Naređivanje dobra i odvraćanje od zla

Razmotrit ćemo jednu od najvažnijih društvenih obaveza i sagledati njenu važnost iz ugla morala. U svim uvjetima čovjek mora postupati u skladu sa moralnim obavezama, u svim svojim odnosima, i truditi se da uskladi svoja djela sa moralnim načelima te da svoja ustaljena svojstva učini dobrim. Nesumnjivo da je sklonost moralnim dužnostima veća i postupanje po njima lakše u zdravom društvu. U društvu koje je ukrašeno islamskim moralom, pojedinci dobivaju više mogućnosti za ostvarivanje svog egzistencijalnog cilja. Prema tome, napor koji se tiče ispravljanja društva, ima ulogu da pripremi preduvjete potrebne za razvoj i savršenstvo ljudi i upravo usljed toga je moralna i šerijatska obaveza svakog muslimana ulaganje napora za činjenje društva boljim.

Naređivanje dobra i odvraćanje od zla je obaveza koja svima članovima društva daje u zadatak da ulažu napor u činjenju društva boljim. U vezi sa naređivanjem dobra i odvraćanjem od zla mnogo je toga rečeno u časnom Kur’anu i predajama, što nam ukazuje na važnost i plodove njihovog provođenja.

I neka među vama bude onih koji će na dobro pozivati i tražiti da se čini dobro, a od zla odvraćati, – oni su spašeni.[1]

U ovom ajetu je spasenje predstavljeno kao plod naređivanja dobra i odvraćanja od zla, a u drugom se ajetu vjerovanje u Boga, naređivanje dobra i odvraćanje od zla predstavljaju kao mjerila nadmoćnosti islamskog Ummeta: Vi ste najbolji narod koji se ikada pojavio: naređujete da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćate, i u Allaha vjerujete.[2]

Isto tako, Kur’an naređivanje dobra i odvraćanje od zla predstavlja kao osobinu vjernika: A vjernici i vjernice su prijatelji jedni drugima: traže da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćaju.[3]

Imam Ali, a.s., na sažet način objašnjava sadržaj i namjeru naređivanja dobra i odvraćanja od zla: “O vjernici, svako ko opazi nasilje po kome se čini i zlo kome se poziva, pa to osudi u srcu svom – izbavio se i sačuvao od grijeha; svako ko to osudi jezikom svojim bit će nagrađen i on je na višem položaju nego onaj prvi; ali svaki onaj koji to osudi sabljom svojom, da bi riječ Božija bila gornja, a riječ nasilnika donja, ide stazom upute na Putu pravom, dok mu je srce obasjano uvjerenjem čvrstim.”[4]

U ovim se riječima govori o tri vrste pristupanja zlu. Najbolji i najvrjedniji način je praktično djelovanje da se zlo uništi. Iz ovoga se može razumjeti da je krajnji cilj odvraćanja od zla čišćenje životne sredine od zala. Međutim, ako je ovaj cilj nedostižan, pitamo se da li trebamo mirovati. U ovoj predaji je pohvaljen onaj koji se jezikom suprotstavlja zlu. Dakle, može se shvatiti da je također poželjno javno suprotstavljanje zlu, jer to je učinkovito u uništavanju zla, a oni koji se suprotstavljaju zlu međusobno se na taj način pronalaze i neće se osjećati usamljenim.

Drugim riječima, objelodanjivanje zla čini društvenu pozornicu zagađenom i životno okruženje neodgovarajućim. Da bi se poništio ovaj loši učinak, potrebno je izraziti svoj protest. Još jedna vrsta suprotstavljanja zlu koja je objašnjena u predaji je osuda u srcu. Ova vrsta ima ulogu preventivnog djelovanja, koje sprječava unutarnje onečišćenje vjernika. Ako je vjernik pred zlom ravnodušan, korak po korak u njegovom će srcu nestati osjećaj da je riječ o zlim stvarima, a na taj se način izlaže opasnosti da i sam počini ta zla djela. Dakle, čuvanje ličnog imana ovisi o odbacivanju zla i protivljenju zlu, pa čak ako to protivljenje bude djelo srca i ne bude dovelo do željenog savršenstva koje se želi postići načelom “odvraćanja od zla”.

Imam Ali, a.s., u jednoj predaji pored tri navedena pristupa zlu, ukazuje i na četvrtu vrstu: “Među njima postoji i onaj koji ne osuđuje zlo ni jezikom svojim, ni srcem svojim, ni rukom svojom. On je mrtvac među živima.”[5]

Čovjek koji izgubi vjeru svoga srca, ustvari je izgubio svoj život i nije više doli mrtvac. Naređivanje dobra i odvraćanje od zla je čuvar čovjekovog života; zato što ga nutarnje vjerovanje čuva. U nastavku gornjih riječi Imam Ali, a.s., kaže: “Sva djela čestita i borba na putu Božijem, poput su ispljuvka u ocean duboki u usporedbi s naređivanjem dobra i sprječavanjem zla. Naređivanje dobra i sprječavanje zla doista ne približuju smrt, niti umanjuju opskrbu. A najbolje od svega toga jest pravedna riječ pred vladarom tlačiteljem.”

Ovaj ogromni značaj koji imaju naređivanja dobra i odvraćanja od zla leži u zadivljujućem učinku koji oni imaju na očuvanje vjere pojedinca i zdravlja okruženja, te osiguravanje temeljnih ciljeva vjere.

U brojnim predajama govori se o učincima naređivanja dobra i odvraćanja od zla. Već smo spomenuli da je učinak napuštanja naređivanja dobra i odvraćanja od zla odumiranje srca i vjere. U jednom obraćanju Imam Ali, a.s., kaže: “Zato, onaj koji ne prepoznaje dobro srcem svojim i ne osuđuje zlo bit će preinačen. Tako će mu izvrsnosti biti učinjene niskostima, a niskosti izvrsnostima.”[6]

Umiranjem srca i preinakom prirode zatvara se put spasenja i stizanja u Božiju blizinu te užitka u onosvjetskim blagodatima.

“Smutnja se pojavila i nema nikoga da joj se suprotstavi i izmijeni je, niti ikoga da odvrati od nje ili da se suzdržava od nje. Zar se vi, sa svojstvima takvim, nadate da ćete osigurati prebivalište u kući Svetosti Njegove i biti odani zaljubljenici u Njega?! Nikada! Allah ne može biti prevaren u pogledu Dženneta Njegova, a zadovoljstvo Njegovo ne može biti postignuto, izuzev pokornošću Njemu.”[7]

Kao što smo već kazali, naređivanje dobra i odvraćanje od zla je povod da se vjernici međusobno prepoznaju i da pruže otpor pred grješnicima. Imam Ali, a.s., kaže: “Tako, onaj koji naređuje dobro osigurava snagu vjernika. Onaj koji odvraća od zla pobjeđuje nevjernike.”[8]

On u drugom obraćanju ukazuje na duboke političko društvene posljedice napuštanja ove obaveze: “Ne odustajte od naređivanja dobra i odvraćanja od zla, da ne zavladaju vama najgori među vama. Tada ćete moliti, ali vam to neće biti uslišano.”[9]

Časni Poslanik, s.a.v.a., ukazuje na pozitivne učinke provođenja ove velike obaveze, kao i na loše posljedice njenog napuštanja, pa kaže: “Ljudi su u dobru dok naređuju dobročinstvo, odvraćaju od zla i potpomažu se u dobročinstvu i bogobojaznosti. A kada ne budu činili tako, bit će im uskraćen blagoslov i upravljat će jedni nad drugima, a neće im biti pomagača ni na Zemlji ni na Nebesima.”[10] Naređivanje dobra i odvraćanje od zla imat će brojne učinke. Uspostavit će zdrave i čvrste društvene odnose, ako budu obavljani sa poznavanjem dobra i zla i ako se oni koji naređuju dobro i odvraćaju od zla i sami budu toga pridržavali. Međutim, ako bude suprotno od toga, posljedice će biti, također, sasvim oprečne. Upravo zbog toga Imam Ali, a.s., proklinje one ljude koji postupaju suprotno od onoga što govore: “Prokletstvo Božije na onima je koji naređuju dobro, ali ga izostavljaju, i na onima koji odvraćaju od zla, ali ga sami čine.”[11]

Izvor: Mohammad Fathali Hani, Temelji islamske etike 2, Fondacija “Mulla Sara”, Sarajevo, 2017., s perzijskog preveo Ertan Basarik

[1] Alu ‘Imran, 104.

[2] Alu‘ Imran, 110.

[3] Et-Tevbe, 71.

[4] Nehdžu-l-belaga, izreka 382.

[5] Isto, izreka 383.

[6] Nehdžu-l-belaga, izreka 385.

[7] Isto, govor 128.

[8] Isto izreka 31.

[9] Isto, pismo 47.

[10] Biharu-l-envar, sv. 100, str. 94.

[11] Nehdžu-l-belaga, govor 128.