O budućem svijetu, svjesnosti i pokuđenosti ovosvjetske privrženosti

“O Ebu Zerre, Ovaj svijet i ono što je u njemu prokleto je, osim onoga posredstvom čega se stiče zadovoljstvo Božije. Kod Boga ništa nije omraženije od Ovoga svijeta. Stvorio ga je i onda se okrenuo od njega i nije ga ni pogledao pogledom milosti i neće ga ni pogledati, sve do Sudnjega dana. Bogu Uzvišenom ništa nije draže od vjerovanja u Njega i napuštanja onoga što je On naredio da se napusti. O Ebu Zerre, Allah Uzvišeni i Blagoslovljeni objavio je mome bratu Isau: ‘O Isa, nemoj gajiti ljubav prema Ovome svijetu, jer ga Ja ne volim, a voli Budući svijet, jer je zaista on kuća povratka.’ O Ebu Zerre, zaista mi je Džebrail došao na crno-bijeloj jahalici i donio sve riznice Ovoga svijeta i rekao mi: ‘O Muhammede, ovo su riznice Ovoga svijeta, korištenjem njih neće ti se smanjiti tvoj udio kod Gospodara tvoga.’ Rekao sam: ‘Džebraile, prijatelju moj, ja nemam potrebe za njima. Kad god sam sit – zahvaljujem Gospodaru svome, a kad god sam gladan – tražim od Njega. ’ O Ebu Zerre, kada Allah Uzvišeni želi dobro Svome robu, učini ga poznavaocem vjere, učini da se usteže od Ovoga svijeta i učini da bude svjestan svojih nedostataka.”

Pokuđenost Ovog svijeta ne znači da čovjek rad, zaradu i trud u raznim poljima društvenog života treba zapostaviti i ne znači da ne treba nastojati steći imetak i bogatstvo, već se ovim misli na pokuđenost vezivanja srca za Ovaj svijet i postavljanja ukrasa Ovoga svijeta za cilj. Ustvari, namjera i poticaj su ono što usmjerava čovjekova djela i što posta je razlog da se neko djelo ubraja u dobra ili u loša i nečista djela. Prema kur’anskim ajetima i predajama, čovjek kroz Ovaj svijet stiže do Budućeg i Ovaj svijet je njiva Budućeg svijeta. Dakle, na Ovom svijetu mora se sijati, raditi i truditi. Ako čovjekov trud i ovosvjetska činjenja budu radi Boga, postići će sreću, a ako njegova činjenja budu radi Ovoga svijeta i postizanja ovosvjetskih užitaka, htio to ili ne htio, bit će odvučen u grijeh, a to je put koji vodi ka džehennemskoj vatri i vječnoj patnji.

Pokuđenost privrženosti Ovome svijetu i kazivanja o veličini vjerovanja

Da bi odvratili vjernika od vezivanja srca za Ovaj svijet i njegove užitke, Božiji ugodnici su posredstvom raznih objašnjenja – poput njegovatelja koji pokušava na različite načine odvratiti bolesnika od njemu štetnih stvari – nastojali Ovaj svijet u očima vjernika učiniti omraženim. Jedno od tih kazivanja i objašnjenja je i ono koje se iznosi u narednom dijelu hadisa:  “O Ebu Zerre, Ovaj svijet i ono što je u njemu prokleto je, osim onoga posredstvom čega se stiče zadovoljstvo Božije.”

Iz sadržaja hadisa očito je da se proklinjanje ne odnosi na ovosvjetske blagodati, kao što su zemlja, nebo i drvo, jer ono što može služiti kao sredstvo za postizanje zadovoljstva Božijeg ne samo da nije prokleto, već je i poželjno. Proklinjanje se odnosi na postavljanje Ovoga svijeta za cilj i smatranje njega najvažnijim. Stvorenja i blagodati Ovoga svijeta služe da bi se iskoristili kao sredstvo približavanja Bogu. Ovaj svijet je dat čovjeku na raspolaganje da bi pomoću njega stigao do Boga. Ako čovjek Ovaj svijet uzme radi stizanja do Boga, stalno će biti u okrilju Božije milosti zato što je izabrao pravi cilj i kreće se prema njemu. Pametan čovjek nikad nije nemaran prema cilju i svoj pogled drži neprekidno usmjerenim ka njemu i putu koji ga približava tom cilju. U suprotnom, Božija milost se udaljava od čovjeka zato što je on odbacio svoj cilj i cilj stvaranja Ovoga svijeta. Umjesto puta sreće, izabrao je put nesreće.

Jedan od drugova Imama, a.s., bio je uznemiren zbog toga što je počeo poslovno i materijalno napredovati. Imam ga je posjetio i upitao ga: “Zašto si tužan?” Odgovorio je: “Gospodine, povećalo mi se bogatstvo, postao sam pogođen Ovim svijetom.” Imam upita: “Zašto stičeš bogatstvo i imetak?” Drug mu reče: “Zato da ne bismo ja i moja djeca bili drugima na teretu i da mogu pomagati svojoj braći u vjeri.” Imam mu reče: “To je upravo privrženost Budućem svijetu, nije privrženost Ovome svijetu i nemoj zbog toga biti zabrinut. Ako bi svoje srce vezivao za užitke Ovoga svijeta i ako bi Ovaj svijet želio radi njega samog, onda bi morao biti zabrinut.”

“Kod Boga ništa nije omraženije od Ovoga svijeta. Stvorio ga je i onda se okrenuo od njega i nije ga ni pogledao pogledom milosti i neće ga ni pogledati, sve do Sudnjega dana.”

Velikani, a posebno Imam Homeini, mnogo su govorili o sadržaju ove rečenice i naglašavali su je u svojim knjigama etike. Ovo je veoma začudna rečenica i za one koji su spoznali zbilje dovoljna da u čitavom svome životu ne pokazuju zanimanje za Ovaj svijet. Nema nikakve sumnje da Uzvišeni Bog voli sva Svoja stvorenja i da su ona očitovanje Njegovih imena i svojstava. Iz te perspektive, Ovaj svijet i njegove blagodati su očitovanje Njegovih imena i svojstava tako da On obraća pažnju na njih i naklonjen je njima, sve do Sudnjeg dana. Bog na Ovaj svijet ne obraća pažnju i ne gleda ga zbog toga što se on smatra neza visnim od Njega i što mu se daje prvenstvo. Sada se postavlja pitanje: Na šta se odnosi Božija pažnja i ljubav na Ovome svijetu. U objašnjenju ove tačke Poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Bogu Uzvišenom ništa nije draže od vjerovanja u Njega i napuštanja onoga što je On naredio da se napusti.”

Najomiljenije je kod Boga na prvom mjestu vjerovanje, a na drugom bogobojaznost, tj. napuštanje grijeha i harama. Iz ove predaje zaključuje se da je napuštanje grijeha poželjnije od izvršavanja obaveza, iako se može reći da se izvršavanje obaveza ubraja u razinu vjerovanja, jer vjerovanje obuhvata i unutarnja i vanjska djela koja se izvršavaju posredstvom udova tijela. Ukoliko ono što je na Ovom svijetu bude služilo kao sredstvo posti zanja vjerovanja i uzdržavanja od grijeha, kod Boga je omiljeno jer je Bog naredio izvršavanje mnoštva djela na Ovome svijetu, da bi čovjek posred stvom njih postigao bogobojaznost, dobročinstvo i blizinu Božiju.

Imam Sadik, a.s., prenosi da je Poslanik, s.a.v.a., rekao: “Devet desetina robovanja je u trgovini.”[1]

U drugoj predaji Imam Sadik, a.s., kaže: “Onaj ko stupi u brak sačuvao je polovinu svoje vjere, a neka se boji Allaha za drugu polovinu.”[2]

U drugom hadisu Poslanik, s.a.v.a., kaže: “Nijedna ustanova u islamu nije kod Boga omiljenija i uzvišenija od braka.”[3] Nema nikakve sumnje da su gore nabrojane stvari ovosvjetski poslovi, ali s obzirom na okolnost da su postale sredstvo robovanja Bogu i napušta nja neposlušnosti, kod Boga su vrijedne.

Nužnost ljubavi prema Budućem svijetu

“O Ebu Zerre, Allah Uzvišeni i Blagoslovljeni objavio je mome bratu Isau: ‘O Isa, nemoj gajiti ljubav prema Ovome svijetu, jer ga Ja ne vo lim, a voli Budući svijet, jer je zaista on kuća povratka.’”

Poslanik, s.a.v.a., prenosi od Isaa, a.s., da mu je Bog objavio: “Ja ne volim Ovaj svijet, pa ga ni ti nemoj voljeti.” Naravno da je i Poslanik, s.a.v.a., neprijatelj Ovoga svijeta zato što je mjerilo prijateljstva i neprijateljstva bezgrješnih prema nekome ili nečemu prijateljstvo ili neprijateljstvo Božije. Dakako da se najbolji uzor za vjernike i za sljedbenike Istine, u suočavanju sa Ovim svijetom, nalazi kod Poslanika, s.a.v.a., i Bezgrješnih, a.s., i u njihovom životnom postupanju. Ali, a.s., o Poslanikovom, s.a.v.a., pogledu na Ovaj svijet kaže: “On se odnosio prema Ovom svijetu prezirno i smatrao ga niskim… Zato je svojim srcem ostao daleko od njega, umrtvio spominjanje nje govo u svojoj duši, te volio da ukrasi njegovi budu odsutni iz oka nje gova, tako da ne bi poželio odjeću od njegovih ukrasa ili poželio prebi vanje u njemu…”[4]

Tako je bilo unatoč činjenici da je Poslaniku bila data mogućnost okorištavanja svim materijalnim blagodatima Ovog svijeta i, prema njegovom kazivanju, nudili su mu sve riznice Ovoga svijeta, ali ih on nije prihvatio.

“O Ebu Zerre, zaista mi je Džebrail došao na crno-bijeloj jahalici i do nio sve riznice Ovoga svijeta i rekao mi: ‘O Muhammede, ovo su riznice Ovoga svijeta, korištenjem njih neće ti se smanjiti tvoj udio kod Gospodara tvoga.’”

Poslanikovo, s.a.v.a., kazivanje o Džebrailu koji mu je došao na crno bijelom konju sa riznicama Ovoga svijeta možda je aluzija na okolnost da je Ovaj svijet užitak i patnja, dobro i zlo. Ne može se naći niko ko bi od života imao samo bol i uznemiravanje, a da nema nikakvog užitka, i obrnuto: ne može se naći niko ko bi od života imao samo užitke, a da se ne suoči ni sa kakvom boli ni uznemirenošću. Ustvari, pored svake boli postoji i užitak, a pored svakog užitka – bol. Oboje su sredstva iskušavanja.

 Mi vas stavljamo na kušnju i u zlu i u dobru…[5] Druga tačka je kazivanje Džebraila Poslaniku: “Kada bi iskoristio sve riznice Ovoga svijeta, zbog toga ti se ne bi smanjio udio u Budućem svijetu.” Od loših posljedica materijalnih užitaka je i pojava da koliko god se više koriste užici Ovoga svijeta, toliko je veća vjerovatnoća da će čovjek biti lišen blagodati Budućeg svijeta. Ali, poslanici i evlije nisu takvi; zbog toga Džebrail i kaže da se Poslaniku ne bi smanjio udio u Budućem svijetu, bez obzira na okolnost što bi se koristio svim riznicama Ovog svijeta. Poslanik, s.a.v.a., je u odgovoru rekao:“Džebraile, prijatelju moj, ja nemam potrebe za njima. Kad god sam sit – zahvaljujem Gospodaru svome, a kad god sam gladan – tražim od Njega.”

Za vjernika je najbolja potreba da se, s jedne strane, koristi Božijim blagodatima i da se na njima zahvaljuje, a s druge strane, da spram Boga iskazuje osjećaj siromaštva i ovisnosti te da svoje ruke stalno pruža ka Njemu. Zato što je čovjek biće sazdano od ove dvije sastavnice, on se mora koristiti blagodatima Božijim i na njima zahvaljivati. Upravo ovo obraćanje pažnje i zahvalnost bivaju povod za njegovu sreću. S druge strane, stalno se treba osjećati siromašnim i ovisnim da ne bi postao ohol i nemaran i da ne bi sebe smatrao boljim od drugih. Poslanik, s.a.v.a., kaže: To što bi sve riznice Ovog svijeta bile meni na raspolaganju ne donosi mi nikakvu korist. Moje oči trebaju stalno gledati u Božije ruke, da bih blagodati tražio od Njega i da bih se mogao zahvaljivati na blagodatima Njegovim.

Dobrohotnost Božija, obaviještenost o vjeri i ustezanje od ovoga Svijeta

U nastavku hadisa Časni Poslanik, s.a.v.a., kaže: “O Ebu Zerre, kada Allah Uzvišeni želi dobro Svome robu, učini ga poznavaocem vjere, učini da se usteže od Ovoga svijeta i učini da bude svjestan svojih nedostataka.”

Dakle, kad god Bog želi dobro nekom robu, podari mu tri stvari: 1) Poznavanje vjere, 2) Ustezanje od Ovoga svijeta i odsustvo želje za njegovim užicima, 3) Svijest o vlastitim nedostacima. Nasuprot ovim osobinama, najgora stvar za čovjeka je nepoznavanje vjere, privrženost Ovome svijetu i samozadovoljstvo te bavljenje slabostima drugih. Uzimajući u obzir prethodna pitanja i pitanja koja će slijediti, vidimo da je pažnja usmjerena na rečenicu: “Učini da se usteže od Ovoga svijeta”, zbog toga što se raspravlja o položaju i ulozi Ovoga svijeta. Dakle, ako neko u svome srcu osjeća da nema želje za Ovim svijetom, njime se koristi samo u mjeri zadovoljavanja svojih potreba i ovosvjetske poslove obavlja s ciljem izvršavanja obaveza, neka zna da mu Bog želi dobro. Svakako, u jednom smislu Bog svima želi dobro. Ipak, na osnovu Svoje zakonodavne volje, učinio je sve ljude nečim obavezanim te zabranio neka djela, pa ako čovjek koji odabire bude odabrao ispravni put, put robovanja – iako se preduvjeti izabiranja ispravnog puta ostvaruju pomoću Uzvišenog Boga – te ako bude volio ono što Bog voli, bude prijatelj prijateljima Božijim i bude koračao na Božijem putu, to znači da ga posebna stvaralačka volja Božija želi učiniti uspješnim.

A onaj koji želi Onaj svijet i trudi se da ga zasluži, a vjernik je, trud će mu hvale vrijedan biti.[6]

S druge strane, Bog nije ni s kim u neprijateljstvu i nikog ne baca u Džehennem bez razloga. Dakle, ako neko, na osnovu svoga lošeg odabira i volje, izabere put nevjerništva i pobune, onda stvaralačka volja Božija želi da takav čovjek bude ponižen i da nema uspjeha u činjenju dobrih djela: Onome koji želi Ovaj svijet, Mi mu brzo dajemo šta hoćemo i kome hoćemo, ali ćemo mu poslije Džehennem pripremiti, u kome će se osramoćen i odbačen peći.[7]

Dakle, ako Bog želi nekome dobro, podarit će mu uspjeh u sticanju znanja, a ako Bog nekome ne želi dobro, njega će lišiti mogućnosti sticanja znanja, kako je rečeno i u predaji: “Kada Bog nekog roba udalji od Sebe, sprječava ga u sticanju znanja.”[8]

Zahvaljujemo se Bogu što je između Svojih bezbrojnih robova Svojom dobrotom upravo nama omogućio sticanje vjerskih znanja. Moramo znati cijeniti vrijednosti ove velike časti koja nam je udijeljena, jer nam je, zahvaljujući ovoj velikoj Božijoj pomoći, omogućeno da se krećemo ka savršenstvu. U jednoj predaji stoji: “Cjelokupno savršenstvo sastoji se od triju stvari: dubokog poznavanja vjere, planiranja svakodnevnog života i strpljivosti u poteškoćama.”[9]

Druga Božija pomoć je u tome da čovjek ne žudi za Ovim svijetom i da njegovo srce nema želju za ukrasima Ovoga svijeta. Nažalost, kod većine nas ne postoji ova osobina. Manje-više, srcima smo vezani za ovosvjetske užitke. Ukoliko čovjek pored korištenja blagodati života po svojim mogućnostima i položaju bude tražio i više od toga i krene za boljim autom, kućom i odjećom, on je privržen Ovome svijetu i bit će lišen sreće postizanja džennetskih blagodati, kao što Kur’an ističe: Taj Drugi svijet dat ćemo onima koji se ne žele na Zemlji oholiti i nered činiti.[10] U komentaru ovog ajeta navodi se predaja u kojoj stoji: “Čak ako čovjek želi da mu vezica obuće bude bolja od drugih, on je od onih koji se ohole i od onih koji se žele hvalisati time da su bolji od drugih.”[11]

Zato se čovjek treba truditi da mu srce ne bude vezano za Ovaj svijet čak ni toliko. Srce mora biti okrenuto ka Bogu i Budućem svijetu, a ne vezici, kući i autu, zato što je srce mjesto spuštanja božanske svjetlosti: “Srce vjernika prijestolje je Milostivog.”[12] 

Čovjek će u mjeri u kojoj mu srce odluta od Boga i zabavi se Ovim svi jetom biti lišen duhovnih i onosvjetskih savršenstava. Ali, a.s., u Nehdžu-l-belagi u vezi sa stavom i odnosom Božijih poslani ka prema Ovome svijetu kazuje: “Doista, u Poslaniku Božijem, s.a.v.a., dovoljan ti je primjer za slijeđenje i dokaz za preziranje Svijeta ovog i nedostataka njegovih pred mnoštvom sramota i zala njegovih. Jer, strane njegove bijahu ustegnute za njega, a rastrte za druge. Bio je lišen dojenja njegova i odvraćan od ukrasa njegovih. (…) Ako hoćeš, navest ću ti kao drugi primjer Musaa, a.s., sa kojim je Allah go vorio, kada je rekao: ‘Gospodaru moj, potrebna su mi dobra koja mi spuštaš!’ Boga mi, on Ga je molio samo za hljeb svagdašnji, jer je običavao jesti bilje sa zemlje. Zelenilo bilja se ogledalo na koži tanahnoj trbuha njegova, u mršavosti njegovoj i sićušnosti mišića. Ako želiš, mogu ti navesti Davuda, a.s., kao treći primjer za slijeđenje. On je prenosilac pjesama zanosnih o slavi Božijoj i kazivatelj među stanovnicima Dženneta. Rukom je svojom pravio košare od vlakana palme hurmonosne, a zatim bi upitao družinu svoju: ‘Ko će mi od vas pomoći da ih prodam?’ Hranio se hljebom ječmenim od novca dobivenog za košare. Ako želiš, govorit ću ti o Isau, sinu Merjeminu, a.s. On je koristio kamen za jastuk svoj, oblačio odjeću grubo izrađenu i jeo hranu sirovu. Začin njegov bijaše glad. Svjetiljka njegova u noći bijaše Mjesec. Sta ništa njegova zimi bijahu naprosto prostranstva zemaljska prema istoku i pre ma zapadu. Plodovi njegovi i bilje mirisno bijahu samo ono što raste iz zemlje za životinje. Nije imao žene da bi ga iskušavala, niti djeteta da bi ga žalostilo, niti imetka da bi ga privlačio, niti pohlepe da bi ga ponižavala. Dvije noge nje gove bijahu jahalica njegova, a dvije ruke njegove bijahu sluga njegov.”[13]

Da li to Bog gaji neprijateljstvo prema Svojim ugodnicima pa ih lišava užitaka Ovog svijeta? Ili su ovosvjetske poteškoće i nevolje njihovo sredstvo za usavršavanje i pokazatelji Božije ljubavi prema njima? Neophodno je naglasiti da se iz ovih riječi ne smije zaključiti da se trebamo hvatati besposličarenja i povlačiti u osamu u neki kutak, odričući se svojih obaveza i dužnosti, ni zaključiti da ne trebamo ići za dozvoljenom zaradom ili da se ne trebamo truditi za očuvanje časti islama i muslimana. Ono što se želi reći jeste da svoje srce ne trebamo vezivati za Ovaj svijet i ne trebamo ljubavi prema Ovom svijetu dozvoliti da ulazi u naša srca. Kada bi sve riznice i bogatstva Ovoga svijeta bili u rukama jedne osobe i kada bi se ona koristila svim užicima njegovim, to joj ne bi pričinilo nikakvu štetu pod uvjetom da svoje srce ne vezuje za Ovaj svijet.

Poput Sulejmana, a.s., sina Davudovog, a.s., kojem sve bogatstvo i ogromna moć nisu nanijeli nikakvu štetu položaju poslanstva i vilajeta, zato što svoje srce nije vezao za Ovaj svijet. Jeo je ječmeni hljeb, a bogatstvo i moć je koristio u svrhu uzdizanja Božije vjere. Ako je ratovao ili prijetio ratom vladarici Sabe, to je bilo radi proširivanja božanske vlasti i da bi se mnogoboštvo iskorijenilo sa Zemlje, a ne da bi se sam on više koristio užicima Ovoga svijeta.

Sve mutevatir-predaje koje se prenose u vezi sa isposničkim načinom života Bezgrješnih Imama, a.s., ne ostavljaju nikakvo mjesto sumnji u to da su oni na Ovome svijetu živjeli teško i da mu nisu bili privrženi. Njihovo djelovanje bilo je vezano za nastojanje da ljude odvraćaju od privrženosti Ovome svijetu. Kao što nema sumnje u samo postojanje Bezgrješnih Ima ma, a.s., tako isto nema sumnje ni u njihov način života. Među izražene odlike njihove spadaju robovanje Bogu, obavljanje noćnog namaza, šapćuće moljenje, te moljenje i plač. Prijatelji i neprijatelji – i šiije, i sunije – pri znaju ove istine i napisali su knjige o njima. Njihov odgojni postupak podrazumijevao je odvraćanje ljudi od Ovoga svijeta i buđenje kod ljudi mržnje prema privrženosti materijalnim užicima. Oni su stalno druge podsticali na rad, trud i dozvoljenu zaradu, kako ne bi bili teret drugima. Ustvari, ovo znači spajanje Ovoga svijeta i Božije želje i zadovoljstva, što ne polazi od običnih ljudi.

Od pojave islama do danas izvođeni su pogrešni zaključci iz predaja koje govore o pokuđenosti Ovoga svijeta ili o pohvalnosti rada i zarade. Kada je Ovaj svijet kuđen, umišljali su da se više ne trebaju koristiti Ovim svijetom i da trebaju živjeti u pećini i pokrivati se lišćem! S druge strane, kada bi vidjeli da se u nekim predajama hvali rad i trud, umišljali su da treba sve žrtvovati zarad trbuha! Oni koji su odgojeni u školi Ehli-bejta znali su da rad, trud i korištenje ovosvjetskih blagodati nije u suprotnosti sa privrženošću Budućem svijetu, ali da je ljubav prema Ovome svijetu oprečna ljubavi prema Budućem svi jetu i nije ih moguće združiti. Nemoguće je da čovjek voli i Boga, ali i ono što Bog ne voli. Ovaj svijet, koji je sredstvo stizanja do Budućeg svijeta i sticanja Božijeg zadovoljstva, kod Boga nije omražen ni odbačen.

Za spoznaju jačine naše ljubavi prema Ovome svijetu ili odricanja od njega, kao mjerilo nam ne mogu služiti spoljašnja djela, već samo namjere i unutarnji poticaji. Jasno da se nekada namjera može prepoznati kroz djela, kao kada čovjek tvrdi da nije privržen Ovome svijetu, ali u praksi polomi i ruke i noge za Ovaj svijet, a također se ne suzdržava od harama. Sigurno da je namjera ovakvog čovjeka želja za Ovim svijetom. Dakle, teškoće se ne rješavaju tvrdnjama. Mora se gledati u namjere i u srca. Neke sufije je zikom stiha objavljuju da nemaju želju za Ovim svijetom i da ih on ne zanima, ali na djelu nisu spremni ni paru oprostiti!

Izvor: Muhammed Taqi Misbah Yazdi, Putevi i staze dobra, Savjeti Božijeg Poslanika, s.a.v.a., Ebu Zerru, r.a., sv. 1, prijevod: Lutfi Akbaš, Fondacija „Mulla Sadra“ u BiH, Sarajevo, 2010.

[1] Biharu-l-envar, sv. 85, str. 319, govor 2.

[2] Biharu-l-envar, sv. 103, str. 219, govor 14.

[3] Biharu-l-envar, sv. 103, str. 222, govor 40.

[4] Nehdžu-l-belaga, Fejzu-l-islam, govor 108, str. 336.

[5] El-Enbija, 35.

[6] El-Isra’, 19.

[7] El-Isra’, 18.

[8] Biharu-l-envar, sv. 1, str. 196.

[9] Biharu-l-envar, sv. 78, str. 182, govor 5.

[10] El-Kasas, 83.

[11] El-Mizan, sv. 16, str. 85.

[12] Biharu-l-envar, sv. 58, str. 39.

[13] Nehdžu-l-belaga, govor 159, str. 128.