Grijeh

Grijeh je nepokornost Božijoj naredbi. Božije naredbe nekada su u obliku naređenja da se neko djelo izvrši, a nekada da se neko djelo napusti. Grješnik je osoba koja se ne povinuje ovim naredbama, to jest osoba koja napušta ono što joj je naređeno da čini, a čini ono što joj je zabranjeno. Bog zna i koristi i štete djela i zna koje djelo čovjeka vodi prema krajnjem cilju, a koje ga djelo od toga udaljava. Prema tome, sva se Božija naređenja tiču djela koja sa moralnog aspekta imaju pozitivnu vrijednost, a zabrane se uvijek odnose na ona djela koja čovjeka udaljavaju od krajnjeg cilja. Grijeh, neposluh i pojmovi slični njima uvijek ukazuju na djela koja imaju negativnu moralnu vrijednost. Čovjek koji se želi nalaziti na putu savršenstva i živjeti moralnim i sretnim životom mora, sa sigurnošću u Božije znanje i dobrohotnost, Njegove naredbe uzeti za svoje upute i postupati u skladu s Božijim naređenjima. U Kur’anu i Sunnetu brojna djela su spomenuta kao grijeh. Svaki grijeh, u bilo kojem segmentu života se nalazio, nanosi štetu odnosu između čovjeka i Boga. Neki grijesi, pored štete koju nanose ovoj vezi, štetni su i po odnos čovjeka sa samim sobom i odnose sa drugim ljudima. Naprimjer, kršenje prava drugih, krađa, ogovaranje i drugo slabe vezu između čovjeka i Boga, a nanose štetu i vezi čovjeka sa drugima i društvom.

Učinci grijeha

1. Božija kazna

Božija naređenja razdvajaju područje dozvoljenog od područja onoga što je zabranjeno, pokazujući pravi put stizanja do istinskog savršenstva. Čovjek koji korača zabranjenim područjima grješnik je i ono što dobija svojim postupcima jeste lišenost ljudskog savršenstva i blizine Božije. U Kur’anu i predajama mnogo je toga rečeno o zlim posljedicama grijeha i onosvjetskim kaznama. Navode se loše posljedice i onosvjetske kazne za brojne grijehe, a postoje i mnoge rečenice u kojima se o grijehu govori općenito i predstavljaju se učinci grijeha. U Kur’anu se pokornost i nepokornost nalaze tačno jedno naspram drugog i objašnjeni su njihovi učinci, koji su potpuno različiti.

Uzvišeni Bog u suri En-Nisa’ nakon objašnjavanja propisa o ostavštini njih predstavlja kao Božije granice, a o učincima pokoravanja i nepokoravanja kaže: To su Allahove granice. Onoga ko se pokorava Allahu i Poslaniku Njegovu – On će uvesti u džennetske bašče, kroz koje će rijeke teći, u kojima će vječno ostati, i to je uspjeh veliki. A onoga ko se bude protiv Allaha i Poslanika Njegova dizao i preko granica Njegovih prelazio – On će u Vatru baciti, u kojoj će vječno ostati; njega čeka sramna patnja.[1]

Hazreti Ali, a.s., ovako ukazuje na suprotstavljenost pokornosti i nepokornosti te njihove različite učinke: “Allah Uzvišeni odredio je nagradu za pokornost Njemu i kaznu za nepokornost Njemu.”[2] Nagrada i kazna opći su učinci pokoravanja i nepokoravanja. Međutim, zašto Allah pokoravanje nagrađuje, a nepokoravanje kažnjava? Da li On trpi štetu zbog nepokornosti ljudi ili ostvaruje korist zbog njihove pokornosti? Odgovor je jasan onome ko je spoznao Boga i Njegove atribute, kao i apsolutnost Njegovog savršenstva. I pored toga, u Kur’anu i predajama se daje odgovor na ovo pitanje.

Ako činite dobra djela, za sebe činite dobro, a ako činite zlo, sebi činite zlo.[3] Imam Ali, a.s., kaže: “I znaj, Allah Uzvišeni i Hvaljeni stvorio je zaista stvorenja, i to potpuno nezavisan od pokornosti njihove i siguran od neposlušnosti njihove, budući da Njemu ne šteti neposlušnost onoga ko Mu je neposlušan, niti Mu koristi poslušnost onoga ko Mu je poslušan.”[4]

Određivanjem nagrade za dobra djela i kazne za loša povećava se mogućnost da se ljudi kreću prema savršenstvu i čuvaju grijeha, a povećat će se i želja za dobrim djelima. Imam Ali, a.s., uspostavljanje razlike između dobročinitelja i grješnika smatra toliko značajnim da upravo na tom načelu zasniva politiku islamske vlasti. Obraćajući se Maliku Aštaru, on kaže: “Nikako ne smiju pred tobom biti izjednačeni onaj koji čini dobro i onaj koji čini zlo, jer zaista u tom je odvraćanje dobročinitelja od dobročinstva i navikavanje počinitelja zla na zlo.”[5]

Koristi od Božije nagrade i kazne također stižu ljudima, ali samo ako vjeruju u obećanje nagrade i prijetnju kaznom, pa iz straha od kazne napuste grijeh, a nadajući se nagradi budu pokorni.

Imam Zejnulabidin, a.s., obraćajući se Gospodaru kaže: “Bože, udijeli nam strah od kazne kojom se prijeti i želju za obećanom nagradom sve dok ne nađemo užitak u onome što od Tebe tražimo i potištenost u onome od čega Ti se utječemo.”[6] Imam Ali, a.s., kaže: “Uzvišeni Allah odredio je nagradu za pokornost Njemu i kaznu za nepokornost prema Njemu, da bi sačuvao ljude od patnje Njegove i uveo ih u Džennet Svoj.”[7]

Ako neko ne bude vjerovao u obećanje nagrade i kazne, od toga će imati samo štetu, jer će njegovo poricanje završiti nepokornošću i stići će dan kada će se kajati: Tog dana jedva bi dočekali oni koji nisu vjerovali i koji su se protiv Poslanika dizali da su sravnjeni sa zemljom.[8]

Grijeh je povod da se zasluži Božija kazna. Prijetnje kažnjavanjem grješnika su brojne i u Kur’anu i u predajama, a poslije ćemo navesti neke od njih. Sada ćemo govoriti o drugim učincima grijeha, da bismo ukazali na to kako grješnik na Sudnjem danu nema štita od Božije kazne.

2. Nestanak djela

Od Imama Sadika prenosi se: “Budite uporni i zalažite se (u činjenju dobrih djela), a ako ne činite (dobro djelo), nemojte biti nepokorni, jer onome ko gradi, a ne ruši, zdanje se uzdiže makar malo, a ko gradi ali i ruši, zdanje mu se ne uzdiže.”[9]

Čovjek koji čini grijehe ruši ono što je izgradio i pali svoje usjeve. Ruke su mu potpuno prazne i nema štita koji bi ga čuvao od kazne. Časni Poslanik je rekao: “Čovjeku koji izgovori subhanallah Uzvišeni stvori stablo u Džennetu.” Neki čovjek ustade pa reče: “Dakle, mi u Džennetu imamo mnoštvo stabala.” Poslanik mu reče: “Da, ali ne šaljite vatru koja će ih sve spaliti.”

3. Neprimanje djela

Grijesi uništavaju prethodna dobra djela, što znači da uništavaju učinke djela koja je Allah prihvatio. Neki grijesi pored ovog lošeg učinka bivaju i prepreka za primanje drugih djela. Poslanik, s.a.v.a., rekao je: “Zbilja Allah ima meleka koji svake noći poručuje sa Bejtu-l-makdisa: ‘Ko jede haram, Allah mu ne prima ni obavezno ni dobrovoljno djelo.’”[10] Djela se ne primaju zbog toga što se grješnik dok je ustrajan u grijesima ili dok još ne razmišlja o nadoknadi svojih propusta nalazi izvan okvira bogobojaznosti. Uzvišeni Bog u Kur’anu kaže: “Allah prima samo od onih koji su bogobojazni.”[11] U jednoj predaji naglašava se važnost bogobojaznosti kada je riječ o primanju djela. Časni Poslanik, s.a.v.a., kaže: “Kada biste klanjali sve dok ne postanete poput klinova i postili sve dok ne postanete poput usukanih lukova, Bog ne bi od vas prihvatio osim uz bogobojaznost koja vas sprječava da griješite.”[12]

4. Lišenost činjenja dobrih djela

Svako dobro djelo koje je prihvaćeno od Allaha i koje ne uništi nešto poput grijeha čini da čovjek napreduje i da se približi savršenstvu. Prilika da se čine dobra djela i da budu očuvana ne pripada svakome. Božija milost u davanju prilike da se čini dobro djelo obuhvata one ljude koji se klone grijeha. Imam Sadik, a.s., kaže: “Zaista, čovjek učini grijeh i bude lišen noćnog namaza. Zbilja, ružno djelo brže djeluje na počinioca negoli nož u mesu.”[13]

5. Neprimanje dove

Jedan od učinaka grijeha jeste da se dova ne prima. Grješnik je pokazao neposlušnost prema Bogu i nije prihvatio Njegov poziv da bude dobar. Dakle, kako uopće očekuje da mu Allah usliša dovu? U predaji se kaže: “Jedanput je hazreti Musa, a.s., prošao pored jednog prijatelja koji bijaše na sedždi, a kada se vraćao istim putem, on opet bijaše na sedždi. Kada je to vidio, reče: ‘Da je u mojoj ruci tvoja potreba, ja bih ti je uslišao.’ Uzvišeni tada objavi Musau: ‘O Musa, kada bi toliko činio sedždu da mu vrat pukne, ni tada mu ne bih prihvatio, sve dok se ne prođe onoga što ne volim i ne okrene ka onome što volim.’”[14] U predajama se spominju konkretni grijesi koji su prepreka uslišavanju dove. Kršenje tuđih prava je grijeh koji sprječava da dova bude primljena. Hazreti Ali, a.s., kaže: “Zaista je Allah Uzvišeni objavio hazreti Isau, a.s.: ‘Zaista Ja ne uslišavam dovu nijednom od njih niti od ikoga ko je bespravno uzeo tuđe pravo.’”[15] Imam Sadik, a.s., rekao je: “Koga veseli da mu dova bude uslišana, neka očisti (od harama) hranu i prihode.”[16]

6. Lišenost nafake i blagodati

Jedan od učinaka grijeha, koji se jasno vidi u ovosvjetskom životu, jeste lišenost blagodati i oskudna nafaka. Imam Sadik, a.s., rekao je: “Zaista grijeh lišava čovjeka opskrbe.”[17] U drugoj predaji od Imama Bakira, a.s., se prenosi: “Zaista je Allah donio konačnu odredbu da neće dati blagodat Svome robu da bi mu je poslije oduzeo, osim kada čovjek učini grijeh, zbog čega zaslužuje kaznu.”[18] Imam Ali, a.s., također ukazuje: “Boga mi, nijedna skupina nije bila ostavljena bez blagodati života koje je imala ni zbog čega drugog osim zbog grijeha koje je počinila, jer zaista Allah nije nepravedan prema robovima Svojim.”[19]

7. Spuštanje nevolja

Grijeh je uzrok spuštanja nevolja na grješnog pojedinca i društvo. Imam Bakir, a.s., kaže: “Nijedna nevolja ne pogađa čovjeka osim zbog grijeha, a ono što mu Allah oprašta je mnogobrojnije.”[20] Ovim riječima se želi kazati da svaki grijeh može biti povod nevolje i nesreće za grješnika, međutim, Svojom milošću, Allah oprašta veliki broj grijeha i zbog njih ne spušta nevolju. Imam Musa Kazim, a.s., kaže: “Božije je pravo da poruši svaku kuću u kojoj se čini grijeh kako bi je Sunce obasjalo i učinilo čistom.”[21] Kur’an također spominje narode koji su uživali u Božijim blagodatima, ali su im zbog grijeha koje su činili te blagodati oduzete i propali su. Zar oni ne znaju koliko smo Mi naroda prije njih uništili, kojima smo na Zemlji mogućnosti davali kakve vama nismo dali i kojima smo kišu obilatu slali i učinili da rijeke pored njih teku, pa smo ih, zbog grijeha njihovih, uništavali, i druga pokoljenja, poslije njih, stvarali.[22]

Imam Ali, a.s., kaže: “Čuvajte se kazni koje su pogodile narode prije vas zbog loših djela njihovih i poslova ružnih.”[23] I u ovim riječima se ističe kako činjenje grijeha i loših djela predstavlja povod za kažnjavanje cijelih naroda.

8. Bolest srca i poricanje istina

Jedan od učinaka grijeha jeste zatamnjenje srca. Imam Ali, a.s., kaže: “Nema većeg bola za srce od grijeha.”[24]

Imam Bakir, a.s., rekao je: “Svaki čovjek na srcu ima bijelu tačku, pa kada učini grijeh, na toj tački se pojavi crna tačka. Ukoliko se pokaje, to crnilo nestaje, a ukoliko ustraje u grijehu, poveća se to crnilo sve dok ne prekrije bjelinu, pa kada je prekrije, čovjek se neće nikada vratiti dobru, a o tome govore riječi Allahove: A nije tako! Već prekrilo je srca njihova, ono što su stekli.”[25]

Imam Bakir, a.s., podsjeća na 14. ajet sure El-Mutaffifın, a prije ovog ajeta Uzvišeni kaže: Teško toga dana poricateljima, onima koji Sudnji dan poriču, a ne poriče ga niko osim svakog prestupnika, ogrezlog grješnika, kada mu se čitaju ajeti naši, govori: “Izmišljotine naroda drevnih!”[26]

9. Lišenost oprosta

Uzvišeni Allah oprašta grijehe. Svi ljudi, osim bezgrješnih, manje ili više griješe i čine grijehe. Čovjeku koji nakon grijeha zatraži oprost bit će oprošteno, ali ko ustraje u svom grijehu, samog sebe lišava Božijeg oprosta. On ne razmišlja o tome da mu je Bog dao priliku ne bi li se pokajao. Umišlja da mu njegov grijeh neće naštetiti, pa nastavlja griješiti, ne obazirući se na Božiji poziv kojim ga zove da mu oprosti. On vas poziva da bi vam neke grijehe vaše oprostio i da bi vas do roka određenog ostavio.[27] Ishod ove neobazrivosti jeste lišenost Božijeg oprosta. Imam Sadik, a.s., kaže: “Ko naumi da počini grijeh, neka ga nipošto ne počini, jer je moguće da čovjek učini grijeh, pa da ga Allah pogleda i da kaže: ‘Tako mi Moje moći i veličine, nakon ovoga ti nikada oprostiti neću.’”[28]

10. Strah od smrti

Prirodno je da se kloni grijeha čovjek koji razmišlja o posljedicama grijeha i zna da grješnika očekuje bolna kazna. Međutim, ako i pored znanja o tome da će za grješnika Budući svijet biti bolan ipak čini grijehe, bez sumnje je užasnut činjenicom da će umrijeti i više voli uopće ne razmišljati o tome, jer smatra da će mu život nakon smrti biti strašan. Razmišljanje o smrti čovjeka koji čini dobra djela je blagoslovljeno, a za onoga ko ustraje u grijehu je bolno i čini mu život gorkim. U savjetima Imam Ali, a.s., između ostalog kaže: Ne budi jedan od onih kojima je (…) zbog mnoštva grijeha smrt mrska i koji ustrajavaju na onom zbog čega im je smrt mrska.”[29]

Uzroci grijeha

Neznanje, nemar i strasti mogu biti predstavljeni kao izvori grijeha. Grijehe čini čovjek koji ne poznaje Boga i Njegove naredbe ili čovjek koji ne zna za Sudnji dan i kazne za grijehe. Isto tako, grijehe čini onaj ko zna za sve ovo, ali je pao u nemar. Neznalica i nemaran ostaju bez činilaca koji sprječavaju grijeh, zbog čega i čine grijehe. Strast je činilac koji u umu ukrašava grijeh te na taj način dovodi do zaborava, odnosno nemara. Čovjek koji pod utjecajem strasti dobije jak poticaj za činjenje grijeha u tom stanju spoznaju o Bogu i Sudnjem danu te Božijim propisima vidi kao smetnju na putu zadovoljenja strasti i nesvjesno ta znanja udaljava iz uma, jednostavno ne želeći da razmišlja o njima. Malo-pomalo, obuzima ga stanje nemara i pomoću šejtanskih isprika ili poriče da je neposlušnost Bogu grijeh ili pak to zaboravlja i okreće se grijehu. Imam Ali, a.s., kaže: “Ne budi od onih koji (…) kada ih strast obuzme – brzi su u činjenju grijeha, a odgađaju pokajanje. Ako ih nevolja zadesi – odstupaju od propisa vjere.”[30]

Ove riječi hazreti Alija ukazuju na to da u najmanju ruku neki grješnici zbog nestrpljivosti pred zahtjevima svojih strasti zapadaju u grijeh. Čovjek koji je popustljiv prema strastima također nema snage da trpi napore koje iziskuju religioznost i slijeđenje vjerozakona. Svaki moralni porok je izvor jednog ili više grijeha. Imam Ali, a.s., kaže: “Pohlepa, oholost i zavist su poticaji zapadanja u grijehe.”[31] Poroci ove vrste imaju korijen u okrenutosti ka Ovom svijetu i nepovjerenju u Boga. Čovjek koji se ne želi odati grijesima mora se boriti protiv korijena grijeha, što znači da iz svoje duše treba odstraniti ružne ustaljene osobine. Borba protiv ustaljenih osobina moguća je pod okriljem ispravnog svjetonazora i istinskog vjerovanja u Boga i Njegove lijepe atribute. S jedne strane, neispravnost spoznajne veze sa Bogom je povod poroka, a s druge strane, poroci duše su povod da se čine grijesi, što nanosi štetu odnosu između čovjeka i Boga. Ovi poroci ostavljaju najštetniji utjecaj na odnos između čovjeka i Boga. A taj štetni utjecaj proizvod je upravo ovog dvostranog odnosa. Poroci duše također slabe i druge čovjekove odnose, o čemu ćemo već govoriti. Jedan od veoma važnih činilaca zbog kojih se čovjek upušta u grijehe jeste potcjenjivanje grijeha. Čovjek koji misli da je grijeh sićušan na taj način biva ohrabren da ga učini, a čineći ga gubi osjećaj da čini grijeh. Kao proizvod toga, on se navikne na činjenje tog grijeha i svaki put kada ga učini on sebi uništava Budući svijet.

Upravo zbog toga najgori je onaj grijeh koji se potcjenjuje: “Grijeh najopasniji je onaj koji počinitelj njegov potcjenjuje.”[32]

Imam Ali ukazuje i na drugi vid opasnosti potcjenjivanja grijeha: A ne osjećaj se sigurnim ni od malog grijeha svog, jer ćeš možda biti kažnjen za njega.”[33] Čovjek koji potcjenjuje grijeh, pored toga što povećava mogućnost njegovog ponavljanja, bez razloga se smatra sigurnim od kazne za njega, što je u opreci sa pozitivnim i konstruktivnim strahom.

Mali i veliki grijeh

Ovdje se nameće pitanje: Ukoliko je potcjenjivanje grijeha neispravno i ukoliko je najveći grijeh onaj koji se potcjenjuje, zašto se onda grijesi dijele na male i velike? Da li se za ovu podjelu može naći potvrda u Kur’anu i predajama? Kur’an o velikim grijesima kaže: Ako se budete klonili velikih grijeha, koji su vam zabranjeni, Mi ćemo preći preko manjih ispada vaših i uvest ćemo vas u divno mjesto.[34] Kao što se iz ovog ajeta može shvatiti, Kur’an grijehe dijeli na velike i one koji to nisu, a razliku između njih vidi u načinu oprosta i čišćenja.

Imam Sadik, a.s., upućuje upravo na ovaj oblik razlikovanja grijeha: “Veliki grijesi, to su oni za koje je Allah učinio obaveznom Vatru.”[35] Iz ovog hadisa se može zaključiti da se za male grijehe nije prijetilo Džehennemom. Međutim, da li je onaj grijeh za koji se nije zaprijetilo Džehennemom mali? Da li se neposlušnost Bogu može smatrati nečim malim? Čini se da je neki grijeh mali samo u poređenju s velikim grijehom. To znači da su neki grijesi zbog težine stvaralačkog utjecaja i siline djelovanja na čovjekovu propast i udaljenost od Boga nazvani velikim grijesima, a neki drugi grijesi, čiji učinak udaljavanja od Boga nije toliki, nazivaju se malim grijesima. Ovo imenovanje nekih grijeha – u relaciji sa drugima – malim grijesima nije nespojivo sa činjenicom da su svi grijesi apsolutno gledano veliki. Prema tome, nijedan grijeh nije mali. Pomirivanje ovih dvaju gledišta, tj. da su svi grijesi apsolutno gledano veliki i da su u usporedbi jednih s drugima mali i veliki, može se naći i u Poslanikovim riječima: “Ne potcjenjuj nijedan grijeh, ne smatraj ga malim i čuvaj se velikih grijeha. Zaista, kada čovjek na Sudnjem danu bude gledao u svoje grijehe, iz očiju će mu liti krvave suze. Uzvišeni kaže: Dana kada svaki čovjek pred sobom nađe prisutnim dobro djelo koje je uradio i loše djelo koje je učinio, poželjet će da se između njih i njega nalazi udaljenost velika.” [36]

Izvor: Mohammad Fathali Hani, Temelji islamske etike, sv.1., Fondacija „Mulla Sadra“, 2016., s perzijskog preveo Ertan Basarik

[1] En-Nisa’, 13 i 14.

[2] Nehdžu-l-belaga, izreka 378.

[3] El-Isra’, 7.

[4] Nehdžu-l-belaga, govor, 192.

[5] Isto, pismo 53.

[6] Es-Sahıfetu-s-Sedždžadijje, dova 45.

[7] Nehdžu-l-belaga, izreka 378.

[8] En-Nisa’, 42.

[9] Gunahane kebire, sv. 1, str. 7; preneseno iz: ‘Uddetu-d-da‘ı, str. 235.

[10] Gunahane kebire, sv. 1, str. 8; preneseno iz: ‘Uddetu-d-da‘ı, str. 235.

[11] El-Ma’ide, 27.

[12] El-Mehadždžetu-l-bejda’, sv. 2, str. 301.

[13] Usulu Kafı, sv. 2, glava Ez-Zunub.

[14] Gunahane kebire, sv. 1, str. 9.

[15] El-Mehadždžetu-l-bejda’, sv. 2, str. 301.

[16] Isto.

[17] Usulu Kafı, sv. 2, glava Ez-Zunub.

[18] Usulu Kafı, sv. 2, glava Ez-Zunub.

[19] Nehdžu-l-belaga, govor 177.

[20] Usulu Kafı, sv. 2, glava Ez-Zunub.

[21] Isto. 243

[22] El-En‘am, 6.

[23] Nehdžu-l-belaga, govor 191.

[24] Usulu Kafı, sv. 2, glava Ez-Zunub.

[25] Usulu Kafı, sv. 2, dio Iman ve kufr, glava Ez-Zunub, hadis 20.

[26] El-Mutaffifın, 10-13.

[27] Ibrahım, 10.

[28] Usulu Kafı, sv. 2, glava Ez-Zunub.

[29] Nehdžu-l-belaga, izreka 150.

[30] Isto.

[31] Isto, izreka 381.

[32] Isto, izreka 368.

[33] Isto, govor 139.

[34] En-Nisa’, 31.

[35] Usulu Kafı, sv. 2, glava El-Kebire.

[36] Gunahane kebire, sv. 1, str. 13