PREDVODNICI DŽENNETA I VRIJEDNOST POJEDINIH OBAVEZA I DŽENNETSKIH STEPENA

“O Ebu Zerre, blago onima koji su na Sudnjem danu bajraktari, koji nose bajrak i predvode ljude u Džennet. To su oni koji su u zoru i u druga doba dana prvi odlazili u džamije. O Ebu Zerre, namaz je stub vjere, a ono što (od spomena imena Božijeg) dolazi na jezik je veće; milostinja poništava grijehe, a govor (koji koristi ljudima) veći je od milostinje; post je štit od vatre, a čuvanje jezika je veće; džihad je čast, a borba jezikom je veća čast.

O Ebu Zerre, razlika između džennetskih stepena je kao razlika između Neba i Zemlje. Rob će podići pogled i vidjet će svjetlost koja je tako jaka da će ga skoro zaslijepiti. Upitat će: ‘Šta je ovo?’ Odgovorit će mu se: ‘Ovo je svjetlost tog i tog tvoga brata.’ Onda će on reći: ‘Taj brat? Na Dunjaluku smo zajedno činili dobra djela. Kako on posta ovoliko bolji od mene?’ Bit će mu rečeno: ‘On je bio bolji od tebe u dobrim djelima.’ Onda će mu se u srce usaditi zadovoljstvo, da bi bio zadovoljan (svojim položajem).”

Predvodnici Dženneta

U vezi sa predvodnicima Dženneta i sreće Poslanik, s.a.v.a., kaže:

“O Ebu Zerre, blago onima koji su na Sudnjem danu bajraktari, koji nose bajrak i predvode ljude u Džennet. To su oni koji su u zoru i u druga doba dana prvi odlazili u džamije.”

Svi ljudi, bez obzira na starost, nastoje prestići druge. Svakako, ukoliko se ovo natjecanje i suparništvo tiče Ovoga svijeta, onda je pokuđeno, ali takmičenje i prelaženje ispred drugih u vezi sa Onim svijetom ne samo da nije pokuđeno, već je ono pokazatelj čovjekove zrelosti i želje za srećom, zato što je čovjekova sreća u Božijoj blizini i u onosvjetskoj sreći, pa ako vjernici na ovom polju prelaze ispred drugih, to nije zbog isticanja, nego zarad postizanja sreće.

Ovo pitanje naglašeno je na nekoliko mjesta u Kur'anu: …I požurite ka oprostu Gospodara svoga i Džennetu prostranom kao Nebesa i Zemlja, pripremljenom za one koji se Allaha boje.[1]

Ovaj ajet ukazuje zapravo na glas čovjekove iskonske prirode, jer njegova priroda želi savršenstvo i želi biti savršenija od drugih.

Ljudska priroda i želja za savršenstvom

Nema nikakve sumnje da čovjek želi krajnje savršenstvo, a ono je u blizini Božijoj. Zato se, da bi stigao do krajnjeg savršenstva, koristi svim sredstvima i činiocima. Međutim, ograničena savršenstva ne predstavljaju krajnju želju čovjeka jer, prvo, kada ih upoređujemo sa višim savršenstvima, gube svoju vrijednost, i drugo, nakon što ostvari svoju želju, čovjek se zasiti.

Zbog toga je i rečeno: “Spajanje (visal) je grobnica ljubavi.” Dakle, čovjek ne može biti zaljubljen u ograničenu ljepotu i savršenstvo, nego je po prirodi zaljubljenik u Potpuno Savršenstvo i onaj je koji želi Boga. Bol čovjeka božanska je bol, i ako se otklone zastori od grijeha ispred njegovih očiju pa vidi svoga Voljenog, i on će, poput Alija, a.s., činiti ibadete iz ljubavi. Uzvišeni Bog u Kur'anu kaže:…A kada se Allah spomene, srca se, zaista, smiruju![2]

To što su u ajetu riječi “spominjanjem Allaha” došle na početku rečenice ukazuje na ograničavanje značenja: samo spominjanje Allaha smiruje srca i izvodi ih iz stanja zabrinutosti i bola, a ako neko umisli da će mu imetak, bogatstvo, ugled i položaj donijeti smiraj, teško se vara. Svakako, Kur'an ne zabranjuje sticanje i tome slično, ali kaže da to čovjeku ne donosi smiraj i smirenost.[3]

Rekli smo da čovjek želi potpuno savršenstvo i da se na putu ostvarenja tog cilja koristi svim sredstvima i činiocima. Jedan od činilaca postizanja potpunog savršenstva jeste i šaputanje s Bogom i “oživljavanje” mesdžida. Poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Blago onima koji su na Sudnjem danu predvodnici i bajraktari. Oni vode ljude ka Džennetu, a drugi, da bi došli do Dženneta, njih slijede. Upravo su oni u zoru i u druga doba dana prije drugih išli u džamije.” Ovdje je “u zoru” stavljeno na početku rečenice zato što je najbolje vrijeme za ibadet noć i zora.

Za bolje razumijevanje treba obratiti pažnju na sljedeće pitanje. Jedna od odlika čovjekove duše jeste da, ako vidi da drugi koračaju putem dobra i koristi oba svijeta, i on time biva pokrenut da čini isto. Samo načelo “prihvatanja uzora” u psihologiji se smatra najboljim sredstvom odgoja. Ustvari, uzori imaju najveći uticaj na čovjekovo ponašanje.

Ako je neko predvodnik u vršenju nekog dobrog djela, on privlači pažnju drugih i na kraju se i drugi odlučuju na činjenje takvog djela. Prihvatanje uzora veoma je zanimljivo, posebno kod mladih. Što ljudi postaju potpuniji, to više žele da budu uzor drugima i ovo osjećanje ispoljavaju svojim ponašanjem i činjenjem dobrih djela. Kao posljedica toga, i drugi bivaju pokrenuti na činjenje istog.

Prirodno je da kada neko u nekom društvu započne neko pregnuće – da ga i drugi bez oklijevanja slijede. Naprimjer, kada u jednoj školi u vrijeme podne-namaza nekoliko ljudi pohita u džamiju, ovo njihovo djelo pokrenut će i druge da odu u džamiju. Ali, ako nekoliko ljudi ne budu predvodnici, drugi neće obraćati pažnju na to da je vrijeme namaza i da trebaju biti prisutni u džamiji, a ako i budu obraćali pažnju, nedostajat će im poticaj. Ovo stanje pokazatelj je te duhovne, psihološke istine poznate kao “prihvatanje uzora”.

Ukoliko čovjek djeluje tajno, kako ne bi bio ukaljan samopokazivanjem (rija), njegovo djelo je dobro i pohvalno, ali ukoliko neko javno radi dobro djelo da bi i drugi bili potaknuti time, ne samo da njegova radnja nije neprihvatljiva, već je veoma umjesna i vrijedna, zato što on u ovom slučaju nema namjeru da se pokazuje, a svoje djelo javno ispoljava samo da bi i druge podsticao na činjenje.

U vezi s ovim pitanjem Uzvišeni Bog je rekao: …I koji od onoga što im dajemo i tajno i javno udjeljuju.[4]

Kaže se da je tajno udjeljivanje radi toga da bi se sačuvalo od samopokazivanja, a javno udjeljivanje je radi podsticanja drugih, te su oba načina lijepa. Dobro je djelo osobe koja zbog straha od samopokazivanja svoj namaz obavlja u tajnosti, a dobro je djelo i onoga koji, da bi podsticao druge, svoj namaz klanja u džamiji. Pored toga, onaj koji iskreno i daleko od samopokazivanja u odlasku u džamiju prestiže druge i tako ih podstiče – ima višestruku nagradu i na Sudnjem danu je bajraktar, jer je njegovo djelo pomoglo drugima da dolaze u džamiju.

Rahmetli ajatullah El-Uzma Mar'aši Nedžefi, neka je Allah njime zadovoljan, imao je običaj da u zoru prije ezana bude počašćen čekanjem ispred harema. Na početku studija vjerskih znanosti, dok smo bili u internatu, nekad bismo uspijevali otići u zoru u harem. Nekad bi padao snijeg i mi bismo, čudeći se, gledali kako je rahmetli ajatullah Mar'aši pokrio glavu svojom abajom, sjedeći pred haremom čija kapija još nije bila otključana. To je bila jedna od vrlina kojom se isticao. Koliko takvo ponašanje podstiče druge! Kada bi učenici vidjeli da jedan vrhovni vjerski prvak (merdže-i taklid) prije otvaranja kapije harema sjedi ispred vrata i čeka da budu otključana, bili bi motivirani da u zoru budu u haremu.

S obzirom na okolnost da smo govorili o važnosti predvođenja u odlasku u džamiju, navest ćemo i dvije predaje vezane za važnost prisustva u džamiji: “Uistinu džamije imaju svoje ljude s kojima se meleci druže. Kada (iz opravdanog razloga) nisu prisutni u džamiji, meleci ih tješe, ako se razbole, posjećuju ih, a ako budu u potrebi, oni im pomažu.”[5]

U drugoj predaji se kaže: “Sjedenje u džamiji u očekivanju namaza jeste ibadet. I rečeno je: ‘Onome kome Kur'an bude govor, a džamija kuća – Allah će u Džennetu izgraditi dvije kuće.’”[6]

Položaj i vrijednost pojedinih obaveza

U nastavku hadisa koji prenosi Ebu Zerr Poslanik, s.a.v.a., kaže:

“O Ebu Zerre, namaz je stub vjere, a ono što (od spomena imena Božijeg) dolazi na jezik je veće; milostinja poništava grijehe, a govor (koji koristi ljudima) veći je od milostinje; post je štit od vatre, a čuvanje jezika je veće; džihad je čast, a borba jezikom je veća čast.”

a) Položaj i vrijednost namaza

Poslanik, s.a.v.a., poručuje: Namaz je stub vjere. Bez njega bi vjera propala, ali ono što se govori i spominje u namazu – veće je i važnije od drugih djela zato što je zikr u namazu oličenje robovanja i poniznosti roba-vjernika pred Bogom, a njim se također predstavlja položaj Božiji i Njegova beskrajna milost.

Namaz je predstavljen kao stub vjere zbog njegove presudne uloge koju ima u oblikovanju duhovne i vjerske ličnosti čovjeka. Zapravo, namaz otjelovljuje čovjekovu vjeru i usavršava njegov duhovni lik. Zbog toga se u vjerskim učenjima, u kur'anskim ajetima i predajama Bezgrješnih, a.s., ističe da je namaz od izuzetne važnosti.

U jednoj predaji Poslanik, s.a.v.a., kaže: “Namaz je najbolji obavezni ibadet (vadžib) poslije spoznaje Boga i prvo za šta će rob biti pitan na Sudnjem danu je namaz. Ako mu on bude primljen, bit će mu primljena i ostala djela, a ako mu ne bude primljen, neće mu biti prihvaćena ni druga djela.”[7]

U vezi sa položajem onoga koji čini sedždu Ali, a.s., kaže: “Kada bi klanjač znao šta ga od Božije milosti obuhvata, ne bi digao glavu sa sedžde.”[8]

U vezi sa ulogom namaza u čistoti duše i čišćenju srca i psihe od prljavština i pokuđenosti, Poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Kada bi nekom od vas ispred kuće tekla rijeka u kojoj bi se svaki dan po pet puta kupao, da li bi mu na tijelu ostala ikakva prljavština?” (Ashab prenosi) “Rekoh: ‘Ne.’ Poslanik, s.a.v.a., reče: ‘Zaista je primjer namaza kao primjer rijeke koja teče; kada god neko klanja, opraštaju mu se grijesi između dva namaza.’”[9]

b) Položaj i vrijednost posta

Poslanik, s.a.v.a., predstavio je post kao štit od džehennemske vatre jer je on sredstvo za uzdizanje i razvoj čovjeka te prepreka šejtanu. Čovjek posjeduje dušu koja naređuje zlo (nefsi-emmare). Ona ga neprekidno navodi na krivi put i gubljenje duhovnog lika. U vezi s tim Ali, a.s., kaže: “Za vas najviše strahujem zbog dviju stvari: slijeđenja sklonosti duše i dugih želja, jer slijeđenje sklonosti duše odvraća od Istine, a duge želje čine da se zaboravi na Budući svijet.”[10]

S obzirom na okolnost da je Uzvišeni Bog dobrostiv i da voli Svoje robove, učinio im je dostupnim mnoštvo sredstava da bi se iskupili za nasilja koja su prema sebi učinili i koja su postala uzrok njihove udaljenosti od svete blizine Božije. Jedno od tih sredstava je i post, koji uzrokuje čišćenje duše od posljedica loših djela, podnošenje teškoća i strpljivost u nečinjenju grijeha.

Pored važnosti posta i njegove uloge u samoizgradnji, u nekim predajama se navodi da je za post u određenim danima i mjesecima predviđena posebna nagrada, kao što je slučaj sa postom u mjesecima Redžebu i Šabanu, u kojima su velikani, bogougodnici i učenjaci, imali običaj postiti.

c) Položaj i vrijednost džihada

Džihad, borba na Božijem putu je izvor slave i časti i ona ima životnu važnost u očuvanju i zaštiti vjere i društva. Kada ne bi bilo džihada, vjera i vjerska uvjerenja bi nestali, zato što dunjalučari i obožavatelji probitaka, da bi ostvarili svoje želje, ne prestaju sa neprijateljstvom i borbom protiv vjere. Džihad zaštitnika vjere ishodio je da vjera bude sačuvana, da bude izvan dosega neprijatelja i izvan opasnosti, i mi se danas koristimo plodovima njihove borbe. Iz ovog razloga lica boraca na putu Istine svijetle i oni su zbog svoje istinske požrtvovnosti i predanosti postali predmet Božije dobrote i pažnje.

Uzvišeni Bog o njima kaže: Vjernici koji se ne bore – osim onih koji su za borbu nesposobni – nisu jednaki onima koji se na Allahovom putu bore imecima svojim i životima svojim. One koji se budu borili ulažući imetke svoje i živote svoje Allah će odlikovati čitavim stepenom nad onima koji se ne budu borili.[11]

Ono na šta se Poslanik, s.a.v.a., oslanja jeste postavka da se ono što se može učiniti jezikom ne može učiniti drugim tjelesnim organima. Poslovi koje jezik može obaviti veći su i od namaza, i od posta, i od džihada – bilo da se radi o naređivanju dobra, bilo o odvraćanju od zla (u predajama je ono predstavljeno većim od džihada), ili o podučavanju drugih – zato što je upućivanje neznalice prema Istini veće od bilo kakvog džihada. Također nam se daje do znanja da pohvaljene radnje (mustehab) nisu samo djela za čije činjenje treba mnogo vremena, već se one mogu činiti i jezikom, bez trošenja velikih sredstava, mnogo vremena i bez ulaganja velikog napora. Dakle, treba vrijednost jezika cijeniti i treba jezik čuvati od nesreća i prljavština, da nam djela ne bi propala.

Razlike među vjernicima u okorištavanju različitim stepenima Dženneta

Časni Poslanik, s.a.v.a., u vezi s razlikama među džennetskim stepenima, kazao je:

“O Ebu Zerre, razlika između džennetskih stepena je kao razlika između Neba i Zemlje.” “Rob će podići pogled i vidjet će svjetlost koja je tako jaka da će ga skoro zaslijepiti. Upitat će: ‘Šta je ovo?’” “Odgovorit će mu se: ‘Ovo je svjetlost tog i tog tvoga brata.’ Onda će on reći: ‘Taj brat? Na Dunjaluku smo zajedno činili dobra djela. Kako on posta ovoliko bolji od mene?’” “Bit će mu rečeno: ‘On je bio bolji od tebe u dobrim djelima.’ Onda će mu se u srce usaditi zadovoljstvo, da bi bio zadovoljan (svojim položajem).”

Zanimljivo je da ovom stanovniku Dženneta ne govore da je on imao više djela, nego da su njegova djela bila bolja. Naime, njegova djela bila su vrjednija, jer je u ibadetima i namazu više obraćao pažnju na Boga i njegova iskrenost je bila veća. Prirodno je da čovjeka obuzme osjećanje kajanja i žalosti kada vidi da su njegovi prijatelji i oni s kojima je zajedno radio iste stvari prešli ispred njega. Ako čovjek na Ovom svijetu zaostaje za drugima, taj zaostatak može nadoknaditi, ali na Onom svijetu nema prilike za nadoknađivanje. Upravo zbog toga patnja i kajanje na Onom svijetu ubitačniji su od svega drugog. Ipak, i pored postojanja motiva za kajanje kod stanovnika Dženneta, Bog ne dozvoljava da oni budu pogođeni ovim kajanjem za nenadoknadivim.

Ovo je skrivena tajna koju nam je teško objasniti. Sad se postavlja pitanje: Kako je moguće da stanovnici Dženneta vide da su im prijatelji ispred njih, a da pritom ne budu pogođeni kajanjem i žaljenjem za nenadoknadivim. U vezi sa predočenim prenesen je alegoričan odgovor Isaa, a.s., iz Evanđelja po Barnabi. Isa, a.s., je rekao: “Na Ovom svijetu čovjek koji je malog rasta nikad nema želju da oblači veliku odjeću.

Isto tako, ni čovjek koji je visok nema želju da oblači malu odjeću.” Moguće je da iz ove analogije zaključimo da će u Džennetu svako biti zadovoljan svojom razinom i neće tražiti višu od one na kojoj jeste. Ustvari, položaj koji je postigao smatrat će sebi prikladnim. Kad ugleda da skupina ljudi kao što su poslanici, a.s., ima viši položaj od njega, smatrat će ga primjerenim njima i prepoznat će ga kao odjeću koja je njemu velika. Stanovnici Dženneta će prije smrti i u Berzahu biti spašeni od prljavština i ružnoća i dostići će razinu savršenstva koja je njima primjerena. Zbog toga će svako doći do odjeće koja mu je prikladna, Bog će ga učiniti zadovoljnim onim što ima i nakon toga srce će mu biti smireno.

Izvor: Muhammed Taqi Misbah Yazdi, Putevi i staze dobra (Savjeti Božijeg Poslanika, s.a.v.a., Ebu Zerru, r.a.), sv. 1, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2010., s perzijskog preveo: Lutfi Akbaš

[1] Ali ‘Imran, 133.

[2] Er-Ra'd, 28.

[3] Murteza Mutahhari, Savršeni čovjek, str. 94-96.

[4] Er-Ra'd, 22.

[5] Mustedreku-l-vesail, sv. 1, str. 358.

[6] Isto.

[7] Tefsir Ebu-l-Futuh, sv. 1, str. 103.

[8] Gureru-l-hikem, str. 605.

[9] Vesailu-š-ši‘a, sv. 3, str. 7.

[10] Biharu-l-envar, sv. 77, str. 419.

[11] En-Nisa, 95.