Oholost i egoizam

Jedna od važnih i osjetljivih odgojnih tema jeste ispitivanje psiholoških uzročnika koji dovode do javljanja sebičnosti i prepoznavanja nepoželjnih posljedica ove psiho-devijantne pojave, kako kod pojedinca, tako i na društvenoj razini.

Pojava oholosti i sebeljublja sa stanovišta vjere ali i nauke, nepoželjna je i opasna, a u društvenom programu određuje se kao opaka duhovna i psihička bolest.

Odgovor na ovo pitanje Kur'an Časni daje posredstvom Lukmanova, a. s., kazivanja u sljedećem ajetu:

وَلَا تُصَعِّرْ خَدَّكَ لِلنَّاسِ وَلَا تَمْشِ فِي الْأَرْضِ مَرَحًا إِنَّ اللَّهَ لَا يُحِبُّ كُلَّ مُخْتَالٍ فَخُورٍ

I, iz oholosti, ne okreći od ljudi lice svoje i ne idi zemljom nadmeno, jer Allah ne voli ni gordog, ni hvalisavog.[1]

Komentatori su se razišli u objašnjavanju riječi s'ar, u značenju  ”pog­nutog vrata” i riječi tas'iir, u značenju ”okrenuti lice”, tj. vrat, od ljudi iz oholosti.[2] Također, ne slažu se ni oko tumačenja riječi mereh, u značenju nadmenosti i pretjeranog ushićenja samim sobom. Saobrazno iznesenom, značenje ajeta bilo bi sljedeće: “Ne okreći lice svoje od ljudi zbog oholosti i ne kreći se po zemlji poput onih koji su nadmeni i ushićeni sobom, jer Allah ne voli umišljene i hvalisave.” Hijala’, tj. umišljenima nazivaju se oholi zbog toga što umišljaju kako su važni i kako posjeduju vrline. Zbog toga se izdaju za ponosite i po zemlji hodaju nadmeno.

Pisac komentara Ruhul-me'ani rekao je: “Tasa'or znači pogeti glavu u trenutku potrebe, što predstavlja vrstu poniženja i osjećaja bezvrijednosti. Na osnovu ovog značenja ajet bi imao sljedeći smisao: “Kada imaš pot­rebu nemoj se ponižavati, a kada si u blagodatima, nemoj biti ohol. Spomenuto stanje jedno je od najgorih psihičkih stanja čovjeka.”[3]

Merhum Tabatabai u vezi sa spomenutim kaže da se ovakav prijevod ne slaže sa onim što slijedi kao zaključak. Naime, na kraju ajeta, Allah dž. š. kaže da ne voli umišljenog tj. oholog. Ukoliko bi riječ bila o dvama stanjima, tada bi i na kraju ajeta trebalo spomenuti oba stanja, a ne samo ono koje se odnosi na oholost i sebičnost. Ukratko, merhum Tabatabai želi nam reći da i pored činjenice što je ovo značenje na svom mjestu ispravno, čovjek ne bi trebao biti takve naravi. Iz hadisa Imama Alija a.s. prenosi se kako je rekao da su najgori oni ljudi koji su skrušeni kada imaju potrebu, a uzohole se kada su u obilju. Međutim, spomenuti ajet ne ukazuje na ovu temu, već na nepoželjnost stanja koje se naziva oholost.

Šta je to oholost?

Oholost je stav i mišljenje u kojem čovjek sebe samog vidi vrijedni­jim nego što jeste, a kada sebe vidi takvim, prirodno je da druge vidi bezvri­jednim i slabijim od sebe.

Riječ psihologa

Općenito gledano, ljudi padaju pod utjecaj dvaju važnih uzroka, koji od djetinjstva oblikuju ličnost u čovjeku. Zbog toga roditelji i odgajatelji trebaju biti krajnje obazrivi i voditi računa o njima. Postoje, dakle:

a)     prirodni uvjeti;

b)     odgojni uvjeti.

Kakogod postoji pojava uzrokovana prirodnim činiocima da neka djeca prilikom rođenja na Ovaj svijet dolaze u neprirodnom obliku, isto tako ima i djece koja rađanjem dolaze sa neskladnim i lošim moralom. Neke fizičke nedostatke moguće je otkloniti ili nadomjestiti medicinskim zah­vatom, a neke je pak nemoguće promijeniti. Dječija psiha također je pod­ložna promjenama i poboljšanjima, ali ne uvijek. Neke osobine moguće je promijeniti i ispraviti odgojem, dok su neke psihološke i moralne izopačenosti izvan takve mogućnosti. Saobrazno iznesenom stavu, današnji psiholozi su djecu – s obzirom na psihu podijelili na razne skupine. Neke su svrstali u kategoriju teške djece i ponudili rezultate nastale nakon brojnih ispitivanja i ogleda.

Teška djeca

Moderni psiholozi su skupinu djece koja se ponaša drugačije od svojih prosječnih vršnjaka nazvali teškom djecom i u svojim istraživanjima došli do prijedloga na koji način se ona trebaju odgajati. U vezi sa njihovim obilježjima rekli su: “Oholost i sebičnost dijelovi su njihove naravi. Djeca koja posjeduju poseban duhovni kod kao da su se ohola i rodila i od samog početka su se duhovnim stanjem razlikovala od ostale djece.”

Jedan od psihologa u vezi sa liječenjem inada i volje za protivrječen­jem kod ohole djece kaže: “Glavni uzrok njihovom inadu jeste oholost. Zapažanja ohola čovjeka uglavnom su netačna. Ukoliko ga bez prethodne pripreme suočimo sa stvarnošću, takvo šta može biti pogubno. Čak je mo­guće da djeluje tako što će još više učvrstiti tu pokuđenu osobinu. Zbog toga neće htjeti prihvatiti činjenicu da voli protivrječiti, za što će kao i obično iznijeti niz dokaza. Pred takvim čovjekom se nemojte truditi da dokažete nečije mišljenje, zbog toga što ste ustvari njemu učinili uslugu i pomogli mu. On će vam odmah ustati i suprotstaviti vam se. Nikada se sa njim ne prepirite! Klonite se što je moguće više svega što bi na njega mo­glo djelovati uznemiravajuće. Međutim, i pored toga što znate da ”prodaje maglu” ipak ga upitajte za mišljenje i posavjetujte se s njim. Ukoliko niste imali iskustva i to po prvi put činite, bit ćete začuđeni kako će ga to zbuniti i neće znati šta da kaže. To se dešava usljed činjenice da je on spreman jedino da se suprotstavlja vašem mišljenju. Prepustite ga malo da bude u takvom stanju i vidjet ćete čudo – on će od vas tražiti pomoć i prihvatit će vaše mišljenje!”

Ovaj metod, koji sprječava da se ulazi u borbu sa djecom, ima nekoliko korisnih osobima. Jedna bi bila da usporava rast ovog nepoželjnog stanja u djeci, a druga da u pojedincu budi osjećaj za preduzetništvom, što može biti veoma djelotvoran lijek. Na kraju će i sam biti spreman da dobro raz­misli o svemu šta se događa.[4]

Tjelesna građa kod neke djece javlja se kao razlog za oholost i sebič­nost koju pokazuju. Upravo na osnovu toga možemo smatrati i tjelesnu građu jednim od uzroka zbog kojih se javlja oholost, zbog čega treba imati na umu činjenicu da je riječ o jednoj vrsti oholosti potekle iz fitreta.

Drugi odgojni uvjet

Drugi činilac koji ima djelatno učešće u razvijanju nepoželjne osobine kod djece i općenito kod čovjeka jeste pogrešan odgoj i rad sa djecom, ali bez ikakvog prethodnog znanja, bilo da su u pitanju roditelji, bilo odga­jatelji. To ni u kojem slučaju nije bezazleno, već uzrokuje pojavu da dijete počne u sebi osjećati nešto šta smo nazvali ohološću.

Neispravan odgoj ima različite primjere koji neposredno ili posredno utječu na nepovoljan ishod i na ono što se ni u kojem slučaju nije htjelo postići. Međutim, raditi nešto na temelju neznanja može prouzročiti nešto šta je nepoželjno, ili je gotovo nezaobilazno uzrok onoga šta se nije htjelo postići, a što je slučaj i kada su u pitanju neispravne odgojne metode. Svaki od ovih odgojnih primjera uzrokuje da dijete polahko silazi sa svoje prirodne putanje i počinje gubiti granice i mjeru, što za sobom povlači gubljenje osnovnih čovjekovih smjernica, tj. neće znati gdje se to zbilja nalazi na ”Plavoj planeti”.

Prekomjerna pohvala

Ukoliko se posvetimo strpljivom i preciznom naučnom istraživanju za­kona koji vladaju u ovom svijetu, shvatit ćemo da je temeljni i najljepši  zakon stvaranja upravo načelo umjerenosti i sklada.

Ako bi temperatura zimi spala ispod granice koja je u skladu sa prirod­nim potrebama flore i faune, vidjeli bismo da bi u tom slučaju i flora i fauna nastradale na tom području čijim su zakonima i promjenama usk­ladile i svoje granice izdržljivosti, što znači nanošenje neprocjenjivih i ne­nadoknadivih šteta u postizanju biološke ravnoteže na planeti Zemlji. Ukoliko međutim, temperatura zimi bude viša od ustaljenog prirodnog određenja, to će prouzročiti zagađenost vazduha i pojavu opasnih mikroba koji će čovjeku napraviti ozbiljne poteškoće i otežati mu normalan život. Isti slučaj je i sa toplotom vazduha, kao i sa jačinom sunčevih zraka. Ta­kođer, možemo zamisliti kakva bi pometnja nastala ukoliko bi se pore­metila međusobna udaljenost nebeskih tijela. Ako pažljivo pogledamo, možemo zaključiti da bi se spomenuti obrasci mogli primijeniti i na područje na kojem vrijede odgojni zakoni. Ukoliko se linija ravnoteže poremeti, pa se ode u krajnost, bez obzira koju, pasivnu ili aktivnu, sigurno će se duhovni kvalitet i psihički odgoj također poremetiti, a čovjek će iskočiti iz stvarnog kolosijeka, što znači gubljenje istinskog savršenstva i sreće.

U odgojnom procesu pohvala i bodrenje igraju veliku ulogu i veoma su djelotvorni. Ukoliko se pretjera u pohvalama i bodrenju, čime se remeti ravnoteža, sigurno je da će i rezultati biti slabi. U tom slučaju, umjesto što bismo odgojili u djetetu sređenu i odmjerenu ličnost, mi bismo ga udaljili od srednjeg puta, učinivši ga neodgojenim i oholim.

Jedan psiholog kaže kako naklonosti i izljevi nježnosti koji su usmjer­enu prema djetetu u najranijoj dobi, tj. do pete-šeste godine njegova živ­ota, ostavljaju ili pozitivna ili negativna iskustva, što u djetetovoj psihi nesvjesno ostavlja traga. Upravo ti momenti, kojih dijete nije svjesno, u njegovoj psihi obrazuju one osjetljive tačke osjećajnosti koje igraju presudnu ulogu u izgradnji psihe i one su poput energetskih polja koja auto­matski, bez učešća djetetove svijesti o tome oblikuju njegovu ličnost. Ova sjećanja označavaju se kao uspomene iz djetinjstva.

Usljed toga dijete, koje je naučilo da neprekidno bude u centru pažnje i da bude maženo, kada stupi na pozornicu života i zakorači u društvo, mis­lit će kako je ono centar svijeta i da se sve oko njega okreće, da ga odjed­nom svi trebaju poštovati, voljeti, bez obzira na činjenicu da li se radi o školskoj učionici, učitelju, ljudima, ženi, mužu itd.

Kada mu se prvi put ne ukaže pažnja i uvažavanje, jako se uznemiri i naljuti. Drugom prilikom osjeti kako mu je ličnost uzdrmana. Ponavljanje neukazanog poštovanja u njemu polahko budi osjećanje niže vrijednosti, što se ponavljanjem pretvara u kompleks niže vrijednosti i poplavu tuge u duši. Ustvari, roditelji i odgajatelji posijali su sjeme tog osjećanja u njego­voj duši, gajeći lažne nade i očekivanja u djetetu, te su ga tako suočili sa velikim poteškoćama.

Pogledajmo u tom smislu nekoliko mudrih poruka:

Ali a. s., kaže: “Dovoljno je duhovne i moralne manjkavosti i ne­dostatnosti kod čovjeka ako vidi samoga sebe velikim i važnim.”[5]

Također, prenosi se od Alija a. s., sljedeće kazivanje: “Dovoljna je zabluda za čovjeka da povjeruje i potvrdi sve ono što mu nefs prikaže li­jepim.”[6]

U drugom kazivanju Zapovjednik pravovjernih također kaže: “Ko oče­kuje iznad svojih mogućnosti i više nego li je zaista u stanju da učini, do­voljno je da bude lišen uspjeha.”[7]

U tom smislu poučne su poruke sljedećih hadisa:

1. Osjećaj veličine u sebi dokaz je bezvrijednosti.

Sama činjenica da čovjek osjeća veličinu i vrijednost u sebi jeste do­voljan dokaz da duhovno i moralno gledano ima nedostataka u sebi. Imam Husein a. s., u jednoj od dova uči: “Bože, kako da onome čije su ljepote ružne ne bude ružno ono što je ružno.” Kako je samo ružno kititi se i šepuriti tuđim perjem. Praviti se važan pred drugima sa onim što je zapravo tuđe i tako gnjaviti druge. Ništa od onoga što čovjek ima nije nje­govo vlas­ništvo, već mu je sve to u posjed dao Allah dž. š. Zar je dosto­jno hvaliti se imetkom Božijim i nametati se ljudima, Božijim robovima, blagodatima Božijim uznemiravati robove Božije?!

1. Ako povjerujemo neprijatelju, znači da smo prevareni.

Kada je Poslanik rekao: “Najveći ti je neprijatelj vlastiti nefs koji se nalazi među plećima!”, želio nam je ukazati na pojavu da, kada povje­ru­jemo onim neželjenim djelima koje nam nefs želi predstaviti vjerodosto­jnim, onda je to znak da smo obmanuti. Naš razum nam se smije i čudi kako smo upali u zamku slabosti u koju se svakog trenutka sve više uv­lačimo.

1. Nerealna iščekivanja znače sigurnu lišenost.

Kada bi čovjek želio nešto što je izvan svake mogućnosti ostvarenja, jasno je bez ikakve dvojbe da nema izgleda da mu se želja ostvari. Kada Imam kaže da je traženje izvan stvarnosti jed­nako lišenosti željenog, onda to ne obuhvata samo verbalna traženja. Ne­kad čovjek svojim ponašanjem daje ljudima do znanja da ima nepravedne zahtjeve, očekuje naprimjer da ga ljudi poštuju i to više nego što to njegov društveni položaj zaslužuje. Jasno je da takvom zahtjevu neće biti udovoljeno. Kada vidi da se njegova želja ne ostvaruje, počinje osjećati poniženje, a zapravo u oba slučaja čini grešku. Kada očekuje da ga poštuju, traži više nego što zaslužuje i ljudi to odmah osjete. U drugom slučaju, osjećaj poniženosti reakcija je na pret­jeranost u očekivanju tuđe pažnje. Dakle, pretjerao je u procjeni veličine, a suočio se sa osjećanjem poniženosti. Obje ove krajnosti poka­zuju neshvatanje činjeničnog stanja.

a) Prelaženje granica, letenje u visine

Svako biće u objektivnom svijetu ima svoje posebne mjere, granice i vrijednosti. Vrijednost koju je društvo dalo zlatu nije jednaka vrijednosti željeza. Ne može se ni pomisliti da su granice leta koje osvaja jedan soko jednake granicama do kojih se može od­važiti jedna muha. Također, gla­sanje lisice ne može doseći snagu rike kojom se oglašava lav, kralj džun­gle. Svako biće ima svoje mjesto u svi­jetu stvaranja kao i u svijetu zakona. Čovjek također, kao član porodice stvorenih, nije isključen iz ovih zakona. Svaki čovjek ponaosob ima svoje mjere i vrijednosti. Ukoliko se bude us­pio zadržati upravo u tim grani­cama, te ako bude sebe vidio u svojoj pra­voj vrijednosti, imat će urav­notežen psihički život. Međutim, ukoliko izađe iz svojih okvira, rav­noteža će biti poremećena i suočit će se sa bro­jnim psihološkim i društ­venim poteškoćama. Budemo li htjeli naći prim­jer dovoljno je da se samo malo oko sebe osvrnemo i naći ćemo stotine primjera koji dovoljno uvjerljivo svjedoče o tome. Ukoliko odjeća bude veća ili pak manja nego što čovjeku pristaje, s jedne strane izgubit će svoju ljepotu, a s druge strane puno brže bit će uništena. Isto se dešava i sa obućom i sa stotinama drugih stvari iz života. Čovjek koji sebe vidi vrjed­nijim i većim od drugih, na druge ljude gleda nadmeno. Tada se suočava sa nečim što se naziva žestoka reakcija. Društvo će ga poniziti i odbaciti, a on će izgubiti pečat samosvojnostit. Takav čovjek neminovno se susreće sa stotinama drugih teškoća.

Imam Ali a. s. o nadmenosti kaže sljedeće: “Ko se uzdigne iznad ljudi, bit će ponižen.”[8] On u sklopu savjeta upućenih sinu Hasanu a. s. kaže: “Svaki pojedi­nac koji bude sebe smatrao većim od drugih, sigurno je da će upravo u tom društvu biti ponižen (prizemljen).”

b) Slabost razuma (maloumnost)

Izvor čovjekove nadmoći nad ostalim bićima jeste ra­zum. Dovoljan je letimičan pogled na društvo da se uoči kako se u njemu ljudi cijene prema znanju – barem bi tako trebalo biti u društvu koje živi potčinjavajući se Božijim zakonima. Što neko više zna i što je pametniji, imat će veći ugled u društvu, a što bude imao manje ove Bogom dane vrijed­nosti u odnosu na nedostatke, ugled u društvu bit će mu manji.

Kad bi čovjek razmislio i poput ljekara sam sebe pre­gledao, našao bi u sebi hiljade nedostataka i slabosti, od kojih bi svaka zasebno bila dovoljna da slomi u čovjeku osjećanje veličine i gordosti. Os­jećaj mogućnosti padanja u kandže siromaštva i ovisnosti od pomoći drugih ljudi, dovoljan je činilac da se osjećanje prezira i ponižavanja drugih, kao i oholost u sebi, na veoma djelotvoran način otkloni. Otkrivanje moral­nih nedostataka za koje samo Allah i čovjek lično znaju, bili bi dovoljni da čovjek izgubi  ugled i da bude ponižen. Bolesti koje napadaju tijelo i duh, a čije prisustvo ubija želju za životom i životnim radostima, smrt i poteškoće sa kojima se treba susresti u kaburu, prisustvo na Sudnjem danu, suđenje, odgovaranje za sva djela koja su u životu po­činjena, za sve niskosti i podlosti, objelo­danjenje svih dvoličnosti – sve pobrojano povući će za sobom  strašna poniženja.

Shvatanje navedenih razloga i hiljade drugih, dovoljni su da u čovjeku probude osjećaj mržnje prema svakom vidu oholosti i uo­braženosti.

Misao je mjerilo stvarne vrijednosti čovjekove, a njena slabost uzrok je njegove bezvrijednosti i nesposobnosti.

Imam Ali a. s., kaže: “Samodopadljivost je pokazatelj slabosti ra­zuma.”[9]

Veličina i dostojanstvo pripadaju Bogu, i samo Njemu, zato što nema ni­kakva nedostatka i manjkavosti. Samo On apsolutno je Nezavisan i Samoopstojan, a sva ostala bića zavise od Njega i Njegove volje. Sve ono što se nalazi na Nebesima i na Zemlji te između njih zavisi od pomoći i volje Uzvišenog. On je apsolutno moćan i On je Onaj Koji daje moć i snagu.

يَا أَيُّهَا النَّاسُ أَنتُمُ الْفُقَرَاء إِلَى اللَّهِ وَاللَّهُ هُوَ الْغَنِيُّ الْحَمِيدُ

O ljudi, vi ste siromasi i ovisite o Allahu, a Allah je nezavisan i hvale dostojan.[10]

Čovjek kojeg onesposobi glad ili žeđ, kojeg ubija studen ili vrelina, koji gubi nadzor nad sobom kada se suoči i sa sitnim teškoćama, čije se tijelo ježi od pomisli da ostane samo u tami i koji ubija svakog sićušnog insekta – zar takav čovjek uopće ima prava vidjeti sebe velikim i moć­nim?!

Primjereno navedenom, zaključujemo kako je jedan od razloga da čovjek vidi sebe većim i vrjednijim od drugih, te da bude samodopadljiv – slabost njegova uma i nedostatnost ljudskosti u njemu. Jedan veoma djelotvoran metod za suzbijanje i uništavanje ove opake pojave jeste raz­mišljanje o životu, poretku koji vlada u svijetu i upoznavanje svoga nefsa. Potrebno je shvatiti šta je to postojanje i kakva smo mi karika u lancu stvorenog.

Šta je to sebičnost?

Psiholozi kažu: “Lične sklonosti koje nazivamo sebičnošću javljaju se na polju našeg postojanja i egzistencije.” Bez obzira na okolnost u kojoj mjeri nas sklonosti ka druženju vuku u društvenu djelatnost i koliko su one uzrok poboljšanja uvjeta društvenog života, naša pojedinačna nasto­janja uopće se ne obaziru na ona koja se tiču zajednice. U svakom seg­mentu u prvom planu nalazi se vlastito ‘ja’, što je osnova za sva kretanja. U svakom poslu uzimaju se u obzir samo prava pojedinca, a dužnosti i obaveze prema zajednici bacaju se iza leđa. Ovo je mjesto gdje zločin biva nazvan različitim imenima, kao što su oholost, megalomanija i nadmenost, potraga za srećom i uspjehom, želja za ličnim bogaćenjem. Nesumnjivo je da sve ove sklonosti crpe snagu iz sebeljublja. Upravo sebičnost tjera čovjeka da žrtvuje druge na oltaru vlastite zablude i želja. Drugim ri­ječima, zločinac – to je egoista.”[11]

Zanimljiv događaj

Abdul-Melik Mervan postavio je jednog čovjeka za namjesnika u Horasanu. Jednoga dana izađe u grad u zlatnoj odori. Kretao se krajnje nadmeno i samodopadljivo. Sebeljublje je bilo obuzelo čitavo njegovo biće. Najednom primijeti kako mu se približava neki čovjek. Kada mu je prišao dovoljno blizu reče mu: “Božiji robe, takav nadmen hod izaziva Božiji gnjev i Resulullahovu srdžbu, a također i odbojnost običnog svi­jeta.” Namjesnik mu reče: “A znaš li ti ko sam ja?” Taj pametni i odvažni čovjek mu odgovori: “Znam, kako ne znam, vrlo dobro te poznajem. Po­četak ti je bila ljigava sperma, na kraju ćeš biti smrdljiva lešina, a između ovoga dvoga, prevoznik si izmeta!” Ovaj otvoreni i upečatljivi nastup sa neumoljivom porukom bijaše uzrokom da Mervanov namjesnik savlada svoju nadmenost.

Ukoliko čovjek vlastitim razumom shvati svoj stvarni položaj, prije nego što mu ga neko drugi pokaže, neće se nikad smatrati boljim od drugih. A kada druge vidi poput sebe sama, izgubit će sve razloge da ga drugi poštuju i da ga smatraju većim od sebe.

Oholost sa stanovišta vjere

Hazreti Imam Sadik a. s., ohole svrstava u red idolopoklonika, pa čak i među nevjernike: “Ako nevjerstvo podijelimo na stepene, prvi i najniži bit će oholost.”

Hakim je jednom prilikom upitao Imama Sadika a. s.: “Koji je najniži stepen nevjerstva?” Imam mu je na to odgovorio sljedeće: “Najniži stepen nevjerstva jeste oholost.”

Sa stanovišta Imama Sadika, oholost nije nemoralna oso­bina, već je to jedan od stupnjeva nevjerstva. Ustvari, ova osobina čovjeka izbacuje iz reda vjernika, a svrstava ga u skupinu nevjernika. Vjernik koji čeka Sudnji dan, mora biti veoma oprezan da ga Bog dž. š., ne bi zbog takve osobine izbrisao sa liste vjernika i posljednji dan ga upisao među nevjernike, te ga i proživio s njima.

Imam Ali uči u Kumejl-dovi: “Bože, utječem ti se od mogućnosti da me izbaciš iz skupine Tvojih prijatelja, a da me pripojiš skupini nepri­jatelja!” Ustvari, utjecanje Bogu uključuje i živu pažnju prema djelima i moralu, a ne samo verbalni iskaz.

c) Agresivnost (moralna)

Jedan od činilaca koji su uzročnici pojave oholosti u čovjeku jeste moralna agresivnost. Ukoliko čovjek ne nadzire svoje moralne osobine, korak po korak, prirodna sklonost ka ličnoj koristi natjerat će ga da se služi agresivnošću. Agresivnost je ustvari jedna vrsta sebeljublja i oholosti. Čovjek, dakle, daje sebi za pravo da se prema drugim agresivno ponaša i sa njima postupa na nedoličan način, tako što neće uvažavati nji­hova prava i značaj i što će ih uznemiravati. To ukratko znači oholost. Ukoliko bismo u svom privatnom životu osjetili kako smo počeli bivati agresivni, što znači da nam više nije bitna čast drugih ljudi, znajmo da smo zahvaćeni jednom vrstom virusa oholosti i da moramo razmišljati kako da se što brže očistimo i izliječimo od njega.

d) Osjećaj unutrašnje bezvrijednosti

Još jedan od činilaca koji nas potiče na oholost jeste svijest o ličnoj bezvrijednosti. Čovjek želi putem oholosti nadomjestiti unutrašnju bez­vrijednost. Međutim, nije svjestan da tim načinom samo još pospješuje i vanjsko poniženje. Imam Sadik a. s., u jednom hadisu kaže: “Nema čovjeka koji je ohol ili je nasilan i agresivan, a da u sebi nema osjećanja niže vrijednosti.”[12]

Imam Ali a. s., kaže: “Ko pređe svoje granice, ljudi će ga omalovažavati.”[13]

U svakom slučaju, ohol čovjek neće biti prepušten sam sebi, nego će oboljeti od velikog broja pratećih slabosti, kao što su nasilništvo, agresiv­nost, nelogična očekivanja, gubljenje kontrole iz ruku, gaženje tuđih prava, kršenje zakona i omalovažavanje ljudi.

Pametan i svjestan čovjek prije nego li dopadne kandži, ili pak ukoliko je upao u ovu sranputicu, izabrat će najbolji put da se spasi i oslobodi te opasne nemani. Međutim, ukoliko istraje u svojoj maloumnosti, sigurno će mu se iz dana u dan povećavati broj poteškoća i bit će sve veći. Moguće je, također, da se sve to završi i ludilom, a tada je kasno za bilo kakvo lije­čenje.

Načini liječenja

Islam je u cilju očuvanja i postizanja psihološke higijene u društvu i društvenog zdravlja pojedinaca predložio dva načina. Prvi se odnosi na  sprječavanje bolesti i zaštitu, a drugi na samo liječenje. Dakle, ukoliko smo zaraženi, moramo razmisliti šta ćemo činiti da se riješimo te zaraze.

U vezi sa prvim putem, iznijet ćemo jedan logičan dokaz koji nas poziva da ga praktično prihvatimo. Svaki pojedinac se čitavog života kreće za nečim što se naziva sreća i savršenstvo. Čezne da postigne sreću i priskrbi sebi savršenstvo koje dostoji ljudskom biću. Put za stizanje do toga ograničio je na dvije stvari: prva je sticanje koristi, a druga je odbi­janje štete. Za svaku stvar koja mu može biti od koristi za stizanje do sreće, ulaže napor i pokušava je priskrbiti za sebe. S druge strane, sve što osjeti da mu predstavlja smetnju ili teškoću na tom putu, pokušava izbjeći. Sve je to u potpunosti razumljivo, opipljivo, iskušano i dokazano. Islam je iskoristio ovakvo urođeno čovjekovo obilježje te je u vezi s tim rekao da je oba puta za stizanje do sreće i savršenstva, jedino moguće ostvariti oslanjanjem na Boga i uzdanjem u Njegovu apsolutnu moć.

U vezi sa sticanjem koristi kaže:

إِنَّ الْعِزَّةَ لِلّهِ جَمِيعًا

Sav uticaj (slava, snaga) pripada Allahu.[14]

Dakle, ukoliko čovjek želi uticaj i slavu, mora se osloniti na Boga u Či­jim rukama su apsolutna slava i uticaj.

وَلَوْ أَنَّ أَهْلَ الْقُرَى آمَنُواْ وَاتَّقَواْ لَفَتَحْنَا عَلَيْهِم بَرَكَاتٍ مِّنَ السَّمَاء وَالأَرْضِ

A da su stanovnici sela i gradova vjerovali i grijeha se klonili, Mi bismo im blagodati i s neba i iz zemlje slali.[15]

Raspolaganje blagodatima Nebesa i Zemlje uvjetovano je imanom i poštivanjem granica bogobojaznosti.

Kur'an također kaže:

وَأَلَّوِ اسْتَقَامُوا عَلَى الطَّرِيقَةِ لَأَسْقَيْنَاهُم مَّاء غَدَقًا

A da se Pravog puta drže, Mi bismo ih vodom obilnom pojili.[16]

Saobrazno pravilima istaknutim u spomenutim ajetima, ukoliko čovjek teži koristi i ostvarenju sreće, može to postići vjerom u Boga i uvažavan­jem nepovredivosti zakona stvaranja.

Postavlja se pitanje: Ukoliko je uživanje u blagodatima i bogatstvo uvjetovano vjerom u Boga, otkuda onda  svi oni bogataši među nevjernicima i idolopoklo­nicima, koji ostvaruju sjajne rezultate u nauci, tehnologiji, industriji? Kako je moguće pomiriti ove dvije krajnosti?

Odgovor: Ukoliko čovjek prekine vezu sa Bogom i zbiljom, neće imati ništa drugo na šta se može osloniti tako da mu ne preostaje ništa u šta bi mogao polagati nade, osim Dunjaluka i užitaka. Takav čovjek sve napore usredotočava na sticanje i očuvanje tog dragocjenog predmeta. Međutim, taj oslonac ne može zadovoljiti čovjeka. Zbog toga što je Dunjaluk pun sukoba i promjena. Svakog trenutka svjedoci smo promjena, nestajanja i propasti. Pored svega toga, čovjek stalno razmišlja o širenju. Pod uticajem takvog razmišljanja nikad nije zadovoljan sa onim šta ima i stalno se kreće za onim čega nema. Unutrašnje stanje jeste osjećaj siromaštva i prikra­ćenosti, a sve to uzrokuje osjećaj nezadovoljstva sa životom i neuživanjem u njemu. Teži od svega toga jeste osjećaj da protokom vremena gubi snagu, polahko stari i osjeća nemoć. Osjećaj smrti i odvajanja od imetka i ovosvjetske moći koju je stekao i u koju je uložio čitav svoj život, oduzi­maju mu sve užitke i pretvaraju mu život u bol.

Allame Tabatabai opisao je stanje ovakvih ljudi na sljedeći način: “Život čovjeka bez Boga sveden je na dvije rečenice. On je u stanju koje je poput neprolazne nesreće koja ga stalno uznemirava. Osjeća nezado­voljstvo sa onim što ima i vezanost za ono što nema.”

To je smisao one poruke iz Kur'ana gdje se kaže da će se onima koji napuste Boga dati tjeskoban život.[17]

وَمَنْ أَعْرَضَ عَن ذِكْرِي فَإِنَّ لَهُ مَعِيشَةً ضَنكًا وَنَحْشُرُهُ يَوْمَ الْقِيَامَةِ أَعْمَى

A onaj ko okrene glavu od Knjige Moje, taj će tjeskobnim životom živjeti i na Sudnjem danu ćemo ga slijepim oživjeti.

Ne žele se, dakle, životna tjeskoba i problemi usporediti jedino sa si­romaštvom u imetku, tako da ne možemo reći kako su bogati nevjernici u boljem položaju od onih koji vjeruju u Boga.

U vezi sa sprječavanjem štete i prijetnje u Kur'anu se kaže:

أَنَّ الْقُوَّةَ لِلّهِ جَمِيعا

Svu moć samo Allah ima…[18]

لِّلَّهِ ما فِي السَّمَاواتِ وَمَا فِي الأَرْضِ

ًAllahovo je sve što je na Nebesima i što je na Zemlji![19]

وَلِلَّهِ جُنُودُ السَّمَاوَاتِ وَالْأَرْضِ

Vojske Nebesa i Zemlje jesu Allahove.[20]

إِنَّ الَّذِينَ آمَنُوا وَعَمِلُوا الصَّالِحَاتِ سَيَجْعَلُ لَهُمُ الرَّحْمَنُ وُدًّ

One koji su vjerovali i dobra djela činili Milostivi će sigurno voljenim učiniti.[21]

Poruke ajeta koje smo prenijeli jasne su i razumljive. Otvoreno se kaže: “Čovječe, ti što želiš od sebe odbiti sve nevolje i prijetnje, znaj da ti za to treba moć i podrška, a svu moć, sve vojske i sve ono što ti za to treba u rukama je Apsolutnog Gospodara.” Zaključak je jasan – jedino se oslanjanjem na Boga i činjenjem dobrih djela, čovjek može uvrstiti u skupinu onih koji će biti voljeni. Ukoliko su sve vojske u Božijoj moći, On će učiniti da vam one budu zaštita. To znači da vam oni koji vas vole neće nikada nažao učiniti, nego će vam uvijek podršku pružati, ali samo s Božijim dopuštenjem.

Putevi izlječenja nefsanskih osobina predočeni su na dva načina. Svaki od njih može uništiti neke od tih osobina. Jedan je teorijski, a drugi prak­tični put.

Ukoliko čovjek sam dobro osmotri i ispita oholost i uobraženost, zgadit će se sam sebi. Začudit će se pojavi da čovjek, koji je namjesnik Božiji na Zemlji, može imati loše nefsanske i moralne osobine. Oholost je ispol­javanje i objavljivanje nefsanskih osobina i šejtanskih moralnih obilježja. Oholost je posljedica sujete i nemara za Zbilju. Oholost je jasan pokazatelj neznanja koje “krasi” oholog čovjeka. Ukoliko čovjek detaljno razmisli o samom sebi, primjetit će da je to veoma sramotno i ponižavajuće za njega. Oholost je dokaz čovjekovog siromaštva. Čovjek uzima svoju lje­potu, imetak, namještaj, zvanje i društveni uspjeh kao razlog uzdizanja iznad ostalih ljudi. Takvo ponašanje znači da je on zaboravio svoje ljud­sko mjesto. Kada izgubi sebe samoga, mora se okrenuti vanjskim po­javama kako bi pomoću njih nadoknadio gubitak i sebe predstavio vrijed­nim. U svemu tome, ljude koji ne posjeduju takve stvari smatraju od sebe nižim. Mewlana u ovom kontekstu daje veoma lijep prikaz tvrdnji da je oholost ustvari idolatrija. 

Majka idola, idol vašeg nefsa je,

drugi idoli zmije su a ovaj aždaha je.

Jedan učenjak kaže: “Svaka vrsta želje za potčinjavanjem i nadmoć­nošću pokazatelj je manjkavosti osjećanja duhovne sigurnosti. Naredbo­davac, koji se prema podređenim odnosi strogo i uz ispoljavanje sile, na taj način ustvari svjedoči svoj skriveni strah od mogućeg gubljenja nad­zora nad ponašanjem podređenih. On veoma dobro zna da njegova ličnost i ugled posjeduju više štetnog nego korisnog. Ovaj zakon vrijedi i za muža koji provodi silu nad svojom suprugom, kao i za strogog i nasilnog oca.[22]

Treba izreći hiljadu pohvala islamu, vjeri koja je u najmračni­jem vremenu ostavila u naslijeđe najuzvišenije moralne i odgojne misli i pouke koje zalaze u sve pore čovjekovog života. Imam Ali a. s., kaže: “Nema čovjeka koji se uzoholiho i osilio, a da to nije zbog niskosti i bez­vrijednosti koja se krije u njemu.”

U 16. ajetu sure Al-Hadid, u vezi sa ovom temom, Kur'an nam poručuje:

أَلَمْ يَأْنِ لِلَّذِينَ آمَنُوا أَن تَخْشَعَ قُلُوبُهُمْ لِذِكْرِ اللَّهِ وَمَا نَزَلَ مِنَ الْحَقِّ

Zar nije vrijeme da se vjernicima srca smekšaju kad se Allah i Istina koja se objavljuje spomene?

Ukoliko skrušenost srca usljed Božijeg prisustva bude ostvarena, taj čovjek će bit ponizan, a srce će mu pomoći u dvije bitne stvari. Neće mu dopustiti oholost i nadmenost, već će ga ukrasiti lijepim moralnim vrli­nama. S druge strane, pomoći će mu da u robove Božije gleda s poštovanjem, zato što su svi ljudi mjesto ispoljavanja Uzvišenog. Čovjek, koji je zaljubljen, voli i poštuje sve ono što pripada Ljubljenom.

Izvor: Ekber Eydi, Pouka o odgoju, Fondacija “Mulla Sadra”, Sarajevo, 2006., s perzijskog preveo: Ertan Basarik

[1] Lukman, 18.

[2] Mufredate Ragib, madde s’ar.

[3] Tom XXI, str. 90, komentar tematskog ajeta.

[4] Šta znamo? Odgoj djece je težak.

[5] Gurerul-Hikam, str. 558.

[6] Ibid.

[7] Gurerul-Hikam, str. 665.

[8] Tuhaful-‘uqul, str. 88.

[9] Biharul-Enwar, tom 17, str. 79.

[10] Al-Fatir, 15.

[11] Preneseno iz: Šta znamo,  odgoj je težak, poglavlje o zločinu, str. 17.

[12] Kafi, tom 2, str. 312.

[13] Gurerul-Hikam, str. 668.

[14] Jusuf, 65.

[15] Al-E’araf, 96.

[16] Al-Džin, 16.

[17] El-Mizan, tom 14, sura Taha.

[18] Al-Baqara, 165.

[19] Al-Baqara, 284.

[20] Al-Feth,4.

[21] Merjem,96.

[22] Zrijenje ličnosti, str. 117.