Sredstva kojima tražimo Allahovu milost pri dovi

Uzvišeni Allah poziva nas da tražimo put do Njega. On kaže: Oni kojima se oni mole sami traže način do svog Gospodara! (El Isra’, 57)

Još kaže: O vjernici, Allaha se bojte i nastojte Mu se umiliti! (El-Ma'ide, 35)

Uzvišeni Allah odredio je ova sredstva Svojim robovima čija djela i dove nisu u stanju uspeti Mu se, i to iz Svoje milosti prema njima, jer On je najmilostiviji od svih milostivih.

Uzvišeni Allah kaže: K Njemu se dižu lijepe riječi, i dobro djelo ih uzdiže! (Fatir, 10)

U čovjekovom životu postoje lijepe riječi i dobra djela. Lijepa riječ zapravo je čovjekova vjera u Allaha, i iskrenost prema Njemu, pouzdanje i nada u Njega, kao i dova te skrušenost pred Njim. Dobro djelo, pak, jeste svako djelo koje čovjek učini iz vjere u Boga i iz iskrene predanosti, pouzdanja i nade. Lijepa riječ uzdiže se Allahu, kako to jasno kaže Kur'an, ali dobro djelo jeste ono koje uzdiže lijepu riječ, što Kur'an jasno i naznačuje. A da nije dobrog djela, ni lijepa riječ ne bi se uspela Allahu, s tim da ponekad u dobrom djelu može postojati slabost i nemoć, i ono onda nije u stanju uzdignuti lijepu riječ Allahu, te se tad čovjekova dova ne uspinje Allahu i ne biva uslišana. Zato je Uzvišeni Allah, iz milosti prema Svojim robovima, podario čovjeku sredstva kojima se on umiljava i približava Bogu, a koja ga pomažu u uspinjanju Bogu. Da nije ovih sredstava, čovjek ne bi bio u stanju svoju dovu uzdignuti Allahu niti bi bio u stanju biti skrušen, a ovo bi bila sredstva na koja je Kur'an ukazao:

Jedno od ovih sredstava jeste i Poslanikova dova i njegovo traženje oprosta za ummet. Uzvišeni kaže: A da oni koji su se sami prema sebi ogriješili dođu tebi i zamole Allaha da im oprosti, i da i Poslanik zamoli za njih, vidjeli bi da Allah zaista prima pokajanje i da je Milostiv. (En-Nisa‘, 64)

Ajet jasno upućuje na činjenicu da je Poslanikovo traženje oprosta za vjernike jedno od sredstava na koja je Allah potaknuo Svoje robove, i to da se njime služe kako bi Mu se umilili u dovi i u traženju oprosta. A sve što se kaže o dolasku Poslaniku, s.a.v.a., i o njegovom traženju oprosta za vjernike za vrijeme njegovog života, važi i poslije njegovog preseljenja, jer je Poslanik, s.a.v.a., živ i opskrbljen kod Allaha i nakon preseljenja.

Tevessul (traženje posredstvom) Poslanika i njegovog Ehli-bejta

Islamski tekstovi prepuni su potvrda koje upućuju na traženje posredstvom Poslanika, s.a.v.a., kao i njegovog Ehli-bejta. Bilježi se od Davuda Berkija da je rekao: “Slušao sam Ebu Abdullaha, a.s., da najčešće Allahu dovu upućuje s pravom sljedećih pet osoba: Poslanika, Vođe pravovjernih (hazreti Alija), Fatime, Hasana i Husejna, a.s.!”[1]  Od Suma‘a se prenosi da je rekao: “Rekao mi je Ebul-Hasan, a.s.: ‘O Suma‘a, ako budeš imao kakvu potrebu kod Allaha, ti reci: Allahu moj, ja Te molim pravom Muhammedovim i Alijevim, jer oni kod Tebe imaju veliki ugled i veliki značaj, zato Te molim da, tako Ti tog značaja, blagosloviš Muhammeda i čeljad Muhammedovu, i da sa mnom postupiš ovako i ovako!’”[2] 

Sredstva približavanja Allahu u Kumejlovoj dovi

U Kumejlovoj dovi nailazimo na skup stvari koje vođa pravovjernih Ali ibn Ebi Talib uzima kao sredstvo umiljavanja Allahu u dovi. Ova sredstva druga su polovina dove, a kako bismo govorili o sredstvima koja iznosi Imam, a.s., ispred svoje dove i svojih potreba pred Allahom u ovoj časnoj dovi, prije svega moramo iznijeti kratko pojašnjenje o strukturi ove dove te o glavnim idejama koje u sebi nosi, kao i o načinu putem kojeg se tvore glavne ideje iznesene u ovoj časnoj dovi. Svaki tekst bilo koje poznate dove prenesene od članova Poslanikove porodice (Ehli-bejt) ima svoje određene ideje i jasnu te određenu metodologiju kojima uređuje ove ideje, kao i način ulaska i izlaska iz dove. Svaka poznata dova ima svoju strukturu i sebi svojstvenu građu, a proučavanje ovih metoda pomaže nam u spoznaji načina činjenja dove i šaputanja s Allahom. Svaka dova ima svoju osnovnu i glavnu ideju, a skup drugih ideja obuhvata tu glavnu ideju; također postoji i jedan glavni zahtjev, dok skup drugih zahtjeva obuhvata taj osnovni zahtjev; usto ima i metodu u traženju, kao i način pristupa te završetka dove. Kad bi učenjaci poklonili dovoljnu znanstvenu pažnju ovom pitanju, izašli bi s veoma korisnim zaključcima. Ne želim sad predstavljati studiju o građi Kumejlove dove, o njenoj strukturi i o osnovnim idejama u njoj, već želim predočiti samo kratko pojašnjenje o općem okviru i o glavnim idejama na skraćen način, a kako bi razmislili kroz ovaj okvir o sredstvima koja predstavlja Imam, a.s., prije iznošenja svojih potreba pred Allaha u ovoj dovi.

Opći okvir Kumejlove dove

Kumejlova dova spada u poznate uzvišene dove među vjernicima, a redovno se uči uoči petka, zajednički ili pojedinačno. Ova dova pripada vođi pravovjernih Aliju ibn Ebi Talibu, a.s. Njoj je podučio Kumejla ibn Zijada en-Nehaija, r.a., i vjernici su je odatle preuzeli, prenoseći je iz naraštaja u naraštaj. Ova dova bogata je značenjima iskrenog robovanja, pokajanja i pokornosti a prepuna je i živih slika skrušenosti, traženja pomoći i iskrenog obraćanja Bogu.

Ne želim ovim osvrtom tumačiti ovu dovu i njena značenja koja je krase, jer to je zadatak koji bi se otegao. Nadati se da će me Allah Uzvišeni pomoći da to jednom i učinim i da će mi za to podariti sredstva. Ja sam sad pred pojašnjenjem strukture dove. Ova dova satkana je na poseban način kroz tri dionice, pri čemu svaka prethodna dionica utire put sljedećoj. Razumijevanje ove građe i temelja na kojima počiva struktura ove dove dosta nam pomaže u čitanju dove, u razmišljanju o značenjima i idejama koje su u njoj, kao i u građenju suodnosa s njom.

Nadam se da će Allah Uzvišeni učiniti ovaj trud korisnim i vrijednim za vjernike koji su uobičajili čitanje ove dove.

Ideja građe dove

Kao što smo i spomenuli, ova dova satkana je u tri dionice. Prva dionica ima ulogu uvoda u dovu, a on priprema onog koji čini dovu za stajanje pred Allahom, odnosno za dovu, skrušenost i traženje. Jer, grijesi i neposlušnost čovjeka zastru od Allaha i sputavaju dovu, a kako bi čovjek stao pred Allaha onako kako se stoji radi dove, neophodno je, prije svega, preći ovu prepreku.

Na ovom mjestu Imam Ali, a.s., otpočinje traženjem dvije stvari od Allaha. Prva stvar jeste traženje oprosta od Allaha: “Moj Allahu, oprosti mi one grijehe koji narušavaju čednost, moj Allahu, oprosti mi grijehe koji spuštaju kaznu…” To bi bilo ono što se tiče traženja oprosta. Druga stvar koju traži jeste spominjanje te zahvalnost i bliskost, pa kaže: “I molim Te, tako Ti Tvoje darežljivosti, da me primakneš Svojoj blizini. I da mi podariš zahvalnost Tebi, i da me nadahneš spominjanjem Tebe!”

Neophodno je za čovjeka koji želi stati pred Allaha Uzvišenog radi dove i jedno i drugo. Neophodno je da mu Allah oprosti grijehe i da s njegovog srca skine zastore i prepreke, kao prvo, te je neophodno i to da mu Allah da dozvolu da Mu se približi, kako bi mu podario zahvalnost Njemu i kako bi ga nadahnuo spominjanjem.

Ovo bi bio prvi stavak uvoda u dovu.

Drugi stavak uvoda jeste iznošenje svoje bijede, potrebe i želje Allahu: “Moj Allahu, molim Te dovom onog čija je bijeda velika, i koji u nevoljama Tebi iznosi potrebu svoju, i čija želja za onim što je kod Tebe postade velika!”

Od Allaha se ne može pobjeći, niti kod nekog drugog utočište naći.

Ovo su dvije istine:

1) Od Allaha se ne može pobjeći: “Moj Allahu, velika je vlast Tvoja, i visok je položaj Tvoj, zamka je skrivena Tvoja, vidljiva je odredba Tvoja, Tvoja sila nadmoćna je, Tvoja moć odvija se, i od Tvoje vladavine bijega nema!”

2) Niti kod ikog drugog ima utočišta: “Moj Allahu, ne nalazim za svoje grijehe onog ko bi ih oprostio, niti za svoje ružne postupke onog ko bi ih prikrio, niti za bilo šta od mojih ružnih postupaka nekog ko bi ih u dobra djela pretvorio, osim Tebe. Nema drugog boga osim Tebe!”

Ovo bi bio drugi stavak uvoda u dovu.

U trećem stavku uvoda Imam Ali, a.s., izlaže tegobno stanje čovjeka i njegovu dugu nesreću: “Moj Allahu, velika postade nevolja moja, i moje loše stanje me je dograbilo, i skučiše me djela moja, okovi me moji sputaše, i spriječi me da sebi korist pribavim daljina nadanja mog. Dunjaluk me je prevario svojom varkom, a moja vlastita duša svojim prijestupima i odgađanjem pokajanja, o Gospodaru!”

Ovo tegobno stanje i nesreća čovjeka imaju svoje uporište u čovjekovu trudu i djelovanju. Zato on Allaha moli da mu ove grijehe oprosti i da ne dozvoli da oni budu zastor od dove.

“I molim Te, tako Ti Tvoje silne moći, da moju dovu ne zastru od Tebe moji loši postupci i djela. I nemoj me osramotiti onim skrivenim grijesima za koje si saznao od mojih tajni, i nemoj požurivati da me kazniš zbog onog što počinih u osami, od ružnih i loših postupaka mojih, te stalnih propusta mojih, i mog neznanja, i mnoštva prohtjeva, i nemara mog!”

U četvrtom stavku uvoda svečano se uvodi jedno uzvišeno značenje, na koje smo već ukazali u ovom uvodu, a to je da čovjek u svojoj nevolji i muci može naći utočište samo kod svoga Gospodara: “Bože moj, koga ja to imam pored Tebe, da bih od njega zatražio da mi otkloni nevolju i pogleda u stanje moje!”

U petom stavku uvoda dolaze dva priznanja:

Priznavanje grijeha.

I priznavanje da čovjek nema pred Allahom izgovor zbog prekoračivanja Njegovih granica i propisa te slijeđenja svojih strasti i prohtjeva.

U šestom stavku, koji je i posljednji stavak uvoda, nakon što prizna svoje grijehe i neposlušnost, muku i nesreću, nakon što obznani da se ne može pobjeći od Allaha niti naći drugo utočište od Njega, osim kod Njega, nakon što zatraži od Allaha da ga ne kažnjava zbog njegovih loših postupaka, zlodjela i prijestupa, te nakon ovog kruga iskazivanja skrušenosti i bijede pred Allahom, čovjek obznanjuje da se vraća svom Gospodaru, priznajući mu grijehe i kajući se zbog njih, klonuo, tražeći oprost i znajući da se ne može pobjeći od Allaha, osim Allahu, niti da ima zaklona od Allaha u nevolji i muci, osim kod Allaha.

“Došao sam Ti, Bože moj, nakon nemara i pretjerivanja prema sebi, tražeći ispriku, kajući se, klonuo, moleći oproštaj, tražeći oprost, pokajnički se obraćajući, potvrđujući, pokoran, priznavajući; ne nađoh pribježišta od onog što sam učinio, niti zaklona gdje bih se uputio u stvarima svojim, osim Tvog prihvatanja mog izvinjenja, i Tvog uvođenja mene u okrilje Tvoje milosti!”

Ovim bi se uvod završio.

Rob sad hoće da stane pred Allahom, radi dove i skrušenog moljenja, obznanjujući to riječima: “I došao sam Ti.”

Počinje druga dionica dove, a u ovoj dionici Imam spominje sredstva kojima se približava Allahovoj milosti, a riječ je o četiri sredstva, kako to ja razumijem.

Prvo sredstvo jeste Njegova prethodeća dobrota, milost i ljubav prema ljudima. “O Ti Koji si otpočeo moje stvaranje i moj spomen i moj odgoj i dobročinstvo prema meni, podari mi zarad Tvoje početne plemenitosti i Tvog prethodnog dobročinstva prema meni!”

Drugo sredstvo jeste naša ljubav prema Njemu i izražavanje Njegove jedinosti:

“Zar ćeš me kazniti Svojom vatrom nakon što sam potvrdio Tvoju jedinost?! I nakon što se moje srce ispunilo spoznajom Tebe, i nakon što je moj jezik progovorio spominjanjem Tebe, a moja nutrina osjetila ljubav prema Tebi, i nakon mog iskrenog priznanja i dove, pokoravajući se Tvom gospodarenju!”

Treće sredstvo jeste naša slabost da snosimo kaznu, tankoća naših koža i krhkost naših kostiju.

“A Ti znaš kakva je moja slabost kad je dotakne i malo od dunjalučkih nevolja i kazni, i onog od neugodnosti što na njemu pogađa stanovnike njegove, iako su ta nevolja i neugodnost kratkog daha, lahkog opstojanja, kratkog trajanja. Pa kako da podnosim nevolju Ahireta i veličinu neugodnosti koje će se na njemu desiti (…) Bože moj, moj Gospodaru, moj Gospodine, zbog koje stvari da Ti se žalim i zbog čega da vrištim i plačem, zbog bolnosti kazne i njene jačine, ili zbog dužine nevolje i njenog trajanja?!”

Četvrto sredstvo kojim se Imam približava Allahovoj milosti u ovoj dovi jeste traženje utočišta odbjeglog roba kod Gospodara od Kojeg je pobjegao i Kojem je neposlušan bio, te traženje pomoći i spasa od Njega, nakon što su mu se svi putevi presjekli, a on ne nalazi utočišta za sebe osim kod svog zakonitog Gospodara.

Imam predstavlja ovo sredstvo najljepšom slikom, i to ovim riječima: “Tako Ti Tvoje silne moći, o Vlasniče moj, Gospodaru moj, kunem Ti se iskreno da ukoliko me ostaviš u stanju da mogu govoriti, vikat ću među stanovnicima glasom onih koji se nadaju. I vrištat ću vriskom onih što glasno dozivaju. I plakat ću za Tobom plačem lišenih, i dozivat ću Te: Gdje si, o Zaštitniče vjernika, o Cilju nada onih koji su spoznali, o Pomoći svih koji pomoć traže, o Ljubavi srca onih koji su iskreni, o Bože svih svjetova!”

Tako se završava druga dionica ove časne dove iznošenjem ova četiri sredstva, a kojima se rob Allahu umiljava zarad dove i iskanja i traženja stajanja pred Njim, moleći i dovu upućujući.

A sad ćemo ući s Imamom Alijem, a.s., u treću dionicu ove časne dove. U ovoj dionici – nakon što je Imam uputio dovu nastojeći približiti se Allahu s ona četiri sredstva – on izlaže svoje potrebe i molbe pred Allaha, jednu za drugom. Tako počinje od najniže tačke, na kojoj su čovjek i njegovo djelo, a završava na vrhuncu, tamo gdje su stremljenja i želje čovjekove u okrilju milosti njegova Gospodara.

Na najnižoj tački kažemo: “Da mi oprostiš u ovoj noći i u ovom času svaki prijestup koji sam počinio, i svaki grijeh koji sam zgriješio, i sve ružno što sam sakrio!”

Dok na najvišoj tački kažemo: “I učini me jednim od onih Tvojih robova kojima je zapao najljepši dio kod Tebe, i koji su stepenom najbliži Tebi, i koji su najodabraniji da Ti budu u blizini!” Potrebe koje iznosi Imam kroz ove stavke mogu se podijeliti u četiri skupine.

Prva skupina odnosi se na traženje od Allaha da nam oprosti grijehe i da nas ne kazni za naša loša djela, odnosno da pređe preko naših loših postupaka i počinjenih prijestupa te načinjenih ružnih djela. “Da mi oprostiš u ovoj noći i u ovom času sve prijestupe koje sam počinio, i svaki loš postupak koji sam sakrio, i svaki oblik neznanja koji sam uradio javno, te ga ispoljio ili ga sakrio, zastro ga ili ga pokazao, i svaki grijeh koji si naredio da pribilježe meleci, plemeniti pisari koje si zadužio da zapisuju ono što poteče od mene, i koje si načinio svjedocima protiv mene uz moje organe!”

U drugoj skupini Imam priziva Božiju milost u svemu, i u svakoj opskrbi, i od Allaha traži da mu dadne udjela u svakom dobru koje spusti. “I da mi daš udjela u svakom dobru koje spustiš, ili dobročinstvu koje razaspeš, ili opskrbi koju pružiš.” To je obimna i sveobuhvatna dova koja ne izuzima ništa što ulazi u pojam Božije milosti.

Treća skupina, koja je i najduža po stavcima u ovoj dovi te koja uzima najviše Imamove pažnje, odnosi se na njegovu vezu s Allahom.

Tako on moli Allaha da ispuni njegovo vrijeme spominjanjem Njega i u stalnom služenju Njemu, da ga opskrbi ozbiljnošću i strahopoštovanjem prema Njemu, i da ga Sebi približi, i u svom susjedstvu naseli.

“Ištem od Tebe da učiniš moja doba noći i dana ispunjene spominjanjem Tebe, i u stalnom služenju tebi… Moje udove ojačaj u služenju Tebi, i učvrsti moju dušu u odlučnosti. Podari mi ozbiljnost u strahopoštovanju prema Tebi i ustrajnost u neprekidnom služenju Tebi, kako bih Tebi požurio na mejdanu prethodnika, i kako bih čeznuo za Tobom u društvu onih koji čeznu, kako bih Tebi bio blizak bliskošću onih iskrenih, i kako bih od Tebe strahovao strahom uvjerenih, i kako bih pokraj Tebe s vjernicima se sastajao!”

Moramo ovdje napomenuti i to da se prva i treća skupina stavaka dove tiču veze čovjeka s Allahom, s tim da prva skupina odražava ono što je negativno, pri čemu čovjek traži oprost za svoje grijehe i prelazak preko njih, dok treća skupina odražava pozitivno, i tamo se čovjek brine za uspostavu veze s Allahom na čvrstim temeljima iskrenosti, straha, strahopoštovanja, ljubavi i čežnje.

U četvrtoj skupini zahtjeva, Imam traži od Allaha da ga sačuva varke nasilnika, njihovih spletki i njihovog zla, kao i to da njihove spletke vrati njima samima, a njega sačuva od njihova nasilja i nepravde:

“Moj Allahu, ko mi želi zlo, zaželi mu ga, a ko mi želi napakostiti, napakosti mu!”

“Sačuvaj me zla džinskog i ljudskog od strane mojih neprijatelja!”

Ovo bi bio kratak sažetak okvira i strukture ove časne dove.

Ali, neophodno je ovu uopćenost raščlaniti i pojasniti.

Četiri sredstva u Kumejlovoj dovi

Sad ćemo govoriti o četiri sredstva navedena u Kumejlovoj dovi, a koja se nalaze u drugom poglavlju ove časne dove. Prvo sredstvo jeste prethodno Božije dobročinstvo, plemenitost i dobrota prema čovjeku, pa ukoliko čovjekovo djelo i njegov trud budu krnjavi, te ga zastru od Allaha, tad ranija Božija dobrota i milost prema njemu bivaju zagovornici za njega kod Allaha.

Jer, prethodna Božija dobrota i milost prema čovjeku dokaz su Božije ljubavi prema njemu. A upravo ova Božija ljubav jeste ono sredstvo koje čovjek iznosi Allahu ispred svojih potreba. Ukoliko ne zaslužuje Božiju milost, onda ga Božija ljubav prema njemu čini dostojnim Njegove milosti i dobrote, i stavlja ga u položaj odaziva. O ovom sredstvu Imam kaže: “O Ti Koji si otpočeo moje stvaranje i moj spomen i moj odgoj i dobročinstvo prema meni, podari mi zbog Tvoje početne plemenitosti i Tvog prethodnog dobročinstva prema meni!”

On nas je, najprije, obasuo dobročinstvom, spomenom, stvaranjem i odgajanjem, prije negoli smo Ga i molili – neka je Uzvišen! – i prije negoli smo zaslužili to dobročinstvo i spomen, pa će nas, tako, tim prije obasuti dobrotom i počašću kad to od Njega zatražimo. Pa iako nas naši grijesi i neposlušnost zastiru od dobročinstva Njegova i Njegove milosti, Njegova ljubav prema nama bit će naš zagovornik kod Njega, i stavit će nas u položaje Njegovog dobročinstva i milosti. 

Drugo sredstvo jeste naša ljubav prema Njemu. To je jednako uspješno sredstvo zagovaranja kao što je i Njegova ljubav prema nama. Imam Ali, a.s., poslužio se u prvom sredstvu Božijom ljubavlju prema nama, a zatim je zagovor tražio našom ljubavlju prema Njemu, što je isto tako uspješno i učinkovito sredstvo kod Allaha, kao što je i Njegova ljubav prema nama. Jer, zaista ljubav ima veliku vrijednost s kojom se ništa što je kod zaljubljenog ne može usporediti. Ma koliko mi u nešto sumnjali, zasigurno ne sumnjamo u našu ljubav prema Allahu i Njegovim prijateljima. A ljubav je roba koju Allah ne odbija.

U kontekstu ovog sredstva pojavljuje se i naše vjerovanje u jedinost Boga i strahopoštovanje pred Njim, naš namaz, naše sedžde, naše spominjanje Allaha, naše svjedočenje, naše priznanje Njega za Gospodara, a nas za robove.

A sve to svodimo na dvije stvari: na našu ljubav prema Njemu i na naše vjerovanje u Njegovu jedinost, dok smo u isto vrijeme čvrsto uvjereni u to da su ljubav i tevhid naša roba koju Allah neće odbiti. I koliko god sumnjali u nešto, mi zasigurno ne sumnjamo niti se dvoumimo ijednog trenutka s ovim u vezi.

Imam Ali tražeći zagovor ovim sredstvom kaže: “Zar ćeš me kazniti Svojom vatrom nakon što sam potvrdio Tvoju jedinost?! I nakon što se moje srce ispunilo spoznajom Tebe, i nakon što je moj jezik progovorio spominjanjem Tebe, a moja nutrina osjetila ljubav prema Tebi, i nakon mog iskrenog priznanja i dove, pokoravajući se Tvom gospodarenju!”

U kontekstu tumačenja ovog stavka dove, na um mi pada jedna priča.

Pripovijeda se da je Jusuf, a.s., kad mu je Allah dao vlast i moć u Egiptu, jednog dana gledao na grad s balkona svoje kuće, a s njim na balkonu bio je i jedan dobri Božiji rob kojem je Allah darovao znanje i svjetlo. I tako ispod balkona prođe neki mladić, te onaj dobri rob upita Jusufa, a.s.: “Poznaješ li ga?” On reče: “Ne.” “To je ono dijete koje je svjedočilo da si nevin kad te je upravnikova žena optužila”, reče on.

I posvjedoči jedan rođak njezin: “Ako je košulja njegova sprijeda razderana, ona istinu govori, a on neistinu. A ako je košulja njegova straga razderana, onda ona laže, a on govori istinu! (Jusuf, 26–27)

“To dijete, koje je bilo dojenče, a koje ti je u kolijevci u prilog svjedočilo, postalo je mladić. To je on!” Jusuf, a.s., ga pozva i postavi da sjedi kraj njega, počasti ga i odjenu i što je više mogao ugosti, a ovaj dobri rob sve to vrijeme gledao je i čudio se tome šta radi Jusuf.

“Zar ti je čudno kako postupam s ovim mladićem?”, upitao ga je Jusuf, i on mu je rekao: “Ne, ali ovaj mladić nije prema tebi učinio neko veće dobročinstvo osim svjedočenja da si nevin, koje je Allah dao da kaže, dok on u tom nije imao svoje zasluge. Međutim, ti si ga i pored toga počastio na ovaj način i ugostio što bolje možeš.”

Pa kako da Allah prži vatrom lice čovjeka koji je dugo na sedždi bio pred Njim, ili da vatrom prži srce čovjeka koje sadrži ljubav prema Njemu, ili da prži jezik koji ga je tako dugo spominjao i svjedočio o Njegovoj jedinosti te odbacio pripisivanje sudruga Bogu?!

Imam Ali imajući ovo u vidu kaže: “Da mi je znati, o moj Vlasniče i Bože moj, Gospodaru moj, zar ćeš dati da vatra nadvlada lica koja padaše Tvojoj veličini na sedždu, i jezike koji iskreno izgovaraše Tvoju jedinost, i koji zahvalom Tebi hvališe, i srca koja priznaše Tvoju božanstvenost pouzdano, i duše koje su se ispunile znanjem o Tebi, pa postale bogobojazne, i udove koji su žurili u zavičaje robovanja Tebi pokorno, i ukazivali na traženje oprosta od Tebe poslušno… Ovako se o Tebi ne misli, niti smo tako dobrotom Tvojom o Tebi obaviješteni, o Plemeniti!”

Treće sredstvo jeste naša nemoć da podnesemo kaznu, tankoća naših koža, krhkost naših kostiju, naše malo strpljenje i podnošenje, a slabost je uspješno sredstvo u obraćanju Snažnom i Jakom, s tim što u svakoj slabosti ima nešto što privlači snažnog i što traži njegovo saosjećanje te priskrbljuje njegovo žaljenje i samilost.

A u slabosti ima pohranjena tajna koja uvijek traži snažnog, a u snažnom tajna koja uvijek traži slabog, pa svaka od ove dvije tajne traži onu drugu.

Nemoćno dojenče traži majčinu nježnost, baš kao što i majčina nježnost traži djetetovu slabost i nemoć.

Nema uticajnijeg oružja kod jakog od plača i nade koje je sredstvo slabog. Vođa pravovjernih u ovoj dovi je govorio: “O Ti Čije je ime lijek, a spomen iscjeljenje (…) smiluj se onom čija je glavnica nada, a oružje plač!”

Nada siromaha kod bogatog jeste siromahov glavni imetak, plač slabog kod snažnog oružje je slabog. A ko ne razumije Božije zakone u kosmosu u pogledu veze slabih s jakim i jakih sa slabim, ne može razumjeti ni ove dirljive stavke govora Imama, a.s., u Kumejlovoj dovi.

Rekao je Imam Ali ibn Ebi Talib, a.s., u jednom od svojih drugih šaputanja: “Ti si Snažan, a ja sam slab, pa zar će se smilovati slabom neko drugi osim Snažnog?!”

Imam Ali u ovoj dovi Allahu se obraća pozivanjem na slabost roba Božijeg, na njegovu neznatnost sredstava, brzinu gubitka strpljivosti i podnošenja, na tankoću njegove kože i na krhkost njegovih kostiju.

On, a.s., kaže: “O Gospodaru, smiluj se slabosti mog tijela, tankoći moje kože i krhkosti mojih kostiju!”

Kad se mi ubodemo, ili kad žeravicu dotaknemo, ili kad nas zadesi kakva lahka bolest na Ovom svijetu, to nam pokvari san, spokoj, smiraj i mir. To je kratkotrajna lahko podnošljiva kušnja, koju je Allah učinio ispitom ljudima, i kušnjom, i to iz milosti prema njima, a kako će tek biti onda kad čovjek bude poveden ka bolnoj kazni te kad se melecima zaduženim za kaznu kaže: Držite ga i u okove okujte, zatim ga samo u vatri pržite, a onda ga u sindžire sedamdeset lakata duge vežite! (El-Hakka, 30-32)

Imam Ali kaže: “A Ti znaš kakva je moja slabost kad je dotakne i malo od dunjalučkih nevolja i kazni, i od onih neugodnosti koje na njemu pogađaju stanovnike njegove, iako su ta nevolja i neugodnost kratkog daha, lahkog opstojanja, kratkog trajanja. Pa kako da podnosim nevolju Ahireta i veličinu neugodnosti koje će se na njemu desiti? To je nevolja koja će se oduljiti, i čije boravište će trajati, neće biti olakšano onima koji u njoj budu, jer to će biti samo Tvoja osveta, srdžba i gnjev. To je ono što ne bi mogli podnijeti ni Nebesa ni Zemlja, Gospodaru, pa kako ću onda ja, rob Tvoj, slabi, ponizni, bijedni, siromašni i pokorni?! O moj Bože, Gospodaru moj, Gospodine i Zaštitniče moj!”

Četvrto sredstvo kojim se Imam služi u traženju zagovora u ovoj dovi jeste predano obraćanje roba u nevolji Bogu, a to je uspješno sredstvo u dovi kod Onog Kojem je čovjek iznosi, ne nalazeći ispunjenje svoje potrebe kod bilo kog drugog osim kod Njega.

Pod predanim obraćanjem u nuždi smatram stanje u kojem čovjek ne nalazi nijedno drugo mjesto za ispunjenje svoje potrebe mimo Allaha, niti neko drugo pribježište osim kod Njega, niti utočište osim kod Njega, odnosno onda kad čovjek odbjegne od Allaha, a zatim ne nađe mjesto utočišta gdje bi se sačuvao i zaštitio osim opet kod samog Allaha. Ovaj prizor jeste najprodorniji prizor koji priziva Božiju milost i blagost.

Malo dijete u svom malom svijetu vidi da ga samo njegova majka i otac štite, brane, ispunjavaju njegove potrebe i odazivaju se na njegove molbe, pružaju mu milost i nježnost te se ono veže za njih, u svom malom obzorju među njima nalazi sve svoje potrebe, nježnost, blagost i samilost. Kad ga nešto zaboli ili kad mu se nešto dogodi, kad se nečeg plaši, ono bježi svojim roditeljima, ocu i majci, kod kojih nalazi sigurnost, milost, saosjećanje, ispunjenje svojih potreba i sigurnost od onog čega se boji.

Kad počini ono zbog čega od njih zaslužuje da bude kažnjeno i uplaši ih se, pogleda lijevo i desno, ne nalazeći onog kome bi pribjeglo i utočište našlo, osim opet kod njih, odnosno ono opet njima pribjegava i baca se u njihovo krilo, moleći ih, dok ga oni žele kazniti i opomenuti.

Ovakav prizor jedan je od najčešćih prizora koji izazovu samilost roditelja i koji djetetu priskrbe roditeljski oproštaj i ljubav.

Imam, a.s., u ovoj časnoj dovi ukazuje na ovo značenje. On je naučio u svom širokom obzoru spoznaje da pribjegava Allahu u svemu. Kad god ga nešto zaboli, ili kad ga neka nevolja zadesi, ili nesreća iznenadi, on bježi Allahu i kod Njega traži utočište, jer za svoje potrebe i bolove ne nalazi rješenje osim kod Allaha. A evo ovdje vidi da se čovjek izložio srdžbi Boga od Kojeg se nada milosti, i kazni Boga kod Kojeg traži sigurnost.

I čovjek ne vidi – a izložio se Božijoj kazni – utočište do kod samog Boga, niti pribježište gdje bi pobjegao od Boga osim kod Boga, niti nekog ko bi ga zaštitio i od kog bi pomoć zatražio osim od Boga.

On diže glas Njemu – neka je Uzvišen! – dok ga meleci zaduženi za kaznu vode u Džehennem, i Allaha moli za sigurnost. Utječe se Njegovom milošću od Njegove kazne, pomoć od Njega traži, Njega upomoć dovikuje, i milost za sebe od Njega traži. Poput djeteta koje se izložilo ljutnji roditelja, pa od njih ne bježi nikom osim njima, niti kod nekog nalazi zaštitu od njih osim kod njih samih.

Poslušajmo Imama, a.s., kako u dovi nježnim riječima izražava duh Božije jedinosti i dove: “Tako Ti Tvoje silne moći, o Vlasniče moj, Gospodaru moj, kunem Ti se iskreno da ako me ostaviš u stanju da mogu govoriti, vikat ću Ti među stanovnicima glasom onih koji se nadaju. I vrištat ću vriskom onih što glasno dozivaju. I plakat ću za Tobom plačem lišenih, i dozivat ću Te gdje god da bio, o Zaštitniče vjernika, o Cilju nada onih koji su spoznali, o Pomoći svih koji pomoć traže, o Ljubavi srca onih koji su iskreni, o Bože svih svjetova!”

Ovo bi bio prvi vid ovog slučaja, s tim da se i drugi vid odlikuje istom onom jednostavnošću i jasnoćom u Allahovoj vezi s čovjekom, kao i onaj prvi.

Prvi vid ovoga bio je sadržan u odnosu čovjeka s Allahom, odnosno u obraćanju u nevolji i sklanjanju u okrilje Njegove sigurnosti i Njegove milosti.

Drugi vid sadržan je u Božijem odnosu prema čovjeku kad od Njega zatraži zaštitu i sigurnost, i kad od Njega zamoli milost, i kad od Njega pobjegne Njemu, te zavapi za milost i dobrotu, a nalazi se pred Božijom kaznom i osvetom.

Da li Allah, Koji je najmilostiviji od svih milostivih, može slušati vapaje čovjeka kojeg su njegovo vlastito neznanje i lahkomislenost doveli do džehennemske vatre, pa on moli i vapi za pomoć, i doziva jezikom onih koji svjedoče Njegovu jedinost, moleći spas od vatre i vrišteći (…), a da ga On ostavi u vatri čiji bi ga plamen sagarao, huk obavijao sa svih strana, između čijih slojeva bi bivao bacan, i čije bi ga zebanije gonile, a On – neka je Uzvišen! – zna za njegovu iskrenost u ljubavi prema Njemu, za potvrđivanje Njegove jedinosti, zna za njegovo sklanjanje u okrilje Njegovo i iskreno obraćanje njegovo.

Zato poslušaj njegove riječi: “Zar ćeš, Uzvišen neka si Ti, o Bože moj, tako Ti hvale Tvoje, slušati glas čovjeka muslimana koji je u njoj zatvoren zbog prekršaja svog, koji je okusio gorčinu njene kazne zbog svog neposluha, koji je zarobljen među njenim slojevima zbog svog zlodjela i svog prijestupa, dok Te on dovikuje dozivanjem onog koji se nada Tvojoj milosti, i doziva Te jezikom onih koji izražavaju Tvoju jedinost, kao i onih koji Te mole pozivajući se na Tvoje gospodarenje?! O Gospodaru moj, kako da ostane u patnji, a on se uzda u Tvoju pređašnju blagost, ili, kako da mu vatra nanosi bol, dok se on nada Tvojoj dobroti i milosti, ili, kako da ga sagara njen plamen, dok Ti čuješ njegov glas i vidiš njegov položaj, ili, kako da ga obavija njezin huk, a Ti znaš njegovu slabost, ili, kako da bude bacan među njenim slojevima, a Ti znaš njegovu iskrenost, ili, kako da ga tjeraju njene zebanije, dok Te on doziva: ‘O Gospodaru!’, ili, kako da se nada Tvojoj dobroti u izbavljenju iz nje, a da ga Ti ostaviš u njoj?! Daleko bilo, o Tebi se tako ne misli, to nije ono što se zna o Tvojoj dobroti, niti to liči na onu dobrostivost i dobročinstvo po kojima si postupao prema robovima Jedinog Boga!”