Dobročinstvo prema ocu i majci

Dobročinstvo prema roditeljima moralna je dužnost koja izvire iz obaveze zahvale onome koji dariva blagodati. Čovjek je po svojoj prirodi zahvalan onome ko mu čini dobro. Zahvalnost roditeljima je pokazatelj očuvanosti prirode, a čovjek koji svojim roditeljima čini dobročinstvo sačuvao je svoju izvornu prirodu (fitret).

Važnost zahvalnosti roditeljima je takva da Uzvišeni Allah nakon naređivanja da se Njemu bude zahvalno, naređuje zahvalnost roditeljima: Mi smo naredili čovjeku da bude poslušan roditeljima svojim. Majka ga nosi, a njeno zdravlje trpi, i odbija ga u toku dvije godine. Budi zahvalan Meni i roditeljima svojim, Meni će se svi vratiti.[1]

I kao što niko ne može zahvaliti svome Gospodaru, tako je i zahvalnost roditeljima teško ostvariti, što čak graniči sa nemogućim. Prenosi se od časnog Poslanika, s.a.v.a., da je kazao: “Ne može dijete zahvaliti svome roditelju, sve dok roditelj ne bi bio rob pa ga dijete otkupilo i dalo mu slobodu.”[2]

Također se od Poslanika prenosi: “Dobročinstvo roditelju je bolje od namaza, posta, hadždža, umre i borbe na Božijem putu.”[3] Dobročinstvo prema roditeljima je od tolike važnosti da se čak i onim roditeljima koji su u pogledu vjerovanja zastranili, ili pak koji su učinili nepravdu svome djetetu, mora pokazati poštovanje i činiti im se dobro.[4] Majka ima posebno pravo, i dobročinstvo prema njoj ima prednost. Imam Sadik, a.s., rekao je: “Došao je čovjek kod časnog Poslanika i pitao ga: ‘O Poslaniče, kome da činim dobro?’ Poslanik reče: ‘Svojoj majci.’ Čovjek upita: ‘Zatim kome?’ Poslanik reče: ‘Svojoj majci.’ Čovjek ponovo upita: ‘Zatim kome?’ Poslanik reče: ‘Svojoj majci.’ Čovjek upita: ‘Zatim kome.’ Poslanik reče: ‘Svome ocu.’”[5]

Nužnost neuznemiravanja roditelja

Uzvišeni Allah u Časnom Kur’anu dobročinstvo prema roditeljima propisuje kao nužnu obavezu, koja se spominje netom iza jednoboštva u obožavanju: Gospodar tvoj zapovijeda da se samo Njemu klanjate i da roditeljima dobročinstvo činite. Kada jedno od njih dvoje, ili oboje, kod tebe starost dožive, ne reci im ni: “Uf!” – i ne podvikni na njih, i obraćaj im se riječima poštovanja punim.[6]

U skladu sa ovim ajetom, dobročinstvo prema roditeljima je stroga dužnost (vadžib) i zabranjeno je i najmanje pokazivanje nepoštovanja. Ova stroga dužnost i zabrana, kao što smo ukazali, spominju se nakon naredbe da se samo Bogu klanja, i ovo je svjedočanstvo o važnosti prava roditelja. Nepoštovanje roditelja nije prihvatljivo ni u kojem slučaju, čak je u skladu sa ovim ajetom zabranjen najmanji potez ili riječ koji bi ih uznemirili. Imam Rida, a.s., rekao je: “Najmanje uznemiravanje je ‘uf’. Da je bilo nešto lakše od toga, Allah bi to spomenuo u ajetu.”[7]

U drugim predajama navodi se da se sa “uf” misli na najmanji oblik uznemiravanja i da postoji riječ koja ukazuje na manji oblik uznemiravanja, Allah bi je zabranio.[8] Ogroman je broj predaja u kojima se zabranjuje uznemiravanje roditelja. Imam Bakir, a.s., prenosi od časnog Poslanika, s.a.v.a.: “Čuvajte se uznemiravanja svojih roditelja, jer zaista se miris dženneta osjeti sa udaljenosti od hiljadu godina, a ne osjećaju ga oni koji su neposlušni roditeljima.”[9]

Uznemiravanje roditelja nije dopušteno čak ni ako bi oni činili nepravdu. Imam Sadik, a.s., kaže: “Onome ko pogleda svoje roditelje s mržnjom dok mu oni čine nepravdu, Allah neće primiti namaz.”[10]

Poniznost pred roditeljima

Poniznost pred roditeljima iz milosti prema njima je Božija preporuka, to je jedan od primjera dobročinstva prema njima i smatra se pokazateljem duha zahvalnosti: Budi prema njima pažljiv i ponizan i reci: “Gospodaru moj, smiluj im se, oni su mene, kad sam bio dijete, njegovali![11] Iz ovog dijela ajeta: i reci: “Gospodaru moj, smiluj im se, oni su mene, kad sam bio dijete, njegovali!” da se razumjeti da traženje milosti i oprosta za roditelje ima korijen u čovjekovom osjećaju zahvalnosti. Imam Sadik, a.s., rekao je: “I ne upri pogled svoj u njih osim sa milošću i blago, ne podiži svoj glas ponad njihovog glasa, niti ruke ponad njihovih ruku i ne prelazi ispred njih.”[12]

Obaveza djeteta nakon smrti roditelja

Čak i nakon smrti svojih roditelja djeca imaju moralnu dužnost prema njima. Dužna su za njih obavljati namaz, od Boga tražiti milost i oprost za njih. Prenosi se od Imama Bakira, a.s.: “Zaista, čovjek bude dobar prema svojim roditeljima za njihova života, pa kad oni umru on niti vrati njihovog duga niti traži oprosta za njih, pa ga Allah upiše među neposlušne. I zaista, nekada im neko bude neposlušan za života ne činivši im dobro, a kada umru on vrati njihove dugove, i moli se za oprost njihovih grijeha, pa ga Allah upiše među one koji su roditeljima dobro činili.”[13] Iz predaje razumijemo da obaveza zahvalnosti svojim roditeljima ne završava njihovom smrću, i da je Allah ostavio otvorenim put nadoknade grješnoj djeci koja svoje roditelje nisu poštovala dok su bili živi.

Sestra i brat

Odnosi između djece jedne porodice su veoma osjetljivi. Osjećanja koje postoje između roditelja i djece, među braćom i sestrama su još osjetljivija i istančanija. S druge strane, braća i sestre u međusobnim odnosima nisu toliko tolerantni koliko su roditelji tolerantni u odnosu prema njima. Upravo zbog toga među njima su česti sukobi ukusa i sklonosti. Djeca u porodici u svojim međusobnim odnosima se postepeno pripremaju za stupanje u društvo. Oni uspostavljaju veze u kojima osjećanja nisu toliko jaka kao u odnosu između roditelja i djece. Dijete u odnosima sa ocem i majkom prebrodi mnoge poteškoće zbog ljubavi roditelja prema njemu i zbog povjerenja koje ima u njih ono je sposobno izgraditi pozitivnu vezu sa njima. Međutim, ondje gdje nema takvog povjerenja, kao ni takve ljubavi, druga strana manje prašta i zarad izgradnje odnosa neophodno je ispravno razlikovanje dobrih i loših ljudi. Ukoliko bi dijete bilo odvojeno od roditelja i neočekivano bilo bačeno u društvo, ono bi se na taj način prebacilo iz okruženja ispunjenog ljubavlju i povjerenjem u okruženje u kojem su ova dva činioca mnogo manje prisutna. Ovo bi ga naglo prebacivanje suočilo sa teškoćom uspostavljanja odnosa, međutim, ako u svojoj porodici bude imalo priliku za uspostavljanje odnosa sa svojom braćom i sestrama, iskusit će neko srednje i prelazno stanje, koje se nalazi između odnosa roditelja i djece i odnosa sa ljudima u društvu. Prema tome, odnos između braće i sestara je veoma važan. Iskustvo je pokazalo da djeca koja odrastaju kao jedinci nemaju onaj stepen uspješnosti uspostavljanja odnosa sa svojim vršnjacima i saradnicima kao što imaju osobe koje su imale sestru i brata.

U mjeri u kojoj je među braćom i sestrama manje ljubavi i povjerenja nego u odnosu između roditelja i djece, u toj mjeri i njihova međusobna prava su također manja. Ali, istovremeno, braća i sestre imaju velike međusobne obaveze i prava. Njihove moralne obaveze su veoma važne. Poštovanje prava braće i sestara jača njihovu emocionalnu vezu, a jačanje ove veze predstavlja dobročinstvo prema roditeljima, jer roditelji uvijek žele da među njihovom djecom bude izgrađena veza ispunjena međusobnom ljubavlju. Ukoliko im se ova želja ispuni, bit će zadovoljni. S namjerom da se upoznamo sa međusobnim pravima braće i sestara, obratit ćemo se Poslanici o pravima Imama Zejnulabidina: “Pravo tvog brata jeste da znaš da je on poput tvoje ruke koju pružaš, i leđa tvojih na koja se oslanjaš i tvoja moć u koju se pouzdaš i tvoja snaga kojom postižeš uspjeh. Ne uzimaj ga kao oružje kojim ćeš biti nepokoran Bogu, niti kao pomoć kojom ćeš činiti nepravdu prema Božijem pravu. Ne suzdržavaj se da mu pomogneš, pomaži mu protiv njegova neprijatelja i napravi razmak između njega i njegovih šejtana, posavjetuj ga i budi s njim na putu Božijem. Pa ako se bude pokoravao Gospodaru svome, budi s njim, ali ako se ne pokorava – Bog kod tebe treba biti voljeniji i štovaniji od njega.”[14]

Iz ovog citata možemo shvatiti da se načelo odnosa među braćom ogleda u dvije obaveze: da se međusobno pomažu i podupiru, te da na Božijem putu savjetuju jedan drugog i budu dobronamjerni. Ove dvije obaveze upotpunjavaju jedna drugu te jedna bez druge ne upotpunjuje bratske obaveze. Moguće je da krvna i emocionalna bratska veza u velikoj mjeri bude povodom međusobne bratske podrške, međutim, ako ta podrška ne bude popraćena uvidom u životne ciljeve, pretvorit će se u neispravnu i nepravednu podršku. Zarad sprječavanja takvih neispravnih i nedozvoljenih podrški, potrebno je podršku dati samo onome ko slijedi moralni i Božiji cilj, a ako se neko kreće neispravnim smjerom, treba ga od tog puta odvratiti i savjetovati. Obraćanje pažnje na to da li je ispravno ili neispravno to što se podržava, sprječava činjenje grijeha i nepravde, kako onoga koji podržava tako i onoga koji se podržava. Uvijek kada brat krene protiv Boga, bratska obaveza je savjetovati ga, a kada se kreće Božijim putem, bratska obaveza je biti mu potpora i podrška. Ukoliko podrška i savjet budu išli zajedno, u tom slučaju javlja se istinski primjer dobročinstva.

Istinsko dobročinstvo roditeljima također mora biti spoj ova dva činioca, s tom razlikom da kad su u pitanju roditelji – ako i ne budu prihvatali savjet – potrebno je suzdržati se od njihova uznemiravanja i odvajanja od njih, dok bratska i sestrinska veza nije takva. Od časnog Poslanika se prenosi: “Čini dobro svojoj majci, ocu, sestri, bratu, a potom najbližem, pa najbližem (rodu).”[15]

Rodbinske veze

Nakon osnovnih članova porodice, na red dolaze bliski rođaci. Odnosi s rodbinom koja je u krvnom srodstvu, predstavljaju nastavak porodičnih veza braće i sestara. Održavanje veze i poštovanje prema tetki s majčine strane, daidži i majčinim rođacima s kojima je majka nekada živjela u istoj kući, i s kojima ima emocionalnu povezanost koja još traje, predstavlja poštivanje majčinih želja. Ako govorimo o tetki sa očeve strane i amidži, za njih vrijedi isto pravilo – njihovo poštovanje i čuvanje, te održavanje emocionalne veze sa njima, predstavlja poštivanje očeve želje. U vezama među rodbinom ljubav je također jaka, ali ne onako kao između roditelja i djece. Čuvanje emocionalne povezanosti ispunjene ljubavlju među rodbinom, predstavlja čuvanje ljubavi i milosti u jednom širokom rasponu i opsegu. Rodbina je ustvari odgovarajući duhovni i emocionalni prostor za činjenje dobra drugim ljudima. Povezanost sa rodbinom je povod da se neki poslovi koji se tiču rodbine prihvate kao svoji vlastiti, te da dobročinstvo njima prihvatimo kao dobročinstvo koje činimo sebi. Ova odlika rodbinskih veza povećava poticaje za činjenje dobra i povećava uspjeh u činjenju dobrih djela. A više dobrih djela dovodi do približavanja čovjeka životnom cilju. Časni Poslanik, s.a.v.a., nam prenosi da je Uzvišeni Allah rekao: “Ja sam milostivi (Rahman), a oni su rodbina (rahım). Izveo sam za njih ime od imena Svoga, pa ko drži vezu sa njima ja se vežem za njega, a ko prekine vezu sa njima Ja se odvojim od njega.”[16]

Majčina utroba (rahım) je izvor milosrdne spone među ljudima i Bog je taj koji je dao milost među rodbinom; jednako kako je Svojom milošću stvorio milost među vjernicima. Uzvišeni je sve ljude stvorio od jednog oca i jedne majke. Svi ljudi svijeta su rodbina, i ako budu razmišljali o toj činjenici među njima će biti više dobrote.

O ljudi, bojte se Gospodar svoga, koji vas od jednog čovjeka stvara, a od njega je i drugu njegovu stvorio, i od njih dvoje mnoge muškarce i žene rasijao. I Allaha se bojte – s imenom Čijim jedni druge molite – i rodbinske veze ne kidajte, jer Allah, zaista, stalno nad vam bdi.[17]

Božiji ugodnici su čak i rat sa zalutalima vodili zarad širenja monoteizma i iz milosti prema ljudima. U svakom slučaju, prirodna milost među rodbinom olakšava put povezivanja među ljudima i čovjek koji se odvoji od svoje rodbine, bliži je odvajanju od onih koji mu nisu rod, pa se upravo zbog toga kori prekidanje rodbinskih veza. Imam Sadik, a.s., rekao je: “Čuvajte se halike, jer ona usmrćuje ljude. Rekoh: ‘Šta je to halika?’ Reče: Prekidanje rodbinskih veza.”[18]

U jednom govoru, hazreti Ali, a.s., rekao je: “Utječem se Allahu od grijeha koji ubrzavaju propast.” Pa ustade Abdullah ibn El-Keva’ te reče: ‘O Zapovjedniče pra[1]vovjernih, zar postoje grijesi koji ubrzavaju propast?’ Imam reče: ‘Da, teško tebi, prekidanje rodbinskih veza. Mnogo li je članova porodice koji se okupljaju i međusobno tješe, a grješnici su, pa im Allah daje opskrbu, a mnogo li je članova porodice koji se razdvajaju i međusobno prekidaju veze, a bogobojazni su, pa im Allah uskraćuje (opskrbu).’”[19]

Koliko je prekidanje veze sa rodbinom pokuđeno i koliko ima loše učinke, toliko je održavanje rodbinskih veza pohvalno i puno blagodati. Imam Ali, a.s., kaže: “Najbolji način kojim tražitelj bliskosti Slavljenom Bogu traži tu bliskost jest vjerovanje u Njega (…) i pažnja prema rodbini, jer to uvećava imetak.”[20]

Također je rekao: “Allah je propisao vjerovanje radi čišćenja od mnogoboštva (…) a pažnju prema rodbini radi uvećanja brojnosti.”[21]

Imam Sedžad, a.s., prenosi od časnog Poslanika, s.a.v.a.: “Koga raduje da mu Allah podari dug vijek i da mu da obilnu opskrbu, neka održava rodbinske veze.”[22]

Učinak i korist održavanja rodbinskih veza ne svodi se samo na ovosvjetske blagodati, već sprječavajući grijeh, također doprinosi izgradnji Onoga svijeta. Imam Sadik, a.s., rekao je: “Zaista održavanje rodbinskih veza i dobročinstvo olakšavaju polaganje računa i sprječavaju grijeh, zato održavajte rodbinske veze i činite dobročinstvo svojoj braći, pa makar lijepim pozdravom i odgovaranjem na selam.”[23]

 

Izvor: Mohammad Fathali Hani, Temelji islamske etike 2, Fondacija “Mulla Sara”, Sarajevo, 2017., s perzijskog preveo Ertan Basarik

 

[1] Lukman, 14.

[2] El-Mehadždžetu-l-bejda’, sv. 3, str. 434.

[3] El-Mehadždžetu-l-bejda’, sv. 3, str. 434.

[4] Isto, str. 441. i 442.

[5] Isto, str. 439.

[6] El-Isra’, 23.

[7] Usulu Kafı, sv. 2, str. 348.

[8] Medžme‘u-l-bejan, sv. 6, str. 631.

[9] Isto, str. 442.

[10] Isto.

[11] El-Isra’, 24.

[12] El-Mehadždžetu-l-bejda’, sv. 3, str. 438.

[13] Isto, str. 441.

[14] Tuhafu-l-‘ukul, pogl. Risaletu-l-hukuk, str. 264.

[15] El-Mehadždžetu-l-bejda’, sv. 3, str. 435.

[16] Isto, str. 428.

[17] En-Nisa’, 1.

[18] El-Mehadždžetu-l-bejda’, sv. 3, str. 431.

[19] El-Mehadždžetu-l-bejda’, sv. 3, str. 432.

[20] Nehdžu-l-belaga, govor 109.

[21] Isto, izreka 253.

[22] El-Mehadždžetu-l-bejda’, sv. 3, str. 432.

[23] Isto, str. 433.

Pitanja i odgovori