide besmislenost. Znači, više u njima nije ostalo nimalo nespokoja i sumnje i stigli su do razine pouzdanog osvjedočenja (‘ajnu-l-jeqin).