Težnja ka spoznaji istine

Važnost znanja

Jedna od čovjekovih prirodnih težnji jeste težnja da spozna istinu, a jedna od njegovih sposobnosti je moć spoznaje zbilje. Samospoznaja i spoznaja svijeta koji ga okružuje, odnosno svijest o sebi i drugima odlike su čovjeka. Čovjek sa sviješću o sebi postaje sposoban prepoznati druge stvari, pa čak postaje svjestan i Boga. S obzirom na to da smo već ukazali na važnost samospoznaje, sada ćemo naglasiti da je samospoznaja izvor svih naših spoznaja. Čovjek koji je spoznao samog sebe, kao prvo, shvata neophodnost drugih spoznaja, jer razumije svrhu svog postojanja. Takav čovjek postaje svjestan slabosti i nedostataka koje ima, te shvaća važnost spoznaje smjera i metode kretanja prema konačnom odredištu. Kao drugo, čovjeku koji je spoznao samog sebe postaju moguće druge spoznaje. Zapovjednik pravovjernih, hazreti Ali, a.s., kaže: “Kako da spozna drugog onaj ko ne poznaje samoga sebe!?”[1]

Prema tome, putem samospoznaje postaje nam jasna važnost i mogućnost stjecanja znanja i spoznaje. Kada nam znanje o stizanju do savršenstva i egzistencijalne svrhe bude nužno i važno, u tom će nam slučaju također biti važno razvijanje moći za percipiranje zbilja. Što racionalna moć bude sposobnija percipirati zbilje, tim će bolje poznavati odredište, smjer i prepreke pri kretanju prema odredištu, osiguravajući na taj način veću mogućnost stizanja do savršenstva. Suprotno tome, ako čovjekova moć spoznaje izgubi svoju sposobnost i učinkovitost, kretanje putem savršenstva postaje nemoguće, što za sobom povlači zastranjenje i propast. Ovo se da razumjeti i putem samospoznaje, a također isto potvrđuju i Knjiga i Sunnet.

U Časnom Kur’anu i predajama Bezgrješnih postoje lijepe riječi o vrijednosti znanja i učenja, od kojih ćemo neke sada spomenuti: Allah, Koji postupa pravedno, svjedoči da nema drugog božanstva osim Njega, a to svjedoče i meleci i učeni.[2] Postizanje razine shvatanja Božije jednoće i njeno svjedočenje, moguće je za one koji posjeduju znanje, što samo po sebi dovoljno ukazuje na vrijednost i neophodnost znanja. Budući da znanje ima tako ugodan plod, Uzvišeni kaže: Allah će na visoke stepene uzdignuti one među vama koji vjeruju i kojima je dato znanje.[3]

Na brojnim mjestima Uzvišeni Allah ukazuje na prednost učenog, izražavajući ovu prednost Svojim riječima: Reci: “Zar su isti oni koji znaju i oni koji ne znaju?[4] Kur’an potiče na stjecanje znanja, štaviše naređuje ga: Pitajte obaviještene ako ne znate.[5] Od časnog Poslanika, s.a.v.a., se prenose sljedeće riječi: “Kome Allah želi dobro, On učini da duboko shvata vjeru.”[6] Isto tako, od časnog Poslanika se prenosi da je rekao: “Učenjak je od pobožnjaka bolji sedamdeset stepena.”[7]

Važnost stjecanja znanja

Znanje ima tako vrijednu ulogu u čovjekovom životu posvećenom Bogu, da je stjecanje znanja, u skladu sa riječima časnog Poslanika, stroga dužnost: “Stjecanje znanja je stroga obaveza svakog muslimana.”[8] Također je rekao: “Ko voli gledati u one koje je Allah oslobodio od Vatre, pa neka gleda u one koji stječu znanje. Tako mi Onoga u čijoj ruci je moja duša, nema učenika koji se kreće do mjesta učenih, a da mu Allah za svaki korak neće upisati ibadet jedne godine i za svaki korak koji čini On mu priprema grad u Džennetu i dok on korača Zemljom ona moli za oprost njegovih grijeha i on zanoći i osvane kao onaj kojem je oprošteno, i svjedoče meleci da je tragaoce za znanjem Allah oslobodio od Vatre.”[9] U drugoj predaji časni Poslanik kaže: “Ko se kreće putem na kojem traži znanje, Allah će ga povesti putem ka Džennetu.”[10] Kao što je već rečeno, znanje, stjecanje znanja i razmišljanje, značajni su jer otvaraju put spoznaja koje su potrebne za dostizanje sreće. Spoznaje koje donose sreću uključuju spoznaju o Bogu i spoznaju puta kojim se stiže do Njega.

Svaki pokret koji čovjek uradi može biti na ispravnom putu i usmjeren prema Bogu, isključivo pod zrakama svjetlosti znanja. Obraćajući se Kumejlu, Imam Ali, a.s., kaže: “Kumejle! Nema pokreta, a da u njemu nemaš potrebu za znanjem.”[11] Znanje čini djelo korisnim. Jer, djelo bez znanja ne odvodi čovjeka do cilja, čak i ako je ispravna vanjska forma djela. Znanje je duša djela. Zato što djelo sa namjerom (nijetom) poprima dušu, a djelo bez znanja je djelo bez namjere ili pak sa neispravnom namjerom. Imam Sadik, a.s., kaže: “Kada spoznaš (nešto) čini šta želiš od dobra, bilo malo ili mnogo, jer će to zbilja biti primljeno od tebe.”[12]

Um i misao

Znanje ima veliku vrijednost i čovjekov spas zavisi od njega. Međutim, samo znanje se oslanja na um. Znanje je proizvod razmišljanja i mišljenja. Čovjek koji se ne koristi svojim razumom, koji je Božiji dar, te njegova spoznaja nije popraćena pronicljivošću i promišljanjem, nije učen čovjek; jer znanje podrazumijeva spoznaja onoga što jeste onakvim kakvo ono jeste. Budući da čovjek samo uz pomoć razuma shvata da su stvarna dobra i savršenstva – dobro i savršenstvo, čovjek koji ne razmišlja ne posjeduje znanje niti mu stižu tragovi i blagodati znanja. Časni Poslanik, s.a.v.a., rekao je: “Zaista se sva dobra postižu razumom.”[13]

Dakle, znanje mora ići ukorak sa razmišljanjem. Upravo zato Imam Ali, a.s., poziva ljude na razmišljanje i umovanje: “Držite se razmišljanja, a ne pripovijedanja.”[14] Kao što kaže: “Nedostatak vida lakši je od nedostatka razumijevanja.”[15] Znanje je plod uma. Zapovjednik pravovjernih, hazreti Ali, a.s., kaže: “Um je jahalica znanja.”[16] Bez uma znanju nema ni napretka ni pokreta. Od Imama Sadika, a.s., se prenosi da je rekao: “Potpora čovjeku je um. Od uma je i pronicljivost i shvatanje i pamćenje i znanje. Pa kada je potpora njegovog uma od svjetla on ima znanje, pamćenje, bistrinu, pronicljivost, shvatanje; sa umom čovjek postaje savršen, i um mu je vodič, s njim ima razumijevanje i ključ je njegovog posla.”[17]

Um i misao su toliko važni da se bez njih ne može koristiti Božijim ajetima: On vam je podčinio noć i dan, i Sunce i Mjesec, i zvijezde su podčinjene Njegovom naredbom. Sigurno su u tome znakovi za ljude koji razmišljaju.[18] Čovjek koji koristi svoj um i pomoću njega se posveti razmišljanju, iz svoga napora će polučiti velike koristi i njegovo je djelo neuporedivo korisnije negoli ibadet pobožnog koji nije praćen razmišljanjem: “Čas razmišljanja je bolji od godine ibadeta.”[19] Razmišljanje je povod vida: “Ko razmišlja – vidi.”[20] A onaj ko vidi zbilje Ovog svijeta pronalazi svoj put i cilj, i usmjerava se prema njemu.

Učinci umovanja i razmišljanja

Mnogi kur’anski ajeti i predaje govore o učincima umovanja i razmišljanja. Kao što smo već ranije naznačili, razmišljanje je povod okorištavanja Božijim znakovima. Čovjek koji razmišlja o pojavama koje ga okružuju pronaći će izvor postojanja. I podčinio vam je ono što je na Nebesima i ono što je na Zemlji, sve je od Njega. Zaista u tome su znakovi za ljude koji razmišljaju.[21] Čovjek koji ne razmišlja nemaran je prema izvoru postojanja i bit će izložen opasnosti klanjanja drugima mimo Allaha: “Teško vama i onome čemu se, umjesto Allahu, klanjate! Zar nećete razmisliti?”[22]

Zanemarivanje onosvjetskog i vječnog života, a ograničavanje na Ovaj svijet i njegove manifestacije, potiče od zapostavljanja razmišljanja: Sve što vam je darovano samo su naslade i ukrasi u životu na Ovom svijetu; a ono što je u Allaha bolje je i trajno je. Zašto ne razmišljate?[23] Napuštanje razmišljanja, pored toga što čovjeka lišava korištenja Božijih znakova, povod je i da se zanemari Gospodar i zaboravi vječni, Budući svijet. To dovodi i do griješenja, posrtaja i skretanja s puta upute i spasenja. On je mnoge od vas zaveo, pa zar niste razum koristili?![24] Um je osnovica ljudskog života. Zapovjednik pravovjernih kaže: “Gubitak uma je gubitak života i ne poredi se (onaj ko ga izgubi) osim sa mrtvima.”[25] Također je rekao: “Čovjek je spoj uma i forme, čovjek kome um okrene leđa, a ostane mu forma nije potpun i on je poput tijela koje nema duše.”[26] Um je osnovica života, uzrok postizanja savršenstva i bez njega se ne postiže svrha čovjekova života. Um i misao vode čovjeka prema savršenstvu, a plod uma je kretanje tijela u ispravnom smjeru ka uputi. Imam Ali, a.s., kaže: “Umovi su predvodnici misli, misli su predvodnici srca, srca su predvodnici osjeta, a osjeti su predvodnici udova.”[27]

Čovjek koji se u dovoljnoj mjeri koristi umom uvijek je saputnik istine: “Plod uma je pridržavanje istine.”[28] A na putu istine on je ustrajan: “Plod uma je ustrajnost.”[29] A u svojoj istrajnosti on ima iskrenu namjeru. Um je izvor svih dobara, jer je um taj koji napaja korijen znanja. Imam Sadik, a.s., kaže: “Od uma je i pronicljivost i shvatanje i pamćenje i znanje.”[30] A Imam Ali, a.s., kaže: “Znanje je korijen svakog dobra.”[31] Ukoliko um bude vodio misli, misao će dati ugodne plodove.

U predajama se nabrajaju sljedeći plodovi razmišljanja: pronicljivost (basiret), prihvatanje pouke, spoznaja svojih dobrih i loših djela, prihvatanje upute, osiguravanje Budućeg svijeta, prepoznavanje dobra i rad u skladu s njim, sprječavanje neuspjeha u poslovima, ispravno postupanje, uspjeh i prosvijetljenost srca.[32] Od časnog Poslanika, s.a.v.a., se prenosi predaja: “Zaista, čovjek posredstvom lijepe ćudi postiže stepen onoga koji stalno posti i noći u ibadetu provodi. Čovjeku se neće upotpuniti lijepa ćud sve dok mu se ne upotpuni um, a kada se to dogodi, upotpunit će mu se vjerovanje, pa će biti pokoran svome Uzvišenom Gospodaru, a neposlušan svome neprijatelju Iblisu.”[33]

Plodovi i učinci znanja

S obzirom na to da je korijen znanja u umovanju i razmišljanju, te da istinsko znanje izvire iz uma i misli, veliki broj plodova i učinaka znanja koji su navedeni u Kur’anu i predajama, zapravo predstavljaju zajednički proizvod uma i znanja. U ovom dijelu ćemo spomenuti neke od plodova i učinaka znanja. Do sada smo o tragovima znanja govorili onoliko koliko je dovoljno za potvrđivanje pozitivne moralne vrijednosti stjecanja znanja, kao djela koje je proizvod čovjekove slobodne volje. Činjenica je da znanje čovjeku pokazuje odredište i smjer kretanja ka njegovom savršenstvu. Ta činjenica dovoljna je da stjecanje znanja bude prihvaćeno kao stroga obaveza, bez koje se ne može ostvariti Božija blizina. Istovremeno, posljedice i učinci znanja su raznovrsni, a u njihovom prepoznavanju veoma je korisno služiti se ajetima i predajama. Tako smo se, koristeći se jedanaestim ajetom sure Mudžadele, podsjetili da znanje uzrokuje da čovjek postigne visoke stepene, povećavajući njegovu egzistencijalnu vrijednost. Imam Sadik, a.s., također je kazao: “Najvrjedniji čovjek je onaj koji najviše zna.”[34]

Znanje je povod bliskosti sa Bogom, a od časnog Poslanika, Muhammeda, s.a.v.a., se prenosi: “Ako mi dođe dan u kojem mi se ne poveća znanje koje me približava Uzvišenom Allahu, onda u svitanju toga dana za mene nema blagoslova.”[35] Čovjek se Bogu približava putem pokoravanja i ibadeta, a znanje je povod da čovjek bude pokoran i da čini ibadet. Časni Poslanik je rekao: “Zar ne znaš da se Allahu pokorava znanjem i da Mu se znanjem robuje.”[36] Pokornost i ibadet su sa iskrenim nijetom i obavljeni su na ispravan način tek kada se čovjekovo srce smekša pred Bogom i kada postane spremno na iskreno djelo i ibadet: Zaista, Allaha se od robova Njegovih plaše samo učeni.[37] Znanje čini dobrim i Ovaj i Budući svijet: “Dobro Ovog i Onog svijeta je sa znanjem, a zlo Ovog i Onog je sa neznanjem.”[38] Znanje čini dobrim Ovaj svijet jer čini jasnim njegovu ulogu u istinskom i vječnom čovjekovom životu, povećavajući sposobnost ostvarenja namjera kroz djela. Imam Ali, a.s., kaže: “Stječite znanje (…) jer zaista znanje (…) jeste snaga za tijela.”[39] Znanje čini spremnim Budući svijet i gradi ga, jer upotpunjava vjeru. Zapovjednik pravovjernih, a.s., rekao je: “O ljudi, znajte da je potpunost vjere traženje znanja i postupanje prema njemu.”[40]

Kada čovjekova vjera postane potpuna i djela budu usklađena sa potpunom vjerom, tada će Budući svijet takvog čovjeka biti bez patnje i on će biti u blagostanju u Džennetu. Imam Ali, a.s., kaže: “Znanje čovjeka čini snažnijim za prelazak preko Sirat-ćuprije.”[41] Ajeti i predaje ukazuju na neizbrojive i blagoslovljene posljedice i učinke znanja tako da je vrijednost i korist svakog od njih po sebi dovoljna kako bi se razjasnio njihov utjecaj na ostvarenje čovjekove sreće, a također ukazuju i na jasnu moralnu vrijednost stjecanja znanja. Već smo kazali da su um i misao korijeni znanja. Sada ćemo se podsjetiti kakav je utjecaj znanja na um. Um je potencijal u čovjeku i pronicljivost u njegovoj duši koja proračunava vrijednost svega vezanog za čovjekov krajnji cilj, pokrećući ga pravim putem prema istinskom odredištu. Kada se neko nalazi na jednoj od razina uma i odazove se zovu svoga uma te priđe razmišljanju i stjecanju znanja, njegovo će znanje imati učinak povećanja razina i sposobnosti njegovog uma. Zbog toga će – uz postojanje znanja – um imati otvoreniji prostor za razmišljanje i bit će sposobniji da poveća obim svoga znanja. Ovaj utjecaj znanja dovodi do razvoja i produktivnosti uma i inteligencije. U suri El-‘Ankebut Uzvišeni Allah one ljude koji za svoje prijatelje uzimaju nekog drugog mimo Allaha upoređuje sa paukom, čija je kuća slabija od svih kuća, a zatim poručuje: To su primjeri koje Mi ljudima navodimo, ali ih samo učeni shvataju.[42]

Učinci neznanja i nerazumnosti

Kao što um, misao i inteligencija imaju blagoslovljene učinke na čovjeka, a stjecanje znanja donosi pozitivnu moralnu vrijednost, neznanje i nerazumnost donose nenadoknadive štete, te je čuvanje od nerazumnosti i neznanja, u moralnom pogledu, stroga dužnost. Časni Kur'an prenosi riječi nevjernika koji će, kada ugledaju džehennemske patnje i opaze ključanje i pucketanje njegove vatre, sami sebi reći: I reći će: “Da smo slušali ili razmišljali ne bismo bili među stanovnicima Džehennema.”[43] Neznanje i bezumnost navode čovjeka da bude neposlušan Bogu i upravo na tom mjestu otvaraju kapije prema onosvjetskim patnjama i lišenosti Božije blizine. Oni koji ne razmišljaju, stupaju u borbu protiv Boga pripisujući Bogu klevete: Nego oni koji ne vjeruju izmišljaju o Allahu laži, i većina njih ne razmišlja.[44]

Bezumnici se rugaju klanjanju Bogu i tako se zaustavljaju na putu prema Gospodaru: I kad pozivate na molitvu i to za ruglo i zabavu uzimaju, zato što su oni ljudi koji ne shvataju (ne razmišljaju).[45] U predajama Ehli-bejta, a.s., ukazuje se na štetne učinke neznanja: Neznanje je čovjekov neprijatelj i ishodište svih zala, najbolnija je bol, gora od lepre, uzrok je posrtanja, nevjerovanja i zalutalosti; a neznalica ide iz krajnosti u krajnost.[46] Neznalica je drzak prema Bogu. “Niko ne pokazuje drskost prema Bogu osim nesretnog neznalice.”[47]

Činioci nazadovanja uma i misli

Činioci koji imaju loš učinak na čovjekovu spoznaju o Bogu su: slijeđenje strasti, ljubavi prema Ovom svijetu, površnost, ukorijenjene navike, slijeđenje predaka i moralni poroci. Ako obratimo pažnju na značenje uma u ajetima i predajama, shvatit ćemo da je um snaga koja je sposobna dati čovjeku moć cjelovitog sagledavanja Ovog i Onog svijeta, omogućavajući mu da na taj način procijeni svoje dobrobiti u mjerilima svakodnevnog ovosvjetskog života i Budućeg svijeta, te da postupa u skladu sa svojima istinskim dobrom. Upravo zbog toga Imam Sadik, a.s., kada je upitan šta je um, odgovara: “Ono čime se obožava Milostivi i čime se stječu dženneti.”[48]

Do sada smo govorili o važnosti uma i njegovim učincima. Sve o umu u spomenutom značenju nalazi se u prethodnoj predaji, međutim treba obratiti pažnju da um (‘akl) ima brojna značenje. Islamski učenjaci su mnogo govorili o ovim brojnim značenjima, a sada ćemo ukratko objasniti značenja uma:

1. Pasivni um (‘akle hajulai). Pod pasivnim umom misli se na prirodni potencijal u čovjekovoj duši koji je sposoban poimati očigledna i teorijska znanja, međutim, ovdje nijedno znanje nije promišljeno.

2.Ustaljeni um (‘akle bi-l-meleke). Ovako se naziva um koji je prihvatio očigledna znanja, u što pripadaju pojam i sud.

3. Aktuelni um (‘akle bi-l-fi‘l). Na ovoj razini um zaključuje teorijska znanja putem čula i pomoću očiglednih znanja.

4.Stečeni um (‘akle mustefad). Um na ovoj razini promišlja sva očigledna i teorijska znanja i sposoban ih je sve učiniti prisutnim, postavši poput jednog misaonog svijeta koji je sličan objektivnom svijetu.

Um koji može poimati ovosvjetske koristi i štete, te odvagati koristi i štete materijalnih stvari, nije prekoračio granice aktuelnog uma, dok je um koji cjelovito sagledava stvari stečeni um. Svi oni koji su stigli do razine stečenog uma i svi oni koji piju sa zdenca ovog uma su umni ljudi, jer se njihova djela i postupci obavljaju u skladu sa dobrobitima njihovog kontinuiranog, ovosvjetskog i onosvjetskog, života. Vjera koja u ljudske duše dotiče sa izvora apsolutnog znanja, obuhvata dobrobiti i štete čovjeka po mjerilima oba svijeta. Svako ko se svojim nagonskim umom okoristio takvom pronicljivošću da stigne do spoznaje Boga i do obavezivanja sebe Božijom vjerom, posjeduje um kojim se obožava Bog i stiče Džennet. Psiholozi su obavljali brojna istraživanja u vezi s činiocima procvata i činiocima nazadovanja uma koji proračunava (um koji se nalazi na nivou aktuelnog uma). Rezultati njihovih istraživanja mogu biti sagledani i iskorišteni na polju i u okvirima obrazovanja i odgoja. Ono čemu se treba pridati pažnja u okvirima morala jesu činioci koje spominju učenjaci Božanskog morala.

 

Izvor: Mohammad Fathali Hani, Temelji islamske etike 2, Fondacija “Mulla Sara”, Sarajevo, 2017., s perzijskog preveo Ertan Basarik

[1] Šerhu Gureri-l-hikem ve dureri-l-kelim, sv. 4, str. 565.

[2] Alu ‘Imran, 18.

[3] El-Mudžadele, 11.

[4] Ez-Zumer, 9.

[5] En-Nahl, 43.

[6] El-Mehadždžetu-l-bejda’, sv. 1, str. 17.

[7] Isto, str. 18.

[8] Isto.

[9] El-Mehadždžetu-l-bejda’, sv. 1, str. 18.

[10] Usulu Kafı, dio Fadlu-l-‘ilm, glava Sevabu-l-‘alimi ve-l-mute‘allim, sv. 1, str. 34.

[11] El-Hajat, sv. 8, str. 35.

[12] Isto, str. 38.

[13] Isto, str. 43.

[14] Isto, str. 35.

[15] Isto.

[16] El-Hajat, sv. 1, str. 43.

[17] Isto, str. 46.

[18] En-Nahl, 12.

[19] El-Hajat, sv. 1, str. 48.

[20] Isto.

[21] El-Džasije, 13.

[22] El-Enbija’, 67.

[23] El-Kasas, 60.

[24] Ja-Sin, 62.

[25] El-Hajat, sv. 1, str. 44.

[26] Isto. 45

[27] Isto.

[28] Isto, str. 45.

[29] Isto.

[30] Isto, str. 46.

[31] Isto, str. 36.

[32] Pogledati: El-Hajat, sv. 1, str. 48. i 49.

[33] El-Mehadždžetu-l-bejda’, sv. 1, str. 171.

[34] El-Hajat, sv. 1, str. 37.

[35] El-Mehadždžetu-l-bejda’, sv. 1, str. 16.

[36] El-Hajat, sv. 1, str. 35.

[37] Fatir, 28.

[38] El-Hajat, sv. 1, str. 35.

[39] Isto, str. 40.

[40] El-Mehadždžetu-l-bejda’, sv. 1, str. 25.

[41] Isto, str. 26.

[42] El-‘Ankebut, 43.

[43] El-Mulk, 10.

[44] El-Ma’ide, 103.

[45] El-Ma’ide, 58.

[46] Pogledati: El-Hajat, sv. 1, str. 52. i 53.

[47] Nehdžu-l-belaga, pismo 53.

[48] El-Mehadždžetu-l-bejda’, sv. 1, str. 180.

Pitanja i odgovori