Uvijeti koji se tiču dove

U nastavku ukratko ćemo se osvrnuti na skupinu uvjeta  koji se tiču dove kroz islamske tekstove.

1)   Spoznaja Allaha

Jedan od najznačajnijih uvjeta uslišenja dove jeste znanje o Allahu te vjerovanje u Njegovu neograničenu moć i vlast, kojima je u stanju ispuniti ono što čovjek ište od Njega. U Ed-Durru-l-mensuru, posredstvom Muaza ibn Džebela, navode se sljedeće Poslanikove, s.a.v.a., riječi: “Kad biste vi Allaha spoznali istinskom spoznajom, vašim dovama brda bi se pokrenula!”[3]

Ajjaši u svom tefsiru, u kontekstu Allahovih riječi:

I neka se oni Meni odazovu i neka u Mene vjeruju (El-Bekare, 185), od Sadika, a.s., navodi sljedeće:

“Znaju da sam Ja u stanju dati im ono što od Mene traže!”[4]

Tabrisi u Medžme‘ul-bejanu, pri tumačenju istog ajeta, bilježi ovu izjavu Imama Sadika, a.s.:

“I neka vjeruju u Mene, odnosno – neka budu čvrsto uvjereni u to da sam Ja u stanju dati im ono što od Mene traže…

Kako bi na Pravom putu bili!”[5]

Bilježi se da je Imam Sadik proučio:

Koji se nevoljniku odaziva kad Ga on pozove (En-Neml, 61), pa je bio upitan: “Šta je s nama – činimo dovu, ali nam se ne uslišava?” Odgovorio je: “To je zato što vi tražite od Onog Kojeg ne poznajete i tražite ono što ne razumijete!”[6]

U ovoj predaji potvrđuje se značaj uloge svijesti o traženju i o onom što se traži pri samom uslišenju dove.

Od Ebu Abdullaha Sadika, a.s., prenosi se da je rekao: “Božiji poslanik, s.a.v.a., kaže da je Allah Uzvišeni rekao: ‘Ko od Mene bude tražio, a zna da samo Ja korist i štetu donosim, Ja ću mu se i odazvati!’”[7]

U Šaputanjima Imama Alija ibn Husejna Zejnul-Abidina stoji: “Hvaljen si neovisnošću o Svojim stvorenjima, te si Ti Posjednik neovisnosti o njima. Njima si pripisao ovisnost, a oni zbilja i jesu ovisni o Tebi. Pa, ko od Tebe želi odvraćanje svog siromaštva od sebe, i ko hoće Tobom odbiti siromaštvo od sebe, zaista je zatražio svoju potrebu tamo gdje treba, i uputio je svoj zahtjev na pravi način!”[8]

Veli Vođa pravovjernih, a.s., u svojim šaputanjima: “Slavljen neka je Onaj na Kojeg se svaki vjernik oslanja, i Kojem svaki poricatelj u nuždi pribjegava, jer niko bogatstvo ne može steći osim zahvaljujući onom što je kod Njega!”[9]

Imam Zejnul-Abidin, a.s., kako stoji u šestoj dovi Sahife, kaže: “Osvanusmo u vlasništvu Tvojem, dok nas Tvoja vlast i moć obuhvata, a Tvoja volja uza se privija. Postupamo po Tvojoj zapovijedi i hodimo po Tvojoj uredbi. Nama ne pripada ništa osim onog što nam Ti dosudiš, niti od dobra osim što nam Ti podariš!”

A u Sahifi ‘Alevijji kaže se: “Ko je taj koji Tebi može štetu nanijeti i Tebe nadjačati, ili se od Tebe zaštititi, ili Tvom određenju umaći?!”

U spoznaju o Bogu spada i to da onaj koji čini dovu zna da je Allah blizu njega, i da mu je bliži od svake stvari, da On dobro poznaje nagovaranja duše njegove, i da mu je bliži od vratne žile kucavice, te da se upliće između čovjeka i njegove duše.

Uzvišeni Allah kaže:

A kad te Moji robovi za Mene pitaju, reci da sam Ja blizu. (El-Bekare, 186)

I kaže:

I Mi smo njemu bliži od vratne žile kucavice! (Kaf, 16)

I kaže:

Uistinu se Allah upliće između čovjeka i njegova srca! (El-Enfal, 24)

Vođa pravovjernih u jednoj dovi kaže:

“Približavam Ti se širinom milosti Tvoje koja sve obuhvata. Ti vidiš, Gospodaru, položaj moj, i imaš uvid u moju nutrinu, znaš moje tajne, nije Ti nepoznato moje stanje, jer Ti si mi bliži od vratne žile kucavice!”[10]

A u Dovi petkom kaže: “Nema boga osim Allaha Koji se odaziva onom ko Ga doziva najtišim glasom, Koji čuje onog koji Mu šapuće zarad najskrovitije tajne, Blagog prema onom ko se od Njega nada otklanjanju briga, Bliskog onom koji Ga zazove da mu bol i tugu rasprši!”[11]

U jednoj od svojih hutbi rekao je: “Prednjači u uzvišenosti tako da nema ništa više od Njega, Blizak je u svojoj bliskosti tako da nema ništa bliže od Njega. Niti ga Njegova uzvišenost udaljava od bilo koga od stvorenja, niti njih Njegova blizina izjednačava u položaju s Njim!”[12]

2)  Lijepo mišljenje o Allahu

Lijepo mišljenje o Allahu ogranak je same spoznaje Allaha. Uzvišeni Allah daruje ljudima u skladu s njihovim lijepim mišljenjem o Njemu te njihovom uvjerenošću u sveobuhvatnost Njegove milosti i plemenitosti.

U hadisu kudsi stoji: “Ja sam kod pomisli Mog roba o Meni, pa neka o Meni ne misli ništa osim dobro!”[13]

A od Poslanika, s.a.v.a., prenose se ove riječi: “Molite Ga dovom, čvrsto vjerujući da će vam se odazvati!”

Uzvišeni Allah objavio je Musau, a.s.: “Dok god Me zazivaš i nadaš Mi se, Ja te čujem!”

Od Ebu Abdullaha Sadika, a.s., prenosi se da je rekao: “Kad upućuješ dovu srcem, okreni se Allahu i smatraj da je ispunjenje tvoje potrebe već pred vratima!”[14]

Od njega, a.s., također se prenosi i ovo: “Kad dovu činiš, srcem se predaj, a zatim uvjeren budi u odgovor!”[15]

Sasvim nasuprot ovom leži gubljenje nade u Božiju milost i u odaziv na dovu, a to je jedan od uzroka udaljavanja čovjeka od Božije milosti. Nekad čovjek zatraži nešto dovom od Allaha, pa se Allah odmah ne odazove, i to zbog razloga koji ide u korist samom čovjeku, a da on to i ne zna, dok Allah zna, pa tad čovjek počne loše misliti o Bogu i izgubi nadu u Njegovu milost – Uzvišen neka je On! – te ga ovo gubljenje nade i razočarenje udalje od Božije milosti.

Od Imama Sadika, a.s., prenosi se da je rekao: “Čovjek će biti u dobru, nadi i milosti od Allaha Uzvišenog sve dok ne bude požurivao, pa nadu izgubio, te dovu napustio!” Upitaše ga: “A kako požuruje?”, i on im je rekao: “Da kaže: ‘Učio sam dove još tad i tad, a još ne vidjeh da mi se ispunilo!’”[16]

Od Ahmeda ibn Muhammeda ibn Ebu Nasra prenosi se sljedeće: “Rekao sam Ebul-Hasanu, a.s.: ‘Sve bih za te dao, ja sam Allaha molio za nešto prije više godina, a zbog kašnjenja odgovora moje srce obuzelo je neko osjećanje?!’, a on mi je rekao: ‘O Ahmede! Dobro se čuvaj da šejtan ne nađe kakvog načina da ti napakosti, pa da te u očaj odvede! Reci mi, ako ti nešto kažem, hoćeš li se pouzdati u mene?’ Rekao sam: ‘Sve bih za te dao, ako nemam pouzdanja u tvoje riječi, u čije ću onda imati, a ti si Božiji dokaz nad Njegovim stvorenjima?’ ‘Onda imaj u Allaha još više pouzdanja’, rekao je on, ‘jer ti si u dogovoru s Bogom Uzvišenim, a zar Allah ne kaže:

A kad te Moji robovi za Mene upitaju, reci da sam Ja blizu i da se odazivam molbi molitelja kada Me pozove. (El-Bekare, 185)

I zar nije rekao:

I nemojte gubiti nadu u Allahovu milost! (Ez-Zumer, 52)

I rekao je:

A Allah vam obećava od Sebe oprost i izobilje. (El-Bekare, 267)

Zato imaj pouzdanja u Allaha više nego što ga imaš u druge, i u sebe pohranjujte samo dobro, jer On vama prašta!’”[17]

Od Ebu Abdullaha Sadika, a.s., prenosi se da je rekao: “Uistinu, kad čovjek požuri, pa ustane zbog svoje potrebe (odnosno kad napusti dovu i ne istraje u moljenju i stajanju pred Allahom tražeći ispunjenje svoje potrebe), Allah Uzvišeni kaže: ‘Zar rob Moj ne zna da sam Ja uistinu Allah Koji ispunjava potrebe?!’”[18]

Od Hišama ibn Salima od Ebu Abdullaha Sadika, a.s., prenosi se sljedeće: “Između Božijih riječi:

Odazvao sam se molbi vas dvojice (odnosno Musau i Harunu, a.s.; Junus, 88), i kažnjavanja faraona prošlo je četrdeset godina!”[19]

Ishak ibn Ammar kaže: “Upitao sam Ebu Abdullaha, a.s.: ‘Da li se događa da čovjeku dova bude primljena, ali da se odgodi?’, i on je rekao: ‘Da, i dvadeset godina!’”[20]

3)  Predano obraćanje Allahu u nevolji

Nužno je da se čovjek u dovi obrati Allahu u duhu nevoljnika koji ne nalazi pored Allaha Uzvišenog nikog za kog bi mogao vezati svoja nadanja niti u koga bi se mogao pouzdati. Zato, ako se čovjekova nada raspodijeli između Allaha i nekog drugog, takav čovjek nije se u potpunosti predao Allahu. I nije u duši osjetio stanje predanog obraćanja Bogu, a to je temeljni uvjet da bi se dova uslišala.

Vođa pravovjernih u svojoj oporuci Muhammedu ibn Hanefijji kaže: “Iskrenošću se postiže spas, pa kad stegne strah, kod Allaha je pribježište!”[21]

U stanju krajnje nevolje čovjek gubi nadu u svakog, i samo Allahu istinski pribjegava, ne polažući nade ni u kog, osim u Allaha.

Bilježi se da je Allah Uzvišeni objavio Isau, a.s.:

“Zamoli Me dovom žalosnog utopljenika, koji nema spasioca. O Isa! Od Mene traži, a nemoj tražiti od drugog, pa će i tvoja dova biti lijepa, a i moj odgovor lijep!”[22]

Vođa pravovjernih, Ali ibn Ebi Talib, u svojim šaputanjima s Allahom Uzvišenim govorio je: “Bože moj, moje traženje ne liči ne traženje onog koji prosi, jer onaj koji prosi, kad bude uskraćen, ustegne se od daljnjeg traženja. A ja nisam neovisan o onom što tražim od Tebe u svakom slučaju. Bože moj, budi zadovoljan sa mnom. A ako ne budeš zadovoljan sa mnom, onda mi barem oprosti. Jer, nekad Gospodar prašta Svom robu iako nije njime zadovoljan. Bože moj, kako da Te dozivam dok ja sam ja? I kako da gubim nadu u tebe dok Ti si Ti?!”[23]

Ovo je stanje potpune predanosti Bogu, u kojem čovjek ne nalazi drugog izlaza doli da pribjegne Bogu i da od Njega uzme svoje potrebe.

I kao što smo rekli, stanje predanog obraćanja Allahu nalaže potpunu predanost Njemu, na način da je čovjek svjestan da je ispunjenje njegove potrebe za kojom vapi samo kod Njega, i ni kod koga drugog, pa se tako u potpunosti predao samo Allahu, dižući ruke od svih drugih, Njemu se samo usmjerio i okrenuo je lice od svih drugih.

Imam Ali ibn Husejn, a.s., u svojoj dovi kaže:

“Učini me jednim od onih koji Ti se u izobilju iskreno obraćaju dovom nevoljnika koji Tebi vapi!”[24]

Na drugom mjestu kaže: “Moj Allahu, Ja ti se iskreno u potpunosti predajem i cijelim svojim bićem Tebi sam pohrlio. Lice svoje okrenuo sam od onog kojem je potrebna Tvoja potpora, i svoje traženje povukao sam od onog ko ni sam nije neovisan o Tvojoj dobroti. Spoznah da je traženje potrebitog od drugog potrebitog glupost njegove misli, zabluda njegovog razuma!”[25]

Značenje ove dove svakako nije da čovjek zapostavi materijalna sredstva koja je Allah učinio putem ispunjenja potreba i poslova kod ljudi. Štaviše, Allah je to i naredio. Značenje ovog jeste da ove uzročnike, za koje je Allah naredio da ih čovjek uzme, učini sredstvima provođenja Božije volje, htijenja i odredbe.

Bilježi se od Imama Sadika, a.s., da je rekao: “Ako neko od vas želi da mu Allah da sve što od Njega zatraži, neka se razočara u sve ljude, i neka položi nade samo u Allaha Uzvišenog. Kad Allah to vidi u njegovu srcu, čovjek neće od Allaha ništa zatražiti, a da mu On to neće i dati!”[26]

4) Ulazak na vrata na koja je Allah naredio da se uđe

Dova je dolazak Allahu, a ovo dolaženje nužno se mora odvijati stazama koje je Allah odredio.

Bilježi se da je jedan čovjek iz Benu Israila činio ibadet Allahu četrdeset noći, a zatim je Allaha zamolio i On mu se nije odazvao. On se zbog tog požalio Isau, sinu Merjeminom, a.s., a Isa upita Allaha o tome, pa mu Allah reče: “O Isa, on mi se obraćao dovom, dok je u srcu sumnjao u tebe!”[27]

5)  Obraćanje Allahu srcem

Ovo je jedan od najznačajnijih uvjeta kako bi dova bila uslišana, jer zbilja dove i jeste u predanom obraćanju Allahu srcem. Kad je čovjekovo srce obuzeto nekim ovosvjetskim stvarima mimo Allaha, čovjek nije ostvario suštinu dove.

Od Imama Sadika, a.s., bilježi se sljedeće: “Uzvišeni Allah ne prima dovu s površine odsutna srca!”[28]

Od njega, a.s., prenosi se i ovo: “Pa kad činiš dovu, ti se obrati Allahu srcem, a zatim budi uvjeren u uslišenje!”[29]

On još kaže: “Vođa pravovjernih rekao je: ‘Uzvišeni Allah ne prima dovu nemarna srca!’”[30]

U hadisu kudsi stoji: “O Musa, zazivaj Me dovom čista srca i iskrena jezika!”[31]

U Poslanikovoj, s.a.v.a., oporuci Imamu Aliju, a.s., stoji: “Allah ne prima dovu odsutna srca.”[32]

Od Sulejmana ibn Amra prenosi se da je rekao: “Čuo sam Ebu Abdullaha, a.s., kako kaže: ‘Uzvišeni Allah neće se odazvati na dovu s površine odsutna srca, pa zato kad činiš dovu, srcem se obrati Allahu i budi uvjeren u uslišenje!’”[33]

Od Ebu Abdullaha Sadika, a.s., prenosi se i ovo: “Uzvišeni Allah neće se odazvati dovi s površine grubog srca!”[34]

Dakle, nužno je u dovi srcem se obratiti Allahu te srcem biti prisutno kod Njega. A nemar, odsutnost i grubost (srca) jesu zastori i prepreke koji sputavaju srce i priječe mu da se predano obrati Allahu.

Prilikom čitanja i učenja zabilježenih dova nužno je da onaj koji čita ili uči prizove stanje dove i da pazi da se srce ne raziđe s jezikom, pa da jezikom uči dovu, a da mu se srce usmjerilo ka drugim ovosvjetskim obuzetostima.

Veliki šerijatski pravnik i gnostik šejh Dževad Meliki Tabrizi, k.s., u svojoj izvanrednoj odgojnoj knjizi El-Murakabat (Samonadziranja) kaže: “Znaj da nećeš postići dobro dove i odaziv na nju, osim ukoliko se tvoja nutrina, duh i srce okite svojstvima dove. A pod ovim kićenjem svojstvima dove zapravo se podrazumijeva stanje u kojem će tvoja nutrina, duh i srce biti tvorci dove.

Naprimjer, ovakvo šta postiže se ako kažeš: ‘Molim Te za svako dobro.’ Od Allaha se nadaš tome svim svojim srcem, duhom i nutrinom. A svaka od navedenih stvari ima i svoje izdanke, pa neka se oni očituju u tvojim djelima. Zato, ko ostvari nadu u svojoj nutrini i u svojoj biti, on kao da se sav pretvara u nadu. A ko je ostvari u svom duhu, kao da cijeli njegov život opstoji o nadi. A ko se bude srcem nadao, sva njegova djela koja svojom voljom i izborom učini bit će neodvojiva od nade.

Pazi da u tvojim poslovima ne bude nešto u čemu nema nade, i povedi računa o tome u svojim djelima. Obrati pažnju na to da li u svojim pokretima osjećaš trag nade, a to je traženje, ili, pak, ne? Zar nisi čuo riječi jednog od časnih imama, a.s., kako kaže: “Ko se nečemu nada, on to i traži!” I to i jeste tako. Jer, ti vidiš da stanovnici Ovog svijeta koji se nadaju nečemu od ovosvjetskih stvari, kad se nadaju kakvom dobru od nekoga ili od nečega, traže ga od te osobe ili stvari od koje su mu se nadali, i to u mjeri u kojoj su mu se nadali. Zar ne vidiš da trgovac ne napušta svoju trgovinu niti zanatlija svoj zanat? To je zato što se oni nadaju dobru u svojoj trgovini i svom zanatu. Tako je sa svakom skupinom: svi traže ono čemu se nadaju ondje gdje mu se nadaju i ne napuštaju ga sve dok ga ne nađu, osim većine onih koji se nadaju Džennetu i Ahiretu, kao i onih koji se nadaju Božijoj dobroti i plemenitosti. Daleko bilo! Ovi tragovi svojstava od onog su što je propisao Allah Mudri, a ti nećeš naći izmjene u Allahovim zakonima. Ali je propust u miješanju prividnog sa stvarnim, a u osnovi nema ni jednog tračka nade i očekivanja, a da uz to ne ide isto toliko iskanja, i to je činjenica.

A usporedi s nadom i druge uvjete dove, kao što su slavljenje Allaha (tesbih), izgovaranje potvrde Allahove jedinosti (tehlil), izgovaranje zahvale Allahu (tahmid), zatim skrušenost, poniznost, strahopoštovanje, traženje oprosta za grijehe i pokajanje za grijeh – svaka od navedenih stvari ima svoj stvarni i prividni bitak, a učinak ne izostaje za stvarnim!”[35]

6)  Pokornost i smekšavanje srca 

Ako čovjek želi da njegova dova bude uslišana, on mora nastojati da postigne nježnost srca, kao i da ga razmekša. Jer, kad se srce smekša, ono postane tanahno, pa između njega i Allaha nestanu zastori, te postane blisko Allahu.

Sam način činjenja dove i traženja ima uticaja na smekšavanje srca, a oni izrazi poniznosti koji se navode u tekstovima dati su upravo s tim ciljem.

Ahmed ibn Fahd el-Hilli bilježi u svom djelu ‘Uddetud-da‘i (Oruđe zazivatelja) da je Božiji poslanik, s.a.v.a., kad bi učio dove i skrušeno molio, bio kao siromah koji prosi hranu.[36]

Bilježi se da je Allah Musau objavio i ovo: “Ispruži dlanove ponizno preda Mnom, onako kao što čini slabi rob koji doziva upomoć svoga gospodara. Kad tako postupiš, milost si zadobio, a Ja sam najplemenitiji od svih plemenitih i moćnih!”[37]

Od Muhammeda ibn Muslima prenosi se da je rekao: “Pitao sam Ebu Džafera, a.s., o riječima Allaha Uzvišenog:

Ali oni nisu bili ponizni Gospodaru svom, niti su skrušeno molitve upućivali (El-Mu'minun, 76), i on mi je rekao: ‘Poniznost je u pokornosti, a skrušenost u dizanju ruku i u skrušenom traženju njima!’”[38]

S obzirom na okolnost da ovaj način učenja dove nije jasan ljudima, određeni sumnjičavci pokušali su unijeti sumnje u ovaj vid činjenja dove. Ali, zašto se ruke u dovi dižu ka Nebesima? Je li to Allah u pravcu Nebesa, pa dižemo ruke ka Nebesima? Imami Ehli-bejta, a.s., objašnjavali su ljudima da je Allah na svakom mjestu, ali da mi na ovaj način obznanjujemo slogan poniznosti i potrebitosti pred Allahom, jer dizanje ruku jeste znak poniznosti i potrebitosti, dok sam ovaj slogan u sebi nosi nadahnjujući učinak u smekšavanju srca i odstranjivanju tvrdoće iz njega te njegovog pročišćenja i činjenja prisutnim pred Uzvišenim Allahom.

Tabersi u svom Ihtidžadžu bilježi da je Ebu Kurra upitao Imama Ridaa, a.s.: “Zbog čega vi kad dovu činite dižete ruke ka Nebesima?” Na to mu je Ebul-Hasan, a.s., kazao: “Uzvišeni Allah Svojim robovima propisao je razne oblike ibadeta (…) a pri činjenju dove, traženja i skrušenog moljenja propisao im je širenje ruku i njihovo podizanje ka Nebesima zbog stanja poniznosti, znaka robovanja i potčinjavanja pred Njim!”[39]

Trenuci raznježenosti jesu trenuci spuštanja Božije milosti. Zato čovjek treba iskoristiti ove trenutke da se Allahu posveti dovom, jer se milost u ovakvim trenucima spušta bez ikakvog računa, i to ne zbog toga što spuštanje Božije milosti ima određeno i ograničeno vrijeme, već zbog toga što za čovjekovo primanje milosti postoji određeno i ograničeno vrijeme, a to je vrijeme raznježenosti. Kad se čovjekovo srce smekša, ono tad postaje sposobno primiti Božiju milost.

Od Božijeg poslanika, s.a.v.a., prenosi se sljedeće: “Iskoristite dovu za vrijeme raznježenosti, jer ona je milost!”[40]

Ebu Basir od Ebu Abdullaha Sadika, a.s., prenosi da je rekao: “Kad se neko od vas raznježi, neka čini dovu, jer srce zaista neće osjetiti raznježenost dok ne bude čisto!”[41]

Od Ebu Abdullaha, a.s., prenosi se da je rekao: “Kad ti se koža naježi i kad ti oči zasuze, iskoristi priliku, jer tvoj cilj je ostvaren!”[42]

Hadis je jasan: odaziv je izravno povezan sa stanjem onog koji čini dovu. Kad god se srce smekša i postane ponizno, onaj koji čini dovu bliži je ispunjenju. I suprotno – kad god srce otvrdne i sustegne se, udaljenije je od odgovora.

U islamskim tekstovima zabilježeno je da se treba okoristiti trenucima slomljenosti duše i smekšanosti srca, zbog ovosvjetskih nevolja i briga koje more čovjeka, i to obraćanjem Bogu dovom i traženjem.

Ovakvi trenuci uistinu pripremaju čovjeka za predano obraćanje Allahu te za primanje Božije milosti. A tajna svega toga jeste u tome da srce nije u stanju predano se obratiti i primiti osim u trenucima raznježenosti. Zato čovjek koji želi Božiju naklonost i predano obraćanje Njemu u dovi treba zadobiti ovu raznježenost.

Bilježi se od Ishaka ibn Amara da je rekao: “Rekao sam Ebu Abdullahu, a.s.: ‘Činim dovu, pa bih želio i da zaplačem, ali mi plač ne navire. A nekad se sjetim nekih od svojih umrlih, pa se raznježim i zaplačem, a da li je ovakvo šta dozvoljeno?’ On mi je rekao: ‘Da, prisjećaj se, pa kad se raznježiš, zaplači i obrati se dovom Gospodaru svom Uzvišenom!’”[43]

Ako se nekom ne da zaplakati kako bi smekšao srce, neka se onda pretvara da plače, jer to uistinu dovodi do plača, plač dovodi do smekšavanja srca, a smekšanost srca čini srce otvorenim Uzvišenom Allahu.

Od Sa‘da ibn Jesara prenosi se da je rekao: “Rekao sam Ebu Abdullahu (Sadiku), a.s.: ‘Ja se pretvaram da plačem pri dovi, a zapravo ne zaplačem?!’ On mi je rekao: ‘Uredu je!’”[44]

Od Ebu Hamze prenosi se sljedeće: “Ebu Abdullah, a.s., rekao je Ebu Basiru: ‘Ako strahuješ da će se nešto desiti ili da ćeš željeti ispunjenje neke potrebe, počni s Allahom, pa Ga veličaj i hvali onako kako Njemu dolikuje, zatim donesi salavat na Poslanika i zatraži svoju potrebu te se pretvaraj da plačeš… Moj otac običavao je reći: Čovjek je najbliži svom Gospodaru onda kad je na sedždi i plače!’”[45]

Imam Sadik na sedždi je, pored ostalog, činio i ovaj zikr:

“Palo je na tlo moje ponizno lice Tvom Silnom Licu. Palo je na tlo moje staro lice Tvom Trajnom i Vječnom Licu. Palo je na tlo moje ovisno lice Tvom Licu Neovisnom o bilo kome. Pali su na tlo i moje lice, i moj sluh, i moj vid, i moje meso, i krv moja, i koža moja, i kosti moje, i sve od mene što zemlja nosi – sve je to na sedždu palo Allahu Gospodaru svjetova!”[46]

7) Ustrajnost u dovi u teškoći i u blagostanju

U islamskim tekstovima snažno su potvrđene ustrajnost u dovi u teškoći i u blagostanju te činjenje dove u blagostanju čak i prije negoli u teškoći.

Od Božijeg poslanika, s.a.v.a., bilježi se sljedeće:

“Upoznaj se s Allahom u vrijeme blagostanja, On će za tebe znati u vrijeme teškoće!”[47]

Od Ebu Abdullaha Sadika, a.s., prenosi se da je rekao:

“Ko s dovom prethodno istupi, bit će mu uslišana kad se nevolja spusti. Bit će rečeno: ‘Poznat glas!’, te neće biti zastrt od Nebesa, a ko ne bude prethodio u dovi, neće mu biti uslišano kad se nevolja spusti, a meleci će reći: ‘Ovaj nam glas nije poznat!’”[48]

Od Ebu Abdullaha Sadika, a.s., prenosi se da je rekao: “Uistinu dova u vrijeme blagostanja priskrbljuje ispunjenje potreba u vrijeme nevolje.”[49]

Od njega, a.s., prenosi se i ovo: “Ko potajno želi da mu se Allah odazove u teškoćama, neka mnogo čini dovu dok je u blagostanju!”[50]

Prenosi se, također, i ovo:

“Moj djed (Božiji poslanik) običavao je reći: ‘Požurite s dovom, jer ako je čovjek od onih koji često čine dovu, pa ga zadesi kakva nevolja, a on počne dovu činiti, kaže se: Poznat glas!, a ako nije od onih koji često dovu upućuju, a zadesi ga nevolja i on tad počne učiti dovu, kaže se: Gdje si do danas bio?!’”[51]

Ovi tekstovi usredsređuju se na jedno jasno i poučno značenje. Dova je predano obraćanje Allahu, a najprodornija dova i najbliža odazivu jeste ona u kojoj je predanost u obraćanju Allahu najveća.

I kad se čovjek predano obrati i kad srce posveti i svim svojim bićem usmjeri se Allahu, tad između dove i odgovora ne postoji koprena, pa u kojoj mjeri oslabi predanost, u istoj mjeri oslabi i odgovor. Predano obraćanje Allahu i činjenje srca prisutnim pred Njim čovjek postiže učestalim učenjem dove.

Ovakvo šta postiže se čestim učenjem dove, te je i ovdje slučaj kao i sa svakim drugim poslom u životu čovjeka. Ukoliko čovjek učestalo uči dove, utoliko je mogućnost predanog obraćanja Allahu veća, a srce mu se više preda posvećivanju Allahu.

Kad ga kao takvog iznenadi nevolja, i on se Allahu obrati, srce mu se pokori u predanom obraćanju i u posvećenju Allahu brzo i lahko. Takva dova blizu je uslišanosti. Tog dana neće biti ničeg između njega i Božijeg odaziva.

Bilježi se od Fadla ibn Abbasa da je rekao: “Rekao mi je Božiji poslanik, s.a.v.a.: ‘Pazi na Allaha, pazit će i On na tebe! Pazi na Allaha, naći ćeš Ga pred sobom. Znaj za Allaha u blagostanju, znat će i On za tebe u teškoći!’”[52]

Ali ibn Husejn, a.s., običavao je reći: “Nisam vidio ništa bolje od činjenja dove unaprijed, jer čovjeku neće doći odaziv svakog časa!”[53]

Od Ebu Zerra, r.a., prenosi se da je rekao: “Božiji poslanik, s.a.v.a., rekao je: ‘Ebu Zerre, znaj za Allaha u blagostanju, znat će i On za tebe u teškoći. Kad išćeš, išti od Allaha, a kad pomoć tražiš, traži je od Allaha!’”[54]

Bilježi se da je Ebu Džafer, a.s., običavao reći: “Vjernikova dova u blagostanju trebala bi biti ista kao i ona u poteškoći, a ne takva da kad mu bude dato što je tražio, on prestane s činjenjem dove. Neka vam ne dosadi dova, jer ona kod Allaha ima velik značaj!”[55]

8) Ispunjenje obećanja Allahu

U Komijevom tefsiru stoji da je Ebu Abdullahu Sadiku, a.s., rečeno: “Uzvišeni Allah kaže:

Pozovite Me i Ja ću vam se odazvati! (El-Mu'min, 60), a mi Ga dozivamo, ali nam se On ne odaziva?!”, te da je on na to rekao: “To je zato što vi ne ispunjavate obećanja data Allahu, a Allah Uzvišeni kaže:

I ispunite obećanje koje ste Meni dali, i Ja ću ispuniti obećanje vama dato![56] Tako mi Allaha, ako vi ispunite obećanje dato Allahu, On će uistinu ispuniti Svoje obećanje dato vama.”

9) Spajanje dove s djelovanjem

Jedan od uvjeta da dova bude primljena jeste i spajanje dove s djelovanjem. Nema koristi od dove bez djela, niti je djelo neovisno o dovi.

Ovdje su dvije postavke: prva je ta da dova ne čini čovjeka oslobođenim od djelovanja. Od Poslanika, s.a.v.a., prenose se savjeti Ebu Zerru, u kojima kaže: “O Ebu Zerre, onaj koji dovu čini bez djelovanja jeste poput onog koji odapinje strijelu bez tetive!”[57]

Omer ibn Jezid kaže: “Rekao sam Ebu Abdullahu, a.s.: Jedan čovjek reče: ‘Uistinu ću sjediti u kući i klanjati i postiti i Gospodaru robovati, a opskrba će mi sama doći?!’ On je odgovorio: ‘To je jedan od trojice čije se dove neće uslišati!’”[58]

Od Sadika, a.s., prenosi se da je rekao:

“Onaj što uči dove, a ne djeluje jeste poput onog što odapinje strijelu bez tetive!”[59]

Od njega se, također, prenosi i ovo:

“Trojici se dova ne prima: čovjeku koji sjedi u svojoj kući i govori: ‘O Gospodaru! Opskrbi me!’ Njemu se kaže: ‘Zar ti nisam dao način kako da tražiš opskrbu?!’”[60]

Pa ako roditelj čini dovu Allahu za dobro i uputu svog djeteta, a malo pažnje poklanja odgoju (…), dova neće biti uslišana. Zapravo, toj će dovi biti zapriječen odaziv. Ako bolesnik moli Allaha za izlječenje, ali se ne obrati ljekaru, niti troši lijekove, niti se pridržava dijete potrebne za ozdravljenje (…), ovakvoj dovi bit će zapriječen odaziv.

Druga postavka jeste da djelovanje nije neovisno o dovi.

Od Božijeg poslanika, s.a.v.a., prenosi se da je rekao:

“Ući će u Džennet dva čovjeka koja su činila ista djela, te će jedan od njih vidjeti svog prijatelja iznad sebe i upitat će: ‘Gospodaru, zbog čega si mu to dao kad su naša djela bila ista?’ Allah će reći: ‘Zato što je on od Mene tražio, a ti nisi!’” Zatim je (Poslanik) rekao: “Tražite od Allaha iz Njegova izobilja, i mnogo tražite, jer Njemu ništa nije preveliko!”[61]

Od Poslanika, s.a.v.a., prenosi se i ovo: “Uzvišeni Allah ima robove koji rade i On im dadne, a drugi Ga iskreno mole, pa im dadne, a poslije će ih u Džennetu sakupiti, pa će reći oni koji su radili: ‘Gospodaru, mi smo radili, pa si nam i dao, ali na osnovu čega si ovima dao?’ On će reći: ‘Vi ste oni Moji robovi kojima sam dao nagrade njihove i ništa im nisam umanjio od njihovih djela, a ovi su Me molili, pa sam im dao i bogatim ih učinio – to je Moja dobrota koju poklanjam kome Ja hoću!’”[62]

10) Dova u okviru Allahovih zakona

Dova nije izlaženje iz okvira zakona koje je Allah postavio u prirodi, kosmosu, društvu i historiji. Jer, Božiji zakoni ne izmjenjuju se i ne mijenjaju se.

Zato onaj koji čini dovu ne treba od Allaha tražiti ono što bi bilo u suprotnosti s Allahovim zakonima u društvu, historiji, prirodi i kosmosu ili ono što je u sukobu s Allahovim vjerozakonskim propisima.

Upitan je Vođa pravovjernih, a.s., o tome koja dova je najzabludjelija, pa je rekao: “Dova onog koji moli za ono što ne može biti!”[63]

Od Vođe pravovjernih, a.s., prenosi se i ovo: “O upućivaču dove, nemoj tražiti ono što ne može biti, niti ono što nije dozvoljeno!”

Ono što ne može biti jeste traženje izmjene Božijih zakona u društvu, historiji, prirodi ili kosmosu, a ono što nije dozvoljeno jeste ono što se suprotstavlja vjerozakonskom poretku kojeg je Allah propisao u životu čovjeka.

U tom kontekstu Uzvišeni Allah kaže:

Molio čak i sedamdeset puta, Allah im neće oprostiti! (Et-Tevbe, 80)

11) Klonjenje od grijeha

Među uvjete za Allahov odaziv na dovu spada i klonjenje od grijeha i pokajanje od njih. Jer, suština dove jeste predano obraćanje Allahu, a kako je moguće da se čovjek koji je neposlušan Allahu, koji se okreće od Njegovih naredbi i propisa, i koji Mu se ne kaje, predano obrati Allahu?

Muhammed ibn Muslim od Ebu Džafera, a.s., prenosi sljedeće: “Uistinu čovjek moli Allaha za ispunjenje neke potrebe, pa bude određeno da mu se ispuni uskoro ili za neko vrijeme, te on u međuvremenu počini neki grijeh, pa Allah kaže meleku: ‘Nemoj mu ispuniti potrebu, uskrati mu je, on se izložio Mojoj srdžbi i zaslužio je da bude uskraćen od Mene!’”[64]

Od Božijeg poslanika, s.a.v.a., prenosi se da je rekao: “Musa je prošao pokraj nekog čovjeka koji je bio na sedždi, pa se vratio nakon što je obavio svoj posao, a ovaj je i dalje bio na sedždi. Musa, a.s., rekao mu je: ‘Da je ispunjenje tvoje potrebe u mojim rukama, ja bih ti je ispunio!’ Pa mu je Allah objavio: ‘O Musa, kad bi na sedždi bio toliko da polomi vrat, ne bih mu se odazvao sve dok se ne okrene od onog što Ja ne volim onom što volim!’”[65]

12) Okupljanje radi dove i zahtijevanje od vjernika da govore amin

Od potvrđenih činova u islamskim tekstovima jeste i dova u skupu vjernika. Okupljanje vjernika pred Allahom Uzvišenim uvijek je bilo mjesto za spuštanje Božije milosti. Nikad se neće okupiti nekolicina vjernika – a Bog je zadovoljan njihovim skupom – a da neće biti blizu Božije milosti i da njihov skup neće biti mjesto spuštanja Božije milosti i dobrote.

Od Ibn Halida prenosi se da je rekao: “Ebu Abdullah Sadik, a.s., je rekao: ‘Nema skupine od četrdeset ljudi da će se sakupiti i Allaha zamoliti za neku stvar a da im On neće udovoljiti, pa ako ih ne bude četrdeset, neka četverica upute dovu Allahu Uzvišenom deset puta i Allah će im se odazvati! Ako ih pak ne bude ni četiri, neka jedan dovu uputi Allahu četrdeset puta i Allah Moćni i Silni će im se odazvati!’”[66]

Od Ebu Abdullaha Sadika, a.s., prenosi se: “Moj otac je imao običaj da kad ga nešto rastuži okupi žene i djecu, a zatim uputi dovu dok oni govore amin!”

13) Staloženost u dovi

Ono na šta također treba pripaziti pri činjenju dove jeste to da onaj koji upućuje dovu ne izgubi stanje staloženosti u traženju i iskanju od Allaha.

Jer, suština dove i sam njen duh jeste predano obraćanje Allahu iskanjem, upornošću i skrušenošću u traženju, kao i učenjem i čitanjem zabilježenih dova.

Onaj koji upućuje dovu ne bi smio izgubiti ovaj osjećaj. U stanju staloženosti u dovi bez usiljenosti čovjek je nekad u stanju osjetiti u sebi predanost i posvećenost Allahu te skrušenost i tankoćutnost kakvu ne nalazi dok čita zabilježene dove.

Dakle, onaj koji upućuje dovu mora čuvati u sebi “stanje dove”, odnosno staloženost u ovom stanju, kao i neusiljenost u posvećenosti Allahu te skrušenost pred Njim. Imami iz Poslanikove porodice, a.s., davali su nekad prednost tome da čovjek upućuje dovu prepuštajući se onom šta mu na um padne, a ne da uči neku prenesenu dovu, kako dova ne bi izgubila stanje staloženosti i zanosa.

Bilježi se od Zurare da je rekao: “Rekao sam Ebu Abdullahu Sadiku, a.s.: ‘Pouči me dovi!’, i on mi je rekao: ‘Najbolja je ona dova koja poteče tvojim jezikom!’”[67]

14) Priprema duše za dovu zahvalom, traženjem oprosta i donošenjem salavata

Dova je predano obraćanje Allahu, a ovo obraćanje zahtijeva pripremu duše.

U tu pripremu spada i započinjanje hvaljenjem Uzvišenog Allaha, slavljenjem i izražavanjem zahvalnosti na Njegovim blagodatima i dobroti, zatim traženjem oprosta pred Bogom za grijehe te salavatom i selamom na Poslanika i članove njegove porodice (Ehli-bejt). Sve su to načini pripreme i spremanja duše za dovu. Prilikom ove pripreme čovjek se osposobi za predano obraćanje Allahu te za traženje i iskanje od Njega.

Hvaljenje i slavljenje, zahvala i traženje oprosta te salavat i selam na Poslanika i članove njegove porodice bilježe se u uvodu većine prenesenih dova, kao i u sadržaju većine njih.

Od ‘Īsa ibn Kasima prenosi se sljedeće: “Ebu Abdullah, a.s., rekao je: ‘Kad neko od vas traži ispunjenje neke potrebe, neka slavi i hvali svoga Gospodara (…) pa kad tražite ispunjenje neke potrebe od Allaha Silnog i Moćnog, veličajte Ga, i mnogo Ga hvalite i slavite. Recite: O Najdarežljiviji među onima koji daju, o Najbolji od svih od kojih se išće, o Najmilostiviji od svih od kojih se milost traži, o Jedini, o Ti Koji si utočište svemu, o Ti Koji nisi rodio niti si rođen, i Kojem niko ravan nije, o Ti Koji nemaš ni druge ni djeteta, o Ti Koji činiš šta hoćeš i sudiš kako želiš i određuješ kako voliš, o Ti Koji se uplićeš između čovjeka i njegova srca, o Ti Koji si na najvišem obzorju, o Ti poput Kojeg nije ništa, o Ti Koji sve čuješ, o Ti Koji sve vidiš – i mnogo imena Uzvišenog Boga spominjite, jer su imena Uzvišenog Boga mnogobrojna, i donesite salavat na Muhammeda i na čeljad Muhammedovu, te recite: Allahu moj, učini mi od Tebe obilnom dozvoljenu opskrbu kojom ću obraz svoj sačuvati, i obaveze svoje ispuniti, i rodbinske veze održati, i kojom ću se pomoći na hadžu i umri!’ Pa je rekao: ‘Jedan čovjek ušao je u mesdžid i klanjao je dva rekata, a zatim je zatražio nešto od Allaha, pa je Poslanik, s.a.v.a., rekao: Ovaj čovjek požuruje svog Gospodara! Zatim je došao drugi i klanjao je dva rekata, pa je Allaha Uzvišenog slavio i salavat donio na Poslanika, s.a.v.a., na šta je Poslanik, s.a.v.a., rekao: Zatraži i dobit ćeš!’”[68]

Ebu Kehmes prenosi sljedeće riječi Ebu Abdullaha Sadika, a.s.: “Ušao je čovjek u mesdžid, pa je otpočeo prije nego što je Allaha slavio i salavat donio na Poslanika, s.a.v.a., pa je Poslanik rekao: ‘Ovaj čovjek požuruje svoga Gospodara!’ Zatim je ušao drugi čovjek te je klanjao i Allaha Uzvišenog hvalio i salavat na Poslanika, s.a.v.a. proučio, pa je Poslanik, s.a.v.a. rekao: ‘Zatraži i dobit ćeš to!’”[69]

Od Safvana el-Džemmala prenosi se da je Ebu Abdullah Sadik, a.s., rekao: “Svaka dova koja se upućuje Uzvišenom Allahu zastrta je od Nebesa sve dok se ne donese salavat na Muhammeda i na Muhammedovu čeljad!”[70]

Od Ebu Abdullaha Sadika, a.s., prenose se sljedeće riječi: “Dova će biti zastrta od Nebesa sve dok se ne prouči salavat na Muhammeda i na čeljad Muhammedovu!”[71]

15) Zazivanje Allaha Njegovim lijepim imenima

Uzvišeni Allah voli kad Ga Njegovi robovi dozivaju Njegovim lijepim imenima.

Rekao je Allah Uzvišeni:

Reci: “Zovite Allah ili zovite Milostivi”, a kako Ga god budete zvali, Njegova imena najljepša su! (El-Isra’, 110)

Svako od Božijih lijepih imena jeste ključ za neka od vrata Božije milosti i dobrote.

U islamskim tekstovima na mnogim mjestima potvrđeno je upućivanje dove Allahu Njegovim lijepim imenima. U mnogim tekstovima bilježi se da kad vjernik Allaha zamoli Njegovim lijepim imenima deset puta, Uzvišeni Allah mu se odaziva.

Od Ebu Abdullaha Sadika, a.s., prenosi se da je rekao: “Ko kaže: ‘O Allahu!’ deset puta, kaže mu se: ‘Odazivam ti se, šta je tvoja potreba?’”[72]

Ebu Basir prenosi sljedeće riječi Sadika Džafera ibn Muhammeda, a.s.: “Kad čovjek dok je na sedždi kaže: ‘O Allahu (jā Allah), o Gospodaru (jā Rabbah), o Vlasniče (jā sejjidah)’, tri puta, Uzvišeni Allah odgovori: ‘Odazivam Ti se Moj robe, traži ispunjenje svoje potrebe!’”[73]

Abdullah ibn Džafer u djelu Kurbu-l-isnad navodi sljedeće riječi Mes‘ada ibn Sadeke: “Pričao mi je Džafer (ibn Muhammed, a.s.) da se jedan od sinova mog oca razbolio, pa ga je Imam posjetio i rekao mu je: ‘Reci deset puta: jā Allah, jā Allah, jer te riječi nikad nije rekao niko od vjernika, a da mu Uzvišeni Gospodar nije rekao: Odazivam ti se, Moj robe, traži ispunjenje svoje potrebe!’”[74]

Ali ibn Husejn, a.s., kaže: “Božiji poslanik, s.a.v.a., čuo je čovjeka kako kaže: ‘O Najmilostiviji od svih milostivih’, te je uzeo za rame čovjeka i rekao: ‘Eno, Najmilostiviji od svih milostivih dočekao te je Svojom pažnjom, zato traži ispunjenje svoje potrebe!’”[75]

16) Iznošenje potreba pred Uzvišenim Allahom

Uzvišeni Allah dobro zna šta mi hoćemo, šta mi trebamo, i šta mi tražimo, te Ga Njegovo znanje čini neovisnim o našem pitanju, ali Allah Uzvišeni voli da pred Njega iznesemo svoje potrebe, štaviše, dovodi nas u stanje potrebe, kako bismo iznosili svoje potrebe pred Njega. Allah nekad prezre roba, pa mu da dovoljno i sve što mu treba, kako ne bi od Njega tražio i kako ne bi Njemu ruke dizao.

Čovjek kad iznese svoje potrebe pred Allaha istovremeno postaje i bliži Allahu, za Njega se veže i s Njim prisan postane, te osjeća ovisnost i potrebitost pred Allahom, a sve to Allah voli.

Pa tako kad Allaha dozivamo povodom nečeg, On voli da produžimo dovu i podrobno iznesemo svoje potrebe, a ne samo da sažmemo i skraćujemo obraćanje, kako to čine ljudi u obraćanju vladarima.

Ebu Abdullah Sadik, a.s., kaže: “Uzvišeni Allah zna šta čovjek želi kad Ga zamoli, ali On voli da se pred Njega iznesu te potrebe, pa zato kad upućuješ dovu, jasno imenuj svoje potrebe!”[76]

17) Upornost u dovi

Upornost u dovi govori o dubini uvjerenja čovjeka i o nadi u Allaha, kao i o dubini povezanosti s Allahom.

Što je čovjekovo pouzdanje u Allaha veće, i sama njegova upornost u dovi je veća.

I obratno, kad je čovjekovo pouzdanje u Allaha slabo, on brzo napušta dovu i gubi nadu ako mu ne stigne odgovor na njegovu dovu.

Kao što upornost u dovi otkriva dubinu pouzdanja i veze s Allahom, isto tako upornost u dovi produbljuje to pouzdanje i vezu s Allahom i učvršćuje je.

Zato u mjeri čovjekovog pouzdanja u Allaha i veze s Njim biva i bliskost Allahu.

Islamski tekstovi prepuni su potvrda upornosti u dovi i negubljenja nade u odaziv ni u kojem slučaju.

Od Božijeg poslanika, s.a.v.a., prenosi se sljedeće: “Allah voli uporne u dovi!”[77]

Također, prenosi se i ovo: “ Uzvišeni Allah voli upornog molitelja.”[78]

Od Vođe pravovjernih, a.s., prenose se riječi: “Dova je štit vjernika, a kad učestalo kucaš na vrata, ona ti se i otvore!”[79]

Ebu Abdullah Sadik, a.s., kaže: “Dova sprečava izvršenje odredbe nakon što je već potvrđena, zato mnogo čini dovu, jer ona je ključ svake milosti i ispunjenje svake potrebe, i ne može se zadobiti ono što je kod Allaha Uzvišenog osim dovom, jer nema vrata na koja se mnogo kuca, a da samo što se nisu otvorila onom ko kuca!”[80]

Od Bakira, a.s., prenosi se da je rekao: “Allah ne voli ustrajnost u traženju ljudi jednih od drugih, ali voli upornost kad se traži od Njega!”[81]

Vođa pravovjernih, a.s., kaže: “Uporan budi u traženju od Njega, otvorit će ti se vrata milosti!”[82]

Od Velida ibn Ukbe el-Hedžrija prenosi se da je rekao: “Čuo sam Ebu Džafera, a.s., kad je rekao: ‘Tako mi Allaha, čovjek vjernik neće Allahu uporno dovu upućivati, a da mu Allah neće ispuniti potrebu!’”[83]

Sadik, a.s., od Božijeg poslanika, s.a.v.a., prenosi sljedeće riječi: “Allah se smilovao čovjeku koji od Uzvišenog Allaha traži ispunjenje neke potrebe pa je uporan u dovi, odazvalo mu se ili ne odazvalo!” Zatim je proučio ajet:

I dozivat ću Gospodara svog; nadam se da neću biti nesretan u dozivanju Gospodara svog! (Merjem, 48)

Od Ebu Džafera Bakira, a.s., prenosi se ovo: “Ne, tako mi Allaha, neće čovjek biti uporan Allahu, a da mu se neće odazvati!”[84]

Ebu Abdullah Sadik, a.s., kaže: “Traži ispunjenje svoje potrebe i budi uporan u traženju, jer Allah voli upornost onih Svojih robova koji Ga mole!”[85]

18) Dova za druge i od drugih

O ovoj tački govorit ćemo u sljedećem poglavlju ove knjige, a u kontekstu onog šta dova treba, a šta ne treba sadržavati. Ovdje ćemo govoriti o ovom pitanju u mjeri u kojem je ono u vezi s adabima i uvjetima dove.

Kad se čovjek pred Allahom otvori za svoju braću te kad otkloni ono skriveno neprijateljstvo i nepodnošljivost između sebe i njih, Allah mu otvori mnoga vrata milosti. Otvorenost vjernika jednih prema drugima i produbljivanje stanja međusobne ljubavi, saosjećanja i prijateljstva predstavlja pouzdan ključ za Božiju milost, kako prema onom koji čini dovu, tako i prema onom za koga se čini dova.

Što se onog koji upućuje dovu tiče, od Muavije ibn Ammara prenosi se da je Ebu Abdullah Sadik, a.s., rekao: “Dova upućena za brata muslimana u tajnosti donosi onom ko ju je uputio opskrbu i otklanja od njega nevolju, dok melek govori: ‘I tebi pripada isto to!’”[86]

Od Poslanika, s.a.v.a., prenosi se da je rekao: “Ko bude u tajnosti upućivao dovu za vjernika, melek će na to reći: ‘I tebi pripada isto to!’”[87]

Ebu Abdullah Sadik, a.s., kaže: “Čovjekova dova u tajnosti za njegovog brata priskrbljuje obilnu opskrbu i otklanja nesreću!”[88]

Od Ibn Halida Kummata prenosi se da je rekao: “Ebu Džafer, a.s., je rekao: ‘Dova koja najprije ostvari uspjeh u odazivu jeste dova brata za njegovog brata u tajnosti – čovjek otpočne dovu za svog brata, a melek koji je zadužen za njega kaže: Amin, i tebi dva puta toliko!’”[89]

Što se, pak, tiče onog za kojeg se dova upućuje – prenosi se da je Allah rekao Musau ibn Imranu, a.s.: “Moli Me jezikom kojim Mi se nisi ogriješio!” “Gospodaru, otkud meni takvo nešto?!”, upitao je on, i Allah mu je rekao: “Uputi Mi dovu jezikom nekog drugog!”[90]

19) Dova u trenucima spuštanja Božije milosti

Dovom čovjek priziva Božiju milost.

Stoga, najbolje vrijeme za dovu jeste vrijeme spuštanja Božije milosti. Na taj način čovjek biva blizu Božijoj milosti i izlaže joj se.

Trenuci spuštanja Božije milosti mnogobrojni su: onda kada se uči Kur'an, kada se uči ezan, prilikom padanja kiše, prilikom susreta dvaju tabora vojski (vjerničke i nevjerničke) i kada padaju šehidi.

Ovaj posljednji spomenuti čas jedan je od najboljih časova u kojima se otvaraju vrata Božije milosti na Zemlji.

Es-Sukuni prenosi sljedeće riječi Ebu Abdullaha, a.s.: “Vođa pravovjernih, a.s., rekao je: ‘Iskoristite priliku za dovu u četiri slučaja: kad se uči Kur'an, kad se uči ezan, kad pada kiša i kad se susretnu dva tabora radi šehadeta!’”[91]

Vođa pravovjernih, a.s., je rekao: “Iskoristite priliku za dovom u pet slučejeva: prilikom učenja Kur'ana, prilikom ezana, prilikom padanja kiše, kod susreta dvaju tabora gdje se očekuje šehadet i prilikom upućivanja dove obespravljenog, jer takva dova nema zastora do Arša!”[92]

Još je rekao: “Ko prouči stotinu ajeta iz bilo kojeg dijela Kur'ana, a zatim kaže: ‘O Allahu!’ sedam puta, kad bi dovu činio protiv stijene, raspuknuo bi je Božijom voljom!”[93]

Od Ebu Abdullaha, a.s., prenosi se da je rekao: “Kad bi moj otac tražio ispunjenje neke potrebe, činio bi to kad je Sunce bilo u zenitu, a kad bi želio da tako postupi, nešto bi izdvojio i kao sadaku udijelio, te bi se malo i namirisao. Zatim bi otišao u mesdžid te bi se za ispunjenje svoje potrebe obraćao Allahu onom dovom koju Allah želi.”[94]

20) Dova u dubini noći

Noćna osama ima veliki uticaj na predano obraćanje duše Allahu, kao i na primanje Božije milosti. Ono predano obraćanje Allahu koje čovjek nalazi u sebi u kasnim noćnim satima, kao i onu snagu za primanje Božije milosti, rijetko će naći u drugim vremenima.

Uzvišeni Allah pohranio je u ovim kasnim satima noći blagoslove i milosti koje nije pohranio u drugim satima noći i dana.

Za onog koji razmišlja o islamskim tekstovima nema mjesta sumnji u to da doba dana nisu jednaka.

Postoji vrijeme kad se vrata milosti za čovjeka otvaraju više nego u drugim vremenima. A postoji vrijeme kad se više priziva Božija milost nego u drugim vremenima. A najbolje od ovih vremena i najvećeg udjela u Božijoj milosti ima druga polovina noći.

Uzvišeni Allah kaže:

O ti umotani! Probdij noć, osim malog dijela – polovinu njezinu ili malo manje od nje ili malo više od nje, i izgovaraj Kur'an pažljivo, Mi ćemo ti, doista, teške riječi slati – ta ustajanje noću zaista jače djeluje i izgovara se jasnije! (El-Muzzemmil, 1–6)

Mufaddal ibn Amr od Ebu Abdullaha, a.s., bilježi da je rekao: “Između onog što je Allah u šaputanjima s Musaom rekao jeste i ovo: ‘O sine Imranov, slagao je onaj koji kaže da Mene voli, a kad ga natkrije noć, zaspi i zaboravi na Me. Zar svaki zaljubljenik ne čezne za osamljivanjem s ljubljenim? Evo Ja, sine Imranov, gledam Svoje miljenike kad ih noć obavije, i njihove poglede okrećem u srca njihova, i Svoju kaznu im predstavljam pred očima njihovim, tako da Mi se obraćaju iz stanja osvjedočenosti i razgovaraju sa Mnom u prisutnosti! O sine Imranov, podari Mi od srca svog poniznost, i od tijela svog pokornost, i od oka svog suze, i dozivaj Me u noćnim tminama, jer tad ćeš Me, zasigurno, naći da sam blizu i da se odazivam!’”[95]

U ovom tekstu valjalo bi razmisliti o više stvari, ali mi se na ovom dijelu teksta nećemo dugo zadržati. Noć natkriljuje Božije prijatelje i zastire ih od napora života i od njihovih briga. Noć kao da čovjeka snažno čupa iz središta dunjalučkih briga, koje ga sprečavaju da se okrene i posveti samo Allahu. Ona ga zastire i natkriljuje i to je prava prilika za osamu u noći, pri čemu čovjeku ostaje samo Božije lice izvan svih poslova i briga, te on hvata priliku potpunog predavanja Allahu u ovoj osami.

A laže onaj koji tvrdi da Allaha voli, a kad ga noć zastre, zaspi i zaboravi na šaputanje s Onim Koga voli i na stajanje pred Njim i skrušenost u Njegovom prisustvu. Zar svaki zaljubljenik ne čezne za osamljivanjem sa svojim voljenim?

Poslovi i zanimanja tokom dana su mnogobrojni, naša čula su rasijana, ali kad nas natkrili noć i kad se otmemo od životne gužve prisutne tokom dana, naša čula, koja su tokom dana rasijana, ponovo se skupe, te se premjeste iz naše vanjštine u našu nutrinu, i tako se smjeste iz gužve dnevnog života u samu nutrinu srca, koje je izvor znanja i svjetla u životu čovjeka. Rasijani pogledi se skupe i prenesu izvana u nutrinu, te Allah tad otvori čovjekovom srcu vrata proviđenja i svjetlosti. “Kad ih noć natkrili, njihove poglede okrene u srca njihova.” Tad čovjek sebe vidi u Božijoj prisutnosti, i vidi Božiju srdžbu i milost pred sobom. Kad se kao takav Allahu obrati, onda Mu se obraća svjedočeći i u prisustvu, ne izdaleka i iz odsutnosti. “Obraća Mi se iz stanja osvjedočenosti.” Kad se takav Allahu obraća, onda Mu se u prisutnosti obraća, a ne u odsutnosti. “I razgovaraju sa Mnom u prisustvu.” A Božija kazna, srdžba i patnja ukažu se pred njim. “I Svoju kaznu predstavljam im pred očima njihovim.” A onda im prisutnost voljenog, i osamljivanje s Njim, i osjećaj straha od kazne koja se ukazala pred njihovim očima oduzima spokoj sna, a kako i da spava onaj ko se vidi s Voljenim u osami noći, dok Mu šapuće i obraća Mu se? Kako da ga drijemež savlada dok gleda u Božiju kaznu kako stoji pred njegovim očima?

Ovo stanje prirodni je učinak preusmjeravanja pogleda iz vanjštine u nutrinu, odnosno njegova usredsređenja i sabiranja u noći nakon rasijanosti u danu.

Vođa pravovjernih, a.s., u svojoj hutbi poznatoj kao “hutba bogobojaznih”, u kontekstu opisa ovog stanja preokretanja pogleda iz vanjštine ka srcu, rekao je sljedeće:

“Tokom noći oni stoje na nogama svojim učeći dijelove Kur'ana i kazujući ga skladno načinom odmjerenim; rastužuju njime duše svoje i traže u njima lijek za slabost svoju. Kad naiđu na ajet koji potiče čežnju (za Džennetom), duše njihove čežnjivo nad njim nadnose se, pa osjećaju kao da je on ispred očiju njihovih. A kad naiđu na ajet koji zastrašuje, okreću sluh srca svojih prema njemu i osjećaju kao da huktanje Džehennema i pucketanje njegovo dopiru do ušiju njihovih. Pa se svijaju iza leđa svojih, padaju ničice na čela svoja, dlanove svoje, koljena svoja i prste nožne, moleći Boga Uzvišenog za oslobođenje vratova svojih. A tokom dana su blagi, učeni, kreposni i Boga svjesni…”[96]

U Nehdžu-l-belagi stoji da je Vođa pravovjernih, a.s., Nevfu Bekaliju, opisujući noć, rekao: “O Nevfe, Davud, a.s., ustajao je u ovo doba noći.” Zatim je rekao: “To je vrijeme u kojem čovjek neće uputiti dovu, a da mu neće biti i uslišana!”[97]

Od Poslanika, s.a.v.a., prenosi se da je rekao: “Kad nastupi posljednji dio noći, Uzvišeni Allah kaže: ‘Ima li ikog ko Me doziva, pa da mu se odazovem? Ima li nekog ko traži, pa da mu dadnem ono što traži? Ima li nekog koji oprosta traži, pa da mu oprostim? Ima li nekog ko se kaje, pa da mu pokajanje primim?’”

21) Potiranje po licu i glavi nakon dove

Od Ebu Abdullaha Sadika, a.s., prenosi se sljedeće: “Neće čovjek ispružiti ruku Allahu Silnom i Moćnom, a da se Allah ne postidi da je vrati praznu, sve dok u nju ne stavi od obilja Svoje milosti ono što hoće. Zato, kad neko od vas upućuje dovu, neka ne spusti ruku sve dok ne potare svoje lice i glavu!”[98]

Izvor: Muhhamed Mehdi El-Asifi, Dova u baštini Poslanikove porodice, Fondacija „Mulla Sadra“, Sarajevo, 2011., sa arapskog preveli: Adnan Mešanović, Samed Jelešković, Mustafa Prljača