Smetnje i zapreke dovi

Koje su to smetnje i zapreke koje priječe dovi uspinjanje Allahu?

Dova je, kao što neki kažu, Kur'an koji se uspinje u odnosu na Kur'an koji je spušten od Allaha. U spuštenom Kur'anu jeste Božiji poziv na robovanje, pribjegavanje i predano obraćanje Allahu Uzvišenom te potpuno predavanje samo Njemu, dok se u Kur'anu koji se uspinje nalazi odazivanje na ovaj poziv.

Dakle, poziv je od Allaha robovima, a odaziv je od robova Allahu.

Međutim, postoji skupina prepreka i smetnji koje onemogućavaju uspinjanje dove Allahu, a najznačajnija od tih prepreka jesu grijesi i izrazi nepokornosti.

U Kumejlovoj dovi kaže se: “Moj Allahu, oprosti Mi grijehe koji zauzdavaju dovu!”, a u istoj dovi stoji: “I molim Te Tvojom moći da moji loši postupci ne zastru od Tebe moju dovu!”

U nastavku, uz Božiju pomoć, nastojat ćemo pojasniti ove prepreke.

Uloga grijeha u zaklanjanju čovjeka od Allaha

Grijesi u životu čovjeka imaju dvije uloge. Prva uloga jeste zaklanjanje čovjeka od Uzvišenog Boga i prekid veze s Njim, na način da čovjek nije u stanju predano obratiti se Allahu niti Mu se posvetiti. On nije u stanju ni dovu uputiti, jer dova je oblik obraćanja Allahu.

Kad grijesi zaklone svog vlasnika od Boga, zaklonili su ga i od dove.

Druga uloga grijeha u životu čovjeka jeste ta da grijesi sprečavaju uspinjanje dove Allahu, jer kad se dova uspne Allahu, dogodi se i Allahov odaziv, a kod Boga nema nemoći niti škrtosti kad se uspne do Njega dova Njegovog roba. Nemoć je, dakle, u sposobnosti same dove da se uspne Allahu.

Dakle, grijesi priječe čovjeka u upućivanju dove, kao što priječe i dovu da se uspne Allahu.

Dvostruka uloga srca u primanju i davanju

Srce (duhovno) predstavlja uređaj za vezu koji s jedne strane prima i uzima od Allaha, a s druge strane daje. Ono je poput tjelesnog srca koje obavlja dvostruku radnju pumpanja krvi i njenog ponovnog vraćanja te skupljanja putem vena i arterija.

Pa kad duhovno srce izgubi ovu odliku u povezivanju čovjeka i u njegovom vezivanju za Allaha, gubi svu svoju vrijednost i postaje beskorisno i mrtvo, baš kao i tjelesno srce.

Srca u ovom davanju i uzimanju primaju od Allaha Uzvišenog svjetlo, uputu i vid, s jedne strane, te daruju čovjeku u njegovom kretanju, govoru, stavovima, djelima i odnosima ovu uputu i svjetlost, s druge strane.

Zato razmislimo o kur'anskim ajetima, da bismo spoznali ovu dvostruku ulogu srca kroz sam tekst Božije Knjige:

O prvom vidu, odnosno o primanju i uzimanju od strane Allaha Uzvišeni Allah kaže:        

Oni koji ne vjeruju govore: “Trebalo je da mu Kur'an bude objavljen čitav, i to odjednom!” A tako se objavljuje da bismo njime srce tvoje učvrstili, i Mi ga sve ajet po ajet objavljujemo! (El-Furkan, 32)

Kur'an se, dakle, spušta na srca odjednom i u dijelovima, i srca čini čvršćim, dok ona iz njega crpe uputu i svjetlo.

Uzvišeni također kaže: Allah objavljuje najljepši govor, Knjigu sličnu po smislu, čije se poruke ponavljaju, zbog kojih podilazi jeza one koji se Gospodara svog boje, a kad se spomene ime Allahovo, kože njihove i srca njihova smiruju se! (Ez-Zummer, 23)

Srca uzimaju iz Kur'ana, pa postaju ponizna i mehka, te primaju djelovanje Božije upute i svjetla koje je On poslao ljudima, jer Kur'an je Božije svjetlo i uputa poslana ljudima, kao i Njegov dokaz ljudima.

O ljudi, dokaz vam je već stigao od Gospodara vašeg i Mi vam objavljujemo jasnu Svjetlost. (En-Nisa’, 174)

Srca vjernika i bogobojaznih, za razliku od ostalih, odlikuju se ovom uputom i svjetlom, uzimajući od njega i stupajući s njim u suodnos.

To je objašnjenje svim ljudima i putokaz i pouka onima koji se Allaha boje! (Ali ‘Imran, 138)

Ovo su jasni dokazi od Gospodara vašeg i uputstvo i milost za ljude koji vjeruju. (El-A‘raf, 203)

Ovo je ta prva uloga srca – da primaju uputu, svjetlo, vid i dokaz od Allaha te da se bave onim što je Allah spustio Svojim robovima od svjetla i upute, kao i to da budu u saodnosu s Njim te da se pred Njim smekšaju.

Druga uloga srca jeste slanje i davanje. Po ovoj drugoj ulozi, srce rasprostire svjetlo i uputu koju je zadobilo od Allaha, i čovjekovom pokretu, govoru, stavovima, vezama i zanimanjima daruje svjetlost. Tad se čovjek počinje kretati po Božijem svjetlu i uputi, kao i govoriti po Božijem svjetlu i uputi te određivati svoje stavove po Božijem svjetlu i uputi, ali i koračati među ljudima po Božijem svjetlu i uputi.

Zar je onaj koji je bio “mrtav”, a kome smo Mi dali život i svjetlo pomoću kojeg se među ljudima kreće kao onaj koji je u tminama iz kojih ne izlazi?! (El-En‘am, 122)

O vi koji vjerujete, Allaha se bojte i u Poslanika Njegova vjerujte, On će vam dvostruku milost Svoju darovati, i dat će vam svjetlo pomoću kojeg ćete ići, i oprostit će vam – jer Allah prašta i Samilostan je! (El-Hadid, 28)

Ovo svjetlo kojim vjernici uspostavljaju svoje odnose s ljudima i kojim se kreću unutar njihovih redova, u politici, u trgovini ili, pak, u drugim poljima života, jeste od Božijeg svjetla, koje je On poslao Svojim robovima.

A onaj kome Allah ne da svjetlo, neće svjetla ni imati! (En-Nur, 40)

Ovo svjetlo srce prima od Allaha, a zatim srce njime usmjerava čovjekov pogled, sluh, organe i ostale dijelove tijela.

Uloga srca u ovom uzimanju i davanju jeste uloga posrednika: ono prima svjetlo od Allaha i njime usmjerava čovjekovo ponašanje, kretanje, govor i stavove.

Ovo je znak zdravlja srca: prima Kur'an i daje Kur'an, poput plodne zemlje koja prima svjetlost, zrak i vodu, te daje lijepe plodove.

Vođa pravovjernih, a.s., opisujući Kur'an rekao je: “Božijom Knjigom vidite, govorite i čujete.”

Kad srce izgubi svoje zdravlje, izgubi i moć primanja i usmjeravanja, te nije u stanju primiti Kur'an (koji se spušta) od Allaha.

A kad srce izgubi moć primanja Kur'ana (koji se spušta), izgubilo je i moć usmjeravanja svog vlasnika i uzdizanja Kur'ana (koji se uspinje) ka Allahu namazom i dovom.

To stanje jeste stanje zaključanosti srca, o kojem Allah u Kur'anu kaže:

Gluhi, nijemi i slijepi su, nikako da se osvijeste. (El-Bekare, 18)

Gluh i slijep nije u stanju primiti poziv niti svjetlo, te tako nije u stanju niti govoriti, pa je prirodno i nijem.

Uzvišeni Allah, govoreći o Sinovima Israilovim, kaže: Ali srca vaša poslije toga postala su tvrda, kao kamen su ili još tvrđa. (El-Bekare, 74)

Kamenje nije u stanju prihvatiti svjetlost, zrak i vodu, te uzvratiti sve ono od svjetlosti, vode i zraka što je bilo usmjereno prema njemu, kao što ni, po prirodi stvari, nije u stanju dati plodove. Jer, plodovi koje daje rodna zemlja posljedice su primanja svjetlosti, zraka i vode.

Isti je slučaj i sa srcem kad izgubi zdravlje. Ono tad ne prima niti daje svjetlo. To je stanje potpune zapečaćenosti. Stanje mrtvila srca u kojem srce gubi svaku životnost, jer njegov život jeste u uzimanju i u davanju, a kad ostane bez ovog svojstva, ostalo je i bez života.

Uzvišeni Allah o smrti srca kaže: Allah će dati da čuje onome kome On hoće, a ti ne možeš učiniti da oni u grobovima čuju! (Fatir, 22)

Još kaže: Ti ne možeš učiniti da mrtvi čuju niti da gluhi čuju dozivanje! (En-Neml, 80)

I kaže: I njima je svejedno opominjao ih ti ili ih ne opominjao, oni neće vjerovati. (Ja-sin, 10)

Nije nemoć u dozivanju niti u samom vršenju dozivanja, već je nemoć u sposobnosti mrtvog da čuje.

To je ovo stanje mrtvila srca, njegove zatvorenosti i raskida s Allahom.

Šta je razlog ovog prekida i zatvorenosti?

Činioci koji dovode do zatvaranja srca

Islamski tekstovi potvrđuju da su dva činioca zatvaranja srca i prekida veze s Allahom najvažnija:

1-okretanje od Božijih ajeta i poricanje istih;

2-činjenje grijeha i zabranjenih djela.

Uzvišeni Allah kaže: A oni koji dokaze Naše poriču gluhi su i nijemi, u tminama su! (El-En‘am, 39)

U ovom časnom ajetu poricanje Božijih znamenja uzrok je gluhoće i tumaranja u tminama tokom ljudskog života.

Uzvišeni kaže: Kad se nekom od njih ajeti Naši kazuju, on oholo glavu okreće kao da ih nije ni čuo, kao da je gluh. (Lukman, 7)

U ovom ajetu uočavamo uzajamnu vezu između okretanja od Božijih znamenja i uznošenja nad njima, s jedne strane, te gluhoće u ušima, s druge strane.

Dakle, ovo bi bio prvi činilac, odnosno okretanje.

O drugom činiocu, tačnije o grijesima, Uzvišeni Allah kaže: A nije tako! Ono što su radili prekrilo je srca njihova! (El-Mutaffifin, 14)

Časni ajet jasno upućuje na to da se ono što čovjek počini od grijeha pretvara u hrđu i ljagu na srcu, zatvarajući ga i prekidajući njegovu vezu s Bogom.

Grijesima se izopačuju srca

Čovjek neprestano čini neki grijeh, sve dok njegovo srce ne prekine vezu s Allahom. A kad srce prekine vezu s Allahom, ono postaje izopačeno i naopako, i to na način da njegov gornji dio bude donji, a donji dio bude gornji, te ono gubi sva svoja svojstva.

Od Ebu Abdullaha Sadika, a.s., prenosi se sljedeće: “Moj otac običavao je reći: ‘Nema ništa štetnije po srce od njegovog vlastitog grijeha. Srce će, zaista, zapasti u grijeh, a grijeh ga se neće proći sve dok ga ne nadvlada, pa mu gore postane dolje!’”[1]

On, također, kaže: “Kad čovjek počini grijeh, na njegovom srcu pojavi se crna tačka, pa ukoliko se pokaje, ona se izbriše, a ukoliko nastavi, ona se uveća, sve dok ne nadvlada njegovo srce, nakon čega nikad neće uspjeti!”[2]

Grijesima čovjek gubi slast spominjanja Allaha

Spominjanje Allaha ima slast u srcima vjernika koju ne nadilazi nijedna druga slast. A kad se srce izopači, ono izgubi ovaj osjećaj, te više nije u stanju osjetiti slast spominjanja Allaha. Ono postaje poput bolesnika čije je zdravlje narušeno, pa gubi želju za ukusnim jelima, ali ne zato što su izgubila svoj prijatni okus, već zato što je bolesnik izgubio apetit. Na ovaj način i srca kad se izopače gube osjećaj slasti u spominjanju Allaha, te ono kod njih više nema slasti niti privlačnosti.

U predaji stoji: “Uzvišeni Allah objavio je Davudu: ‘Najmanja od sedamdeset unutrašnjih kazni kojima ću kazniti roba koji ne postupa po svom znanju jeste ta da ću iz njegovog srca istrgnuti slast spominjanja Mene!’”[3]

Vođi pravovjernih, a.s., došao je neki čovjek i rekao: “Vođo pravovjernih, prestao sam klanjati noćni namaz!” On na to reče: “Ti si čovjek kojeg su okovali grijesi njegovi!”[4]

Imam Sadik, a.s., kaže: “Čovjek učini grijeh, pa prestane klanjati noćni namaz. Uistinu, loše djelo brže zasijeca svog vlasnika nego nož meso!”[5]

Grijesi koji sputavaju dovu

Prema tome, prekidanje veze između srca i Allaha jedna je od izravnih posljedica grijeha, a kad srce prekine vezu s Allahom, ono tad niti prima niti daje.

Dova je jedna od zbilja koje čovjeka uzdižu Allahu Uzvišenom. Stoga i kažemo da je ona Kur'an koji se uspinje, odnosno kojeg rob uzdiže Allahu, a nakon što od Njega primi Kur'an koji se spušta. Pa kad čovjek raskine vezu s Kur'anom koji se spušta, neminovno je raskinuo vezu i s Kur'anom koji se uspinje, bivajući tako spriječen da čini dovu te lišen Božije pomoći. Čak i kad ga nužda natjera te uputi dovu Allahu, Allah mu tu dovu zadrži da se ne uspne, te on nikad ne dočeka odgovor.

Od Alija, a.s., prenosi se sljedeće: “Grijeh sprečava odazivanje (na dovu).” Jedan čovjek upitao je Alija o Božijim riječima: Zovite Me, i Ja ću vam se odazvati!: “Šta je to s nama, mi zovemo, ali nam se ne odaziva?!” “Koja bi vam se to dova i mogla uslišati”, rekao mu je Ali, “a zatvorili ste joj sva vrata i puteve. Pa bojte se Allaha i popravite svoja djela, i pročistite svoje duše, naređujte dobro, i od loših djela odvraćajte, pa će Allah dove vaše uslišati!”[6]

Od Alija ibn Husejna Zejnul-Abidina, a.s., prenose se ove riječi: “Među grijesima koji odbijaju dovu i navlače tminu jeste neposlušnost roditeljima!”[7]

U drugoj predaji stoji: “Grijesi koji odbijaju dovu su: loša namjera, pokvarenost duše, licemjerstvo, napuštanje vjere u odaziv, odgađanje farz-namaza sve dok njihovo vrijeme ne prođe, napuštanje približavanja Bogu milostinjom i dobročinstvom te upotreba ružnih i besramnih riječi u govoru!”[8]

Ebu Džafer Bakir, a.s., kaže: “Zaista čovjek nekad traži od Allaha ispunjenje neke potrebe pa bude sasvim blizu toga da mu se ispuni, a onda počini grijeh i Allah kaže meleku: ‘Nemoj ispuniti njegovu potrebu, uskrati mu je! On se izložio Mojoj srdžbi i zaslužio je od Mene uskraćenje!’”[9]

Prepreke i činioci uspinjanja djela

U islamskim tekstovima spominju se prepreke za uzdizanje djela, kao i činioci uzdizanja djela.

Oboje je usko povezano s čovjekovim postupcima, s tim što prepreke sprečavaju uzdizanje djela Allahu, dok činioci pomažu uzdizanje djela Allahu.

U nastavku kao primjer navest ćemo jedan od tekstova koji govori o ovim preprekama, kao i jedan od tekstova koji govore o činiocima uzdizanja, i to bez ikakvog dodatnog pojašnjenja i nadovezivanja, dok ćemo pojašnjenje i tumačenje u vezi s ovim značajnim pitanjem u islamskom odgoju i kulturi ostaviti za neko drugo odgovarajuće mjesto.

Prepreke na putu uspinjanja djela

Šejh Ebu Džafer Muhammed ibn Ahmed ibn Ali el-Kommi, doseljenik u Rej[10], bilježi u svojoj knjizi o Vjerovjesnikovom, s.a.v.a., zuhdu (asketizmu), posredstvom Abdulvahida, od čovjeka koji prenosi od Muaza ibn Džebela, da je taj čovjek rekao Muazu: “Reci mi nešto što si čuo od Božijeg poslanika, s.a.v.a., i što si upamtio tačno onako kako ti je govorio!”, rekao sam mu ja. “Hoću”, kazao je on i zaplakao. Zatim je rekao: “Sve bih za njega dao, pričao mi je dok sam jahao iza njega…” Potom je ispričao: “Dok smo tako išli, on je najednom digao svoj pogled prema Nebesima te je rekao: ‘Hvala neka je Onom Koji među Svojim robovima određuje onako kako On voli!’ Zatim je rekao: ‘O Muaze!’ ‘Odazivam ti se, Božiji poslaniče i predvodniče vjernika!’, kazao sam ja. ‘O Muaze!’ ‘Odazivam ti se, vođo dobra i poslaniče milosti!’ ‘Ispričat ću ti nešto što nijedan poslanik nije svom narodu rekao’, rekao je on, ‘pa ako to upamtiš, za cijelog života će ti koristiti, a ako ga čuješ, a ne upamtiš, nećeš imati opravdanje kod Allaha!’ Zatim je rekao: ‘Allah je stvorio sedam meleka prije nego što je stvorio Nebesa, pa je na svakom nebu postavio po jednog meleka i nebo uzdizao Svojom veličinom, a na svakim nebeskim vratima postavio je meleka-vratara. Tako meleci-čuvari pišu čovjekova djela otkad svane pa sve dok se ne smrkne. Zatim meleci-čuvari dižu njegova djela koja sjaje kao što Sunce sija, sve dok ne dođu do dunjalučkog neba, pa ga tamo pročiste i umnože. Tad kaže melek-vratar: Stanite i udarite ovim djelom o lice njegovog vlasnika, ja sam melek zadužen za praćenje ogovaranja, pa ko je ogovarao, ne puštam da njegovo djelo prođe mimo mene do drugog. Tako mi je naredio moj Gospodar!

Zatim će sutradan doći meleci-čuvari’, rekao je, ‘a s njima će biti dobro djelo s kojim će proći i koje će pročistiti i umnožiti, sve dok ne dođu do drugog neba. Zatim će reći melek koji je na drugom nebu: Stanite i udarite ovim djelom o lice njegovog vlasnika! On je s njim želio samo dunjalučku korist. Ja sam zadužen za Dunjaluk, i ne puštam da mu djelo mimo mene prođe do drugog!’

Te reče: ‘Zatim se penju meleci-čuvari veselo sa sadakom i namazom, zadivljeni njima, i stižu do trećeg neba, a melek kaže: Stanite, udarite ovim djelom njegovog vlasnika po licu i po leđima! Ja sam melek koji prati oholost. Pa će reći: On je radio dobro, ali se uzdizao nad ljudima na skupovima. Gospodar moj naredio mi je da ne puštam da njegovo djelo mimo mene prođe do drugog!’

Rekao je onda: ‘I uzdići će se meleci s djelom čovjekovim koje blista kao sjajna zvijezda na nebu, s odjekom slavljenja Allaha, posta i hadža, i stići će do četvrtog neba, a melek će reći: Stanite, ovim djelom udarite njegovog vlasnika po licu i stomaku! Ja sam melek koji prati samodopadljivost. On je bio ushićen sobom. On je radio, ali je pustio u svoju dušu samodopadljivost. Gospodar moj naredio mi je da ne pustim njegovo djelo mimo sebe do drugog!’

Potom je rekao: ‘I uzdignut će se meleci s čovjekovim djelom koje je kao mlada dovedena mladoženji, pa će ići s njim do meleka petog neba, s džihadom i namazom (i sadakom) između dvaju namaza. To djelo zvonit će kao zvono deva a sjajit će kao sjaj Sunca. Pa će melek reći: Stanite, ja sam melek zadužen da pratim zavist, udarite ovim djelom njegovog vlasnika po licu i na pleća mu ga stavite! On je zavidio onom ko bi radi Allaha učio ili radio, pokoravajući Mu se. Pa kad god bi kod nekog vidio prednost u djelima i ibadetu, zavidio bi mu i klevetao bi ga – pa će ga na plećima svojim nositi a njegovo djelo proklinjat će ga!’

Te je rekao: ‘I uspinjat će se meleci s čovjekovim djelom: namazom, zekatom, hadžom i umrom te će ići sve do šestog neba. Pa će melek reći: Stanite, ja sam melek koji prati milosrđe. Udarite ovim djelom njegovog vlasnika po licu i oči mu njime zaslijepite, jer njegov vlasnik nije imao milosti ni prema čemu. Kad bi nekog Božijeg roba zadesio grijeh ahiretske posljedice ili kakva šteta dunjalučka, on bi se tome radovao. Gospodar moj naredio mi je da njegovo djelo ne propuštam dalje mimo sebe!

I uzdignut će se meleci s čovjekovim djelom’, rekao je, ‘s poznavanjem propisa u vjeri (fikhom), pravnim pregnućem (idžtihadom) i pobožnošću, a grmit će kao grom, i sijevat će kao munja. S njim će biti tri hiljade meleka te će ići s njim sve do meleka sedmog neba. Pa će melek reći: Stanite i udarite ovim djelom njegovog vlasnika po licu, ja sam melek zastiranja, zastirem svako djelo koje nije radi Allaha. On je želio visoko mjesto kod predstavnika vlasti, i spomen na skupovima, i slavu u gradovima. Naredio mi je moj Gospodar da ne puštam njegovo djelo da ide dalje od mene, ukoliko nije samo radi Allaha!’

Te je rekao: ‘I uzdignut će se meleci s djelom čovjeka ozareni njime – s namazom, zekatom, postom, hadžom, umrom, lijepom ćudi, šutnjom i mnoštvom spominjanja Allaha. Pratit će ga meleci svih Nebesa i svih sedam meleka sa svojim skupinama, te će preći sve nebeske zastore sve dok ne dođu pred Allaha Uzvišenog. Svi će mu posvjedočiti da je radio i dovu činio, a On će reći: Vi ste čuvari djela Mog roba, a Ja sam Nadzornik onog što je u njemu. On ovim djelom nije želio Moje zadovoljstvo, i nad njim je Moje prokletstvo! Meleci će reći: Nad njim je Tvoje i naše prokletstvo!’”

“Zatim je Muaz zaplakao i rekao: ‘O Božiji poslaniče, šta da radim i da budem u tom iskren?’ ‘Povodi se za svojim Poslanikom, Muaze, čvrsto uvjeren!’, rekao mu je on. ‘Ti si Božiji poslanik, a ja Muaz?!’, rekao je Muaz, a on mu je na to rekao: ‘A ako u tvom djelu, Muaze, bude nedostataka, pa ti spriječi jezik da ne zadirkuje tvoju braću, i one koji pamte Kur'an, svoje grijehe na sebe preuzmi i ne prebacuj ih na braću. Nemoj sebe čistiti kuđenjem svoje braće, i ne uzdiži se tako što ćeš svoju braću spuštati. U svojim djelima nemoj biti dvoličan, i nemoj se pretvarati da ono što je zarad Dunjaluka činiš radi Ahireta. Nemoj na sjedeljkama biti bestidan u govoru, pa da te se ljudi klone zbog tvog lošeg ponašanja. Ne došaptavaj se s nekim u prisutnosti trećeg, i ne uzdiži se nad ljudima, pa da ti budu uskraćena dobra Ovog svijeta. Ne razdiri ljude, pa da te razderu psi stanovnici Vatre! Uzvišeni Allah kaže: I onih koji kidaju jako! (En-Nazi‘at, 2) Znaš li ti ko su oni koji kidaju (ar.: nāšitāt)? To su psi Vatre koji kidaju meso i kosti!’ Reče Muaz: ‘Ko je taj ko može ostvariti sve ove osobine?’ ‘O Muaze’, rekao je, ‘to je lahko onom kome Allah olakša!’” Prenosilac kaže: “Nisam vidio Muaza da toliko često Kur'an uči koliko često navodi ovu predaju!”[11]

Činioci uspinjanja dobrih djela Allahu

Nasuprot preprekama postoje činioci uspinjanja djela Allahu, a koji uzdižu djelo tamo gdje se djelo nije u stanju uzdignuti. Ovi činioci stoje nasuprot preprekama. Skup ovakvih činilaca bilježi se u jednoj poslaničkoj predaji, iz koje izbija svjetlo poslanstva i uputa Objave. Navest ćemo je u potpunosti, onako kako dolazi u predaji velikog učenjaka Medžlisija, k.s., u Biharu-l-envaru, prenoseći od Saduka iz djela El-Emali.

Saduk u svom Emaliju bilježi sljedeće izjave Seida ibn Musejjeba od Abdurrahmana ibn Semure: “Bili smo kod Božijeg poslanika, s.a.v.a., jednog dana pa je on rekao: ‘Jučer sam vidio čuda!’ ‘Božiji poslaniče’, upitali smo mi, ‘šta si to vidio? Pričaj nam o tom, zalog ti bili i mi i naše porodice i naša djeca!’ On reče: ‘Vidio sam čovjeka iz mog ummeta kako mu je došao Melek smrti da mu uzme dušu, kad se pojavi njegovo dobročinstvo prema roditeljima i zabrani mu to. Vidio sam čovjeka iz svog ummeta nad kojim se nadvila kaburska kazna, kad se odjednom pojavi njegov abdest i spasi ga od nje. I vidio sam čovjeka iz mog ummeta kog su prestravili šejtani, kad mu odjednom dođe njegovo spominjanje Allaha i spasi ga od njih. I vidio sam čovjeka iz mog ummeta koji dahtaše od žeđi, a svaki put kad dođe do izvora, zabrani mu se da pije. Tad se pojavi njegov post mjeseca ramazana te ga napoji i žeđi liši. I vidio sam čovjeka iz mog ummeta a poslanici u krugove poredani, pa kad god bi nekom krugu prišao, otjeran bi bio, a tad se pojavi njegovo kupanje od džunupluka i uze ga za ruku te posadi među njima. I vidjeh čovjeka iz mog ummeta pred kojim bijaše tama i iza kojeg bijaše tama, s čije desne strane bijaše tama i s čije lijeve strane bijaše tama, i ispod njega bijaše tama. Bijaše sav u tami. Tad se pojaviše njegov hadž i umra i izvedoše ga iz tame te ga uvedoše u svjetlost.

I vidjeh čovjeka iz mog ummeta koji se obraća vjernicima, ali mu oni ne uzvraćaju, a onda se pojavi njegovo održavanje rodbinskih veza te reče: O skupino vjernika, razgovarajte s njim, jer on je održavao rodbinske veze!, i tad vjernici počeše s njim govoriti i rukovati se i on ostade s njima.

I vidjeh čovjeka iz mog ummeta kako se štiti od vrućine vatre i njenih varnica svojom rukom i licem, a tad dođe njegova sadaka i posta hlad nad njegovom glavom i pokrov pred njegovim licem.

I vidjeh čovjeka iz mog ummeta kako su ga uzeli sa svih strana meleci, čuvari Džehennema, pa mu dođe njegovo naređivanje dobra i odvraćanje od zla te ga spasiše od njih i uvedoše ga među meleke milosti.

I vidjeh čovjeka kako kleči na svojim koljenima, a između njega i Božije milosti zastor, pa mu tad dođe njegova lijepa ćud te ga uze za ruku i uvede ga u okrilje Božije milosti.

I vidjeh čovjeka iz mog ummeta kako se njegova knjiga djela već usmjerila ka njegovoj lijevoj ruci, pa dođe njegov strah od Allaha Uzvišenog i uze knjigu djela te je stavi u desnu ruku.

I vidjeh čovjeka iz mog ummeta kako je tas vage njegovih dobrih djela lagan, a onda dođoše njegova unaprijed poslana djela te oteža njegov tovar.

I vidjeh čovjeka iz mog ummeta kako stoji na ivici džehennemskoj, kad se pojavi njegova nada u Božiju milost i spasi ga od Džehennema.

I vidjeh čovjeka iz mog ummeta kako je u vatru pao, a onda mu dođoše njegove suze koje su pale iz straha od Allaha i izvadiše ga iz nje.

I vidjeh čovjeka iz mog ummeta kako se na Siratu ljulja, baš kao što se grana ljulja na olujnom vjetru, kad u tom času nastupi njegovo lijepo mišljenje o Allahu i smiri njegovo ljuljanje te on pređe Sirat.

I vidjeh čovjeka iz mog ummeta na Siratu kako čas puže, čas se vuče, a čas se zaplete – u tom času dođe njegov namaz, uspravi ga na noge te on pređe Sirat. 

I vidjeh čovjeka iz mog ummeta kako je došao do džennetskih vrata, a svaki put kad bi do nekih došao, ona bi se pred njim zatvorila, pa tad dođe njegovo iskreno svjedočenje da nema boga osim Allaha i vrata mu se otvoriše te on uđe u Džennet!’”[12]

 

 

Izvor: Muhhamed Mehdi El-Asifi, Dova u baštini Poslanikove porodice, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2011., sa arapskog preveli: Adnan Mešanović, Samed Jelešković, Mustafa Prljača


[1] Biharu-l-envar, 73/412.

[2] Biharu-l-envar, 73/327.

[3] Daru-s-selam od Šejha Nurija, 3/200.

[4] ‘Ilelu-š-šerai‘, 2/51.

[5] Usulu-l-Kafi, 2/272.

[6] Biharu-l-envar, 93/376.

[7] Me‘ani-l-ahbar, 270.

[8] Me‘ani-l-ahbar, 271.

[9] Usulu-l-Kafi, 3/373.

[10] Današnji Teheran. (Prim. prev.)

[11] Prenijeli smo ovaj hadis u potpunosti iz knjige ‘Uddetu-d-da‘i, 228-230, a i ovo tumačenje iz iste je knjige. Od Sulejmana ibn Halida prenosi se da je rekao: “Pitao sam Ebu Abdullaha, a.s., o Božijim riječima: I pristupit ćemo onom što su oni uradili od djela i zatim ih učiniti poput prašine razasute!” “Jeste, tako mi Allaha, sve da su im djela i bjelja od bijelog koptskog platna, jer oni nisu ispuštali priliku za haramom, kad god bi im se prilika pružila.” Veli se u djelu Mir'atul-‘ukul, a kao tumačenje ovoga: “U ovome je dokaz propadanja dobrih djela i pokornosti zbog griješenja. A pod propadanjem misli se na kvarenje dobrih djela, i to tako što za njih neće slijediti nagrade koje bi trebale uslijediti. Nasuprot ovom stoji praštanje i prelazak preko grijeha (ar. tekfir), što znači da se neće dogoditi ono što po redu za njih slijedi.”

[12] Biharu-l-envar, 7/290-291.

Pitanja i odgovori