Grijesi i štete koje nanosi jezik

Jedna od rasprava koja zaslužuje posebnu pažnju jeste ona o grijesima i štetama koje nanosi jezik. Jer, koliko god je blagodat govora i jezika korisna i vrijedna, njegovi grijesi i štete koje nanosi su još pogubniji i ružniji, i kao što kod Boga nijedan ibadet nije bolji od govorenja istine, tako nijedan grijeh kod Njega nije veći od izgovaranja laži. U naučavanjima svetih knjiga i govorenjima mudraca o štetama koje nanosi jezik nalazimo izuzetno zanimljive i pažnja vrijedne i stavove, čije cjelovito sagledavanje izlazi iz okvira naše rasprave. Ipak, mi ćemo ovdje, u granicama naših mogućnosti, ukazati na neke od njih.

Ali, prije negoli započnemo sa glavnom raspravom, prilika je da u sažetom osvrtu kažemo nešto o značaju blagodati govora:

Blagodati govora

Blagodat govora ubraja se u najvažnije blagodati koje je Bog podario čovjeku. Mudraci i filozofi smatraju govor očitovanjem razmišljanja i promišljanja, držeći da je on s tog stanovišta čovjekova vrsna razlika, dok, zapravo, govor nije osobina svojstvena samo čovjeku, jer i brojne životinje posjeduju u određenoj mjeri ovu blagodat. One iskazuju svoje namjere izoštravanjem posebnog glasanja. I Kur'an, također, ustanovljava da određene ptice i druge životinje posjeduju moć govora, pa kaže:

وَوَرِثَ سُلَيْمَانُ دَاوُودَ وَقَالَ يَا أَيُّهَا النَّاسُ عُلِّمْنَا مَنطِقَ الطَّيْرِ وَأُوتِينَا مِن كُلِّ شَىْءٍ إِنَّ هَذَا لَهُوَ الْفَضْلُ الْمُبِينُ

I Sulejman naslijedi Davuda i reče: “O ljudi, podučeni smo govoru ptica i svega nam je dato; ovo je, zaista, blagodat jasna!” (En-Neml, 16)

Hazreti Ali, mir neka je s njim, kaže:

“Bog nas je, uistinu, podučio govoru ptičijem, kao što je i Sulejmana sina Davudovog podučio, a i govoru životinje svake na kopnu i moru.”[1] 

Mravi također posjeduju moć govora i u stanju su razgovarati, kako to potvrđuje i sami Kur'an:

حَتَّى إِذَا أَتَوْا عَلَى وَادِى النَّمْلِ قَالَتْ نَمْلَةٌ يَا أَيُّهَا النَّمْلُ ادْخُلُوا مَسَاكِنَكُمْ لَا يَحْطِمَنَّكُمْ سُلَيْمَانُ وَجُنُودُهُ وَهُمْ لَا يَشْعُرُونَ

Sve dok ne stigoše do mravlje doline, jedan mrav reče: “O mravi, ulazite u nastambe svoje da vas ne izgaze Sulejman i vojske njegove, a da to i ne primijete!” (En-Neml, 18)

Najkraće, sve je obdareno nekom vrstom govora, tako da Kur'an tvrdi da sva bića govore, dodajući da će na Sudnjem danu čak i udovi i ostali dijelovi tijela svjedočiti o svojim djelima, pa kada se njihovi vlasnici pobune protiv njihovog takvog ponašanja, oni će im odgovoriti:

أَنطَقَنَا اللَّهُ الَّذِى أَنطَقَ كُلَّ شَىْءٍ

…obdario nas je govora darom Bog, Koji je dao sposobnost govora svakom biću...” (Fussilet, 21)

Govor sa stanovišta jezika

U nekim rječnicima je također dotaknuto ovo pitanje, pa se kaže da govor nije svojstven samo ljudima. Ibn Menzur kaže:

 

“Govor se, osim za čovjeka, može upotrebljavati i za neka druga bića, kao što Uzvišeni Bog kaže: ‘(…)podučeni smo govoru ptica (…)'”[2]

Sve u svemu, oslanjajući se na ajete i predaje, kao i na naučna istraživanja o životinjama, ne ostaje mjesta sumnji da govor nije svojstven samo ljudima, već da razgovaraju i ptice, mravi, a i neke druge životinje, i to riječima i posebnim glasanjima koje uobličuju svojim organima. S ovom tvrdnjom slažu se i nauka i praksa.

Napomena

Premda filozofi drže da govor (nutk) kod čovjeka uključuje razmišljanje i promišljanje te ga s tog stanovišta smatraju njegovom razlikovnom osobinom, mi ćemo se ipak poučiti Objavom i umjesto nutk izabrat ćemo izraz bejan (izražavanje). Jer, u ovom potonjem izrazu postoji jedna tačka koje u pređašnjem nema. Izraz bejan ima značenje obznaniti, a za ljudsko govorenje kaže se bejan zato što ljudi putem govorenja obznanjuju ono što je u njihovoj nutrini. Kada ne bi bilo sposobnosti razmišljanja i promišljanja, čovjek ne bi mogao iskazati sve svoje želje i potrebe niti bi bio u stanju sabirati sva svoja osjećanja i iskustva te ih, u obliku uređenih i suvislih podataka, iznijeti drugima. Stoga, osnovu govora i izražavanja kod čovjeka čini njegova sposobnost razmišljanja, a ova povezanost i zavisnost je toliko snažna da se i najmanji poremećaj u organu razmišljanja, tj. mozgu, odražava na sposobnost govora i izražavanja. Što je sposobnost razmišljanja usklađenija, to je moć izražavanja veća i njena kakvoća uređenija. Prema tome, izražavanje je važno sa dva stanovišta:

1. Ono očituje našu nutrinu, a čovjek ono što ima u sebi ispoljava posredstvom jezika i govora, a životinje zasigurno nemaju takvu moć.

2. Sposobnost izražavanja iskazuje moć razmišljanja i promišljanja u čovjeku, jer Uzvišeni Bog nije bez razloga, nakon podučavanja Kur'anu i stvaranja čovjeka, naveo podučavanje izražavanju, gdje kaže:

الرَّحْمَنُ ۝ عَلَّمَ الْقُرْآنَ ۝ خَلَقَ الْإِنسَانَ ۝ عَلَّمَهُ الْبَيَانَ.

Svemilosnik, poučava Kur'anu, čovjeka stvara, izražavanju ga poučava! (Er-Rahman, 1-4)

Od Zapovjednika pravovjernih, mir neka je s njim, prenosi se da je rekao:

“Znajte da je jezik dio čovjeka, ne pomaže mu priča kada se usteže, niti mu govor vremena daje kada se pruži; a mi smo, uistinu, zapovjednici govora i u nama su spletene žile njegove i sa nas se pružaju grane njegove; i znajte – Bog vam se smilovao – da ste u vremenu u kojem je malo onih koji istinu govore, u kojem je jezik od iskrenosti malaksao, a oni koji se istine drže poniženi…”[3]

Prema tome, jasno je da je izražavanje, nakon poučavanja Kur'anu i stvaranja čovjeka,      najvrjednija blagodat. Stoga, čovjek treba cijeniti ovu blagodat i zahvaliti Bogu na njoj, iako Mu neće moći nazahvaljivati, jer Uzvišeni Bog je svojim robovima podario neizmjerne blagodati, koje čovjek nije u stanji ni pobrojati, kako Kur'an kaže:

وَإِن تَعُدُّواْ نِعْمَتَ اللهِ لاَ تُحْصُوهَا

...i ako biste blagodati Božije brojali, ne biste ih pobrojali...” (Ibrahim, 34)

 

Kad bi moja svaka dlaka ustima postala

Svaka usta sedamsto jezika imala

Svaki jezik sedamsto jezika govorio

Pa tražio ne bi l’ Tebi zahvale izgovorio

Kad bih mog'o, o Ti što van Si količine i stanja,

Na jednoj Ti blagodati zahvalit da valja

Na kojoj blagodati da Ti zahvaljujem

Milost koju Tvoju ja da spominjem

Imal duše koja od Tebe nije sto darova dobila

Ima l’ trena u kojem ja nisam učinio sto grijeha

Gdje su ta usta, gdje jezik i govor gdje su

Da navedem sve te blagodati opće?[4]

Povoljna i nepovoljna dimenzija jezika

Kao što smo već kazali, blagodati jezika i govora posjeduju jednu posebnu vrijednost, ali ne smije se zanemariti ni činjenica da jezik ima dvije dimenzije: povoljnu i nepovoljnu. Budući da je jezik velika Božija blagodat, ne može se naprosto izjaviti da ga treba što više koristiti te pustiti da – bez ikakvog nadzora – bude izgovorena svaka riječ. Jezikom se, zapravo, treba koristiti samo u prilikama kada je to neophodno i korisno.

Govor – najbolje služenje Bogu i najgori grijeh

Imam Ali, mir neka je s njim, kaže:

Za dijelove tijela nema ibadeta lakšeg a kod Bogaboljeg i vrjednijeg od govora  u zadovoljstvu Božijem radi milosti Njegove i širenja znamenja i blagodati Njegovih među robovima Njegovim. Zar ne vidite da Bog Uzvišeni nije stavio između Sebe i poslanika Svojih ništa što otkriva ono što im je povjerio od znanja Njegovih skrivenih i objava Njegovih spremljenih, osim govora, a tako i između poslanika i naroda. Time je On potvrdio da je govor sredstvo najboljei ibadet najfiniji; a isto tako kod Boga za roba nema ni grijeha težeg, za koji se brže kažnjava, i za koji se žešće prekorava i koji ljudima prije dozlogrdi od njega.”[5]

U načelu, jedan od znakova razumnog čovjeka je pojava da on ne govori bespotrebno, zato što jezik izražava mjeru ljudskog razuma, kao što kaže Zapovjednik pravovjernih, mir neka je s njim:

“Govorite da biste se prepoznali, jer čovjek je uistinu skriven pod jezikom svojim.”[6]

Čovjek je skriven pod jezikom svojim

Taj jezik je zastor preko duše dvora

Pošto kakav vjetar zastor taj zadigne

Tajni prostor kuće nama se pokaže

Da l’ u kući toj su dragulji il’ žito

Blago zlata ili sve zmije i škorpije

Ili je u njoj blago, a zmija kraj njega

Jer nema ni blaga ni zlata bez čuvara

Bez razmišljanja on govori tako

Da drugi to govore nakon petsto puta razmišljanja

 (Mesnevija, II, str. 241)

Na drugom Zapovjednik pravovjernih, mir neka je s njim, kaže:

 

“Čovjek je uistinu skriven pod jezikom svojim.”[7]

Kaže jedan pjesnik:

Dok čovjek riječ ne prozbori

Mane i vještine njegove ostanu skriveni

U svakom slučaju, razuman i dalekovidan čovjek prvo misli pa onda govori.

Zapovjednik vjernih, mir neka je s njim, kaže:

“Jezik pametnoga je iza srca njegova, a srce budale iza jezika njegova.”[8]

Sejjid Razi, Bog mu se smilovao, prenoseći ovu rečenicu u Nehdžu-l-belagi, kaže: “Ova rečenica spada u najdivnije i najvrjednije riječi Zapovjednika pravovjernih, mir neka je s njim, a njom se hoće reći kako pametan čovjek ne dopušta svom jeziku da govori prije negoli se posavjetuje i dobro razmisli, dok budala govori prije negoli razmisli.”

Prema tome, izgleda da jezik pametnoga čovjeka slijedi njegovo srce, dok srce budale slijedi njegov jezik. Isti sadržaj se prenosi u jednoj drugoj izreci, gdje Imam Ali kaže:

“Srce budale je u ustima njegovim, a jezik pametnog u srcu njegovom.”[9]

Na drugom mjestu stoji:

 

“(…) Uistinu je jezik vjernikov iza srca njegova, dok je srce dvoličnjaka iza jezika njegova; jer kada vjernik hoće da nešto kaže, on o tome u sebi razmisli, pa ako vidi da je dobro, pokaže ga, a ako vidi da je zlo, sakrije ga; međutim, dvoličnjak govori ono što mu prvo na jezik dođe, ne znajući šta je od toga u korist njegovu, a šta na njegovu štetu. Uistinu je Poslanik Božiji, s.a.v.a., rekao: ‘Vjerovanje roba neće biti ispravno sve dok ne bude ispravno srce njegovo, a srce njegovo neće biti ispravno sve dok ne bude ispravan jezik njegov’ (…)”[10]

Uglavnom, prije negoli počne govoriti čovjek treba najprije razmisliti, a ne nesuvislo raspredati, ako prilikom govora iz svojih ruku izgubi kontrolu, suočit će se sa lošim i štetnim posljedicama.

Sa'di pjeva:

Prvo misao pa tek onda govor

Prvo temelj dođe pa onda zid.[11]

I još kaže:

Stari izgrađeni poznavalac slova

Razmisli pa onda kazuje govora

Ne zausti ni riječ bez razmišljanja

Lijepo pričaj ako kasno kažeš nije tuge

Promisli pa potom  izusti

I prekini prije negol’ kažu: Dosta!

Po govoru čovjek bolji je od marve

Marva bolja od njega kad on ne govori pravo.[12]

Govor je u čovjekovoj vlasti sve dok ga ne izrekne, ali kada izađe iz njegovih usta, čovjek potpada pod njegovu vlast. Ovu činjenicu Imam Ali, mir neka je s njim, iznosi na sljedeći način:

“Govor je u tvojim okovima sve dok ga ne izrekneš, a kada ga izrekneš, ti padaš u okove njegove; zato čuvaj jezik svoj kao što čuvaš zlato i srebro svoje, jer koliko li je samo riječi što blagodati lišavaju, a nedaću privlače.”[13]

Mnogo je onih koji se kaju zbog izgovorenih riječi, a koji nikad ne iskazuju kajanje zbog šutnje. Mudri Lukman govorio je svome sinu:

 

“Sinko moj, kajao sam se zbog govora, ali se nisam kajao zbog šutnje.”[14]

A jedan arapski pjesnik kaže:

Zbog šutnje se nikad pokajao nisam

A zbog priče nebrojeno puta.

Mada govor svakog trena srce povlači sve više

Znaj da šutnja od njega je bolja

Zatvoriti vrata smutnje – usta je zatvorit’

Jer dobrom dobročinstvo izrodit će zlom

Pokajnika zbog govora vidjeh dosta

Zbog šutnje pak se niko pokajao nije

Slušati je bolje nego pričat, ako se slažeš

Jer ovim se ljudi pune, a ovijem prazne

Školjka prodavačem bisera postade stoga

Što se cijela u uho pretvori

Cijelim mesom jezik mač oštri je post'o

Da prolivanjem krvi kijamet navijesti

Nekoliko napomena o šutnji

U nekim predajama stoji da je šutnja bolja od govora:

1. Božiji poslanik, s.a.v.a., rekao je:

“Spas vjernika je u čuvanju jezika svoga.”[15]

2. Na drugom mjestu kaže:

 

“Ko šutljiv bude spasit će se.”[16]

3. Imam Sadik, mir neka je s njim, kaže:

“Lukman je rekao sinu svome: ‘Sinko moj, ako držiš da je govor srebro, znaj da je šutnja zlato.'”[17]

4. Božiji poslanik, s.a.v.a., je rekao:

 

“Koga raduje pomisao da spašen bude neka se drži šutnje.”[18]

5. Došao je neki čovjek kod Božijeg poslanika, s.a.v.a., i rekao:

“'Obavijesti me od islama o nečemu o čemu nakon tebe nikog drugog neću pitati.’ On mu reče: ‘Reci: Vjerujem u Boga! Zatim, budi ustrajan.’ Zapitah onda: ‘Čega da se čuvam?’ Poslanik tada rukom pokaza na jezik.”[19]

Obilježje istraživača

O koristima šutnje Imam Sadik, mir neka je s njim, rekao je sljedeće: “Šutnja je put istraživača i uporište onih koji okom srca posmatraju čvrste i postojane istine Ovoga svijeta; onih koji duboko promišljaju o zbiljama vremena prošlih, raščlanjuju ih i koji iznose istine koje pera ne napisaše niti knjige prenesoše.”

Potom je pobrojao koristi i učinke šutnje, kazujući:

1. Šutnja je ključ svakog spokoja na Ovom i Onom svijetu.

2. Šutnja donosi Božije zadovoljstvo.

3. Šutnja olakšava polaganje računa na Sudnjem danu.

4. Šutnja je sredstvo kojim se čovjek čuva od grešaka i propusta.

5. Šutnja je zastor neznalici, a ukras učenome.

6. Šutnja je sredstvo rastakanja putenih strasti.

7. Šutnja je sredstvo duhovne vježbe.

8. Putem šutnje se kuša slast robovanja i šapuće sa Gospodarom.

9. Šutnja smekšava tvrdoću srca.

10. Šutnjom se stiču stid i bogobojaznost.

11. Šutnja povećava razmišljanje i promišljanje i čovječnost.

12. Šutnja pospješuje razumijevanje te čovjekovu oštroumnost i razboritost.

Imam Sadik, mir neka je s njim, je potom rekao: “Sada, kada si saznao koje su koristi šutnje, usta zatvori i sve dok primoran ne budeš, ništa ne zbori, posebno ako ne nađeš nikoga s kim bi o Bogu i u ime Boga razgovarao.”

Onda je još dodao:“Sredstva kojima ljudi bivaju uništeni i putem kojih nalaze izbavljenje su govor i šutnja. Pa blago li onom ko uspije spoznati lijep i ružan govor te se uputi u koristi i blagotvorne učinke šutljivosti i šutnje, jer šutnja je jedna od ćudorednih odlika poslanika Božijih i obilježje robova Njegovih odabranih. Spozna li neko vrijednost govora, neće uludo govoriti i sebe će šutnjom obilježiti, a onome ko spozna blagodati šutnje i povjeri joj na čuvanje riznice i tajne srca svoga, robovanje će biti i šutnja i govor; zbilju ovog robovanja ne zna niko, osim Boga.”[20]

Neophodno objašnjenje i važna napomena

Naravno, treba napomenuti da osnovna svrha predaja o šutnji nije da čovjek treba uvijek držati jezik za zubima i ništa ne govoriti, te da čak i prilikom dokazivanja vlastitog prava ili prava drugih treba izabrati šutnju i ne ustajati u svoju odbranu. Svrha im je, zapravo, spriječiti isprazan govor i bespotrebno brbljanje, jer ukoliko predaje o šutnji protumačimo na način da iz njih izvučemo preporuku po kojoj čovjek treba šutjeti kao zaliven i ne dizati svoj glas čak ni pred nepravdom nepravednika niti pred izopačenošću pokvarenjaka, onda je takvo tumačenje, bez ikakve dvojbe, u suprotnosti sa neophodnošću jasnog vjerozakona, koji je “naređivanje dobra i odvraćanje od zla” proglasio najvažnijom dužnošću, a šutnju naspram nepravde kao velik grijeh. Kada bi se pred nasiljem i zlodjelima trebalo šutjeti, islam bi se našao u životnoj opasnosti. U ovakvim prilikama islam zapovijeda da se šutnja prekine i da se povikne i glas povisi, te da se i druge ljude potakne da ustanu protiv pokvarenosti i nepravde, jer:

Sl'jepca ka bunaru da hodi gdje vidiš,

Gr'jeh je ako mirno nastaviš da sjediš!

Ustvari, oni koji u ovakvim slučajevima šute prave se da nisu jasno uočili kur'ansko načelo “naređivanja dobra i odvraćanja od zla”, koje se smatra jednom od najvažnijih dužnosti na koju je stavljen poseban naglasak u Kur'anu Časnom kao i u predajama prenesenim od Poslanikove porodice, mir neka je s njima, gdje se oni koji napuste ovo načelo izlažu prijekoru i srdžbi Božijoj.

Plemeniti Poslanik, s.a.v.a., rekao je:

“Bog Uzvišeni uistinu prezire slabog vjernika koji nema vjere.” Upitali su ga: “Ko je slabi vjernik koji nema vjere?” Odgovorio je: “Onaj koji ne odvraća od zla.”[21]

Kada bi čovjek trebao uvijek šutjeti i ne sprječavati ono što je zlo i ružno, Imam Bakir, mir neka je s njim, ne bi rekao sljedeće:

“Teško narodu koji ne ispovijeda vjeru u Boga naređujući dobro i odvraćajući od zla.”[22]

Jer, ukoliko se ne bude provodilo naređivanje dobra i odvraćanje od zla, neće se pridržavati niti jedne druge dužnosti. Imam Bakir, mir neka je s njim, kaže:

“Uistinu je naređivanje dobra i odvraćanje od zla dužnost velika na osnovu koje se izvršavaju dužnosti druge.”[23]

Zapovjednik pravovjernih, mir neka je s njim, o naređivanju dobra i borbi protiv zla kaže sljedeće:

“(…) A najbolja od svega toga jeste riječ pravedna pred vladarom nepravednim.”[24]

Najkraće, kada se u predajama govori o vrijednosti šutnje i šutljivosti, misli se prije svega na isprazne i bespotrebne riječi koje čovjek izgovara, ili pak na ogovaranje, potvaranje, laganje, klevetanje i sl. U takvim prilikama čovjek se treba ustegnuti i držati jezik za zubima:

“Čovjeku je priličnije šutjeti nego govoriti kada ne treba.”[25]

U nekim predajama, govoru se daje prednost nad šutnjom u primjeru kada taj govor za sobom ne povlači nikakvu štetu i ako neće nauditi čovjekovom vjerovanju:

“Sedžad je bio upitan o govoru i šutnji, tj. o tome koje od to dvoje je bolje, pa je rekao: ‘Svako od to dvoje štete određene nosi, a kada su sačuvani od tih šteta, tada je govor bolji od šutnje.’ Upitaše ga: ‘A kako to, sine Poslanika Božijeg, s.a.v.a.?’ On odgovori: ‘Tako što Bog Uzvišeni nije poslao poslanike i njihove izvršitelje oporuke sa šutnjom, nego ih je poslao sa govorom; ni Džennet se šutnjom ne zaslužuje, niti se šutnjom prijateljstva Božijeg dostojan postaje, niti se šutnjom čuva od Vatre – sve se to samo govorom postiže. Ja nipošto ne izjednačavam Mjesec sa Suncem. Opisuješ prednosti šutnje govorom, a ne opisuješ prednosti govora šutnjom.'”[26]

Dakle, kao što se Mjesec ukazuje zahvaljujući svjetlosti Sunca, tako se i prednosti šutnje ukazuju zahvaljujući govoru. Obrnuto nije moguće, tj. nemoguće je Sunce prikazati posredstvom Mjeseca.

Božiji poslanik, s.a.v.a., kaže:

“Neka se Bog smiluje robu koji govori dobro – pa korist priskrbi, ili koji ne govori zlo – pa se izbavi.”[27]

U jednoj predaji od Imama Rize, mir neka je s njim, kaže se:

“U znakove učenosti spadaju: blagost, znanje i šutljivost. Šutljivost, uistinu, predstavlja jedna od vrata mudrosti; šutljivost, uistinu, priskrbljuje ljubav; ona, uistinu, vodi dobru svakom.”[28]

Imajući u vidu učinke šutnje i šutljivosti koji se ističu u navedenoj predaji, jasno je na koju vrstu šutnje se misli, budući da svaka vrsta šutnje ne može posjedovati takve vrijednosti.

Zaključak rasprave

Iz onog što smo izložili izvlačimo sljedeći zaključak: blagodat govora, sa svom svojom vrijednošću i značajem koje posjeduje, ima dvije sastavnice – povoljnu i nepovoljnu, a na početku dionice samoizgradnje više pažnje posvećuje se onoj povoljnoj nego onoj nepovoljnoj sastavnici. Potom, kada čovjek na ovoj dionici poodmakne naprijed i ovlada svojim jezikom, više mu se ne nameće pitanje šutnje, nego pitanje šutljivosti, budući da se potpuna šutnja ne naziva šutljivošću, nego se šutljivošću označava smislena i nadzirana šutnja, odnosno, šutnja koja je utemeljena. Dakle, ono što se zahtijeva nije potpuna, nego opravdana šutnja, jer, kao što smo već kazali, govor i izražavanje uvjerenja, kao i naređivanje i zabranjivanje često su potrebni i obavezni te je u takvim primjerima – dobro obratite pažnju! – zabranjeno šutjeti.

Izvor: Muhammed Reza Mahdevi Keni, Koraci ka samoizgradnji 1, Fondacija “Mulla Sadra”, Sarajevo, 2011., preveo sa perzijskog: Samed Jelešković



[1] Tefsiru nuri-s-sekalejn, sv. 4, str. 81. Za dodatne obavijesti o govoru ptica i životinja vidi: Tefsiru-l-Kurtubi, sv. 13, str. 165-166; Tefsiru nuri-s-sekalejn, sv. 4, str. 77 i dalje. U zoologiji se navode brojna svjedočanstva o govoru i različitim glasanjima životinja.

[2] Lisanu-l-‘arab, sv. 14, str. 188.

[3] Nehdžu-l-belaga, Fejzulislam, govor 224.

[4] Takdis, str. 115 i 331.

[5] Misbahu-š-šeri'a, poglavlje 46.

[6] Nehdžu-l-belaga, Subhi Salih, izreka br. 392; Fejzulislam, izreka br. 384.

[7] Nehdžu-l-belaga, Fejzulislam, izreka br. 140.

[8] Nehdžu-l-belaga, Subhi Salih, str. 476, izreka br. 40.

[9] Isto, str. 476, br. 41.

[10] Nehdžu-l-belaga, Fejzulislam, govor br. 175.

[11] Gulestan-e Sa'di, str. 12.

[12] Isto, str. 13.

[13] Nehdžu-l-belaga, Subhi Salih, izreka br. 381.

[14] Bejhaki, El-Mehasin ve-l-musavi, sv. 1, str. 166.

[15] Usul-e Kafi, sv.2, str. 114, babu-s-samt ve hifzi-l-lisan, hadis br. 9.

[16] El-Haka'ik fi mehasini-l-‘ahlak, Islamijje, 1378. H., str. 65.

[17] Usul-e Kafi, sv.2, str. 114; El-Haka'ik fi mehasini-l-‘ahlak, str. 66. Poznata izreka “Govor je srebro, a šutnja je zlato” preuzeta je odavde.

[18] Mehedždžetu-l-bejda’, sv. 5, str. 193.

[19] Isto, str. 192.

[20] Misbahu-š-šeri'a, poglavlje 27.

[21] Vesa'ilu-š-ši'a, sv. 11, str. 397.

[22] Isto, str. 393.

[23] Isto, str. 395.

[24] Nehdžu-l-belage, Subhi Salih, izreka br. 374.

[25] Ez-zeri'a ila mekarimi-š-šeri'a, str. 96.

[26] El-Haka'ik fi mehasini-l-‘ahlak, str. 66;  Biharu-l-envar, Bejrut, sv. 68, str. 274, [ovdje se naznačena predaja prenosi u nešto širem obliku].

[27] Miškatu-l-envar, str. 175.

[28] Usul-e Kafi, sv.2, str. 113, u: babu-s-samt ve hifzi-l-lisan, hadis br. 1; Tuhefu-l-‘ukul, str. 332 (uz neznatne razlike u tekstu).

Pitanja i odgovori