O tumačenju dobra i sreće kao ciljevima dostizanja savršenstva

S obzirom na to da svako djelovanje ima neku svrhu i cilj, tako i usavršavanje i upotpunjavanje ljudske duše ima svoj cilj. Taj cilj jest njezino blaženstvo i sreća (seadet), a što kad se dovodi u vezu s njim predstavlja njezino dobro (hajr). Prema tome, ovdje je najpreče ukazati na spoznaju suštine dobra i blaženstva kako bi se snagom te spoznaje u neupotpunjenoj osobi pojavila zanosna želja koja će je potaknuti na traganje za savršenstvom, te kako bi u tragatelju za savršenstvom prevladao žar i zanos, a u savršenome se povećali zadovoljstvo i ushićenost postizanjem željenoga cilja.

Filozof Aristotel je knjigu Etika započeo ovim poglavljem. Uistinu je najispravnije mišljenje o ovoj temi ono koje je izrekao, “početak mišljenja je kraj djelovanja, a kraj mišljenja je početak djelovanja”, što je utvrđeno kod svih zanata. Stolar prije nego što zamisli korist daske ne pristupa razmišljanju o načinu izrade, i dok u potpunosti ne razmotri način izrade, ne započinje posao. Dok posao ne završi, neće se pokazati korist posla, što predstavlja prvo razmišljanje o tome. Isto tako, dok razuman čovjek ne pojmi dobro i sreću, koji su rezultat savršenstva duše, u njegovoj svijesti se neće ustaliti misao o postizanju savršenstva, a dok se ta misao ne ustali, neće moći dostići navedeno dobro i sreću.

Učitelj Ebu Ali (Ibn Miskevejh), Allah mu se smilovao, kaže: “Aristotel je u svojoj knjizi Etika rekao: ‘Mladi ili osobe čija je priroda nezrela neće imati mnogo koristi od ove knjige.’ Također je rekao: ‘Kad kažem mladi, ne mislim na one koji su po godinama mladi, jer životna dob ovdje nema nikakvog utjecaja, nego mislim na mlade osobe čija priroda je zaokupljena putenim željama i čijom prirodom je ovladala težnja ka njima.’ Ja kažem (naime učitelj Ebu Ali) naveo sam ovo poglavlje koje raspravlja o dobru i sreći iz knjige Etika ne zbog toga da bih privukao mlade, nego da bih im kroz uši provukao ova značenja te da znaju da ljudi posjeduju ovakve stepene i da do njih mogu stići ako se u njima pojavi žar i zanos. Nakon toga će, ako im bude podaren uspjeh od Boga, postići te stepene.”

Ebu Ali, Allah mu se smilovao, na početku poglavlja objašnjava razliku između dobra i sreće, zatim navodi stavove svih filozofskih pravaca, a nakon toga stav potonjih filozofa i ono što je bilo zahtjev njegovog razuma. Sažetak toga ćemo, ako Bog da, i mi prenijeti. Antički filozofi su rekli: “Dvije su vrste dobra: jedno je apsolutno, a drugo relativno. Apsolutno dobro je ono što predstavlja cilj postojanja svih bića i to je cilj svih ciljeva. Relativno dobro su stvari koje su korisne za dosezanje prethodno navedenog cilja. Sreća je također slična dobru, ali ovisi o svakom pojedincu i to je njegovo stizanje voljnim kretanjem duše ka vlastitom savršenstvu. Prema tome, sreća svakog pojedinca se razlikuje od sreće drugog pojedinca. A dobro je jednako za sve ljude.” Jedna skupina pojam sreće pripisuje i životinjama. Međutim, činjenica je da je to metaforičko pripisivanje, jer dostizanje savršenstva kod životinja nije uzrokovano njihovim mišljenjem i viđenjem, nego se ozbiljuje snagom njihove prirodne sklonosti. Prema tome, to nije istinska sreća (blaženstvo), a ono što je za neke životinje ostvarivo, poput prijatne hrane i pića, ugode i udobnosti, ne predstavlja sreću, već su te i slične stvari povezane s pukom srećom i slučajem. Isto važi i za ljude.

Međutim, razlog zbog kojeg smo rekli da apsolutno dobro predstavlja jedno značenje koje je istovjetno za sve osobe je zbog toga što je svako kretanje radi dostizanja cilja i svako djelovanje je s ciljem ostvarivanja neke namjere. Razum ne dopušta da neko čini bezgraničan broj pokreta i nastojanja bez nekog cilja. U onome što je cilj djelovanja dobro za subjekta djelovanja mora da bude zamislivo, inače će to biti besmisleno i razum to ocjenjuje ružnim. Dakle, ako je taj cilj sam po sebi dobro, onda je to apsolutno dobro, a ako je to sredstvo za postizanje dobra koje povećava ukupno dobro, onda je to relativno dobro. A ono dobro je apsolutno dobro. S obzirom na to da su sva djela i razmišljanja razumnih usmjerena ka ovakvom (apsolutnom) dobru, onda apsolutno dobro, dakle, za sve ima isto značenje. Nužno je da svi spoznaju to značenje kako bi svi stremili samo ka postizanju njega i kako bi skrenuli pažnju od mnogobrojnih, pojedinačnih relativnih dobara i bili sigurni od pogreški, da ne bi smatrali dobrim ono što nije dobro i stigli do tog stepena ili stepena koji je blizu tome. Ako Bog da!

Dioba dobra

Porfirije prenosi da je Aristotel iz jednog aspekta diobu dobra izvršio na sljedeći način: neka dobra su časna, druga pohvalna, neka su potencijalno dobra, a neka opet korisna na putu dobra. Kad je riječ o časnim, neke stvari su po svojoj biti časne, a druge posredstvom njih postaju časne. Takav slučaj je s razumom i mudrošću. Kad je riječ o pohvalnim, to su razne vrste vrlina i lijepih djela. Potencijalno dobro je ustvari nadarenost za postizanje dobra. U korisna dobra spadaju one stvari koje same po sebi nisu poželjne, već su poželjne zbog nečega drugog. U ovu vrstu dobara spadaju moć i bogatstvo. A (prema diobi) iz drugog aspekta, dobra su ciljevi ili nisu ciljevi, a ciljevi mogu biti potpuni i nepotpuni. Ono što je potpuno jest sreća koja kad se ostvari, onaj koji je posjeduje ne traži da se poveća, a nepotpuna dobra su poput zdravlja i olakšanja, stanja koja sama po sebi nisu dovoljna, nego se njima traži nešto drugo.

U dobra koja nisu cilj spadaju naprimjer učenje, liječenje i vježbanje. A (prema diobi) iz jednog drugog aspekta, dobra mogu biti duševna ili tjelesna ili pak izvan toga dvoga. Mogu biti inteligibilna ili osjetilna. Neki su i u deset kategorija, koje obuhvataju sve vrste bića, odredili dobra. Rekli su: dobro među supstancijama je poput supstancije nematerijalnih bića, koja je prvo ishodište, a povratak svih bića na njihovom putu usavršavanja je njoj, a njezin povratak jest samom Bogu Uzvišenom. Dobro u (kategoriji) kvantitet jest poput racionalnih i djeljivih brojeva. Dobro u (kategoriji) kvalitet jest poput duševnih i tjelesnih užitaka, a dobro u (kategoriji) relacija je poput vođstva i prijateljstva. Dobro u (kategoriji) gdje je poput čistog mjesta, a dobro u (kategoriji) kad poput pogodnog vremena. Dobro u (kategoriji) položaj je poput sklada dijelova (neke cjeline), a dobro u (kategoriji) posjedovanje poput korisnosti odjeće. Dobro u (kategoriji) djelovanje je poput utjecajnosti zapovijedi, a dobro u (kategoriji) trpljenja je poput percipiranja ugodnih senzibilija kakve su milozvučan glas i lijep izgled. To su vrste dobra prema onome što filozofi kazaše.

Dioba sreće

Kad je riječ o vrstama sreće, dioba je vršena na nekoliko osnova. Jedna skupina antičkih filozofa koji su živjeli u drevnim vremenima, kakvi su Pitagora, Sokrat, Platon i njima slični koji su prethodili Aristotelu, sreću su ograničili na dušu i tijelu u tome ne pridaju nikakvu ulogu ni udio. Prema tome, svi se slažu u tome da se sreća dijeli na četiri roda, koje nazivaju rodovima vrlina, a to su: mudrost, hrabrost, čednost i pravednost. Rekli su da je za postizanje sreće dovoljno posjedovati ove četiri vrline i da nema potrebe za drugim tjelesnim i netjelesnim vrlinama. Čak i ako je posjednik ovih vrlina potpuni neznanac ili siromah, osoba umanjenih tjelesnih sposobnosti ili boluje od svih bolesti i teškoća, navedene stvari neće naškoditi njegovoj sreći, osim ako boluje od bolesti koja onemogućava dušu da izvršava njoj svojstvena djela, kakve su umobolnost i poremećaji svijesti. Takve bolesti onemogućavaju dostizanje savršenstva. Složili su se u tome iz razloga što je tijelo, po njihovom mišljenju, oruđe duše i zbog toga što su (smatrali) da je potpunost suštine ljudske po njegovoj razumnoj duši.

Skupina filozofa koja je došla iza Aristotela, poput stoika koji su ga slijedili, te naturalista koji smatraju da je tijelo jedan od dijelova čovjeka, sreću dijele na dva dijela: duševni i tjelesni dio. I rekli su: dok se sreća duše ne pridruži sreći tijela, sreća se ne može smatrati potpunom. Stvari koje su izvan tijela i koje ovise o sreći i slučajnosti svrstavali su među tjelesne stvari. Ovo mišljenje je, prema istaknutim filozofima, neutemeljeno, jer sreća i slučajnost nisu stalne i trajne, a mišljenje i razmišljanje nemaju utjecaja i upliva u njihov nastanak. Prema tome, kako je moguće sreću, koja je dostojnija i plemenitija od svih drugih stvari i koja je čista od primjesa promjene i propadanja i čije je dosezanje moguće razumom i promišljanjem, ubrajati među najniže stvari? Aristotel je, pak, promislivši i ustanovivši ogromnu razliku u poimanju blaženstva i sreće kod ljudi – siromah svoje blaženstvo vidi u lagodnosti i imetku, bolesnik u zdravlju i jedrini, ponižen u ugledu i napretku, pohlepan u sposobnosti zadovoljenja strasti, osoba kojom vlada moć srdžbe u dominaciji i jačini sile, zaljubljenik u stizanju do voljenog, učen u predanosti znanju i tome slično – u skladu s filozofijom razuma smatrao je nužnim da prema zahtjevu razuma uskladi redoslijed stepena svih skupina.

S obzirom na to da svaka stvar na svom mjestu i u svoje vrijeme u odnosu na određenu osobu predstavlja djelimično blaženstvo, a da filozofovo mišljenje mora obuhvatiti realizaciju svih zbilja u tom pravcu, sva blaženstva je podijelio na pet dijelova. Prvi dio je ono što se odnosi na zdravlje tijela, ispravnost čula i uravnoteženost temperamenta. Drugi dio se odnosi na ono što je vezano za imetak i bogatstvo pomoću kojeg možemo činiti plemenita djela, pomagati dobrim ljudima i činiti druga djela koja iziskuju pohvalu. Treći dio se odnosi na ono što je vezano za lijep spomen i spominjanje po dobru među ljudima kako bi se uz pomoć dobročinstva i plemenitosti širila pohvaljenost. Četvrti dio se odnosi na ono što je vezano za postizanje ciljeva i ostvarivanje volje u skladu s razumom. Peti dio se odnosi na ono što je vezano za lijep stav i ispravno razmišljanje, shvatanje ispravnog kod savjetovanja i kod vjerovanja koje je sačuvano od pogreški u znanju općenito, a posebno kad je riječ o pitanjima vjere. Prema tome, svako ko postigne ovih pet stvari dokučit će potpuno i apsolutno blaženstvo, a bit će nepotpun u mjeri u kojoj je nepotpun i krnjav u nekima od njih ili u nekim odnosima. 53

Isti filozof (Aristotel) kaže: “Teško da neki čovjek čini plemenita djela bez pomoći stvari kakve su bogatstvo, mnoštvo prijatelja i dobra sreća. Upravo zato mudrost za očitovanje svoje plemenitosti nužno ima potrebu za umijećem vladanja.” Stoga smo rekli: blaženstvo je dar koji od Uzvišenog Boga stiže Njegovim stvorenjima, pa i apsolutno blaženstvo je jedan od tih darova, jer je blaženstvo dar od Njega na najplemenitijim stepenima i najuzvišenijim razinama dobra. To pripada samo potpunom čovjeku, a nepotpuni ljudi poput djece nisu ortaci potpunog čovjeka u apsolutnom savršenstvu. Također, filozofi se razilaze u vezi s pitanjem da li najveće blaženstvo koje pripada čovjeku biva ostvareno za vrijeme njegova života ili nakon njegove smrti.

Prva skupina antičkih filozofa koji tvrde da tijelo nema nikakvog udjela u blaženstvu smatra da čovjek ne može postići apsolutno blaženstvo sve dok mu je duša povezana s tijelom, dok je zaprljana tamom prirode i prljavštinom tijela i dok je zaokupljena njegovim mnogobrojnim potrebama. Zapravo, u potpunom razotkrivanju zbilje inteligibilija spriječen je zbog tame i manjkavosti materije. Kad se duša odvoji od te tame i oslobodi se neznanja te izglačanošću i pročišćenošću vlastite supstance postane primateljica zraka božanske svjetlosti, steći će ime potpuni um. Prema tome, oni smatraju da je istinsko blaženstvo moguće samo nakon smrti.

Aristotel i njegovi sljedbenici kažu: ružno je i odvratno da kažemo da na ovom svijetu postoji čovjek koji ima ispravno vjerovanje, pazi na dobra djela i u sebi objedinjuje različite vrline, savršen je u svojoj biti i usavršava druge, nazvan je namjesnikom Gospodara Arša i zaokupljen popravljanjem i unapređivanjem različitih vrsta unutar univerzuma, a da uz sve ove počasti i kvalitete bude nesretan i krnjav i tek kad umre i kad ovi tragovi i djela propadnu, postane potpuno sretan i blažen. Naprotiv, spomenuti smatraju da blaženstvo ima različite stepene te da se ono stječe proporcionalno uloženom trudu i postupno, tako da kad čovjek stigne do krajnjeg stepena, postaje potpuno blažen, čak i ako je živ. Kad ostvari potpuno blaženstvo, ono nestankom tijela ne propada. To je mišljenje prethodnika o ovoj temi. Kad su kasnije generacije filozofa razmatrale ova dva pravca i uporedili ih s pravilima filozofije i racionalnim zakonima, rekli su: čovjek može postići duhovnu odličnost zbog koje je ravan plemenitim melekima i tjelesnu odličnost prema kojoj je jednak sa životinjama i stokom.

U pogledu pripremanja i osiguravanja onoga što uzrokuje savršenstvo duhovne sastavnice, nekoliko dana se zajedno s tjelesnom sastavnicom nastanjuje u ovom niskom svijetu, kako bi duša izgradila, uredila i priskrbila neke vrline i kvalitete. Nakon toga se s duhovnom sastavnicom uspinje u viši svijet i vječno se nalazi u Najvišem svijetu (Melei A’la). Kad govore o višem i nižem svijetu, pod tim ne misle na osjetilnu i prostornu visinu i niskost, nego je sve ono što se percipira osjetilima (senzibilije) nisko čak i kad se nalazi na nekom visokom mjestu, a sve što se razumski poima (inteligibilije) visoko je čak i kad se na najnižem mjestu promišlja. Sve dok su na ovom svijetu, za ljude se može kazati da su sretni i uživaju u blaženstvu samo pod uvjetom istovremenog ozbiljenja oba kvaliteta (fizički i metafizički) koji im priskrbljuju i one stvari koje su korisne za postizanje vječnog blaženstva i omogućuju da još za vrijeme preokupiranosti materijalnim poslovima promatraju i promišljaju uzvišene i plemenite supstancije te kako bi im s velikim zanosom i žarom posvetili pažnju. To je prvi od mnogobrojnih stepena blaženstva.

Kad pređe u onaj svijet, čovjek postaje neovisan o tjelesnom blaženstvu i njegovo blaženstvo se ograničava na posmatranje svete ljepote uzvišenosti, a što je u stvari istinska mudrost sve dok se ne utopi u Uzvišenom Bogu i dok se ne ukrasi svojstvima Njegove veličanstvenosti i na taj način on stiže do drugog stepena blaženstva. Posjednici prvog stepena blaženstva dijele se u dvije skupine: na nižem nivou je skupina koja se nalazi na stepenu tjelesnosti, a vrline ovog svijeta se u njima upotpunjuju. Zbog prevladavanja težnje, njihove nutrine se nastoje kretati ka onom svijetu. Viši nivo pripada skupini koja se nalazi na stepenu duhovnosti. Duhovno blaženstvo u njima postaja aktuelno i u njima se zbog ogromnog savršenstva javlja težnja ka usavršavanju supstancija koje su bliske materiji po sebi i uređenju poslova ovoga svijeta akcidentalno. Osim toga, uživaju i raduju se motreći dokaze Božije moći, upoznavajući znakove bezgranične mudrosti i slijedeći ih u mjeri svoje moći i snage. Bilo koji pojedinac iz ljudske vrste koji izađe izvan okvira ove dvije skupine ubrajat će se u zvijeri i životinje. Oni su kao stoka, čak i gori.[1] Zato što stoka ne može stići do ovakvog savršenstva pa mu ne teži zbog niskosti duše i slabosti stremljenja.

Zapravo, svaka skupina u skladu s mogućnostima, koje su joj date prilikom stvaranja, dostiže svoje savršenstvo. Ovoj skupini je otvoren put dostizanja vlastitog savršenstva prema kojem se pozivaju na razne načine podsticanja i plašenja i pružaju im se razna sredstva olakšanja i uklanjanja potreba, ali oni su zanemarili ulaganje truda i napora; čak su navikli davati suprotnoj strani prednost i vrijeme troše koristeći svoje plemenite sposobnosti za stjecanje niskosti i bezvrijednih stvari. Prema tome, stoka ima jasno opravdanje za uskraćenost blizine svetih duša i za nepostizanje najodabranijeg blaženstva. A takva skupina ljudi zaslužuje svaki prezir, prijekor, žaljenje i kajanje. Kako se kaže u poslovici, kad onaj koji vidi i onaj koji ne vidi skrenu s puta i padnu u bunar, obojica će stradati, ali onaj koji vidi zaslužuje prijekor, a onaj koji ne vidi zaslužuje oprost i milost.

Prema tome, jasno je da za čovjeka, takvog kakav jest (sve dok je čovjek), postoje dva stepena blaženstva ili sreće. Prvi stepen nije oslobođen od primjesa patnji i žaljenja, kako zbog uskraćenosti za postizanje višeg stepena tako i zbog zaokupljenosti prirodnim obmanama i čulnim ukrasima. Stoga je ovo blaženstvo uistinu krnjavo, a potpuno blaženstvo pripada posjednicima drugog stepena, onima koji su čisti od spomenutih značenja, ukrašeni i osvijetljeni božanskim svjetlom i izloženi neograničenim utjecajima. Onaj ko stigne do ovog stepena stigao je do krajnjeg stepena blaženstva. Stoga ga ne brine odvojenost od voljene osobe niti žali zbog nestajanje užitaka ili blagodati. Zapravo sav imetak, dostojanstvo i ovosvjetska dobra pa i tijelo njegovo koje mu je najbliže predstavljaju mu teret, a oslobađanje i spas od njih za njega predstavlja najveću radost. Ako se neznatno i koristi prolaznim stvarima (materijom), to je zbog nužnosti ovog tijela, koje njemu pripada jer njegovo raspadanje i nestanak nisu u njegovim rukama. Dakle, on ne čini ništa što je suprotno onome što iziskuje volja i htijenje Uzvišenog Allaha.

Obmane ljudske prirode i suprotstavljanje želja i strasti na njega ne utječu. Prema tome, ne žalosti se zbog gubitka voljene osobe, niti žali zbog nestanka onoga za čim je tragao, niti ga ushićuje ostvarenje želje niti ga raduje postizanje ugodnog. U jednom od poglavlja Aristotelove knjige, koju je napisao o vrlinama duše i koju je Ebu Osman Damaščanin najpreciznije što je mogao preveo s grčkog na arapski jezik, a Ebu Ali (Miskevejh) u svojoj knjizi Taharet doslovno i citirao, objašnjeno je ovo stanje i ovaj stepen.

To poglavlje je preneseno na perzijski jezik i ovako glasi: “Prvi stepen vrlina koji nazivaju blaženstvo jest da ljudi koriste volju i želju za svoju dobrobit na ovom osjetilnom svijetu i kod osjetilnih stvari koje su povezane s dušom i tijelom i kod onoga što je s njima povezano i što im je zajedničko. Njegovo djelovanje na osjetilna stanja ne smije izaći izvan ravnoteže koja odgovara tim stanjima. U ovom stanju čovjek, iako je još sklon željama i strastima, ipak održava ravnotežu i uzdržava se od pretjerivanja. Na ovom stepenu čovjek je bliži onome što treba izvršavati nego onome udaljavanju koje mu je obavezno, jer su njegovi poslovi usmjereni prema ispravnom upravljanju što vodi ka vrlinama te, iako je to pomiješano s raspolaganjem u osjetilnim stvarima, ipak ne izlazi izvan okvira procjena misli. Drugi stepen je u tome da svoju volju i stremljenje koristi za stvar koja je bolja od popravljanja stanja duše i tijela bez miješanja s prohtjevima i strastima i bez pokazivanja interesa za stečevine osjetila, osim onih koje su nužne i neizbježne. Prema tome, odličnost ljudi na ovom stepenu se uvećava i ovaj stepen ima mnogo razina. Neke su više od drugih, a razlog tog mnoštva leži prije svega u različitosti priroda, a nakon toga u različitosti navika, zatim u različitosti stepena znanja, spoznaje i razumijevanja, potom u različitosti stremljenja i, na kraju, u različitosti koja se pokazuje u žaru i podnošenju teškoće traganja.

Također je rečeno i ovo: prelazak iz posljednjeg stepena ove vrste vrline na suštu božansku vrlinu je na osnovu različitosti sreće i slučajnosti. Na tom stepenu čovjek ništa više ne očekuje, niti gleda prema budućnosti niti slijedi prošlost, niti ima želju za dalekim niti škrtari s bliskim, niti strahuje i plaši se zbog nekog stanja niti želi i gaji jaku ljubav prema nečemu, a niti hrli ka zadovoljstvima, kako ljudskim tako i duševnim. Uz pomoć razuma djeluje na visokim stepenima vrlina, a to je stremljenje prema božanskim stvarima, težnja i traganje za njima bez očekivanja nadoknade. To znači da je njegovo djelovanje i traganje za božanskom vrlinom zbog nje same i zbilje njezinog značenja, a ne zbog nečega drugog. Ovaj stepen je kod ljudi različit zbog različitosti žara, stremljenja, povećane pažnje, traganja, sposobnosti prirode i ispravnosti vjerovanja.

Sličnost svakog čovjeka Prauzroku (Bogu) i njegovo slijeđenje Njegova djela ovisi o njegovim stanjima na stepenima koje smo ovdje nabrajali. Krajnji stepen vrline jest da sva čovjekova djela budu čisto božanska, a božanska djela su apsolutno dobro. Djelo koje predstavlja čisto dobro njegov činitelj ne čini ni zbog čega drugog osim njega samog, jer apsolutno dobro je cilj i željeno po sebi. Ono što je cilj, posebno ono što je krajnje vrijedno, ne postoji radi nečeg drugog. Kad sva čovjekova djela postanu božanska, onda ona proizlaze iz srži i suštine njegovog bitka, a to je njegov božanski um. Nakon toga u njemu nestaju svi poticaji tjelesne prirode i stanja koja potječu od životinjske i zvjerske duše i fantazije obje duše, te stanja koja proistječu iz poticaja osjetilne duše. Nakon toga, kod njega ne ostaje nikakva želja ni stremljenje osim za djelom koje je za njega poželjno, zapravo njegovo djelovanje je bez volje i namjere prema nečemu drugom. On nema nikakve druge namjere kad djeluje, osim same biti tog djela. To je put božanskih djela. Prema tome, ovo stanje je krajnja tačka stepena vrlina gdje ljudi slijede djelovanje Prapočetka, koji je Uzvišeni Tvorac svega. To znači da svojim djelovanjem ne traže korist, nagradu, nadoknadu i zaradu, nego je samo njihovo djelo njihov cilj.

Prema tome, čovjekovo djelo nije ni zbog čega drugog izuzev za samu bit tog djela. Bit djela je zbilja djela, a bit činitelja je njegova duša, što je sama zbilja božanskog uma. Djela Božija jesu radi Biti Njegove, a ne radi nečega izvan Nje. Prema tome, djelo čovjeka u ovom stanju je čisto dobro i čista mudrost, te je cilj toga da se ispolji djelo, a ne radi nekog drugog cilja gdje se djelom želi (ispoljiti) taj cilj. Djela Uzvišenog Boga su upravo takva i Njegova prva nakana (nakana prvog stepena) nije usmjerena prema nekoj drugoj stvari izvan Njegove Biti; znači, ne radi upravljanja stvarima među kojima se nalazimo i mi, jer ako bi bilo tako, Njegova djela bi bila proizvedena i upotpunjena nastankom vanjskih stvari i upravljanjem tim stvarima i njihovim stanjima i imanjem njih za cilj. U tom slučaju vanjske stvari bi postale uzroci i povodi Njegovih djela, a to bi bilo ružno i odvratno. Uzvišeni Allah je odveć visoko iznad toga. Međutim, Njegova pažnja prema vanjskim stvarima (svemu onom što je izvan Božije Biti) i djelu koje od Njega zahtijeva njihovo uređenje i sređivanje emanira iz Njega putem druge nakane (drugog stepena), a i to ne čini radi tih stvari, nego radi Svog Svetog bitka, jer supremacija Njegovog bitka je po samom Njegovom bitku, a ne zbog stvari zbog kojih se postaje odlikovanim. Takav je put čovjeka koji zahvaljujući mogućnosti slijeđenja Uzvišenog Boga stiže do krajnjih granica, tako da bi i njegova djela uz pomoć prve nakane bila radi njegovog bitka, a to je božanski (metafizički) razum, i radi samog djela. Ako izvrši neko djelo koje uzrokuje korist i dobit za nekoga drugog, to u prvoj nakani ne čini radi drugog, nego je pažnja prema drugom posredstvom druge nakane, jer njegovo djelo uz pomoć prve nakane je radi samog djela, znači radi same vrline i samog dobra, njegovo djelo je čista vrlina i čisto dobro.

Znači, njegovo djelo nije radi priskrbljivanja koristi niti radi otklanjanja štete, a ni radi hvaljenje sebe, traženja vođstva i ljubavi prema odlikovanosti. To je svrha mudrosti i vrhunac blaženstva. Niko ne može stići na ovaj stepen dok ne iskorijeni sve svoje želje koje se odnose na izvanjske stvari i sve akcidente duše i dok primisli koje proizlaze iz akcidenata potpuno ne iščeznu i nestanu i dok se njegova unutrašnjost ne ispuni božanskim znakovima i stremljenjima. To ispunjenje se može desiti onda kad čovjek bude oslobođen i očišćen od fizičkih stvari. Nakon toga, postaje ispunjen božanskom spoznajom i stremljenjem i stječe potpuno uvjerenje u božanske stvari i ono što nastane u suštini njegovog bitka, a to je čisti razum, čime se ustaljuju primarni sudovi, koje nazivaju i prvotnim racionalnim aksiomima, s tim što u tom stanju poimanje razuma i njegovo promišljanje božanskih stvari i njegovo čvrsto uvjerenje u njih biva dostojanstvenije, prefinjenije, vidljivije i jasnije od uvjerenosti u primarne sudove, odnosno prve racionalne aksiome.

Treba znati da osobe koje svoju pažnju ograničavaju samo na popravljanje nekih sposobnosti i samo u određeno vrijeme, neće steći sreću, kao što se ne može ostvariti vođenje ekonomije i politike uzimajući u obzir samo jedno pleme i narod i popravljanjem samo njihovog stanja u određeno vrijeme. Mudri Aristotel je naveo primjer da jedna lasta ne nagovještava proljeće i da jedan prijatan dan ne ukazuje na dolazak ugodnog razdoblja. Prema tome, put onoga koji traga za blaženstvom je da traži zadovoljstvo i užitak koji se nalaze u mudrosti, kako bi mu to postao moto života i da se ne okreće drugim stvarima tako da mu to postane trajna i postojana priroda.

Takav postaje potpuni sretnik onda kad njegova sreća postane trajna i nepromjenjiva i kad bude sigurna od izvrtanja i propadanja, tako da promjena stanja i protok vremena nemaju velik utjecaj na njega. Sve dok posjednik sreće boravi na ovom svijetu, bit će pod utjecajem i djelovanjem priroda, dominacijom nebeskih tijela, sretnih i nesretnih zvijezda, i dijelit će sudbinu s pripadnicima svoje vrste u nesreći, teškoćama, nedaćama i nevoljama – osim onih koje ova stanja nisu slomila i ponizila i koje ne zahvataju patnje i nedaće koje zahvataju druge, jer nisu bili pripravni da prihvate njihov utjecaj i moć. Prema tome, ne pogađa ih ni jadikovanje ni uzrujanost, a ne pokazuju ni nezahvalnost i nestrpljivost. Ako čovjek bude iskušan teškoćama i patnjama Ejuba, neka je mir s njim, neće prekoračiti granicu sreće i neće činiti djela nesretnika, jer će ga od toga odvraćati očuvanje hrabrosti, strpljenja i postojanosti, koji postaju njegove ustaljene karakterne crte, zatim pouzdanje u lijep završetak i neznatno bavljenje ovosvjetskim potrebama, koje postoje u njegovoj nutrini. To ga odvaja od osoba koje ne posjeduju ovakve vrline. Ta skupina, ili zbog slabosti prirode i ovladavanja strašljivosti nad njima potpada pod utjecaj tih faktora, tako da ih pretjerana zabrinutost i kukanje zbog bola izvrgava sramoti, izlaže ih, pomoću svojih bliskih, samilosti prijatelja i ruglu neprijatelja ili – ako se pokušavaju prikazati blaženima i sretnima – s velikom teškoćom pokazuju prividno strpljenje i postojanost dok su u sebi zabrinuti i trpe bol, a zbog neiskustva, nedostatka spoznaje i nepouzdavanja u sretan završetak, kod njih se javljaju neprimjereni postupci. Njihova djela i kretnje su poput djela i kretnji paraliziranog uda koji je neposlušan, tako da kad ga žele pokrenuti na desnu stranu, on se kreće ka lijevoj strani ili obrnuto. Osoba čija duša nije uvježbana nije zaštićena od prekoračenja umjerenosti na bilo koju stranu krajnosti.

Aristotel je rekao da je blaženstvo nešto postojano i nepromjenjivo, kako smo to već kazali. A ljudi su izloženi promjenama, pa se ponekad desi da neko ko ima život najljepši od života svih ljudi bude zahvaćen ogromnim nedaćama, kao što su simboličkim jezikom govorili o Priamusu. Ako takva osoba podlegne tim nevoljama i umre, ljudi je neće smatrati sretnom. U skladu s tim, ljude nije moguće zvati sretnima sve dok ne bude jasno kakvo će im biti stanje na koncu života. A ovakav govor je veoma ružan. Zatim, da bi otklonio ovu dilemu, on je rekao da ako je čovjekova priroda (karakter) pohvaljena, u svakoj prilici će činiti ono što je najbolje i što je najprimjerenije tom stanju, pa će naprimjer u stanju teškoće biti strpljiv, u stanju bogatstva darežljiv, a ako ga zadesi siromaštvo, to će na najljepši način podnijeti, kako bi u svakom stanju bio sretan i kako se njegovo blaženstvo ne bi promijenilo. Tako, ako ga zadesi neka velika nesreća, on je uz pomoć sabura podnese pa stoga ovakvo njegovo vladanje zahtijeva uvećanje njegove sreće. Ako bi bilo suprotno, njegova sreća bi postala zamućena te bi se povećala tuga i žaljenje, što bi ga odvratilo od činjenja lijepih djela. Međutim, kad u takvim stanjima lijepa djela proiziđu od onoga koji je sretan, povećava se njegova prosvijetljenost i dobrota, jer s obzirom na to da podnošenje velikih nedaća i smatranje teških događaja beznačajnim ne proizlazi iz nesposobnosti osjećanja i razumijevanja, nego od krajnje odvažnosti biti, veličine duše i veličanstvenosti stremljenja, to predstavlja najljepše vladanje. Onda je rekao: “S obzirom na to da opstojnost vladanja ovisi o ispoljavanju djela, kako smo već spomenuli, onda nijedan sretan čovjek ne postaje nesretnik, jer nikad ne čini prezrena djela. A s obzirom na to da je tako, on će uvijek biti osoba kojoj se zavidi, pa čak i ako je zahvate nedaće koje su zahvatile Priamusa. Nijedna nedaća i teškoća ne mogu učiniti da se sretnik udalji od svoje sreće i on je u svakom stanju na svom vladanju i putu.” Do ovog mjesta smo citirali govor Filozofa (Aristotel).

S obzirom na to da smo rekli da sreća dolazi onda kad se njezin posjednik okoristi užitkom koji se nalazi u postupanju u skladu s filozofijom, nameće se potreba da pojašnjenje o vrstama vladanja i tumačenje užitka koji pripada sretnima dodamo ovim pravilima. Na osnovu nesloženosti, vladanje stvorenja dijeli se na tri vrste, a iz aspekta toga što su tri vrste krajnjih ciljeva njihovih djela. Prvo je hedonističko vladanje, što je krajnji cilj djela apetitivne duše (duša strasti). Drugo je karijerističko vladanje koje predstavlja krajnji cilj djelovanja duše srdžbe, a treće je filozofsko vladanje koje predstavlja krajnji cilj djelovanja razumske duše. Filozofsko vladanje je najodabranije i najpotpunije vladanje, jer obuhvata karijerizam i hedonizam, ali esencijalno, a ne akcidentalno nasuprot prethodnim vladanjima. Sve što filozof čini jest pohvalno i zasniva se na odabiru. On ne napušta to stanje. S obzirom na to da svako osjeća užitak kad percipira ono što je za njega poželjno, onda se užitak pravednog može naći u pravdi, a užitak filozofa u filozofiji.

Kako je krajnji cilj posjednika vrline postizanje vrlina, tako njihovo dostizanje za njega predstavlja krajnji užitak. Prema tome, blaženstvo je stvar koja pruža najveći užitak, i s obzirom na to da se ne mijenja, ono je esencijalno, a hedonistički užitak, s obzirom na to da snagom sukcesivnog redanja uzroka biva jednak boli, akcidentalan je, a takav slučaj je i s karijerizmom. Mišljenje ovog filozofa, to jest Aristotela, kako smo rekli, jest da bez obzira na to što metafizička (duhovna) sreća predstavlja najodabraniju stvar i njezino vladanje najveći užitak, ipak, radi ispoljavanja odličnosti, ona ima potrebu za drugim izvanjskim srećama, jer bi inače ta odlikovanost ostala skrivena. Kad bi bilo tako, onaj koji posjeduje ovu vrstu sreće bio bi poput vrle osobe koja spava, a ovakva osoba ne ispoljava djela, međutim, ako bi spoznao suštinu te odlikovanosti, manifestiranjem njezinih učinaka njegov bi užitak i zadovoljstvo bili potpuni i prešli bi u aktualitet. A njegova sreća bi bila istinska sreća, čista od varki i težnji ka ukrasima i ispraznim stvarima. U tom stanju sklonost ka savršenstvu, koja se ukorijenila u njegovo srce, dostiže stepen opčinjenosti i ljubavi. Stidi se da uzvišenog vladara (razum) potčini vladaru stomaka i spolnog organa, da najodabranije dijelove učini slugama najprezrenijih i najnižih dijelova, i da bude zadovoljan lažnim užicima, koji su mu zajednički s drugim životinjama. Ti čulni užici izvrgnuti su nestajanju i promjeni i zbog uzastopnosti i ponavljanja vode ka dosadi, mučnini i patnjama.

Inteligibilni (razumski) užici su suprotni ovome. Prema tome, postalo je jasno da je razumski i inteligibilni užitak suštinski, a fizički i puteni akcidentalan. Kako će onaj koji ne percipira istinski užitak težiti tome užitku, ili dok ne pojmi suštinsko vođstvo, kako će težiti tom vođstvu? Također, dok ne upozna apsolutno dobro i potpunu odličnost, neće osjetiti radost i zadovoljstvo koje iz toga proizlazi. Antički filozofi su o tome navodili poslovicu koju su ispisivali na hramovima i statuama: “Melek koji je zadužen za ovaj svijet kaže: ‘Na svijetu postoji dobro, loše i ono što nije ni dobro ni loše. Svako ko upozna ovo troje onako kako treba od mene je siguran i bit će u miru. A onog ko ih ne upozna, na najstrašniji način ću ga ubiti, tačnije, neću ga ubiti odjednom pa da se spasi od mene, nego ću ga ubijati postepeno, a to će dugo trajati.’” Ako neko dobro promisli o ovoj poslovici, shvatit će značenja tema o kojima smo prethodno govorili.

Kad je riječ o objašnjenju užitka sreće, kažemo: dvije su vrste užitka, jedan je aktivni, a drugi pasivni. Prva vrsta užitka je u skladu s prvim mišljenjem, figurativno rečeno, poput užitka muškog spola prilikom snošaja, a pasivni užitak je poput užitka ženskog spola. Pasivni užitak veoma brzo nestaje, jer nastupanjem različitih stanja mijenja se i potpada pod njihov utjecaj. Aktivni užitak je esencijalan te zbog toga što odbija pasivnost nije promjenjiv. Prema tome, životinjski i osjetilni užici su ustvari u cijelosti poput pasivnih užitaka, jer su prolazni i događa im se promjena i nestanak. Isti ti užici su sami po sebi patnje i nelagode. Međutim, užitak sreće, koji je suprotan prethodnom – esencijalan je, a ne akcidentalan, inteligibilan je, a ne senzibilan (fizički), metafizički je, a ne životinjski – jest aktivni užitak. Zbog toga su filozofi rekli da pravi užitak onog ko ga posjeduje vodi od manjkavosti ka potpunosti, od bolesti ka zdravlju i od poroka ka vrlinama.

Stanja ovih dviju vrsta užitaka razlikuju se i na početku i na kraju. Međutim, osjetilni užitak je na početku bliži prirodi onoga čemu se teži i čežnja ka njemu se povećava proporcionalno dominaciji sposobnosti životinjske. Nakon dužeg upražnjavanja pokazuje se pasivnost prirode, tako da slabljenjem instinktivne sposobnosti ono što je ružno i odvratno čovjek smatra lijepim i privlačnim, a odvratno lijepim. Kad užitak nestane, njegov unutarnji vid mu predočava ružnoću i odvratnost toga te čovjek promisli o tegobnosti svoga kraja. Dakle, ovom užitku nema kraja.

Inteligibilni to jest razumski užitak je suprotan onome i na početku i na kraju. Na početku ga ljudska priroda smatra odvratnim, ali se stječe uz pomoć strpljenja, isposništva i nastojanja, a nakon što se razotkrije, postaje jasna njegova ljepota, vrijednost, odličnost i značaj, te se pojavljuje užitak koji je ponad svih drugih užitaka, čime se motri čovjekov lijep završetak i njegov istinski kraj. Upravo zbog toga ljudi u svojim najranijim danima života imaju potrebu za majčinim i očevim odgajanjem, nakon toga za vođstvom šerijata, zatim pročišćavanjem uvjerenja i snaženjem puta (kojim se hodi) na temelju mudrosti. Kad stigne na ovaj stepen, ako bude slijedio zahtjeve ovog vladanja i tokova koji donose blaženstvo a suprotstavljanje njima nesreću, onda je takva osoba odgojena.

Postalo je jasno da je užitak sreće aktivni užitak. S obzirom na to da pasivni užitak podrazumijeva uzimanje i primanje, aktivni užitak podrazumijeva davanje i pružanje. Iz toga se razumije da je darežljivost nužni zahtjev sreće, jer upotpunjavanje užitka sreće leži u objelodanjivanju vrline i ispoljavanju mudrosti. Naprimjer, vrhunac užitka osobe s lijepim rukopisom je u pisanju, vrhunac užitka muzičara je u upotrebi muzičkih instrumenata. S obzirom na to da je darežljivost sretnika s najplemenitijim dragocjenostima i najčasnijim željama, odnosno usavršavanjem drugih, njegova sreća može da bude veća od svih drugih sreća.

Zanimljivo je da ova darežljivost, koja je istinska darežljivost, s uzvišenim i istaknutim stepenima, posjeduje osobenosti koje su suprotne osobinama figurativne darežljivosti, jer imetak i dunjalučke stvari se umanjuju dijeljenjem, a pretjerivanje u tome može dovesti do osiromašenja te nestanka zaliha i riznica. Ali kod istinske darežljivosti, što je udjeljivanje i pretjerivanje u tome veće, povećavaju se i uvećavaju zalihe i postaju zaštićenije od krnjavosti i nestajanja. Isto tako, sredstva figurativne darežljivosti izložena su opasnostima kakve su spaljivanje, utapanje, pljačka i prisvajanje od protivnika, neprijatelja i lopova, a sredstva istinske darežljivosti sigurna su od različitih promjena, oštećenja te prisvajanja od zavidljivaca i protivnika. S obzirom na to da je stanje užitka sreće postalo jasno, iz toga nam postaje jasno i šta je s patnjom nesreće, koja je njoj suprotna, s bolom žaljenja i kajanja za nestankom ovakvih plemenitosti i darežljivosti.

Filozofi se razilaze oko toga da li se sreća može hvaliti ili ne. Mudri Aristotel je rekao: “Stvari koje se nalaze na krajnjem stepenu odlikovanosti ne mogu se hvaliti, nego je moguće druge stvari hvaliti pomoću njih.” Kao primjer navodi Uzvišenog Boga i apsolutno dobro koje je emanacija Božijeg Svetog Bitka. Druge stvari je moguće hvaliti dovodeći ih u vezu s Uzvišenim Bogom ili opisivanjem tih stvari kao dobrima, ali Božiji Bitak i Njegova svojstva su iznad toga da budu hvaljena. Prema tome, treba da Ga veličaju, a ne da Ga hvale. S obzirom na to da je sreća dobro, koje je ustvari Božija odredba, ona je dostojna veličanja, a čista je od pohvale. Međutim, ljude je moguće hvaliti zbog sreće ili zbog svojstava koja vode sreći, kao što ih hvale zbog pravednosti, koja je uvjet sreće. Prema tome, jasno je da sreća donosi pohvalu, ali ne može biti hvaljena. A Allah najbolje zna!

Izvor: Nasiruddin Tusi, Nasirova Etika, Fondacija “Mulla Sadra”, Sarajevo, 2020, s perzijskog preveo: Sedad Dizdarević

[1] A’raf, 179.